Magla u guskama
“Magla u guskama” je zbirka političkih i satiričkih tekstova nastalih u razdoblju od 2011. do 2017. godine, objavljenih ovdje i/ili na ugašenom blogu Pollitika.com. Naslov je očita igra riječima s poznatom, stotinu godina starom izjavom Stjepana Radića: “Ne srljajte kao guske u maglu”. Nažalost, nakon 18 beskrajnih godina bijedne post-tuđmanovske, mesićevske haaške Hrvatske, rekao bih da nije problem u magli, nego u guskama. Nisu guske u magli, nego je magla u njima.
Zbirku možete preuzeti ovdje (15 MB .pdf).
Kao i hrvatsku državu, INU je prodala detuđmanizacija
U posljednjih 15 i više godina o INI se svašta pisalo i govorilo. Osobito u novije vrijeme, otkad je izgubljena međunarodna arbitraža, a predsjednik vlade Plenković navrat-nanos najavio povratak INE u hrvatske ruke. O INI ste tako mogli čuti i pročitati da su npr. “Mesić i Račan prodali samo 25% INE”, ali da je “Sanader prodao upravljačka prava za mito”, da je “INU prodala HDZ-ova vlada”, da su “INU prodali branitelji”, pa čak i da je “INU prodala Tuđmanova privatizacija”
Takve i slične “Drž’te lopova!” plitke propagandne dude varalice namijenjene su prvenstveno publici koja “informacije” traži na Indexu i N1, obožava reality show emisije i glasuje za “progresivne” “lijeve” “liberale” i “borce za ljudska prava”, jer se to nosi po gradu. Takvi funkcioniraju u rasponu Twitter poruke; pročitati duži suvisli tekst njima je gotovo nemoguć napor; kamoli, recimo, zakon. Čak i da uspiju, ne bi razumjeli ili ne bi htjeli razumjeti, jer činjenice koje im se ne sviđaju jednostavno ignoriraju. Da se ljubičica bijela osobno digne iz groba i potvrdi da je za 35 godina svoje vladavine pobio preko 500.000 ljudi, rekli bi mu da je ustaša. Da Mesić prizna da je haaški veleizdajnik, rekli bi mu da je to okej, jer je antifašist.
Suprotna “desna” strana, trenutno predvođena po Plenkoviću i predsjednici države Grabar-Kitarović, dobro zna o čemu se radi, ali ipak to jednako izbjegava i zaobilazi. I nedavno uspješno sedirani Karamarko odavno je sve skužio, ali naravno šuti kao riba. Zašto?
Mi činjenice ne krijemo. Jer su svi oni zapravo nusproizvodi detuđmanizacije; više ili manje, Mesićeva djeca. Nisu veleizdajnici i kriptočetnici kao on, to ne, ali svi su neminovno prošli njegovu “školu”. Karamarko je notorno bio Mesićeva desna ruka, šef kampanje, predstojnik ureda, šef UNS-a, POA-e, SOA-e… Grabar-Kitarovićka i Plenković u diplomaciju ne bi ni primirisali bez Mesićevog predsjedničkog odobrenja i pristanka. Dobar dio onog što imaju i što su postigli svi oni duguju Mesiću i zato protiv njega neće ništa ozbiljno poduzimati, niti govoriti.
Zato će o svemu… samo ne o zakonu o prodaji INE.
Da, taj zakon postoji. Taj zakon je jedna od kapitalnih beba Mesićeve detuđmanizacije, legislativno nedonošče okoćeno dok su i Karamarko i Plenković i Grabar-Kitarovićka stajali sa strane i šutjeli, zajedno s kompletnim post-tuđmanovskim tzv. “HDZ-om” kao otužni reliquiae reliquarum nekadašnje stranke, bez sposobnosti, snage i hrabrosti. Zakon koji je pozitivan, važeći, nepromijenjen, dan danas na snazi. Zakon od kojeg svi domaći političari, svi “stručnjaci”, svi “analitičari” i “novinari” bježe k’o vrag od tamjana – pričaju o svemu, samo ne o njemu, raspravljaju, razglabaju, “analiziraju”, muljaju, drobe i lupetaju, al’ o zakonu čepe k’o zaliveni, muče k’o mutavi. Zašto?
Nije teško razumjeti. Pročitajte: Zakon o privatizaciji INA – Industrije nafte d.d. Prilično je kratak i relativno jednostavan, svega 14 članaka. Prenosim najvažnije dijelove:
“Postupak privatizacije
Članak 4.
(1) Privatizacija INE d.d. provest će se:
1. prijenosom bez naknade 7% dionica hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji,
2. prodajom do najviše 7% dionica zaposlenicima i ranije zaposlenima u društvima koja čine INA grupu (u daljnjem tekstu: zaposlenici), pod posebnim pogodnostima koje će utvrditi Vlada Republike Hrvatske,
3. prodajom do najviše 25% plus jedna dionica strateškom ulagatelju,
4. prodajom najmanje 15% dionica u postupku javne ponude sukladno propisima koji uređuju izdavanje i promet vrijednosnih papira, i to:
– hrvatskim državljanima, uz pravo prvenstva, pogodnostima i pod uvjetima koje će utvrditi Vlada Republike Hrvatske prilikom uvrštenja dionica INE d.d. na službenu kotaciju,
– domaćim pravnim osobama i stranim ulagateljima, bez prava prvenstva i posebnih pogodnosti prodajom putem javne ponude,
5. prodajom ili zamjenom preostalog dijela dionica sukladno tržišnim prilikama strateškom ulagatelju ili na tržištu kapitala na temelju odluke Vlade Republike Hrvatske i uz prethodnu suglasnost Hrvatskoga sabora,
6. iz preostalog dijela dionica izuzet će se potreban broj dionica za naknadu bivšim vlasnicima.
(2) Republika Hrvatska zadržava vlasništvo nad 25% plus jedna dionica INE d.d., koja će se privatizirati na temelju posebnog zakona nakon prijama Republike Hrvatske u članstvo Europske unije.
(3) Postotci dionica navedeni u stavku 1. i 2. ovoga članka utvrđuju se u odnosu na temeljni kapital INE d.d. prije pokretanja privatizacije na način propisan u stavku 1. točki 1. do 4. ovoga članka.
(4) Redoslijed i dinamiku privatizacije iz stavka 1. točke 1. do 4. ovoga članka utvrđuje Vlada Republike Hrvatske uz suglasnost Hrvatskoga sabora s tim da će se prodaja dionica iz stavka 1. točke 2. ovoga članka obaviti nakon prve prodaje dionica u postupku javne ponude.”
Ponavljam da ne bude zabune:
“(2) Republika Hrvatska zadržava vlasništvo nad 25% plus jedna dionica INE d.d., koja će se privatizirati na temelju posebnog zakona nakon prijama Republike Hrvatske u članstvo Europske unije.”
Dakle, zakonom je propisano da hrvatska država zadržava vlasništvo na samo četvrtini dionica INE, na svega 25% (+1), ali da će se i ta preostala četvrtina prodati, i to nakon hrvatskog ulaska u Europsku uniju. Jel’ piše? Piše. Crno na bijelo. Da su Mesić i Račan odlučili i odredili INU prodati u cijelosti, kompletnu, lijepo se vidi i iz slijedećih odredaba:
“Zaštita interesa i sigurnosti Republike Hrvatske
Članak 10.
(1) Za vrijeme dok je Republika Hrvatska vlasnik 50% i više dionica INE d.d., INA d.d. odnosno njezina tijela mogu samo uz suglasnost Vlade Republike Hrvatske donositi odluke, odnosno sklopiti pravne poslove ili poduzeti pravne radnje koje se odnose na prodaju, odnosno zajedničko ulaganje čija vrijednost prelazi vrijednost 3% imovine INE d.d.
(2) Za vrijeme dok je Republika Hrvatska vlasnik 25% i više dionica INE d.d., Vlada Republike Hrvatske može donijeti odluku da INA d.d. odnosno njezina tijela mogu samo uz suglasnost Vlade Republike Hrvatske donositi odluke, odnosno sklopiti pravne poslove ili poduzeti pravne radnje koje se odnose na prodaju, odnosno zajedničko ulaganje čija vrijednost prelazi vrijednost 25% imovine INE d.d.
(3) Vlada Republike Hrvatske može sa strateškim ulagateljem sklopiti ugovor o načinu korištenja prava glasa iz dionica INE d.d. kojih je vlasnik Republika Hrvatska i načinu korištenja prava iz stavka 1. i 2. ovoga članka. Tim ugovorom se na treće osobe ne mogu prenijeti ovlaštenja Vlade Republike Hrvatske iz stavka 1. i 2. ovoga članka i pravo glasa iz dionica INE d.d. kojih je vlasnik Republika Hrvatska.
(4) Za vrijeme dok je Republika Hrvatska vlasnik 10% i više dionica INE d.d., niti jedan drugi dioničar ili s njim povezana osoba ne može, osim u slučaju prodaje iz članka 6. ovoga Zakona, bez posebnog odobrenja Vlade Republike Hrvatske postupno ili odjednom steći dionice INE d.d. čiji ukupan nominalni iznos čini više od 10% temeljnog kapitala, odnosno nekog drugog prethodnim odobrenjem Vlade Republike Hrvatske odobrenog postotka dionica, a koje daju pravo glasa u glavnoj skupštini INE d.d.
(5) Za čitavo vrijeme dok je Republika Hrvatska vlasnik jedne ili više dionice INE d.d. s pravom glasa u glavnoj skupštini, INA d.d., odnosno njezina tijela mogu samo uz suglasnost Vlade Republike Hrvatske donositi odluke, odnosno sklapati ili poduzimati pravne radnje u odnosu na:
– prestanak društva,
– odricanje od dozvole ili ovlaštenja za obavljanje djelatnosti, ili koncesije od interesa za Republiku Hrvatsku,
– promjenu tvrtke,
– premještanje sjedišta INE d.d. u inozemstvo.
(6) U slučaju pokretanja postupka likvidacije nad INA d.d ili njezinim pravnim sljednikom, a za čitavo vrijeme dok je Republika Hrvatska vlasnik jedne ili više dionica INE d.d. s pravom glasa, Republika Hrvatska ima pravo prvokupa cjelokupne, odnosno dijela imovine INE d.d. po procijenjenoj tržišnoj vrijednosti.
Članak 11.
(1) Za vrijeme dok je Republika Hrvatska vlasnik 25% i više dionica INE d.d., Vlada Republike Hrvatske će periodično, a najmanje tromjesečno, izvještavati Hrvatski sabor o tijeku privatizacije INE d.d
(2) Izvješće iz prethodnog stavka je državna tajna.
(3) Za nadzor ostvarivanja prava radnika u procesu restrukturiranja i privatizacije osnovat će se zajedničko povjerenstvo Vlade Republike Hrvatske, uprave i sindikata.
(4) Povjerenstvo iz prethodnog stavka izradit će tekst socijalne klauzule kojim će se urediti pravni položaj radnika u ugovorima o prodaji dionica iz članka 6. stavka 4. ovoga Zakona.”
“Izvješće iz prethodnog stavka je državna tajna.” Krasno. Zakon je objavljen u Narodnim novinama br. 32/02 od 28. ožujka 2002, a stupio je na snagu 05. travnja iste godine. Kako već rekoh, nije mijenjan i na snazi je i danas. Svaka hrvatska vlada i sva ostala hrvatska državna tijela i institucije njime su apsolutno vezani, kao i svim drugim pozitivnim zakonima.
Što kažete? Možete li doći k sebi od mučnog dodira detuđmanizacije? Dobro, idemo na pojašnjenja.
Prvo, vidite da je netočno da su “Mesić & Račan prodali samo 25% INE”. Zapravo su je prodali cijelu, jer je to doslovni, izričiti, nedvojbeni, nedvosmisleni cilj i svrha toga zakona. Na taj način, Mesić i Račan zakonski su prisilili i obvezali hrvatsku državu i sve slijedeće hrvatske vlade da se potpuno odreknu najveće i najjače tvrtke ne samo u Hrvatskoj, nego u bivšoj Jugoslaviji, a možda i šire. Mesić i Račan presjekli su žilu kucavicu hrvatske ekonomije. Mesić i Račan slomili su kralježnicu hrvatskog gospodarstva, i prodali je strancima.
Drugo, jasno je da je zapravo posve nebitno je li “Sanader prodao upravljačka prava za mito” ili nije. MOL je svojih 49,08% dionica INE stekao legalno, javno, kupovinom na tržištu, a relativni većinski udio dionica Mađarima automatski daje i najveća upravljačka prava, jer nitko od drugih dioničara nema preko pola, niti više (Hrvatska ima 44,84%). Što god učinio, počinio kakvo kazneno djelo ili ne, Sanader je samo poslušno provodio Mesićev i Račanov zakon, jednako kao i Kosorica i braniteljski fond 2008. godine. Tko s vragom tikve sadi…
Treće, svaki put kada čujete nekog političara da priča o INI, obvezno ga pitajte što misli učiniti s tim Mesićevim i Račanovim zakonom, jer se bez njegovog poništenja INA ne može vratiti natrag Hrvatskoj. Podsjećam, Račan je bio na vlasti četiri godine, od 2000. do kraja 2003; Sanader i Kosorica slijedećih osam. Mesić je bio predsjednik države 10 godina, od 2000. do 2010, a Josipović slijedećih pet. Milanovićev SDP je vladao četiri godine, od 2011. do kraja 2015; za potrebe zadnjih predizbornih kampanja, kao nikada prije, glumatali su domoljube vičući: “Hrvatska!”, mašući hrvatskim zastavama i optužujući Karamarka da je preko supruge mađarski pijun… ali zakon o prodaji INE iz davne 2002. nisu ni pipnuli prstom.
S druge strane, čini se da su Plenković, Grabar-Kitarovićka i predsjednik sabora Petrov danas suglasni da INU valja vratiti u hrvatsko vlasništvo, ali opet, o zakonu koji propisuje nešto posve suprotno, niti da pisnu. Prave se kao da ga nema.
Još jednom: zašto?
Sad moram proširiti temu i prijeći na još ozbiljniju dimenziju problema. Evo: zato što je detuđmanizacija samo eufemizam za veleizdaju. Svi to znaju. Neki malo hrabriji i kažu, ali od onih koji bi mogli, nitko ništa ne govori, niti poduzima.
Počeli smo s prodajom INE. Uzmimo minimum elementarne logike prosječnog dobrog gospodara. Tko bi, u bilo kojoj državi, iz svojih ruku ispustio mega-tvrtku poput INE, jedan takav motor zamašnjak cijelog državnog gospodarstva, i prodao je strancima? Nitko pri zdravoj svijesti i pameti. Nitko imalo normalan, samo detuđmanizatori. Oni koji nisu došli graditi i poboljšati, nego rušiti i razoriti. Veleizdajnici.
A nije se radilo samo o INI.
Da, pamćenje vam funkcionira. Radilo se se o cijelom nizu paralelnih, simultanih poteza povučenih većinom ubrzo nakon prevrata 2000. godine, čiji je zajednički cilj bio poništenje neovisne Hrvatske i obnova “Jugoslavije”, bilo kakve. Zapadnog Balkana, Jugosfere, “regiona”, svejedno, samo neka bude, bilo što, bilo kako.
Godine 2000. u Hrvatskoj nije samo promijenjena vlast, nego je naglavačke izokrenuta cijela – Tuđmanova – hrvatska država i državna politika; stoga i termin “detuđmanizacija”. Apsolutno sve što je Tuđman postigao i ostvario u tih 9 godina Mesić i detuđmanizatori pokušali su dovesti u pitanje, obezvrijediti i uništiti. Samu hrvatsku državu, njezin prvi demokratski Božićni Ustav, hrvatske oružane snage, hrvatsku vojnu pobjedu u Oluji i Domovinskom ratu, hrvatsku političku, gospodarsku i medijsku samostalnost i suverenost. Detuđmanizatori su sve to izravno napali i pokušali degradirati, demontirati i destruirati.
Negdje su uspjeli više, negdje manje. Pokušat ću pobrojiti neke od najvažnijih stvari.
Odmah na početku 2000. prihvaćena je bezuvjetna poslušnost ne Haaškom sudu, nego haaškom tužiteljstvu, običnoj stranci u sudskim postupku na jednom međunarodnom tribunalu. Stranci napučenoj tipovima poput britanskog obavještajca Grahama Blewitta, osobnog prijatelja “ministra informisanja Republike Srpske Krajine” Save Štrbca, šefa srpske propagandne družine “Veritas” i dugogodišnjeg suradnika ikone tzv. HHO Žareta Puhovskog.
Odmah 2000. promijenjen je Ustav. Nesavršen, ali nedvojbeno učinkovit polupredsjednički državni sustav zamijenjen je današnjom “poluparlamentarnom” nakaradom, izravnim generatorom državne korupcije, koja je Mesiću ostavila taman dovoljno vlasti da Hrvatsku pretvori u mafijašku guberniju haaškog tužiteljstva, čitaj stranih obavještajnih službi i tuđinskih gospodarskih i političkih interesa.
Već pred kraj 2000. godine Mesić je javno prekršio ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom i Tuđmanov predsjednički arhiv prodao haaškoj bandi prosrpskih i pročetničkih redikula. Rezultate nije trebalo dugo čekati – Milošević je famozni Brijunski transkript iskoristio u svojoj obrani, a u haašku optužnicu protiv hrvatskih generala i praktično kompletnog hrvatskog državnog i vojnog vrha, kao i svih nas “znanih i neznanih” koji smo se usudili oružjem braniti svoje domove, ugrađen je “Tuđmanov zajednički zločinački poduhvat protjerivanja Srba”.
Tuđmanova Hrvatska gotovo je nestala.
Više od cijelog slijedećeg desetljeća, sve do neočekivanog kriptočetničkog debakla i oslobođenja generala 2012, kompletna hrvatska državna politika vođena je i ovisila o odobrenju i stajalištima haaškog tužiteljstva. Sve hrvatske političke i državne odluke, neovisno tko je bio na vlasti, donošene su uz haaški nadzor i u skladu s njihovim odobrenjima i mišljenjima, od kojih je Lijepa Naša drhtala poput lista na vjetru. Haaški tužitelji postali su neformalni, ali stvarni upravitelji Hrvatske. Mesić i Račan hrvatsku državu izručili su u ruke tuđina; učinili je posve ovisnom o stranoj volji i utjecaju.
Nad samo postojanje tek nedavno rođene neovisne Hrvatske nadvila se mračna prijetnja osuđujuće haaške presude za “zajednički zločinački poduhvat”. Nasuprot Mesićeve žvake za bedake o “individualizaciji krivnje”, takva presuda međunarodnog suda značila bi da Hrvati zapravo nisu stvarali svoju državu i niti branili svoj teritorij, nego da su zločinački narod koji je jednako 1941. i 1991. samo protjerivao i ubijao “nenaoružanu nejačad” Srbe; da je Milošević bio u pravu, jer ih je “branio”; da je Tuđman novi Pavelić, Oluja novi Jasenovac, a moderna neovisna Hrvatska nova fašistička NDH.
Na dan toliko željene drugostupanjske presude, veleizdajnici su unaprijed javno likovali, najavljujući “konačnu presudu Tuđmanovoj Hrvatskoj”.
Eto vam same srži detuđmanizacije.
Istovremeno, kriminalizirana je i hrvatska pomoć i obrana Bosne i Hercegovine, bez koje te države danas uopće ne bi ni bilo. Zbog silnih haaških političkih smicalica, postupak generalu Praljku i drugima još je u tijeku, s posve neizvjesnim završetkom. Neke od posljedica su odavno vidljive, poput ponašanja tužiteljstva BiH (zapravo Srbije), koje na temelju sramotne prvostupanjske haaške presude progoni pripadnike HVO, branitelje Bosne, radi “zločina” nad bosanskim četnicima.
Mesić i Račan u ruke tuđina izručili su i gotovo kompletno hrvatsko gospodarstvo. Strancima su prodali skoro sve najveće i najjače tvrtke, sve banke i gotovo sve masovne medije. Nakon 9 godina vladanja, od toga 5 godina rata i bez prihoda od turizma, Tuđman im je ostavio oko 9,5 milijardi dolara hrvatskog državnog duga, od kojih je gotovo pola naslijedio od bankrotirane SFRJ. U slijedeće svega 4 godine detuđmanizacije, mira i “napredka”, Mesić i Račan taj su dug više nego udvostručili. Na što, znaju samo oni.
Mahnito, sumanuto detuđmanizatorsko zaduživanje Hrvatske nastavili su i Sanaderov i Kosoričin “HDZ”, kao i Milanovićev SDP, te ono danas iznosi… koliko? Pedeset milijardi eura? Više? I tek ga je kratkotrajna Oreškovićeva vlada 2016. godine pokušala obuzdati, s posve neizvjesnim učinkom.
Odmah 2000. godine Mesić je potezom pera, preko noći, pod apsurdnom optužbom za “državni udar”, praktično obezglavio Hrvatsku vojsku. U slijedećim godinama ukinuta su ili rasformirana najbolja hrvatska postrojenja za vojnu obuku poput SG SOD Šepurine, a časnici i dočasnici koji su na svojim plećima iznijeli Domovinski rat, najčešće u naponu životne snage, masovno su otjerani u prijevremenu mirovinu ili jednostavno degradirani i prepušteni sudbini. Obično iznimno opasnim poslovima razminiravanja ili plaćeničkom odlasku na ratišta u strane zemlje; ostali su oni koji su mogli šutjeti, a napredovali su samo oni kojima nije smetalo biti marionetama detuđmanizacije.
Slične staljinističke čistke Mesić i Račan proveli su gotovo svugdje. U gospodarstvu, bankama, policiji, sudovima, u institucijama i osobito u medijima, s posla ili na niža i lošija radna mjesta otjerali su gotovo 35.000 ljudi. Mnoge bez ikakve stvarne sveze s HDZ-om, samo zbog toga što su na položaje došli tijekom Tuđmanovog doba, zamjenjujući ih posve nesposobnim, ali “podobnim” “jugoslavenskim” kadrovima, često ljudima treće dobi, olupinama izvučenim iz naftalina Saveza komunista Hrvatske.
Krajem 2002. Mesić i Račan donijeli su Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, još jednu endemsku legislativnu nakaradu kojom je etnička srpska manjina, kao nigdje drugdje u svijetu, nasuprot uzusima međunarodnog prava o reciprocitetu, bukvalno i doslovno uzdignuta na razinu nedodirljivih svetih krava u Indiji. Valjda iz zahvalnosti za 5 krvavih godina kvislinške “krajinske” okupacije trećine države…
Po dolasku na vlast, Sanaderov i Kosoričin “HDZ” nije promijenio ništa, nego je takve “politike” jednostavno nastavio. Optužba za “Tuđmanov zajednički zločinački poduhvat” visjela im je nad glavama poput Damoklovog mača, a haaško tužiteljstvo bdjelo je nad svakom “njihovom” odlukom i potezom. Od Pupovca su načinili vječnog srpskog etnobiznismena; obitelji Zec su naknadili štetu, iako taj slučaj zapravo nema nikakve izravne sveze s ratom, i to bez sudskog pravorijeka; Kosorica je čak toliko pretjerala s izmišljotinom o “topničkim dnevnicima”, da ju je sam Haaški sud morao opomenuti da prestane progoniti ljude.
Upravo progon hrvatskih branitelja bio je i ostao jedan od glavnih motiva detuđmanizacije. Srbija ga je opredmetila tzv. Zakonom o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine iz 2003, koji je stupio na snagu 2010, ali hrvatska reakcija uslijedila je tek 2011, kad je pristigla JNA optužnica protiv tadašnjeg podpredsjednika Sabora Šeksa.
Oporbeni SDP, HNS & co. zubima i noktima su se borili protiv Zakona o ništetnosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije, odnosno protiv sprječavanja srpskog progona hrvatskih branitelja. Tadašnji predsjednik države Josipović čak je u tome pravcu uložio i bijednu, sramotnu ustavnu tužbu, da bi je kasnije povukao. Radi se o čovjeku koji je u povijest ušao kao “Ivo Hrestomatija”, tipu koji se privatno tajno sastajao sa srpskim dužnosnicima, dostavljajući im povjerljive podatke i informacije. Naravno, za to nikada nije odgovarao.
S podlim nastojanjima detuđmanizatora i novim srpskim pokušajima progona Hrvata podudarila se prvo ilegalna objava popisa hrvatskih branitelja 2010, a potom i Milanovićeva objava službenog Registra branitelja. Na neizmjernu žalost Mesića, Josipovića, SDP-a, HNS-a & družine, haaški sudci Meron, Guney i Robinson već su u prah srušili vlažne srpske snove o “Tuđmanovom zajedničkom zločinačkom poduhvatu”, pa je objava registra ostala bez namjeravanog učinka.
Prilično se tog dokaznog materijala nakupilo. Mislite da je gotovo? Pogađajte opet.
Za pred kraj vas čeka prava poslastica. U osvit detuđmanizacije 29. lipnja 2001. u Beču potpisan je ugovor o sukcesiji bivše SFRJ. Njegov sastavni dio je tzv. “Dodatak G”, čiji članak 2. stavak 1. (a) i (b) glasi:
“(1) (a) Prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi sljednici na koju su građani ili druge pravne osobe SFRJ imali pravo na dan 31. prosinca 1990. priznat će se, te će biti zaštićena i vraćena od te države u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka ili prebivalište tih osoba. To uključuje osobe koje su, nakon 31. prosinca 1990. stekle državljanstvo ili mjesto boravka ili prebivalište u nekoj drugoj državi, a ne u državi sljednici. Osobe koje ne mogu ostvariti ova prava imaju pravo na naknadu u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava.
(b) Bilo kakav navodni prijenos prava na pokretnu i nepokretnu imovinu učinjen nakon 31. prosinca 1990. i zaključen pod prisilom ili protivno pododjeljku (a) ovoga članka, bit će ništav.”
Kladim se da za ovo niste znali, zar ne? Sadržaj ovog članka doslovno znači pokušaj poništenja suverenosti hrvatske države. Da, vjerujte svojim očima.
Da je tome tako, pokazuje i potvrđuje cijeli niz sudskih postupaka koje su pred hrvatskim sudovima izravno na temelju “Dodatka G” pokretala brojna tijela, tvrtke i fizičke osobe iz Srbije, pokušavajući osporiti razne odluke hrvatske države, odredbe hrvatskih zakona, hrvatskih institucija i pravnih i fizičkih osoba, donesene nakon 31. prosinca 1990. godine, i sebi pribaviti materijalnu korist. Radilo se i radi se o golemim brojkama. Najčešće se tražila imovina u Hrvatskoj; iako je u SFRJ do 1990. vlasništvo notorno bilo “društveno”, nakon Mesićevog i Račanovog “Dodatka G” naglo je postalo privatno… i srpsko.
Na sreću, hrvatski sudovi, osobito Vrhovni i Ustavni sud, prepoznali su veleizdajnički karakter “Dodatka G” i, barem dosad, nisu prihvaćali srpske tužbene i ine zahtjeve. Podsjećam, prema procjeni iz 1996, samo u Hrvatskoj isključivo materijalna ratna šteta za koju je odgovorna Srbija iznosila je preko 35.000.000.000,00 (slovima: trideset pet milijardi) dolara. Samo u četiri posljednja mjeseca 1991. Srbi su pobili oko 20.000 hrvatskih ljudi, većinom civila; ranili su još oko 100.000 i iz svojih domova prognali oko 500.000 osoba.
Nizašto od toga nikad nitko nije odgovarao, niti je bilo kakva šteta ikome naknađena.
Mesića i detuđmanizatore za to nije bilo briga. Njih je zanimalo samo poništiti Tuđmana, pomoći Srbiji i vratiti “Jugoslaviju”. Jedan od krajnjih ciljeva je bio putem Haaga natjerati napadnutu i razrušenu Hrvatsku da plaća ratnu odštetu “krajinskim” i bosanskim četnicima, a fašističku načertanijsku Srbiju, ratnog agresora na četiri bivše jugoslavenske republike i pokrajine, osloboditi svake krivnje i odgovornosti – i još joj međunarodnim ugovorom, pomoću “Dodatka G”, “vratiti” “srpsku imovinu” u Hrvatskoj, bre.
Detuđmanizacija. Znam, nije lako suočiti se s tim.
Pogledajte stvari koje sam naveo. Kao i u slučaju zakona o prodaji INE, zapitajte se: tko bi imalo normalan, imalo racionalan, barem mrvicu dobronamjeran, s trunkom zdravog razuma i pameti, svojoj zemlji učinio tako nešto?
Nitko. Osim veleizdajnika.
Kakva je suštinska razlika između tih stvari i Miloševićeve politike? Nikakva. Koja je suštinska razlika između tih stvari i Šešeljevog četništva? Nema je. Zapravo, u osnovi, radilo se i radi se o posve istim načertanijskim, velikosrpskim, četničkim i orjunaškim ciljevima i tezama koje hrvatski narod sluša, gleda i trpi bukvalno oduvijek. Jednako u obje Jugoslavije i u neovisnoj Hrvatskoj, a osobito iznova nakon Tuđmanove smrti. Od Garašanina do Mesića, bila 1844, 1918, 1928, 1941, 1945, 1965, 1971, 1981, 1990, 2000, 2011. ili 2016. godina, u istome smislu, nije se ništa promijenilo.
Zato se mi moramo promijeniti. Nažalost, nakon Tuđmana, izgleda da još uvijek nema tko.
Da stvarno žele otvoriti usta o INI, Plenković, Grabar-Kitarovićka i Karamarko bi morali i o zakonu o njezinoj prodaji, a potom, posljedično, i o svemu ovdje navedenom, pa i nekim drugim pitanjima, jer je sve to organski povezano – to su dijelovi zajedničkog zločinačkog poduhvata detuđmanizacije. Ali onda ne bi mogli više samo govoriti i ponašati se na nekoj političkoj i simboličnoj razini, nego bi bili prisiljeni djelovati.
Veleizdajničku petu kolonu morali bi javno prepoznati, onemogućiti i ukloniti. Primjerice, Mesića ne bi samo bacili van iz ureda, nego bi ga morali uhititi, izvesti pred sud i zatvoriti zauvijek.
Slično intoniran tekst napisao sam pred Karamarkov pad, pozivajući ga da konačno smogne snage i hrabrosti i prekine začarani krug: “Karamarko mora Mesiću zariti kolac u srce i odsjeći mu glavu”. Nažalost nije, nego je otišao bez riječi.
Predsjednica Grabar-Kitarović nastupila je i započela vrlo dobro, ali se zaustavila na uklanjanju Titove biste iz predsjedničkog ureda i nekoliko drugih simboličnih poteza i izjava. Razbjesnila je kriptočetnike, ali to je sve. Za dvije godine mandata rekao bih da je premalo, i čini mi se da sam blag i dobronamjeran. S riječi na djela, molim lijepo.
Plenković je savršenu priliku da postane državnik imao prije par dana, na Pupovčevom etnobiznismenskom “božićnom” derneku, kad je onaj bezobrazni četničić iz Srbije javno, usred Zagreba, zaprijetio Hrvatskoj. Plenković je tada trebao ustati, s cijelom delegacijom vlade otići, i potom dati jednostavnu izjavu za medije. Recimo, četničić iz Srbije ima 2 sata da napusti Hrvatsku; ako to ne učini sam, mi ćemo mu pokazati gdje je granica. Nažalost i Plenković je odšutio, puštajući Stiera da u kasnijem priopćenju kuka i zapomaže kako četničić “govori isto što i Milošević”.
Ma, Davore, nemoj mi reći. Stvarno..? 🙂
Stvari su kakve jesu. Dok god su “HDZ” i “hrvatske elite” ovakvi, Hrvatska će politički tapkati u mjestu i stagnirati, a detuđmanizatorima se ništa ozbiljno neće dogoditi. Ne zato što to naši “desni” možda ne bi htjeli, nego jer se boje da bi time u pitanje, više ili manje, doveli i sami sebe. Dok je detuđmanizacija grmjela, vedrila i oblačila, gledali su na drugu stranu i petoj koloni prešutno držali ljestve. Nesretnici, ionako su oduvijek trenirani, ukroćeni, pripitomljeni, naučeni šutjeti, trpjeti i tuđe cijeniti više nego svoje.
Biti sluga je lako. Biti slobodan čovjek daleko je teže.
(Objavljeno 11. 01. 2017.)
Plenković podnio ostavku!
Zagreb, 01. srpnja 2022. (Hina) – “Zbog osobnih razloga dajem ostavku na mjesto premijera i predsjednika stranke. Neću se kandidirati za predsjednika RH i povlačim se iz politike”, objavio je Andrej Plenković na današnjoj izvanrednoj press konferenciji.
Izjavio je kako je o svojoj odluci obavijestio predsjednika države Zorana Milanovića, kao i da je razgovarao sa stranačkim vodstvom, te koalicijskim partnerima. “Predložit ćemo predsjedniku RH da buduća predsjednica Vlade bude Nina Obuljen Koržinek. Za to imamo preko 80 potpisa naših koalicijskih partnera, saborskih zastupnika koji i sada čine većinu”, rekao je.
Najavio je i izmjene HDZ-ova Statuta. Izvijestio je da je prihvatio dužnost počasnog predsjednika stranke s pravom glasa na svim stranačkim tijelima, te da će zamjenik predsjednika HDZ-a ubuduće biti Milorad Pupovac. Doznaje se da će Plenkovića i na čelu stranke zamijeniti Nina Obuljen Koržinek, a sam Plenković najavio je ponovno uvođenje dužnosti stranačkih potpredsjednika, koju će obnašati Vladimir Šeks, Stjepan Mesić, Josip Manolić, Slavko Linić i Ante Jurjević Baja. Gordana Jandrokovića na funkciji glavnog tajnika CK HDZ-a zamijenit će Martina Dalić, a novi glasnogovornik stranke bit će Saša Leković.
“Povlačim se iz politike, jer je politika služenje narodu, a ne sebi. I da odmah preduhitrim sva moguća pitanja moram reći da, hvala Bogu, nisam bolestan i da, iako je bilo ponuda, nisam prihvatio ni jednu poziciju unutar institucija EU”, rekao je Plenković, navodeći kako ne može isključiti mogućnost da se jednog dana vrati u politiku. Podsjetio je da je u politiku ušao prije preko 20 godina, da Vladu vodi već šest godina, pri čemu je, kaže, politiku uvijek shvaćao isključivo kao služenje hrvatskom narodu i svim hrvatskim građanima, u ispunjavanju strateških ciljeva hrvatske države.
“Odlazim zadovoljan jer su ti strateški ciljevi ostvareni. Hrvatska je postala istinski čimbenik međunarodne politike, članica smo NATO-a, Europske unije, treba samo politička odluka i mi smo s pregovorima o ulasku u Jugosferu za tri mjeseca gotovi”, rekao je Plenković, ocijenivši da je Hrvatska pokrenuta i na unutarnjem planu, što, kaže, potvrđuju i izborni rezultati HDZ-a.
Odgovarajući na brojna pitanja novinara, Plenković je odlučno zanijekao da ga je književnik Miljenko Jergović zaljubljeno gledao prilikom interviewa u Jutarnjem listu. “Kao što ste nedavno čuli, Miljenko je u Prološcu sklopio istospolni brak s pitomcem VŠ JNA Antom Tomićem, isto tako bardom hrvatske književnosti. Osobno mi je poznato da je sretni par namjeravao otići živjeti u prijestolnicu hrvatske kulture Beograd, ali ih je spriječila sasvim izvijesna mogućnost da po glavi dobiju i nečim drugim, osim kantama fekalija”, izjavio je Plenković.
Odbacio je kao zlonamjerne insinuacije i sva medijska nagađanja o aferi Plenki-media, enormnom nekontroliranom trošenju proračunskog novca, navodnim istragama državnog odvjetništva, te intimnim druženjima s nepravomoćno osuđenim tajkunom Harijanom Manžekovićem na jahti “Puno vitra”. Takve bezočne laži i dezinformacije šire određeni ekstremno desničarski krugovi, povezani s muslimanskim radikalima i paraobavještajnim podzemljem, ustvrdio je.
“Sada, na odlasku iz Banskih dvora, znam da je Hrvatska zemlja velikog međunarodnog ugleda i lider u ovom dijelu Europe i siguran sam da ima sve uvjete za daljnji razvoj u slobodi, miru i blagostanju”, dodao je Plenković, pozivajući sve da zajedno i dalje rade na ispunjenju strateških ciljeva, među kojima su najvažniji zaustavljanje masovnog iseljavanja i smanjivanje vanjskog duga države od preko 120 milijardi eura.
“Vi novinari najbolje znate da sam uvijek vozio u petoj brzini. Vjerujte, moja odluka je dobro promišljena i nije ishitrena. Kao što sam rekao, ja sam svoju dionicu odradio i sad je vrijeme da me drugi naslijede”, objasnio je Plenković. “Doviđenja i hvala na suradnji.”
[Rasprava]
Mi ili oni: do istrage naše ili vaše
Ovih dana tzv. hrvatske medije i tzv. hrvatsku javnost silno je uzburkala najava Pupovčevih Četnič… pardon, Srpskih Novosti, i objavljena fotografija ministra Hasanbegovića s “ustaškom kapom”. Stoga koristim priliku za komentare i objavu cijelog niza drugih ekskluzivnih autentičnih fotografija i informacija, naravno s obveznim pojašnjenjima i posvetama. Da tzv. hrvatsku tzv. javnost odviše ne zbunjujemo i ne dovodimo u zabludu.
Doduše, na autentičnoj fotografiji Četnič… pardon Srpskih Novosti, se ne vidi baš ništa, doli dvije bijele mrlje na dvije kape, od kojih je bijela mrlja lijevo dolje osobito autentična, prava ustaška bijela mrlja. Ni bijela mrlja na ministrovoj kapi nije ništa manje ustaški autentična, pa urednik Četnič… pardon, Srpskih Novosti, Ivica Đikić kaže: “Mi nigdje ne tvrdimo da je na kapi slovo ‘U’, ali u to opravdano sumnjamo i kapa je ustaška.”
‘Ajde. Na stranu opravdane sumnje Četnič… pardon, Srpskih Novosti, koje su notorno uvijek opravdane, osobito kad su su pitanju Hrva… pardon, ustaše, ustaški “zajednički zločinački poduhvat”, ustaški avioni koji padaju, ustaške himne i slično, valja prvo odgovoriti na pitanje odakle im ministrova fotografija? Mladi novinar Srboje Četniković… pardon, Hrvoje Šimičević, inače suradnik portala H-alter i Lupiga, nekih od Kukuriku “neprofitnih medija” kojima je ustaški minstar nedavno fašistički zavrnuo slavinu ustaškog državnog proračuna, kaže da se konačno ohrabrio, isključio mobitel na 10 minuta i ušao u Nacionalnu sveučilišnu knjižnicu pročitati nešto što nije objavljeno na Facebooku.
No, to nije točno.
Sporna fotografija, naime, potječe iz privatnog albuma rečenog Ivice Đikića, glavnog urednika Četnič… pardon, Srpskih Novosti, koji je u mladosti ludosti, avaj, bio pripadnik postrojbi HOS-a, kako sam kaže, “kao neka hrvatska verzija neustrašivog Boška Buhe”. U mladosti ustaša, a u starosti čet… pardon, novinar Četnič… pardon, Srpskih Novosti? Što je tu čudno? Pa i stanoviti Stev… pardon, Stjepan Mesić, u burnoj ustaškoj mladosti je veličao NDH, pje… pardon zijevao “Juru i Bobana”, potom gubio silne čekove i dolare, da bi pod starost i za 30 haaško-otočkih srebnjaka postao zakleti čet… pardon, antifašist. Eno ga još uvijek u Grškovićevoj, neumorno zgrće slatke ustaške kune iz ustaškog državnog proračuna.
Nesretnog mladog Boška Buhu ustašu Đikića prokazao je Miloševićev zapadnoslavonski “krajinski” drakula Veljko Džakula, još jedan čet… pardon, antifašist i borac za ljudska prava, u vrijeme sukoba još jednog bivšeg predsjednika države, stanovitog Jova… pardon, Ive Josipovića s Miloradom Pupovcem oko – pogodili ste – ustaških proračunskih kuna, i poznate afere etnobiznis:
Veljko Džakula: Ivica Đikić je tijekom rata nosio crnu uniformu HOS-a
Iako se potpisao krvoločnim ustaškim pozdravom “Za dom spremni!”, antifašist Đikić migoljio je i izvlačio se da se radilo o “ironiji”, da je sa 16 godina u Tomislavgradu bio premlad da ode u HOS itd, a nije bio dovoljno prestar da s Milanovićem zbriše u Nagorno-Karabakh, pa to ti je. Oblate te bez argumentisanja, bre, a ti se posle peri kako znaš i umeš.
No dobro, to smo razjasnili, pa konačno prelazimo na obećane ekskluzivne autentične fotografije. Počinjemo u malo daljoj povijesti, s prigodnim čet… pardon, antifašistom Dragoljubom Dražom Mihailovićem, inače poznatim borcem za ljudska prava na crti Virovitica – Karlovac – Karlobag:
Kukuriku domoljubi
Ekskluzivna autentična fotografija potječe iz vremena odmah nakon II. svj. rata, dok je Draža predavao zamolbu da ga uvrste na popis Pravednika među narodima, i to uz svjedočenje svog osobnog prijatelja “lovca na naciste” Ephraima Zuroffa. Zamolba je nažalost propala, jer je Draža na primanje u Yad Vashemu tragičnom greškom obukao, ah, krivu uniformu.
Slijedi autentična fotografija još jednog čet… pardon, antifašista, partizana i borca za ljudska prava Sime Š. Dubajića, koji se u knjizi “Život, greh i kajanje: od Kistanja do Kočevskog Roga” pred smrt pohvalio da je nakon II. svj. rata i Bleiburga, na zapovijed mega-ultra antifašista ljubičice bijele Josipa Broza Tita humano pobio par desetaka tisuća Hrva… pardon, ustaša:
Simo o nježnim partizanskim klanjimaNaravno, k’o što kaže bivša Kukuriku ministarka Vesna Pusić, svi su oni bili krivi, samo im nije suđeno, jer od silne žurbe nije bilo vremena za takve tričarije. Nastavljamo s autentičnom fotografijom njezinog kolege, bivšeg Kukuriku ministra Grčića, na “krajinskim” barikadama:
General Marko Lukić: ‘Imam dokaze, Branko Grčić doista je bio na četničkim barikadama!’
General Marko Lukić: ‘Imam dokaze, Branko Grčić doista je bio na četničkim barikadama!’I na ovoj autentičnoj fotografiji se vidi nekoliko autentičnih bijelih mrlja, za koje ne tvrdimo da su četničke, ali u to opravdano sumnjamo i brade su četničke, jer svi četnici nose brade, a četnici su antifašisti, pa je jasno da je antifašizam genetski dlakav, bradat i kosmat, i zato ga, bre, treba finansirati ustaškim kunama iz ustaškog državnog proračuna. Inače će da mu bidnu ugrožena osnovna ljudska prava.
Mda. Evo još vrućih ekskluziva:
Milorad s “krajinskom” antifašističkom rodbinomFotografija datira iz 1993, kada je današnji nakladnik Četnič… pardon, Srpskih Novosti, ugroženi saborski zastupnik Milorad Pupovac, obilazio svoje ugrožene miroljubive antifašiste u “krajini” i hrabrio ih da izdrže pred navalom krvoločnih Tuđmanovih ustaša. Ali, to nije sve:
Dobro jutro
Ova autentična fotografija nastala je u trenucima duboke kontemplacije i introspekcije, kao što i priliči jednom ugroženom manjinskom saborskom zastupniku s predstavničkim stažom od preko 20 godina u krvoločnom ustaškom Saboru. Zamislite, tolike godine, a jadan ugrožen od glave do šubare u džepu, čak i kad dođe obilna ustaška saborska plaća. Na fotografiji se vidi kako se ugroženom Miloradu stvarno nije lako odlučiti – koju od veličajnih misli svoga idola & uzora Slobe slobode će da ponovi i da kaže usred ustaške države, a da Hrva… pardon, ustaše, odmah ne dreknu. Osobito kad krvoločni ustaški ministar balija handžar-Hasanbegović namerava da zavrne priliv ustaških kuna čak i antifašističkim Četnič… pardon, Srpskim Novostima. Ma, pravi novi Jasenovac, bre.
Govoreći o četnič… pardon, antifašističkim idolima i uzorima, pogledajte autentičnu ekskluzivnu fotografiju Žarka Puhovskog, tadašnjeg šefa tzv. HHO, i njegovog toplog intimnog prijatelja i uzora Save Štrbca, gazde Veritasa:
Savo & Žare
Radi se o izvorniku fotografije koju je prednik Pupovčevih Četnič.. pardon, Srpskih Novosti, Sorosev satirički list Feral Tribune, iskoristio za poznatu fotomontažu Tuđmana i Miloševića. Udruge HHO i Veritas su osnovane na isti način, na inicijativu istih ljudi, iste 1993. godine, nakon akcije Maslenica. Kako je rekao Puhovski, HHO nije osnovan prije, jer su 1991. klani i ubijani Hrva… pardon ustaše, a svi su oni krivi, samo im nije suđeno, pa nije bilo potrebe. Međutim, nakon Maslenice i četnič… pardon, antifašističkog vojnog poraza, borci za ljudska prava pobojali su se da bi ustaše mogle da izvrše još koje genocidisanje nad golorukom nenaoružanom nejačadi na tenkovima, pa je istina morala da pobedi. Nežna javna ljubav HHO i Veritasa nastavljena je sve negde do haaške optužnice Gotovini, Tuđmanu i Hrvatskoj za Oluju i “zajednički zločinački poduhvat protjerivanja 200.000.000.000 Srba”, u čijem su pisanju Žare & Savo, uz nemjerljivu pomoć King Konga iz Grškovićeve, osobno sudelovali.
Evo i jedne King Kongove fotografije s Kukuriku jugendom:
Iako je fotografija svojevremeno obišla sve čet… pardon, antifašističke medije, začudo, vidi ti to, pravobraniteljica za djecu nije ni pisnula. No, kad smo već kod velikih majmuna, recite, je li vam se kad učinilo da neovisna Hrvatska od 2000. godine, pa nadalje, više ne postoji?
Ako nije, onda ste slijepi ili glupi, a ako jest, nažalost, bili ste u pravu. Nakon što je umro predsjednik Tuđman, štakori su se razbježali s tonućeg broda, a uloge predsjednika hrvatske države i hrvatske vlade nisu preuzeli ni mali ni veliki majmuni, nego – tužiteljstvo Haaškog suda. Djelatnici tužiteljstva bili su i ostali pod izravnim utjecajem Velike Britanije i male Srbije, primjerice Graham Blewitt, topli osobni prijatelj Save Štrbca. Istina, ovdje ga ne vidimo u krevetu sa Savom i Žaretom, jer on je fotografirao.
Hrvatska je dobila ono što je zaslužila – postala je država na optuženičkoj klupi. “Izabravši” Mesića i Račana na vlast, bez ijednog ispaljenog metka, postala je zemlja pod inozemnim skrbništvom, mandat, britansko-srpski protektorat. Od 2000. godine, pa nadalje, niti jedna politika, niti jedan državni potez, niti jedna jedina važnija odluka u Hrvatskoj nije donesena bez haaške, čitaj britanske i/ili srpske suglasnosti i odobrenja, ili barem uz njihov veći ili manji utjecaj. O tome svjedoči ekskluzivna autentična fografija:
Lutke na koncu
U toj veleizdaj… pardon, domoljubnoj raboti za koju – zasad – još nitko nije odgovarao, sudjelovao je i dio ustaškog HDZ-a, osobito neki ustaški antifašisti koji su u njega zalutali u potrazi za osobnim i materijalnim probitkom:
Grobari HDZ-a
Okej. Nastavljamo u istom stilu, s ekskluzivnom autentičnom fotografijom bivšeg srpskog predsjednika Borisa Tadića i bivšeg predsednika Dela Regije Velike Sr… pardon, Jugosfe…, pardon, Zapadnog Balkana, našeg Jova… pardon, Ive Josipovića, u trenucima razdraganog bratstva i jedinstva:
Prijateljska šamarčina
Primijetite da srpski predsjednik nosi autentičnu čet… pardon, antifašističku kapu s kokardom i dvoglavom belom kokoši, dok predsednik Dela Regije Zapadnog Balkana ne nosi kapu, nego su mu je stavili. K’o što mu je i Tadić stavio, a i poklonio Micićev časopis “Zenit”, u kojem se u najboljoj jugoslavenskoj antifašističkoj tradiciji tvrdilo da su Hrvati, molim lijepo, “križanci papiga i majmuna”. King Kong u Grškovićevoj se valjao od smeha, a predsednik Dela Regije Zapadnog Balkana Jova… pardon, Ivo Josipović se srdačno zahvalio na prigodnom poklonu i obećao da će svim silama da opravda ukazano poverenje.
Nažalost, iako je dao sve od sebe da verifikuje Micićevu hipotezu, pa je ubrzo stekao i nadimak “Hrestomatija”, predsednik Jova… pardon, Ivo Josipović, inače u mladosti Titov gardist, imao je i ružnih epizoda. Najgora je bila ona s ustašom Stipom Šuvarom:
Ustaška kuhana noga
Ova ekskluzivna autentična fotografija nastala je na jednom od predizbornih sastanaka centralnog komiteta Kukuriku partije, na kojima se raspravljalo kako vudu ritualom uskrsnuti Šuvara, kojem su Miloševićeve čet… pardon, antifašističke horde još 1987. godine vikale da je ustaša. Kukuriku su bili uvjereni da bi im Šuvar zombi pomogao u kampanji, ali na savjet stranog PR stručnjaka od toga su odustali, i sve se svelo na Milanovićevu domoljubnu ručicu na srcu, mahanje hrv…. pardon, ustaškim zastavama i urlanje: “Hrvatska!” I stvarno, pokazalo se da Micićevih križanaca u ustaškom biračkom tijelu ima prilično, iako nedovoljno za ostanak na vlasti.
Nije pomoglo čak ni razrešenje londonskog potrčka Dejana Jovića, koji je neoprezno ustvrdio da Hrva… pardon, ustaše, nisu želeli svoju državu čak ni kad jesu, a ako jesu, e onda nisu, sunce im kalajisano. O tome svedoči još jedna ekskluzivna autentična fotografija tadašnjeg vođstva Kukuriku koalicije:
Sledeća eksluzivna autentična fotografija zorno predočuje sav izniman rad, trud, napor i rezultate Kukuriku koalicije za vrijeme 4 godine mandata:
Ustajem se već u 11:00!
Nažalost, Hrva… pardon, ustaše u svom genocidnom nezadovoljstvu i nezahvalnosti križanaca majmuna i papiga nisu uspeli da se opasulje i prepoznaju da im ostanak Kukuriku koalicije na vlasti donosi sve ono u čemu su tako srećno uživali za vreme Velike Sr… pardon, Jugoslavije od 1918. do 1990. godine, pa i dalje, sve negde do 1995. i genocida nad nenaoružanom nejači na tenkovima, u Oluji i Tuđmanovom zajedničkom zločinačkom poduhvatu. Ustaša Meron obrnuo je tok istorije i celokupnog sveckog napretka, pa je četni… pardon, antifašistički Kukuriku vožd Zoran Milanović morao da udari pesnicom o stol u ustaškim Banskim dvorima i odlučno kaže: “Mi ili oni!”
Ako vam je to zazvučalo poznato, u pravu ste. Radi se o parafrazisanju reči još jednog istaknutog čet… pardon, antifašista Nikole Stojanovića, koji je slično kao danas još 1902. usred hrva… pardon, ustaškog Zagreba imao novine koje su se hrabro borile za Veliku Sr… pardon antifašizam, i koji je napisao: “Do istrage naše ili vaše!” Evo i ekskluzivne autentične fotografije:
Čvrsto stišćemo pest
Sve optužbe da zagrebački Srbobra… pardon, Četni… pardon, Srpske Novosti konstantno provociraju Hrva.. pardon, ustaše, te da namesto bavljenja manjinskim pitanjima promovišu nekakvu netrpeljivost, fašizam, orjunaštvo, četništvo i slično, fabrikovane su i neosnovane. Radi se o pravom antifašističkom listu svih naših bratskih naroda i narodnosti, koji se hrabro bori za ljudska prava, slobodu govora i toleranciju, što najbolje dokazuje ekskluzivna autentična fotografija portira na vratima:
Portira Četnič… pardon, Srpskih Novosti ne treba da mešate s daleko poznatijim Njegovim Visokopreosveštenstvom Mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim, cele Italije, Grenlanda, Marsa i Nagorno-Karabakha Porfirijem, inače ljubiteljem pevanja lepih i miroljubivih narodnih pesama o čet… pardon, antifašističkom popu Momčilu Đujiću:
Za kraj, ostavljamo eksluzivnu autentičnu fotografiju Kukuriku mučenika Zorana Milanovića, da ceo svet vidi šta hrabri antifašisti, borci za ljudska prava, pravdu i istinu, moraju da trpe u genocidnoj ustaškoj Hrvatskoj, samo ako se usude da pisnu o stradanjima napaćenog nebeskog naroda i nenaoružanih čet… pardon, antifašista na tenkovima:
Bilo je gore nego u Nagorno-Karabakhu
O tome će osuđeni krimina… pardon, antifašist M.B. (1978) i njegova pudlica Vojislav Mazno Oko promptno da izveste lovca na naciste Efraima Curofa i Centar Simon Vizental.
[Rasprava]
Otvorena najava Kukuriku državnog udara
Jučer sam napisao dnevnik “Kukuriku farsa u Saboru”, o slabašnom i nemuštom reagiranju HDZ-ovaca na Milanovićevo divljanje u prvom pokušaju ustroja novog Hrvatskog sabora. Evo, samo dan kasnije, moram priznati da sam i ja bio naivan. Vodio sam se ustavnim, zakonskim i nekim općim racionalnim okvirima, i zaključio da je Kukuriku saborski igrokaz dio pripreme terena za moguće izvanredne izbore. Na nekoj pričuvnoj razini možda sam i bio u pravu, ali međutim, u suštini, prevario sam se.
Kukuriku ne računaju s novim izborima. Kukuriku uopće ne namjeravaju otići s vlasti, ni mirnim putem, ni ikako.
Kukuriku igraju na sve ili ništa, na bilo koji način, po bilo koju cijenu. Nakon izbornog poraza i javne propasti trgovine zastupničkim mandatima s Prgometom, Kukuriku družinu je kompletno napustio zdrav razum, pa svoje prave namjere čak javno priznaju. Prva je bila jučerašnja tipično nekoherentna, ali znakovita Milanovićeva izjava:
Uslijedila je tirada Peđe Grbina danas na radiju:
Otklonimo svaku sumnju o čemu njih dvojica govore. Evo i današnjeg članka u jednom od SDP partijskih biltena:
Na korak do velike ustavne krize: Vlada ne bi pustila privremenu vladu u Banske dvore
“…Ako predsjednica donese nekakvu odluku o nestranačkoj vladi i novim izborima, to neće ništa značiti. Mi bismo tu odluku u potpunosti ignorirali zato što bi bila protuustavna. Naša bi Vlada, jedina legalna, nastavila normalno raditi, ta predsjedničina »vlada« sigurno ne bi mogla ući u Banske dvore, morala bi se sastajati na Pantovčaku. Također, nema mogućnosti da predsjednica bez naše Vlade organizira nove izbore. Sve bi to bio uzaludan posao, rekao nam je jučer jedan Vladin dužnosnik…”
Molim, zbrojite dva i dva. Ne bi to bila nikakva “ustavna kriza”. To bi bio puč. Državni udar.
Tehnička vlada u prijelaznom izbornom razdoblju nema stvarne ovlasti. Takva vlada je samo “skrbnik” izvršne vlasti, dok nakon izbora predsjednik države ne imenuje novog mandatara i novi saziv Hrvatskog sabora ne potvrdi novu vladu. Međutim, ako se to ne dogodi – ako nitko ne uspije skupiti većinu od 76 glasova sabornika, dakle ako predsjednik države, nakon konzultacija i pregovora u nekom razumnom razdoblju, nema kome povjeriti mandat – tada ga Ustav obvezuje da imenuje nestranačku vladu i raspiše prijevremene izbore.
U takvom slučaju, nije moguće ništa drugo. To je slovo hrvatskog Ustava.
Ni tehnička ni bilo kakva druga vlada nema pravo na bilo koji način miješati se u bilo što od toga. Nikakva i ničija vlada nema nikakvo zamislivo pravo ni mogućnost “ignorirati” ustavnu odluku predsjednika države, niti sprječavati nestranačku vladu da tih mjesec-dva obnaša dužnost, do prijevremenih izbora.
Tko to pokuša, taj krši Ustav. Taj fizičkom silom uzurpira izvršnu državnu vlast i čini cijeli niz najtežih kaznenih djela protiv Republike Hrvatske iz Glave XXXII. Kaznenog zakona. Tko to učini, taj je kriminalac, zločinac, najgori neprijatelj hrvatske države i naroda. Veleizdajnik, ništa drugo.
Pred očima vam je, crno na bijelo.
“Jedan vladin dužnosnik” otvoreno najavljuje da poremećena, suluda Kukuriku zločinačka družina neće poštovati Ustav i, u slučaju da se ne okupi saborska većina, neće otići s vlasti mirno i dragovoljno. Skrećem osobit pozor – Ostojić šape drži na policiji, a Kotromanović na vojsci. Sjetite se i ljudi koje je snimljeni Miljenić doveo i zaposlio “preko veze”. Slično kao što je Milošević 1990. učinio s lokalnim četnicima, svi ti Kukuriku kadrovi jamačno će biti iskorišteni za pokušaj državnog udara i sprječavanje nestranačke vlade da uđe u Banske dvore. Kad su mogli silom upasti u crkvu Sv. Marka, ni zgrada vlade im ništa neće značiti.
Prava priroda i stvarne namjere Milanovićeve uzurpatorske kamarile konačno su se javno i nedvojbeno pokazale. Na hrvatskom narodu, hrvatskom društvu i hrvatskoj državi je da se odupre i na Kukuriku veleizdaju reagira na odgovarajući način.
Budite sigurni da će se to i dogoditi. (04. prosinca 2015.)
Milanović namjerava zadržati vlast bez pobjede na izborima
Državni udar (coup d’etat, staatsstreich, prevrat, puč) je protuustavno, protuzakonito stjecanje vlasti. U kolokvijalnoj komunikaciji notorno podrazumijeva nasilje, pucnjavu, vojsku i tenkove na ulicama, ali u stvarnosti, to uopće mora biti slučaj. Pogledajte definiciju u hrvatskom Kaznenom zakonu:
KAZNENA DJELA PROTIV REPUBLIKE HRVATSKE
Veleizdaja
Članak 340.
Tko uporabom sile ili prijetnjom uporabe sile ili na drugi protupravan način ugrozi teritorijalnu cjelovitost ili ustavno ustrojstvo Republike Hrvatske,
kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
Podebljao sam najvažnije. Vidite da ne treba sila, pa čak ni prijetnja. Tko na protupravan način ugrozi ustavno ustrojstvo države, čini teško kazneno djelo veleizdaje. Državni udar je veleizdaja. Tko počini državni udar, ili ga priprema (čl. 350. Kaznenog zakona), veleizdajnik je.
Uopćeno i laički govoreći, “protupravan način” je onaj koji je suprotan Ustavu i zakonima, a “ustavno ustrojstvo” države definirano je Ustavom. Radi se o sustavu i podjeli vlasti, nadležnosti, ulogama i zadaćama Sabora, vlade, predsjednika države, sudova, zbog čega postoje i što rade. Donošenjem Ustava 2000. godine, Republika Hrvatska je postala (polu)parlamentarna demokracija. Bez ulaženja u detalje, u najvažnijem dijelu to znači da državna vlada proizlazi iz saborske većine i odgovara isključivo Saboru.
Većina – apsolutna, natpolovična većina, 50% + 1 – je temelj demokracije. Bez većine nema vlasti. Bez saborske većine koja je podržava, nema državne vlade. Hrvatski Sabor ima 151 zastupnika, dakle natpolovična većina iznosi 76 (sedamdeset šest). Članak 98. Ustava propisuje “većinu svih zastupnika”, pa nema nikakve sumnje da se radi o apsolutnoj, a ne relativnoj većini. Zbog toga, predsjednik države može povjeriti mandat za sastavljanje vlade samo osobi koju podržava najmanje 76 zastupnika. Sve drugo ne bi bilo utvrđivanje, nego kreiranje saborske većine.
Još malo predavanja. Ustav je nedjeljiva cjelina. Iz Ustava nije moguće izdvojiti i uzeti samo ono što nekom u određenom trenutku politički odgovara, a ostalo zanemariti. U (polu)parlamentarnoj demokraciji, u hrvatskom ustavnom ustrojstvu državne vlasti, vlada ne može postojati ako nema podršku parlamentarne većine. Na isti način, iz istoga razloga, ne može funkcionirati ni parlament, jer je s vladom neraskidivo povezan i bez nje nema svrhe. Ako vlada izgubi povjerenje Sabora, a nema neke nove većine koja bi podržala novu vladu, Sabor se raspušta i raspisuju se novi izbori. U istome smislu, sadašnji novi hrvatski državni Sabor u kojemu nema većine potrebne za povjeravanje mandata i stvaranje nove državne vlade zapravo nije Sabor, jer ne ispunjava svoju temeljnu ustavnu ulogu i zadaću – utvrđivanje i odlučivanje tko vlada hrvatskom državom.
U prošlome dnevniku “Otvorena najava Kukuriku državnog udara” upozorio sam o čemu se radi, ali nažalost, ništa se nije promijenilo. Da Milanović i Kukuriku družina nisu odustali od svojih namjera, potvrđuju i neke od posljednjih medijskih objava “visokog izvora”:
“Vodstvo koalicije Hrvatska raste jučer poslijepodne počelo je akciju prikupljanja 76 zastupničkih potpisa kako bi idući tjedan mogli sazvati nastavak prve sjednice i izabrati predsjednika te tako konstituirati Sabor. Uspije li premijer Zoran Milanović uvjeriti najmanje 76 nedavno izabranih zastupnika i zastupnica da potpišu zahtjev za novo sazivanje Sabora, usput će onemogućiti Kolindu Grabar Kitarović da “u razumnom roku” odluči formirati tehničku Vladu… Vladu neće podržati svi zastupnici koji su za konstituiranje Sabora… tvrdi visoki član koalicije Hrvatska raste… Milanović želi na treći krug pregovora pred predsjednicu doći s dokazom da ima većinu za konstituiranje Sabora. To ne znači da ima i većinu za Vladu…”
I još:
Milanović: Provodi se akcija spašavanja HDZa i Tomislava Karamarka subota, 12.12.2015.
“Mi konstituiranje Sabora ne smatramo puzajućim državnim udarom, nego hodajućom državom koja je odrasla i koja je čvrsto na svojim nogama, a oni koji su navikli na obavještajno sigurnosnu spletku, čvrste državne institucije vide kao prijetnju. Za njih je Hrvatski sabor valjda paradržava, državni udar, za mene je Hrvatski sabor najviše tijelo vlasti, kojemu odgovara hrvatska vlada, koje je iznad Vlade i svakako iznad Predsjednika Republike. Na njegovu konstituiranju treba raditi, to je u interesu hrvatske države, u interesu svih zastupnika koji su izabrani od hrvatskog političkog naroda i koji žele raditi svoj posao i koji ne žele nered, smutnju, nejasnoću”, rekao je Milanović. “Zamislite situaciju da predsjednica potpiše takav dokument, takav komad papira i da nakon toga saborski zastupnici iz inata, iz svog temeljnog prava, iz straha da ne ostanu bez mandata donesu odluku o konstituiranju…”
Dakle, više nema nikakve sumnje.
Računajući na stranačku stegu i bojazan novih saborskih zastupnika da ne izgube osvojene zastupničke fotelje, statuse, plaće i beneficije, Milanović će pokušati konstituirati “Sabor”, možda čak izabrati i “predsjednika Sabora” – iako nema većinu zastupnika potrebnu za stjecanje mandata i stvaranje nove vlade.
Potom, postojanje toga “Sabora” Milanović namjerava koristiti kao “argument” za sprječavanje predsjednice države da zbog nedostatka mandatara i bezuspješnog pregovaranja prekine krizu, imenuje privremenu nestranačku vladu i raspiše nove izbore. Istovremeno, naravno, Milanović će ostati “tehnički premijer” dok god mu se sviđa. Najmanje “4 godine”, kako javno priželjkuje skupa s Grbinom, a najbolje dovijeka.
Premise su pred vama. Zaključci se nameću sami.
Milanović pokušava konstiturati “Sabor” bez većine iz koje bi proistekla nova vlada. Milanović pokušava zadržati svoju vladu i vlast bez podrške Sabora. Milanović na protupravan, protuustavan način ugrožava ustavno ustrojstvo hrvatske države i čini, ili u najmanju ruku aktivno priprema, teško kazneno djelo veleizdaje.
Državni udar. Ostanak na vlasti bez pobjede na izborima.
Kako vidim, Milanovićevu sramotnu rabotu u javnosti nazivaju “puzajućim”, “tihim”, “beskrvnim” državnim udarom. Takvi opisi nehotice ublažavaju težinu i ozbiljnost djela, besprizornog, nevjerojatnog, nezapamćenog kriminala najvišljih državnih dužnosnika koji nam se svima odvija pred očima. Jer, kako sam upravo pokazao, za počinjenje veleizdaje – za protupravnu ugrozu ustavnog ustrojstva države – nije neophodna ni sila, ni tenkovi.
Dovoljno je imati masovne medije koji Velikom Kukuriku Vođi neće, ili se ne usude postavljati očita pitanja, i Državno odvjetništvo koje šuti kao zaliveno.
(13. prosinca 2015.)
[Rasprava]
Ti-to, par-ti-ja, om-la-di-na, armi-ja! Uh, hm… Hrvat-ska! Hrvat-ska!
Moji Slavonci kažu: “Došle vile pred oči!” Vile su oštri seljački četvorozubac koji se koristi za utovar sijena, stajskog gnojiva ili, ah, dobronamjerno susjedsko uvjeravanje u kompliciranijim situacijama. Evo i prigodnog vica. Suočeni s terminalnim prognozama i katastrofalnim izgledima za budućnost, što rade alkoholičari? Prestaju piti. Što rade pušači? Bacaju cigarete. Što rade narkomani? Odriču se igala. A što rade SDP-ovci?
Postaju domoljubi! 🙂
Nagradno pitanje je ovaj put upravo tragikomično lako. Je li SDP “stranka domoljuba i patriota” ili “stranka demagogije i prijetvornosti”? Totalna jednostavnost odgovora izvire iz dobre stare nomen est omen, ime je znak – a SDP notorno uopće nije stranka, nego partija. Razlika nije samo površno lingvistička, nego apsolutno dubinska, potmulo ideološka, svjetonazorska. Odbijajući nazvati se strankom, SDP je ostao partija. Tko sam ja da im sudim, kad sami sebe tako zovu? 🙂
Ministrica Pusić svojedobno se javno hvalila da Sanaderov HDZ provodi njezinu, HNS-ovu politiku. To je bilo točno, a kako je završilo, znamo. No, mislim da se danas ne može reći da Milanović provodi HDZ-ovu politiku, jer se ovako nešto nikada prije nije dogodilo, a jednostavno ne vjerujem da bi Karamarko – ili bilo tko drugi – mogao biti toliko nesposoban i glup da se zbog navale izbjeglica i migranata bez ikakvog razloga istovremeno posvađa sa svim susjedima, ugrozi ionako slabašno hrvatsko gospodarstvo i osramoti zemlju na međunarodnom planu toliko, da Europska unija javno stane na stranu ne-članice Srbije… ali da je u predizbornom očaju i panici Milanović navrat-nanos navukao krinku hrvatske simbolike & retorike, jest.
Najavio sam to, i ne samo ja. Slobodan sam citirati se:
“…Ako žele sačuvati svoje masne jugoslavenske produžetke leđa od totalne propasti i nestanka, htjeli ili ne, prisiljeni su čuvati i hrvatsku povijest, hrvatsku državu i hrvatske interese – a to znači voditi Tuđmanovu politiku. Ili je barem poštovati. Pa makar i ovako licemjerno, prijetvorno, ljigavo i lignjavo, samo pred izbore…” (Ned, 05/07/2015 – 08:43)
Upravo to se sada događa. Nedugo prije izbora, suočen s izglednim porazom, Milanović je jednostavno prisiljen promijeniti ponašanje.
A koliko jučer, na izbornim i inim skupovima Kukuriku, SDP-a i njihovog bivšeg predsjedničkog kandidata Josipovića hrvatske zastave, hrvatska simbolika i hrvatska retorika bili su iznimka, usputnica, neželjena kulisa, nešto što se eto mora, reda radi. U cijeloj notornoj tradiciji 15 godina detuđmanizacije na hrvatstvo i hrvatsko domoljublje se gledalo i gleda s neskrivenim prijezirom, omalovažavanjem, animozitetom, pa čak i otvorenom mržnjom. Nakon prevrata 2000. godine, od Tuđmana nadalje, svi hrvatski domoljubi automatski su postali sumnjivi pokvarenjaci, lopovi i pljačkaši, jer “patriotizam je zadnje utočište hulja”, zar ne? Nasuprot tome, moderni, progresivni i internacionalni SDP-ovci su “nacionalizam” i svako hrvatstvo odbacili, prerasli i prevazišli kao nešto nazadno i retrogradno, primitivno, ognjištarsko i kamenjarsko.
Pa je tako Haaški sud postao “domaći”, svjedočiti na njemu protiv hrvatske države i naroda postalo je “svačija obveza”, a vojna obrana svoga doma u borbi za državnu neovisnost pretvorena je u “zajednički zločinački poduhvat protjerivanja Srba”. Tuđmanu je natovarena stigma novog Pavelića, Oluji novog Jasenovca, a Hrvatskoj nove fašističke NDH.
Zvuči grozno, zar ne? Ali se dogodilo.
Opterećena takvom strahovitom hipotekom, hrvatska država postala je “slučajna”. Srpska agresija pomilovana je kao “građanski rat”, a najvišlji hrvatski državni dužnosnici odrekli su se svojih funkcija, svoje zemlje i svoga naroda, i poslušno provodili naredbe haaškog tužiteljstva i stranih veleposlanstava. Pristali su na sve i predali sve, od hrvatskih državnih i vojnih tajni, pa do prigodnih hrestomatija. Kao da budućnosti nema, kompletno hrvatsko gospodarstvo, banke i mediji rasprodani su strancima, a državni dug je upetorostručen. Hrvatska država je rashrvaćena, bačena na koljena, poništena, vraćena na “Zapadni Balkan”, u “Jugosferu” i “region”. Hrvatstvo je postalo nepoćudno, nepodobno, neželjeno dijete, sramota u vlastitom domu, nešto čemu se vesele samo primitivci, krezubi krkani i publika na Thompsonovim koncertima. Jel’ tako, drugovi i drugarice? Jest, tako je.
A vidi vas sad. Ma, ljubi vas majka 🙂
Mahanje nacionalnim zastavama, frenetično skandiranje, domoljubna ručica na srčeku… sve je tu. Uz dodatak poremećene grčevito stisnute breivikovske desnice visoko u zraku, al’ ‘ajde, nećemo sad u tamo neke neonacističke detalje i psihopatologiju. Milanović, istina, još ne urla: “Za dom spremni!”, ali kako je krenulo, ne bi više nikoga iznenadilo.
Jučer zakleti titoist, danas Tuđmanov štovatelj, jučer Jugoslaven, danas teški hrvatski domoljub. Još jedno posve lagano pitanje. Zašto se Milanović odjednom tako ponaša? Zato što zna kako stvari stoje. Zato što je vidio prave ankete, nefrizirane, sirove, gole brojke, a ne šarene laže kojima Kukuriku mediji pokušavaju prati mozak narodu. Jer je svjestan da će SDP propasti na izborima i da promjena vlasti ovaj puta neće biti samo kozmetička i formalna kao Sanaderova. Jer će poraz na izborima značiti ne samo gubitak položaja u državi i stranci, nego i posve vjerojatan kazneni progon za priličan broj raznih ljudi, na više razina, za niz teških kazenenih djela počinjenih u 15 godina detuđmanizacije.
Milanović je shvatio da, zapravo, više nema što izgubiti.
Došle vile pred oči. Zato nesretnik mahnita i glumi domoljuba. Radi se o potezima očajnika očito spremnog na sve, od lažnih birtijskih svađa s državama susjedima, do javne zlouporabe policije.
Igra na sve ili ništa, a nakon njega, potop.
Tja. Primjera je u povijesti toliko i svi su tako slični da ne moram uopće ni napisati kako će to završiti. Samo se optimistično nadam, s obzirom da se situacija nakon 16. studenog 2012. objektivno posve promijenila, da ćemo posljedice Milanovićeve Kukuriku rabote i predizbornog ludovanja na državnoj razini moći popraviti lakše i brže negoli opći kaos i olovno beznađe koji su nam u naslijeđe ostavili Mesić, Račan, Sanader, Kosorica, Josipović i detuđmanizacija. Jer, moja štovana i ostala gospodo, to je pravi problem. Kako hrvatskom narodu vratiti onaj polet, onu radost, onu vjeru u budućnost koja je vladala devesetih?
U tome smislu, na Mesićevom bivšem potrčku Karamarku leži strahovita odgovornost. Nadam se da je toga svjestan. Ako se bude ponašao kako treba, prvenstveno ako se koncentrira na gospodarstvo i zapošljavanje, s vremenom će sve doći na svoje mjesto, a Hrvatska će postati prekrasno, neusporedivo mjesto za život. Ako ne, proći će kao Sanader i Milanović, ili čak još i gore, a pad će mu biti daleko brži. Iskreno, želim mu svu sreću, ali ne bih mu bio u koži.
[Rasprava]
Otići na “Malo vitra” ili pobjeći u London, pitanje je sad
Licemjerje i nepoštovanje zakona, dvije temeljne odrednice detuđmanizacije, jednako su snažne i prisutne u Hrvatskoj danas kao i prije 15 godina. Licemjerje je najgora niskost ljudske prirode, životni credo koji jedno govori, drugo misli, treće radi, a svoje analfabetske, destruktivne i kriminalne postupke redovito putem kontroliranih medija nasuprot zdravom razumu i elementarnim činjenicama prikazuje kao uspješne, pozitivne i korisne. Ne prihvaća nikakvu odgovornost, nikad i nizašto. Stvarnost ne priznaje, nego je izmišlja. Rat je mir, sloboda je ropstvo, a neznanje moć. Veleizdaja je domoljublje, a poraz pobjeda. Zakoni ne znače ništa, poštuju se samo kada režimu odgovara, a suspendiraju pukom ad hoc voljom predsjednika države, vlade, pa i običnog ministra. Istim se takvi čak javno hvale, bez ikakvih posljedica.
Nažalost, reagirati najčešće nema tko. Jedni – oporba – vide slabost i propast, njuše krv i plijen, slute pobjedu i debelo kalkuliraju što će im kakva reakcija i izjava donijeti na izborima. Drugi – prosti puk – većinom jednostavno ništa ne pamte, ne znaju i ne razumiju, nego “misle” ono čime im se pere mozak u novinama i na televiziji. Treći – “novinari”, “komentatori” i “analitičari”, psi čuvari režima – takvu bolesnu i poraznu situaciju održavaju u beskonačnost, jer su upravo za to i plaćeni.
Petnaest godina je mnogo. Sudjelujući u svemu tome, prodajući maglu detuđmanizacije, valjajući se u blatu “Zapadnog Balkana”, “Jugosfere” i “regiona”, ljudi su izgradili karijere, stekli povlastice, položaje i imutke. Istina, paralelni svijet i izmaštana stvarnost “zajedničkog zločinačkog poduhvata” srušili su im se kao kula od karata šokantnim haaškim prevratom 16. studenog 2012… ali kako je Gotovina odbio preuzeti odgovornost, mafijaške sinekure, novac i moć ostali su gdje su i bili. Još gore, glavni javni protivnik takve politike, barem na riječima, glavni retuđmanizator je – konvertit, pobogu, bivši dojučerašnji Mesićev potrčko Karamarko. Stoga, postalo je od apsolutnog značaja i krucijalne važnosti po svaku cijenu održati stanje i sačuvati status quo nastao još nakon Tuđmanove smrti, posve neovisno tko je na vlasti. Ne dopustiti promjene, a ako se već moraju dogoditi, da budu što manje, formalne, kozmetičke.
Najvažniji saborski izbori su blizu. Sva su sredstva dopuštena. Koristiti izbjeglice i migrante u predizbornoj kampanji? Jedva su dočekali. Tako je ministar Ostojić prije svega oko tjedan dana baratao s “predviđanjima” i “procjenama” o dolasku i prihvaćanju oko 1000 (slovima: tisuću) ljudi, busao se u “humana” prsa i čak se bez imalo srama hvalio da će ih “integrirati” i dati im posao. Bože mili, iako je u mandatu njegove Kukuriku vlade gotovo 100.000 (slovima: sto tisuća) Hrvata iselilo iz Hrvatske, prisiljeni otići trbuhom za kruhom.
I nitko na takvu Ostojićevu izjavu ozbiljno ne reagira. Prosječni godinama nezaposleni Hrvat, neovisno o etničkoj pripadnosti, vjerojatno ga je poželio pljusnuti preko face, pa makar završio u zatvoru.
Doduše, nije bilo mogo vremena za reakciju, jer su događaji pretekli. Svega par dana kasnije u Hrvatsku je došlo trideset puta više ljudi, i nastao je kaos koji nesmanjenom žestinom vlada i danas. Krizna situacija s izbjeglicama i migrantima notorno traje već mjesecima, pa i godinama, ali Kukuriku vlada nije bila u stanju, karikiram, poslati barem jednog policijskog pozornika u civilu da se malo provoza Srbijom, pronjuška i shvati što se iza brda valja. Bacite pogled na prigodnu zemljopisnu kartu. Na Bliskom istoku već godinama traje rat, kraj mu se ne nazire. Ljudi bježe i emigriraju masovno, samo u Turskoj ih je oko 2 milijuna, ali notorno žele otići u Njemačku, Austriju, Dansku, Švedsku, bogate zemlje zapadne i sjeverne Europe. Ako pred tom navalom Mađarska pooštri kontrolu i zatvori granice, a prije ili kasnije je to morala učiniti, jer je ne sili “fašist” Orban, nego obvezuju stroga schengenska pravila, kamo će ti ljudi krenuti?
Tko pogodi, dobije bonbon.
Kukuriku vlada i Milanović, naravno, nisu pogodili. Bili tupavi i glupavi, pa nisu mogli, ili nesposobni i zlonamjerni, pa nisu htjeli, nebitno.
Svega desetak dana kasnije javno se barata brojkama od oko 50.000 (slovima: pedeset tisuća) ljudi, iako su Kukuriku mediji ismijavali predsjednicu države kada je na to upozorila, a migranti i izbjeglice jednakom brojnošću pristižu i dalje. Kukuriku režim nema blage sveze što bi s njima, a čistim slučajem ima više sreće nego pameti, jer migranti ne žele ostati i tražiti utočište, nego samo proći. Stoga Kukuriku glumataju “humanost” i u svijet šalju slike policajaca s dječicom u naručju, dok se u sebi mole Bogu, Marxu ili čemu već, da ih se što prije “humano” riješe. Usput popravljaju stvarnost i pokušavaju prikriti štetu, izmišljaju nepostojeće “planove A, B, C” i hvale se da “kontroliraju krizu”. Mediji udaraju bombastične naslove kako “Europska unija od Hrvatske traži da primi 200 tisuća izbjeglica”, a Milanović i Ostojić na sva usta viču da Hrvatska neće biti “hot spot” i “hrabro” i “domoljubno” se odupiru mrskim neprijateljima. Kojim? Orbanu, Beogradu i Karamarku.
Molim?
Koliko jučer su pokušavali zaštititi bivše udbaše i komatoznim kurtzschlussom Lex Perković prouzrokovali bijesni nedolazak Merkelice na proslavu HR prijema u EU, a danas se Milanović s njom javno grli & ljubi… iako ona želi Hrvatsku pretvoriti u “hot spot” izbjeglički konclogor!?
Ma dajte, molim vas. Ne pušite Kukuriku predizborne dude varalice za opravdavanje nesposobnosti, neznanja i nemoći upravljanja državom, kamoli izbjegličkom krizom. Milanović galamom nastoji skriti primitivizam i najgore licemjerje, jer je migrante dočekao nespreman, gledajući ih kao tele u šarena vrata, a potom se bez ikakvog razloga posvađao sa susjedima, svoju odgovornost prebacujući na njih. Nesretnik očito uopće ne razumije da hrvatska granica od 01. srpnja 2013. više nije samo hrvatska, nego i granica Europske unije, čak i bez schengenskih propisa. Mi smo u konfederaciji europskih država, pobogu, a Srbija nije. Ona tih obveza nema.
Mala digresija. Je li problem u Grčkoj? Jest, oni bez kontrole puštaju migrante iz Turske. Ali prisjetite se, radi se o bankrotiranoj državi kojom vlada Tsipras, grčki Milanović, još jedan infantilni “elitist” bez pokrića i salonski “ljevičar” rođen sa zlatnom žličicom u ustima. Može li se od takvih očekivati da poštuju vlastite državne zakone i Schengen? Ni pod razno.
Sloboda kretanja je ljudsko pravo. U miru, nikom ne možete zabraniti da ide kamo god želi, ali to, naravno, ne znači anarhiju. Iako je lažno moralizirao i javno “osuđivao” prijedloge za pomoć vojske u kontroli granica, licemjer Milanović je granicu prema Srbiji ipak zatvorio, i to potpuno nakaradno i naopako. Namjesto da u nastaloj krizi policijom i vojskom kontrolira slobodan prostor, a nadolazeće migrante kanalizira i usmjeri na službene granične prijelaze (gdje će biti normalno legitimirani, a oni koji nemaju isprave popisani i registrirani prema zakonu, te potom ili zbrinuti ili propušteni dalje, po želji), arogantni analfabet je u panici učinio posve suprotno – zatvorio granične prijelaze, a ljudima dopustio da granicu prelaze preko polja, slobodno, proizvoljno, bez nadzora i kontrole. Pa što bude, bude. Kao da se ne radi o civiliziranom dijelu svijeta, nego o nekakvoj džungli, pustinji, prašumi, što li.
Kaos.
A kaos se mora nečim pokušati popraviti, uljepšati, objasniti, opravdati. Osobito pred izbore. Stoga je Milanović “hrabro” pljuckao Srbiju da je “muha”, kojom se on, “orao”, ne bavi, dok su ministra policije prigodno snimili u nekakvom autobusu kako na pipl mast trast engleskom kao nešto objašnjava izbjeglicama. Od kojih većina najvjerojatnije uopće ne zna strani jezik, a u velikom su broju jednostavno – nepismeni. (Zar ste stvarno povjerovali da je dezerterska žvaka o “gubitku najboljih ljudi” istina?) Čak ih pozdravlja sa “salaam alaikum”, iako su sigurno dobrim dijelom kršćani, jer takvi, znate, apsolutno moraju pobjeći pred muslimanskim fanaticima, ako žele zadržati glave na ramenima.
Kukuriku licemjerje tu ne prestaje. Isti taj ministar policije mrtav hladan javno priznaje da ne poštuje i ne primjenjuje vlastite državne zakone (Zakon o strancima, Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti [nekad Zakon o azilu], Zakon o nadzoru državne granice…), kamoli europske smjernice i ugovore, te da se izbjeglicama i migrantima koji nemaju isprave ne uzimaju otisci prstiju, jer ih to, ah, “plaši”. Čega se boje? Priznajem, neke mi stvari padaju na pamet, ali vi bolje upitajte Ranka. On sigurno zna.
Ja se samo sjećam da je od 1991. do 1995. od svijeta dugo nepriznata, nikad voljena i nikad željena hrvatska država, usred krvavog rata, u daleko gorem i težem položaju primila, popisala, registrirala i pred srpskom agresijom zbrinula ukupno oko 1.000.000 (slovima: milijun) prognanika i izbjeglica. Od toga gotovo polovicu iz susjedne Bosne i Hercegovine, većinom muslimana.
A kukavni Kukuriku ne mogu ni 50 tisuća.
Nego nam se Milanović predizborno “hrabro” i “domoljubno” svađa i pljuje malo s Mađarima, malo sa Slovencima, malo sa Srbima, a govoreći o raspodjeli izbjeglica i migranata, Srbiji ispali: “Šaraj malo!”, i ostane živ. Ništa ne kužite? To je stari rasistički vic iz doba Jugoslavije. U prijevodu, ovo što je primitivac rekao znači poziv Srbiji da ne “piša” izbjeglice samo po Hrvatskoj, nego da “malo šara” i po Mađarskoj. Znam, ne vjerujete svojim očima i ušima, ali to vam je prava slika tipa za kojeg ste glasovali prije 4 godine.
Naravno, takva idiotska “politika” se neminovno pogoršala i eskalirala, pa od noćas sa Srbijom imamo otvoreni trgovinski rat. Kako je Milanović Mađare izvrijeđao na pasja kola, oni su se sa Srbima lijepo dogovorili da izbjeglice i migrante ne usmjeravaju u Mađarsku, nego u Hrvatsku. Eto ti sad, jadna budalo. Iskreno, jebe me se za Srbiju, nek’ se četnici gone u tri mile materine, ali na ovaj način stradava samo ionako slabašno hrvatsko gospodarstvo, poduzetnici i tvrtke, a problem izbjeglica se neće riješiti.
Na kraju, zbog svega ovoga, zbog kaotične situacije u koju nas je doveo ovaj besprizorni redikul i štetočina, upravo se nameću logična, neminovna pitanja: gospodo, kome ste dali vlast? I što bi bilo da, nedajbože, opet izbije kakav rat?
Kako bi se Kukuriku ponašali? Najvažnije, kako bi se Milanović ponio? Što bi učinio? Nakon katastrofalne četiri godine iskustva, uopće nije teško odgovoriti. Ili bi rekao: “Ja sam svoju dionicu odradio” i otišao pijuckati Dom Perignon na “Malo vitra”, ili bi natrpao džepove državnim zlatom, sjeo u vladin avion i zbrisao u London.
Zapravo, kako stvari stoje, nemojte se iznenaditi ako nešto od toga svakako učini.
[Rasprava]
Pupovac će istrijebiti Srbe iz Hrvatske
Velikosrbi nikako ne mogu skužiti da batina ima dva kraja, da će ono što rade drugima prije ili kasnije osjetiti na vlastitoj koži i da se zlo uvijek vrati u lice. Tako su Pupovčeve Srpske Novosti (bivši Feral Tribune), obilato financirane hrvatskim proračunskim novcem, inače poznate po kontinuiranom nizu antihrvatskih provokacija, u dane velike obljetnice Oluje popljuvale hrvatsku himnu:
O čemu se radi? Prvo, o velikosrpskoj zavisti i strahu od njemačkih (pejorativno “švapskih”) topničkih oruđa Panzerhaubitze 2000, vjerojatno najjačeg bojnog sredstva prikazanog na zagrebačkoj paradi povodom Dana pobjede. Drugo – kao izravna posljedica prvog i činjenice da je inače fizički veća i ljudstvom daleko brojnija Srbija zapravo vojno, gospodarski i na druge načine slabija, impotentnija i inferiornija – o izravnom izrugivanju hrvatske himne, a time hrvatskog naroda i države.
Pogledajte čl. 349. Kaznenog zakona i čl. 15. do čl. 22. Zakona o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske, te zastavi i lenti Predsjednika Republike Hrvatske. Uopće ne morate biti pravnik. Kao i u slučaju “Oba su pala”, i malo dijete vidi da to nije nikakva “satira” ni “sloboda govora”, nego obična kriptočetnička pljuvačka, usmjerena na izazivanje i vrijeđanje etničke hrvatske većine. I to, koje li žalobne ironije, teksta uglazbljenog po Srbinu, hrvatskom pravoslavcu Josipu Runjaninu.
Pupovčevi feralni huškači usput provlače i svoju beskrajnu frustraciju međunarodnim pravosudnim porazom i propašću fantazmagorije “zajedničkog zločinačkog poduhvata protjerivanja Srba”, pa zbog toga ovo “neselektivna” (“neselektivno granatiranje”), mrski sudac Meron i Haaški sud, koji im je Veliku Srbiju dotukao u miru. Naravno, tko gubi ima se pravo ljutiti, ali…
Netko to mora već jednom otvoreno reći: Pupovac i Srpske Novosti hrvatske Srbe guraju na poraženu velikosrpsku, miloševićevsku, zločinačku “krajinsku” stranu.
Crno na bijelo. Namjesto da promoviraju Srbe koji vole i poštuju svoju hrvatsku domovinu, namjesto da na političke i javne položaje stavljaju ljude koji su u Domovinskom ratu sudjelovali u obrani napadnute Hrvatske, oni ističu gotovo isključivo bivše “krajinske” funkcionere, licemjerno kao nitko i nigdje na svijetu traže da se komemoriraju “krajinski” ratni gubitci i otvoreno zastupaju neprijateljsku politiku i ciljeve susjedne države Srbije.
Države koju danas vode dva obrijana Vojkina četnika, Toma Grobar i potrčko za pivu Aca Vučić. Države koja u svakoj prilici nedvosmisleno pokazuje da se u odnosu na 1991. godinu nije promijenila niti za jedan jedini jebeni milimetar.
Moja štovana i ostala gospodo i drugovi, to je nemoguće. To je čisto ludilo. To je poremećena, sumanuta, samoubilačka “politika” koja u Hrvatskoj nema apsolutno nikakve šanse – nula bodova, nimalo prilike za uspjeh. Osobito nakon oslobađajuće haaške presude hrvatskim generalima 2012. godine i utvrdbi ovogodišnje presude ICJ za genocid. Tu nema nikakvih argumenata, to je potpuna iracionalnost, udaranje glavom u zid, put u propast, suicid.
Namjesto da svoju budućnost traži u Zagrebu, Pupovac se javno okrenuo zločinačkoj “krajini” i Beogradu. Da parafraziram konvertita i veleizdajnika Mesića: ore tu, ali Boga moli da kiša padne u Srbiji. I naravno, sve što će na taj način postići jest isto ono što je “postigao” Milošević – da tih 4% hrvatskih Srba postane 0,4%, ili čak i gore. Da ih nestane. Najvjerojatnije ne zato što će ti ljudi nekamo otići, nego jer se jednostavno više neće izjašnjavati Srbima.
Od srama.
Je li mi žao? Jest, naravno. Ne Pupovca, Feralovaca & družine, nipošto, oni su svoj kredit davno potrošili, žao mi je običnih malih ljudi s ulice. Srbi koji su tijekom Domovinskog rata i četničke agresije ostali s nama u Hrvatskoj su isti kao i mi, nikom ništa nisu krivi, dijele s nama jednako dobro i zlo i ne zaslužuju ovo što im se događa, da opet postanu ulog u bolesnim velikosrpskim igrama. Evo, načinite mali pokus. Upitajte bilo kojeg hrvatskog Srbina što bi više htio: radno mjesto i normalan život u mirnoj, dosadnjikavoj hrvatskoj državi, ili vječno Pupovčevo huškanje, licemjerno vrištanje i izmišljotine tipa “fašizacije društva”, “Kontra-Oluje” ili ćirilice u Vukovaru. Probajte. Vidjet ćete što će vam odgovoriti.
Sad još jednom pogledajte Pupovca, što govori i kako se ponaša:
OPET BURNO U DNEVNIKU NOVE TV ‘Gospodine Pupovac, vratimo se u 2015.’
Usporedba vukovarske situacije s Jasenovcem je do zla boga nategnuta, zlonamjerna, beskrajno licemjerna i posve besmislena, osobito jer u drugim lokalnim sredinama sa srpskom i ostalim etničkim većinama dvojezičnost notorno nesmetano funkcionira. Međutim, Pupovac je očito uvjeren da gluposti i histerično pretjerivanje nekom dobro zvuče. On jednostavno mora u svoje huškačke verbalne dijareje ubaciti Jasenovac, jedan od navećih srpskih mitova, jer sebe i hrvatske Srbe koje “predstavlja” želi prikazati kao “ugrožene”, kao žrtve “fašizma” u Hrvatskoj… gle’ čuda, posve jednako kao što je to činio Milošević.
I tako već desetljećima – posljednjih ni manje ni više nego 20 godina “ugroženi” Pupovac nastupa s položaja vlasti u “fašističkoj” hrvatskoj državi, ili iz neposredne blizine vlasti.
“Ugroženi” Pupovac ne samo da za sve to vrijeme uporno nesmetano živi u “fašističkoj” hrvatskoj državi, nego je još od 1995. hrvatski saborski zastupnik, čak predsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku, čak umalo izabran kao jedan od hrvatskih predstavnika u Europski parlament. “Fašistička” hrvatska država “ugroženom” Pupovcu godinama obilato financira razne njegove udruge, kao i privatne novine Srpske Novosti koje po istoj toj državi redovito svaki tjedan pljuju i defeciraju. “Fašistička” hrvatska država ima ustavni zakon o pravima manjina bukvalno i doslovno kao niti jedna druga država u svijetu, “fašistička” hrvatska država ima vladu u kojoj je “ugroženih” etničkih Srba nekoliko puta više negoli brojem u stanovništvu, “fašistička” hrvatska država desetljećima hrani & oblači cijeli niz javnih osoba, političara, sportaša, umjetnika i “umjetnika”, sve redom isto tako “ugroženih” etničkih Srba, eno jednog na Brijunima, eno jedan je baš jučer preminuo i cijela “fašistička” hrvatska država za njim “fašistički” žali i oplakuje ga.
A “ugroženi” Pupovac… o Jasenovcu. Tko o čemu, ku**a o poštenju.
Dakle, molim lijepo, zapamtite što sam rekao. Ovakvom “politikom”, Milorad Pupovac i njegove Srpske Novosti istrijebit će Srbe iz Hrvatske. Dugoročno, potpuno, terminalno. Od hrvatskih Srba neće ostati nitko, ništa, ni spomen. Samo možda, kao kuriozitet, pokoje prezime i puste pravoslavne bogomolje.
[Rasprava]
Slobodane pošalji salate… ili bar ćirilicu (20. kolovoza 2015.)
Portal Index.hr kojim upravlja Mesićev potrčko i pravomoćno osuđeni kriminalac M. B. (1978.) danas je nastavio s huškačkim histeriziranjem nad novim vukovarskim gradskim satutom. Na isti način kao Milošević prije 25 godina u ratnoj agresiji na Hrvatsku, uglas kao jučer Pupovac na Novoj TV i njegov srbijanski gazda Vučić, sada i Index fantazira o “zabranjivanju ćirilice”, a izmišljotinu odmah povezuje s ustašama i NDH:
Piše: R.I. Vratimo se u 2015. godinu
“‘NA PODRUČJU Nezavisne Države Hrvatske zabranjuje se upotreba ćirilice’, stajalo je u Zakonskoj odredbi o zabrani ćirilice koja je donesena u Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Odredba je donesena 25. travnja 1941. godine, dva tjedna nakon uspostave NDH…”
Pogledajte prigodan snimak zaslona. (Usput, možete se prisjetiti Indexovog pljuvanja po hrvatskoj zastavi zbog katastrofalnog poraza na referendumu o braku.)
Naravno, radi se o čistoj četničkoj propagandi poput one “Glasila krajišnika u egzilu” Krajinaforce.com, s tom razlikom što je Index, navodno, u hrvatskom vlasništvu, a saborski zastupnik Pupovac i osuđeni kriminalac M. B. (1978), navodno, lojalni hrvatski građani. A sad, malo za sve takve najgorčeg mogućeg lijeka: stvarnosti.
U Vukovaru nikada ni na jednoj gradskoj instituciji, ulici ili trgu, nije bilo ćiriličnih ploča, da bi ih gradska vlast mogla “zabraniti” ili “ukinuti”. Ćirilica nije zabranjena nigdje u Hrvatskoj, pa ni u Vukovaru. Pripadnici srpske manjine i svih drugih manjina u Hrvatskoj imaju, imali su i imat će pravo slobodno koristiti svoj jezik i svoje pismo, kako u Vukovaru, tako i u svim drugim hrvatskim gradovima i mjestima. U 25 godina povijesti moderne neovisne hrvatske države, to nikada nitko nije dovodio u pitanje, niti će.
Začudo, u jednom drugome “neovisnom” mediju netko je barem za tren prestao halucinirati, dosjetio se pročitati vukovarsku gradsku odluku i potom nevoljko, ali neminovno, zaključio nešto posve drugačije od Pupovca, Vučića i M. B. (1978):
U VUKOVARU ĆE ĆIRILICE BITI I VIŠE NEGO PRIJE
“…iščitaju li se pažljivo u ponedjeljak donesene odluke, lako se može zaključiti da su HDZ, HKS i HDSSB ipak uveli, točnije povećali razinu dvojezičnosti, odnosno upotrebu ćirilice u Vukovaru…”
Članak je, zar ste sumnjali, u trenu nestao s naslovnice, ali svejedno. Dakle, nasuprot četničkih laži, stvarnost: ne samo da ćirilica nije “zabranjena” ni “ukinuta”, nego vukovarski Srbi sada imaju više individualnih manjinskih prava na korištenje toga pisma i svoga jezika, negoli prije.
O ostalom, zaključujte sami.
Saborski zastupnik Pupovac sve to zna, jer je pročitao odluku vukovarskog gradskog vijeća prije negoli je razjapio usta. Premijer Srbije Vučić sve to zna, jer je predsjednik vlade jedne države, a takvi moraju znati barem čitati, makar i tamo daleko, daleko od mora. Čak i osuđeni kriminalac M. B. (1978.) to zna, iako je samo srednjoškolac finomehaničar i osrednji lopov dugoprstić. Znao je, jako je dobro sve znao i velikosrpski četnički krvolok Milošević… ali ga, naravno, nije zanimalo. Niti spriječilo da započne rat, poubija 20.000, rani 100.000 i protjera 500.000 Hrvata i inih ne-Srba, te načini 35.000.000.000,00 dollara ratne štete samo u Hrvatskoj, a kako? Propagandom. Lažući, izmišljajući, optužujući i huškajući ljude na potpuno isti način.
Slučajnosti nema. Srbiji smo zube poizbijali 1995, ali ću oprezno parafrazirati dobronamjeran savjet: samokrjes pri ruci, barut na suhom.
[Rasprava]
Devetnaest milijuna razloga (21. kolovoza 2015.)
Prema javno dostupnim podacima hrvatske državne riznice, Pupovac je samo u posljednje dvije godine iz hrvatskog državnog proračuna dobio ukupno 19.206.768,00 kn (slovima: devetnaest milijuna dvjesto šest tisuća sedamsto šezdeset osam kuna, stanje na 21. kolovoza), ili okvirno, preko dva i pol milijuna eura. Šteta što se podaci ne mogu ovako brzo pronaći za prehodne godine, osobito za razdoblje od 2004. do 2008. dok je Pupovac po proračunu haračio skupa sa Sanaderom, ali nije nimalo teško pretpostaviti kako je to izgledalo.
Slijedi osnovno pitanje. Što je Hrvatska dobila zauzvrat, za tih svojih krvavo zarađenih 19 milijuna, na Pupovca potrošenih kuna?
Primjerice, evo: besmisleno, bezvezno osporavanje drugostupanjske haaške presude hrvatskim generalima. Sramotno pljuvanje po hrvatskoj himni. Ničim utemeljene, odavno prepoznate, ofucane, bijedne velikosrpske optužbe za fašizam. A to je samo vrh ledenog brijega. Idite na Srpske Novosti i čitajte, nasumice, bilo što, svejedno, nema razlike. Doslovno, to je posve drugi svijet – paralelni svemir isključive, neupitne, nedvosmislene protuhrvatske propagande.
Još nešto vrlo važno. Što su hrvatski Srbi dobili za taj silni novac? Pupovčev SNV bi trebala biti njihova udruga, Srpske Novosti bi trebale biti njihove novine. Udruženje i list koji njeguju identitet, povijest i kulturu hrvatskih Srba – Tesla, Runjanin, Pribičević, Bijelić, Dedić… – organizacija i glasilo koji služe za obnovu odnosa s Hrvatima, koji djeluju u pravcu uspostave narušenog povjerenja i razumijevanja, koji rade na popravku stanja prouzrokovanog ratom.
Nažalost, nije tako. Od toga novca, hrvatski Srbi nisu dobili ništa, nisu imali, nemaju i neće imati nikakve koristi. Samo štetu, jer kako vidimo, ni Pupovac, ni SNV, ni Srpske Novosti, uopće ne rade ono zbog čega postoje i za što ih hrvatska država financira.
Još gore, danas više nego ikada prije, njihovo djelovanje se ukazuje kao upravo suprotno proklamiranim razlozima postojanja. Čitali ste, zar ne? Pobogu, ti ljudi kao da uopće ne žive u Hrvatskoj, nego u nekoj paralelnoj stvarnosti u kojoj je Jasenovac bio jučer, Jugoslavija izgubljeni raj, Oluja ultimativni zločin, a krvoločni klerofašisti ustaše Hrvati neprestano kolju, progone i teroriziraju miroljubive progresivce i antifašiste Srbe.
Ništa od toga, kao ni otvoreno žaljenje i bijes zbog oslobađanja hrvatskih generala i propasti kvislinške “krajine”, nema apsolutno nikakve sveze s identitetom, dobrobiti i interesima hrvatskih Srba. Na taj način, poboljšanja međuetničkih odnosa ne može i neće biti. Nikada. Bolji odnosi ne grade se kontinuiranim svjesnim, zlonamjernim provokacijama i vrijeđanjem, izravno upravljenim na izazivanje i održavanje sukoba s Hrvatima, očito identičnim i planski usklađenim s politikom i ciljevima susjedne države Srbije.
Neki rekoše “etnobiznis”, ali ja ću uporabiti ružniju, točniju rječ: huškanje.
Hrvatska država i društvo to ne mogu dopustiti. Hrvatska država postoji već 25 godina, pobijedila je u krvavom ratu za neovisnost, pobijedila je i u olovnim pravno-političkim “ratovima” pred najvišim međunarodnim sudištima ICTY i ICJ, postala je punopravna, ravnopravna pripadnica NATO saveza, Europske unije i svih drugih bitnih sastavnica zapadne svjetske civilizacije. Hrvatska država ostvarila je sve svoje velike strateške ciljeve… osim jednog: gospodarskog prosperiteta. Kojim se nažalost i dalje ozbiljno ne bavimo. Zašto? Pa, između ostalog, jer saborski zastupnik Pupovac, njegov SNV i Srpske Novosti, pod izravnim malignim utjecajem i uz protekciju susjedne Srbije, nikako ne žele prihvatiti da je hrvatska država stvarnost, i da je ovo 2015, a ne 1941. ili 1991. godina.
To nije moguće tolerirati.
Mi moramo naprijed. Hrvatska nema ni vremena ni sredstava baviti se imaginarnim utezima povijesti i beskrajnom tuđom mitomanijom i frustracijama. Pupovac, SNV i Srpske Novosti zaglavili su u slijepim ulicama promašaja prošlih vremena, sami su sebe ukopali u prošlost, pa ih tamo treba i ostaviti. Proračunski novac može se daleko bolje potrošiti. Naravno, ovo je slobodna zemlja, pisati i govoriti može tko god hoće i što god hoće, pa čak i protiv države u kojoj živi… ali ne na državni račun.
Ne na hrvatski račun.
[Rasprava]
Detuđmanizacija otišla u 3pm
Znaju svi, i njihove mačke, da je sve to samo predizborna kampanja. Znaju svi da je Milanoviću i Kukurikavcima dogorjelo do nokata i da ih više ni drug Tito, ni đeneral Draža, ni silni “neovisni mediji”, ni kukasti križevi, ni sve “ankete” Ipsos Plusa, Promocija Pulsa, Laži Šlusa i Crobudalometra, ma ni sam Bogo dragi, ne mogu sačuvati od skorog izbornog debakla i konačnog poraza. Neki od najpoznatijih detuđmanizatorskih štakora već su javno napustili tonući brod (D. G, G. M, D. K. …), pa je došlo vrijeme da se spašava što se spasiti dade. Zato su se Kukuriku dosjetili Josipovićevog lignjavog načina i počeli pecati one, ah, malo sporije:
“Milanović: Franjo Tuđman u Zagrebu još uvijek nema dostojan trg”
Je li? Stvarno?! A što ćemo s detuđmanizacijom? Što ćemo sa “zajedničkim zločinačkim poduhvatom”, Zoki? 🙂
“Pančić: Milanović je tvrdio da Tuđman ne smije dobiti trg jer je zločinac”
Zar nije “zločinac” Tuđman, zajedno s kompletnim hrvatskim državnim i vojnim vrhom, sa svim nama “znanim i neznanim”, u Oluji “protjerao” tvoje birače, Zoki? Ili si to naglo zaboravio, Zoki? Izdala te memorija pamćenja? Ili te silni “zločini” nad tvojim biračima više ne smetaju? I što ćemo s “antifašizmom”? Što ćemo s “rehabilitacijom ustaštva”? Zar na pitanje “Tito ili Tuđman?” odgovor više nije “Tito”? ‘Ej Zoki, Zorule..? 🙂
Budući Kukuriku rezultat od oko 10% na saborskim izborima ne sviđa se ni seki Pusić, inače poznatoj kao “šefica stranke <1%”, pa je i ona morala okrenuti ćurak:
“Pusić: Oluja nije slavljenje stradanja Srba nego Miloševićevog poraza”
Ma, nemoj me zajebavat’?! Ali što na to kaže braco Pusić? Što ćemo s “Tuđman i Milošević su jednako krivi”? Što ćemo s “dogovorenim ratom”? I što ćemo s “agresijom na Bosnu”..? 🙂
Jebote 🙂
Ponavljam, svima je jasno da su sve ovo samo predizborne šarene laže. Ulagivanje naivnima, žvake za bedake, dude varalice, licemjerno ljubljenje gu**ce biračkom tijelu s kratkim pamćenjem. Zoki, Vesnica & Kukuriku zapravo misle i rade sasvim drugačije, ali su sada, pred izbore, jednostavno natjerani, prisiljeni jesti ono što su defecirali 15 godina, pa i duže:
“Nova zračna luka u Zagrebu mogla bi nositi ime Franje Tuđmana”
Ma što aerodrom, cijeli Zagreb će preimenovati u Tuđmanovo, ako treba. Recite, zar nije živa milina gledati ih kako se koprcaju? 🙂
I što je najbolje od svega – bezuspješno. Osuđeno na propast. Nema im pomoći, neće uspjeti. Ni “blaži” i “umjereniji” lignja Josipović nije uspio, čak ni uza svu pomoć i pranje mozga propagandne medijske mašinerije, pa ni Kukuriku ovim tragikomičnim skakanjem u vlastita usta i salto mortale potezima neće privući nikog. Nego će natjerati čak i svoje hard core birače, maligne jugoslavenske orjunaše poput Ivančića ili Čulića, da ih prezru, okrenu im leđa i ostanu kod kuće. Ili glasuju za nekog drugog.
Gospodo drugovi Kukurikavci, rid maj lips – ne vrijedi. Pišite kući propalo. Što god napravili, što god rekli, kako god se postavili, izgubit ćete. To je neminovno. Došao vam je kraj. Detuđmanizacija je mrtva. Truli, crvljivi, raspadnuti zombi koji samo po inerciji mandata i saborske većine tetura uokolo već 2 i pol godine, ne želeći priznati da su mu udovi polomljeni, mozak iscurio, a iznutrice se vuku po zemlji. Što agonija bude duža, konačni pad će biti teži i strašniji.
Vama. Mi ćemo se ludo zabavljati 🙂
Bitka protiv leša (Objavljeno 05. 07. 2015.)
Znam da su moj skromni lik & djelo omiljeni i obljubljeni na Pollitici, pa i šire, ali molim lijepo, sad su u pitanje došla zajebantsko-autorska prava. Tako sam u prošlom dnevniku, koji se bavi licemjernom predizbornom provalom domoljublja Kukuriku čelnika, između ostalog rekao:
“Ma što aerodrom, cijeli Zagreb će preimenovati u Tuđmanovo, ako treba.”
(Ned, 28/06/2015 – 13:12)
Kad gle’ čuda, Viktor Ivančić – jedan od najpoznatijih detuđmanizatora iz pokojnog Fekal Trabunje-a, kasnije naravno Српске Новости, suosnivač tvrtke Feral projekt d.o.o. za pranje mozga, zlouporabu položaja i ovlasti i preuzimanje vlasti, zajedno s “tri razreda građevinske” Dežulovićem, ministricom izvanjskih poslova sekom Pusić i Zokijevim glavnim savjetnikom “diga que soy Jugoslavo” Goldsteinom – ni tjedan dana kasnije, čupajući kosu i škrgućući zubima od muke, tu spiku prodaje kao svoju:
Mislim, ono, okej, što sad. Velikih ideja nema mnogo… ali nije lijepo za tuđe dobijati plaću, pa još iz hrvatskog državnog proračuna. Zar ne, Viktore, dušo? Pao ti je mrakić na okice, znam. Ne boriš se za leš, nego kradeš, boriš se protiv leša, pa ti se u glavi miješa. Mogao si mi barem štogod kapnuti na PayPal 🙂
Da si se ujutro umio i malo bolje razmislio, shvatio bi da Kukuriku kukulele nemaju izbora. Vaš “Tuđmanov zajednički zločinački poduhvat protjerivanja Srba”, čitaj srpski propagandno-politički pokušaj da se od Tuđmana načini novi Pavelić, od Oluje novi Jasenovac, a od neovisne Hrvatske nova NDH, neslavno je propao još 2012, oslobađajućom haaškom presudom hrvatskim generalima. Presuda ICJ u veljači tekuće godine apsolutno je zacementirala srpsku odgovornost za Domovinski rat, agresiju na Hrvatsku, masovne ratne zločine i golemu ratnu štetu, i povijesno gledano, to je gotova, svršena stvar. The end, das ende, la fin, конец, kraj.
Popušili ste 🙂
Natrag u Jugoslaviju se više ne može. Ne zato što Kukuriku to ne bi htjeli, nego zato što ih Srbi, bolno svjesni svog povijesnog poraza, jednostavno mrze do dna duše. Za Srbiju su svi Hrvati ustaše, tu nikakve dvojbe više nema, ako je ikada i bilo. Ustaše su čak i Kukuriku, hrvatski posrbice “Jugoslaveni”, od Šuvara preko Mesića do Josipovića, koje novovjeki bezubi impotentni mini-miloševići vulini, vučići & dačići relativno često nesmotreno javno prokazuju, pa i vrijeđaju (npr. afera “hrestomatija”, ili posljednji slučaj u Jadovnu), a privatno im se izruguju i preziru ih.
I ti si u tom istom loncu, Ivančiću. Tvoj etnobiznismen Pupovac i Srpsko narodno vijeće, navodno predstavnici hrvatskih Srba, ponašaju se kao podružnica ambasade Srbije u Hrvatskoj, djelujući posve sinkronizirano sa srbijanskim političarima, javno zastupajući identične teze i stavove protiv vlastite države. Reci što god hoćeš, Ivančiću, ali s tim se na izborima u Hrvatskoj pobijediti ne može.
Nema teorije. Ni da si ti sam glavom i bradom direktor HRT-a 🙂
Zato, ostaje samo Tuđman. Kukuriku propaganda se zahuktava, anketari pumpaju rezultate, ali stvarno stanje je katastrofalno. Ako žele sačuvati svoje masne jugoslavenske produžetke leđa od totalne propasti i nestanka, htjeli ili ne, prisiljeni su čuvati i hrvatsku povijest, hrvatsku državu i hrvatske interese – a to znači voditi Tuđmanovu politiku. Ili je barem poštovati. Pa makar i ovako licemjerno, prijetvorno, ljigavo i lignjavo, samo pred izbore.
Neka! To im je najgora kazna, da se moraju javno zaklinjati u svog najgoreg neprijatelja, u “mračnog diktatora”, “crnog ustašu” Tuđmana. Svi do jednog – od HDZ-a, koji se Tuđmana za vrijeme Sanadera prešutno odrekao, a sad ga vodi bivši Mesićev operativac, najgrlatiji konvertit i tuđmanovac Karamarko, preko HNS-ove Pusićke koja je na silu progutala svoje sramne optužbe o “agresiji na Bosnu”, pa do SDP-ovog Zoke Milanovića kojemu drug Tito, ah, naglo više nije prioritet. O kakvoj promjeni se radi, i s kakvim posljedicama, ipak nazireš i ti, Ivančiću:
“…koja god struja njegovih zaraćenih adoranata dobije izbore, pobjednik će biti Tuđman!”
Vidiš da ti radi kliker, samo ako se potrudiš. Čak da Kukuriku dobiju izbore – a neće, jer s detuđmanizacijom je gotovo – nikad se više neće moći osloboditi Tuđmana i onog što o njemu sada govore. Nikad. Nikako. Petnaest godina nakon smrti, nasuprot svim izgledima, polako ali sigurno, Tuđman je počeo zauzimati položaj koji mu u hrvatskoj povijesti po pravu i zaslugama pripada.
A ti lijepo hodi na onu livadu i s psima obavljaj nuždu do mile volje, snuždeno moje. Jer ništa drugo više ne možeš 🙂
Bespravno postupanje policije na Trgu Sv. Marka
Opet slijedi par pojašnjenja i informacija kakve se po malicioznom detuđmanizatorskom običaju u posljednjih 15 godina, kada su u pitanju značajniji događaji, u najvećim “hrvatskim medijima” jednostavno prešućuju i skrivaju.
Tko je uopće dopustio prosvjede na Trgu Sv. Marka u Zagrebu? Zoran Milanović i Kukuriku koalicija.
Radi se o fizički relativno malenom prostoru na kojemu se u neposrednoj blizini nalaze sve vrhovne i najvažnije institucije hrvatske države – Sabor, Vlada i Ustavni sud – a među njima i crkva Sv. Marka, jedna od najpoznatijih hrvatskih povijesnih građevina. I posve neupućena osoba može uvidjeti da je u pitanju teški sigurnosni problem, te da nema, ponavljam nema racionalnog razloga da se na takvom mjestu, u takvoj situaciji, kada postoji realna mogućnost neusporedivo većeg zla i štete negoli je zabrana prosvjeda na jednome gradskom trgu, dopusti okupljanje većeg broja ljudi.
Međutim, kako to biva u detuđmaniziranoj Hrvatskoj, budalaštine prevladaju, pa se budalama prije ili kasnije vrate u lice, ali što je najgore, ne samo njima, nego i cijelome narodu i državi.
Sjećate li se sramotnih nasilnih “Facebook prosvjeda” 2011. godine? Na njih su ljude javno huškali i oduševljeno im pljeskali upravo isti ovi ljigavi licemjeri koji se danas “zgražaju nad nasiljem”, lamentiraju nad “kršenjem zakona” i cvile o “pokušaju državnog udara” – SDP, Kukuriku koalicija, Jutarnji list, portal Index i slični. Nakon tih prosvjeda, nakon demonstracije uličarskog primitivizma Kukuriku hitlerjugenda, pod strahovitim političkim pritiskom, u ozračju izvanrednog stanja i izvjesne promjene vlasti, Ustavni sud je ukinuo zakonsku zabranu prosvjeda na Trgu Sv. Marka. Potom, nakon što im je vlast pala u krilo, Zoran Milanović i Kukuriku koalicija su legalizirali prosvjedne skupove u tome prostoru.
Tko pod drugim jamu kopa…
Molim, pročitajte vi tu idiotariju od “zakona”. Deset metara od Sabora i Vlade, dvadeset od Ustavnog suda, najviše 1500 ljudi, i to samo od 08:00 ujutro do 22:00 navečer? Tko će to mjeriti? Tko će brojiti? Opasnost prijeti samo preko noći? Djeluje kao šala, vic, zajebancija, ali je stvarno.
U detuđmanizaciji je sve moguće, na to smo se već navikli – vratite se u 2011, u olovno ozračje Damoklovog mača buduće drugostupanjske haaške presude, sjetite se silnog likovanja detuđmanizatora nakon prvostupanjske presude, sjetite se besramnog širenja srpske propagande, sjetite se bolesne mržnje prema vlastitom narodu, sjetite se njihovog željnog i sigurnog iščekivanja “konačne presude Tuđmanovoj Hrvatskoj”. Na Trgu Sv. Marka u Zagrebu 29. i 30. svibnja 2015. ste vidjeli kako bi to izgledalo da je Haag na kraju odlučio drugačije.
Nemajte nikakve sumnje. To su isti ovi Kukuriku, isti Jutarnji list, isti SDP, isti Zoran Milanović koji danas pored kontinuiranih gotovo 300.000 nezaposlenih troši milijune na strane PR stručnjake i propagandu iako još nije objavio ni datum izbora, i koji vas s televizije i iz novina svakodnevno uvjerava kako je “najbolji premijer najbolje vlade”, pa mu morate dati drugi mandat.
Drugi mandat tipu koji se nije u stanju prošetati par minuta do najtežih ratnih vojnih invalida koji prosvjeduju već mjesecima? Zbog kojih uopće ima fotelju da u njoj sjedi, vladu da je sramoti i državu da je uništava?
Prošetao se nije, ali je zato naredio policijski napad na mirne prosvjednike i crkvu.
Za policijsko nasilje na Trgu Sv. Marka u prošli petak i subotu nije bilo nikakvog razloga. Policija nije imala povod za primjenu sile. Neprijavljivanje prosvjeda i vremensko ograničenje nisu opravdanje za fizičku intervenciju.
Sad se vaš oprani mozak buni, jer tako ne piše u Jutarnjem. Tako ne kažu na HTV-u. Zar ne?
Umijte se i pokušajte osvijestiti. Jesu li branitelji okupljeni na Trgu Sv. Marka bili nasilni? Nisu. Jesu li kome zapriječili prolaz? Nisu. Jesu li barem vikali na nekog, hukali, zviždali? Nisu čak ni to. Jesu li uopće činili ikakvu štetu ikome?
Nisu. Osim beskrajnom šupljem egu i sujeti Zorana Milanovića.
Postupanje policije uvijek mora biti razmjerno ugrozi i šteti koja prijeti. Ne samo da to propisuju Zakon o policijskim poslovima i ovlastima i Pravilnik o načinu postupanja policijskih službenika, nego je to jasno i malom djetetu koje kreće u policijsku školu. U takvoj situaciji, kada ugroze nema, kada nikom ne prijeti nikakva šteta, policija je prosvjednike trebala samo nadzirati, te ih prekršajno prijaviti zbog neprijavljivanja skupa i zadržavanja nakon 22:00 sata.
I to je sve. Ništa se ne bi dogodilo.
Međutim, Zoran Milanović nije mogao podnijeti što mu se budalaština koju je prouzrokovao još 2011. godine vraća u lice. Stoga je naredio da nekih 500 teško oklopljenih interventnih policajaca šačicu mirnih prosvjednika, predvođenu oduzetim braniteljima, ratnim veteranima u invalidskim kolicima, fizički ukloni s trga.
I kao da već to samo po sebi nije dovoljno velika ludost, nakon što su se prosvjednici sklonili u crkvu Sv. Marka, dakle nakon što su napustili javni gradski trg i ušli u privatni prostor jedne vjerske zajednice, isti taj Milanović naredio je policiji da silom upadne u crkvu.
Rekao bih da je tako nešto nezabilježeno u modernoj političkoj povijesti Europe.
Milanovićeva policija je u crkvu Sv. Marka pokušala provaliti tri puta, u tri navrata. Na stranu široko spominjano kršenje odredaba ugovora s Vatikanom, ja sada pitam nešto drugo: što se time htjelo postići? Što je policija htjela ostvariti upadom u crkvu? Što je bio cilj te sile? Jesu li se u crkvi skrivali kakvi kriminalci, razbojnici, ubojice, teroristi? Ako nisu, a notorno nisu, pa što je onda bio razlog? Kakva je to ugroza iz crkve prijetila, da opravda tako nešto?
Nikakva. Nikome.
Opravdanja nije bilo. Opravdanja nema. To je bio potpuno neracionalan, neprofesionalan, nezakonit, neustavan, upravo bezuman postupak – pravi Zoran Anders Behring Milanović u punome sjaju: “Ili mi, ili oni!”
Naravno, sumanuto ludilo na tome nije stalo. Nakon što su se policiji usprotivili svećenici, crkva je bila ograđena metalnim policijskim zaprjekama i blokirana cijelu noć, pa i tijekom sutrašnjeg dana. Fizički zatvoren je bio cijeli trg, čak i nakon 08:00 sati ujutro, kada formalna zakonska zabrana prestaje. Ne samo da se policija na to nije ni osvrnula, nego je čak ljudima odsječenima u crkvi zabranila dostavu vode, hrane i lijekova. Najtežim ratnim invalidima u kolicima, krhkoga zdravlja, ovisnim o stalnoj tuđoj pomoći i njezi? Pobogu, čak ni ministra Matića nisu pustili proći s dvije vrećice, “dok se ne donese odluka”.
Možete li vi to povjerovati?
Zamislite, kolika je to količina neljudskosti. Kakav je poremećeni luđak donosio te “odluke”? Što su ti ljudi u crkvi učinili da to zasluže? Ne dati im ni vode ni lijekova, tako se ne postupa ni s najgorim neprijateljima i zločincima. Mislite li i dalje da je usporedba Milanovića s onim norveškim sociopatom neopravdana?
Ali ako je već on takav kakav jest, pa tko je to u vrhu policije poslušao i proveo takve sumanute naredbe? Da se napada crkva? Da se prosvjednicima ne daje ni vode? Koji je to bio policajac zapovjednik, koji “profesionalac”? E, taj može biti savršeno siguran da će zbog toga odgovarati. Prije ili kasnije.
Kad govorimo o policajacima koji su neposredno sudjelovali u svoj toj javnoj Kukuriku sramoti i ruglu, zamalo tragediji, sad vam je vjerujem kristalno jasno zašto Milanović “preko veze” zapošljava SDP-ovce u policiji. Zašto trguje utjecajem, zlorabi položaje i ovlasti, zašto namješta javne natječaje i u policiju dovodi razne sabadoše, milobare, babiće…
Želi vratiti stanje kao prije 1990. Tko bi ga inače slušao?
[Rasprava]
Prijelomna vijest: SDP kolektivno emigrira u Irsku!
ZAGREB (Hina) – Socijaldemokratska partija Hrvatske čestita Irkinjama i Ircima na rezultatima povijesnog referenduma, nakon čega je Irska postala prva zemlja na svijetu koja je na referendumu legalizirala istospolne brakove.
Irska, koja ima imidž konzervativne zemlje, i u kojoj se čak 85 posto stanovnika izjašnjava katolicima, imala je visok ukupan odaziv građana Irske na referendum od 60,5 posto. Irska je time odigrala ključnu ulogu u razvijanju globalne svijesti o jednakosti među ljudima, a što je čini i simbolom ravnopravnosti i borbe za jednakost istospolnih zajednica.
SDP podsjeća da se i Hrvatska donošenjem Zakona o životnom partnerstvu osoba istog spola, koji je značajno popravio razinu prava LGBT osoba u Hrvatskoj, pozicionirala na visoko peto mjesto ljestvice od 49 europskih država, napravljene na temelju razine prava LGBTIQ zajednice. U borbi za pravo na različitost Hrvatska osigurava 71 posto njihovih prava. Na vrhu ljestvice, ispred Hrvatske, nalaze se Velika Britanija (86 posto), Belgija (83 posto), Malta (77 posto) i Švedska (72 posto).
Međutim, SDP sa žaljenjem konstatira da se nasuprot progresivnim Ircima i poštenoj inteligenciji u Hrvatskoj, klerofašistička dvotrećinska većina 65,87 posto na retrogradnom i nazadnom referendumu 2013. odlučila brak ustavno definirati kao primitivnu i zaostalu zajednicu žene i muškarca, fuj. Stoga je propao hrabri i nadasve pošteni pokušaj SDP-a da Hrvatima prvo obeća da neće dirati Obiteljski zakon, a onda ih zaskoči s leđa i naguzi, pardon, istospolno prosvijetli, preodgoji i obrazuje u pravu modernu naciju, u kojoj je HIV pičkin dim, a djeca u vrtiću svaki dan navlače kurtone na krastavce.
Kako SDP više nije u mogućnosti trpjeti tolike silne rektalne tegobe & neugode, jer krezubi ‘rvacki narod čak ni nakon 15 godina pranja mozga i silnih ulupanih LGBTIQŽNJ Sorosevih milijuna ne želi i odbija promijeniti svoja ustaška ognjištarska hetero stajališta, SDP se odlučio na radikalan korak – predsjednik partije Zoran Milanović na konvenciji u Špičkovini javno je pozvao svoje članstvo da kolektivno emigrira! Da spakira kofere i iseli u najnoviji raj na zemlji, Irsku.
“Saborske izbore ćemo ionako izgubiti, a onda smo najebali, al’ ne onako kako bi’ mi to htjeli, drugovi, nego k’o Sanader”, rekao je delegatima vidno uzrujani Milanović. “Nije to ni Sankiju baš tako mrsko”, dobacio je netko, ali Zoka je samo odmahnuo rukom. “Ako neće brdo Muhamedu, ako ‘Rvati neće Tita i antifašizam u homo Jugoslaviji, e ‘oće SDP-ovci u katoličku Irsku”. Tamo će konačno moći u katoličkim crkvama vjenčavati svoje pravoslavne beogradske istospolne partnere, pardon, muževe, žene, trans neodlučne, bi kjurios, fisting & sve ostalo što danas ili sutra izaberu da žele. “Budite dio Hrvatske koja ide naprijed!”, završio je Milanović čvrsto stišćući pest, i pobrao oduševljen pljesak.
SDP je partijskom članstvu preporučio da se za sve informacije o kolektivnoj emigraciji obrate u središnjicu stranke, Zagreb, Iblerov trg 9, ili izravno u veleposlanstvo Irske u Republici Hrvatskoj, Zagreb, Miramarska 23. U svrhu ubrzavanja i olakšavanja selidbe članstva, SDP je odlučio ponovo tiskati prigodni slobodarsko-progresivni informativni priručnik u vezi s materijom, kojeg je finacirala bivša Sanaderova vlada.
Još nije poznato što o kolektivnoj emigraciji SDP-a misli glavni Kukuriku koalicijski partner HNS.
[Rasprava]
Crtica o posrbicama, Turudiću i zakonima protiv budala
Previše je posla, nemam vremena pisati… ali moram biti pošten i prema sebi, pa priznati da nije samo to razlog. U velikoj mjeri me jednostavno napustila volja. Ne vidim smisao gubiti vrijeme na beskrajna objašnjavanja i uvjeravanja, krištenje onih koji puštaju vjerove, bacanje biserja pred svinje. Čak mi više nije ni naročito zabavno ismijavati ih, jer su obični politički mazohisti – iako su valjda tisuću puta javno ispali budale, ponašaju se kao da se ništa nije dogodilo. Tući krepane konje? Nije zanimljivo.
Nakon sloma petokolonaškog projekta detuđmanizacije, domaći posrbice mogli su jednostavno prestati, ili se barem malo smiriti i utišati. Drugi obraz je okrenut, ruka im je pružena. Ono, ‘ajde, što je bilo, bilo je, okrenimo se budućnosti, idemo dalje. Sva su hrvatska povijesno bitna pitanja riješena, državu imamo, pobijedili smo u Domovinskom ratu i obranili se pred cijelim svijetom, čak i za haaškim zelenim stolom. Preostalo nam je oporaviti gospodarstvo, podignuti narodu životni standard, vratiti se tisućgodišnjoj uljudbi i starim mitteleuropskim vrijednostima…
Ali, ništa od toga.
Pa pogledajte – otkad više nema “zajedničkog zločinačkog poduhvata” i Haaga, posrbice su se opet povratile u debela desetljeća jugoslavenske regresije, u II. svjetski rat, na ljubičicu bijelu maršala Tita koji “nije bio diktator”, na partizane i ustaše, na “antifašizam”, “ustaške guje” i slične žvake za bedake. Doduše, kako stvari sada stoje, Milanovićeva vlada i Kukuriku kamarila po količini čiste bezočne krađe, banditizma i lopovštine od Sanaderovih pajdaša se više jedva ili uopće nikako ne razlikuju, pa im ništa drugo ni ne preostaje, nego zabavljati narod igrama, kad su mu kruh oteli.
U svakom slučaju, moja štovana i ostala gospodo, s posrbicama rasprave više nema. Postala je bespredmetna. Rasprava pretpostavlja baratanje argumentima, a posrbice nikakvih argumenata više nemaju. Notorno su donesene već dvije presude najviših međunarodnih pravosudnih tijela, Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Međunarodnog suda pravde (ICJ), koje urbi et orbi utvrđuju, dokazuju i pokazuju što se i kako dogodilo u hrvatskom Domovinskom ratu.
Na najvišoj svjetskoj međunarodnoj pravnoj razni utvrđeno je, dokazano i presuđeno da su Srbi i posrbice bili u krivu.
Utvrđeno je da je hrvatski Domovinski rat bio obrambeni i osloboditeljski, da su zločini počinjeni od hrvatske strane bili kolateralni i minorni, daleko manji negoli se u “normalnom” ratnom sukobu može očekivati, a da su Srbija i posrbljena JNA odgovorne za rat, masovna ubojstva i zvjerstva, etničko čišćenje stotina tisuća ne-Srba, silna razaranja civilnih objekata i ratnu štetu.
To nije šala. To je gotova, završena priča – tu više nema natrag.
Međutim, domaći posrbice i dalje tupe svoje. Poput poraženih Hitlerovih nacista i njihovih simpatizera koji negiraju židovski Holokaust, oni i dalje slijepo, zatupljeno, autistično, kao budalaste papige, ponavljaju svoje bradate mantre o “zajedničkom zločinačkom poduhvatu”, “etničkom čišćenju”, “ugroženosti Srba” u Hrvatskoj i slično. To više nisu politička ili kakva druga stajališta, to nije “sloboda govora” ni “pravo na različito mišljenje” – to je neprihvaćanje stvarnosti, odbijanje realiteta, patologija, fanatizam, bezumlje, ludost.
Dakle, molim: onaj tko negira pravedni, obrambeni i osloboditeljski karakter Domovinskog rata, ne može se više smatrati normalnim, lojalnim građaninom koji poštuje hrvatski pravni poredak. Crno na bijelo.
A sad, čitajte:
Izdvajam samo ovu rečenicu, ali cijeli članak je takav. Neće vas začuditi da je autor Čulić bivši Feralovac, danas naravno u Srpskim Novostima, a slično kao i niz drugih, istovjetno otvoreno protuhrvatskih medija, udruga i organizacija, H-alter je portal koji financira hrvatska država. Zapravo se radi većinom o istim ljudima, istoj detuđmanizatorskoj bagri koja je poslije Tuđmanove smrti privatizirala Hrvatsku, do dna duše mrzeći “ustašku državu”, ali beskrajno ljubeći “ustaške kune”, i koja govori i zastupa ono što Milanović, Pusićka & co. misle, ali naravno, ne usude se javno reći, jer za njih više nitko nikad ne bi glasovao na izborima.
Istaknuta Čulićeva rečenica je čista velikosrpska laž.
Besramna pročetnička izmišljotina, bezočna reciklaža Miloševićeve ratne propagande. Etnički hrvatski Srbi, naime, nikada nisu izgubili domovinu. Hrvatska nikamo nije ni otišla, ni nestala, nego su hrvatski Srbi – oni obični normalni ljudi, koji se nisu stavili na zločinačku stranu Miloševićevog agresorskog ratnog stroja – konačno dobili svoju domovinu, posve jednako kao i etnički Hrvati, Mađari, Slovaci, Talijani i svi drugi hrvatski građani.
Jedina domovina koju su Čulić i posrbice izgubili bila je Miloševićeva četnička Jugoslavija, odnosno Martićeva kvislinška “Republika Srpska Krajina”. Na čijoj su strani oduvijek bili, samo to sada konačno javno priznaju.
Odlično, rekao bih.
Valja napomenuti da je između naših domaćih posrbica čulića i “krajinskih” četnika Milana Martića samo jedna bitna razlika: čulići nisu imali hrabrosti uzeti pušku. Nisu se usudili, nisu imali dovoljno muda boriti se za Jugoslaviju tj. Veliku Srbiju i “srpsku krajinu” otvoreno i izravno, s oružjem u rukama, nego su ostali u Hrvatskoj, pritajili se, iskoristili dobrobiti i toleranciju demokratskog društva. Navukli su spasonosne krinke “slobode govora” i “prava na različito mišljenje”, i čekali svoj trenutak.
Na hrvatsku sreću, unatoč 15 godina detuđmanizacije, taj trenutak nikada nije došao, niti će doći. Haag je rekao svoje, ICJ je rekao svoje, povijest je neumoljivo otišla naprijed, ali posrbice su ostali u Jugoslaviji s Miloševićem i u “krajini” s Martićem. Čulić, Ivančić, Dežulović, Đikić, braco Pusić, Teršelić, Tomić, Mandić… s obzirom da ih Kukuriku protežiraju, financiraju i štite, a iza sebe još uvijek imaju ofucanu, primitivnu britansku balkansku politiku iz prošloga stoljeća, nastavili su javno i bez imalo srama zastupati politička i ina stajališta i interese države Srbije – države ratnog agresora, države kojom i dan danas vladaju rehabilitirani četnici “antifašisti”, države koja svoju odgovornost za rat i stotine tisuća mrtvih i ranjenih nikada i ničim nije priznala niti prihvatila.
Hrvatska više nema nikakvog razloga to dopuštati.
S petokolonašima se ne razgovara, njih se sankcionira. U ovom Čulićevom slučaju, radi se o savršenom primjeru zašto valja stisnuti zube, poslušati suca Turudića i kriminalizirati negiranje obrambenog i osloboditeljskog karaktera Domovinskog rata. Drugog načina nema. Cijeli niz europskih i raznih država u svijetu ima slične zakone, kojima se neko društvo, umorno od besplodnog dokazivanja da je nebo plavo, a trava zelena, institucionalno brani i štiti od štetočina. Italija, Francuska, Njemačka, Belgija, Poljska, Izrael…
Osobno, iskreno, nisam tome sklon. Moderna licemjerna politička korektnost mi se gadi, hate crimes su obična kvaziorwellovska izmišljotina, i kad bi bilo po mome, ništa od takvih stvari ne bi bilo kriminalizirano. Ni nacistička swastika, ni ustaško “U”, ni komunistička crvena petokraka, ni srp i čekić, bukvalno ništa… sve dok se, uopćeno rečeno, radi o riječima, a ne o djelima. “Zakone protiv budala” ne podnosim, ali sam sada ipak prisiljen priznati da se radi o imperativu – da je ovo krvavo balkansko blato i da nakon bezumnog nastavljanja protuhrvatskog djelovanja posrbica, jednostavno nemamo izbora.
Na kraju, onima kojih se tiče, samo bih sugerirao razmisliti. Upitati se, treba li Lex Turudić odista kodificirati u području kaznenih djela, ili ga je možda bolje zadržati (bez podcjenjivanja) na nižoj i manje važnoj razini prekršajnog prava? Ako je moguće, da ne bude kazneno djelo, nego “samo” prekršaj.
Naime, tako na posrbice Čulića & co. ne bi dragocjeno vrijeme i sredstva trošili “ozbiljni” sudovi, nego bi im prekršajne prijave i kazne pisali policajci na ulici. Nešto kao propalicama i pijancima što spavaju po parkovima i u kanalima.
[Rasprava]
Srpske Novosti, Jutarnji list, četnici, kante & kreteni
Ljeto Gospodnje 2015, pokušajte zamisliti da ste detuđmanizator. Bogami, nije vam lako. Unatoč silnom uloženom vremenu, novcu i trudu, neojasenovački projekt haaškog “zajedničkog zločinačkog poduhvata” katastrofalno je propao. Gotovina, Markač, Tuđman i Hrvatska oslobođeni su svake krivnje, nema više ni govora o jugosferama, rekomima, rektumima i regionima, petnaest godina života bacili ste u vjetar, beskorisni ste, impotentni, život vam je bio besmislen. Izgubili ste sve izbore od 2011, popušili ste čak i referendum protiv mrskih “ustaških klerofašista”, a od poraza na skorim izborima za Sabor više vas ne mogu spasiti ni Josip Broz i Čiča Draža zajedno. Još gore, presuda ICJ-a zauvijek je zacementirala srpsku odgovornost za Domovinski rat, strahovite ratne zločine i ratnu štetu, te pokopala sve srpske mitove i tlapnje o Oluji, Tuđmanu i modernoj hrvatskoj državi. Koma. Što ćete sad?
Što uopće možete? Detuđmanizacija je mrtva, a vi ste samo zaostala hrpa njezinih raspadnutih zombija koji uludo bauljaju i tumaraju naokolo. Jasno vam je što slijedi. Uskoro više neće biti masnih šuškavih kuna iz hrvatskog državnog proračuna, jer će sve vaše “udruge”, “inicijative”, “centri” i “mediji” dobiti nogu u dupe s državne sise, a nekažnjeno srbovati moći ćete samo još iz otadžbine. Kako je tamo daleko zadnja bijeda, jad i žalibože, a prečane vole k’o kerovi šugave mačke, budućnost vam je nedvojbeno turobna. Preostaje vam samo šiziti, cviliti i ludovati, te otvoreno javno lagati – pljuvati i mrziti Hrvatsku i Hrvate, dok još možete.
Tako Pupovčeve Srpske Novosti, bivši Feral Tribune, besramno izmišljaju i krivotvore nedavnu presudu ICJ o hrvatskim i srpskim tužbama za genocid:
Nemanja Stjepanović Srbija i Hrvatska su dvostruko poražene
“…hrvatske snage tokom i nakon akcije Oluja također počinile zločine kako bi protjerale srpsko stanovništvo…
…najmanji intelektualni napor uz elementarno poznavanje događaja u Oluji dovoljan je da se shvati presudna uloga državnog vrha Hrvatske u etničkom čišćenju Krajine u leto 1995. godine…
…Međunarodni sud pravde je ocenio da su vojne i policijske snage obe države počinile zločine u okviru kampanje etničkog čišćenja…”
I još:
Tamara Opačić 03. veljače 2015. Odbačene tužbe Hrvatske i Srbije
“…Smaknuća Srba bez suđenja za vrijeme i nakon operacije Oluja su utvrđena i Hrvatska je priznala da je bilo takvih ubijanja. Sud nalazi da su ta djela počinili pripadnici hrvatskih vojnih snaga protiv srpskih civila i vojnika koji su se predali te da ona mogu spadati pod genocid, kao i maltretiranja Srba za vrijeme i nakon Oluje – kazao je Tomka te naveo kako dokazi o maltretiranju Srba te pljačka i uništenje njihove imovine nisu za cilj imali fizičko uništenje srpskog stanovništva, već njegovo iseljenje…”
Naravno, kao i uvijek, cijela priča sinkronizirana je sa srpskom vladom, za koju je izjavu nakon presude ICJ-a dao Šešeljev četnički vojvoda, osumnjičeni antinski ubojica, Toma Grobar:
NIKOLIĆ O PRESUDI: Pali stereotipi o ratu u SFRJ, potvrđeni masovni zločini nad Srbima “…iako protivtužba Srbije nije usvojena, sud je utvrdio da su vlasti Hrvatske bile svesne da će vojna akcija Oluja dovesti do proterivanja civila…”
Na sličan način, u istoj koordiniranoj damage control akciji pokušaja stvaranja dojma da su Hrvatska i Srbija pred ICJ jednako prošle i odgovorne za rat, piše i domaći Jutarnji list, općepoznat i kao Jutarnji Srbobran. Prvo Ante Tomić, od milja zvan “Kanta”, zbog svog iznimnog doprinosa rasterećenju javnih kloaka, zbori ovako:
KOMENTAR ANTE TOMIĆA Nacionalizam ima vampirsku prirodu, ovisan je o krvi i nikad mu nije dosta
“…’U Oluji je počinjen genocid’, reče mi nedavno jedan prijatelj, inače povjesničar.
‘Gle, nije’, odgovorio sam mu nešto i iživciran megalomanskim posezanjem za genocidom. ‘U Oluji se dogodilo etničko čišćenje.’
Nije to, naravno, nešto na što sam kao Hrvat specijalno ponosan, ali za ljubav istine mora se kazati kako je u opsežnoj akciji zauzimanja Knina, Drniša, Benkovca, Gračaca i stotina krajških i ličkih sela bilo razmjerno malo žrtava. Hrvatski vojni i politički vrh razumno se odlučio za protjerivanje umjesto istrebljivanja neprijatelja…”
Potom slijedi Jurica Pavičić, znan i kao “Kreten”, zbog svoje notorne uljudbe, pristojnosti i dobrog kućnog odgoja:
PIŠE JURICA PAVIČIĆ Zašto se liberalna polovica Hrvatske tako smrtno boji one nacionalističke?
“…umjesto da se postavi pitanje zašto je i zbog koga ovo siromašno društvo platilo 28 milijuna da bi doznalo ono što ionako zna: da je Srbija napala Hrvatsku, da je htjela pripojiti njen teritorij, da su Srbi ubili mnoge Hrvate i Hrvati protjerali mnoge Srbe…”
Krasno, a? 🙂
Nigdje u presudi ICJ ne stoji, niti se iz ičeg što ona navodi može zaključiti ono što tvrde Pupovčeve Srpske Novosti, Jutarnji list, Tomić i Pavičić, suglasno sa srpskom vladom i Tomom Grobarom, a što sam gore izdvojio i citirao. Nigdje ICJ ne utvrđuje nikakvo hrvatsko “protjerivanje srpskog stanovništva”, niti “presudnu uloga državnog vrha Hrvatske u etničkom čišćenju Krajine u leto 1995. godine”, niti da bi hrvatske “vojne i policijske snage počinile zločine u okviru kampanje etničkog čišćenja”. Čista je izmišljotina da je ICJ utvrdio da bi “vlasti Hrvatske bile svesne da će vojna akcija Oluja dovesti do proterivanja civila” ili da “dokazi o maltretiranju Srba te pljačka i uništenje njihove imovine nisu za cilj imali fizičko uništenje srpskog stanovništva, već njegovo iseljenje”. Na isti način kao ICTY u drugostupanjskoj presudi Gotovini, ICJ te dokaze razmatra samo u smislu planiranja vojnih akcija i minimiziranja ljudskih žrtava, ničeg drugog.
Ujedno, kad ICJ govori o hrvatskim zločinima, radi se o onima koje Hrvatska priznaje, koje s hrvatske strane nitko nije ni sporio, ni prije ni sada – zločinima koji su zabilježeni i glede najvećeg dijela kojih su hrvatska policijska i pravosudna tijela provela kaznene i ine postupke. To je utvrdila još prvostupanjska presuda Gotovini (konkretno 44 žrtve, od toga oko četvrtina vojnici). Međutim, Pupovčevi i “novinari” Jutarnjeg lista, kao i njihovi prekodrinski srpski gazde, s toga odmah skaču na izmišljanje “etničkog čišćenja”, “protjerivanja” i “padanje stereotipa” što je, po dobrom starom srpskom običaju, tragikomično. Kad se radi o laganju, moram reći da je pokojni Dobrica Ćosić bio u pravu:
“…Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno… laž je srpski državni interes…“
Podsjećam, drugostupanjska haaška presuda Gotovini i Markaču ne samo da ih je oslobodila krivnje za sve što im se stavljalo na teret, nego je utvrdila i da nikakav “zajednički zločinački poduhvat” Tuđmanovog hrvatskog državnog i vojnog vrha nije postojao. Upravo zbog toga su dvojica haaških sudaca koji su bili protiv oslobađanja pisali ona zapjenjena izdvojena mišljenja, i upravo to je izazvalo najviše srpske političke, komentatorske i ine histerije od 2012. godine naovamo.
U Domovinskom ratu niti jedan jedini Srbin nije protjeran iz Hrvatske. Tko je tvrdio da se u Oluji dogodilo etničko čišćenje i protjerivanje srpskog stanovništva? Srbija, Milošević, Savo Štrbac, Veritas, Šešelj, četnici, razni hrvatski petokolonaši, orjunaši, “Jugoslaveni”, HHO, Documenta i haaško tužiteljstvo Carle del Ponte, svi tek negdje od 2003. Jesu li to ikad, ičim, igdje i ikako uspjeli dokazati? Nisu. Upravo nasuprot, oba međunarodna kaznena suda ICTY i ICJ nisu im dali za pravo.
Za Srbiju je jasno, ali zašto navodno hrvatski mediji i novinari, Pupovčeve Srpske Novosti, Jutarnji list, Ante Tomić “Kanta” i Jurica Pavičić “Kreten”, ipak tvrde da je Hrvatska počinila etničko čišćenje i protjerivanje Srba?
Pa, jednostavno – zato što zastupaju srpsku politiku i ciljeve države Srbije.
Zato što su isti kao i svi ovi gore nabrojeni miloševićevci, četnici, “Jugoslaveni” i ina detuđmanizatorska bagra. Zato što su bili i ostali na neprijateljskoj srpskoj ratnoj strani, zato što iz dna duše mrze državu Hrvatsku i Hrvate, zato što su u 15 godina detuđmanizacije pisali, govorili, radili i pokušavali sve što su mogli da se ta zločinačka protuhrvatska rabota ostvari, i sada jednostavno ne mogu podnijeti da su izgubili, propali, popušili. Da je stvarnost drugačija, a da su oni ispali zadnje budale.
E, sad. Možemo li mi to trpjeti? Možemo li tolerirati kante i kretene u vlastitom dvorištu?
(Dramatična stanka.)
Možemo, naravno.
Okej, znam da je to samo moje mišljenje, a svatko od vas imat će vlastiti odgovor na to pitanje, ali dajte, ni kante ni kreteni (još) ne drže oružje i ne pucaju, zar ne? To su zadnji trzaji poraženih, razoružanih, bezubih, impotentnih zombija, frustriranih bradonja koje smo obrijali još 1995. i ispratili ih na traktorima. Sramotne provokacije? Točno, ali to su ipak samo riječi – bezvezna, bespomoćna pljuvačka i izazivanje, a mi nismo luđaci da upadamo u Charlie Hebdo zamke. Hrvatska je slobodna, demokratska zemlja u kojoj pravo govoriti imaju čak i mala ljigava stvorenja što žive pod blatnjavim balkanskim kamenjem… molim, ne zaboravite, nikad ne zaboravite: dvadeset tisuća hrvatskih ljudi dalo je svoje živote 1991 – 1995. da bismo mi danas mogli o tome slobodno brbljati i tipkati za računalima, na toplom i sigurnom.
Slažem se, nije moguće očekivati da reakcije neće biti, ali ako mene pitate, ona mora ostati u okvirima apsolutnog uskraćivanja bilo kakvog financiranja, boycotta, razotkrivanja u raspravama, zalijevanja kantama i izrugivanja. Nešto kao kad se nađete u blizini nekog tko puno priča, a jako dugo nije održavao osobnu higijenu, pa ste prisiljeni začepiti nos i okrenuti glavu na drugu stranu. Ako vas taj nastavi gnjaviti, objasnite mu da je sapun u trgovini vrlo jeftin.
Neće proći mnogo vremena, a detuđmanizatori će postati predmet masovne javne sprdnje. Što dalje, bit će im sve teže.
[Rasprava]
Hrestomatija veleizdaje
Priznajte, jeste li mislili da će Josipović demantirati Cvetićanina? Prevarili ste se.
Ja, nažalost, nisam. Terminalnu ocjenu Josipovića dao sam prošle godine, nakon što je narod Kukurikavcima okrenuo leđa u vukovarskoj koloni sjećanja. Zašto “nažalost”, pitate? Zar se je vama lako suočiti s činjenicom da je ovo već drugi predsjednik hrvatske države, od svega tri dosadašnja, čiji je svaki politički i ljudski kredibilitet praktično raznesen, uništen, mrtav, pokopan? Meni nije.
Da je prethodni predsjednik Mesić osobno i neposredno odgovoran za sramotnu, veleizdajničku detuđmanizaciju i preko desetljeća hrvatske haaške kalvarije, da je prekršio Ustav i zakone i hrvatske državne i vojne tajne učinio dostupnima stranim osobama, tijelima i organizacijama, uopće ne treba dokazivati – on se je time javno hvalio, a o njegovim špijunskim i drugim nedjelima postoje i brojni video zapisi. Prije ili kasnije, kada njegova postudbaška mafijaška mreža izgubi moć i utjecaj, policija će mu zakucati na vrata.
Ali, što s Josipovićem?
Počelo je s famoznih 250.000,00 (slovima: dvije stotine pesedet tisuća) EUR na štednom računu jednog običnog sveučilišnog profesora i plink-plonk kompozitora. O tome su svi mnogo pisali, ali s obzirom da nas već 15 i više godina “neovisni mediji” uvjeravaju da su SDP-ovci redom sami sveci i poštenjačine, u prostome puku prošlo je bez nekih problema. Na isti način, informacije o raznim Josipovićevim aferama i čudnim svezama i kontaktima sa Srbima tijekom Domovinskog rata pripisane su “hadezeovskom paraobavještajnom podzemlju”. Nakon što je izabran, uslijedile su procjene da su i on i Bandić u predizbornim kampanjama potrošili daleko više novca negoli su prijavili. Bandi(ti)ć je danas zbog toga (između ostalog) iza rešetaka, dok je kuhana noga debelo u novoj predizbornoj kampanji. Nakon 5 godina šuplje “nove pravednosti”, krenuo je prodavati priču o nekakvim “novim temeljima”.
“Konglomerat pogrešnih politika” namjesto srpske ratne agresije, praktična amnestija Velike Srbije i Miloševića, možda se mogao pripisati čistoj esdepeovskoj jugo-gluposti i naivnosti. Realno, nova hipoteka povijesne krivnje nam je svima visjela nad glavama, a slabo tko je imao hrabrosti plivati protiv haaške struje. Manji dio hrvatskih “Jugoslavena” su iskreni idealisti, ali većina njih izgleda ni dan danas ne shvaćaju, ili jednostavno odbijaju priznati, da im se Srbi zapravo rugaju i smatraju ih samo “korisnim idiotima”. Sjećate se kako je Tadić izvrijeđao, ismijao i popljuvao Josipovića 2011? Odbio je poziv na Dan državnosti, ali je došao na propagandno izmišljeno srpsko stratište “Šaranovu jamu”. Sretno se s Josipovićem triput cmakao izjednačavajući sustavni velikosrpski genocid u Vukovaru sa žalostnim ekscesom u Paulinom Dvoru. U lice je Josipovću slagao da će vratiti opljačkanu dokumentaciju iz vukovarske bolnice, i na kraju mu uvalio nekakav “umjetnički časopis” autora koji je Hrvate nazivao križancima papige i majmuna.
Eh… mda.
Pa onda ona bedasta tragikomedija o ustaškoj guji u Izraelu. Ustaška guja u državi kojom vlada projugoslavenska Kukuriku vlada, prepuna etničkih Srba? Ustaška opasnost u državi kojom vlada predsjednik koji na sva usta hvali “lijepe partizanske kape, poruke ljubavi i mira”, na proslavi četničkog pokolja u Srbu!? Predsjednik okružen savjetnicima tipa Budmira Lončara, osobno odgovornog za embargo UN na uvoz oružja 1991. koji je goloruku Hrvatsku praktično izručio Miloševiću; Saše Perkovića, Mesićevog čovjeka, sina jugoslavenskog udbaškog moćnika Josipa Perkovića, kojemu se sudi za jedno od niza Titovih terorističkih ubojstava hrvatskih emigranata u Njemačkoj; Dejana Jovića, “znanstvenika” koji već godinama javno žali za Jugoslavijom, četnicima tepa da su bili antifašisti, lobira da Hrvatska za primanje u Europsku uniju mora čekati Srbiju, dovodi u sumnju genocid u Srebrenici…. pobogu, mila majko, pa tko je tu vladu i tog predsjednika izabrao na vlast?
Valjda iste te ustaške guje, tko bi drugi.
Uslijedio je “slučaj Jović”. Josipovićev “znanstvenik” se malo previše zaigrao sa svojim “tezama” u posve krivo vrijeme, pred izbore, pa je završio propagandnim “smjenjivanjem” na mjestu predavača Diplomatske akademije Ministarstva izvanjskih poslova. Jadan…
Zapravo, kad malo bolje razmislite, od svih tih tipova, likova i kreatura na hrvatskoj političkoj i javnoj sceni u posljednjih 15 godina detuđmanizacije, Jović je među poštenijima i iskrenijima. On je barem javno, jasno i glasno, otvoreno i neskriveno govorio i pisao ono što zastupa – ukratko, da je Jugoslavija bila i ostala pravo rješenje, dok je neovisna hrvatska država bezveze. Čovjek jednostavno govori ono što Kukurikavci i detuđmanizatori misle, ali se ne usude reći, jer nitko za njih ne bi glasovao na izborima.
Da nema predsjedničkih izbora, Jović bi se i dalje nesmetano bavio svojim “znanstvenim analizama” na Pantovčaku. Haaškog Damoklovog mača nad Hrvatskom više nema, a trogodišnja Kukuriku vladavina pokazala se katastrofom, uvjerljivo najgorom ikad, pa Josipoviću nasušno trebaju glasovi svih naivaca. Ono, k’o pustinji kiša, ozeblom sunce, a slamčica utopljeniku.
Ako mene pitate, Cvetićaningate ga je dotukao.
Da pokušamo pobrojiti na jednome mjestu. Bivši srpski veleposlanik u Hrvatskoj Radivoj Cvetićanin u svojoj knjizi “Zagreb Indoors” (Službeni glasnik, Beograd 2012) napisao je:
“…U dva sata razgovora nismo, međutim, uspeli da dopremo jedan do drugoga. Doneo mi je svoju uobičajeno debelu hrestomatiju suđenja i presuda za ratne zločine. Devedeset i pet odsto Srbi. Potvrđuje da je izašao iz hrvatske komisije koja vodi tužbu protiv Srbije. Nije od toga pravio pompu. Kazao sam da mi prirodno cenimo taj gest…” (str. 241)
Zbog pokušaja iznošenja Josipovićevog prljavog rublja u javnost, kolumnist Šola otjeran je iz Večernjaka, a lignja se pravio lud i gledao na drugu stranu, dok god je mogao. Ali onda su detuđmanizirani haaški hadezeovci konačno smogli mrvicu hrabrosti i cijuknuli o tome u Saboru.
Pa se vraćamo na početak. Mnogo je ljudi mislilo da će Josipović na neki način opovrgnuti Cvetićanina, recimo, barem kao što je Mesić na optužbe finskog državnog odvjetništva za primanje milijuna eura mita u aferi “Patria” zavapio da ga “ustaše progone jer je antifašist”. Rata više nema, ali Srbija se prema Hrvatskoj i dalje konstantno ponaša kao politički krajnje neprijateljska zemlja, pa bi kakav naivac možda mogao povjerovati da Srbi kuhanu nogu iz nekog razloga žele diskreditirati.
No, Josipović baš ništa nije demantirao. Nego je pokušao ironizirati, kako kaže Večernjakov novinar, “oštro i argumentirano”:
“…Predsjednik je ironizirao te optužbe, jer se Mlakar pozvao na citat iz memoara veleposlanika Cvetićanina, u kojem je rekao da mu je Josipović dao uobičajeno debele hrestomatije suđenja i presuda za ratne zločine, pa je Josipović rekao što to znači hrestomatija, a to je zbirka književnih ili znanstvenih djela, te priznao da je u tri navrata veleposlaniku predao te hrestomatije, kao što je to učinio i mnogim drugim veleposlanicima i znanstvenicima. A riječ je, kako je rekao Josipović, o tri njegove knjige koje je dao bivšem srpskom veleposlaniku pod naslovom ‘Odgovornost za ratni zločin’, zatim ‘Stalni i međunarodni kazneni sud’, te ‘Odgovornost za ratni zločin’ u engleskom izdanju. Predsjednik je ironično zaključio kako su to ti tajni dokumenti koji se bez problema mogu naručiti u bilo kojoj knjižari…”
Evo kako je istu stvar prenio T-portal:
“…Vidjeli ste kako afera sa mračnih portala preselila u sabornicu. Za dokaz kako ja dilam tajne dokumente vezane za ratne zločine su naveli iz memoare bivšeg veleposlanika Srbije u RH. Rekao je kako sam mu dao uobičajeno debelu hrestomatiju, što znači 300 stranica, time je insinuirao da je toga bilo više. I jest bilo više, ja sam dao tri hrestomatije. Ne samo srpskom, nego mnogim drugim veleposlanicima, znanstvenicima, čak su i sa haškog suda to tražili. Tu hrestomatiju možete naručiti u knjižarama’, kazao je Josipović i novinarima na Veleučilištu Vern pokazao sva tri sveska…”
Da vidimo sad tu “argumentaciju”, može?
Popis Josipovićevih knjiga nije teško pronaći, a bez problema vjerujem da ih je moguće kupiti u knjižarama. Kada je tako, zašto ih je Josipović nosio Cvetićaninu? Restoran Vinodol je u centru Zagreba, tu ima cijeli niz knjižara. Zašto se Cvetićanin jednostavno nije prošetao i nabavio ih sam? Bole ga noge? I zbog čega “prirodno ceni” Josipovićevo napuštanje hrvatskog pravničkog tima? Zbog sira?
Josipović zapravo očajnički pokušava izbjeći odgovor na osnovno, najteže i najvažnije pitanje, a kako mu ga izgleda još nitko nije javno postavio, moram ja: zašto se s Cvetićaninom uopće sastajao privatno?
Ponovimo. Josipović je bio član hrvatskog pravničkog tima za tužbu protiv Srbije za genocid. Radi se o iznimno ozbiljnom i važnom međunarodnopravnom postupku u svim zamislivim aspektima, kako pravno, tako i povijesno, pa i iz čisto materijalne perspektive ratne odštete. Srbija je odgovorna za četiri rata na području bivše SFR Jugoslavije. Srbija je Hrvatskoj izravno odgovorna za oko 20.000 mrtvih, golemom većinom ubijenih u svega 4 posljednja mjeseca 1991, od toga više od polovice civili, djeca, žene i starci, iz čega je nedvojbeno da se radilo o genocidu. Srbija je Hrvatskoj neposredno odgovorna za oko 100.000 ranjenih i oko 500.000 ratnih prognanika, a prema prvim poslijeratnim procjenama, samo obična materijalna ratna šteta iznosila je tadašnjih oko 35.000.000.000,00 (slovima: trideset pet milijardi) dolara.
Zašto bi član hrvatskog pravničkog tima u jednom takvom procesu visokom srpskom dužnosniku, predstavniku suprotne, neprijateljske strane u sporu, uopće nosio bilo što? Zašto bi se s njim uopće sastajao bez znanja hrvatske države? Zamislite da ste u sudskom sporu sa susjedom i unajmite odvjetnika da vas zastupa. Spor započne, rasprava čak i završi, a vi onda saznate da se vaš odvjetnik bez vašega znanja i odobrenja sastajao s protivnikom. Kako biste reagirali?
Što biste učinili?
Vrlo je dobro poznato da se Josipović javno zalagao za nedonošenje Zakona o ništetnosti pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije, kojim su spriječena poslijeratna srpska pravna presizanja prema hrvatskim braniteljima, pa je čak prijetio i da će taj zakon dati na ocjenu Ustavnome sudu. Vrlo je dobro poznato da se Josipović javno zalagao za povlačenje hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije, jednako kao i razni drugi domaći političari i javne osobe, recimo Mesić, ministrica Pusić, odvjetnik Nobilo… a upravo sve to je i bila i ostala politika i interes države Srbije.
Srbije koja je na sve zamislive načine nastojala i nastoji minimizirati i amortizirati ratni poraz i propast Velike Srbije u Oluji 1995, pokušavajući putem snažnog britanskog utjecaja u Haagu i vrbovanjem domaćih izdajnika Hrvatskoj nametnuti novu jasenovačku stigmu “zajedničkog zločinačkog poduhvata”. Srbije koja je na isti način, beskrajnim odugovlačenjem, izmišljanjem novih uvjeta i lobiranjem, pokušala postići da Hrvatska u Europsku uniju ne uđe samostalno, nego da mora čekati Srbiju, jer bi tada otpala svaka mogućnost da se Srbiji nameću bilo kakvi uvjeti, a osobito da se poteže pitanje ratne odštete. Srbije, koja je na hrvatsku tužbu za genocid odgovorila paničnim, farsičnim, tragikomičnim nonsensom od protutužbe, a u samome procesu pred međunarodim sudom čak se i pozivala na Josipovićeve izjave i stavove.
Treba li vam još crtati? 🙂
Znam, nije uopće smiješno. Nego je za plakati.
Kako to da Josipovića nitko nije kontrolirao nakon što je otišao iz ekipe za tužbu? Kamo ide, s kim se sastaje, što radi? I kako je moguće da se sve to saznaje tek sad, iako su ti sastanci s Cvetićaninom bili još 2007, a knjiga mu je izašla još 2012? Jeste li barem sada postali svjesni, je li vam barem malo doprlo do mozga, što su nam u tih zadnjih 15 godina učinili detuđmanizatori, i u kakvom kurcu od nazovi-države mi zapravo živimo? Bez ikakve obrane svojih državnih i narodnih interesa, bez svojih tajnih službi, bez svoga identiteta, bez svoga ja?
Naravno, Cvetićanin nije htio ništa reći. Ispada da je srpski bedak slučajno provalio krticu, pa su mu u SDB-u sigurno udarili teške packe i naredili da začepi. Pa dobro, Srbima nije za zamjeriti, oni samo rade što i svi drugi u svijetu – ono što njihovoj državi Srbiji donosi korist.
A mi? Kome smo mi dali vlast?
Možda vam je promaklo, ali čak i nakon drugostupanjske haaške presude, Josipović se i dalje jednako druži, slika, smješka i besramno tulumari s Teršelićkom, Pusićem, Puhovskim i ostalom domaćom bulumentom haaških posrbica. Dokle? Mesić, Čačić, Milanović, Mandić, Goldstein, Zovak, Dežulović, Lucić, Jergović, Tomić, Frljić, jebivjetrović, petokolonašić, “agresija na Bosnu”, “zajednički zločinački poduhvat”, “Tito prije Tuđmana”, “konglomerat pogrešnih politika”, “silovane Vukovarke u homo paradu”, “građanski rat”, “krajinaši nemaju PTSP”… zanima me samo, dokle ćete se lagati, detuđmanizatori?
Koliko će vam još trebati da prvo sami sebi, a onda i urbi et orbi, priznate tko ste i što ste, koji su vam motivi i ciljevi, koje su vam želje i pozdravi? Kuda vam pogled bježi, kamo vam duša teži, što vam na srčekima leži? Da nemirno spavate u krevetu vlastitom, da se strancima ćutite u kući rođenoj, da ste već 25 godina u teškoj banani, jer ste od početka bili, i ostali… na njihovoj, srpskoj strani?
Samo niste imali dovoljno hrabrosti.
Da parafraziram legendu Ljubu Ćesića – budite već jednom ljudi, pa priznajte da ste pederi. Pokažite karte, recite što stvarno mislite i za što se stvarno zalažete. ‘Ajde! Izađite na čistac, izbori idu, pa da vidimo kako ćete se provesti.
[Rasprava]
Moratorij na zdrav razum
Prepoznajmo uzroke problema. Valja shvatiti, priznati i javno, jasno i glasno reći: 15 godina detuđmanizacije Hrvatskoj su donijele samo propast, pogoršanje, nazadovanje ili u najboljem slučaju stagnaciju, na svim područjima društvenog, političkog i gospodarskog života.
Počinjući od 2000. godine, pa nadalje, neovisno o konkretnoj opciji na vlasti, radilo se i radi o strahovitom nizu pogrješnih, naopakih i promašenih odluka, sve jedna gora, bezumnija i štetnija od druge, koje su nas dovele u žalosno stanje u kakvome smo danas. Točna i kvalitetna dijagnoza bolesti osnovni je preduvjet izbora odgovarajućeg lijeka i primjene terapije za ozdravljenje, pa zato podsjećam samo na neke od bitnijih odrednica politike detuđmanizacije.
Evo ih: odricanje od hrvatskog državnog i narodnog suvereniteta i samostalnog odlučivanja, u korist poslušništva, ulizivanja i snishodljivosti stranim centrima političke moći, prvenstveno tužiteljstvu Haaškoga suda, potom Londonu, Bruxellesu i Beogradu; odricanje od gospodarskog suvereniteta rasprodajom svih glavnih i najjačih gospodarski subjekata, tvornica i tvrtki strancima; odricanje od financijskog suvereniteta rasprodajom svih banaka strancima; odricanje od informacijskog suvereniteta rasprodajom svih utjecajnijih medija strancima, te povratkom projugoslavenskog i tzv. anacionalnog kadra na javnu državnu televiziju; enormno povećavanje državnog zaduživanja. Što dalje to više, a dug potom hrani, producira i potencira samog sebe. Od oko 9,5 milijardi dollara 1999. godine, od čega je polovica bila naslijeđena od SFRJ, a ostatak posljedica 5 godina srpske agresije i razaranja u Domovinskom ratu, do danas 2014. godine, hrvatski inozemni dug povećan je za pet, šest, ili čak i više puta. Istovremeno, nevjerojatno ali istinito, nakon svog tog silnog izvana posuđenog i potrošenog novca u 15 godina detuđmanizacije, hrvatsko gospodarstvo nije ojačalo, a broj nezaposlenih ostao je – približno jednak.
Što vam to govori?
Pa, prvo i osnovno, da je “privatizacijska pljačka u devedesetima” zapravo čisti propagandni mit i izmišljotina detuđmanizatora, te da su prava pljačka i uništavanje Hrvatske započeli tek nakon Tuđmanove smrti. Drugo, jasno kao dan, da je detuđmanizacija ovu zemlju unazadila, oštetila, rasprodala, zadužila, koštala i još uvijek košta moguće čak više i gore, negoli srpska agresija i rat.
To su dvije osnovne činjenice, gospodo, koje moraju biti okosnica i temelj svake buduće hrvatske državne politike koja želi uspjeti i krenuti naprijed.
U razdoblju detuđmanizacije, Sanaderov i Kosoričin HDZ sa satelitima vladao je 8 godina, a trećejanuarski Račanov i Milanovićev Kukuriku SDP sa satelitima 7 godina. Predsjednikom države 10 godina bio je glavni detuđmanizator Mesić, a potom 5 godina nešto uljuđenija i mrvicu manje maligna, ali posve beskorisna varijanta Josipović. Dakle, može se reći da je krivnja i odgovornost za neuspjehe i promašaje detuđmanizacije po prilici podjednako raspoređena između “desnih” i “lijevih”.
Posljedično i očekivano, kao popudbina takve generalno pogrješne i naopake politike, pojavilo se i pogoršanje stanja osnovnih ljudskih prava i sloboda, osobito slobode govora i slobode političkog organiziranja, uz paralelno bujanje svih oblika staljinizma i inih totalitaritarnih tendencija, naravno obvezno pod krinkama “borbe za ljudska prava”, “antifašizma”, “progresivnosti” i tzv. političke korektnosti. Isto je kulminiralo tijekom trogodišnje vladavine Kukuriku režima u otvorenim pokušajima redukcije, suspenzije ili čak ukidanja i same demokracije.
Posve zanemarujući posrnulo gospodarstvo, Kukuriku su prvo krenuli uvoditi “rodnu” ideologiju u dječje školske klupe, a zatim pokušali na sve načine spriječiti narodnu reakciju putem građanskog referenduma o braku, u čemu su doživjeli težak poraz. Potom su na detuđmaniziranom Ustavnom sudu uz slabašno i krajnje proizvoljno obrazloženje uspjeli spriječiti referendum o hipertrofiranim kolektivnim manjinskim pravima, poglavito srpskoj uporabi ćirilice, ali nakon što su se uspješne građanske narodne inicijative ipak nastavile, konkretno sindikalna o outsourcingu i udruge “U ime obitelji” o ugradbi prednosnog (preferencijalnog) glasovanja u Ustav, dojučerašnji navodni smrtni neprijatelji SDP i HDZ najednom su se našli – na istoj strani.
Ali o tome ne moram ja, jer je recentnu perverznu protudemokratsko-erotičnu eskapadu i vrući grupnjak gospode drugova Smerdela, Šeksa & Grbina već sjajno opisao možda najbolji noviji neovisni hrvatski komentator, Marcel Holjevac:
Kad se male ruke u Saboru slože, sve se može. Pa i ukinuti članak 1. Ustava. Naročito je dirljiva scena u kojoj sensei Vlado Šeks, u ulozi Darth Vladera, kaže svom mlađahnom učeniku Peđi: “Luke, ja sam tvoj otac.” Imperij uzvraća udarac narodu: svi su složni da referendum treba spriječiti.
I lijevo i desno krilo partije, SKJ-SDP i SKH-HDZ, izjasnili su se za moratorij na referendume u Hrvatskoj i time suspendirali Ustav, što je zapravo oblik državnog udara. To dokazuje da je Željka Markić najbolje što se dogodilo na hrvatskoj političkoj sceni u posljednjih nekoliko godina. Bez ikakvog zaleđa u postojećim strukturama i stranim ambasadama, postala je neprijatelj broj jedan boljševicima svih boja i svih stranačkih pripadnosti. Razotkrila je da su nevladine udruge zapravo režimski pripuzi, ogolila agendu GONG-a. Ono što joj nikad neće oprostiti je da je narodu vratila vjeru u demokraciju i u sebe samog, pokazala mu da je moguće boriti se protiv sustava, i to posve legalno i legitimno, kroz institucije. Udarila je establishment tamo gdje ih najviše boli, prvo u same ideološke temelje, a potom je penetrirala u srce birokracije, u politički duopol koji se sastoji od dva krila nekadašnje kompartije, ono kroatocentrično poznato kao HDZ, i ono jugocentrično koje se odaziva na SDP…
…Nakon ove scene, ostaje nam samo još da zamislimo Vladu i Peđu zajedno na idućem prideu u Osijeku, Vladu u crnoj koži i Peđu u roza haljinici i halterima, kako se, svaki s bocom u ruci i Ghetto blasterom na Peđinom ramenu iz kojeg se čuje Thompson, nježno drže za rukice. Nakon te dirljive ljubavne scene, u Dnevniku RTL-a se pojavljuje joker “zovi prijatelja” Dragan Zelić (GONG), i tumači tulavom narodu kako će referendum “nakaradno promijeniti izborna pravila”, odnosno omogućiti narodu da bira koga želi, a ne koga partija postavi na vrh liste…
Možete vidjeti i slikopisni zapisak diela tog poviestnog partizanskog homo outanja, kao i kratki transkript dosad nepoznat javnosti:
Bratstvo i jedinstvo rvacke Tamne Strane Sile
Peđa Sdpwalker: “Ju kild maj fadr Titou, end maj madr Džugoslavyju!
Darth Wlader Sova: “Nou, Peđa hani, aj em tvoj istospolni gay otac.”
Peđa Sdpwalker: “Daaa!”
Potom jedan drugom salutiraju, pesnicom pri slijepoočnici: “Za diktaturu! Spremni!”
Naravno, čista je Smerdelova izmišljotina da između predstavničke demokracije putem izabranih zastupnika i neposrednog odlučivanja referendumom mora postojati “ravnoteža”. Ne mora. I ne može. Radi se o redikuloznoj, protudemokratskoj, boljševičkoj ideji da suveren – narod – mora biti “u ravnoteži” s vlastitim predstavnicima koje je izabrao. ‘Aloo… 🙂
To je otprilike kao da automobili odjednom zatraže od vozača da im prepuste odlučivanje hoće li ih voziti, ili neće. Još gore, u našemu slučaju, naši saborski “automobili” ne služe gotovo ničemu, nego se sami vozikaju kako god hoće, bez ikakvog utjecaja “vozača”, naroda čiju krv i znoj neumorno troše kao pogonsko gorivo. I zato sada imamo “lijevi” SDP i “desni” HDZ ruku pod ruku, u zajedničkom ratu protiv slobodnog iskazivanja volje puka koji se neposlušno otima kontroli partijsko-stranačke dojučerašnje “avangarde radničke klase”, njihove dječice, izdanaka i izraslina… čudno?
Pa, baš i ne.
Samo primjerice, sjetite se da su si detuđmanizirani predsjednik države Mesić i detuđmanizirani predsjednik Sabora Šeks, inače u javnosti smrtni “protivnici”, međusobno podijelili silna ordenja & kolajne za “doprinos boljitku i razvitku” detuđmanizirane rvacke države, ‘ej, i to dok su u Haagu pokojniku Tuđmanu, Domovinskom ratu i generalima sapunali dasku “zajedničkog zločinačkog poduhvata”. Sjetite se kako je Šeks obilazio i nagovarao svoje Slavonce da glasuju protiv predsjedničke kandidatkinje vlastite stranke Jace Paštete, a za “mrskog” Mesića. Sjetite se da je Kosoričin i Šeksov detuđmanizirani HDZ prvi u hrvatski pravni sustav uveo pojam “rodnog identiteta”, a da ga uopće nije definirao, i to baš u Zakonu o suzbijanju diskriminacije, te da je Pupovčevoj srpskoj manjini kao nagradu za 5 godina agresije i kvislinške okupacije trećine teritorija, umalo udijelio dvostruko pravo glasa… bokte maz’o. Sjetite se.
O takvom “HDZ-u” već sam pisao, pa ću ovdje biti slobodan citirati samoga sebe:
…Draži su vam i miliji dojučerašnji četnici i raznorazne korumpirane jugoslavenske gnjide, nego čestiti i dokazani ljudi koji su za ovu državu mogli stotinu puta poginuti, ali koje, eto, niste mogli, ne možete i nikad nećete ni moći kontrolirati. Jer ih ne možete kupiti. Jer nemate ništa čime bi ih mogli ucijeniti. Jer nikad nisu htjeli i ne žele u to vaše ljigavo lopovsko, projugoslavensko, koristoljubivo moje-dupe-iznad-svega kolo…
Vidite? Tužno, ali istina.
Poput velikosrpskog i jugoslavenskog Damoklovog mača, haaška optužnica je preko cijelog jednog desetljeća visjela nad mladom neovisnom hrvatskom državom i njezinom kratkom poviješću, i iz sjene upravljala svim našim životima. Nažalost, čak ni danas, kada je ta opasnost i ugroza minula, u svojemu bezbrižnom životu na raskošnim saborskim oblačićima, detuđmanizirani Šeks & HDZ očito baš ništa ne razumiju.
Rid maj lips: nakon Tuđmanove smrti, prihvaćanjem politike detuđmanizacije, o lopovluku da ni ne govorimo, HDZ se teško kompromitirao. Iako je prosječnom hrvatskom domoljubnom biraču naravno i dalje prihvatljiviji negoli sramotno i odvratno projugoslavenski i filosrpski SDP, ljudi su se žestoko opekli i jednostavno više ne vjeruju da će se pukim HDZ-ovim povratkom na vlast odista nešto promijeniti na bolje. A osobito kada se doda činjenica da je sadašnji šef HDZ-a Karamarko notorni bivši dugogodišnji potrčko glavnog detuđmanizatora Mesića, o čemu još nije izustio ni jednu jedinu riječ.
I sad, gle’ ti bedaka – namjesto da zajaše na val silnog narodnog nezadovoljstva nesposobnim lopovskim jugo-pljugo SDP-om i pokuša ga okrenuti u svoju korist, šeksoidni HDZ se javno cmače, paktira i kolaborira sa SDP-ovcima, i jednostavno ljude silom tjera zaključiti da su odista svi jednaki. Da se radi samo o nešto hrvatskijem krilu bivšeg Saveza komunista Hrvatske, iste šumske bande boljševika, parazita i protudemokrata koja je prvo 45 godina ognjem i mačem, a potom još 25 godina ispod žita, u prividu demokracije, vladala i još uvijek vlada nesretnom hrvatskom zemljom.
Molim? Oprostite, ali nisam ja kriv što je Šeks na saborskom odboru, namjesto da dementnog Smerdela pošalje u mirovinu, izjavio ono što jest, i što su ga kamere uhvatile baš u trenutku intimnog sladostrašća s Peđom. Ovaj tekst nije uperen protiv HDZ-a, nego protiv detuđmanizatora – uključujući i onaj dio HDZ-a koji se u prošlih 15 godina odrekao svog naroda, svoje države i samoga sebe. Koji je to dio?
Kao i uvijek: prepoznajete ih po djelima njihovim.
Hrvatskom narodu više nisu dovoljna šuplja licemjerna sanaderovska obećanja tipa splitske rive, nakon kojih se sve “promijeni” tako da ostane isto, hrvatski generali budu locirani, identificirani, uhićeni i transferirani, a zločinački haaški pokajnici i bivši “krajinski” četnici dobiju ordenje i još više novaca iz državnog proračuna. To si, gospodine druže Šeks, lijepo možete zataknuti… za šešir.
Jer, ako kome još uvijek nije jasno, sada valja odgovoriti zašto su detuđmanizatori sve to činili i čine. Vrlo je važno motivaciju neprijatelja pravilno razumjeti.
Odgovor: jer su djelovali, nastojali i apsolutno računali da će u Haagu Tuđman biti proglašen novim Pavelićem, a moderna neovisna Hrvatska novom fašističkom NDH.
Jednostavno, zar ne? Crno na bijelo – Oluja i “zajednički zločinački poduhvat protjerivanja Srba” trebali su detuđmanizatorima poslužiti kao novi Jasenovac. Na sličan način, zanemariva šačica srpskih civilnih žrtava u oslobodilačkoj hrvatskoj vojnoj akciji golemih razmjera propagandno je napuhana nekih 15 puta, organizirani odlazak civila bez ikakvog kontakta s vojskom postao je “progon”, a potom su beskrajnim orwellovskim medijskim pranjem mozga te dvije izmišljotine promovirane u neizbježnu temu svih razmatranja i aspekata Domovinskog rata, kao i prešutnu osnovu kompletne hrvatske državne politike.
To vam je to.
Detuđmanizatori su sve činili i sve poteze vukli kao da je Hrvatska ne samo kriva za “zajednički zločinački poduhvat”, nego već i osuđena. Ne samo da su to očekivali, nego su u tome izravno sudjelovali i sve od sebe dali da se to i ostvari.
Iz toga razloga, Mesić je protutustavno i protuzakonito haaškom tužiteljstvu, a preko njih Srbiji i Miloševiću, dostavio stotine tajnih dokumenata iz državnog predsjedničkog arhiva; iz toga razloga 2001. je sklopljen nevjerojatni Anex G Ugovora o pitanjima sukcesije, kao izravni pokušaj da se za zelenim stolom poništi krvavo izborena hrvatska neovisnost; iz toga razloga, od hrvatskih narodnih interesa važniji su postali interesi “regiona” i “jugosfere”; iz toga razloga pridruživanje Europskoj uniji predstavljeno je kao nešto zbog čega se bespogovorno mora pristajati na ama baš sve, a da se istovremeno ne dobije ništa i ne ostvari ništa; zato i samo zato je provedena opća rasprodaja hrvatskog gospodarstva, banaka i medija strancima, zato je Sanader poslušno koalirao s dojučerašnjim “krajinskim” četnicima i zbog toga ono Mesićevo silno lobiranje da u EU ne uđemo samostalno, nego da skupa s Godotom čekamo Srbiju; zbog toga razloga su neprijateljske propagandne organizacije poput HHO, GOLJP-a i Documente imale, a i dan danas imaju, toliku medijsku pozornost i važnost; zbog toga je Josipović pričao o “konglomeratru pogrešnih politika” namjesto o Velikoj Srbiji, a Milanović o “građanskom ratu” namjesto srpske ratne agresije…
Zbog toga, moja štovana i ostala gospodo, i ničeg drugog.
Nije se lako s tim suočiti, znam. Ali je neminovno. Glasovali ste za Mesića, glasovali ste za Josipovća, okej, nadali ste se najboljem… ali prevarili su vas.
Narod su obmanjivali silnim obećanjima o “200.000 novih radnih mjesta” i “povratku opljačkanog u privatizaciji”, ali učinili su baš sve redom suprotno – pljačka se upetorostručila, a prava rasprodaja i grabež 2000. godine tek su započeli. Narod su zavodili silnim uvjeravanjima o “inidividualizaciji krivnje pojedinaca”, da bi na dan objave drugostupanjske haaške presude pokazali svoja prava lica i u ekstatičnom jugoslavenskom iščekivanju slinavo zavrištali o “konačnoj presudi Tuđmanovoj Hrvatskoj”. Sjećate se?
A da je Meronova presuda bila osuđujuća? Nije uopće teško pretpostaviti što bi se dogodilo – uslijedili bi masovni kazneni progoni hrvatskih branitelja, nas svih ostalih “znanih i neznanih” iz haaške optužnice, pogrom kao novi Bleiburg, na temelju “podataka” i “dokaza” HHO, Documente i Save Štrbca. Jasno, “zajednički zločinački poduhvat” nije mogao započeti i nastati tek 1995. godine, zar ne? Znači, Hrvatska je kriva za sukob, Srbi su se samo branili, Milošević je bio u pravu: radilo se o građanskom ratu, a ne o srpskoj agresiji. Fašistički genocidni Hrvati bili bi konačno i terminalno vraćeni pod protektorat i vlast Srbije, a potom, s vremenom, asmilirani. U nešto poput Miljenka Jergovića, Ante Tomića ili sirotih Nikolićevih Bunjevaca.
Eto vam i konačnoga cilja detuđmanizacije.
I molim, ne zaboravite – svi ti ljudi su još uvijek ovdje. Pišu, govore i zastupaju iste stvari, bez imalo srama. Jednako bolesno mrze hrvatski narod, jednako patološki izmišljaju, lažu, varaju i rade za srpske i ine tuđinske interese, i dalje jednako neutaživo piju hrvatsku narodnu krv, recimo preko 800.000,00 kn godišnje u Grškovićevoj, na Brijunima, u riječkom HNK-u, na HTV-u, smišljeno, ciljano i planski raspoređeni u svim tim istim novinama i medijima koji su navijali za “zajednički zločinački poduhvat”, u strankama, u Vladi, u Saboru, na Pantovčaku, a iako im je sramotna, neprijateljska, zločinačka i izdajnička protuhrvatska rabota konačno razotkrivena i propala 16. studenoga 2012. godine u Haagu, još nizašto nisu odgovarali.
To će se promijeniti. Ni svi šeksovi u HDZ-u to više ne mogu zaustaviti.
Prvi korak k ozdravljenju i uklanjanju 15 godina zloćudnog tkiva mogla bi biti ova nova inicijativa “U ime obitelji” za još jednu promjenu Ustava. Ukratko, predlaže se prednosno (preferencijalno) glasovanje, snižavanje izbornog cenzusa na 3%, pokušava se postići izjednačavanje “težine” glasova po izbornim jedinicama (prema izviješću Ustavnog suda koju političari još od 2010. godine jednostavno ignoriraju), te uvodi zabrana predizbornog koaliranja.
Što kažete? Moram priznati da sam isprva bio skeptičan, osobito prema snižavanju praga na 3%, ali kada sam vidio koliko se očajnički detuđmanizatori batrgaju i grebu nogama, noktima i zubima protiv, jednako oni u Kukuriku i oni u HDZ-u, bogami, promijenio sam mišljenje. Hoće li stranaka i političkih opcija u Saboru biti više? Pobogu, pa već sad ih ima bar dvadesetak, od toga Kukuriku koaliciju čine četiri, a HDZ koaliciju pet, iako parlamentarnim izborima još nismo ni blizu.
Hoće li u Saboru biti redikula, pitate? A što su ovi sad, pobogu, nego redikuli, samo iz poznatih stranaka? Hoće li politička trgovina biti gora? Oprostite, ali nakon 15 godina detuđmanizacije, mislim da je to jednostavno fizički nemoguće. U svakom slučaju, ako referendum uspije, barem ćemo točno i sigurno znati koliko tko “teži” i koliku stvarnu biračku podršku ima svaka od budućih parlamentarnih stranaka. Osim toga, ovisno o volji naroda, prednosno (preferencijalno) glasovanje moglo bi dovesti čak i do promjena vodstva stranaka, te potaknuti saborske zastupnike da postanu borci za interese svojeg biračkog tijela, a ne samo bezvezne lutke na koncima stranačkih šefova.
Nakon petnaest godina vladavine, čak i nakon haaške propasti, detuđmanizatori misle da su nedodirljivi. Gotovina ih je velikodušno ostavio na miru, pa im mi ostali moramo stati na kraj, ovako ili onako, narodnim referendumom, lustracijom, ili na neki drugi način.
Bit će to ugodan posao.
[Rasprava]
Milanović dobio azil u Srbiji
BEOGRAD, MOSKVA, LONDON (Tanjug) – Bivšem predsedniku vlade Hrvatske Zoranu Milanoviću biće odobren azil u Srbiji. “Rešenje smo već doneli, a formalni proces će da ide ekspresno”, rekao je srpski premijer Aleksandar Vučić, toplo zahvaljujući Milanoviću na dugogodišnjoj saradnji. Podsetimo, Milanović je izbegao u Beograd pred nedelju dana, isti dan nakon što je na Jutub procurela snimka kako u hotelskoj sobi u Cavtatu od nepoznate muške osobe prima kofer pun zlatnih poluga s oznakama Narodne banke Jugoslavije. Slika Milanovića kako se smeje i govori: “Jebo Dubrovnik, autocesta je vaša” dok broji zlatne poluge, uzdrmala je medije u regionu, a u Hrvatskoj izazvala šok i nevericu.
Novi predsednik vlade Hrvatske Siniša Hajdaš Dončić, inače bivši potpredsednik SDP-a i bivši ministar prometa u Milanovićevoj vladi, koji je u novonastaloj situaciji, nakon izvanredne sednice Sabora, preuzeo vladu Hrvatske, rekao je juče da ni on lično, ni vlada ni SDP, nisu imali nikakvih obavesti o delovanju Milanovića, o čemu su se informisali tek preko medija. “Ne može svaki hadezeovski kokošinjac da ima cestu”, komentarisao je Hajdaš Dončić, “a nova vlada je stabilna i odradiće svoj posao do kraja mandata. To je prevashodni interes svih građana Hrvatske, a i regiona.”
Ministarka spoljnih poslova Hrvatske Vesna Pusić potvrdila je da nova vlada ima dostatnu većinu u Saboru i da nikakvih većih promena neće da bude. Nije htela da odgovori na pitanje da li je tačno da je u Milanovićevom društvu u Beogradu viđen i njen brat, istaknuti borac za ljudska prava Zoran Pusić, te u regionu i svetski poznati novinar Boris Dežulović. Navodno su svi skupa otišli da piju kafu sa još jednim borcem za ljudska prava, direktorom Veritasa Savom Štrbcem, i bivšim delatnikom haškog tužiteljstva Grejemom Bluitom.
Milorad Pupavac, novi ministar prometa Hrvatske, inače podpredsednik SDSS-a i bivši srpski poslanik u Saboru, rekao nam je da ne može da komentariše glasine da je on organizovao Milanovićev beg. “Sadašnje okolnosti nas podsećaju na mračne devedesete i Tuđmanov nacionalistički režim, gde nije bilo tolerisanja različitosti, a nenaoružana srpska nejačad progonjena je sa svojih vekovnih ognjišta, samo zato što je druge nacije ili političkog uverenja”, rekao je Pupavac, odbijajući bilo kakvu svoju umešanost.
Predsednik Hrvatske Ivo Josipović nije bio raspoložen da razgovara sa novinarima, ali njegov glavni savetnik Dejan Jović uverava nas da se ne radi o krizi, te da će nova vlada Hrvatske da nastavi uspešnu politiku saradnje sa regionom.
Zoran Milanović nije hteo da daje nikakve izjave. Naš izvor iz srpske vlade kaže da je Milanović zbog svoje bezbednosti odseo na tajnoj lokaciji u Beogradu, a nakon što azil bude formalno odobren, u planu mu je da u što skorije vreme poseti Moskvu i London, na čijim će istaknutim univerzitetima da održi seriju predavanja iz politologije i ekonomije. Ambasador Ruske Federacije u Srbiji Aleksandar Vasiljevič Čepurin i ambasador Velike Britanije u Srbiji Denis Kif nisu hteli ništa da potvrde, ali su nam otpravnici poslova njihovih ambasada izrazili nepodeljeno zadovoljstvo izgradnjom cesta i mostova koji spajaju naše bratske narode.
(Pozor: na Forum.hr ovaj članak je zabranjen, a korisnički račun ugašen. Na Pollitika.com pokušali su članak obrisati minusima, ali nisu uspjeli, a potom je zaključan, onemogućeno je komentiranje.)
[Rasprava]
Tužno, ali istina
Otkako je krajem 1999. godine prerano umro jedini hrvatski predsjednik Tuđman, ovo su bili prvi izbori na državnoj razini prije kojih nisam ništa javno pisao. Al’ ono, baš ništa, ni slovca. Iskreno, dojadilo mi nakon tolikih beskrajnih godina lutanja, promašaja i neuspjeha “detuđmanizacije” luzerima ispranih mozgova iznova i opet nazivati dobro jutro, buditi im rudimente pameti, otkrivati toplu vodu, drviti, tupiti i objašnjavati da je nebo plavo, trava zelena, a hrvatski narodni i državni interesi jedina moguća opcija. Jezuš Marija, sve im je pred nosovima, pobogu, pa dajte si već jednom mućnite sami… jeb’li vas “hrvatski mediji”, mobiteli i Failbook, imatel’ mozak, jestel’ ljudi, il’ ste biljke?
I vidi čuda, jesu mućnuli. Ne mnogo, ali napredak je jasno vidljiv. Izlaznost birača na EU izbore je opet bila žalosno niska, svega 25,25%, ali ipak bolja negoli prošlogodišnjih 20,84%, a domoljubne i državotvorne opcije značajno su popravile svoj politički položaj, naravno na štetu i jad jugonostalgičarskih i protuhrvatskih. Jednom rečenicom – SDP i njegovi Kukuriku sateliti u svega nekih dvije godine svoje nove vladavine narodu su nedvojbeno i konačno pokazali i dokazali da su lošiji, gluplji, nesposobniji, pa čak i lopovskiji od Sanaderovog kastriranog HDZ-a & družine. Ma bravo, drugovi i drugarice, kakvo veličajno postignuće, iskreno, nisam vjerovao da ćete to uspjeti tako uvjerljivo i brzo.
Prošlo je nekoliko dana, vidjeh da u “analizama” naših “analitičara” nekih aspekata rezultata EU izbora baš i nema, pa da ih pokušamo predočiti.
Evo ih: HDZ je osvojio 4 zastupnika u Europski sabor, SDP ih je dobio 2, a HSP AS, HSS, HNS, IDS i ORAH svatko po jednog. HDZ & co. osvojili su čak i gotovo sve velike gradove, uključujući Zagreb, pa je ofucana propagandna žvaka da za “ljevičare” glasuju urbane sredine, a za domoljube samo krezubi primitivci po selendrama, pukla poput mjehurića od sapunice. Gospoda iz Saveza za Hrvatsku osvojili su solidnih 6,88% glasova i za dlaku ostali bez mandata, ali najlošije je što su se za taj mandat natjecali s orijentacijski srodnom HDZ-ovom koalicijom; da su svi skupa poslušali Markićku i išli zajedno, a ne kao hrvatska rakova djeca, domoljubne opcije osvojile bi masivnih 48,30% glasova, sinergijom vjerojatno i preko 50%, i zamislite kako bi podjela mandata tada izgledala.
Naravno, nemam iluzija da bi Milanović & co. čak ni u slučaju takove političke kataklizme imali obraza povući barem jedan častan potez, poput Lesara koji je nakon debakla svojih laburista odmah dao ostavku, i time postao moralni pobjednik izbora. Ostavku nije dao ni francuski Milanović Hollande, iako je potučen još gore, do nogu, i to od stranke postfašista prema kojima je naša Ruža Tomašić prava hippie liberalka; nije to učinio ni britanski Sanader Cameron, iako ga je isto tako pregazio jedan antieuropski kriptoksenofobni redikul, pa zašto bi Milanović? U svakom slučaju, sada se savršeno vidi, i to ne samo na hrvatskoj, nego i na europskoj razini, što dobijete i kakvu reakciju izazovete kada ljudima grubom staljinističkom silom namećete (rodnu) ideologiju. Preko noći ste homićima dali djecu na usvajanje? Odjednom više nema ni “mama”, ni “tata”, nego samo orwellovski “roditelj 1” i “roditelj 2”? Eto vam, pa uživajte.
Dalje, valja primijetiti da je lutak na koncu beogradske srbijanske politike u Hrvatskoj Pupovac dobio vrtoglavih 25.811 povlaštenih glasova, više negoli ijedan drugi kandidat na Kukuriku listi, osim nedostižnog Picule. Bogami, Milanović je u ovom slučaju imao pravo kada je rekao da se radi o “biračima SDP-a”, te povukao “pravi potez” kada je “građanina” Pupovca stavio na svoju listu. Zašto? Pa jer bi bez njegovih 25.811 srpskih glasova ostao na svega 3 kukavna mandata.
Međutim, moja štovana i ostala gospodo, taj “pravi potez”, zajedno sa svim ostalim Kukuriku “pravim potezima” zadnjih godina otkako su došli na vlast – prisjetimo se samo “konglomerata pogrešnih politika” namjesto Velike Srbije, Tita namjesto Tuđmana i “građanskog rata” namjesto srpske ratne agresije – Hrvatsku izravno vraća i baca čak ne ni u bijedno robovsko mentalno i psihološko stanje prije 1990, ili u stupidnu slugansku filosrpsku politiku “detuđmanizacije” nakon 2000, nego u još daleko goru, retrogradniju i zapravo najzloćudniju situaciju ikad, u kojoj kompletna hrvatska vladajuća oligarhija javno ponavlja i promiče miloševićevske ratne propagandne teze, bez imalo srama kontinuirano umanjujući ili čak odričući odgovornost Srbije za rat i inzistirajući na hrvatskim ratnim zločinima, a na vlasti se održavajući pomoću glasova aboliranih pripadnika “vojske republike srpske krajine”.
Tužno zvuči, zar ne? Ali je istina. I jako, jako poznato:
“Gdje je uma, tu ja ne mogu ni pomisliti nego da će svatko radje pristati uz narodno, slavno ime, makar koje, nego li uz ime Slavjansko, ime izmišljeno, ime pod kojim ne razumeva se drugo nego nevolja i sramota. Razumni Hervati su proti onih koji kažu da su Slavjani, Jugoslavjani, jer će i oni Hervatsku, ako bude prilike, dugome dati, kao što su je magjarolci dali Magjarom i Nemcem… Pazite ove ljude od nekada do danas, oni su vazda isti, vazda proti Hervatskoj, vazda okrinkani, da ih prostota nepozna. Dok su dovršili Ilirstvo, eto Slavstva, Jugoslavstva… Zamamljuju narod izmišljotinami, koje ako bi se izpunile, vergle bi se narodu glave; ti ljudi pripravljaju Hervatom očitu propast… Nevidite li, da nas hervatski Nehervati cepaju nemilie i na tanje, negoli su to učinili svi izvanjski nepriatelji Hervatske, sva stoleća, sve nesreće koje smo do danas preživeli?” (Ante Starčević, “Bi li k Slavstvu ili ka Hrvatstvu?”, 1867.)
.
Vidite? Tko ne nauči ništa od prošlosti, osuđen ju je ponavljati.
Čak i nakon haaškog oslobađanja Hrvatske, “detuđmanizacija” nastavlja sputavati, gušiti i razarati ovu nesretnu zemlju. “Detuđmanizatori” se jednostavno prave kao da se ništa nije dogodilo. Regresija i devolucija Milanovićevog SDP-a, Kukuriku satelita i njihovih medija u slijepo, besmisleno, bezumno jugoslavenstvo i filosrpstvo prestala je biti zajebancija i postala olovni uteg oko vrata hrvatskom narodu, hrvatskom društvu i hrvatskoj budućnosti. Ne možeš vladati onim što mrziš, jer mržnja ne gradi, nego uništava. Bio kakav bio, pokojni Račan nije bio baš toliko glup i tako nešto si nikada nije dopustio, znajući da će mu SDP propasti, ako se bude morao oslanjati na Srbe kojima se upravlja iz Beograda. Molim, ovo je neupitno, neosporno, jasno kao bijeli dan – posve jednako dogodilo se i Sanaderu.
Usput, domaćim Srbima moram čestitati na organiziranosti kakva se u Hrvatskoj nije vidjela još od 1990. i 1991. godine. Svega 1779 glasova dijelilo ih je od izravnog ulaska jednog srbijanskog predstavnika u europski parlament, iako je Srbija daleko, ako ikad, od punopravnog članstva u Europskoj uniji. Jebote, koji plan… svaka čast. Bravo, bivša braćo, koliko god pogrješnu i samoubilačku politiku uporno i slijepo vodili, pokazali ste i pokazujete da u uzburkanim vodama demokracije znate plivati daleko bolje od ove naše hrvatske jugoslavenske sitnozube stoke.
No, neminovno, prije ili kasnije, neki novi Pribičević bit će vam prisiljen objasniti da svoju budućnost morate tražiti u Zagrebu, a ne u Beogradu. Da je vaša zemlja Hrvatska, a ne Srbija. Kako je to rekao vaš lažni prorok Mesić, da nije moguće orati ovdje, a moliti Boga da kiša padne tamo. Da ste puno sličniji nama, nego onima preko Drine, da vas tamo ne razumiju, ne vole i ne žele, da su vas dosad u povijesti svaki jebeni puta nahuškali, iskoristili, gurnuli u smrt i na kraju prodali, ostavili na cjedilu, i da će tako opet učiniti. Da smo mi vaš narod, a ne oni. Kada to jednom shvatite i prihvatite, zavladat će mir vječni.
Na kraju, što & kako dalje? Milanović i Kukuriku su prošlo svršeno vrijeme, a SDP će na državnoj razini preživjeti kao stranka samo ako se bandićizira/baldasarizira, to je konačno svima jasno, ali… što s Karamarkom?
Njegov je problem što mu zapravo nitko ne vjeruje. “Lijevi” ga mrze jer nije njihov, a “desni” za njega glasuju jer je manje zlo, ali nitko ozbiljan nije mu zaboravio dugogodišnju erotsku romansu s haaškim pokajnikom i glavnim “detuđmanizatorom” Mesićem, u narodu omiljenom i najpoznatijem po simpatičnom nadimku “veleizdajnik”. Kada se Karamarko dokopa vlasti, vidjet ćete vrlo brzo – ako se nastavi ponašati poput Sanadera, pa Mesića ostavi na miru, ako ne bude barem formalne lustracije, ako nastavi žmiriti na jergoviće, beškere, tomiće, teršeliće, pusiće, mandiće, na Jutarnji Srbobran, na tzv. HRT, Srpske Novosti i inu orjunašku protuhrvatsku družinu, pročetnike i posrbice, znat ćete da se opet baš ništa nije promijenilo. I da nam slijedi Grčka, ili nešto još gore.
Zapravo, koliko smo već debilnih godina “detuđmanizacije” uludu izgubili i protraćili, čak mi dođe da se tome radujem.
[Rasprava]
Glasujte slobodno i bez straha
“U tom smislu, referendum je besmislen, dakle nema smisla.” (Zoran Monty Python Milanović, 24. studenog 2013.)
Kako ublažiti strahotne posljedice invalidnog, manjkavog poimanja demokracije? Kako izliječiti ideološku indoktrinaciju i zastranjenja? Nikako, nego upornim, strpljivim objašnjavanjem i uz mnogo nade. Vidim da je prof. dr. Slaven Letica već lijepo popisao i opisao neke od najvažnijih trenutaka u tom nevjerojatnom antidemokratskom Kukuriku zastranjenju oko referenduma o definiciji braka. Donosim prvo cijeli njegov tekst, a potom i svoj komentar.
“Slaven Letica: Kome je potreban mit o istospolnom raju i bračnom paklu
Zašto i kako strasni, zagriženi i ratoborni protivnici referenduma o ustavnoj definiciji braka prakticiraju poznatu maksimu Niccoloa Machiavellija “Cilj opravdava sredstvo”, omiljenu svim despotima, satrapima i drugim političkim ljudožderima?
Moralni i politički gubavci
Što se više približava dan referenduma o ustavnoj definiciji braka (1. prosinca 2013), to su odnosi njegovih ZAgovornika i PROTIVnika sve napetiji, ratoborniji, nesnošljiviji, da ne kažem krvožedniji. Zanimljivo je, ali i zabrinjavajuće to što je nesnošljivost PROTIVnika poprimila osobine masovne jednoumne histerije i verbalnog terora koji u javnom sramoćenju ZAgovornika referenduma ne preže od bilo čega: laži, poluistina, etiketiranja, javnih uvreda i prokazivanja.
Ravnajući se, očito, prema poznatoj starorimskoj maksimi “Cilj opravdava (sva) sredstva” (Finis santificat media) koju je proslavio, citirajući je u svom “Vladaru”, Niccolo Machiavelli, PROTIVnici referenduma ne biraju sredstva kako bi organizatore prikupljanja potpisa, njihove simpatizere, ali i svih 749.316 potpisnika zahtjeva za referendumom, javnosti predočili kao moralne i političke gubavce: intelektualne džepare (kradljivce tuđeg intelektualnog vlasništva; primjerice loga i plakata koje koristi udruga “U ime obitelji”), zatucane primitivce, nazadnjačku rulju, ništarije najgore društveno i za napredak društva i države opasne fele. Gotovo svi „liberalni“ mediji otvorili su svoje tiskane i mrežne stranice PROTIVnicima referenduma, kojima je sve dopušteno.
PROTIVnici
Urednici, novinari i gostujući pisci spomenutih medija (prednjače: Jutarnji list, Novi list, Slobodna Dalmacija, Index.hr, T-portal.hr, Srpske Novosti) ZAgovornike referenduma etiketiraju kao: „obiteljaše“, „talibane“, „desničare“, „klerikalce“, „nacionaliste“, „fašiste“, „loše ljude koji bi naudili bližnjemu“, „homofobnu sektu“, „sulude ljude“, „glupane“, „opasne ljude“, „klerikalce“, „antisemite“, „teroriste“, „ksenofobe“, „ontološke fašiste“, pripadnike „prljavog pokreta“ itd.
Te im etikete dodjeljuju, jer navodno žele „drugim i drukčijim“ i „spolnim manjinama“, pa i svim manjinama, uskratiti temeljna ljudska prava, pa i „pravo na sreću“ i „pravo na ljubav“. Jutarnji list je vlastitu promidžbenu kampanju kojom, ne birajući sredstva, kani pobijediti „konzervativnu revoluciju“, nazvao socrealistički „Naprijed“ (uz slogan: „Ne možete nas tjerati nazad, koliko mi želimo naprijed!“), računajući na podsvjesni psihološki učinak Nazorove budnice „Titov naprijed“.
Broj elitnih verbalnih ratnika, onih koji se bore protiv imaginarne rulje koja bi, misle „naprednjaci“, morala nastupati pod logom „Nazad“, svakim je danom sve veći, iako je broj onih koji su polajkali Facebook stranicu „Naprijed“ i dalje vrlo skroman: 9.256. Prvi je u ime elitne gardijske brigade „Naprijed“ svoj glas protiv konzervativne revolucije, objavivši joj rat do konačne pobjede, dignuo neslužbeni maršal anti-konzervativne revolucije Davor Butković Bule, znameniti hedonist, enolog i politički kuhar. Ubrzo su se oglasila četvorica pukovnika „naše idejne fronte“: dr. Jurica Pavičić, Jelena Lovrić, Milijenko Jergović i Ante Tomić. Nije trebalo dugo čekati, a svoj su glas protiv ugroze manjinskih prava dali i državni vrhovnici: Ivo Josipović, Zoran Milanović i Josip Leko. Slijedili su dr. Vesna Pusić, Milanka Opačić, Šime Lučin, Jozo Radoš, Peđa Grbin, Goran Beus Richembergh, dr. Željko Jovanović, Nenad Stazić, Igor Kolam i cijela plejada „liberalnih“ političara.
Pokret otpora „konzervativnoj revoluciji“ zatim se, poput šumskog požara, proširio papirnatim i virtualnim medijima. Neke su novine i portali, što je sasvim uobičajeno, objavili da su njihova uredništva kao cjelina „PROTIV“: Jutarnji list, Novi list, Index.hr, T-portal.hr, H-alter.org i drugi. Nabrojit ću tek dio stvarno i takozvano uglednih i slavnih osoba koje su u medijima obećale svoj glas PROTIV i iznijele argumente zbog kojih će tako glasovati: povjesničari i teoretičari umjetnosti dr. Zvonko Maković i Igor Zidić, spisateljica i glumica Jelena Veljača, televizijska voditeljica Danijela Trbović, televizijski voditelj Aleksandar Stanković, pisac trivijalne psihologijske lektire Bruno Šimleša, pjevačice Severina Vučković i Josipa Lisac, televizijska voditeljica Nevena Rendeli, urednici i novinari Branko Mijić, Siniša Pavić, Tihomir Ponoš i Branimir Pofuk, glumac Rade Šerbedžije, pjevač i skladatelj Arsen Dedić, režiser Oliver Frljić, književnica Slavenka Drakulić, estetičarka dr. Nadežda Puhovski, filozof i Facebook buntovnik Srećko Horvat, režiser Vinko Brešan, glumice Nataša Janjić Lokas i Barbara Nola, televizijska voditeljica Antonija Blaće, odvjetnica Vesna Alaburić, permanentni revolucionar Srđan Dvornik, pjevač Mile Kekin, glumac Mislav Čavajda, profesorica ustavnog prava dr. Sanja Barić, rabin Luciano Moše Prelević, feministička i civilna aktivistica Sanja Sarnavka, psihologinja i autorica dr. Mirjana Krizmanić, zadarski sudac Željko Rogić, GONG-ovci Dragan Zelić, Jelena Berković i Vanja Škorić itd.
Nakon što su „hrabro“ izišli iz ormara uz poklič „PROTIV“ brojni pojedinci i uredništva, uslijedile su i druge protestne akcije protiv „zatucanosti“ i „nazadnjaštva“ pristaša i zagovarača referenduma. Portal Index.hr pokrenuo je anketu o referendumu u kojoj je do završetka ovog članaka sudjelovalo oko 70.000 „klikova“, a odnos je onih koji su „glasovali“: 65% PROTIV (referenduma) prema 35% ZA (referendum). (Uz omogućeno višestruko glasovanje s istog IP-a, op. MKn.) Preko 35 nevladinih udruga pokrenulo je prije par dana promidžbeni projekt “Građani glasaju protiv” kojem je svrha motiviranje birača za izlazak na referendum i za glasovanje „PROTIV“. Iako se ZAgovornici ustavne definicije braka zalažu za definiciju koja se, da apsurd bude potpun, odavno nalazi u postojećem Obiteljskom zakonu, i prema kojoj smo svi mi vjenčani i prema kojoj se ljudi vjenčavaju barem 2.000 godina, krajnje nesnošljivi i agresivni PROTIVnici te definicije pokušavaju ih/nas prikazati kao moralne gubavce i potencijalne masovne nacističke ubojice.
Taj radikalni stav najjasnije je javno izložio poznati novinar i romanopisac Miljenko Jergović. Nakon što je dr. Željku Markić proglasio „ajatolahinjom križarske revolucije“, taj majstor pera piše: „Neprirodno je, propovijedaju oni (zagovornici ustavne definicije braka, ali i dr. Jasna Omejec i svi oni koji se ne slažu s osobnim mišljenjem pisca – op. S.L.), biti homoseksualac. To je bolest, kažu. Ta bolest se, sjećamo se, najefikasnije liječila u nacističkim logorima. Ništa kao nacizam, nitko kao Hitler, nije tako uznastojao za idealom prirodnoga.“ (“Iza Željke Markić ne stoje vjerska učenja, stoje razni poglavari”, Jutarnji list, 19. 11. 2013).
Dakako, Miljenko Jergović samo je nastavio tamo gdje je dan ranije, na svom Facebook profilu, u besanoj noći, oko jedan sat poslije ponoći, zastao (ne i stao) potpredsjednik Sabora Nenad Stazić. Komentirajući televizijsku izjavu dr. Željke Markić kako bi vlastito dijete radije dala u dobro organizirani dječji dom, nego li homoseksualnom paru, poznati je saborski provokator napisao: “Očekujem da ova Markićka i njezina Udruga za obitelj zatraži da se Ustavom zabrane jedno-roditeljske obitelji. Djecu iz takvih obitelji pokupit će po kućama, strpati u kamione i odvesti u dom. A dom će osnovati u Jasenovcu.”
Zastrašujuće povezivanje narodnog, ustavo-tvornog referenduma o definiciji braka s poviješću nacizma, koncentracijskim logorima, Jasenovcem i genocidom, dalo se nazrijeti i iz saborskog istupa zastupnika Hrvatske narodne stranke – liberalnih demokrata, Igora Kolmana koji je još 6. studenoga 2013. građansku inicijativu U ime obitelji nazvao „prljavim pokretom“. Naime, ideja prljavosti neke društvene skupine – „Čifuta“, Srba, „Cigana“, „Balija“, „ustaša“ – polazna je točka pogroma koji se provode pod parolom čišćenja zajednice i države od te skupine.
ZAgovornici
I dok su na čelo i na stranu PROTIVnika referenduma stali svi svjetovni (državni, medijski i društveni) vrhovnici – predsjednici Republike, Sabora i Vlade, sve ministrice i ministri, pučke pravobraniteljice i pravobranitelji, glavni urednici i njihovi zamjenici – dobar glas o ZAgovornicima referenduma javno se usudilo braniti tek nekolicina javnosnika. Među prvima se oglasio romanopisac Slobodan Novak, ali se na njega već slijedećeg dana obrušio Branimir Pofuk, a nakon toga cijela bojna specijalne duhovne policije, predvođena Davorom Butkovićem i dr. Juricom Pavičićem.
Javnu potporu pravu organizatora na pokretanje narodnog referenduma pružili su i rijetki stavotvoritelji i ini umnici: Ivan Aralica, Milan Ivkošić, Nino Raspudić, Darko Pavičić i još nekolicina, pa i moja malenkost. Potporu su im, očekivano, dali i predstavnici gotovo svih vjerskih zajednica, a Hrvatska biskupska konferencija je 19. studenog 2013. pozvala sve vjernike i ljude dobre volje da 1. prosinca izađu na ustavotvorni referendum. Pozivajući se na „općeljudske i evanđeoske vrijednosti, te tisućljetnu tradiciju i kulturu hrvatskoga naroda i većine drugih hrvatskih građana“ i tvrdeći kako se “potvrdnim odgovorom na referendumsko pitanje ne ugrožavaju drugačija osobna opredjeljenja”, biskupi vape: “Mi, biskupi Hrvatske biskupske konferencije pozivamo sve vjernike, kao i sve ljude dobre volje, da izađu na referendum te na pitanje – Jeste li za to da se u Ustav unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca? – odgovore ‘ZA’.”
Put do obaviještenog (informiranog) stava i referendumske odluke
Europska povjerenstvo (komisija) za demokraciju temeljenu na zakonu (European Commission for Democracy Through Law) poznatije kao „Venecijsko povjerenstvo/komisija“ (the Venice Commision), savjetodavno tijelo Vijeća Europe sastavljeno od neovisnih eksperata ustavnog prava, bivših ustavnih sudaca, uglednih pravnika i parlamentaraca, predložila je, a Savjet za demokratske izbore je u Veneciji u ožujku 2007 usvojio, „Kodeks dobre referendumske prakse“ (Code of Good Practice on Referendums). To povjerenstvo, utemeljeno 1990. u Veneciji, inače ima savjetodavnu ulogu u stvaranju demokratskih ustava i rješavanju ustavnih sukoba, pa je trenutno vrlo aktivno uključeno i u pokušaje reforme ustavnog poretka Bosne i Hercegovine.
“Kodeks dobre referendumske prakse” sadrži smjernice ili preporuke za organiziranje uzornih/dobrih referenduma u zemljama-članicama Vijeća Europe. Kodeks kojeg su pripremila trojica eksperata – Nizozemac Pieter van Dijk, Andoranin François Luchaire i Švicarac Giorgio Malinverni – ima 15 stranica normi i još 9 stranica priloga i objašnjenja, na kojima su izneseni rezultati istraživanja postojeće referendumske prakse. Za hrvatski referendum o braku, izjave političara s njim u vezi i publicitet koji ga prati, važno je istaknuti nekoliko posebno važnih odredaba – preporuka:
Prvo: potpuno je legitimno da državni dužnosnici javno iznesu svoj stav ZA ili PROTIV pitanja o kojem se organizira referendum, ali svoj položaj ne smiju koristiti kako bi agitirali za ZA ili PROTIV.
Drugo: nadležno državno tijelo (logično bi bilo da u našem slučaju to učini Državno izborno povjerenstvo ili Sabor) bi birače moralo unaprijed OBJEKTIVNO obavijestiti, posebnim izviješćem, o stajalištima zagovornika i protivnika referenduma – uravnoteženo i nepristrano.
Treće: tijela državne vlasti morala bi osigurati vrijednosnu neutralnost i jednakost šansi pristaša i protivnika referenduma: na pristup medijima, sredstvima, oglašavanju i javnom istupanju, posebice u javnim medijima.
Četvrto: krajnji bi cilj informiranja građana morao biti njihovo osposobljavanje za donošenje obaviještene odluke o glasovanju ZA ili PROTIV.
Kako su protivnici našeg referenduma o braku karikirali tezu o „trojici birača koji mogu mijenjati Ustav“, svakako treba spomenuti da se “Kodeks” zalaže protiv odredbi o kvorumu ili minimalnom postotku birača koji trebaju izići na referendum, uz objašnjenje da kvorum dovodi do konfuzije, jer se jednako broje oni koji glasuju NE i koji ne izlaze na referendum. Dosadašnji istupi i postupci hrvatske političke elite – koja se strastveno i gorljivo uključila u kampanju na strani onih koji su PROTIV – dovodi u pitanje te odredbe Kodeksa o njenoj neutralnosti i objektivnosti.
Nakon što su jasno iznijeli stav kako su oni osobno PROTIV, na što imaju puno pravo, predsjednici Republike, Sabora, Vlade, ministri i ini trebali bi do 1. prosinca o referendumu uglavnom – šutjeti. Umjesto svakodnevnih zgražanja nad navodnim pokušajima inicijatora referenduma da „zemlju vrate unazad“, vlastodršci bi se morali potruditi da građani dobiju objektivne informacije o argumentima pristaša i protivnika referenduma. A da to u Lijepoj našoj nipošto nije slučaj, pokazat ću na dva primjera nedopustive pristranosti protivnika referenduma koja je ostala bez ikakve reakcije.
Željka Markić i Mirjana Krizmanić
Koliko su tvorci javnog mišljenja neskloni objektivnom informiranju građana možda najbolje pokazuju dva primjera: (1) bujica napada na jednu izjavu dr. Željke Markić, organizatoricu prikupljanja potpisa za referendum i (2) zavjera šutnje kojom je popraćena jedna zastrašujuća javna izjava gorljive protivnice referenduma, psihologinje dr. Mirjane Krizmanić. Navest ću i kratko prokomentirati obje izjave.
Na pitanje televizijske novinarke što bi radije učinila, dala vlastito dijete u dječji dom ili homoseksualnom paru, dr. Željka Markić je ovako odgovorila: „Ja bih sigurno djecu radije ostavila u dobro organiziranom domu koji vode ljudi ispunjeni ljubavi i koji nastoje nadoknaditi im obitelj do onog trenutka kada će ih dat muškarcu i ženi koji ih žele posvojiti, nego ih dala homoseksualnom paru.”
Nakon toga na nju se javno obrušila cijela takozvana liberalna javnost, a građanska udruga „Roda – roditelji u akciji” javnosti se obratila posebnom izjavom: „Reakcija udruge RODA na izjave o obitelji gospođe Željke Markić”. Izjava počinje dramatičnim rečenicama: „Udruga Roda – Roditelji u akciji užasnuta je posljednjim u nizu nastupa Željke Markić, ovoga puta u emisiji Veto. Posebno pri tome mislimo na njezinu izjavu da bi djeci bilo bolje u domu za nezbrinutu djecu, nego s gay parom te na izjavu da su obitelji sa samohranim roditeljima također jedno “neprirodno okruženje”. Cjelovita „Reakcija” Rode dostupna je ovdje. (Prof. Letica zapravo navodi samo manji dio histeričnih reakcija na izmišljotinu o “neprirodnom okruženju”, op. MKn.)
Pogledajmo sada izjavu dr. Mirjane Krizmanić, objavljenu u Večernjem listu: „Poznato je da djeca koja rastu u domovima do treće godine postanu mentalno zaostala jer im se mozak slabije razvija zato što nemaju prave emocionalne potpore, topline i komunikacije. A djeca koju odgajaju homoseksualni parovi odrastaju u posve normalne ljude koja stupaju u heteroseksualne brakove i imaju djece. Nema sumnje da je bolje dijete dati homoseksualnom paru, nego ga ostaviti u domu jer tamo postaje emocionalno oštećeno.” (Večernji list, 14. studenog 2013.)
Na tu doista zastrašujuću i stigmatizirajuću tvrdnju o mentalnom zaostajanju i slabijem razvoju mozga djece u dječjim domovima nije – do trenutka kad pišem ovaj osvrt, u srijedu 20. studenog 2013. – nitko reagirao.
A to je podjednako veliki politički i kulturni skandal. Osobno sam nazvao kabinet potpredsjednice Vlade i ministrice socijalne politike i mladih Milanke Opačić (nije bila u uredu, ali sam vrlo jasnu poruku – da naprosto mora osuditi izjavu dr. Mirjane Krizmanić – ostavio njenoj osobnoj tajnici). Iako je osobno posvojila dijete iz doma, nije se oglasila. Nije se oglasila ni pravobraniteljica za djecu, a ni ministar dr. Mirando Mrsić koji je, sa suprugom, posvojio dva domska dječaka. Šute i „Rode”, „Babe”, GONG i još oko 25.000 građanskih i civilnih udruga koje se bave – ljudskim pravima.
Autorica knjiga samopomoći „Tkanje života“, „Život s različitima“, „A sad radost i veselje“ dr. Mirjana Krizmanić javno tvrdi da su domska djeca mentalno zaostala i da im se ne razvija mozak. Odrastanje u dječjem domu, to svatko zna, nipošto nije lako i nitko ga ne bi poželio vlastitom ili tuđem djetetu, ali izjava da su djeca u domovima „mentalno zaostala” i da ime se „mozak slabije razvija” sramota su za dr. Mirjanu Krizmanić koja je to izrekla, ali i za pristranu „liberalnu” javnost koja šutke prelazi preko te izjave.
Iva Žegura i „kreativna“ homoseksualna statistika
I dok se psihologinja u miru dr. Mirjana Krizmanić, nepozvana i bezdušna, pokušala uvući u mozgove nedužne domske djece, njena mlađa kolegica mr. sci. Iva Žegura, klinička psihologinja iz Klinike za psihijatriju Vrapče, pozabavila se „kreativnim“ korištenjem homoseksualne statistike. Evo što je izjavila u Jutarnjem listu: „Prema navodima nekih istraživanja, smatra se da je 7 do 15 % odraslih osoba homoseksualne orijentacije. Društvo u kojemu živimo počiva na patrijarhalnim i heteroseksualnim normama koje favoriziraju seksualne odnose u svrhu reprodukcije, zanemarujući pritom činjenicu da su i tijekom povijesti ljudske civilizacije, kao i kod različitih vrsta životinja prisutne i ostale varijacije seksualne orijentacije…”, bla, bla, bla (op. ur).
Naravno, ponovno se radi o namjernom pogrešnom informiranju javnosti, što je suprotno težnjama i Kodeksu Venecijske komisije. Naime, iako je vjerojatno moguće pronaći i „neka (pristrana) istraživanja“ prema kojima je postotak homoseksualnog usmjerenja „između 7 i 15 %“, ozbiljna istraživanja pokazuju suprotno: da je takvih između 1 i 4 %. Najnovija istraživanja koja su ozbiljni istraživači proveli na velikim uzorcima pokazala su ove postotke: Australija 2,5%, Danska 2,7%, Francuska 3,1%, Irska 1,6%, Kanada 2,1%, Novi Zeland 3,3%, Norveška 3,4%, SAD 3,8% itd. Još je apsurdnija tvrdnja Ive Žegure da baš ni jedno od pola milijuna „ispitane“ djece koja žive u istospolnim obiteljima, baš ni jedno, nije imalo problem sa spolnim identitetom.
Od ideološkog jednoumlja prema istinskom političkom i kulturnom pluralizmu
Moralna panika koju su „liberalni“ stavotvoritelji stvorili uoči referenduma o definiciji braka rudiment je ideologije i kulture jednostranačja, jednoumlja i političkog monizma koji ne priznaje i ne dopušta raznolikosti, različitosti i pluralizam: uvjerenja, mišljenja, vjerovanja, čak ni ukusa i mirisa. Širenje straha i moralne panike od navodne „konzervativne revolucije“ koje je Davor Butković Bule potaknuo programskim člankom „Činjenice govore o privremenom trijumfu hrvatske konzervativne revolucije. Ključno pitanje glasi: kako tu revoluciju prevladati i pobijediti?“, objavljenom u Jutarnjem listu 6. studenog 2013, nepunih mjesec dana prije referenduma, usmjerilo je plamteću mržnju Kukuriku političara i „liberalnih“ civilnih aktivista prema inicijatorima prvog narodnog referenduma u suvremenoj hrvatskoj povijesti. I da apsurd bude potpun, inkarnacija i utjelovljenje „narodne vražice“ postala je moja bivša studentica, uspješna poduzetnica, aktivna vjernica i brižna majka četvoro djece dr. Željka Markić.
Zastrašujući medijski linč kojem je izložena svoje korijene, nažalost, ima u praksi pogroma i čistki koje baštinimo, a da toga najčešće nismo svjesni, iz doba komunizma. Demonske etikete koje su na početku spomenuti „liberalni“ moćnici i umnici dodijelili i podijelili dr. Željki Markić nesvjesno su posuđene iz po zlu poznatog Staljinova “Kratkog kursa SKPb-a” (puni naziv knjige: “Istorija Svesavezne komunističke partije (boljševika) – kratki kurs”, Kultura, Beograd, 1945), kojeg vjerojatno neki od mladih verbalnih bojovnika protiv „konzervativne (kontra)revolucije“ – tipa Peđe Grbina i Igora Kolomana – vjerojatno nikad nisu vidjeli, nekmoli čitali.
U tom priručniku svih staljinističkih i komunističkih čistki, progona, pogroma i terora, veleizdajnici „revolucionarne“, „avangardne“ i „bezgrešne“ partije boljševika, prije izbacivanja iz partije, osuđene na smrt i likvidacije, ovako se etiketiraju: “banda neprijatelja naroda”, “ništavni fašistički lakeji”, “zločinci”, “trockistički ološ”, “bjelogardejski pigmeji”, “ništavne mušice”, “nepotrebne prnje”, “talog ljudskog roda”, “prišipetlje”, “stjenice”, “svekoliki ljudski ološ” itd. Iako je oduzimanje pozitivnih ljudskih vrlina zajedničko lijevom i desnom totalitarnom umu i teroru, maštovitost je komunističkih – staljinističkih i maoističkih – etiketa, ipak, teško nadmašiti.
Primjerice, u kineskoj “Kulturnoj revoluciji” smijenjeno je i poniženo oko trideset milijuna ljudi. Broj ubijenih do danas nije precizno određen. Znanstvenici, intelektualci i umjetnici proglašeni su pogubnim ljudskim pošastima koje su stajale uz bok četirima službenim pošastima iz sitno-životinjskog svijeta: komarci, muhe, vrapci i štakori. Izbor tih imena za takozvanu “Bandu četvorice” povezan je tako s nazivom kampanje za uništavanje stvarnih komaraca, muha, vrabaca i štakora, koju je Mao Ce Tung pokrenuo u okviru kampanje “Veliki skok naprijed” od 1958. do 1962. godine. (Naziv zvuči poznato? op. MKn)
Što kazati u zaključku
Ništa naročito, osim ovoga što bi svakom istinskom liberalnom, slobodarskom umu moralo biti bjelodano. Sva, a posebno suvremena društva, trebala bi biti i jesu raskošna „carstva“ različitosti i raznolikosti. Te različitosti i raznolikosti trebalo bi shvaćati kao društveno i kulturno bogatstvo, a ne kao razlog za plašenje naroda kako bi TRADICIONALNA (a ne “konzervativna”) definicija braka kao zajednice žene i muškarca, unesena u Ustav Republike Hrvatske, zapravo značila povratak u nacizam i fašizam.
Zašto ne i komunizam, koji je imao podjednako represivan odnos prema „tubašima“ (tako ih nazivaju u Dubrovniku), „pederima“ i „toploj braći“, kao i fašizam i nacizam? Ako se, dakle, dogodi da većina sudionika narodnog referenduma odluči da u Ustavu mora stajati da je brak životna zajednica žene i muškarca, to nipošto neće i ne smije značiti uskratu bilo kojeg ljudskog prava i/ili slobode koje međunarodne konvencije i hrvatski zakoni jamče svim građanima, pa i onima koji imaju istospolno i srodna usmjerenja.
Glasujte slobodno i bez straha, bez obzira jeste li ZA ili PROTIV!” (dr. Slaven Letica/Obzor)
Odista, nema se još mnogo reći. Kukuriku režim i u njihov jaram upregnuti mediji ponašaju se kao da ovo nije referendum, pobogu, nego rat – ponašaju se kao “novinari” srpskih Miloševićevih medija 1991, urlaju kao sumanuti pijanci u birtiji, koriste najgore uvrjede, potiču najniže strasti, i zapravo otvoreno huškaju ljude na fizičke sukobe. Da, upravo tako. Što drugo slijedi kada 700.000 potpisnika i malobrojne osobe koje se uopće usude zagovarati referendumsku inicijativu javno nazivate “prljavcima”, “fašistima”, “teroristima”..? 😦
U svemu tome osobito prednjače “novinari”, suradnici i uopće krug osoba koje su “detuđmanizatorska” sljedba i “škola” nekadašnjeg Feral Tribunea, nakon propasti raspoređeni po raznim medijima, te bezbrojnim “ljudskopravaškim” udrugama. Oni oduvijek ne prezaju od najniže pogromaške ekstremističke retorike, sirovog, primitivnog etiketiranja i izravnog vrijeđanja, i time konstantno – danas se bez sumnje može reći namjerno – katastrofalno srozavaju razinu javnog dijaloga i uništavaju ionako krhku kulturu javne riječi i javne komunikacije u Hrvatskoj.
Svi smo pod njihovim utjecajem, čak i mi koji ih proziremo od početka. I sam nekada pišem u sličnome stilu. Što mogu? To je valjda neka prirodna ljudska reakcija – začuđenost, nevjerica, pa ljutnja. Kako mogu tako lupetati? Zbog čega je netko, tko želi da brak bude definiran samo kao zajednica žene i muškarca, fašist!? To je jedna potpuno iracionalna, ničim utemeljena tvrdnja. Evo, ja mislim da o tome pitanju treba odlučiti narodna većina, uz uvažavanje argumenata za i protiv, slobodno, demokratski, na referendumu, pa što bude. Molim? I ja sam fašist!? 🙂
Znate što, gonite se od mene sto kilometara, i vi i vaša licemjerna, izmišljena, “politički korektna”, orwellovska, “detuđmanizatorska”, načertanijska “ljudska prava”. Kako je moguće izjednačiti borbu za rasnu ili spolnu jednakost, s borbom za prava onih koji “ponosno” prakticiraju jednu varijantu seksa? I zašto su oni koji se s time ne slažu – fašisti!? Uspoređujete Markićku s Eichmannom? Zar su se nacisti zalagali za slobodno odlučivanje naroda na refrendumu!? Oni koji tako govore i pišu ili su indoktrinirani idioti, pomodarski repetitivni kreteni (da, znam, stil copyright (c) Feral Tribune/Jutarnji list, nema frke, plaćam prava) koji baš ništa ne znaju ni o fašizmu, ni o bilo čemu… ili to čine namjerno, zbog motiva koji s homo pravima imaju sveze kao Miloševićevo ratovanje s borbom za prava “ugroženih” hrvatskih Srba.
Ono, moš’ mislit’.
A kada se u to očito programirano masovno ludilo uključe bukvalno i svi predstavnici Kukuriku vlasti, kao sada, ponavljam, zamislite, što se tu uopće može dogoditi i očekivati? Eno SDP-a, “zagovaraju jednakost svih obitelji”. Mrtvi hladni, jednostavno ignoriraju da se na referendumu odlučuje o braku, a ne o obitelji. Zanemaruju da to nije isto, jer se obitelj notorno može imati i izvan braka, svejedno jeste li hetero ili homo.
No, unatoč zdravom razumu, unatoč pravorijecima i presudama domaćih i europskih sudišta, eno npr. i razvikane “nevladine udruge” GONG – agitira “protiv” na gotovo isti način. Što, pobogu, jedna organizacija koja bi trebala nadgledati slobodu i pravilnost glasovanja samog po sebi, ima tražiti u referendumu na bilo čijoj strani? I kako takva organizacija može ignorirati europske pravne standarde i norme, iako se na njih u svakoj drugoj prilici poziva!?
Da tu nešto debelo nije u redu, jasno je i malome djetetu, i rekao bih da uopće ne trebate biti ni pravnik, ni naročito obrazovan, da to razumijete. Dakle SDP sve to zna, i GONG sve to zna, svi oni to znaju – moraju znati – ali hej, jebe se njima. Ni stvarnost ni elementarni razum ih očito uopće ne zanimaju, nego kao pokvarene ploče i dalje ponavljaju i tupe svoje, propagandno, autistično, zaluđeno, zakrvljeno, škrip, krc, ljudska prava, škrip, krc, prljavi fašisti, škrip, krc… 😦
Sjetite se još jednog zlokobnog primjera toga općepoznatog balkanskog stila: “Do istrage naše, ili vaše”. S “prljavim” “fašistima” i “teroristima” se ne raspravlja, zar ne? Oni su zločinci, s njima nema razgovora, njih se uhićuje, zatvara, pa i ubija. Zbog čega? Zbog toga što misle da je brak zajednica samo žene i muškarca… 😦
Jedini je “sitni” Feralni i Kukuriku problem što tih strašnih zločinaca, “prljavih” “fašista” i “terorista,” u Hrvatskoj ima prilično – debele stotine tisuća – pa bi se čak moglo dogoditi, o užasa i jezive reakcionarne, kontrarevolucionarne kataklizme, da se i u Ustavu zapiše ono što već desetljećima, stoljećima, tisućljećima stoji u zakonu. A najgore od svega, da taj bezvezni, glupi, nazadni, “genocidni”, “ustaški” narod o tome odluči samostalno, bez očinske pripomoći, sufliranja i milostivog vodstva svojih voljenih vođa i naprednih prosvjetitelja, svoje moderne “avangarde radničke klase”, svoje neizostavne, nezamjenjive, neprikosnovene “političke elite”.
Grozota jedna, e, pravi prljavi fašizam.
Kako ću ja glasovati? Dvoumica više nema – za. Iako sam posve siguran da brak nije ljudsko pravo, pa ga ne treba stavljati u Ustav. Zašto, onda? Pa jednostavno, jer su Kukuriku referendum o braku na ovaj sramotni, totalitarni, antidemokratski, anticivilizacijski način pretvorili u referendum o svome režimu, o svojim medijima i svojoj vladavini. A tu više nema nikakve sumnje, ni mrvica, kako im valja odgovoriti.
I na kraju. Ako referendum uspije, kako će “nenaoružana nejač” Feralovci i Kukurikavci nastaviti živjeti u tome nazadnom, retrogradnom, regresivnom paklu, najgoroj zemlji na svijetu, “katotalibanskoj džamahiriji” Hrvatskoj, u kojoj vladaju “prljavi” “fašisti” i “teroristi”?
Pretpostavljam nikako, jer su ovakvim ponašanjem, otvorenim masovnim javnim svrstavanjem, proizvodnjom, poticanjem i podržavanjem ekstremističkih stavova, izjava i ponašanja, sami sebi odsjekli sve odstupnice. Koliko je to pametna politika, može li se to uopće nazvati politikom, prosudite sami.
Da, moja štovana i ostala gospodo i drugovi – Kukuriku si nisu ostavili baš nikakvu pričuvnu varijantu, ogradu, kompromis ni izlaz. Slično kao kvislinško “krajinsko” srpsko vodstvo 1995. kad je odbilo “Plan Z4”, slično kao haaško tužiteljstvo kad je sve svoje karte stavilo na “zajednički zločinački poduhvat protjerivanja Srba”, i Kukurikavci se danas kockaju na sve, ili ništa. Ako pobijede, okej, ali ako ne uspiju i izgube… što im još preostaje? Da upale traktore i pobjegnu za Beograd? Uh, ne, tamo je homiće mlatiti na ulici dopušteno, a ni “zečeve” prečane baš ne vole naročito. Hm, onda za Nizozemsku? Veliku Britaniju? Kanadu? 🙂
Što ćete, tako to ide – Sanaderov HDZ nam je ukrao lovu, a Kukuriku nam žele ukrasti i demokraciju. Red je da svatko dobije svoje, po zasluzi.
Zato 01. prosinca izađite na referendum i glasujte bez straha, slobodno, prema svojoj savjesti, znajući da je sva ta ideološka halabuka kojom vam politička i medijska “elita” svakodnevno pokušava prati mozgove samo obična primitivna, bezvezna balkanska šarena laža. Nije rat. Zapravo ne glasujete ni o čemu naročito važnom. Oba odgovora su legitimna. Odluka narodne većine, kakva god bila, bit će savršeno demokratska i njome ćemo se svi moći ponositi, jer će to biti svega treći put u povijesti hrvatske slobode i neovisnosti da odista odlučujemo.
Samim tim što ćemo izaći i glasovati, svi smo već pobijedili. Pa čak i oni koji su nam referendum htjeli zabraniti, samo to još ne razumiju.
[Rasprava]
Feralov hitlerjugend na Tuđmanovom grobu
Pozor: šajka… ops, JNA titovke opet na vidiku. Velikosrpska militantna skupina tzv. “Građanska akcija”, koja u posljednjih par godina u Hrvatskoj djeluje kao podzemna politička milicija domaćih “lijevih” “antifašista”, posrbica i kriptočetnika, najavila je, pa čak i dobila odobrenje za “performans” nazvan “Oda Predsjedniku” na dan 10. prosinca ove godine u 9:00 sati, upravo na obljetnicu Tuđmanove smrti – na zagrebačkom groblju Mirogoj.
Vjerovali ili ne 😦
Da, znam kako to zvuči… i zato ovim javno pozivam sve hrvatske građane i domoljube koji taj dan budu nazočili na Mirogoju iz razloga odavanja počasti i poštovanja prvom hrvatskom predsjedniku Tuđmanu, neosporno najvećem i najuspješnijem hrvatskom političaru i državniku u cjelokupnoj našoj novovjekoj povijesti, da tu tzv. “Građansku akciju” – ne diraju.
Najavljuju da će u “performansu” koristiti “lopate, rovokopač, grede i konop”, ali što god oni činili, molim vas, ne dirajte ih. Ne dajte se navući na još jednu ljigavu velikosrpsku provokaciju, koliko god neljudska i odvratna bila. Zadržite mir, pustite domaće posrbice, “Jugoslavene”, “antifašiste” i ine kriptočetnike da se na posljednjem Tuđmanovom počivalištu javno sramote, i samo pažljivo snimite sve što budu radili, da ih kasnije možemo identificirati, prijaviti i kad se steknu uvjeti, službeno pohvatati i procesuirati.
Slično kao i s homo paradama pred hrvatski ulazak u Europsku uniju, jednako kao i s ideološkim 4. modulom “zdravstvenog odgoja”, kao i s bezveznom halabukom o homo brakovima, kao i s ćirilicom u ubijenom Vukovaru, opet se pokušava izazvati sukob i skrenuti pozornost hrvatskih ljudi i javnosti s međunarodne udbaške Kukuriku sramote “Lex Perković”, s kontinuiranih 350.000 nezaposlenih, s apsolutne nesposobnosti sadašnje vlade i najgoreg vođenja hrvatske države ikad. Ne nasjedajte!
Pustite da bradate “crvene brigade” tzv. “Građanske akcije” skinu sve “građanske” maske, da sami sebe ogole do trulih načertanijskih, ravnogorskih, orjunaških kostiju, da se svima prikažu kao ono što od početka i jesu – samo još jedno oruđe velikosrpske politike i ciljeva.
28. 11. 2013, lažna uzbuna, čede lagali:
26. 12. 2013, čede dobili nogu s Facebooka:
“Božićno čišćenje Facebooka: Stranica Građanske akcije uklonjena zbog govora mržnje”
Detuđmanizacija dobila svoje
Priznajte, Kukurikavci. Mislili ste da vam je bolje i sigurnije ugodno drobiti i mlatiti praznu ideološku slamu o zdravstvenom odgoju, homo brakovima, “Lex Perković” i ćirilici, nego da vas netko pita za kontinuranu katastrofu 350.000 nezaposlenih, ignoriranje gospodarstva, bezbrojne promašaje i krajnju opću nesposobnost vaše vlade? Pa, dobro. Što ste htjeli, to ste i dobili – i cijela je država to vidjela. Ostali ste goli i sami, u ono ledeno nebo i mrak, nasred puste ulice, okruženi samo šačicom svojih najbližih ulizica i nekolicinom profesionalaca po službujućoj dužnosti, koji su redom vidno umirali od želje da budu bilo gdje drugdje, samo što dalje od vas. Mirisao je pelin, pusto polje, al’ vama nisu procvale ruže, ni med… a odista, moglo je bolje 🙂
Bez zajebancije, Vukovar vas je odbacio. Narod vam je jednostavno okrenuo leđa, i otišao.
Nakon posljednje dvije godine, ma što, nakon posljednjih 13 godina, zar ste stvarno vjerovali da se to neće dogoditi, prije ili kasnije? Zar ste stvarno mislili da ljudi, obični ljudi, normalni ljudi, svi redom žive u tom vašem izmaštanom “detuđmaniziranom” virtualnom svijetu posrbljenog Jutarnjeg lista, “desnog” Večernjeg lista, staljinističkog Radmanovog HRT-a, homo T-portala, jugoslavenskog Indexa i pročetničkih, protuhrvatskih Srpskih Novosti..? Da se i dalje možete praviti da se nakon 16. studenog 2012. i povijesnog međunarodnog oslobađanja generala, Tuđmana i hrvatske države od tereta velikosrpskih i jugoslavenskih laži, baš ništa nije promijenilo?
Da će vam itko više povjerovati da su zadnjih 13 godina “detuđmanizacije”, općeg porobljavanja, uništavanja, rasprodaje i zaduživanja Hrvatske, bile u “hrvatskom interesu”? Da u ovoj napaćenoj zemlji više nitko ništa ne zna, neće i ne može, i da se sve zaboravilo?
Eno kuhane noge, zaplakao neutješno: “Po čemu je Tomislav Josić veći Hrvat od mene?” Pa po tome, gospodine predsjedniče, što on ne krivotvori povijest, ne amnestira Srbiju od odgovornosti za rat i ne govori da je uzrok rata nekakav “konglomerat pogrešnih politika”. Jer nije – nego srpska ratna agresija, u cilju stvaranja Velike Srbije. To znaju svi, u Hrvatskoj i u svijetu, svi koji žele znati. Što se vama dogodilo, gospodine predsjedniče, da to ne znate? Gdje ste bili i što ste radili, gospodine predsjedniče, da to ne znate? Pod čijim ste utjecajem, da vam to nije jasno?
Iskreno, jedino vas mi je pomalo i žao. Vi ste ipak naš predsjednik. Od sve te Kukuriku bulumente, vi ste jedini povremeno, rijetko, ali ipak, imali ponešto srca, trunku pameti i mrvicu razumijevanja, pa sad jel’ to bio samo trenutni osobni interes, dobar politički refleks ili pravi, stvaran hrvatski osjećaj, svejedno, ali bilo ga je, barem u tragovima. Položili ste vijenac predsjedniku Tuđmanu, otišli i na Medvednicu. Za razliku od haaškog pokajnika Mesića, niste pristali na sramotnu prvostupanjsku presudu. Istina, zabludjeli ste u Srb na bal vampira i grdno se opekli – taknuli ste u Mesićeve silne “detuđmanizatorske” mafijaške apanaže i povlastice, i potom se zakaljužali s etnobiznismenom & njegovima. Kad je nam je konačno osvanula haaška sloboda, vratili ste veleizdajnički uklonjene hrvatske generale natrag na Pantovčak, barem na kratko. Zagovarali ste dijalog s Vukovarcima, ponovo u miru pobijenim i razorenim nametanjem srpske ćirilice, slabašno, ali jeste. Ali ste jučer, na Dan sjećanja u Vukovaru, teško, kardinalno i terminalno pogriješili.
Ostali ste s njima.
A trebali ste samo jednostavno uzeti lampion s ceste, i ušetati u narodnu kolonu. Kao Hrvat, kao hrvatski predsjednik, kao običan čovjek i građanin – ući među svoj narod, u svojemu gradu, u svojoj zemlji, i skupa s njim odati počast i poštovanje poginulima, zbog kojih svi mi sada sigurno sjedimo u toplim domovima i imamo sreću slobodno živjeti.
Na vašemu mjestu, ništa me ne bi spriječilo.
Kao što nije ni Borkovića, ni Dedakovića i Merčepa makar u invalidskim kolicima, kao što nije ni Gotovinu, Markača, Čermaka, Krstičevića… nikakav stožer, nikakav protokol ni osiguranje, ni ministri, nikakva vlada, nitko i ništa na ovome svijetu ne bi me spriječilo da budem tamo, da odem zapaliti svijeću, da budem kap u živoj rijeci tih desetina tisuća, te stotine tisuća ljudi. Dio svoga naroda, svoga bića, svoje Hrvatske.
Ali vi ste ostali s njima.
Ostali ste s Milanovićem, predsjednikom tamo neke vlade, koji ponavlja Miloševićevu velikosrpsku tezu da smo imali “građanski rat”, i time otvoreno brani i oslobađa Srbiju od odgovornosti za ratnu agresiju. Ostali ste s Pusićkom, ministricom nečega u nekoj vladi, koja besramno optužuje vlastitu zemlju za “agresiju na Bosnu i Hercegovinu”, i koja ne želi razgovarati s Vukovarkama silovanim u ratu, nego ih poziva u prve redove na homo paradu, a braco joj je javni, besramni, nesankcionirani intimus “krajinskog” četnika Save Štrbca. Ostali ste s Baukom, ministrom nečega, koji ploče s jezikom i pismom srpske manjine, kao nigdje na svijetu, postavlja protiv volje većinskog hrvatskog naroda, i to poskrivečki, tajno, pod okriljem mraka. Ostali ste s Ostojićem, tipom koji je na vlasti 2001. protuzakonito osnovao privatni tim za lov na generala Gotovinu, i koji je danas u stanju poslati Srbina policajca da zbog plastične ploče s ćirilicom pijanom branitelju razbije glavu. Ostali ste s Jovanovićem, ministrom nečega, koji je potrošio dvije godine na primitivnu pljuvačinu i birtaške svađe s mamićima i Katoličkom crkvom, na analfabetsko, staljinističko, neustavno nametanje “rodno” ideološkog zdravstvenog odgoja djeci, te na podaničko, slugansko slanje hrvatskih udžbenika u Srbiju na odobrenje. Vjerovali ili ne.
Ostali ste s tom cijelom Kukuriku vladom i koalicijom, koja tri dana pred ulazak Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije navrat-nanos mijenja zakone zbog zaštite jednog osumnjičenog bivšeg udbaša, i sukobljava i svađa hrvatsku državu s cijelim civiliziranom svijetom, riskirajući neviđenu sramotu, sankcije i desetine milijuna eura neophodne, nasušne pomoći. Ostali ste s cijelom tom “detuđmanizatorskom” družinom, čiji je najveći “uspjeh”, čini se, kontinuirano najavljivanje povlačenja tužbe za genocid protiv Srbije…
A to, nažalost, i vi sami uporno činite.
Iako nas je Haag konačno oslobodio odgovornosti za izmišljeni “zajednički zločinački poduhvat”, iako smo postali punopravna članica najmoćnijeg svjetskog vojnog NATO saveza, pa naposlijetku i samog središta svjetske civilizacije Europske unije – iako nas kao državu, kao stabilni, poznati i priznati međunarodni subjekt, više nitko, nikako i ničim ne može ucjenjivati.
Unatoč svemu tome, ni vi predsjedniče, ni ta navodno hrvatska vlada, baš ničim i nikako ne koristite taj novostvoreni, objektivno nikad povoljniji međunarodni položaj države Hrvatske, nego upravo suprotno – ponašate se kao da je 2000. godina, pobogu. Ma još gore, kao da je 1989. godina, kao da smo još uvijek dio komunističke Jugoslavije i nekakva jebena srpska kolonija, gubernija, protektorat, što li, u kojemu se baš ništa ne zna, ništa ne može i ne smije, ako se prije toga ne pita etnobiznismena Pupovca & četničkog vojvodu Nikolića za mišljenje, dozvolu i odobrenje.
I pogledajte, kolika je upravo nevjerojatna količina izmišljotina, besmislica i gluposti u kratkom vremenu po medijima izrečena i napisana nakon vašeg Kukuriku debakla u Vukovaru. “Dvije kolone”? “Podjele”? Tko god je jučer bio u Vukovaru, tko god je imao oči i gledao, vidio je da nije bilo nikakve “dvije kolone”, niti ikakvih “podjela”… osim one na narod i vlast – vlast koja se od vlastitog naroda svjetlosnim godinama udaljila, odvojila i otuđila.
Da se konačno malo spustite na zemlju i razmislite?
Kao i u slučaju onih 700.000 potpisa za referendum o braku, ni ovih 100.000 ljudi jučer u Vukovaru nitko nije natjerao da odu u Stožerovu kolonu, a vama okrenu leđa. Nitko im nije zavrtao ruke dok su potpisivali, nitko ih nije puškom tjerao da hodaju sa Stožerom, Gotovinom i Markačem, a ne s vama. Reći ću vam još jednom, po ne znam koji put – pobogu, pa posve je nevjerojatno i nemoguće da su svi ti ljudi “izmanipulirani”, “zavedeni”, “članovi HDZ-a” itd, bla, bla, kako vas sada tješe vaši medijski psi čuvari. Da taj jebeni HDZ ima toliko članova i simpatizera, da je u stanju tako pametno i uspješno “manipulirati”, hej, nikada ne bi izgubio vlast. Dakle, to jednostavno moraju biti i vaši glasači, pa čak i vaši stranački članovi, koje ste svojom idiotskom politikom u ove dvije izgubljene i protraćene godine sami od sebe odbili i otjerali.
Tako stvari stoje. A vi samo nastavite tražiti krivce u svima drugima, samo ne u sebi i svojim postupcima. Nastavite se uljuljkivati u ulizička “novinarska” izviješća, poltronske “analize” komentatora i maštovite interpretacije anketa. Sori, ništa vam više ne vrijedi.
Svemu tome je, moja gospodo drugovi “detuđmanizatori”, došao kraj.
Pakirajte kufere, potrošite svoje zadnje kune iz hrvatskog državnog proračuna i potražite novi posao i nove adrese. Ovaj nesretni narod više maltretirati nećete. Nikad više na vukovarski Dan sjećanja neće vaši “novinari” šprajcevi u središnjem dnevniku državne televizije puštati montirane srpske kontraobavještajne izmišljotine o “prodaji Vukovara”, i nikada, kažem nikada, se više neće dogoditi da hrvatski narod svojoj vlasti okreće leđa – jer mu baš ništa drugo ne preostaje – a da ista ta njegova vlast zapravo jedva čeka da iz Vukovara pobjegne, glavom bez obzira.
Da, upravo tako. Mislite da vas nismo skužili?
Niste htjeli hodati u koloni sa svojim narodom, s običnim ljudima, nego ste umišljeno digli nosove što se iznenada više ne šepurite na čelu, nego ste ostali na začelju. Potom ste uvrijeđeno podvili repove, vratili se natrag i zavukli se u sigurna skloništa & debele fotelje svojih čardaka ni na nebu ni na zemlji, na Markovu trgu i Pantovčaku, i onda preko svojih podrepaških režimskih medija – bukvalno svih redom – krenuli bijesno frktati, “objašnjavati” i izmišljati da ste, eto, bili “spriječeni”.
Koga vi lažete, “detuđmanizatori”?
Nitko vas nije “spriječio”. Nitko vas nije ni mogao spriječiti, sve da je i htio, ni vas ni vaš “službeni protokol”, da ste stvarno namjeravali odati počast vukovarskoj žrtvi i jednostavno ući u kolonu, hodati poput Gotovine, Markača, Čermaka i drugih, s vukovarskim pukom i hrvatskim narodom. Ali niste, jer niste mogli podnijeti da budete na začelju, ili u koloni, ali samo kao obični građani – bez svoje šuplje, umišljene, licemjerne “elitističke” političarske i “državničke” pompe, predstave i cirkusa. S tim je gotovo.
I s vama je gotovo. Prošla haaška baka s kolačima.
[Rasprava]
Tko ne nauči ništa od povijesti, osuđen je ponavljati je (II)
Prije nešto više od godinu dana, mjesec i pol prije oslobađajuće haaške presude generalima, Tuđmanu i neovisnoj Hrvatskoj, objavio sam dnevnik “Tko ne nauči ništa od povijesti, osuđen je ponavljati je”. Tekst sadrži bogate nizove izvornih Tuđmanovih razmišljanja, stavova i zaključaka, temeljenih na službeno objavljenim podacima iz jugoslavenskih vremena, dok je kao hrvatski domoljub bio progonjen, suđen i zatvaran. Dnevnik završava vrlo osobnom lamentacijom, iskrenom, emotivnom, svojevrsnom malom privatnom rukom mira još jednom pruženom svim Srbima, Jugoslavenima, posrbicama i inima.
Danas, godinu dana kasnije, ne treba ni reći da je od onih kojima je bila upućena, prihvatio nije baš nitko.
S gledišta toga dnevnika, nažalost, ništa se nije promijenilo. Unatoč povijesnoj haaškoj presudi, unatoč punopravnom hrvatskom članstvu u Europskoj uniji, unatoč svemu – Srbi, Jugoslaveni i posrbice i dalje jednako govore, pišu i tupe o Jasenovcu, “ugroženosti” Srba u Hrvatskoj, “zločinačkom poduhvatu progona Srba”, “ustašama”, “klerofašizmu” i sličnom. Kao i prije, ne zanimaju ih ni činjenice ni argumenti, ni uopće stvarnost. Kao i uvijek, paralelna “načertanijska” dimenzija u kojoj žive nagoni ih i prisiljava da pred sobom vide samo svoj cilj, Veliku Srbiju/Jugoslaviju, i baš ništa drugo.
Primjeri? Evo samo jedan kapitalniji. Etnički Srbi čine 4,36% u ukupnom hrvatskom stanovništvu. Vlada li Hrvatskom već dvije godine vlada u kojoj isti ti etnički Srbi imaju petinu ministara, oko 20% – dakle nesrazmjernu, gotovo pet puta veću etničku zastupljenost, negoli im legalno pripada? Vlada. Što na to kažu Srbi, Jugoslaveni i posrbice? Naravno, vjerovali ili ne, njima su Srbi i dalje “obespravljeni” i “ugroženi” u Hrvatskoj. I kako da vas onda tu ne uhvati očaj? O čemu se, pobogu, s takvima uopće može razgovarati..? 😦
No, navijestih u prije navedenom dnevniku, tako se ne valja ponašati. Čupavi tip obučen u bijelu plahtu nije tako naučavao, nego voli svoga neprijatelja, okreni drugi obraz, oprosti, pokušaj, uvijek se može, nikad nije kasno, imaj nade. Hoću. Jesam, mnogo puta. U leđima mi noževi, već brojni i bezbrojni, ali opet ću. Možda jednom progledaju…
Pročitajte dio razgovora s pokojnim predsjednikom Tuđmanom, objavljenog 1998. godine, iz vremena hrvatskih pobjeda, uspjeha, ponosa i slave, iz vremena kada su se hrvatski državni i narodni interesi zastupali hrabro i tvrdo, planirano, pametno i promišljeno. A onda, usporedite.
Dr. Franjo Tuđman: “Moramo razvijati svijest da o nama samima ovisi naša sudbina” (Katolički mjesečnik “Mi”, 9/1998)
Većina
“Pobjeda u Domovinskom ratu bila je rezultat stvaranja jedinstva domovinske i iseljene Hrvatske. Razumije se, kad kažemo hrvatskog naroda, onda je to većine naroda. Potpunu većinu nismo imali ni tada, ni sada. Mi smo i tada imali i sada imamo 10, 15, do 20 posto ljudi koji su bili iz ovih ili onih razloga protiv samostalne Hrvatske, zbog toga što nisu Hrvati, druge su nacionalnosti, bili su Jugoslaveni, bili su i ostali jugoslavenski unitaristi ili jugoslavenski integralisti, koji se nikad nisu pomirili sa samostalnom Hrvatskom, pa i danas se ne mire.
U današnjem unutrašnjem političkom životu je veoma aktualno to što, bez obzira na to što smo u cjelini stvorili političko jedinstvo, ipak do kraja Hrvatska nije duhovno integrirana, a nikada do našeg doba to nije ni bila, ni jezično – štokavci, kajkavci, čakavci – ni regionalno, bili smo Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija. Beograd je sve učinio i u prvoj i u drugoj Jugoslaviji da Dalmaciju odvoji od sjeverne Hrvatske. Danas se u ovoj Hrvatskoj na svoj način žele održati ti elementi, pa se ističu posebnosti Dalmacije i suprotnosti, a osobito nam nastoje nametnuti kompleks Hercegovaca.
Hercegovci
I hrvatski narod u Hrvatskoj i hrvatski narod u Bosni Hercegovini, posebno Hercegovini, bio je izvrgnut jugokomunističkoj i srpskoj agresiji. Hercegovci su bili najaktivniji i, da tako kažem, samosvjesniji, što su pokazali kad su u Hercegovini, čini mi se 1991. u svibnju mjesecu, obični ljudi stali na cestu pred jugokomunističke tenkove da im spriječe prolaz prema Splitu. I Hercegovci, raseljeni i neraseljeni, sudjelovali su su u svim borbama od Dubrovnika do Vukovara ili, ako hoćete od Vukovara do Dubrovnika.
Hercegovci su dali razmjerno najveće žrtve. Mi smo u Hrvatskoj imali 13 tisuća mrtvih, a u Bosni i Hercegovini 9 tisuća, pretežito u Hercegovini. O tome sam već govorio, to je razmjerno više žrtva nagoli su imali drugi hrvatski krajevi. I sad oni koji su protiv hrvatske samostalnosti, protiv hrvatske suverenosti, nameću kompleks kako sam ja u rukama Hercegovaca, kako Hercegovci vladaju Hrvatskom.
Znači problem stvaranja duhovnog jedinstva, duhovne homogenosti hrvatskog naroda, itekako je aktualan. Kad je u Bosni srpskom agresijom stvorena srpska republika, imala je privremeno pod svojom kontrolom otprilike dvije trećine, oko 65 posto teritorija. Mi smo, razumije se, da bismo obranili hrvatstvo, potpomogli stvaranje Hrvatske Republike Herceg-Bosne, jer su i Muslimani težili stvaranju svoje muslimanske republike i muslimanske države. Potpomogli smo stvaranje Hrvatske Republike Herceg-Bosne, kao što su Hercegovci bili u obrani i Hrvatske i čitavog hrvatstva. Bilo je pokušaja i hrvatsko-muslimanskog dogovaranja, ali Srbi nisu prihvatili tu ideju zbog toga što su imali dovoljno, kako su kazali, problema s Muslimanima u Sandžaku, na Kosovu itd.
Izetbegović je želio Bosnu i Hercegovinu svezati za Beograd
Meni je 1990. Alija Izetbegović kazao: “Pa dobro, Slovenci hoće da odu, Srbi im to dopuštaju, vi imajte malo više konfederalnih prava u Jugoslaviji, a mi ćemo se, Bosna i Hercegovina dakle, vezati više za Beograd.” To su Izetbegovićeve riječi. Zbog razloga koje sam spomenuo Srbi to nisu prihvatili. Rat između Muslimana i Hrvata 1993. nastao je očito zbog povijesnih suprotnosti, vjerskih suprotnosti, ali i zbog toga što su Muslimani težili da stvore ako ne u čitavoj Bosni, a onda u što većem njezinom dijelu, svoju muslimansku državu.
Sukob Hrvata i Muslimana
Kad su Srbi već ovladali s gotovo dvije trećine Bosne, nekim je međunarodnim čimbenicima – zapadnoeuropskim – bilo u interesu da dođe do sukoba Hrvata i Muslimana, čak su ga provocirali s težnjom da se Hrvate dokrajči, ono malo što ih je ostalo. Taj sukob između Muslimana i Hrvata trebao je poslužiti i u tome da Hrvatska isto tako bude proglašena agresorom, a ne samo Srbija, i da se prema tome i na Hrvatsku protegnu sankcije kao što su i na Srbiju.
U tim i takvim okolnostima mi smo pristali na američki prijedlog o stvaranju Federacije između Hrvata i Muslimana, da na Hrvatsku ne budu protegnute sankcije i da ne bude proglašena agresorom. Nekada smo branili od osmanlijske najezde Europu, a sada smo preuzeli teret na sebe, na svoja leda, da spriječimo da se u Bosni, a to znači u Europi, ne stvori islamska muslimanska država koja bi bila oslonac za islamski fundamentalizam, prema tome i terorizam, u Europi.
Do kojeg stupnja je Europa bila uplašena pojavom islama ponovno u Europi 1968. godine, kad su komunisti lakovjerno prihvatili Kardeljev prijedlog da se Muslimani proglase posebnom nacijom, potvrđuje to da je tada jedan od najvećih europskih državnika general De Gaulle rekao: “Evo ponovne opasnosti od islama za Europu.”
Tada smo imali takvu situaciju da nam predlažu taj Washingtonski sporazum u Federaciji, na koji smo pristali i privoljeli bosansko-hercegovačke Hrvate da pristanu na federaciju s Muslimanima. Tada smo na to pristali zbog toga što je bilo predviđeno da ta federacija bude konfederalno vezana s Hrvatskom. Ja sam Hrvatima govorio od tada pa do danas: “Morate se osjećati više nego ravnopravnim u toj Federaciji, odnosno čuvati u svojim rukama ove županije koje su granične za Hrvatsku.”
Izetbegović je predlagao priključenje zapadne Hercegovine Hrvatskoj
Prema tome, ako možemo držati Federaciju u tom smislu kako je predvideno konfederalnim vezama s Hrvatskom, u redu, ako ne, molim, onda moramo održati ona područja u kojima su Hrvati u većini. Podsjetit ću na to da je meni koncem 1993. godine Izetbegović predlagao da mogu proglasiti priključenje zapadne Hercegovine Hrvatskoj, ali bez srednje Bosne. No, u srednjoj Bosni oko Travnika, Viteza, Busovače, Kiseljaka Hrvati su u većini i u interesu nam je da ostanemo prisutni u tome dijelu.
Perfidna politika nekih međunarodnih čimbenika
Osnove su Washingtonskog sporazuma Federacija s konfederalnim vezama s Hrvatskom, a u Daytonu je to malo primireno, pa se govori o posebnim odnosima: entiteti, i Federacija i Srpska Republika, imaju pravo veze sa svojim zemljama. Međutim, u praksi su počeli provoditi politiku i Europa i Amerika održanja unitarne Bosne, ne dopuštajući takve, ni konfederalne ni posebne odnose Federacije s Hrvatskom. To je do te mjere išlo da su pojedini visoki predstavnici Europe i Amerike kazali Zubaku i na taj način ga, čini se, i privoljeli na suradnju: ili ćeš biti Bosanac ili pak te ne trebamo ovdje, možeš tražiti drugo. Očito je i to utjecalo na to da se Zubak prikloni takvoj jednoj sili i toj ideji očuvanja unitarne Bosne.
Za ove izbore išli su za tim, očito je. Nisam čitao članak, ali sam danas vidio naslov – narod kaže da bi Zubakova pobjeda bila rješenje itd. Znači, išli su za tim da osiguraju izbornim inžinjeringom pobjedu upravo te nove Zubakove stranke, da razbiju HDZ Bosne i Hercegovine.
Neki su međunarodni čimbenici dali izjave – osim onoga što sam spomenuo, ili ćete biti Bosanci ili si tražite drugu zemlju – jedan je od njih kazao da treba HDZ Bosne i Hrvatske, prema tome i Hrvatsku, svim sredstvima destabilizirati, da doživi kolaps. Znači, bili su odlučni prema jednom političkom rješenju u jesen prošle godine da zaista idu na razbijanje HDZ-a, ne samo u Bosni, nego i u Hrvatskoj i destabilizaciju Hrvatske.
Bili su spremni, nakon što su 18 kandidata HDZ-a izbacili s kandidacijskih lista, ići još dalje, do te mjere da izjave da će zbog Hrvatske radio-televizije svakog dana jednoga izbacivati. Jasno da je bilo logično da onda, nakon što su zaigrali na Zubaka, tog hrvatskog Dodika, da pod kraj izbace i Jelavića kao kandidata za Predsjedništvo. Dragi mladi prijatelji, imao sam sastanak ovdje u nedjelju (6. rujna – prim. ur.) hrvatskoga državnog vodstva i HDZ-eovskog vodstva iz Bosne i Hercegovine.
Hrvatski otpor majorizaciji u Bosni i Hercegovini
Mogu vam reći, bio je to jedan od najvažnijih sastanaka koje sam imao, a imao sam desetak sastanaka i odluka zaista povijesnih. Razmatralo se hoćemo li ostati kod onog priopćenja koje smo dali, da će naime, ukoliko bude daljih protuhrvatskih koraka s takvim odbacivanjem, Hrvati u Bosni i Hercegovini bojkotirati izbore i napustiti tijela vlasti. Išlo se za razbijanjem hrvatstva tamo, htjelo se nametnuti one koji inače ne znače ništa u političkom životu i pokušati stvoriti unitarnu Bosnu, da bi preko unitarne Bosne išli dalje s idejom uključivanja Hrvatske u balkanske i srednjoistočne europske integracije.
U razgovoru koji sam nedavno ovdje imao s Westendorpom i Kleinom rečeno je, a i gospođa Albright je to ponovila, da bez Hrvata nema Bosne i Hercegovine. Ali, ne s ovakvom Hrvatskom, s ovakvim Hrvatima kakvi su u vodstvu HDZ-a, s ovakvom Hrvatskom kakvu sad imamo! Stoga sam osobno ocijenio da moramo objaviti priopćenje kakvo smo dali, da je to jedino što ih može prisiliti da odustanu od daljeg skidanja hrvatskih kandidata, prema tome uključujući i Jelavića kao kandidata za Predsjedništvo BiH. Čini se da smo usprkos tomu što je to bila teška, riskantna i dalekosežna odluka, u tome uspjeli.
Medijska reakcija posrbica
Ako pogledate pisanje žutog tiska nakon toga, uočavaju se, primjerice kao u naslovu u “Nacionalu”, takvi tonovi da je Hrvatska izazvala prekid odnosa, izolaciju Hrvatske itd. Međutim, nakon toga veleposlanik Žužul je potpisao ugovor u Washingtonu, dobili smo odmah kredit, a danas ću primiti Kleina i Sclara, koji su se angažirali oko sklapanja sporazuma za Ploče i Neum. Razgovarat ćemo o tome, ali nikakvog potpisivanja za Ploče nema prije potpisivanja posebnih odnosa.
Tuđmanova odlučnost
Nisam još sto posto siguran, ali čini se da smo opet svojim prosudbama i svojom odlučnošću postigli, zaista, rekao bih, također jednu od povijesnih političkih pobjeda. Procjenjivao sam da ne smiju ići u to što su namjeravali, jer ne mogu ništa bez nas. Otvoreno sam im rekao: “Što želite, želite li destabilizirati Hrvatsku? Unitarna Bosna nije moguća. Želite li destabilizirati Hrvatsku, koja je ovom politikom HDZ-a spriječila građanski rat na temelju podjele na ustaše, domobrane i na partizane, komuniste i koja bi čak i danas mogla u Hrvatskoj izazvati kaos?”
Prema tome, jedino je Hrvatska stabilna na ovom području i s takvom možete računati. Na temelju toga sam zaključio: moramo ići na izbore, jedino oružje nam je bila ta prijetnja i bili smo na to spremni, bez obzira na posljedice. Da su nastavili sa skidanjem hrvatskih delegata, osobito Jelavića za hrvatskog predstavnika u Predsjedništvo BiH, prišli bismo tom koraku, jer nam ništa drugo ne bi preostalo.
Deja vu: stvaranje neovisne Hrvatske je obnova NDH
Mi: “Od uspostave hrvatske neovisnosti, bili smo, uz ratna stradanja izvrgnuti različitim pritiscima. Jedan od stalnih bilo je optuživanje hrvatskoga naroda za “ustašoidnost”, “fašistoidnost” i slično. U svemu tome osobito se često ističe navodni antisemitizam Hrvata, pa i Vas osobno, pa i pomoću jasenovačkog mita, sada osobito nakon izručenja Dinka Šakića. Vi se već desetljećima borite protiv tih manipulacija i spomenute mitomanije, prije kao povjesničar, sada i kao državnik. Odakle i zašto dolaze takva etiketiranja i manipulacije i kako im se suprotstaviti?”
“Od samoga početka borbe za samostalnu Hrvatsku, u onom smislu kao što sam govorio da su bili protiv takve Hrvatske, a za Jugoslaviju, istupali su i domaći i vanjski protivnici tvrdeći da ostvarenje samostalne Hrvatske znači obnavljanje NDH. U tom smislu bili smo suočeni s provokacijama iz domaćih redova od samoga početka 1990. i 1991. godine. Paraga je obukao svoje, jednim dijelom, mladiće, koji su bili za Hrvatsku, u crne odore, a bio je i gospodin Čičak u Hercegovini u crnoj odori itd.
Prema tome, služili su se i provokacijama da bi dokazali: evo vam – stvaranje Tuđmanove Hrvatske je stvaranje, obnavljanje NDH. Šakić? Pedeset godina su ga imali i nisu ga pozvali na odgovornost , niti su ga prije nama spočitavali, nego to čine sada da u okviru ovog općeg pritiska o kojem sam govorio, da treba Hrvatsku svim sredstvima destabilizirati, pa tome ima poslužiti i Šakić, da se podsjeti na NDH.
Medutim, mi smo apsolutno, i ja osobno i demokratska Hrvatska, osudili ustaške zločine. Ali smo isto tako kazali da čitav hrvatski narod nije bio ni ustaški, niti je odgovoran za zločine koji su počinjeni. Prihvatili smo suđenje Šakiću i to ćemo suđenje iskoristiti da se dokaže istina koliko je žrtava u Jasenovcu bilo i u cjelini u Hrvatskoj. Ta istina će vjerojatno potvrditi ono što sam pred 40 godina rekao, naime da je Jasenovac bio logor, da su tamo počinjeni užasni zločini, ali da tamo nije pogubljeno ni 600, ni 700 tisuća ljudi, kako su srpski hegemonisti i imperijalisti širili laži, da bi hrvatski narod trajno optužili za genocidne zločine.
Broj žrtava u Jasenovcu
I vjerojatno će se utvrditi da da je točan broj koji sam iznio: 30 do 40 tisuća žrtava u Jasenovcu, a 60 tisuća u svim logorima, zatvorima itd. Ako proces bude dobro vođen, potvrdit će se ta istina. No, taj pokušaj suđenja Šakiću, osim podsjećanja da je tobože hrvatski narod bio u NDH na strani fašizma i tako počinio zločine, znači i pokušaj kompromitacije sadašnje vlasti kao one koja je za obnavljanje takve NDH, pokušaj kompromitacije Hrvatske, hrvatskog naroda.
No, to je i pokušaj kompromitacije i Katoličke crkve u Hrvatskoj, ali i katoličanstva u Europi u cjelini. Mislim da mi s hrvatskog gledišta možemo biti jako zadovoljni kako je Sv. Otac, kako je Vatikan u cjelini reagirao na to, da je shvatio da je to pokušaj ne samo žigosanja hrvatskog naroda i hrvatske katoličke crkve, nego i katoličanstva u cjelini. To što je ubrzana odluka o beatitikaciji kardinala Stepinca, kao i to da nam Papa ponovno dolazi, to je od velike važnosti, da afirmiramo istinu.
Budući da živimo u tom i takvom svijetu, osim utvrđivanja činjenica koji su stvarni zločini bili u NDH, u sastavu Hitlerova poretka i provođenja rasnih zakona, u isto vrijeme to je prigoda da u svim našim glasilima bude objavljena Stepinčeva izjava na suđenju: “Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija kad ne bi osjetio bilo hrvatskoga naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.” Znači, ne za ustaštvo, ne za fašizam. Tu Stepinčevu ideju, tu misao ja stalno ističem i u svom programu HDZ-a, kad sam rekao da NDH-a nije bila samo nacistička tvorevina, i kad su me napali i Račan i drugi.
Dakle, htjeli su nam su nam sa Šakićem nametnuti problem NDH, kao i sada, potezanjem njegove supruge, koja je onda bila maloljetna. Ali molim, mi smo odmah prihvatili da zatražimo da naše sudstvo utvrdi istinu, a ne da bude izručena Beogradu, pa da Beograd napravi pompu od toga suđenja. A zbog toga što smo dali mogućnost Katoličkoj crkvi, katoličanstvu da u punoj mjeri razvije svoju djelatnost, Vatikan prijateljski reagira, primjereno i na ovaj način, pa smo zbog toga na udaru toga “anacionalnog otvorenog društva”.
Odnos sa Židovima
Pitali ste me o našim odnosima sa Židovima. Prije svega, treba utvrditi istinu. Židovi su u Hrvatskoj od samog početka imali važnu ulogu u gospodarstvu, u hrvatskom kulturnom, znanstvenom i u političkom životu. Bili su među radikalnim pravašima – ta Josip Frank je onaj koji je radikalizirao i Starčevića. I među ustašama bilo je Židova. Jedan njemački izvještaj od 1942. kaže: “Židovsko pitanje na tlu Jugoslavije riješeno je samo u Srbiji gdje su potpuno eliminirani, ali ne i u Hrvatskoj, jer u Hrvatskoj Židove štiti i pučanstvo i Katolička crkva, pa čak i medu samim vladajućim krugovima NDH ima prožidovskih pojedinaca.” Zaista, u hrvatskom narodu nikad nije bilo takvog antisemitizma kao medu mnogim europskim narodima, od Francuske do Poljske.
Dokaz iz svibnja 1942: ustaške vlasti sazivaju svu zagrebačku srednjoškolsku mladež na Sveticama. Ne znam tko je govorio i zatražio da svi Židovi istupe iz redova srednjoškolaca, i stave žuti znak. Bez ikakve organizacije, kao izraz jednog osjećanja, jednoga političkog stanja, sva hrvatska zagrebačka mladež istupa zajedno sa Židovima. I umjesto da Židovi idu sa žutim znakom, svi beru maslačke, stavljaju ih na rever i idu u grad. Nema takva slučaja u Europi i u svijetu.
I sada oni govore o tome da je hrvatski narod bio fašistički, nacistički, itd. Danas u Hrvatskoj mi imamo na raznoraznim službama, uključujući i Vladu, razmjerno više Židova negoli ijedna zemlja u Europi.”
.
Molim, sad si usporedite toga čovjeka i sve te bezlične, beskrvne, beskičmenjačke ništice, neznalice, nesposobnjakoviće i gubitnike na vlasti u Hrvatskoj nakon njega, sve do danas. U čemu je osnovni problem?
Pa posve jednostavno – u “detuđmanizaciji”. U trinaest nepovijesnih, devolutivnih, retrogradnih godina rashrvaćivanja, rasprodaje i zaduživanja, u trinaest godina jalovog nastojanja da se Hrvatska vrati natrag u mutavu 1989. godinu, u srpski i jugoslavenski “načertanijski” samouništavajući sluganski zagrljaj, pa sad kao dio “Zapadnog Balkana” koji će jednom “svi skupa ući u EU”, zapravo najbolje nikad, ili bar kao “Jugosfera”, ili… ma svejedno, bilo kako.
Koje li ludosti. Što na to reći?
Bit ću posve neoriginalan, jednako kao i prije godinu dana: opraštam vam.
Da, upravo tako. Moja ruka pomirnica upućena Srbima, Jugoslavenima i posrbicama, i dalje stoji. I dalje imate šansu. Imate slobodnu volju, imate umove, oči i uši, možete razumjeti, možete se se promijeniti, možete prevladati prošlost i krenuti naprijed. “Načertanije”, Velika Srbija i Jugoslavija su nas sve stajale milijuna života i uništenih ljudskih i narodnih sudbina, i hrvatskih i srpskih i inih, dvije stotine godina bačenih u vjetar nepovijesnih mitova, tlapnji i obmana. Generacije i generacije ljudskih života protraćene besmisleno, bezvezno, uludo, nizašto.
Molim vas, evo još jednom vas javno molim. Prestanite. Nemojte više, nema nikakve svrhe. Još nije kasno. Samo otvorite oči, pružena ruka je tu, pred vama.
[Rasprava]
Posrbica kuhanu nogu nazvao palikućom :-)
Lutajući sinoć svemrežjem, naletjeh opet na jednog od svojih omiljenih posrbica, Miljenka Jergovića i njegov tekstuljak “Poslanica iz Zagreba: Bosanski Hrvati, za dva doma spremni!”
Radi se o popisu stanovništva i teškom položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini, koji su u olovnom desetljeću “detuđmanizacije” razjedinjeni, obespravljeni i svedeni na status slabiji od manjinskog – vjerovali ili ne, ne dopušta im se uporaba vlastitog jezika, osnivanje institucija, pa čak ni izbor vlastitih predstavnika. No, Miljenka to uopće ne smeta, nego je po običaju nadrobio svega i svačeg, naravno svoju obveznu paranoju Tuđmana, pa hrvatske putovnice i gologuze urođenike, pa svoje “racionalne” sarajevske “poznanike” koji “nisu htjeli protraćiti živote na hrvatstvo” i slično. Na stranu sad neznačajna & nebitna činjenica što su Miljenku produžetak leđa iz bosanskog ratnog pakla spasili upravo mrski tuđmanovci, i još mu darovali dobar posao, daleko je interesantnije što je i kako napisao o našem milom sadašnjem predsjedniku Ivi kuhanoj nozi Josipoviću. Paz’te sad:
“…Ivo Josipović u ekonomsko-propagandnoj poruci pred popis stanovištva u Bosni i Hercegovini kaže: “Poštovane građanke i građani Hrvatske, porijeklom iz Bosne i Hercegovine, u susjednoj državi, vašoj drugoj domovini uskoro će se održati popis stanovništva. Pristupite popisu. To je iznimno važno za ostvarenje vaših individualnih i kolektivnih prava i za zaštitu vaših interesa. Pristupanjem popisu ne gubite niti jedno od svojih prava u Republici Hrvatskoj. Vaša dva doma i dvije domovine najbolji su most između naših prijateljskih država…”
Zijev, dosadno, kažete? Varate se. Evo samo malo dalje:
“…Vjerovao sam, sve dok nisam i od toga odustao, da će oni to jednoga dana shvatiti, i da će im u glavu doći da je samo palikućama moglo na um pasti kako čovjek ima dva doma, dvije kuće…”
Hm? Molim? Što?
Oho… dakle, zbog te amorfne, benigne, bezlične i bezazlene poruke bosanskohercegovačkim Hrvatima da pristupe popisu stanovništva, Ivo Josipović je – “palikuća”? Ček’, ček’, ima toga još, pogledajte opet u naslov Miljenkovog teksta. Kakav palikuća? Pa ustaški, naravno.
Zar ste uopće sumnjali? 🙂
Pročitajte kako o istoj stvari pišu “Srpske Novosti”, jedan od Mesićevih i Sanaderovih “detuđmanizatorskih” etnobusiness biltena (kamo su prešli “anacionalni” novinari propalog “Feral Tribunea”), besramno braneći Hrvatima u Bosni, konstitutivnom narodu, čak i ono što srpska manjina daleko preko svake mjere svjetskih standarda uživa u Hrvatskoj. Znam, povraća vam se… ali to je naša stvarnost.
Svaki čovjek na ovome svijetu koji ima dva (ili čak i više) državljanstva, ima dva doma i dvije domovine, zar ne? I nitko imalo normalan tu jednostavno nema u čemu vidjeti ikakav problem. No, Miljenko je nešto drugo. Miljenko je nažalost, očito, teško bolestan čovjek – kužan od ključale mržnje prema Hrvatskoj i Hrvatima, gubav od beskrajne žuči, odioznosti i netrpeljivosti prema svojoj vlastitoj državi i narodu kojima i sam, ponavljam, crno na bijelo, nominalno i deklarativno, pripada.
Zašto je takav? Što mu se dogodilo? Pa, jednostavno. Iako se obično izjašnjava Hrvatom, Miljenko je tzv. “Jugoslaven” – hrvatski posrbica, i to od one najekstremnije pasmine za koju Hrvati zapravo nisu narod, nego nekakvo zapadno srpsko pleme. Ili “jugoslavensko”, okej, radi se o praktičnim sinonimima. Biti Hrvatom, za posrbice je samo puka zemljopisna odrednica, kao npr. Dalmatinac, Slavonac, Istran… i to je sve. “Pravi” Hrvati, koji sebe smatraju “pravim” autentičnim narodom, posrbicama su kao neposlušni puk turskim janjičarima – preprjeka povijesnoj osvajačkoj zadaći, vukovskom “Srbi svi i svuda”. Nije bez razloga Nikola Stojanović još 1902. napisao: “Do istrage naše, ili vaše”, znate? Usred Zagreba.
Preko sto godina i tri krvava rata kasnije, za posrbice se baš ništa nije promijenilo. Na jednak način, Miljenko već duže vremena korača istim bradatim kozjim stazicama, pa tako npr. o čiča Draži Mihailoviću piše kao o “trodimenzionalnoj ličnosti, čije je motive razumio”. Ni to mu nije dosta, nego za cijelu dužinu uspijeva prečetničiti čak i jednog Vojku Šešelja (koji kaže da je Hrvate izmislio Vatikan), i napisati da su Hrvate izmislili ustaše.
Znam, ne moraju baš svi “Jugoslaveni” i svaka “Jugoslavija” biti apriorno negativni. Znam, ima iskrenih idealista, naivaca koji još uvijek maštaju o bona fide ravnopravnom zajedništvu na boljitak svih… ali njih je neznatna manjina. Notorno povijesno iskustvo ih okrutno i definitivno demantira i uči nas dijametralno suprotno. Valja oči otvoriti, pobogu – demokratska, ravnopravna, humana, uspješna Jugoslavija je samo opsjena, tlapnja, iluzija, utopija. Uvijek bila i ostat će. Zar dva krvava rata, dvije katastrofalne propasti, stotine tisuća mrtvih i milijuni prognanih nisu dovoljni? 😦
Posrbice uporno i očajnički to odbijaju shvatiti i prihvatiti. Na njihovu beskrajnu žalost i jad, Velika Srbija/Jugoslavija je konačno propala u svega par dana “Oluje” još 1995, “detuđmanizacija” i haaški prevrat “zajedničkim zločinačkim poduhvatom” krahirali su prošlogodišnjim oslobađanjem Gotovine i Markača, Hrvatska i Bosna su samostalne države, Hrvatska je čak postala punopravna članica europske konfederacije, za novu “Jugoslaviju” nema nade… i Miljenko, zapravo, više nikakvog doma ni domovine – nema.
Čovjek je praktični apatrid. I on i slični, npr. Viktor Ivančić, pa Boris Dežulović… živote su prdnuli u vjetar, protraćili ih na obožavanje i služenje propalom, anakronom, bezvrijednom načertanijskom projektu, zamotanom u šareni “jugoslavenski” celofan, upisali su se u povijest kao navijači bad guys i neslavno popušili. Životi im se čine besmislenim, “ustaše” ih opsjedaju i proganjaju na svakome koraku, i zato se ovako pjene, luduju i bjesne na sve i sva.
Pa čak i na našu sirotu jugotropnu, vjetrokaznu kuhanu nogu. Šuvar je bio “ustaša”, Josipović nedavno “razjareni spletkaroš”, a sad, evo, i “palikuća”. Uzdravlje 🙂
(Objavljeno 08. 10. 2013.)
[Rasprava]
Milanoviću, odlazi! Gubi se, štetočino!
Dogodilo se. EU sankcije su pred hrvatskim vratima. Nakon mukotrpnog, beskrajnog procesa pridruživanja pod olovnim utegom haaškog suđenja vlastitom postojanju, najmlađa članica europske konfederacije, jedva jučer pristupila, bit će kažnjena, a zbog čega? Zbog nevjerojatnog, jedva opisivo iracionalnog, sumanutog, luđačkog inzistiranja na zaštiti jednog bivšeg udbaša, egzekutora jugoslavenskog komunističkog političkog gestapoa, osumnjičenog za teško ubojstvo u Njemačkoj prije gotovo 30 godina.
A tko to čini? Upravo oni kojima su preko 10 godina sva usta bila prepuna Europe, europskih integracija i civiliziranog poštivanja onog što je potpisano. Licemjerje? Preslaba riječ, mila majko, bolja je – shizofrenija. Bolest 😦
Kao vjerujem i većina, upravo sam odgledao suicidalni, potpuno poremećeni nastup ministra pravosuđa Orsata Miljenića u središnjem Dnevniku HTV-a. Pobogu… što reći? Pripala mi je muka. Ti su ljudi očito izgubili svaki dodir sa stvarnošću, žive u nekom svom svijetu. Evo, možda ovo:
“Mi ne možemo da budemo blokirani. Možda za hiljadu godina embargo može da ima neki efekat. Ali, za nekoliko godina? To je ništa!”, Slobodan Milošević, 26. prosinca 1996, RTV Srbije.
Dakle, Milanoviću, Miljeniću, ini vladajući milanovići i miljenići, čestitam. Dobrodošli u biserno društvo Slobodana Miloševića, Vojislava Šešelja i ostalih “ješćemo travu” balkanskih patoloških egzemplara, primitivaca, redikula i političkih samoubojica. Znate što, jebe se meni živo što vi politički giljotinirate i terminirate sami sebe, svoju vlast i svoju političku opciju – ali nikako i nipošto nemate pravo to činiti cijelom narodu i državi. Nemate pravo činiti štetu Hrvatskoj.
Mislim da svi znaju da ne volim SDP. No sada iskreno javno molim i pozivam sve relevantne članove te stranke u kojima ima razuma, savjesti i domoljublja: uklonite ga! Maknite Milanovića s položaja, izbacite ga iz stranke. Ovo nema nikakve sveze s bilo kakvim i bilo čijim političkim uvjerenjem, ovo je čisto ludilo, pobogu, prokockao nam je međunarodnu državnu vjerodostojnost i napravio račun od 80.000.000,00 eura. Pokažite mu vrata, dajte mu šut-kartu dok nam svima skupa nije učinio neku još goru i još veću štetu.
Milanoviću, odlazi! Gubi se, štetočino! 😦
[Rasprava]
Dodatak: Kim il Anović namjerava prevariti Europu (25. 09. 2013.)
Moja štovana i ostala gospodo, uzdravlje – živite u balkanskoj inačici Sjeverne Koreje, gdje se informacije ne samo kontroliraju, nego i izravno proizvode i oblikuju prema volji i u korist vladajućeg režima. Čudite se?
“Hrvatski mediji” cijeli dan uglas tvrde da je Milanovićeva vlada “postigla kompromis” s Europskim povjerenstvom oko štetočinskog “Lex Perković”, da je “problem riješen”, da “sankcija neće biti” i slično. Pri tome bez imalo oklijevanja, očito namjerno i sračunato iskrivljuju ili čak posve zanemaruju što je gđa. Reding na toj konferenciji stvarno rekla: da Europsko povjerenstvo očekuje brzo i beuzuvjetno usklađivanje “Lex Perković” s Europskim uhidbenim nalogom kako je to bilo ugovoreno u postupku hrvatskog pridruživanja, da će pratiti izmjene “Lex Perković” i uvjeriti se je li on odista valjano usklađen, kako je izvorno bio prije Milanovićevog muljanja, te da će Europsko povjerenstvo tek tada odlučiti što će učiniti, odnosno, hoće li prekinuti postupak uvođenja sankcija Hrvatskoj, ili neće.
Tako stoje stvari. A što se servira vama? Evo npr. “desni” Večernjak:
“…Slučaj takozvanog Lex Perković riješen je još prošle srijede u izravnom dogovoru između predsjednika Europske komisije Josea Manuela Barrosa i hrvatskog premijera Zorana Milanovića. Njih dvojica su došli do kompromisnog rješenja po kojem je Milanović ustuknuo utoliko što je vremensko ograničenje primjene Europskog uhidbenog naloga pomaknuo sa 15. srpnja na 1. siječnja 2014. godine. Zauzvrat je, kaže visoki izvor iz Vlade, dobio izričitu podršku oko provedbe Ustavnog zakona o nacionalnim manjinama i uvođenju ćiriličnih ploča u Vukovaru…”
“Lijevi” Jutarnji, naravno, ide još i dalje s fantaziranjem i konfabulacijama:
“Reding naglasila važnost ćirilice u Vukovaru i promjene hrvatskog Ustava”
Naravno, gđa. Reding nije rekla baš ništa takvoga, radi se o već redovitoj, standardnoj agitprop kombinaciji interpretacije i besramne izmišljotine. No, još je važnije ono što slijedi:
“Vlada će već sutra utvrditi zakonske izmjene kojima će se omogućiti puna primjena europskog uhidbenog naloga (EUN) od 1. siječnja 2014., no u Banskim dvorima ističu kako je za izručenje optuženih za teška ubojstva, pa i Josipa Perkovića, moguće samo ako se Ustavom ukine zastara za tu vrstu kaznenih djela. Naime, u Zakonu o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s članicama EU ostaje odredba po kojoj sud mora odbiti zahtjev za izručenjem za kaznena djela za koje je u Hrvatskoj nastupila zastara. Visoki izvor u Vladi tvrdi da je taj članak potpuno u skladu s europskom pravnom stečevinom i da nije bio predmet spora s Europskom komisijom…”
Dakle, naš voljeni vožd Kim il Anović, od milja zvan i Zoran Marija Antoaneta, misli promijeniti “Lex Perković” tako da ga – ne promijeni.
I valjda se nada da Europsko povjerenstvo to neće primijetiti. Stavio bih smajlić, ali imam najmanje 80.000.000 razloga da mi ne bude smiješno, a bogami, ako se ovo stvarno dogodi, neće biti ni vama.
Molim, druge više nema. Taj je čovjek očito potpuno politički retardiran, skrenuo, iracionalan, pomahnitao. Jučer je u Saboru provalio onu odmah legendarnu, da “građane ne smiju zaslijepiti samo ekonomska pitanja” – ili u prijevodu, ako nemate perspektive ni budućnosti, ako nemate posla ni kruha, a vi lijepo jedite Zokijeve kolače: zdravstveni odgoj, ćirilicu u Vukovaru i “Lex Perković”. ‘Ko jebe ekonomiju, živjela ideologija! Na isti sumanuti, deluzivni način, danas izmišlja “podršku” svojim budalaštinama i orkestrirano medijski uvjerava narod da je “riješio problem”, iako je do rješenja, nažalost, još daleko.
Što će se dogoditi ako/kada Europsko povjerenstvo uoči prijevaru i ipak nam uvede sankcije? Voljeni vožd je uvjeren da opet nema problema. Kao i danas, kao i uvijek, njegovi “hrvatski mediji” izmislit će neku svoju inačicu stvarnosti, recimo udariti u “domoljubne” žice tipa teški nacionalisti prema Europi, ali teški ulizice Srbima, i narodu opet “objasniti” da su za sve krivi Tuđman, crkva i europski klerofašisti.
Dokle ide, ide. Poslije mene propast, zar ne, Zoki?
[Rasprava]
Svemirski beskonačan jugoslavensko-srpski nasrtaj na Hrvatsku… wikipediju
Na temu Milanovićeve i Kukuriku svemirske beskonačnosti nedavno sam napisao jedan dnevnik, ujedno predviđajući da će takvog materijala biti još. Naravno, nije trebalo dugo čekati.
Nikom ne treba objašnjavati da je Hrvatska već više godina u vrlo lošoj gospodarskoj situaciji, ili da odbacimo eufemizme, u ekonomskom rasulu, stagnaciji, pa i regresiji. Gotovo dvije godine Milanovićeve vladavine takvo stanje nisu nimalo popravile. Upravo nasuprot, pogoršale su ga do krajnjih granica izdržljivosti, što je zapravo bilo posve očekivano – ni Milanović ni Kukuriku gotovo se uopće nisu zanimali posrnulim gospodarstvom ni stotinama tisuća nezaposlenih, nego su vrijeme protraćili baveći se poglavito ideološkim temama: Bleiburg, zdravstveni odgoj, homo brakovi, Lex Perković, ćirilica u Vukovaru…
Moja štovana i ostala gospodo, uz ponešto neizbježne patetike, ovdje jednostavno moram prethodno podsjetiti na nekoliko relevantnih elementarnih činjenica.
Godine Gospodnje 2013. Republika Hrvatska ostvarila je i zaokružila sve svoje temeljne narodne i državne ciljeve. Nakon osamostaljenja i međunarodnog priznanja 1992, nakon pet godina nametnutog krvavog rata, nakon blistave ratne pobjede nad srpskim napadačem i vojnog oslobađanja okupiranog teritorija 1995 – unatoč preranoj smrti najsposobnijeg i najučinkovitijeg političara u kompletnoj hrvatskoj povijesti dr. Franje Tuđmana, unatoč silnim opstrukcijama domaćih petokolonaša i njihovih inozemnih patrona i financijera, unatoč bezbrojnim preprekama, podmetanjima i protivljenjima – u međuvremenu smo ipak uspjeli postati članica najjačeg svjetskog vojnog saveza NATO, uspjeli smo se obraniti i od mirnodopske političko-pravne srpske agresije instrumentaliziranjem Haaškoga suda, te smo naposlijetku postali i ravnopravnom članicom samog središta zapadne civilizacije, europske konfederacije suverenih država, Europske unije.
U dvije riječi, uspjeli smo. Pobijedili smo. Ostvarili smo najvažnije hrvatske nacionalne i državne zadaće, i sve što nam je preostalo učiniti, jest – postići gospodarski napredak. Pokrenuti i oporaviti hrvatsko gospodarstvo, podignuti narodni životni standard, omogućiti ljudima da žive bolje i sretnije. Bukvalno nam ništa drugo više nije važno, nego upravo, jedino i samo to.
A što su radili Milanović i Kukuriku svemirski beskonačnici?
Čime su se bavili? Još jednom, evo čime: ustašama i partizanima, homo paradama, “rodnom teorijom”, homo brakovima, munjevitom zakonskom zaštitom bivših udbaša, poskrivečkim postavljanjem ćirilićnih tabli… i tako još malo pa dvije godine svemirskih beskonačnosti, preko dvadeset mjeseci. Vratite se sad natrag u izborno vrijeme, u studeni i prosinac 2011. godine, i recite, jeste li tako nešto očekivali?
Pobogu, možete li uopće u to povjerovati? Više od dvadeset mjeseci spaljenih u bezvezni, besmisleni, svemirski beskonačni ideološki dim, a narod nek’ puši. E bogami, predugo je to razodoblje da bi bilo slučajno. To više nije koincidencija, to više nije “bavljenje”, to je intencija, to je proizvodnja. Javno, jasno i glasno – ne bavi se Milanović svemirskim beskonačnostima, ne. On ih namjerno proizvodi.
Jebe se njemu za >300.000 nezaposlenih, pad BDP-a, rezanje plaća i mirovina, otpuštanje radnika, bla-bla, hu d fak kerz, njemu je politika “što gore, to bolje” osnovno sredstvo, cilj i uopće razlog vladanja. On drugo ne zna, ne može i ne želi. Zašto bi? Daleko je lakše proizvoditi beskrajni niz šupljih medijskih skandala i zavaravati narod emocijama nabijenim ideološkim budalaštinama, negoli nešto ozbiljno raditi, ostvariti i postići.
Evo nam i najnovijeg takvog Kukriku “proizvoda”:
Izgleda da je ovu svemirsku beskonačnost zapravo započeo jedan lokalni deklarirani obožavatelj “Načertanija”, velikosrpskog nacionalnog programa, inače poznat pod nadimkom “Fausto”, ali čije “antifašističko” oduševljenje srpskim ekspanzionističkim pretenzijama admini HR Wikipedije nisu baš najbolje primili:
Na istu temu isti tip je pokrenuo i Failbook stranicu, na kojoj su slični načertanijski entuzijasti gotovo identično kao i u slučajevima posjeta Judith Reisman, te napadaja na osobe koje su prikupljale potpise za referendum “U ime obitelji”, pozivali na progon i fizičke napadaje na admine HR Wikipedije, a sve je prštalo i pršti od uobičajeno budalaste, svemirski beskonačno protuhrvatske, srpske i “jugoslavenske” mržnje. Da Wikipedija uopće nije nikakav službeni niti pozdani izvor informacija, vjerujem da zna i maleno Internet dijete, a nakon odgovora HR administratora na debilnu medijsku hajku:
…saznali smo da ničiji Wiki admini ne odgovaraju za sadržaj članaka. Kako hrvatska Wikipedija postoji već preko 10 godina, postalo je jasno da je cijela stvar zapravo samo još jedan privatni sukob frustriranih “antifašističkih” obožavatelja “Načertanija” sa stvarnošću.
Međutim, kakva bi to bila svemirska beskonačnost, a da se u nju Kukurikavci ne upletu i službeno? Pa je domaći ministar za zdravstveni odgoj, “rodnu teoriju” i sretno smješkanje na utakmicama dok pun stadion četnika divlja i luduje, Željko Jovanović, potrčao poučiti hrvatsku djecu:
“Jovanović: Djeco, ne baratajte hrvatskom Wikipedijom jer su sadržaji falsificirani”
I kad pročitamo: “…Vlada zasad nema adekvatan odgovor na to, jer administratori hrvatske Wikipedije brišu naknadne upise od strane Vladinih web mastera kao dupli upis…”, neminovno nam slijedi pitanje: postoji li igdje u svijetu slučaj da se nečija vlada upliće u rad lokalne Wikipedije? Naravno, osim Kine, Sjeverne Koreje, Kube i sličnih svemirski beskonačnih rajeva na zemlji? 🙂
Dakle, naš ministar Jovanović, inače jedan iz svega cirka oko peterostruko premašene srpske ustavno-zakonske manjinske etničke kvote u Kukuriku vladi, kaže hrvatskoj djeci da ne koriste HR Wikipediju, jer mu se, eto, ne sviđa što tamo ne piše baš sve kako bi on htio. A osobito ne što se navodi i da mu je onaj ustaški klerofašistički Račanov Ustavni sud ukinuo neke svemirski beskonačne odluke, i tako to.
No, dobro. Čiju dakle Wikipediju, po čika Jovi, trebaju koristiti hrvatska djeca? Englesku, njemačku, francusku? Ako znaju jezik. A ako ne znaju? Pa српсkу, naravno, jer tamo sve lepo piše, bre, i to nadasve objektivno, nefalsifikovano, nepristrasno i po volji ljubitelja “Načertanija”. Jel’ tako, ministre? Ili možda “srpsko-hrvatsku” Wikipediju, gdje “Jugoslaveni” slave osobnog favorita premijera Milanovića, “najvećeg sina svih naših naroda i narodnosti”, ushićeno pišu o “Načertaniju” i veličaju “srpsko-hrvatski” jezik, nasuprot tamo nekim nacionalističkim, klerofašističkim i ustaškim hrvatskim izmišljotinama..? 🙂
Podjebavanje bezbrojnih Kukuriku svemirskih beskonačnosti na stranu, Jovanovićevo sitno kokošarsko petljanje u nečiji privatni ideološki sukob dovelo je do zanimanja i samog šefa Wikipedije, Jimmyja Walesa. Evo kako to prenosi svega cirka oko 600.000.000,00 kn poreza državi dužan EPH-ov Jutarnji Srbobran:
“OSNIVAČ WIKIPEDIJE GOVORI ZA NEDJELJNI: ‘Srbi i Hrvati ne smiju imati odvojene Wikipedije'”
Naravno, jasno je da je članak interpretacija svemirskih beskonačnika koji su osobno uključeni u spor, te da su Walesovi izvori informacija prvenstveno srpski i “jugoslavenski” – njima svima jednako savršeno odgovara “ideja” da se “sve ex-yu Wikipedije spoje u jednu”. Zvuči vam poznato? 🙂
Međutim, težinu problemu daje nesretna činjenica da je Jovanović aktivni ministar u vladi jedne članice Europske unije, a bilo kome imalo normalnom u svijetu teško je povjerovati da bi se takav išao javno miješati u nekakve efemerne budalaštine… i još pri tome svoje etničko podrijetlo bez imalo srama stavljati ispred interesa naroda i države u čijoj je vrhovnoj vlasti. Za nauk budućim generacijama, koga stavljati u vlast, a koga ne.
Bilo kako bilo, ovdje smo ipak došli do nečeg. Naime, prema podacima koje je iznio jedan od suradnika, ta grozna “ustaška” hrvatska Wikipedija je razmjerno najčitanija i najposjećenija:
“Jedan od razloga, napada na našu wikipediju je i njena korištenost. Iako srpska wikipedija ima više članaka, dok smo slovensku nedavno prešli po broju članaka, naša se wikipedija najviše koristi od svih južnoslavenskih. Na ovome linku: http://stats.wikimedia.org/EN/Sitemap.htm pod Usage, Views per hour možete vidjeti da u jednom satu, naša wikipedija ima 27,973 klikova u odnosu na 6 milijuna govornika hrvatskoga jezika (to je neka njihova brojka). Srpsku, koja ima 12 milijuna govornika u jednom satu posjeti 23,963, slovensku (2 milijuna govornika) 14,525, “srpsko-hrvatsku” (“23 milijuna” govornika) 10,060 i bosansku (3 milijuna govornika) 7,525. Ove manje wikipedije nisu toliko ni bitne, ali ovu statistiku (nove brojke izlaze svaka dva-tri mjeseca) pratim od početka ove godine i uvijek smo ispred srpske wikipedije, iako Srbija ima više stanovnika, iako je Srba više od Hrvata. Ovo nije nikakav nacionalizam ili nešto drugo, da se razumijemo nego jednostavno, očitavanje statistike. Po mom mišljenju, najbolja online enciklopedijska izdanja na našem jeziku/cima su ona od LZMK, osobito Opća i nacionalna enciklopedija čiji komplet imam kod kuće, potom Enciklopedija.LZMK.hr koja sadrži više izdanja. Činjenica je da wikipedija najbolje kotira kod google pretrage, stoga je višestruko posjećenija. Sve pohvale za demanti! —Mostarac (razgovor) 22:20, 11. rujna 2013. (CEST)
‘Opa. Zamislite vi sad taj svemirski beskrajni milanovićevsko-jovanovićevski užas, kada su skužili da “ustašku” Wikipediju čita i koristi najviše ljudi “na ovim prostorima”, u “regionu”, iako ona ideološka “antifašistička” bulažnjenja ne zarezuje ni pol’ posto, a pri tome jasno i glasno, ponosno i bez imalo ustezanja, daje do znanja da nije nikakva “jugoslavenska”, “srpsko-hrvatska” niti bilo kakva Kukuriku kontrolirana bedasta izmišljotina, nego baš – hrvatska. Pročitajte npr. članak “Detuđmanizacija”, jebote, k’o da sam ga ja pisao. O, svemirske li Kukuriku jeze… 🙂
Ali ujedno i savršenog materijala za još svemirskih beskonačnosti, za mazanje očiju gladnog naroda, da se ima o čemu pričati kad nas za koji dan Europa pritisne sankcijama zbog Lex Perković. Što će Kukuriku tada? Pa jednostavno, pobogu, za kog’ im vraga služe “novinari” u Jutarnjem, Novom listu itd – ako ne pronađu još štogod ustaša u konzervi sardina, reći će npr. da je Europska unija leglo desnih povijesnih revizionista, crnokošuljaša i klerofašista, koje smetaju napredni hrv… pardon, jugoslavenski Kukuriku ljevičari, antifašisti i poštenjačine.
Zapravo, “Srpske Novosti” su s tim već počele, još prije tjedan dana 🙂
(Objavljeno 15. rujna 2013.)
[Rasprava]
Kako reče Albert Einstein…
“Samo su dvije stvari beskonačne, svemir i ljudska glupost… ali za svemir nisam siguran.”
Najnoviji dokaz te pomalo komične teze i izreke, usudim se reći apsolutan i neoboriv, jučer nam je pružila Milanovićeva družina s Markovog trga. Grčevito se zubima i noktima boreći za ostanak na tronu neprikosnoveno najgore, najnesposobnije i najbedastije vlade u kratkoj povijesti neovisne hrvatske države – vlade prema kojoj su čak i Račanova, Sanaderova i Kosoričina kadrovska rješenja bila mila majka i redom sinji genijalci, stručnjaci, lumeni i poštenjačine – Kukurikavci misle da su se dosjetili jadu kako onemogućiti i spriječiti onih 750.000 krvožednih klerofašista, crnokošuljaša i Thompsonovaca, sjećate se, što su potpisali referendumski prijedlog inicijative “U ime obitelji”.
Evo kako glasi ta najsvježija svemirska beskonačnost:
Vladina kontra: Referendumom protiv referenduma o braku?
“…Obraćanje Ustavnom sudu sa zahtjevom za ocjenu ustavnosti predloženog referendumskog pitanja jedna je od mogućnosti. Za nju su se zalagali neki članovi Kukuriku koalicije, ali zbog ranijih negativnih iskustava s Ustavnim sudom koji je donio nekoliko odluka protiv Vlade, u Banskim dvorima nisu previše skloni toj opciji. Zato se zadnjih dana pojavila ideja o referendumu koji bi Sabor raspisao kako bi se birači izjasnili smatraju li da bi se referendumima smjelo zadirati u temeljna ljudska prava i slobode navedene u takozvanoj glavi tri Ustava. Na tragu je to mišljenja da i brak spada u to pravo, koji bi se ograničavalo jednoj skupini građana ako bi se u Ustav stavilo odredbu koju zahtijevaju »U ime obitelji«. – Sabor može raspisati takav referendum i kad bi on uspio referendum o braku više ne bi bio moguć…”
Okej, rado bih bio sklon povjerovati da Milanović zapravo nije tako svemirski beskonačan. Da je ovo samo još jedan dešperatni, očajni probni medijski balončić nekog bezveznjaka iz drugog ešalona vladinih podrepaša, serviran javnosti putem Novog lista, lokalnog stranačkog biltenčića SDP-a. Naime, tko god mu je autor, mogao je i morao barem prvo, prije negoli je otvorio usta & upregnuo novinarska potrčkala, provjeriti što to piše u “takozvanoj glavi tri Ustava”, a potom se obavijestiti o svjetskoj i europskoj pravnoj praksi u svezi glede malog mede, pitanja braka. Pa bi vidio da brak nije “temeljno ljudsko pravo” i da ga svjetske države, pa i članice Europske unije, posve slobodno, samostalno i često vrlo različito uređuju. Tako bi uštedio i sebi i Kukurikavcima još jednu svemirski beskonačnu javnu blamažu – jer ni ovakav infantilni “referendum protiv referenduma”, unatoč vjerojatnom uspjehu, opet baš ničim ne bi doveo u sumnju, kamoli spriječio, onaj koji traže “U ime obitelji”.
Dakle, drage volje bih povjerovao da ovo nije Milanovićev, nego nečiji tuđi svemirski nonsens. Ali… ali.
Prisjećajući se na kakve monumentalno tragikomične bedastoće je gospodin drug premijer protraćio i prokockao već gotovo dvije godine svoje vladavine, nasuprot vrištećem imperativu bavljanja posrnulim gospodarstvom i konstantnim utegom od preko 300.000 nezaposlenih – dvije godine koje su pojeli ideološki skakavci, dvije godine svemirskih beskonačnosti tipa ukidanja sponzorstva obilježavanja bleiburške tragedije, nasilnog uvođenja homo-propagandnog zdravstvenog odgoja, besmislenog medijskog ratovanja s crkvom, nanošenja nemjerljive štete hrvatskoj državi i narodu navrat-nanos zakonskom zaštitom jednog osumnjičenog bivšeg udbaša nasuprot prihvaćenoj pravnoj stečevini Europske unije, te bešćutnog pljuvanja po vukovarskoj ratnoj žrtvi postavljanjem ćiriličnih natpisa pod okriljem mraka, uz otvoreno likovanje besramno četničke Srbije – bogami… teško da je tome tako.
Nije tu u pitanju nikakav drugorazredni ulizica. Ovo je baš upravo Milanovićeva, milanovićevska svemirska beskonačnost, ničija i nikakva druga. Nakon “Tita prije Tuđmana”, “slučajne države”, “građanskog rata” i sličnih, ovo je samo najnoviji beskonačni svemirski biser u nizu. Stay tuned, more to come.
(Objavljeno 11. rujna 2013.)
[Rasprava]
Referendumofobija
Na opću temu homo prava u Hrvatskoj napisao sam dosad čak tri dnevnika, i nažalost, izgleda da su sva tri još uvijek apsolutno aktualna: “Nevjerojatna glupavost hrvatskih ‘katolika'” (15. lipnja 2011), “Higijena ideologije” (11. siječnja 2013), i “Kinsey namjesto Marxa” (30. siječnja 2013). Pročitajte i podsjetite se.
U međuvremenu se dogodilo nekoliko prilično značajnih stvari. Kao prvo, Jovanovićev curriculum na Ustavnom sudu prošao je kao bos po trnju, ali što je najporaznije, ma čista tragikomedija, ne zbog staljinističkog nametanja ideologije, nego zbog prostog i diletantskog – nepoštovanja procedure. Ustavni suci imali su lak posao i uopće nisu morali ni zakoračiti na klizav teren svjetonazorskih pitanja infamnog 4. modula, jer se primitivni analfabet Jovanović nije dosjetio da prije nametanja “rodne teorije” djeci svoju odluku mora barem objaviti na propisani način. Neki su na to još onda upozoravali (odmotajte), a neki su, kao i obično, gurali glave u pijesak.
Kao drugo, vlada, predsjednik republike, golema većina masovnih medija i razvikanih tzv. “ljudskopravaških” “nevladinih” udruga pali su kao trule kruške na elementarnom ispitu poštovanja samih osnova demokracije i, smijurija, ljudskih prava, u slučaju građanske refrendumske inicijative “U ime obitelji”. Vjerovali ili ne, gotovo nitko od njih ni jednom jedinom riječju nije se barem ogradio, a kamoli osudio, fizičko nasilje koje se očito organizirano provodilo nad volonterima inicijative, u htijenju da se silom onemogući pokušaj skupljanja potpisa za referendum.
Pozor, molim – tu se ne radi o slaganju ili neslaganju s temom incijative ili referendumskim pitanjem. Ne. Radi se o fašističkom, komunističkom, totalitarnom, protudemokratskom i kriminalnom nijekanju nečijeg prava na političko organiziranje i djelovanje. Razumijete li? Ako toga nema, ako nema srži demokracije, ljudi moji, onda nema ni civilizacije, nema uopće uređenog društva. Kao da smo u Jugoslaviji u 1989, a ne u Hrvatskoj u XXI. stoljeću 😦
Volonterke na štandovima “U ime obitelji” napadnute su preko 50 puta, a kukavička licemjerna vlada i ništa bolji predsjednik države ni da zucnu. Uz ispriku damama, šute k’o pičke. Kardinalna anticivilizacijska sramota, qui tacet consentire videtur. I naravno, potaknuti takvim degutantnim stavom, provladini i redom prohomo mediji podržavali su i odobravali nasilje – i to isti oni koji su koliko jučer na sva usta urlali, vrištali i šizili ako bi nekog homića itko samo malo ružnije pogledao. Sudjelujući u toj upravo nevjerojatnoj javnoj društvenoj regresiji i devoluciji, domaća LGBT zajednica sama je sebe posve delegitimirala.
Nastavak nije bio ništa bolji. Nakon što je skupljeno navodno oko 380.000 potpisa, vladajućima i njihovim medijskim epigonima dojučerašnji godinama pred svake izbore prokazani i popljuvani “HDZ-ov prenapuhani popis birača” naglo je postao sasvim dobar i nadasve mjerodavan za ocjenu ima li potpisa dovoljno za Ustavom traženih 10%, ili nema. Kojeg li ljigavog licemjerja, što kažete?
Potom su se zaredale ocjene raznih provladinih i medijskih “pravnih stručnjaka” kako je “referendumsko pitanje u suprotnosti s Ustavom”, “napad na ljudska prava” itd, zaboravljajući da je istovjetna definicija braka bukvalno oduvijek ugrađena u Obiteljski zakon (u članku 5, prije i u Zakonu o braku i porodičnim odnosima), iz čega logički proizlazi da je i sam taj zakon – neustavan, jer krši ljudska prava. Okej, predložih ja, ako tako odista mislite, pa zašto jednostavno ne zatražite da Ustavni sud tu “diskriminacijsku” zakonsku odredbu ukine? Naravno, ostadoh bez suvislog odgovora. Zašto? Pa zato što gospoda drugovi LGBTXYŽNJ zapravo vrlo dobro znaju da statusna pitanja ne pripadaju u sferu temeljnih ljudskih prava, i zakonodavstva država članica Europske unije, slično kao i nekad republika u SFR Jugoslaviji, mogu ih slobodno i autonomno uređivati.
I kao da sve to nije bilo dovoljno, dočekali smo i izjave ministrice vanjskih poslova Pusić i nekog SDP-ovog saborskog redikula Grbina da, otprilike, “saborski mandat nije obvezujući, pa čak ako referendum i uspije, Sabor ne mora promijeniti Ustav”. Iako u Ustavu u članku 86. stavak 5. crno na bijelo piše da je odluka naroda na refrendumu obvezatna. Jučer u oporbi i pod Kosoričinim pendžerima urlali su i kleli se u “direktnu demokraciju” i “neposredno odlučivanje naroda”, a sad kad im je volja naroda stvarno zakucala na vrata, dvolične ljige okrenuli su ploču. Fuj 😦
Protudemokratsko ponašanje vladajućeg režima zapravo je otišlo toliko daleko i u toj mjeri zastranilo, da su neka od najpoznatijih ustavno-pravnih imena u državi, poput profesora Smerdela i Lauca, bila prisiljena javno reagirati. Odista, tužno je čitati kako sijede glave koje su pisale školske i fakultetske udžbenike moraju tu našu diletantsku “liberalnu” i “progresivnu” političarsku sitnozubu stoku upozoravati da se barem malo operu od ustajalog ideološkog smrada, umiju, počešljaju i upristoje.
Što i kako dalje? Stvarno je teško reći, jer su vladajući Kukuriku nakon šokantnih poraza na europskim i lokalnim izborima, izgleda, postali posve nepredvidivi. Istina, s određenom dozom zadovoljstva primijetio sam da najavljuju namjeru zakonski regulirati homo “brakove” slično kako sam zimus predložo u dnevniku “Higijena ideologije”, a u približnom tonu nedavno se izjasnio i vječni dežurni klerofašist za budale, Marko Perković Thompson, inače jedan od niza domaćih poznatih osoba koje su podržale i potpisale inicijativu “U ime obitelji”.
A oni su u prošli petak ustvrdili da su skupili ukupno čak 749.306 potpisa podrške za referendum, što je otprilike dvostruko više od potrebnog broja. Međutim, većinski režimski mediji-glasnogovornici i dalje svako malo spinaju, pišu i tvrde, pozivajući se na “pouzdane izvore iz vlade”, da referendum jednostavno neće biti raspisan, “jer nema roka” itd. Posljednja izjava ministrice Pusić, koja se bez problema može okarakterizirati kao otvoreno protofašistička, to nažalost nedvosmisleno potvrđuje:
“…’Brojka od preko 700 tisuća ljudi koji su potpisali inicijativu je nasrtaj, i to trostruko podcrtan, na demokratske temelje na kojima smo zamislili i stvorili ovu zemlju, i to nikako ne smijemo i ne možemo dopustiti’, rekla je Pusić.”
Znači, tih 749.306 ljudi, gotovo 20% birača, i preko 17% hrvatskog stanovništva, svojim potpisima “nasrću na demokratske temelje” na kojima je dezerterka iz ratne Hrvatske Vesna Pusić “zamislila i stvorila ovu zemlju”? ‘Ej, daj me uštipnite… stvarno, ne znam dal’ da se valjam po podu od smijeha, ili da plačem?
Vesna Pusić, osoba koja se nikad, nikako i ničim nije založila za hrvatsku državnu neovisnost, i koja će u povijesti ostati upamćena isključivo i jedino po petokolonaškoj optužbi vlastitog naroda za “agresiju na Bosnu”, sada glumi i izigrava nekakav tuđmanovski autoritet, a samo zato da bi pokušala opravdati svoja besramna protuustavna i protudemokratska stajališta. Odista je teško zamisliti takvu količinu dvoličnosti, pa i čiste iracionalnosti, jer je jednostavno realno nemoguće da toliki broj ljudi potpiše, a da se ne radi o osobama različitih političkih opredjeljenja i svjetonazora – kladim se i članovima Pusićkine vlastite stranke. To, pobogu, mora vidjeti i malo dijete…
I eto vam kakvu redikulušu mi imamo za ministricu vanjskih poslova. Ukakila se živa od silnog straha od referenduma, opalila je prava referendumofobija. “‘Odi bre, pa se leči”, pljunuo bi je Šprajc, pravi novinarski profesionalac. Milina, zar ne? Drugim riječima, ako se patološkim eksponentima vladajućeg režima i njihovoj medijskoj prohomo kamarili volja naroda ne sviđa, onda treba – promijeniti narod. Jer ispravno, “progresivno” i dopušteno je samo ono što Kukuriku vlast, kao moderna inačica “avangarde radničke klase”, odredi i naredi da jest. I schluss.
Naravno, jedini im je “sitni” problemčić što za takvu “promjenu” naroda mogu učinkovito koristiti samo metode poput onih Miloševićevih. Sjećate se? “Ne čujem dobro! Nećemo da dozvolimo klerofašističkim elementima da nam razbijaju Jugoslaviju! Niko ne sme da vas bije… osim mene”, i slično. Koma jebote, svega dva tjedna prije ulaska u EU, pravi mali sumrak civilizacije u Hrvatskoj.
I naposlijetku, da nešto razjasnimo. Ako ste pozorno pročitali moje gore navedene dnevnike i ovaj tekst, možda vam je moglo postati jasno da ja, u osnovi, ne podržavam inicijativu “U ime obitelji”, jer kako rekoh, statusna pitanja načelno ne pripadaju u ustavnu materiju. Naravno, nije ih nemoguće tamo ugraditi (nekoliko država Europske unije to je i učinilo), i ako je odista takva narodna volja, ja ću to prihvatiti, što god o tome osobno mislio. Međutim, opisano sramotno ponašanje vlade, predsjednika države, vladajućih političara, provladinih medija i LGBT zajednice jednostavno me prisililo i natjeralo da sam sebe upitam – jebote, koga ja to toleriram, pa i branim?
Prema kome sam ja to blagonaklon i dobronamjeran? Nema baš nikakve razlike između onih koji su prije dvije godine bacali kamenje na splitsku homo paradu, i ovih što su napadali štandove “U ime obitelji”. Zaslužuju li oni koji čak ni barem kurtoazno ne osuđuju, nego zapravo prešutno podržavaju nasilje, iako su do jučer bili njegove žrtve, bilo kakvu toleranciju? Da parafraziram nekog: moja gospodo drugovi topla braćo i sestre, takvim ljigavim, bijednim i licemjernim ponašanjem odbili ste od sebe čak i nas koji smo vas – u ime univerzalnih principa – bili spremni braniti.
A kad je tako, što onda možete očekivati od onih koji vas ne mogu očima vidjeti? Na to pitanje odgovorite si sami.
[Rasprava]
Kinsey namjesto Marxa
Nakon upravo nevjerojatnih događaja na predavanjima i pojavljivanjima dr. Judith Reisman, te njihovog nezapamćenog medijskog predstavljanja, prisiljen sam opet reći da me, ono, prilično sram što živim u ovakvoj Hrvatskoj.
Točno, dosad smo vidjeli i čuli stvarno svašta – osobito u tom protraćenom, promašenom i propalom desetljeću “detuđmanizacije” – ali vjerujem da tolika količina javne imbecilne netolerancije, birtaškog primitivizma, analfabetskog bezobrazluka, frustrirane mržnje i agresije nije zabilježena u samo nekoliko dana još negdje od vremena Miloševićeve huškačke ratne propagande o “ugroženoj srpskoj nejačadi”. A zbog čega?
Zbog javnih nastupa jedne žene stare 77 godina, inače gotovo posve nepoznate u ovom dijelu svijeta, s čijim se tezama, stajalištima i nazorima možete ili ne morate slagati, ali koja je u “novinarskim” prikazima tih naših “medija” predstavljena u najmanju ruku kao majka Adolfa Hitlera osobno – i to prava nazi-mama koja sa sobom dovodi cijele SS divizije homofobnih klerofašista koje će jamačno, u roku keks, Kukuriku LGBT “nenaoružanu nejačad” strpati u plinske komore.
‘Ej, tragikomedije. Pa pogledajte vi to, molim vas. Prvo su se neki opskurni likovi s više udruga negoli članova (primjerice “David”, one-man-band koji javno i nažalost još uvijek nekažnjeno propagira netrpeljivost, mržnju i diskriminaciju vjere i vjernika) unaprijed pobunili, tvrdeći da je Reisman “homofob” koji “promiče govor mržnje” i “banalizira holokaust”. Nakon što se doznalo da ju je i HDZ pozvao u Sabor, bukvalno svi mediji krenuli su je nazivati “lažnom znastvenicom”, “skandaloznom” ili bar “kontroverznom”.
Pa je konačno došla na zagrebački Fakultet političkih znanosti i održala to svoje predavanje, nakon kojeg su joj od nekolicine “studenata” postavljena “spontana pitanja” tipa: “Sram me što su vam dopustili da ovdje govorite.” Kao što se moglo vidjeti, ti “studenti” su zapravo uglavnom bili jedna vrlo nevozna ženska osoba korpulentnijeg izgleda, koja je između ostalog ustvrdila da “gleda pornografiju svaki dan, ali kad se seksa, ne oponaša što tamo vidi.” Mda… vruće željice su jedno, a stvarne mogućnosti drugo, zar ne? 🙂
U svakom slučaju, neš’ ti “pitanja”… i kao da takav i sličan primtivizam i bezobrazluk nije bio dovoljan, nakon odgovora dr. Reisman da kao osoba koja je odgojena u komunističkoj obitelji “zna prepoznati indoktrinaciju”, u tu bajnu “raspravu” se uključio i neki profesor, za kojeg se ispostavilo da je čak i dekan tog faksa, mila majko. U svojoj krajnje egzaltiranoj lamentaciji na ne baš naročito akademskom engleskom, taj je između ostalog zavapio da su studenti “indoktrinirani od Katoličke crkve” i opomenuo Reisman da bude – “pristojna”.
Vjerovali ili ne 🙂
Što mislim o zdravstvenom odgoju, napisao sam. Što mislim o tezama dr. Reisman? Iskreno, ne znam o njima puno, samo iz medija. Čuo sam da se žestoko protivi Kinseyu, što mi je prilično razumljivo u svjetlu činjenica iz kojih se lako može zaključiti da je tip bio nažalost nikad osuđeni perverzni pedofil. Čuo sam da prokazuje homoseksualizam kao važan dio njemačkog nacističkog pokreta, što se nekima možda ne sviđa, ali je povijesna činjenica – samo primjerice, Hitlerov dugogodišnji pokrovitelj i vođa nacističke SA paravojske Ernst Rohm, kao i drugi Hitlerov najbliži prijatelj i zamjenik Rudolph Hess, bili su obojica homo. Čuo sam da dr. Reisman priča o “erototoksinima” i štetnom utjecaju pornografije na ljudski mozak, što djeluje nevjerojatno, dok se ne sjetite da postoji i nešto što se naziva “seksualna ovisnost”. Ali naravno, ni s tim se svi ne slažu. I tako dalje… Kinsey tvrdi jedno, Reisman drugo, treći treće. Svi su tu da ih čujemo, pročitamo, prosudimo i ocijenimo, pa prihvatimo ili odbacimo. U čemu je problem?
Nema ga. Zato jednostavno moram upitati sve te naše “novinare”, političare i ine koji ovih dana toliko javno histeriziraju, šize, pjene se i luduju: ‘alo, ljudi, jeste vi normalni?
Jel’ to Hrvatska preko noći, nakon povratka Kukurikavaca, opet postala nekakva Jugoslavija, Kuba, Sjeverna Koreja? Marksizam, diktatura proletarijata i “revolucija koja teče” odbačeni su u ropotarnicu povijesti, “detuđmanizacija” i savoštrbački haaški prevrat neslavno su vam propali, pa ste si našli patetične nadomjestke i slamčice ideološkog spasa u Kinseyu, militantnim LGBT talibanima i “rodnoj teoriji”? 🙂
A jestel’ kad čuli za imperativna ustavna i zakonska načela koja izrijekom propisuju i nalažu jednakost, ravnopravnost, trpeljivost, toleranciju..? Koja jamče neprikosnovenu i neotuđivu slobodu govora i mišljenja, slobodu vjeroispovijesti i svjetonazora? Koja striktno zabranjuju i sankcioniraju svaku diskriminaciju? Ma kvragu, jestel’ vi kad čuli za obični dobar kućni odgoj? Što vam je? Što vas je spopalo?
Čega ste se toliko uplašili? 🙂
Pa dr. Reisman je samo jedna jedina krhka starica, stara baka koja nema baš ništa doli pomalo drhtavog glasa i svojih deset prstiju – nigdje SS divizija, ni plinskih komora. Upravo suprotno, ona je Židovka čija je obitelj stradala u nacističkom konclogoru Auschwitz. Odakle onda toliki strah? Ako nije znanstvenica, nego šarlatan, njezine teze lako vam je opovrgnuti, zar ne? Čemu toliko vrijeđanje i pljuvanje? Čega se bojite? Da će vas bakica spaliti svevišnjim ognjem & mačem zbog nametanja djeci 4. modula zdravstvenog odgoja? Da će vam zabraniti infantilno žvaljenje pred katedralom? Da će pokrenuti famoznu Pozaićevu novu Oluju i oteti vam tu vašu jadnu, kukavnu Kukuriku vlast?
Pobogu, dajte se umijte, strašljivci. Dođite k sebi i ohrabrite se: neće. Imate saborsku većinu i još preko dvije i pol godine mandata. Vremena koliko god hoćete, zar ne? Možete se slobodno i nesmetano nastaviti sramotiti i dokazivati da ste najnesposobnija i najbezveznija vlast u povijesti neovisne Hrvatske, koja 370.000 nezaposlenih hrani medijskim progonom, šikanom i pljuvačinom jedne bake. Ajme… 🙂
Na kraju, na stranu zajebancija i sve ostalo. Jednostavno moram napisati ispriku:
Gospođo Reisman, primite iskreno žaljenje jednog nepoznatog malog čovjeka zbog krajnje negostoljubivog, netrpeljivog, primitivnog i sramotnog tretmana kojeg ste iskusili od naših medijskih talibana, indoktrinirane Kukuriku omladine, militantnih LGBT heterofoba, agresivne antiteističke manjine i inih domaćih besprizornika. Iako nakon desetljeća nasilne “detuđmanizacije” (političkog pokušaja vraćanja Hrvatske pod srpsku vlast) trenutno okupiraju i teroriziraju većinu medija, oni ne predstavljaju hrvatsku državu, a još manje hrvatski narod.
Ovo je mlada, ali gostoljubiva, miroljubiva, slobodna i civilizirana zemlja u kojoj ima mjesta i za lijeve i za desne, i u kojoj svatko ima pravo na svoje mišljenje, vjerovanje, vjeroispovijest i svjetonazor.
Dobrodošli, i molim ne osvrćite se na primitivce i budale.
Mrs. Reisman, please accept sincere apologies of one unknown common man for the extremely inhospitable, bigoted, primitive and shameful treatment you have experienced with our media Talibans, indoctrinated Kukuriku jugend, militant LGBT heterofobes, violent antitheistic minority and other local examples of pure pathological frustration. Although after a decade of violent “detudjmanisation” (an political attempt to revert Croatia under Serbian government) they currently occupy and terrorise the most media, they do not represent the Croatian state, much less the Croatian people.
This is a young, but hospitable, peaceful, free and civilized country, in which there is a room for the left and the right, and where everyone is entitled to their opinion, belief, religion and a worldview.
Welcome, and please ignore the primitives and fools.
(Objavljeno 30. siječnja 2013.)
[Rasprava]
Higijena ideologije
O Jovanovićevom zdravstvenom (pre)odgoju već je izrečeno mnogo. Na Politici je u jednom trenu bilo blizu desetak dnevnika na popisu, svi na istu temu, u rasponu od pravih izljeva jugoslavenske fašističke mržnje, preko plitkih pokušaja duhovitosti i dosadnih naštrebanih bezvezarija, pa do vrlo zanimljivih, utemeljenih i dobro obrazloženih uradaka. Puno se pričalo, a s priče se odmah prešlo i na otvorene uvrjede oponenata, kako pristalica, tako i protivnika, i to traje još uvijek. Zato s pomalo lijenim žaljenjem utvrđujem da doba volontersko-edukativnog javnog pisanja o stvarima koje bi trebale biti notorne, pa i samorazumljive, još uvijek nije iza mene 🙂
Ne paničarite, obećavam da ću samo “kratko” o par “sitnica”, o kojima, kako mi se čini, dosad nije bilo toliko riječi. I disclaimer: svi stavovi u dnevniku isključivo su moje mišljenje i pogled na svijet. Iako u njih vjerujem i držim ih se, nipošto ne smatram da su isključivi, jedini ispravni i mogući. Ako netko zaključi da zbog nekih od njih nisam baš dobar vjernik, žao mi je, ali tu ništa ne mogu.
Podsjećam – ministar Jovanović je objavio svoj curriculum zdravstvenog odgoja. (Pozor: poveznica ministarstva ne valja. Radi se o .pdf datoteci “Kurikulum” koja će vam na računalo možda doći bez nastavka i nećete je moći otvoriti. Ako se to dogodi, evo vam je ovdje.) Usprotivili su se mnogi, a većina samo tzv. “Modulu 4”, nazvanom “Spolna/rodna ravnopravnost i spolno odgovorno ponašanje”. Razljućena ponašanjem vlasti i tzv. hrvatskih medija koji su sve kritike i kritičare curriculuma uvrjedljivo apriorno nazivali i nazivaju “protivnicima znanosti”, “primitivcima”, “srednjevjekovnim budalama” itd, Rimokatolička crkva je čak sročila i javno masovno dijelila letak u kojemu poziva roditelje da se suprotstave takvom načinu obnašanja vlasti i “javne rasprave”. Jovanovićevo ministarstvo potom je objavilo izjavu, patetično nazvanu “Istina o zdravstvenom odgoju” (poveznica ministarstva opet ne valja, evo vam je ovdje), u kojoj je odgovorilo na crkvene tvrdnje.
Jovanovićeve protivnike podržali su jedan Josipovićev savjetnik, kao i pravoslavni mitropolit Jovan Pavlović, ali njima se, vidi čuda, nitko nije usudio ništa prigovoriti. Medijsko ratovanje nastavilo se i anketom predstavljenom kao podrška Jovanoviću, iako iz objavljenih postotaka jasno proizlazi da se ukupno više građana protivi curriculumu ili traži njegovu izmjenu (43,7%), negoli ga u cijelosti podržava (41,5%). Bilo je toga još, ohoho, ali preostatak događanja, komentara i izjava se, po meni, može sažeti na nemilosrdnu, primitivnu javnu pljuvačinu – siledžija Jovanović ne odustaje od “Modula 4”, a vjerske zajednice i udruge od svojih stavova.
Evo osnovnih predmeta prijepora iz tog famoznog četvrtog dijela curriculuma: masturbacija, kontracepcija, promiskuitet, pornografija, homoseksualizam i tzv. “rodna teorija”.
Odnos vjerskih zajednica prema tim stvarima je poznat. Religiozni svjetonazori, bez obzira radilo se o katoličkom, pravoslavnom, muslimanskom itd, ne gledaju blagonaklono na masturbaciju, zabranjuju kontracepciju i promiskuitet i osuđuju homoseksualne čine, i nije uopće bilo teško unaprijed pretpostaviti da će Jovanovićeva objava prouzrokovati silne društvene sukobe i probleme. Posljednji popis stanovništva pokazao je da se preko 90% hrvatskoga puka deklarira pripadnicima neke od religija. Članak 63. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske izričito i nedvosmisleno propisuje obvezu, pravo i slobodu roditelja da samostalno odlučuju o odgoju svoje djece. Država, dakle, ne može propisati roditeljima odgoj djece kakav god joj padne na pamet, nego mora uvažavati njihove stavove.
Kako je onda moguće da se jednom takvom iznimno osjetljivom pitanju pristupi na ovako krajnje nepromišljen, nerafiniran, nepažljiv, upravo diletantski grub način, poput slona u staklarnici?
Ovo pitam posve neovisno o onome što ja privatno o tim stvarima mislim. A mislim slijedeće, redom: masturbacija nije štetna. U pubertetskoj poplavi hormona, ona je teenageru dobrodošao ventil, i ne treba ga zbog toga plašiti, nego mu valja objasniti. Problemi mogu nastati samo ako bi iz nekog naopakog razloga mladac zaključio da je masturbacija bolja od “prave stvari”, pa završio kao neki, ahm, ljubitelji “Načertanija” na ovome forumu. Dalje, kontracepcija nije grijeh, nego božji dar za planiranje obitelji i uživanje u životu. Draga gospodo, u ovakvim prilikama volim reći – Bog nije neznalica, i ne želi ni da mi budemo takvi, jer bismo inače još uvijek živjeli u pećinama. Nije božja volja ni da budemo nesretni, jer nam inače ne bi dao slobodu, sposobnost razlučivanja dobra od zla. Sjetite se svojih neotuđivih prava, vi koji ste stvoreni jednakima – život, sloboda i potraga za srećom… 🙂
O homoseksualizmu sam već pisao. Je li bolest, ili nije, je li prirodan, ili nije, je li biološki ili socijalno uzrokovan, pitanja su stara valjda koliko i povijest. Prema dosad dostupnim saznanjima, razlozi nastanka mogu biti i biološki, i društveni, i kombinacija to dvoje, moguće je postati homo, moguće je prestati biti homo, moguće je čak i svjesno odlučiti hoćete li biti homo, ili nećete – za sve to postoje primjeri i dokazi. Kako se radi o živim ljudima, konkretnim osobama koje valja cijeniti kao i sve ostale, prema njihovim riječima i djelima, a ne prema tome s kim spavaju, ja ne držim da je homoseksualizam bolest, i mislim da je pogrješno to tvrditi. Uz napomenu da to, samo po sebi, zakonski nije ni “govor mržnje”, ni poziv na diskriminaciju, jer osobu koja ima gripu nećete tući, ni je otpustiti s posla, nego čete joj skuhati čaj, zar ne?
Po meni, pravi problemi ne leže u razlozima nastanka homoseksualizma, nego u silnom licemjerju kojim se on obavija. Primjerice, brak. Činjenica je da golema većina homoseksualaca jednostavno ne želi brak, štoviše, ismijava ga i odbacuje kao prevaziđeni relikt prošlosti, a to potvrđuju nevelike brojke sklopljenih homo “brakova” u zemljama gdje je dopušten. Homo populacija, notorno vrlo promiskuitetna, jednostavno ne preferira i ne vodi takav način života. Zašto se onda na braku inzistira?
Pa, prvenstveno jer je u pitanju osobni materijalni probitak vođa i vodstava homo udruga, koje nešto moraju raditi da bi opravdale debele novčane donacije i državne potpore od kojih žive. Pri tome se zapravo ne želi proklamirana tolerancija, razumijevanje i prihvaćanje od većine, nego se nastoji što bezobzirnije provocirati hetero populacija i nametnuti vlastite stavove i način života kao jedine ispravne. Upravo tako – logoraš i stražar zamjenjuju uloge, a progonjeni se učas pretvaraju u progonitelje. Ako im se tko usudi što prigovoriti, automatski ga nazovu “homofobom”, mrziteljem, fašistom itd – pa makar se radilo i o stvarima koje su nedvojbeno čista patologija, poput onog video-uradka pred zagrebačku homo paradu prošle godine.
Mala digresija – termin “homofobija” nije medicinski, nego politička izmišljotina, pejorativna etiketa pomoću koje se u većini slučajeva pokušava diskreditirati oponent koji ne prihvaća tzv. LGBT ideologiju i propagandu. Ima ljudi, bolje rečeno devijantnih slučajeva, koji i sasvim malenu djecu vodaju po homo paradama, i to ne ovim našim, zasad uglavnom koliko-toliko pristojnim, nego onim “pravim”, ahm, “konkretnim”, od kojih se prosječnom čovjeku, bez imalo ustezanja rečeno, povraća. Dakle, po meni, daleko prikladniji naziv bi bio homofastidija, jer je sama pomisao na rektalnu penetraciju u seksu, da ni ne spominjem ostalo, većni jednostavno odbojna.
Unatoč svemu tome, meni ne smeta da se homo parovi “vjenčavaju”. Štoviše, mislim da bi im to trebalo omogućiti, i to dopunom već postojećeg Zakon o istospolnim zajednicama, iako možda, iz respekta prema vjerskom osjećaju većine, pod nekim drugim formalnim nazivom, npr. istospolna životna zajednica. Iako ne bih rekao da ćete takve vidjeti golih stražnjica na paradama, odista ima homo osoba koje su vjerne i posvećene jednom partneru, koje žive u ozbiljnim, stabilnim dugogodišnjim vezama, i nema razloga da im se ne pomogne.
Iz ovoga je vidljivo i da na promiskuitet ne gledam blagonaklono, a osobito ne kao na nešto što bih preporučio djeci. Ne iz nekih religijskih ni moralnih razloga, nego poglavito zato što sam već desetljećima u sretnom i ispunjenom braku. Naravno, ni ja ni supruga nismo u brak ušli neiskusni, ni prije podužeg razdoblja zajedničkog života, pa jednostavno mislim da je to pravi put i način za životnu sreću i uspjeh.
Uh… počinjem zvučati kao ostarjeli bračni savjetnik, zar ne? Znak da ubrzam 🙂
Primijetili ste da sam preskočio pornografiju i “rodnu teoriju”. Pornografiju jednostavno zato što ako bilo tko na bilo koji način bilo kakav pornografski sadržaj učini dostupnim djeci, prema čl. 165. Kaznenog zakona počinio je kazneno djelo i završit će u zatvoru do tri godine… a jamčim mu da će i na druge načine teško nagrabusiti. Jovanoviću, Štulhoferu & inoj družini na znanje i ravnanje.
Ostaje nam tzv. “rodna teorija”. Ona kaže, u nekoj pojednostavljenoj i sažetoj osnovi, da nam je samo spol biološki zadan, a da rod biramo, po želji i nahođenju. Možda najredikuloznija posljedica njezine primjene jest da u službenoj uporabi više nema mjesta tradicionalnim nazivima “majka” i “otac”, nego bi ostali samo “rodno neutralni” termini tipa npr. “roditelj 1” i “roditelj 2”. Pa si vi mislite… od logoraša do stražara, u trenu.
Bez okolišanja – Jovanovićev pokušaj uvođenja “rodne teorije” u hrvatske škole je čisti promašaj, i to ne samo bedasto staljinistički i nasilnički, nego čak i pritupo nesuvremen, jer je ona već, može se reći, praktično opovrgnuta.
Naime, Jovanovićevi biserni “stručnjaci”, očito iz slijepo ideoloških ili kakvih već opskurnih razloga, jednostavno su zanemarili činjenicu da je “Nordic Gender Institute”, središnja ustanova putem koje je u nordijskim zemljama propagirana i provođena “rodna” ideologija, ukinut još krajem 2011. godine. Zašto? Pa zbog banalno jednostavne činjenice što desetljeća pranja mozga sjevernjačkoj djeci i “ukidanje rodnih stereotipa” nisu donijela baš ništa, nego se pokazalo, gle čuda, da je “rod kao socijalni konstrukt” ipak biološki uvjetovan – muškarci su, eto, muškarci, žene su, vjerovali ili ne, žene, određena područja mozgova muških homo osoba sličnija su ženskim mozgovima, neki će, opet, navesti nedostatak serotonina, što uzrokuje minoriziranje inhibicija, i tako dalje.
S tim našim domaćim queer talibanima stvar je još i gora. Iako se predsjednik vlade Milanović, ministar znanosti Jovanović i razni njihovi pobočnici na sva usta zaklinju u “znanost” i “znanstveni pristup” zdravstvenom odgoju, tvrdeći da je “poput matematike ili biologije”, da se “temelji na znanstvenim i stručnim činjenicama” i da se radi samo o pitanjima “higijene” itd. zapravo su savršeno svjesni da je barem dio literature koju su “preporučili” uz “Modul 4” – neznanstven.
To jasno proizlazi iz sadržaja gore spomenutog sastavka nazvanog “Istina o zdravstvenom odgoju”, gdje se otvoreno kaže da rečeni crkveni letak ističe, doslovno: “…radikalnu (i neznanstvenu) rečenicu…” iz jedne od knjiga “preporučene” literature. Ako vlada priznaje da je ta rečenica “neznanstvena”, dakle šarlatanska, što onda takva knjiga, pobogu, radi u “preporučenoj” literaturi programa namijenjeg djeci? Zar je tamo iz “higijenskih” razloga?
Jednako je tako slabašno, nekonzistentno i kontradiktorno objašnjenje da curriculum “ne nudi nikakvu rodnu ideologiju, već samo razlikovanje između spola kao biološke i roda kao društvene kategorije”, pozivajući se ni manje ni više nego na “položaj žena u Saudijskoj Arabiji”, mila majko. Da se ipak ne radi samo o tome, neizravno je priznao sam Jovanović, izjavivši u jednoj novijoj od svojih već bezbrojnih primitivnih pljuvačina, doslovno: “…nije bitno kojeg ste roda i kojeg ste spola…”
Znate što, rekao bih da je ta Milanovićeva i Jovanovićeva ideološka “higijena” krajnje manjkava i gadno nečista. Mogli su je barem otuširati, podrezati joj nokte i oprati joj zube, nesretnici, prije negoli su je pustili u javnost.
Nažalost, kao i obično, ispada da opet kasnimo za svijetom – pokušavamo uvesti ono što su drugi već odbacili. I to, što je najgore od svega, bez alternative i izbora, ultimativno, prisilno, protuustavno, dakle bez uvijanja – totalitarno, staljinistički, fašistički. Pretjerujem? Moja gospodo, pokušajte se staviti u današnji položaj vjernika i vjerskih zajednica. Čine devet desetina stanovništva, a vlada njihov svjetonazor javno omalovažava i obezvrjeđuje. Što bi se dogodilo, primjerice, da Karamarko, kad jednom dođe na vlast, nekim jovanovićevskim dekretom uvede vjeronauk kao obvezni školski predmet? Što biste tada?
Dakle, kod svih razloga prijepora između pristalica i protivnika zdravstvenog odgoja koje sam ovdje naveo, radi se o odnosu prema ljudskoj seksualnosti, a ona ni slučajno nije samo prosto pitanje “higijene”, nego i poimanja života, pogleda na svijet, ideologije. Nemam odista ništa protiv da Jovanović, Štulhofer i ostatak domaće LGBT, queer i “lijeve” ekipe vjeruju u marksizam, gatanje iz graha, leteće tanjure, “rodnu teoriju” i slične stvari. Kad može Krešo Mišak, zašto ne bi i oni? Slobodno samo naprijed, knock yourself out gospodo, ali nemate pravo nametati svoju “higijenu” i svoja gledišta bilo kome, a najmanje djeci u školama.
Na kraju, valja pojasniti i tko je, zapravo, kriv za sve. Pa zna se – Hadeze 🙂
Uopće nije šala. Stožerna hrvatska stranka, ili bolje rečeno bezlični beskičmenjački reliquiae reliquiarum u koje se ista pretvorila nakon smrti predsjednika Tuđmana, odista jest odgovorna i za cijelu ovu frku sa zdravstvenim odgojem. Još polovicom 2008. godine “detuđmanizirani” hadezeovci donijeli su Zakon o suzbijanju diskriminacije kojim se u hrvatsku legislaturu, koliko je meni poznato, po prvi put uvodi pojam “rodni identitet”, pa čak i – štiti od diskriminacije. Iako uopće nema definicije o čemu se konkretno radi.
Kojega li žalosnog primjera iskompleksirane hrvatske malograđanštine… sjećate se? Vjerske zajednice su jednako bile protiv, kao i Marijana Petir, jedina saborska zastupnica koja se usudila usprotiviti modernom ideološkom nasilju. Da bi zbog toga od domaćih LGBT talibana bila nagrađena titulom “homofoba desetljeća”.
Danas, četiri i pol godine kasnije, može ponosno paradirati da je bila u pravu.
(Objavljeno 11. siječnja 2013.)
[Rasprava]
Tko ne nauči ništa od povijesti, osuđen je ponavljati je
Ono što slijedi vrlo je opsežno. Jedan od najdužih dnevnika koje sam dosad objavio, po veličini blizak Domazetovoj analizi Brijunskog transkripta, pa neću dodavati mnogo. Niti ne moram – u pitanju je stenogram Tuđmanovog odgovora na optužnicu u sudskom postupku koji je protiv njega vođen 1981. godine pred Okružnim sudom u Zagrebu. Radi se o izvanrednom povijesnom dokumentu koji govori sam za sebe, i to takvom strahovitom, upravo elementarnom snagom, da mu jednostavno ne treba naročit komentar. Dopustio sam si sitno lektoriranje, isticanje teksta i opremu podnaslovima u slučajevima potrebe, zbog lakšeg čitanja. Stranice su ostale numerirane.
Vidjet ćete, to je Tuđman kakav je ušao u povijest i vječnost – intelektualan, rječit, precizan, odrješit, apsolutno uvjeren u ono što govori i zastupa, ne odustajući od svojih stajališta čak ni u situaciji kada mu bez ikakvog pravnog razloga i materijalnog dokaza još jednom prijeti izgledna teška zatvorska kazna. Čitajući, posve lako ga možete zamisliti pred sobom kako sijeva očima iza debelih naočala, povremeno žmirkajući, podižući glas na mahove, odsječno i kratko mašući dlanovima, spajajući vrške prstiju u karakterističnoj kretnji.
A ono što govori – činjenice koje iznosi, zaključci koje izvodi – što god o Tuđmanu mislili, cijenili ga ili ne, voljeli ga ili mrzili, jamčim, neće vas ostaviti ravnodušnim. Iako stari već preko 30 godina, još su uvijek, nažalost, i suvremeni i predmet svakodnevnih prijepora: podaci o gospodarskom, demografskom i političkom stanju u Jugoslaviji, uzroci njezina višekratnog raspada, podaci o stanju u Hrvatskoj, odnosi između Hrvata i Srba, broj žrtava Jasenovca… glas iz groba, znamenje, podsjetnik i opomena.
Zato naslov, a i malo upozorenje. Završni dio dnevnika je prilično… osoban.
Franjo Tuđman: Odgovor na optužbu na glavnoj raspravi pred Okružnim sudom u Zagrebu, 17 – 20. veljače 1981.
(1) Optužbu u cjelini i u svim pojedinostima smatram neosnovanom i apsurdnom.
Najodlučnije, s dubokim ogorčenjem i indignacijom, odbacujem inkriminaciju da sam “uz pomoć iz inozemstva zlonamjerno i neistinito prikazivao društveno-političke prilike u zemlji”, “položaj hrvatskog naroda” i “ostvarivanje demokratskih sloboda građana u SFRJ”.
Inkriminirani tekstovi su ulomci iz mojih izjava spomenutim dopisnicima, dotično novinarima. Istrgnuti iz cjeline meni postavljenih pitanja i mojih odgovora na njih, ti tekstovi dijelom gube na značenju što ga imaju u cjelini, ali ni u takvom okrnjenom smislu ne daju nikakve objektivne osnove za inkriminacije u optužbi.
Iako su inkriminirane izjave samo dijelovi mojih odgovora, pa i tuđa interpretacija razgovora sa mnom, a nisu od mene autorizirani tekstovi – što valja imati na umu kada je riječ o intelektualnom ili političkom, a pogotovo o sudskom razmatranju – izjavljujem da stojim s punom odgovornošću iza smisla svojih riječi, ili bitnog sadržaja svojih izjava u cjelini.
Sve što sam – u biti – rekao izraz je mojeg osobnog uvjerenja, u skladu s idealima za koje sam se borio u socijalističkoj revoluciji i antifašističkom ratu, zasnovano na sveukupnom vlastitom životnom iskustvu i temeljeno na znanstvenom osvjedočenju, do kojeg sam došao dugogodišnjim naučno-istraživačkim radom na području suvremene nacionalne i opće povijesti.
(2) Smatram za potrebno da sudskom vijeću skrenem pozornost da se u optužbi ne navode točno moji osobni podaci, usprkos tome što sam zbog toga prosvjedovao već u istražnom postupku.
Ne navodi se da sam – kao doktor povijesnih znanosti i pisac – po zanimanju “povjesničar i pisac”. Očito, želi se prikriti moj životni poziv, unatoč činjenicama: da je pet mojih knjiga izašlo u devet posebnih izdanja (sedam na hrvatskom i dvije na slovenskom); da ukupan broj mojih tiskanih radova – rasprava, studija, eseja – iznosi više od 70 bibliografskih jedinica, od kojih je dvadesetak prevedeno na druge, strane jezike, a k tomu valja dodati više od tridesetak priloga na znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu, te posebna predavanja što sam ih držao – kao direktor Instituta za historiju radničkog pokreta i profesor suvremene nacionalne povijesti na zagrebačkom Fakultetu za političke nauke – na stranim sveučilištima u Europe i Amerike.
Kao povjesničar ušao sam u Opću enciklopediju, Enciklopediju i Leksikon Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, a kao pisac primljen sam (1969.) u Društvo hrvatskih književnika, ali tužilaštvo – usprkos svemu tome – jamačno iz nekih posebnih razloga opetovano prešućuje moj životni poziv. Dodajem, da sam kao general izišao iz JNA da bih se posve posvetio znanstvenom radu, kojim sam se bavio već i u vojsci.
Navodeći da sam 1972. presudom Okružnog suda u Zagrebu osuđen na dvije godine strogog zatvora (po čl. 100 i 109. KZ), tužilaštvo navodi da je Vrhovni sud Hrvatske preinačio tu kaznu u jednu godinu, ali ne navodi prekvalifikaciju na čl. 118 st. 1, kao ni to da je Vrhovni sud potom preinačio i tu svoju odluku (izvanredno ublažio) smanjivši na kaznu zatvora od devet mjeseci, koliko sam proveo u istražnom zatvoru. (Rješenje Vrhovnog suda Hrvatske br. I-Kr-510/73-3 od 06. 11. 1973.)
Izostavljanjem tih podataka dobiva se iskrivljena slika, na štetu optuženog, pa se postavlja pitanje zašto se to čini čak i sa sudskim dokumentima?!
(3) Na inkriminacije po pojedinim točkama optužbe želim izjaviti slijedeće:
Ad a): Inkriminacije zbog intervjua uredniku Švedske televizije g. Bengtu Goraussonu (1977. g.)
Inkriminirani tekst nije u cjelini objavljen na Švedskoj televiziji. Apsurdno je mene optuživati zato što je moja izjava za Švedsku televiziju objavljena u cjelini ili u izvodima u emigrantskim listovima, dotično kako se kaže u optužbi, “u listovima ustaških odnosno proustaških terorističkih organizacija”. Niti je mene itko za to pitao, niti sam za to dao odobrenje, niti sam ja izvršio redakciju teksta za tisak. Zbog toga je i došlo do smislenog iskrivljavanja sadržaja mojih odgovora. Tako npr. u Optužbi (str. 2, r. 18) stoji “proturječja između biranih”, a ja sam govorio o proturječju između proklamiranih programskih načela SKJ; Ustava SFRJ… i stvarnosti koja…”
Ili, u predočenom tekstu iz “Hrvatske revije” u mom odgovoru na treće pitanje o istinitosti “udesetorostručenih” optužbi o zločinima, rekao sam: “Na kraju, ipak, sve takve neistine lupaju o glavu (a u tekstu piše “gutaju uglavnom”) one koji ih šire, i one koji se upinju da ih održe”. Na istom mjestu (HR1 1978, str. 134) vide se razlike u redakciji mojih ocjena o ustaškim zločinima. Naime, u svim listovima navedenim u optužbi nisu navedene moje riječi da “taj golemi broj od 60.000 uopće ne umanjuje odgovornost glavara NDH i ustaša koji su počinili te zločine”, što sam rekao u dubokom uvjerenju da nitko ne može izbjeći odgovornost pred sudom povijesti i čovječanstva za takve, i sve druge, zločine u prošlosti i suvremenosti protiv fizičkog i duhovnog integriteta čovjeka kao pojedinca i naroda kao cjeline.
Tužilaštvo uzima za inkriminaciju dio mojeg odgovora – što sam ga godine 1977. dao uredniku Švedske TV Bengtu Goraussonuu – ali ne navodi pitanje na koje se taj odgovor odnosi, isto tako izostavlja onaj dio odgovora koji je bitan za razumijevanje tog odgovora.
Razlozi postojanja hrvatske emigracije
(4) Pitanje je, naime, sadržavalo posve određenu konstataciju o problemu hrvatske emigracije u međunarodnoj javnosti. Ono je glasilo:
“U posljednje vrijeme u Švedskoj i u drugim Europskim zemljama, isto tako i u Americi, međunarodna javnost je suočena sa sve većom političkom, a i terorističkom aktivnošću hrvatske emigracije, u kojoj su najekstremniji mladi ljudi, koji su odgojeni u socijalističkoj Jugoslaviji, a mnogi od njih su bili čak i članovi Saveza komunista Jugoslavije. Koji su tome razlozi i kakvo je duhovno i političko stanje u Hrvatskoj i u Jugoslaviji, koja potiče sve jače separatističke tendencije, koliki je utjecaj emigracije i koliko njezini zahtjevi za samostalnom Hrvatskom održavaju stvarno raspoloženje Hrvatskog naroda?”
Na tako postavljeno delikatno pitanje, u kojem je težište da su u emigraciji “najekstremniji mladi ljudi… odgojeni u socijalističkoj Jugoslaviji… od kojih su mnogi bili članovi SKJ”, pokušao sam odgovoriti kako ja gledam na uzroke toj pojavi u novije vrijeme, ali povezano s povijesnom podlogom, što se u optužbi izostavlja, ne hoteći prikazati inkriminirani tekst kao cjelinu.
Ukazavši da su korijeni emigracije u položaju hrvatskog naroda u monarhističkoj Jugoslaviji, ali i u problemima u višenacionalnoj zajednici socijalističke Jugoslavije, rekao sam:
“Između dva rata hrvatski se narod borio protiv velikosrpskog hegemonizma, a za pravo na samoodređenje, jer je monarhistička Jugoslavija bila tamnica naroda i za hrvatski narod i za druge nesrpske narode. Pretvaranje Jugoslavije u socijalističku federaciju bila je velika i povijesna promjena, ali ni to nije spriječilo ponovno uspostavljanje velikodržavnog centralizma. U Beogradu se usredotočilo sve institucije, centre moći i odlučivanja na svim područjima nacionalnog i društvenog života, od politike i gospodarstva do športa.
Jednostranački monopolizam i demokratski centralizam, s kojim vlada Savez komunista Jugoslavije, sputavao je ustavni federativni sustav i omogućio rankovićensku presiju nad hrvatskim narodom, koji je pružao glavni otpor tom birokratskom centralizmu i velikosrpskom, velikodržavnom etatizmu, zato što je taj centralizam najviše pogađao Hrvatsku, što se očitovalo već u tome, da je, osobito u Rankovićevo vrijeme, od milijunske ekonomske emigracije iz Jugoslavije gotovo polovina bila iz Hrvatske – Hrvata, (5)a iz te ekonomske emigracije dobrim dijelom se regrutira i politička emigracija.”
Taj se tekst u optužbi ne uzima u obzir, kao što se zanemaruje i kraj mog odgovora na prvo postavljeno pitanje, koji glasi:
“Povijesno gledano, hrvatska emigracija, negirajući međunarodni poredak i Jugoslaviju u njemu, računajući s neriješenim blokovskim presizanjima i nagađanjima oko Jugoslavije, samo je ekstreman izraz povijesnog stremljenja hrvatskog naroda, koji kao i svaki drugi narod u naše doba teži k ostvarenju pune nacionalne suverenosti i pravo da može sam, na demokratski način, odlučivati o svojoj sudbini u budućnosti, prije svega o modalitetima svojih odnosa s drugim narodima u Jugoslaviji”. Na isti način postupljeno je i s daljom inkriminacijom teksta u optužbi.
Također je izostavljeno i pitanje, koje je sadržavalo inozemne ocjene o Jugoslaviji, a potom i prvi dio moga odgovora. Na pitanje koje je glasilo: “U inozemstvu se ponavljaju proturječne ocjene o režimu i o ljudskim i političkim slobodama u Jugoslaviji. Za neke Jugoslavija je mnogo slobodnija zemlja od drugih jednopartijskih socijalističkih zemalja, a za druge je i u njoj čak i krući totalitarni režim, negoli je u drugim istočno-europskim zemljama…”
Ja sam odgovorio: “Bez dvojbe, Jugoslavija je u mnogo čemu otvorenija zemlja od mnogih socijalističkih država. O tome govore i turistički promet, i otvorenost njenih granica, i kretanje stotina tisuća njenih radnika po europskim zemljama; zatim kulturno-tehnički i drugi utjecaji na život i mišljenje njenih građana…”
Ali inkriminacijom mog odgovora u optužbi to se zanemaruje, s očitom intencijom da se navođenjem samo drugog dijela mog odgovora – u kojem govorim da Savez komunista drži u svojim rukama odlučivanje o svim sferama tvarnog i duhovnog života – želi uputiti na zaključak kako jednostavno i neobjektivno prikazujem stanje u SFRJ.
U svezi s tim moram konstatirati da se primjenom takve metode u optužbi išlo za tim da se stvori ne samo nepotpuna nego i iskrivljena predodžba i o sadržini i o intencijama mojih odgovora.
(6) U povijesti je odavno poznato, da takvom metodom nije teško osuditi i samog raspetog Krista kao Antikrista, ili pak dokaz da su sotonske strahote – nebeski raj. A da su moji odgovori uzeti u cjelini i u svezi s postavljenim pitanjem, a koji se u optužbi na tako jednostavan način inkriminiraju, izraz osobnog nastojanja da se objektivno ocijene i prikažu povijesna stanja i zbivanja, o tome sa znanstvenog, a uvjerenja sam i sa svakog objektivnog i nepristranog stanovišta ne može biti spora.
U svezi s optužbom zbog intervjua koji sam 1977. godine dao za Švedsku televiziju, ukazujem na još jednu bitnu činjenicu. Taj moj intervju sadrži odgovor na 15 postavljenih pitanja, i ima u cijelosti 375 tiskanih redaka (u HR1 1978, koja je priložena sudskom spisu), a optužba inkriminira samo dijelove iz prvog ili drugog pitanja, u opsegu od 49 redaka – i to na prikazan način manipuliranja istrgnutim citatima. To znači da joj sadržaj mojih odgovora na sva ostala pitanja, tj. cio preostali, gotovo osam puta veći tekst od inkriminiranog, nije za to dao nikakva povoda, što samo po sebi dokazuje da nema opravdanih osnova za inkriminaciju intervjua u cjelini.
Ad b): Inkriminacije zbog razgovora s beogradskim novinarom Vladimirom Markovićem (1978. g.)
Iako sam u istražnom postupku iznio da V. Markoviću nisam dao nikakav intervju, već samo razgovarao s njime, u optužbi se, pod točkom b), polazi od inkriminacije da je riječ o intervjuu koji je objavljen u ustaškom emigrantskom listu “Hrvatska država” br. 279 od kolovoza 1978. U svezi s tim ponavljam:
S V. Markovićem razgovarao sam kad me je posjetio u mom domu, kao s beogradskim novinarom, mladim čovjekom koji proučava zbivanja sedamdesetih godina, pa zbog toga želi razgovarati s istaknutim sudionicima, intelektualcima iz Beograda, Zagreba i Ljubljane. Nije bilo riječi ni o kakvom intervju, za bilo koji list, niti je za vrijeme razgovora sa mnom pravio bilo kakve zabilješke.
(7) S obzirom na to da je taj moj razgovor s njime sadržajno – iako uz dosta njegovih riječi – reproduciran u označenom br. “Hrvatske države” i u izvodu pod točkom b) optužbe, bilo bi zanimljivo utvrditi, baš u okviru ove optužbe protiv mene:
prvo, da li je riječ o čovjeku nadarenom toliko izvanredno sposobnošću pamćenja (da je kasnije mogao tako vjerno reproducirati cio razgovor), ili pak opskrbljenom za to potrebnim tehničkim sredstvima; drugo, kako je uopće došao na zamisao da na taj način pravi “intervju” sa mnom i to baš za navedeni list, jer teško je pretpostaviti da ga je na to uputilo uredništvo tog lista; i treće, kako je on, V. Marković “slobodni beogradski novinar”, uopće imao mogućnost da taj tobožnji intervju “plasira” u “ustaškom emigrantskom listu” – “Hrvatskoj državi”, iako, jamačno, baš u svijetlu ove optužbe, nije nimalo slučajno što je objavljen upravo u tom listu.
Premda inkriminirani tekst pod toč. b) treba prosuđivati u sklopu cjeline razgovora – makar i u interpretaciji Vladimira Markovića – ipak mogu izjaviti, da je optužba da sam u “intervjuu… lažno ustvrdio” toliko apsurdna da je lišena svake osnove s obzirom na cijeli inkriminirani tekst i na svaku tvrdnju posebno, ne samo s mojeg povijesno-znanstvenog stajališta, već čvrsto vjerujem i sa stanovišta svakog zdravog razuma.
Za što se Tuđmana optužuje
A što sam to “lažno ustvrdio” u tom inkriminiranom tekstu? Da je “po mom mišljenju, ključni problem nacionalnog pitanja u Jugoslaviji” pitanje odnosa “između Srba i Hrvata”!
Sada se mogu popraviti, pa reći, ne samo po “mom mišljenju” nego i po mišljenju svakoga onoga tko se znanstveno i sustavno bavi problemom nacionalnog pitanja u Jugoslaviji.
Takva se ocjena temelji na prosudbi povijesno-nacionalnih, državno-pravnih, gospodarsko-kulturnih, etno-demografskih, ili svih tvarnih i duhovnih, posebno geopolitičkih čimbenika iz njihove zasebne povijesti i iz zajedništva naroda SFRJ. U odnosu na to pitanje, sva druga, bez obzira koliko bila važna, u povijesti i u suvremenosti, ipak nisu vrijednosti te veličine. Dvojim da to može biti sporno i za površnog promatrača i u bilo kojoj političkoj pragmatici.
Broj žrtava logora NDH
Druga moja tobože “lažna” tvrdnja u tom inkriminiranom tekstu jest da je po statističkim podacima – u svim logorima i zatvorima NDH za vrijeme drugog svjetskog rata iz hrvatske poginulo oko 60.000 ljudi, (8) i to i Srba, i Hrvata, i Židova, i Cigana i dr, što je – rekao sam – “ogroman broj i užasan zločin“, ali sam protiv toga da se taj broj udesetorostručuje, samo za Jasenovac na 600.000, samo i jedno zato da bi se potencirala nekakva kolektivna i trajna krivica hrvatskog naroda.
I treće je da se, po mom mišljenju, uzroci nove hrvatske ekstremne političke emigracije, u kojoj mladi ljudi rođeni u socijalističkoj Jugoslaviji postaju čak i žešći protivnici od starih političkih emigranata, moraju tražiti u nekim bitnim pretpostavkama materijalno-duhovnog, ili gospodarsko-političkog života.
Zaključio sam da se u tome ogledaju povijesno društvene zakonitosti, što će reći da treba uklanjati uzroke tim pojavama. A do toga sam suda došao ne samo proučavanjem hrvatske povijesti, već i sveukupne problematike – povijesti, teorije, strategije i taktike, te filozofsko-etičke, umjetničke i međunarodno-pravne interpretacije nacionalno-oslobodilačkih, oružanih i revolucionarnih pokreta – u svjetskim okvirima, o čemu sam pisao u svom dijelu “Rat protiv rata”, nagrađenoj knjizi, koja je izišla u dva hrvatska izdanja (1957. i 1970.), prevedena i na slovenski.
Prijedlog za dijalog Hrvata i Srba
Na osnovu takvih povijesno-znanstvenih spoznaja, a sučeljen sa svakodnevnim ponavljanjem povijesnih neistina, obmana i pogrešnih interpretacija, ne samo u mnogim propagandno-publicističkim i političkim aktivnostima, nego često i u prosvjeti i u izjavama ozbiljnih, a neupućenih intelektualaca – pledirao sam u razgovoru s V. Markovićem, ne prvi put, ali jamačno nimalo slučajno – da za zajedničkim stolom rasprave bitna sporna pitanja razumni Hrvati i Srbi, ozbiljni intelektualci i političari, da bi se pridonijelo uklanjanju međusobnog nerazumijevanja, optužbi i nesporazuma što su u povijesti dovodili do sukoba, pa i međusobnog istrjebljenja, a u sadašnjosti do štetnog održavanja pogrešnih povijesnih sudova, koji se nužno odražavaju i na sadašnjost.
Za takav, mogu reći, krajnje dobronamjeran apel imam i svoje osobne “povijesne” razloge. Iako će o njima biti riječi na drugom mjestu (u mojim rukopisima), ovom optužbom da iznosim “lažne” tvrdnje i o ratnim žrtvama prisiljen sam da i na ovom mjestu velim nešto o historijatu spora i oko toga pitanja. Ono je naime – stjecajem različitih okolnosti – već poodavno postalo za jedne manipulativno pitanje, ne samo zbog prosudbe prošlosti nego i zbog osuda sadašnjosti, a za druge “odveć delikatno političko” pitanje.
(9) Zbog toga se to pitanje ratnih žrtava našlo u takvom procijepu, da čak ni 35 godina poslije okončanja rata još uvijek nije prepušteno povijesnoj znanosti, kao faktografsko pitanje utvrđivanja povijesne istine, već se još uvijek javlja kao predmet optužbe protiv mene, i to prije petnaestak godina političke, a evo sada i sudske.
Preuveličavanje jasenovačkih žrtava
Kad su godine 1965. pobornici hegemonističko-centralističkih koncepcija, hoteći iskoristiti proslavu 25. obljetnice početka NOB i revolucije u Jugoslaviji (1966), za jačanje svojih pozicija, predlagali da se glavna proslava održi u Jasenovcu, zato što je tamo ubijeno 700 – 800, pa čak i 900 tisuća ljudi, to je trebalo biti uklesano na spomenik, a glavni govornik imao je biti Aleksandar Ranković – suprotstavio sam se tome argumentima statističkih podataka o ratnim žrtvama 1941 – 1945. (koji još nisu bili do tada, a nisu ni do sada, objelodanjeni), ukazujući na dalekosežnost posljedica više od desetorostrukog uveličavanja i onako groznih žrtava.
To je tada, s obzirom na argumente i moje dužnosti, imalo svoju dokaznu težinu (bio sam direktor Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, profesor socijalističke revolucije i suvremene nacionalne povijesti na Fakultetu političkih nauka, član Ideološke komisije CK SKH, član Povijesne komisije CK SKH i Glavnog odbora Saveza boraca Hrvatske, član Koordinacionog odbora za povijest radničkog pokreta Jugoslavije, predsjednik Komisije za međunarodne veze Glavnog odbora i član Izvršnog odbora Socijalističkog saveza Hrvatske, član Izvršnog odbora Matice iseljenika Hrvatske, te zastupnik u Saboru SRH i predsjednik Odbora za znanstveni rad (kulturno-prosvjetnog vijeća).
Zašto CK SKH Tuđmanu nije dao potporu
Ipak, jedan od najodgovornijih političkih ljudi Hrvatske rekao mi je službeno: “Što se tiče Jasenovca i ratnih žrtava u pravu si, ali imaj na umu, da su odnosi takvi, da ti CK SKH ne može dati javnu potporu. To je tako delikatno političko pitanje, da bi mi njegovim potezanjem izazvali teškoće drugu Titu, a to ne smijemo, jer ih ionako ima dosta!”
Odgovorio sam da se valja dosljedno zauzimati za afirmaciju istine, upravo zbog promjene odnosa koji to ne dopuštaju, tada me takve političke ocjene ne mogu obvezivati u mom povijesnom radu, jer su u suprotnosti s mojom osobnom savješću i znanstvenim osvjedočenjem.
Da bih ukazao na svu apsurdnost tvrdnje da je samo u jasenovačkom logoru ubijeno 700 – 800.000 ljudi, odgovornima sam predočio da bi to značilo da je svakog dana ubijeno i pokopano 500 ljudi, dotično 600 ako se ne računaju blagdani, ili 20 – 25 ljudi svakog sata, te izložio procjenu, što je svakako od veće važnosti, da vjerojatno sveukupne žrtve u poginulima u cijeloj Jugoslaviji u drugom svjetskom ratu (tj. svega pučanstva, na svim zaraćenim stranama) ne premašuju taj broj!
Demografski gubici Jugoslavije u II. svjetskom ratu
(10) Naime, u pomanjkanju egzaktnih statističkih podataka o ratnim žrtvama, ili dok oni nisu dostupni, demografski gubici izračunavaju se znanstvenim metodama na osnovi demografskih statistika. Po dvije od tri u svijetu najpoznatije takve metode, ukupni demografski gubici Jugoslavije u drugom svjetskom ratu mogu najviše iznositi oko 2,18 milijuna ljudi (po trećoj znatno manje).
Od toga broja oko 450.000 otpada na umanjeni natalitet, 500.000 na odseljenu njemačku manjinu, oko 200.000 na odseljenu talijansku, mađarsku i tursku manjinu, oko 250.000 na emigraciju, te preostaje da je poginulih bilo 700 – 800.000 (što nije malo, kada se zna da su i daleko veće zemlje imale znatno manje gubitke, npr. Velika Britanija 388.000, Italija 410.000, Francuska 600.000).
Pri neprestanom ponavljanju i zastrašujućem pretjerivanju ustaških zlodjela u NDH, zaboravlja se ne samo činjenice da povijesni uzroci ustaštva bijahu u hegemonističkom nasilju nad hrvatskim narodom u monarhističkoj Jugoslaviji, posebno u ubojstvu Radićeva hrvatskog vodstva u beogradskoj skupštini, te da četništvo ne bijaše ništa manja opasnost za hrvatsko pučanstvo u ratu nego što je ustaštvo bilo za srpsko, već i to da se na takvim krivotvorenim osnovama ne mogu stvarati prave pretpostavke za skladan suživot Hrvata i Srba u socijalističkoj zajednici.
Tko nema hrabrosti pogledati u oči povijesnoj istini, taj će bježati od nje i u sadašnjosti.
Osim toga, valja imati na umu da je takvo preuveličavanje ustaških zločina u službi teorije o golemoj povijesnoj krivici čitavog hrvatskog naroda, s ciljem da se nametne dojam kako je Hrvatska u drugom svjetskom ratu bila samo na strani osovinskih sila, a prikrije istina da je bila jedan od najčvršćih oslonaca antifašističkog NOP, i da je dala ne manji, ako ne i veći, prilog od drugih naroda pobjedi revolucije nad fašizmom, te da je hrvatski narod imao u drugom svjetskom ratu razmjerno najveće demografske gubitke.
Izjava Ernsta Blocha
Da su takve teorije, i stalno ponavljanje neistina o ratnim žrtvama, imale stanovit utjecaj u domaćoj, ali i u svjetskoj javnosti, pokazuje također primjer poznatog marksističkog filozofa Ernsta Blocha, koji je (1973, pa 1975.) izjavio da su gotovo svi Hrvati na radu u svijetu – fašisti, a za one u zemlji – da ne zna, da li su baš svi.
To su i bili razlozi zašto sam ustrajao na nužnosti dokazivanja istine o ratnim žrtvama, ali zbog “odnosa” ne samo da za to nisam dobio potporu, nego sam, štoviše, morao zbog toga ispaštati sve do današnjih dana.
(11) Posljedice su bile: u to doba (1964/5) na izravnu intervenciju kabineta Rankovića spriječeno je proglašenje moga izbora za člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, ali je obustavljeno moje smjenjivanje s dužnosti direktora Instituta, pošto je sam Kardelj, u prisutnosti Tita, rekao vodstvu Hrvatske da to ne treba provesti zato što sam na povijesnom području nosilac otpora hegemonističko-centralističkim tendencijama.
Godine 1966. zamišljena glavna proslava 25. obljetnice revolucije nije bila u Jasenovcu, jer je tog ljeta došlo i do pada Rankovića.
Ali da je problem “odnosa” ostao i dalje aktualan, pokazalo se ubrzo nakon toga, 1967, kada sam u obračunu s intelektualnim “žarištima nacionalizma” zbog Deklaracije o jeziku, političkom odlukom uklonjen sa svih spomenutih dužnosti. Da se ti “odnosi” na svoj način nastavljaju, pokazuju i inkriminacije kaznenog djela neprijateljske propagande u ovoj optužbi, zbog toga što sam ponovio i faktografske činjenice o ratnim žrtvama.
Pošto sam se opredijelio za poziv povjesničara i pisca, meni preostaje da ostanem dosljedan načelima znanstvene istine, s nadom, što više i s čvrstim uvjerenjem da borba, pa i stradanje za istinu o čovjeku pojedincu, a pogotovu o narodu, ne ostaje nikada uzaludan trud. Vrijeme i prilike natjerat će kad-tad i one što se oslanjaju na kojekakve privremene odnose i fiktivne konstrukcije, da uvide da se na njima ne može temeljiti ništa trajno i postojano, ili će pak dijeliti neizbježnu sudbinu svih fikcija.
(12) Ad c): Inkriminacije zbog intervjua šefu predstavništva njemačke televizije ARD u Beču za jugoistočnu Europu g. Peteru Miroschnikoffu (21.0 5. 1980.)
Ad d): Inkriminacije zbog intervjua uredniku Radio France Internationale g. Michelu Barthelemyju (21. 05. 1980.)
Budući da su moji odgovori na pitanja o intervjuima za Njemačku televiziju i za Francuski radio sadržajno gotovo istovjetni, a i inkriminacije o optužbi pod toč. c) i d) su slične – osvrnut ću se na njih istodobno.
Odbacujući odlučno inkriminaciju da sam bilo što “lažno ustvrdio” ili “zlonamjerno prikazivao”, izjavljujem nasuprot tome, da sam – baš s obzirom na vrijeme i prilike u zemlji i u svijetu kad su od mene tražili intervjue – sve svoje odgovore nastojao dati na krajnje obazriv i umjeren način.
To su mi uostalom izjavili i oba urednika, kojima sam dao izjave, g. P. Miroschnikoff i g. M. Barthelemy, čudeći se zašto se to ne može objaviti u Zagrebu, a g. Miroschnikoff upoznao me je da je Jugoslavenski sekretarijat za informacije izrazio žaljenje zbog zapljene intervjua, a jedan član Predsjedništva SKJ izjavio da je “Tuđmanov intervju korektan, jer da ima i težih problema, pa da je policijska pogreška što je zaplijenjen.”
Svaku svoju izjavu temeljio sam na osobnim iskustvima i na znanstvenim spoznajama, ali ni jedan problem o kojem sam govorio nisam radikalizirao, niti iznosio stvarnu njegovu težinu, ukazujući jedino na postojanje nekih od njih i na potrebu njihova rješavanja, pa je u tom svjetlu svaka inkriminacija još više neosnovana.
Kako me se npr. može optuživati, i na osnovi kakve to logike inkriminirati, da sam “lažno ustvrdio” zato što sam rekao: “Kao što znate, u Jugoslaviji imamo po Ustavu idealno riješeno nacionalno pitanje jedne mnogonacionalne zemlje. (13) Narodi su načelno potpuno ravnopravni i imaju pravo samoodređenja, međutim, praksa i teorija se sasvim ne poklapaju”?! Dalje sam rekao da je “to i teško uopće i moguće”, ali da je to u Jugoslaviji do sada bio jedan od glavnih problema.
Zar sastavljačima optužbe nisu poznate povijesne činjenice:
– Da je nacionalno pitanje bilo “definitivno” “riješeno” već odlukama AVNOJ-a u Jajcu i prvim Ustavom 1946. godine.
– Da je usprkos tome u razdoblju (1945 – 1950.) tzv. etatističkog ili administrativnog socijalizma, po sovjetskom uzoru i u ime viših ciljeva socijalističkog integralizma, izgrađen velikodržavni centralizam u svim sferama gospodarskog i duhovnog života, što je imalo za posljedicu zaoštravanje međunacionalnih i međurepubličkih suprotnosti, osobito oko raspodijele investicionih sredstava koncentriranih u Federaciji.
– Da se odbacivanjem koncepcije etatističkog socijalizma – poslije sukoba sa Staljinom – te uvođenjem radničkog samoupravljanja (1950.) i komunalnog sustava, te Ustavnog zakona iz 1953, proklamiralo vraćanje na izvore svoje revolucije, pa ipak federacija zadržava centralistički monopol nad zakonodavstvom i nad sredstvima društvene reprodukcije, što potiče hegemonističko-integralističke tendencije, ali i nacionalne otpore.
– Novim Ustavom iz 1963. ojačane su republike kao nacionalni državno-pravni subjekti, a načelo samoupravnog upravljanja imalo je postati zalogom nacionalne ravnopravnosti. Tome je trebala poslužiti i privredna i društvena reforma iz 1965.
– Ipak, i u tim okvirima jačale su centralističko-etatističke i hegemonističko-unitarističke tendencije, do rankovićevskih deformacija u jačanju svemoćne službe državne sigurnosti, a tek uklanjanje Rankovića 1966. stvorilo je uvjete za stvarno jačanje federalizma i ravnopravnosti naroda.
– Korijenite političke i amandmansko-ustavne promjene 1968 – 1971. dovode do demokratizacije, ali i do ogorčenih sukoba birokratsko-dogmatskih centralističkih i nacionalno-demokratskih federalističkih tendencija, pa i do razbuktavanja međunacionalnih suprotnosti, za čije će uklanjanje biti otvoreni osnovi novim Ustavom iz 1974, kojim je uveden novi delegatski sustav samoupravnog dogovaranja do vrha Federacije (14) a republike postale gotovo kompletni državno-pravni subjekti.
No, da je i poslije toga još uvijek problem odnosa ili sukladnosti između ustavnih načela i prakse, evo nekih dokaza.
Pred 11. kongres SKJ 1978. član Predsjedništva SFRJ i SKJ dr. Vladimir Bakarić izjavio je za inozemnu javnost da se ne može isključiti da opet “može doći do različitih, čak i nacionalnih trvenja”, spomenuvši usput da je 1971. godine bila “izazvana nedovoljno brzim mijenjanjem političke strukture ove zemlje” (izjava C. G. Strohmu za Die Welt, Vjesnik, XXXIX, 11083, Sedam dana, 01. 07. 1978).
Pojačavanje savezne birokracije nakon 1974.
Iako je novim Ustavom iz 1974. znatno smanjen djelokrug Federacije, a povećana prava republika, došlo je ne do smanjenja, već do povećanja savezne uprave: od 1974. do kraja 1978. činovništvo u upravi Federacije povećano je za oko 40% (10449 na 14448), a broj imenovanih dužnosnika povećan je za svega dvije godine nakon Ustava čak za 43%, kasnije i znatno više.
Istodobno, raslo je i oduzimanje sredstava iz privrede za budžet federacije, što je suprotno intencijama Ustava. Tako savezna uprava – kako je izjavio Jakov Blažević, predsjednik Predsjedništva SRH – održava i dalje “inerciju odlučivanja u ime radnika i udruženog rada”, a isto tako da je “samoupravno sporazumijevanje” još uvijek samo “univerzalni princip” koji bi tek trebalo pretvoriti u praksu (NIN br. 1462, 14. 01. 1979; Vjesnik, XXXIX, 11232, 27. 11. 1978. i XL, 11348, 28. 03. 1979).
A evo kako misli o teoriji i praksi dr. N. Jovanov iz sindikata Jugoslavije: “Već 10 godina – svake godine barem tri puta – Predsjedništvo i Izvršni biro CK SKJ javno govore protiv dominacije financijskog kapitala, a on uvijek ostaje netaknut”, zbog toga što “moć države… neidentificirane sile”“samoupravljanje je samo fiktivno”, dodavši da se razlike u položaju pojedinih privrednih grana kreću od 1 do 15, pa čak i 25 puta, što stvara lošije uvjete za plaće i reprodukciju, i što su uzroci štrajkovima, kojih ima najviše u Hrvatskoj i Sloveniji, a kad izbiju, uklanjaju se povodi, ali uzroci ostaju (Vjesnik, XXXIX, Sedam dana, br. 25, 02. 09. 1978).
Svi ti, a i drugi primjeri iz proklamiranih načela i prakse bili su poznati, kada su od mene traženi intervjui, ali ih nisam iznosio iz razloga koje sam naveo, pa mi neka bude dopušteno pitanje, (15) kako se u usporedbi s naprijed navedenim izjavama mene može optuživati za ono što sam rekao?
Kao dokaz da ja nisam htio ništa “lažno ustvrditi” i “neistinito” i “zlonamjerno” prikazati – kad sam u svojim odgovorima izjavio da se “nacionalni odnosi izražavaju u nedovoljno usklađenim interesima između pojedinih naroda”, te da je za Hrvatsku problem pomanjkanja financijskih sredstava” za njezin razvitak i aktualno pitanje deviznog režima i pomorske privrede, već da sam time jedino blago ukazao na probleme koji dugotrajno postoje, koji su već imali ozbiljne i mogu imati i još teže posljedice, ako ih se ne bude djelotvorno rješavalo – izložit ću, na temelju svojih znanstvenih spoznaja, podsjećajući da je to predmet mojeg povijesno-istraživačkog rada, samo neke bitne činjenice.
Gospodarsko i ino zaostajanje Hrvatske
Zbog izrazito neravnopravnog položaja u monarhističkoj Jugoslaviji, te ustrajnosti etatističko-centralističkih tendencija u socijalističkoj zajednici, što se sve desetljećima izražavalo u nepoštivanju ekonomskih zakonitosti u gospodarskom životu, navlastito u voluntarističko-protekcionističkoj politici na području investicija državnog kapitala, poreznog, deviznog i vanjsko-trgovinskog režima, te u pretjeranom odlijevanju narodnog dohotka, Hrvatska je sve više relativno zaostajala iza razvitka drugih zemalja u Jugoslaviji, dospjevši do granica ozbiljne gospodarsko-kulturne i demografske stagnacije, pa čak i biološke ugroženosti.
Do takvog je stanja došlo zbog dugotrajnog djelovanja mnogih negativnih čimbenika. Na primjer, vrijednost fiksnog dijela društvenog bogatstva jugoslavenske privrede u međuratnom razdoblju (1919 – 1940.) porasla je u cjelini za 50%, ali na području Hrvatske samo 42%.
Ili, prosječna godišnja stopa rasta fiksnih fondova društvenog bogatstva bila je za cijelu Kraljevinu Jugoslaviju 1,9%, a na području Hrvatske 1,6%. Dinamika industrijskog razvitka u razdoblju 1929 – 1938. bila je: u Srbiji 44%, u Crnoj Gori 11%, u BiH 11%, u Sloveniji 10%, u Makedoniji 8%, a u Hrvatskoj 7%.
U razdoblju socijalističke izgradnje nastavljene su gotovo istovjetne tendencije: stopa rasta fiksnih fondova društvenog bogatstva (1946 – 1960.) (16) za cijelu SFRJ iznosi 4,1% a za SRH 3,7% godišnje.
I poslije obračuna s hegemonističkim centralizmom (1966.) nije došlo do bitnih promjena u favoriziranju jednih, a zapostavljanju drugih: od kredita Narodne banke SFRJ plasirano je u Srbiju 58%, a u Hrvatsku 16%. Rezultat takvog ulaganja desetljećima bio je da je potkraj šezdesetih godina od svih jugoslavenskih industrijskih kapaciteta bilo instalirano u Srbiji 46%, u Hrvatskoj oko 18%, u Sloveniji oko 17%, a u ostale tri republike 19%.
Odlijevanje narodnog dohotka iz Hrvatske, od ujedinjenja 1918. pa nadalje, iznosilo je više od 8% – u pojedinim razdobljima izvlačeno je oko 65% svih prihoda – i tek se u posljednje vrijeme smanjilo, ali je još uvijek prekomjerno (u prošlom petogodišnjem planu 1976 – 1980. samo za nerazvijene izdvajalo se blizu 3% narodnog dohotka, izravno 1,97% i još 0,93% posredstvom Federacije, što je u tekućem petogodišnjem planu tek neznatno smanjeno, na ukupno 2,68% društvenog proizvoda, a to je dakako samo dio ukupnih obveza).
Da je to glavnim uzrokom navedenog zaostajanja i zabrinjavajućeg stagniranja stanja Hrvatske, može se zaključiti po tome da – po sudu nobelovca J. K. Galbraitha i M. Friedmana – gornja podnošljiva granica odlijevanja narodnog dohotka može biti od 1-2%, dok već 4% ozbiljno ugrožava gospodarski i biološki razvitak zemlje u pitanju. Zbog toga se u svijetu općenito smatra da nisu realni oni apeli koji idu za tim da industrijske zemlje izdvajaju za razvitak nerazvijenih više od 1%.
Privredni razvitak Hrvatske trajno pogađa i to što i u poratnom, federativnom razdoblju u saveznoj vladi tradicionalno prevladava kontinentalno-dunavska gospodarsko-prometna orijentacija, slično kao što je to bilo i u međuratnom razdoblju, koje spada – kako se to kaže u Pomorskom zborniku, “u najpraznije razdoblje u novijoj povijesti” pomorskog razvitka na Jadranu. Sveukupnim mjerama ne potiče se, nego dapače sputava razvitak pomorske privrede: brodogradnje, trgovačke flote, lučke industrije, pomorskog prometa i prometnog povezivanja luka s unutrašnjosti.
(17) U sedamdesetim godinama, flota u svijetu rasla je po stopi od 8%, a u Jugoslaviji samo 2%, jugoslavenska trgovačka mornarica bila je 1969. na 19. mjestu na svjetskoj rang listi, a 1976. pala je na 22. mjesto, prevozeći svega 27% jugoslavenskog izvoza (1977), dok je kod drugih pomorskih zemalja prosjek iznad 50%. Opća zapostavljenost pomorske orijentacije osobito se osjeća na hrvatskom području. Hrvatske luke ostvaruju više od 80% jugoslavenskog pomorskog prometa (1977), a u investicijama za modernizaciju sudjeluju jedva sa 40%.
Porazni podaci o hrvatskoj regresiji
Zbog dugotrajnih općih gospodarsko-političkih prilika, Hrvatska je dolazila u sve nepovoljniji položaj prema drugim zemljama Jugoslavije; postupno se smanjivao njen udio u bitnim čimbenicima nacionalno-gospodarskog razvitka i moći. Tako se npr. u razdoblju od nepunih pola stoljeća (1925 – 1971.) udio Hrvatske u okviru Jugoslavije bitno smanjio: u stanovništvu od 28% na 21%, a Srbije povećao od 22% na 25%; u industriji od 33% na 18%, a Srbije od 20% na 35%; u bankovnom poslovanju od 51% na 17%, a Srbije od 25% na 52%; i u veletrgovini u Hrvatskoj od 55% na 7%, a Srbije od 15% na 86%.
Smanjenje prirasta stanovništva
Opće gospodarske i političke prilike, sa svojim odrazom na nacionalnu psihu, poprimile su osobito zabrinjavajuće dimenzije zbog svog sve negativnijeg utjecaja na demografsko kretanje hrvatskog pučanstva: iz godine u godinu rasla je ekonomska emigracija, a padao je natalitet. Već između dva rata dolazi do osjetnog smanjenja prirasta hrvatskog pučanstva, pa za razdoblje 1921 – 1931. iznosi svega 9,5 promila godišnje. Između popisa 1931. i 1948 – zbog posljedica drugog svjetskog rata – stanovništvo SR Hrvatske smanjilo se za nešto više od 1 promila, dok se stanovništvo ostalog dijela Jugoslavije uvećalo u tom razdoblju za 12,2%!
Posljednjih desetljeća još se više zaoštrava tendencija stalnog smanjenja prirasta stanovništva: u vremenu od 1948 – 1953. godišnji prirast je 8,1 promila, 1953 – 1961. pada na 6,9 promila; od 1961 – 1971. na 6,2 promila, a od 1977. na svega 4,6 promila.
Činjenica je da je prirast stanovništva Hrvatske u 19. stoljeću išao “gotovo uporedo s europskim stanovništvom“ (V. Stipetić), dok je u XX. stoljeću osjetno sporiji ne samo od svih naroda Jugoslavije, nego je i manji od onog i cijeloj Europi, pa i u svijetu!
(18) Problem reprodukcije pučanstva zaoštrava se do razine ugrožavanja biološkog opstanka hrvatskog naroda, osobito stoga što ne jenjava rast ekonomske emigracije. Dvije trećine stalne ekonomske emigracije su iz Hrvatske, a potkraj šezdesetih godina stopa emigracije, popevši se na 5,5%, nadvisila je čak stopu nataliteta, postavši najviša na svijetu (osim Puerto Rica).
Povećavanje broja emigranata
U milijunskom broju privremeno zaposlenih iz SFRJ u Europi u početku je bilo daleko najviše hrvatskog pučanstva, a i danas ga ima nerazmjerno više: 40 – 60%, računajući i ono iz BiH. Iz te privremene ekonomske emigracije što dijelom postaje stalna, novači se i politička emigracija, a jamačno, nije nimalo slučajno što oko 60% otpada na hrvatsku emigraciju.
Do spoznaje svih iznesenih činjenica – na kojima sam zasnivao svoje sudove, ne spominjući ih u ovakvom obliku – dolazi se na temelju statističkih podataka i zaključaka što su ih u svojim radovima i analizama iznijeli mnogobrojni znanstveni i politički radnici (R. Bićanić, M. Mirković, S. Lovrenović, I. Vinski, Š. Đodan, M. Veselica, H. Šošić, V. Stipetić, M. Korenčić, D. Vojnić, M. Rendulić, V. Bakarić, J. Blažević, J. Sirotković, V. Holjevac, M. Tripalo, S. Dabčević-Kučar, D. Haramija, I. Perišin, D. Bilandžić i dr). Svaki ozbiljan, razborit i dobronamjeran čovjek, koji se na bilo koji način suočava s tom problematikom, mora polaziti od osnove da sve to zahtijeva dalje svestrano i pomno proučavanje radi pronalaženja najprikladnijih rješenja za sustavno, dugoročno otklanjanje uzroka takvom stanju, ako se žele izbjeći ozbiljnije gospodarske pa i političke krize.
U svezi s inkriminacijom da sam “lažno ustvrdio” da “postoji problem srazmjernog sudjelovanja” Hrvata u vojsci i u Savezu komunista, što bi također trebalo biti dokazom da “uporno i dosljedno ponavljam tvrdnje pomoću kojih se neistinito prikazuju društveno-političke prilike u SFRJ”, iznosim sljedeće činjenice.
Nacionalni sastav JNA
Kad je riječ o problemu nacionalnog sastava JNA, neka mi bude dopušteno podsjetiti da mi je to osobno veoma dobro poznato, s obzirom na dužnost što sam ih obavljao od 1945. do 1961. u (19) Ministarstvu (Sekretarijatu) narodne obrane i Generalštabu JNA, no ja ću i ovdje iznijeti samo ono što je javno publicirano.
U starješinskom kadru JNA ima oko 15% Hrvata, a “jedno vrijeme – i po riječima dr. D. Dragosavca 1978 – bilo ih je znatno više”. Da je neposredno poslije rata u JNA bilo ne samo “znatno više” hrvatskih kadrova, nego i razmjerno više od drugih, može se zaključiti i po tome što je u jesen 1944. (pred završne operacije za oslobođenje Srbije i drugih istočnih dijelova) od ukupno 9 korpusa NOV Jugoslavije pod Glavnim štabom Hrvatske bilo pet korpusa, a i po tome što je po prvim statistikama u Hrvatskoj više od 40% članova Saveza boraca NOR Jugoslavije. Pa iako je od toga oko trećine bilo Srba, a Hrvata oko dvije trećine, to govori da su Hrvati iz rata i revolucije izišli s razmjerno većim udjelom u revolucionarnom i starješinskom kadru, a sad je stanje stubokom drugačije.
Nacionalni sastav savezne uprave
Slično je i s prilikama u Saveznoj upravi (i ustanovama Federacije): 1978. bilo je svega 6% Hrvata, a 1969 – kad je javnost prvi put pobliže upoznata s nacionalnih sastavom federalne uprave – bilo ih je ipak nešto više – 8,6%, naprama 73,6% Srba, 7,2% Crnogoraca, 3,8% neopredijeljenih i 6,8% svih ostalih (Ekonomska politika, Beograd, br. 847/1969).
Koliko su zabrinjavajući iznijeti podaci o nacionalnom sastavu JNA i Savezne uprave, svjedoči i to što ih je beogradski NIN br. 1419 od 19. 03. 1978. objavio pod naslovom “Opasne stvari”, u rubrici “Kongresne teme”. U razmatranju nacionalnog sastava Saveza komunista valja podsjetiti da je povijesna važnost toga pitanja – o čemu svjedoče iskustva svih višenacionalnih zajednica – u tome što ono samo po sebi nedvojbeno odražava kako značajke međunacionalnih odnosa, tako i sveukupnost obilježja vladajućih struktura.
Nacionalni sastav članstva Saveza komunista
Neposredno poslije rata, 1946, članstvo SK Hrvatske (KPH) iznosilo je 30,7% od ukupnog članstva SKJ (KPJ). To je bilo oko 8% više od postotka pučanstva, a bilo je odraz razmjernog većeg udjela stanovništva Hrvatske u NOP i revoluciji, od nekih drugih republika. Međutim, iz godine u godinu, taj će se omjer postupno sve više smanjivati, pa će već pedesetih godina biti ispod postotka stanovništva; godine 1963. članstvo SKH (20) iznosit će 21,1%, da bi 1975. palo na 18,3%, a 1978. na svega 17% od ukupnog članstva SKJ (Statistički godišnjaci Jugoslavije, NIN, Beograd, br. 1419, 19. 03. 1978.)
U vrijeme 8 kongresa SKH (1978), od 282.515 članova bilo je: Hrvata 64,2%, Srba 24,2%, “Jugoslavena” 7,4%, te ostalih 3,8% i neopredijeljenih 0,4% (Vjesnik, XXXIX, 11018, 24. 04. 1978.) To znači da je u odnosu na nacionalni sastav SRH, Srba bilo više negoli dva puta, a Jugoslavena čak pet puta više od Hrvata u Savezu komunista Hrvatske. Ili, član SKH je svaki četvrti “Jugoslaven”, svaki deveti Srbin, a tek svaki dvadeseti Hrvat!
Sličnu, nacionalnu neravnomjernu sliku daje i sastav SKJ u cjelini. U doba 11. Kongresa (1978.) SKJ je imao oko 1,629 milijuna članova, ili 7,5% od stanovništva SFRJ. Iznad tog prosjeka viši je postotak: kod Crne Gore 10,3%, Srbije (uže) 9,9% i Vojvodine 9,1%, a niži kod BiH (s tim da je kod Srba viši, tj. 9%, a manji kod Muslimana 6% i pogotovo Hrvata 4,1%), zatim još manji kod Hrvatske 6,2% (ali Hrvata samo 4,9%), te Makedonije 6,1%, Slovenije 5,6% i Kosova 4,9% (ali sa znatno manjim postotkom Albanaca).
Iz toga proizlazi da u SKJ ima brojno i procentualno najviše, čak razmjerno i dvostruko više Crnogoraca i Srba, a manje, znatno ispod prosjeka, Makedonaca, Muslimana i Slovenaca i čak dvostruko manje Hrvata i Albanaca. (Izračunato prema objavljenim podacima s republičkih kongresa i 11.Kongresa SKJ i demografskih statistika.)
Izloženi podaci nisu, dakako, jedini koje bih mogao predočiti kako se od kongresa do kongresa SKJ provode u život deklarativne odluke, osobito na područjima očitovanja nacionalne ravnopravnosti, pa se očito, samo po sebi, nameće pitanje na kakvim se onda osnovama zasniva inkriminacija optužbe zbog primjedbe o nepotpunom skladu proklamiranih načela i prakse, ili o problemima međunacionalnih odnosa.
Deja vu: zastupanje hrvatskih interesa – nacionalizam, separatizam, ustaštvo…
Što se tiče inkriminiranja mojih riječi; da se represijama i progonima “nikakvi, a najmanje nacionalni problemi ne mogu riješiti, nego samo još više zaoštriti”; zatim da bi “trebalo promijeniti situaciju” u kojoj se “svako postavljanje hrvatskih nacionalnih problema i interesa(21)odmah generalizira kao nacionalizam, seperatizam, pa čak i ustaštvo, pa se onda i hrvatski revolucionari povezuju s nekakvim profašističkim elementima… što je potpuno besmisleno” – moram ustvrditi da su te moje ocjene izraz dubokog znanstvenog osvjedočenja iz sveukupnog iskustva kako hrvatske, tako i opće povijesti.
Od bezbrojnih primjera, u kojima se sve to očituje, iz bliže nam povijesti, dovoljno je podsjetiti na pogubne posljedice pogrešnog odnosa, navlastito, prema hrvatskom nacionalnom pitanju (uz druga) u monarhističkoj Jugoslaviji.
Dalje, zar nisu potresne promjene u Hrvatskoj, poslije Karađorđeva, a zatim i u Srbiji, Sloveniji i Makedoniji, provedene s obrazloženjem da se time uklanjaju zapreke i stvaraju bolji, potrebni uvjeti za rješavanje ne samo međurepubličkih sporova i odnosa između federacije i republika, nego i bitnog pitanja samoupravljanja – ovladavanjem viškom rada ili sredstvima reprodukcije od neposrednih proizvođača i udruženog rada?
Kakvi su rezultati postignuti poslije toga, u proteklom desetljeću, može se zaključiti iz već navedenih izjava i ocjena dr. V. Bakarića i J. Blaževića, a evo i nekih još posve određenih činjenica.
Primjeri disfunkcije društvenog sustava
O promjenama u konkretnoj stvarnosti, tj. praksi udruženog rada i neposrednog samoupravljanja, govori izjava sekretara općinskog komiteta SK Rijeka (ing. Davora Mihovilovića), da je “u proteklih 4 – 5 godina stopa reproduktivne sposobnosti privrede pala za 400%”, da je izdvajanje za proširenu reprodukciju smanjeno od 29,5% u 1975. na 18,9% u 1978, a istodobno su rasle ugovorene obveze privrede, npr. kamate na kredite su veće za 85%.” (Vjesnik, XI, 11626, 08. 01. 1980).
Očito na temelju analize problema što proizlaze iz takvog stanja, na sjednici CK SKJ prosinca 1980. u referatu A. Marinca ustvrđeno je:
“Postavlja se pitanje: koji su to razlozi da – za gotovo deset godina od ustavnih amandmana, šest godina od Ustava, a četiri godine od Zakona o udruženom radu – nismo uspjeli postići značajniji zaokret u oživotvorenju prolaznog suštinskog opredjeljenja da radnik u OOUR-u odlučuje o cjelokupnom dohotku? Kako inače objasniti otuđeno odlučivanje o sredstvima u bankama i SIZ-ovima… a posebno ponašanje u monetarno-kreditnoj i emisionoj politici… velik dio primarne emisije koristi se za financiranje deficita budžeta federacije…
(22)Monetarnom i kreditnom politikom stvaraju se ponovno anonimni kapitali i vrši preraspodjela dohotka izvan udruženog rada. Moramo biti svjesni da svi ostaci otuđenog odlučivanja o dohotku i društvenoj reprodukciji i materijalno neraščišćeni odnosi u našoj zemlji predstavljaju i potencijalni izvor konflikata u međurepubličkim i međunacionalnim odnosima. Zabrinjava što se, i pored političkih opredjeljenja, stanje sporo mijenja…” (Vjesnik, XLI, 11953, 05. 12. 1980).
To je ne samo po sadržaju nego i po riječima gotovo istovjetno onima što su pred desetak godina postavljali zahtjeve za rješavanje baš tih pitanja, i za “čiste račune“.
Na istoj je sjednici još utvrđeno da se smanjuje udjel SFRJ u svjetskom izvozu (od 0,57% u 1966. pao je na 0,45% u 1979. godini), a isto tako i u svjetskom uvozu; da je povećan platni deficit a stupanj zaduženosti zemlje dostigao zabrinjavajuće granice; te da se unutar jedinstvenog jugoslavenskog tržišta smanjuje međurepublički promet: od 27,7% u 1970. u odnosu na cijeli promet pao je na 22,9% u 1978.godini (isto).
Mislim da bi svako daljnje navođenje činjeničnih podataka, radi obrazloženja opravdanosti mojih tvrdnji, bilo suvišno.
Propast monarhističke Jugoslavije
U svojim odgovorima, u inkriminiranim intervjuima, spomenuo sam da osim problema što su istovjetni za socijalističko društvo u cjelini, dotično za svu SFRJ, na hrvatskom tlu ima i nekih posebnih, i to kao u sferi materijalnog tako i duhovnog života, koji su aktualni osobito s toga što nepovoljno djeluju na oblikovanje psihe hrvatskog nacionalnog bića. Iako, jamačno i u našem slučaju, materijalno-ekonomski čimbenici imaju prvorazredno značenje, jer su oni, ne samo po marksističkoj teoriji, podloga sveukupnom povijesnom razvitku, ipak za znanstveno razmatranje nema spora da na povijesno-društveni razvitak i u nacionalnim i međunarodnim dimenzijama, isto tako svestrano djeluju, a ponekad i presudno utječu, i svi čimbenici društvenog života čovjeka i naroda: od povijesno-političkih i kulturno-idejnih (vjerskih) do pravno-etičkih, psiholoških itd.
Primjer za to nam pruža i sudbina monarhističke Jugoslavije, u kojoj su svi ti čimbenici – u prvom redu u hrvatsko-srpskim odnošajima – doveli do takve raspirenosti međunacionalnih suprotnosti da je u agresiji osovinskih sila doživjela ne samo katastrofalan vojnički slom, nego i potpuno moralno-političko rastrojstvo i državno rasulo.
Neuspjeh Banovine hrvatske
Činjenica, da je do toga došlo usprkos pokušaju vodstva Kraljevine Jugoslavije i (23) hrvatskog seljačkog pokreta da riješe hrvatsko pitanje sporazumom u zadnji čas, pred rat, upućuje na zaključak da je to bila posljedica jaza stvorenog dugotrajnim procesima, koji se nije mogao na brzinu premostiti polovičnim, nedovoljno demokratskim i kompromisnim rješenjem.
A činjenice, pak: prvo, da je rješenje nacionalnog pitanja bilo preduvjet za pobjedu NOP u Jugoslaviji; drugo, da je izgradnja bezklasnog, socijalističkog i samoupravnog društva imala stvoriti društvene pretpostavke za konačno otklanjanje svih izvora i uzroka nacionalnih proturječnosti; i treće, da je usprkos tome došlo najprije do jačanja etatističko-centralističkih, a potom i hegemonističko-unitarističkih i nasuprot njima nacionalističkih tendencija, svjedoči, jamačno, da nacionalno pitanje i u socijalističkom društvu ostaje važnim, pa i prvorazrednim čimbenikom.
Da se represivna hegemonističko-unitaristička politika iz Rankovićeva doba veoma negativno odražavala na političko raspoloženje hrvatskog pučanstva, to nije teško zaključiti, ali je, jamačno, teže procijeniti kakve je sve posljedice ona ostavila u samoj njegovoj psihi. O razmjerama njezina učinka možemo suditi po tome što se očitovala u svim sferama svakodnevnog života – od gospodarstva do kulture i od državne uprave do športa, ne ispuštajući ni jedno pitanje prošlosti ni budućnosti.
Posljedice djelovanja Rankovićeve UDB-e
Da bi vi mogli predočiti kakvu je široku i tešku moru osjećao hrvatski čovjek, pritisnut hegemonističkom politikom, podsjetimo da je u SRH bilo npr. u redarstvenim spiskovima više ljudi nego što ih je uopće bilo zaposlenih (oko 1,3 milijuna) – očito kao nepovjerljivi i nepodobni, ili prijeporno sumnjivi, te da je u BiH svako očitovanje hrvatske nacionalne svijesti bilo žigosano i progonjeno kao fašističko ustaštvo, što je ponukalo Cvijetina Mijatovića (sadašnjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ) da izjavi, da kao komunist i kao Srbin osuđuje postupke s Hrvatima.
Da je sve to, kao i kasnije poistovjećivanje gotovo svake odlučnije obrane hrvatskih interesa, na bilo kojem području, s nacionalizmom i separatizmom, zatim takve prilike što su dovele do obustave rada Matice hrvatske, kao najstarije kulturne institucije, dok matice drugih naroda primaju politička priznanja i odlikovanja, te do žigosanja i onemogućivanja rada (24) istaknutih revolucionara, političara i intelektualaca, ali i običnih ljudi – ostavilo duboke tragove u psihi hrvatskog pučanstva, vidi se navlastito iz navedenih primjera sve većeg nesrazmjera u zastupljenosti Hrvata u vladajućim strukturama.
Zatim, iz činjenica najveće ekonomske, te najbrojnije i – kako se jednom izrazio dr. V. Bakarić – “najgore političke” emigracije, a pogotovu iz krajnje zabrinjavajućeg demografskog opadanja hrvatskog stanovništva.
Sve te činjenice nedvojbeno skreću pozornost na to da je u hrvatskom nacionalnom biću nastalo stanje oslabljene vitalnosti, ali i uzburkane zdvojnosti. Do postupnog smanjenja nacionalne vitalnosti dolazi uvijek zbog individualnog i kolektivnog gubljenja životnih poticaja i vizija. Kad se pokoleba, ili izgubi, povjerenje u vrijednost ideala, ili u mogućnost dostignuća osobnih, društvenih ili nacionalnih ciljeva na rođenom tlu, onda raste osjećaj bezvoljnosti i dezorijentiranosti, nezainteresiranosti i ravnodušnosti, nesigurnosti i izgubljenosti, pa čak i beznadnosti i straha; ali s druge strane, gomilaju se kako osjećaj zdvojnosti i ogorčenosti, pa i rušilačkog očajništva, te spontanog i promišljenog otpora po zakonima biološkog samoodržanja.
U takvom stanju iživljene su i napuštene sve iluzije, i na njima se, kao i na bilo kakvim nestvarnim pretpostavkama ili voluntarističkim premisama, ne može više graditi nikakva budućnost, a niti spašavati prošlost.
Moje je duboko uvjerenje, da se isto tako kao čovjek pojedinac i cijeli narod može pokrenuti iz takvog kriznog stanja, letargije i hirovite zdvojnosti, jedino dosljednim uklanjanjem svih uzroka što su doveli do toga, te sustavnim stvaranjem uvjeta da se vrati vjera u mogućnost afirmacije vlastite volje, u svrhovitost naprezanja svih svojih stvaralačkih sila radi oživotvorenja svojih ciljeva i osiguranja svog ljudskog i nacionalnog dostojanstva u vlastitoj domovini, u slobodnom i skladnom suživotu s ostalim narodima, na dobrobit svoje ali i cijele zajednice.
Jedino zabrinutost zbog izloženih problema i profesionalnog (25) razmišljanja o nužnosti njihovog rješavanja – u interesu ne samo Hrvatske nego i cijele SFRJ – a ne nekakve “zle namjere”, potakle su me da ih spomenem u svojim odgovorima, ali ne ulazeći potanje niti u njihovu kvalifikaciju niti u raščlambu, kakvu sam i ovdje sam ovlaš ocrtao.
“Pluralizam socijalističke misli”
Što se tiče inkriminacija zbog onih mojih misli – u sva tri intervjua – u kojima se zauzimam:
– za dalje nadilaženje u našem samoupravnom društvu onih dogmatskih načela, koja “ne daju dovoljno prostora za demokratsko sagledavanje i rješavanje” svih društvenih i nacionalnih problema;
– za “pluralizam socijalističke misli”;
– za potrebu dosljedne usklađenosti unutarnje i vanjske politike, kad je riječ o načelima osiguranja temeljnih ljudskih sloboda i nacionalne jednakopravnosti;
želim podsjetiti da sam do tog osobnog uvjerenja došao i kao pripadnik socijalističkog pokreta i kao istraživač suvremenih povijesnih kretanja, i posebno, da sam uvijek isticao da se za sve to zauzimam “u okviru socijalističkog društva”, imajući na umu postojeći ustavni poredak. A kao obrazloženje, mogu u najkraćim crtama navesti – ako socijalističko društvo želi riješiti probleme svoje normalne reprodukcije, ili konkretnije probleme produktivnosti i racionalnosti u industrijskoj i poljoprivrednoj proizvodnji, dotično napretka u svim sferama tvarnog i duhovnog života, ono mora pronaći putove da ukloni sve što sputava i ograničava inicijativu i stvaralačke sposobnosti, dostojanstvo i integritet čovjeka kao pojedinca i svakog naroda kao cjeline.
Dijelim mišljenje onih, koji smatraju da se to može postići jedino na taj način, ako i socijalističko društvo uključi u svoje postulate univerzalna načela o priznanju i poštivanju temeljnih ljudskih prava i demokratskih sloboda, do kojih je čovječanstvo došlo u svom razvitku, te o prihvaćanju koegzistencije različitih ideja i pluralističke demokracije, jer u današnjem nuklearnom svijetu, svaka isključivost prijeti katastrofom.
(26) Pretpostavka za to je nadilaženje političkog totalitarizma i monopolizma, na dogmatskim shemama staljinizma, ali i na onim iživjelim osnovama lenjinizma što su imale svoje opravdanje u druga vremena i u drugim prilikama, na početku, ali ne i na kraju ovog stoljeća, kada su društveno-političke prilike u svijetu stubokom drugačije, i kad se već nakupilo dovoljno dokaza da je svaki isključivi monopolizam povijesno neodrživ, jer je štetan ne samo za unutarnji društveni razvitak socijalističkih zemalja, već i za međunarodne odnose i mir u svijetu.
Prisjetimo se staljinističkih progona ili “čistki” u SSSR i u istočno-europskim zemljama u nedavnoj prošlosti, koje u blažim oblicima traju u svim socijalističkim zemljama do danas, a iz međunarodnih odnošaja – intervencije sovjetske oružane sile u Mađarskoj, Čehoslovačkoj i Afganistanu.
Današnji potresi u Poljskoj i u Kini na najočitiji način svjedoče o tome da socijalistička društva, ustrajući na starim strukturama i dogmatskim teorijama o nezamjenjivosti jednostranačkog monopolitizma i monopolizma, upadaju u sve složenije i teže krize. Na nehuman način smjenjuju se komunistički prvaci; dojučerašnji suradnici u istim vrhovnim tijelima afirmiraju se na bezočan način kao jedini krivci, pa čak optužuju i osuđuju kao neprijateljski elementi na najteže kazne. No, problemi ostaju i novi krizni potresi javljaju se u gotovo redovitim ciklusima.
Ni u socijalističkoj Jugoslaviji, u kojoj je poslije sukoba sa Staljinom najprije došlo do preispitivanja lenjinsko-staljinističkih metoda socijalističke izgradnje, i gdje se uvođenjem samoupravljanja pošlo u traženju novih putova, nismo izbjegli zakonitosti kriznih potresa u komunističkim redovima: krajem četrdesetih godina imali smo obračun s dogmatskim staljinistima i informbirovcima, pedesetih godina s Đilasovim anarho-liberalizmom, šezdesetih godina s Rankovićevim hegemonističkim unitarizmom, a sedamdesetih s nacionalizmom, liberalizmom, tehnokratizmom… bez obzira što je riječ o veoma različitim uzročno-posljedičnim pojavama, očito je da je samoupravljanje još daleko od toga da bude takav sustav “demokracije neposrednih proizvođača” koji bi uklonio neizbježnost i takvih i svih drugih popratnih pojava u socijalističkom društvu.
U međuvremenu, u svezi s općim tendencijama razvitka u svijetu, a posebno sa zaoštravanjem u međunarodnim odnošajima, te novih spoznaja u svjetskom socijalističkom pokretu, u Europi je proklamirana ideja “eurokomunizma” o prihvaćanju “pluralističke demokracije”, (27) kao osnovnog demokratskog puta u socijalizam, a u SFRJ je (1977.) prihvaćena Kardeljeva teorija o “pluralizmu samoupravnih interesa”, kao osnove daljeg samoupravnog razvitka.
U Poljskoj je općim pokretom radničke klase, u jedinstvu sa svim slojevima poljskog naroda, došlo do osnutka nezavisnih sindikata, što je bez obzira na krajnji ishod, nedvojbeno povijesna pojava zbog ograničavanja monopola vladajuće komunističke stranke u jednoj socijalističkoj zemlji sovjetskog bloka. U Kini novi državni prvaci poslije osude “četveročlane bande” zbog zlodjela u “kulturnoj revoluciji” i procjenjivanja zasluga i grešaka “velikog vođe i kormilara” Mao Ce Tunga, govore o potrebi demokratizacije zemlje, kao preduvjetu za sveukupni razvitak.
Sve te pojave i tendencije učvrstile su me u uvjerenju da bi za dalji razvitak našeg socijalističkog društva bilo neophodno da se načelo “pluralizma samoupravnih interesa” dosljedno proširi i na prihvaćanje načela pluralizma socijalističke misli. Priznanje “pluralizma samoupravnih interesa” je polovično, ono podrazumijeva samo materijalnu sferu, a očito je da bez uključivanja u taj pluralizam i duhovne sfere nema ni takve socijalističke demokracije, koja bi podrazumijevala i univerzalna dostignuća ljudskih prava i građanskih sloboda, bez kojih, jamačno, nema ni demokratske rasprave o spornim i otvorenim pitanjima, a kao što sve povijesno iskustvo dokazuje: ne može biti ni prave slobode čovjeka, ni harmoničnog društva, niti slobode i suverenosti naroda, niti sklada i mira u međunarodnoj zajednici.
Namjesto zaključka
Ako je pluralizam misli i ideja bio pretpostavkom društveno-političkog razvitka u dosadašnjoj povijesti čovječanstva, onda je razumljivo da bi ta zakonitost morala imati svoju vrijednost i za socijalističko društvo, koje bi naročito moralo odbacivati svaku ograničenost i stagnaciju. Mnogi znaci govore da takva spoznaja – o nužnosti demokratskog razvitka pluralizma socijalističke misli – dobiva sve više pobornika i u svijetu i u našoj zemlji. O tome svjedoči i misao A. Grličkova (člana Predsjedništva CK SKJ), koju kao moto uzima J. Stanič, slovenski pisac knjige “Raspuća komunizma”, a prenosi je u zagrebačkom listu: “Uvjereni smo da socijalizam, ako ne bude još šire usvajao pluralizam različitih socijalističkih alternativa, neće postajati svjetskim procesom i nakon toga svjetskim sistemom” (Start br. 311, 24. 12. 1980, str. 74).
Budući da živimo u svijetu koji je do te mjere postao jedinstven i međuovisan da se i unutarnja zbivanja u perifernim zemljama odražavaju na povećanje neizvjesnosti i zaoštrenosti u međunarodnim odnosima, posebnu pozornost zaslužuje problem sklada između proklamiranih načela i prakse kako u unutarnjoj tako i u vanjskoj politici SFRJ.
Da u tom pogledu ima problema vidjelo se iz osvrta na ovu optužbu. A da je dosljedno oživotvorenje u unutarnjem životu onih načela za koja se SFRJ zauzima u međunarodnim odnosima uopće, a posebno u pokretu nesvrstanih i među socijalističkim zemljama, od prvorazrednog značenja njezinu i unutarnju i međunarodnu stabilizaciju, a osobito zbog njezina delikatnog geopolitičkog položaja između Istoka i Zapada, o tome ne bi trebalo biti dvojbe.
A to je bio smisao i te natuknice u mojim odgovorima.
Dr. Franjo Tuđman
Na koncu, što reći?
Podvući crtu, zbrojiti i oduzeti, umnožiti i podijeliti… pa utvrditi da Srbi i država Srbija oduvijek (“Do istrage naše, ili vaše”, 1902), a relativno najkraće od 1918. godine, pa sve do 1990. i dana današnjeg, posve svejedno u kakvoj državnoj zajednici, u kakvom društvenom uređenju, kakvim političkim, međunarodnim i inim odnosima, čine sve što mogu da podjarme, porobe, asimiliraju, fizički unište i istrijebe Hrvate i hrvatski narod?
Da su ustaše bili borci za slobodu, opravdana reakcija na desetljeća srpskog državnog terora? Da su Pavelić i NDH pobili premalo Srba?
Povesti se za tim sirenskim, sotonskim, ratnohuškačkim zovom koji ovim nesretnim dijelom svijeta vlada okovima uma, pa poput odnarođenih, zabludjelih, beznadnih posrbica raznih beškera, jergovića i modrićki, ili dežulovića i čulića, samo u dijametralno suprotnom smjeru, tvrditi, dokazivati i obrazlagati da su Srbi narod urođenih četnika, genetskih genocidnih koljača i ubojica, vječni, nepopravljivi, neizlječivi, protuhrvatski arhineprijatelji..?
Ne.
Naravno da ne. Ja sam put, istina i život, rečeno je, ljubi neprijatelja svojega i čini dobro onome koji te mrzi, rečeno je. Okreni drugi obraz, oprosti, pokušaj, uvijek se može, nikad nije kasno, imaj nade. Hoću.
Jesam, mnogo puta. U leđima mi noževi, ali opet ću.
Zbog svoga hrvatskog naroda i svoje hrvatske zemlje, zbog Josifa Runjanina koji je uglazbio najljepšu našu, zbog Svetozara Pribičevića koji je prešao puni krug pakla od istrjebitelja Hrvata do čovjeka kojemu su se oči širom otvorile u svjetlo istine, zbog gospođe Olge Carević čija pisma sam čitao kao zavoje ranjene duše u studenim, blatnjavim rovovima diljem Slavonije i Bosne, zbog D. Ž, Srbina koji je u ZNG otišao prije mene, i s kojim sam davno, kao student, proveo najveselija, najinteligentnija i najluđa pijanstva u životu, zbog Z. R, Srbina ljudine na čijemu grobu svake godine na Sve svete palim svijeću, zbog S. S, Srbina koji je takav čovjek, da bi ovo bila sretnija zemlja, da je više takvih Hrvata… a najviše, zbog svoje žene i svoje djece, koje volim toliko, da bih umro za jedan jedini njihov otkucaj srca.
Ónen i-Estel Edain. Ú-chebin estel anim.
Hrvati i Srbi su braća. Abel i Kain, Kain i Abel, ono što je bilo, nek’ ne bude više nikad.
Oni među nama i oni među vama, braćo, koji istinski vjeruju, pa u Boga, Marxa ili štogod drugo, svejedno, nebitno, razumjet će. Izaći ćemo iz tame i mraka, braćo, ovo zlo koje nas okiva stoljećima nestat će, ostat će za nama. Samo moramo učiniti prvi korak ka svjetlu, posegnuti u svoja srca iskreno, tvarno, vjerno, bez primisli, na štetu ničiju, na korist svih, zanijekati okove – i pružiti ruku.
Bez oklijevanja, braćo, bez straha, da mi je i dolinom smrti poći, zla se ne bojim, jer ti si sa mnom, svatko od nas, prvi, uzdignuta čela, čista obraza, sam.
Evo je.
[Rasprava]
Fekalno naslijeđe mržnje vlastitog naroda
U nekoliko posljednjih godina, u tom našem preko svake mjere kontaminiranom hrvatskom medijskom prostoru, pojavio se cijeli niz istupa, tekstova i izjava domaćih javnih osoba i raznih visokih dužnosnika, koji u očima kakvog slučajnog izvanjskog promatrača mogu izazvati samo krajnju zbunjenost i nevjericu. Naime, ne samo da te izjave prelaze granice prihvatljivih političkih razmatranja i analiza, recimo nedostatakom elementarne pristojnosti i dobrog kućnog odgoja, nego neke čak izravno zakoračuju i u područje prekršajnog i kaznenog prava, odnosno kažnjivog ponašanja.
Ali dok su izjave splitskog gradonačelnika Željka Keruma u emisiji “Nedjeljom u dva”, otprilike, da “srpska i jugoslavenska opcija imaju najveći utjecaj na medije i banke”, prouzrokovala pravu lavinu osuda (“Splitskom gradonačelniku prijeti tri godine zatvora: Kerum pod istragom jer mrzi Srbe?”, “Hoće li Bajić uhvatiti Keruma za gučak?”, “Policija i DORH istražuju Keruma zbog izjava o Srbima?”, “Srbi i NDH Kerumland”, “Kerum nije samo budala: zašto vlast šuti na njegovo širenje mržnje?”, “Predsjednik Josipović osuđuje Kerumov govor mržnje”), izjave predsjednika vlade Zorana Milanovića u Saboru, otprilike, da “ne možete voljeti Hrvatsku ako u njoj niste rođeni”, namjesto dubioza, zgražanja i kritika, kod ovih istih komentatora što su napali Keruma, prouzrokovale su samo posvemašnju šutnju i muk. No, kod nekih se pojavila rektalno-speleološka potreba da Milanovića – brane.
Naime, tzv. HHO je ustvrdio da između Kerumovih i Milanovićevih eskapada nema naročite razlike, na što je moj omiljeni Šešeljev advokat Inoslav Bešker u Jutarnjem listu napisao:
Ili drugim riječima, ako se po nacionalnosti izjašnjavate Hrvatom, smijete biti šovinist prema vlastitom narodu, i ništa vam se ne treba dogoditi. Ako ste i sami Hrvat, možete slobodno mrziti, diskriminirati, biti netrpeljiv, vrijeđati i pljuvati Hrvate i hrvatski narod, i to je sasvim u redu.
Vjerovali ili ne 🙂
Naravno, ne treba osobito dokazivati ni argumentirati ordinarnu besmislenost ovakve tvrdnje. U Republici Hrvatskoj ni ustavne ni zakonske odredbe, bilo Kaznenog zakona, bilo Zakona o suzbijanju diskriminacije, ne propisuju niti prave ikakvu razliku između počinitelja kaznenih i prekršajnih djela iz mržnje prema njihovoj nacionalnosti, odnosno etnicitetu.
Mržnja je mržnja, djelo je djelo, pa tko god ga počinio. Hrvat neće i ne može biti ekskulpiran i oslobođen odgovornosti za kaznena i prekršajna djela iz mržnje, ako ih počini prema drugim Hrvatima ili hrvatskom narodu. Pobogu, pa uopće tvrditi tako nešto je nevjerojatan, upravo infantilan diletantizam. Inače bi, recimo, Vojka Šešelj mogao jednostavno “otkriti” da nije Srbin, nego Hrvat, i sve bi mu bilo oprošteno, zar ne? 🙂
No, nažalost, da je takvo analfabetsko, ali krajnje patološko i ekstremističko “načelo” zapravo već odavno široko prihvaćeno u tom nekom beškerovskom ideološkom i kolegijalnom medijskom i političkom okružju, savršeno dokazuju još nekoliko novijih primjera. Prvi je citat iz knjige Miljenka Jergovića “Otac”, objavljene u Beogradu 2010. godine:
“…Ustaštvo je konstitutivni, istina krajnje negativni i sotonski, element našeg nacionalnog identiteta, kojeg ne možemo prekrižiti, ni poništiti, jer onaj tko to poništi, taj više nije Hrvat…”
Pozor, sad ste vjerojatno pomislili da Jergović ovdje tvrdi kako je ustaštvo osnovni element hrvatskog nacionalnog identiteta, zar ne? E, netočno – još gore. On, naime, tvrdi da je ustaštvo osnivajući element hrvatstva. Shvaćate razliku? Po Jergoviću, prije Pavelića i ustaša, Hrvata zapravo nije ni bilo. Hrvati su narod kojeg su stvorili ustaše. I zato, tko od Hrvata odbija ustaštvo, taj nije Hrvat, a samo ustaša je Hrvat, jer bez ustaštva, hrvatstva ni nema.
Ovoliku žarku ljubav prema vlastitom narodu odista treba svijećom po danu tražiti, zar ne? Kladim se da se je u haaškom pritvoru, čitajući knjigu “Otac”, Beškerov klijent Vojka Šešelj rasplakao od silnog ganuća.
Drugi primjer je upravo Beškerov vlastiti citat, iz jednog starog teksta u Jutarnjem listu:
Komentar tome sramotnom članku sam napisao još prošle godine i nemam ništa za dodati.
Treći primjer je citat Sanje Modrić iz teksta u Novom listu, objavljenog nakon ovogodišnje proslave Dana pobjede u Čavoglavama:
Da među desecima tisuća ljudi u Čavoglavama ima svakakvih, kao i na svakoj masovnoj priredbi bilo gdje u svijetu, notorno je, ali ovako nešto napisati nakon što je policija, uz najjaču kontrolu ikada, privela svega šačicu ljudi s ustaškim oznakama, i nakon što su Modrićkin Novi list i ini domaći “lovci na ustaše” nakon silne potrage i pretrage uspjeli uslikati svega jednog balavca s istetoviranim “U” na prsima, e, to može samo još jedan teški patološki slučaj smrtnog zaljubljenika u vlasititi narod.
Što će tek biti za Valentinovo..? 🙂
Vratimo se tren na početak, u kratku digresiju. Mislite li da se Milanović onoliko naljutio na Stiera zato što nije rođen u Hrvatskoj? Jest, vraga.
Stier ga je zapravo pitao da pojasni izjavu iz Rijeke, sa sastanka s europskim socijalistima, otprilike, da su “autonomije u Jugoslaviji dovele do kaosa, jer je svatko vukao na svoju stranu, i zato je došlo do rata”. Dakle, ne velikosrpska agresija kao uzrok rata, nego nešto čak još i gore od mutnih “konglomerata pogrešnih politika” kuhane noge – izravno pristajanje na unitarističke, memorandumske i miloševićevske teze o “prelabavoj” Jugoslaviji. Paf.
Zato je Milanović skliznuo u sirovi, plitki šovinizam. A da ne misli prestati s nebulozama, pokazuje i nedavni slučaj u Njemačkoj, kad je rekao kako je “hrvatska nacija nevjerojatan paradoks, jer su među nama kulturne i druge razlike prilično velike”. Zar na svijetu nema ni jednog drugog takvog naroda ni države? Umalo, bogati, kao da se savjetovao s Beškerom i Jergovićem, prije negoli je otvorio usta… 🙂
Rezimirajmo.
Bešker kaže da su Hrvati narod “etničkih čistača” Srba, ili kako bi to slađe cijuknuo njegov haaški klijent Vojka, genocidan narod. Jergović kaže da su Hrvati isključivo ustaše, i ne mogu biti ništa drugo, jer inače nisu Hrvati. Modrićka dodaje šlaga na tortu tvrdnjom da su Hrvati krvoločno ljudoždersko pleme koje jede tuđu djecu, a na kraju, cherry on top, Bešker i sebi i svima takvima ispisuje spasonosnu opću oprosnicu – da ih ipak nitko ne može optužiti za šovinizam i mržnju prema Hrvatima, jer su, eto, Hrvati i sami.
Pa zato mrziti smiju. Jel’ tako? Tako je, drugovi 🙂
A u takvome visokom i poznatom društvu, poslušno pasući za citiranim primjerima silnih ljubitelja, obožavatelja i promicatelja svoga hrvatskog naroda, zar je za čuditi se što jedan sitni NN iz lalinog sokaka, žutokljuni dotepenac u predgrađe metropole, inače povremeno sposoban i za prave lirske literarne izlete, u svome posljednjem dnevniku na Politici napiše:
“…Ne govore vam, naravno jer su kurve baš poput vas, lažno moralni, sebični, zatucani, bez trunke osjećaja za jednakost, ravnopravnost, ljubav, bez trunke u sebi svega onoga što je Krist propovjedao, a s kojim ti narode prokleti Hrvatski nemaš ama baš nikakve veze. Od go*ana se pita ne pravi, pa tako ni od Hrvata država, ma koliko kuharica dobru namjeru imala i u svoje ruke se uzdala… U tuđinu braćo i sestre, tko može nek’ se spasi, jer ne dao Bog većeg zla od Hrvata kada je sam sebi gazda.”
Vjerovali ili ne, taj je dnevnik dobio hrpu pozitivnih ocjena posjetitelja i skočio na naslovnicu, a vlasnik Politike nije ni trepnuo okom.
Što? Došlo vam je zlo? Dosad vas je sram tolike citirane mržnje, primitivizma i budalaština? Što ćemo – takvi smo kakvi jesmo, iz svoje narodne kože ne možemo. Taj nihilistički, negativistički, samouništavajući i krajnje mazohistički način razmišljanja i medijskoga izričaja prvi je promovirao list Feral Tribune, zbog toga prozvan Fekalom, čiji su se novinari po propasti razasuli po hrvatskim mainstream medijima i s još nekoliko korifeja poseljačenja, kako vidimo, apsolutno utjecali na katastrofalno srozavanje razine domaće javne komunikacije.
Zapravo, u uvjetima opće krize i regresije, to i nije tako čudno. Zašto bi, recimo, jedan Bora Dežulović bio veći mudonja od Davora Butkovića ili Denisa Kuljiša? Zašto bi, recimo, Vedrana Rudan bila luđa koka od Sanje Modrić? Mogu i Butković i Kuljiš i Modrićka bez problema nesputano ekstrapolirati, divlje hipertrofirati, bezbrižno lupetati, šiziti, pljuvati, pa i psovati kao kočijaši ako treba. Što veća bedastoća i ekstrem, to veća čitanost, a više kuna na računu… 🙂
Za kraj, mali eksperiment.
Zamislite, posve prosto, da su neki Srbi javno napisali da je “četništvo konstitutivni element srpskog nacionalnog identiteta”, i da onaj tko odbija biti četnik nije i ne može biti Srbin. Zamislite da su javno rekli da je “etničko čišćenje srpska praksa”, te da su Srbi krvoločno ljudoždersko pleme koje jede tuđu djecu. Da prokleti srpski narod nema nikakve sveze s Kristom, da se od go*ana pita ne pravi, pa tako ni od Srba država, i da je najveće zlo kad je Srbin sam sebi gazda.
Jeste? Recite, kako bi se ti Srbi proveli u Srbiji? Kako bi se proveli u Hrvatskoj? Ili u bilo kojoj drugoj imalo civiliziranoj državi na svijetu? 🙂
Dok tako zahtjevno kontemplirate, evo još malo: zamislite, kako bi se proveli naši domaći hrvatski etnički Srbi, ili Židovi, ili Mađari, Albanci, Nijemci… da takve stvari o Hrvatima napišu i objave, u Hrvatskoj, ili drugdje? Što bi im se dogodilo?
Eto. Ako već prije nije bilo, vjerujem da je barem sada savršeno jasno vidljivo koliku je besmislicu Kerum izvalio kod Stankovića – ma kakvi Srbi neprijatelji, pobogu. S ovakvim Hrvatima, neprijatelji nam uopće ne trebaju 🙂
[Rasprava]
Bespuća povijesne bešćutnosti
Ima tome već debelo preko 10 godina – svaki put kada pomislim okej, to je to, dalje ne ide, nije moguće lošije, jednostavno ne može niže ni gore, neki me domaći političar demantira. Ovaj put je počelo s jučerašnjom relativno nevidljivom vijesticom o zamjerci udruge “Žene u Domovinskom ratu” upućenoj ministrici vanjskih poslova Vesni Pusić, da ih ignorira i ne želi primiti, ali nasuprot tome nalazi vremena za javnu brigu o gay populaciji, pa i osobnu podršku skoroj splitskoj Pride povorci.
Valja znati da se radi o udruzi koja se bavi ratnim zločinima silovanja žena Vukovara u vrijeme okupacije 1991. godine, o čemu su izdane i neke knjige, recimo “Sunčica”, po bebi koja je nazočila silovanjima svoje majke. Knjige nisam vidio, ali samo površno čitanje iskaza i svjedočanstva žrtava dovoljno je da se svakom imalo normalnom čovjeku smuči, ili mu dođe da zaplače. No, priznajem, pomislio sam krajnje rezignirano i okorjelo, ništa novo – kako to ide u post-tuđmanovskoj Hrvatskoj, bitno se zanemaruje, a efemerno puni medije, na to smo već navikli, odavno. Kad ono… evo ministričinog odgovora:
“…Ministrica objašnjava da je jasna stvar da je silovanje u vrijeme rata ratni zločin koji treba procesuirati pred sudovima i to je pitanje pravosuđa. ‘Međutim, očekivala bih da one, kao žrtve nasilja, imaju solidarnost sa svim drugim žrtvama ili potencijalnim žrtvama nasilja, te očekujem da budu u prvim redovima na Split Prideu’, poručila je ministrica Pusić.”
Možete li vi to povjerovati? Svojim očima?
Ne, ne vrijedi vam se štipati, ne sanjate. Udruga žena kaže da su molbu za prijem uputili još početkom siječnja, a ministrica se nije ni barem kurtoazno ispričala i formalno posula pepelom, npr. da će ih primiti uskoro, samo što nije, puno posla, bla-bla, nego je svoje rekla jasno, glasno i nedvojbeno.
Dakle, kako vidimo – žene koje su u Domovinskom ratu silovali srpski četnici imaju se u subotu 09. lipnja 2012. godine pojaviti na Split Gay Prideu, i stupati u prvim redovima. Ako to ne učine, svima će biti jasno da “nemaju solidarnost sa svim drugim žrtvama ili potencijalnim žrtvama nasilja”.
Jel’ tako? Tako je. Stoka jedna nesolidarna.
Ali, ali… pa silovane su? Četnici su ih silovali, ‘ej, u ratu, ‘ej, masovno..!? Ma, tko ih šljivi. Koga briga za to, kad su se usudile ministrici – inače osobi koja je kompletnu svoju političku karijeru izgradila na, kako ono bješe, “progresivnim načelima”, “borbi za ljudska prava i slobode”, “prava manjina”, “ženska prava” itd – predbaciti da država ima obilje vremena za gay parade, ali ni jednu jedinu sekundu za njih. Osim, naravno, ako ne dođu u Split.
Ovdje se jednostavno moram upitati, a gdje nam je Bora Dežulović?
Da se prigodno pravovjernički zgraža u komentaru, šizi, vrijeđa, psuje i pljuje… oh, oprostite mi, zaboravio sam. Bora s našom gospođom ministarkom, Slavkom Goldsteinom i Viktorom Ivančićem još od 1994. ima zajedničku tvrtku Feral projekt d.o.o, pa ovdje neće ni zucnuti. Vrana vrani oči ne kopa. Okej, lepi Boro, kad nećeš ti, ja ću. A ne, ne brini – bez spuštanja na tvoju gnjidavu razinu birtaškog primitivca.
Dakle, zaista, kolika točno bezdušna i bezočna osoba moraš biti, i koliko ti okrutni jezik mora biti zao da preko njega prevališ da žene koje su u Domovinskom ratu silovali srpski četnici, “kao žrtve nasilja”, trebaju “imati solidarnost sa svim drugim žrtvama ili potencijalnim žrtvama nasilja”, te da ih zato “očekuješ da budu u prvim redovima na Split Prideu”?
Koliko ti točno tust i hladan mrak u glavi mora biti, koliko ti čovječjeg u toj ljušturi bez duše još uopće može ostati da bi žene, koje su preživjele upravo neizreciva mučenja, iskorištavanja, ponižavanja i maltretiranja, i tek godinama kasnije smogle snage da o tome uopće javno progovore, optužio za “nesolidarnost sa svim drugim žrtvama ili potencijalnim žrtvama nasilja”? I to ako ne dođu na gay paradu?
Za povijest hrvatske bešćutnosti i neljudskosti valja zapamtiti njezino ime: Vesna Pusić, ministrica nečega, u nekakvoj vladi.
Predstavlja se kao slobodoumna i progresivna intelektualka, a namjesto da se pospe pepelom što silovane žene ni nakon mjeseci čekanja još nije primila na razgovor – ponovimo još jednom, za one s manjkom povjerenja u vlastite uši – javno poziva te nesretnice da joj se nacrtaju na gay paradi, “u prvim redovima”. Jer, eto, ‘ko šljivi i njih i njihovu silovanost, kad nisu solidarne “sa svim drugim žrtvama ili potencijalnim žrtvama nasilja”.
Što kažete, možda da silovane žene na paradu ponesu i kakav prigodni transparent? Recimo: “Mene i prijateljicu su silovali trojica četnika, a zatim su nju ubili”? Onako fino obojen duginim bojama. Ministrica bi sigurno bila zadovoljna. Jedino ne kaže odnose li se njezine riječi na sve žrtve silovanja, ili samo na Vukovarke koje su odradili četnici? Mislim, ono, da ne bude zabune.
Nakon čega razumnom čovjeku – jer ne postoje na zemlji ni sud ni zakon za ovako bezdušne, bešćutne i bezočne – preostaje samo živa nada da postoji Bog u kojega ministrica očito ne vjeruje kada tako žarko mrzi, jer ako ga nema, onda ona nikada neće dobiti zasluženu plaću za svoje riječi i svoja djela.
A pitanje za bešćutnu glasi: koliko točno tust i hladan mora biti mrak u glavi da nakon svega uopće pomisli kako je moguće ne samo uspoređivati tragediju žena masovno silovanih u četničkom vukovarskom ratnom zločinu 1991. godine, s blazirano modernim gay paradiranjem, nego ih i ovako perfidno i maliciozno međusobno konfrontirati, i još povrh toga nesretnice pozivati u povorku? A sve zato što nisi našla pola sata da ih primiš u uredu i saslušaš?
I koliki točno bezočni nečovjek moraš biti, da to javno izgovoriš?
Stoga se pomolite, gospodo čitatelji, za našu ministricu. Molite se Bogu u kojega ona ne vjeruje kada tako žestoko mrzi, da joj bude milostiv, i da joj sudi blaže i milosrdnije negoli ona ženama žrtvama četničkog silovanja.
Iskreno rečeno, ne vidim zašto bi, ali možda će On naći razloga.
Dodatak (28. 06. 2012):
Pokušaj popravka štete u tišini
[Rasprava]
Dani ponosa i slave
Sretan vam Dan državnosti, onaj pravi, iz vremena kada još nije bilo ni referenduma o hrvatskoj neovisnosti, ni proglašenja hrvatske državne samostalnosti, ni prolongiranja te odluke na zahtjev svijeta koji je rat mogao spriječiti… ali nije htio. O čemu pričam? Ako su vam ta pitanja prekomplicirana, prezahtjevna i preteška, obratite se ministru za Facebook i Mamića, on će sve srediti.
A dok čekate da oformi “ekspertnu skupinu” koja će opravdati njegovo krštenje jarića, donosim vam još opsežnog i teškog štiva – detaljnu analizu famoznog “Brijunskog transkripta”. Kao prigodni podsjetnik na vremena kad su ovom nesretnom državom upravljali neizmjerno bolji, spremniji i sposobniji ljudi, i to po prvi put ne iz vlastitog, nego iz pera čovjeka koji je na “Brijunskom sastanku” osobno sudjelovao.
Naravno, ovu analizu niste mogli i nećete naći u bilo kojim čitanijim novinama, na bilo kojoj televiziji ili bilo kojem drugom poznatijem glasilu u Hrvatskoj. Čak ni u dijelovima, jer se radi o perspektivi dijametralno različitoj od one medijski stvorene, umjetno preparirane i prisilno forsirane već 12 ili više godina. Ova analiza ništa ne skraćuje i ne skriva, ništa ne izbjegava, ne zanemaruje i ne vadi iz konteksta, a od čitatelja zahtijeva daleko manje truda, ahm, negoli pitanje koje je boje čarljeni rubin. Uživajte:
Admiral Davor Domazet Lošo:
Analiza “Brijunskoga transkripta”, ili Brijuni 31. srpnja 1995.
Jugoslavenska upravljana kriza, nakon što se okončala, krojačima novoga svjetskoga poretka trebala je zato da se uvijek, kad bude nužno, može reći: “Propust Europe da spriječi sukob u Jugoslaviji način je upravljanja svijetom, kakav se ne smije dopustiti u budućnosti”.
To je razlogom zašto su i prije Daytona, pretežito posredovanjem medija, počeli krajnje jednostrani prikazi događaja i činjenica o jugoslavenskoj upravljanoj krizi. Sustavnom proizvodnjom stereotipa o odgovornosti za rat i počinjene zločine uspjelo se ne samo relativizirati srpsku agresiju, nego ostvariti pristanak da su svi podjednako krivi. Prema Hrvatima, koji su u popriličnoj mjeri pomrsili račune nadzirateljima upravljane krize, otišlo se tako daleko da su generala Antu Gotovinu uguralo u trojicu najtraženijih ratnih zločinaca u bivšoj Jugoslaviji.
Za pisanje službene, ali inverzne povijesti jugoistoka Europe s kraja dvadesetoga stoljeća, jer o tome je riječ, nužan uvjet jest ravnoteža krivnje svih strana u sukobu. Dakle, nadziratelji upravljane krize, prema svojoj mjeri i kako to njima najbolje odgovara, kroje i oblikuju virtualnu prošlost da bi projicirana budućnost bila u granicama predviđenoga plana. Uostalom, to nije ništa novo.
Znano je, onomu tko želi znati, da je uz punu potporu Anglosaksonaca, velikosrpski projekt bio osmišljen tako da se otme što više teritorija, pa da se onda, nakon što Srbi dobiju što žele, na to područje pozovu snage Ujedinjenih naroda da one presude, a temelj za to bit će teritorij koji okupiraju pripadnici srpskog naroda.
U sklopu te strateške zamisli svi, ili gotovo svi Srbi prihvatili su zamisao “Velike Srbije”, pa drugo rješenje nisu ni pokušali tražiti. Ponajmanje su tragali za takvim rješenjem da se prihvati činjenica da Jugoslavije više nema, da su Srbi državljani samostalne države Hrvatske i da kao takvi sudjeluju u izgradnji njezinih institucija. Oni se ne opredjeljuju za takav pristup, nego jedino vide, jer su tako pripremljeni, da je demokratska hrvatska država zločinačka. U tome su ih podučavali ljudi poput generala Dušana Pekića, koji je početkom 1992, obraćajući se vojsci “Krajine”, ustvrdio da “oni sada rješavaju ono što su partizani prepustili riješiti u Drugom svjetskom ratu”.
Ne samo da je to bilo zastrašujuće, nego je takav pristup unaprijed isključivao svaki dijalog i razložan pristup rješavanju političkog ustroja, nakon što je postalo vidljivo da Jugoslavija ne može opstati. Jugoslaviju nije srušio Tuđman, a ponajmanje hrvatski nacionalizam, što je omiljena teza svih nepopravljivih Jugoslavena i njihovih mentora, nego je Jugoslaviju srušila zamisao “Velike Srbije”, kao što bi je također srušio i “Narodni front” admirala Mamule. Problem je u tome, a to je nadzirateljima jugoslavenske upravljane krize itekako bilo znano, što Srbi u Hrvatskoj nisu htjeli prihvatiti samostalnu hrvatsku državu. Zato su i poticani na pobunu, zato i jesu bili “remetilački čimbenik”, iako te riječi mnogima nije drago čuti.
Tko je tjerao Srbe da prihvate igru na sve ili ništa? Nitko, osim njih samih i njihove mitomanske svijesti o “velikoj veličini”. Oni su konačno sami sebi srušili taj mit, da bi bijegom, jer ih nitko nije tjerao, pokušali ponovno oživjeti mit o Srbima kao “stradalničkom narodu”. Ali, ne više o narodu koji “dobiva u ratu”, a “gubi u miru”, nego uz pomoć britanske diplomacije, prijevarom, obrnutim smjerom – “gubimo u ratu, ali dobit ćemo u miru”.
Za pisanje inverzne povijesti nadzirateljima jugoslavenske upravljane krize, matricu rata na “prostoru južno od Alpa i sjeverno od Grčke” bilo je potrebno svesti na paradigmu zločina na svim stranama. Vukovar i Srebrenica bili su više nego dokaz srpskih zločina. Planska pojava mudžahedina i njihovi zločini u središnjoj Bosni dovoljna su hipoteka za bosanskohercegovačke Muslimane. U tome mozaiku nedostajali su zločini Hrvata. Operacija “Oluja” i plan B s evakuacijom Srba mogli su se, prosuđeno je, dugoročno Hrvatima nametnuti kao krimen.
Veći dio toga plana već je ostvaren, zahvaljujući saborskom zastupnicima koji su 2000. digli ruku za to da haško sudište ima nadležnost nad oslobodilačkim operacijama “Bljesak” i “Oluja”. Od tada, više ništa nije moglo zaustaviti informacijski rat, koji će početi bjesniti prema “Oluji”, i općenito prema Domovinskom ratu. Da bi na “balkanskim poljanama smrti” mogli potpuno pobijediti krojači “novoga svjetskoga poretka”, glavne zaprjeke i smetnje ostale su i dalje nacija i nacionalna država, vjera i identitet. To u prijevodu, u hrvatskom slučaju, znači da virtualno treba pobijediti “autokrata” i “nacionalista” dr. Franju Tuđmana nakon njegove smrti.
Da bi se to moglo postići, posegnulo se za takozvanim “brijunskim transkriptom”.
Teško je nabrojiti na koje je sve načine punih deset godina taj zapis od 31. srpnja 1995. prepričavan, tumačen, kako su iz njega izvlačene rečenice, pa i pojedine riječi, da bi se pod svaku cijenu dokazao “zločinački poduhvat”. Budući da je ovo knjiga o Domovinskom ratu, razložno je da autor, sudionik sastanka Vrhovnoga zapovjednika s visokim vojnim dužnosnicima Hrvatske vojske, obrazloži svaki stav, rečenicu, pa i pojedine riječi, što su se izrekle o oslobodilačkoj operaciji “Oluja” toga 31. srpnja 1995. na Brijunima.
Političko opravdanje operacije “Oluja”
Politika i strategija hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana u stvaranju hrvatske države i u njezinoj obrani, kako se to vidjelo iz perspektive Beograda, “bila je konzistentno oblikovana, priopćena bez sustezanja, ostvarivana korak po korak, bez radikalnih promjena i lomova”. I njegov sastanak s generalima 31. srpnja 1995. u 10 sati i 50 minuta na Brijunima počinje upravo tako, jasno i bez suvišnih riječi:
“Gospodo, sazvao sam ovaj sastanak da bismo procijenili sadašnju situaciju, da bih čuo vaša mišljenja prije nego što donesem odluku o daljnjim našim pothvatima ovih dana.” Iz ove rečenice razvidno je da je hrvatski predsjednik namjeravao donijeti odluku o poduzimanju vojne operacije za rješenje okupiranih područja, i to u idućim danima, ne naglašavajući kada će to biti. Dakle, brijunski sastanak imao je isključivo vojno obilježje, stratešku razinu.
To Tuđman potvrđuje na sljedeći način: “Kao što znate, mi smo bili odlučni da pođemo u daljnje operacije, čemu je ova operacija pothvat Grahovo-Glamoč trebala također poslužiti i u odnosu na Bihać, ali i radi opkoljavanja Knina. Bili smo odlučni da pođemo u deblokadu Bihaća sa zapadne strane.” Deblokada Bihaća sa “zapadne strane” odnosila se na operaciju probijanja koridora Slunj-Bihać širine 20 kilometara, koja je bila planirana u zimu 1994. nakon prvoga srpskog napada na “zaštićeno područje” Bihaća, i koja je na snazi, kao mogućnost, ostala sve do brijunskoga sastanka, točnije do 1. kolovoza 1995. Tuđman nastavlja započetu misao i kaže: “Međutim, sada je takva situacija da su nam predstavnici Ujedinjenih naroda Akashi, Stoltenberg, sa Srbima taj razlog izbili iz ruke, jer prema tome oni povlače svoje snage s područja Bihaća. Ne će napadati, dozvoljavaju da se UNCRO postavi na te granice, kao promatranje. I to jasno da su odmah dostavili čitavom svijetu. A svaka vojna operacija mora imati svoje političko opravdanje.” Kao državnik, Tuđman je znao da vojna operacija strateške razine mora imati političko opravdanje, ne kao izgovor, nego kao logičan slijed vjerodostojnosti državne politike.
Prijedlog Akashija i Stoltenberga potpuno je išao u prilog srpskoj strani, jer se s njime u smislu operativne situacije ništa bitno ne bi promijenilo, osim što bi se srpskom vodstvu omogućilo dobivanje na vremenu “bar do listopada”. Odnosno, srpsko vojno vodstvo dobilo bi dovoljno vremena za pregrupiranje snaga, da bi se izveo planirani protuudar na grahovsko-glamočkoj bojišnici i obnovila napadna operacija na “zaštićeno područje” Bihaća. To je razlogom da je 29. srpnja 1995, dakle dva dana prije brijunskoga sastanka, formirano zajedničko zapovjedništvo “srpske vojske Krajine” i “vojske Republike Srpske”.
Odnos velikih sila prema operaciji “Oluja”
Tuđman izvođenje operacije “Oluja” promatra u odnosu političkih snaga na međunarodnoj sceni. Jasno razlučuje srpske igrače Veliku Britaniju i Francusku s jedne strane, i strateške interese Sjedinjenih Američkih Država i Njemačke, s druge strane. Zato i upozorava:
“Prema tome, mi više nemamo opravdanja da idemo u deblokadu Bihaća. Ali, čini se da bismo mogli povoljnu političku situaciju u Hrvatskoj, demoralizaciju u srpskim redovima, naklonost ljudi u Europi, jednim dijelom u Europi, ono što je sklono rješenju te krize i u korist Hrvatske, gdje imamo, znači, prijatelja Njemačku koja nas suzdržano podržava i u političkim razgovorima, ali i u NATO-u, gdje također imaju razumijevanja za naše poglede. Imamo naklonost i Sjedinjenih Američkih Država, ali do određene granice, ako ćete, gospodo, izvršiti na profesionalan način, samo pretrpjeti štete, kao što ste izvršili u zapadnoj Slavoniji u roku od nekoliko dana, to znači, molim, tri do četiri, maksimum osam dana, onda možemo računati da ćemo i politički u takvom svijetu dobiti.”
Neprijeporno je da je Tuđman govorio o političkim odnosima unutar euroatlantskih moćnih država i njihovih interesa, koji su, kao što je vidljivo, različiti, pa i suprotstavljeni. U takvu pristupu samo “zaštićeno područje” Bihaća postaje irelevantno, jer politika koja podržava Srbe želi dobiti na vremenu “bar do listopada”, a druga, koja je suprotna, želi rješenje krize, što podrazumijeva promjenu operativne situacije na terenu. Tuđman dobro prosuđuje povoljne uvjete za operaciju, kao što su hrvatsko jedinstvo i moral, ali i demoralizacija na protivničkoj srpskoj strani.
Za njega je od iznimne važnosti “naklonost” Sjedinjenih Američkih Država, koja je uvjetovana brzinom izvođenja operacije. Određena suzdržanost Sjedinjenih Američkih Država, na koju je upozorio hrvatski predsjednik, posljedica je opstrukcije Velike Britanije i Francuske, koju su one sustavno vodile, prije svega unutar NATO-a, ali i na konferencijama i sjednicama, više ili manje otvoreno podržavajući Srbiju i Slobodana Miloševića.
Političku štetu u funkciji brzine izvođenja operacije Tuđman vidi dvojako. Prvo, “brzo” znači ukloniti britansko-francuski utjecaj u Vijeću sigurnosti i možebitno izglasavanje sankcija. I drugo, svaka dugotrajnost operacije išla bi na ruku Srbiji i Miloševiću, s mogućnošću uključivanja Vojske Jugoslavije. Ne samo to, nego bi dugotrajnost značila neuspjeh, koji bi sigurno vodio zamrzavanju stanja na okupiranim područjima, u dužem razdoblju. A to bi pak za posljedicu imalo stvaranje unutarnje opstrukcije, koja je počela pismom šestorice 1993, a nastavljena je neuspjelim Mesićevim i Manolićevim pučem 1994. godine.
Totalni poraz ili zadati takav udarac da Srbi praktično nestanu
U riječima: “Ali, ako idemo ovih dana u daljnje pothvate onda Bihać može biti još samo kao izlika i sporedno.” Dakle, riječ je o sveobuhvatnoj operaciji oslobađanja okupiranih područja Republike Hrvatske pod nadzorom UNCRO-a, ne samo spas Bihaća. Zato Tuđman nastavlja: “A protivniku onda moramo nanijeti totalni poraz, jug i sjever, da se razumijemo, puštaujući istok na miru.” Razvidno je da je predsjednik Tuđman potpuno prihvatio postavke strategijske operacije za oslobađanje okupiranih područja, i to napad na strategijskom težištu kojega čine Dalmacija, Lika, Kordun i Banovina, a obranu u Hrvatskom Podunavlju. Razlog za takav plan operacije je – bojazan od uključivanja Vojske Jugoslavije. Zato predsjednik Tuđman istodobno i pita i odgovara: “Zašto pustiti istok na miru? Zato što se i ti naši prijatelji boje da ne uđe Jugoslavija u rat u cjelini, s Jugoslavijom i Rusija, pa prema tome opći rat.”
Kakvu operaciju u što kraćem vremenu, i s kojim ciljem, želi Tuđman? Njegove iduće rečenice postat će najcitiraniji dio takozvanoga brijunskoga transkripta i glavni “dokaz” za “zločinački poduhvat”, a one glase: “Riješiti, na koji način? To je sada tema naše današnje rasprave. Da nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu, da ono što ne ćemo odmah zahvatiti da mora kapitulirati u nekoliko dana.”
Nakon tih riječi, i nakon napomene da plan strategijske operacije oslobađanja okupiranih područja koji je na snazi bio do 1. kolovoza 1995. treba razmotriti i modificirati, hrvatski predsjednik prelazi na jug Hrvatske. Na pamet mu dolazi i Mostar, zato što bi srpske snage u protuudaru mogle krenuti dolinom Neretve, sve do Dubrovnika. Nakon toga malog otklona, predsjednik Tuđman ponovno se vraća na bit problema, kako poraziti “srpsku vojsku Krajine”, tako da ona kapitulira.
Zagovornici teorije o “etničkom čišćenju” u svojim pisanijama i tumačenjima nikada nisu naveli nastavak misli hrvatskoga predsjednika i slijedeću rečenicu, a koja, kao što stoji u izvorniku, glasi: “Prema tome, nije nam glavna zadaća Bihać, nego je nanošenje na nekoliko pravca takvih udara da se srpske snage više ne mogu oporaviti, nego da moraju kapitulirati.” Dakle, više je nego jasno da se riječi “da Srbi praktično nestanu” ne odnosi na Srbe kao narod, nego na “srpske snage”, i one su te koje moraju “kapitulirati”.
Tuđman prosuđuje, ako srpske snage budu brzo poražene, odnosno ako kapituliraju, Jugoslavija se neće angažirati izravno. To je hrvatski predsjednik izveo iz činjenice da je jugoslavensko političko vodstvo pozivalo međunarodnu zajednicu da osigura prestanak neprijateljstava i političke razgovore. Radi sagledavanja cjeline političke situacije, u kojoj bi se trebala izvesti strategijska operacija oslobađanja okupiranih područja, hrvatski predsjednik nazočnim je generalima smatrao potrebitim napomenuti da se njegov odgovor Yasuhsiju Akashiju temeljio na postavci “uzmi ili ostavi”. Zato ustrajava da se operacija mora zavrišti u “tri do četiri, maksimum osam dana”. Njegova napomena o odgovornosti svakog ponaosob za “ono što se dogovorimo za provedbu”, ali i o važnosti “usklađene suradnje na svim bojištima”, što je preduvjet za “uspjeh oslobađanja u kratko vrijeme”, u funkciji su dodatne motivacije, ali i upozorenja o političkoj i strateškoj važnosti operacije oslobađanja okupiranih područja. On će zato svoju opću zamisao i završiti riječima: “Da budem do kraja jasan, da bi trebalo razmisliti, da se, znači, ove snage od Grahova usmjere onda prema ovamo u ofenzivnim djelovanjima.” Vrhovni zapovjednik ovim je stavom odredio da je glavni objekt napada u strateškoj operaciji “Oluja” – Knin.
Četiri gravitacijske točke operacije “Oluja”
Da je sastanak na Brijunima 31. srpnja 1995. imao sva obilježja vojnoga sastanka najviše razine, pokazuje i slijed kojim su hrvatski visoki vojni dužnosnici obrazlagali plan operacije, te gdje, što i kako treba korigirati glede postojećega plana i već za operaciju razvijenih snaga.
Prvo je riječ od Vrhovnoga zapovjednika dobio načelnik Obavještajne uprave Glavnoga stožera Oružanih snaga.
Načelnik obavještajne uprave na strateškoj razini iznosi situaciju o mogućnostima i namjerama protivnika te daje prijedlog cjelovite napadne operacije, sukladno općoj zamisli Vrhovnoga zapovjednika. Njegovo je izlaganje počelo tvrdnjom da je opća situacija za izvođenje “radikalne operacije”, to jest sveobuhvatne operacije, a ne parcijalne, “izuzetno povoljna”. Razlog takvoj tvrdnji temeljio se na činjenici što je prodor hrvatskih snaga, pod zapovijedanjem generala Ante Gotovine, prema Grahovu, riješio jedan od četiri ključna elementa operacije za oslobađanje okupiranih područja. Naime, taj je prodor hrvatskih snaga riješio problem vezivanja snaga “vojske Republike Srpske” u Bosni i Hercegovini, uključujući i one u dubini bosanskohercegovačkoga bojišta, kao što je Istočnobosanski korpus.
Druga gravitacijska točka operacije na koju je upozorio načelnik Obavještajne uprave, jest prodor snaga Hrvatske vojske prema Hrvatskoj Kostajnici, a zatim prema Dvoru na Uni. To je bilo iznimno važno, da bi se na sjeveroistočnom području operacijskoga prostora izveo manevar takozvane “duboke operacije”, kao jednog od glavnih načela upotpunjujuće bitke ili “zračno-kopnene bitke” po vojnoj doktrini Sjedinjenih Američkih Država. U tu zamisao, ali u središnjem dijelu operacijskoga prostora, ulazio je i prodor snaga Zbornoga područja Gospić prema Ljubovu, radi izbacivanja zračne luke Udbina iz uporabe, da bi se spriječio planirani udar srpskoga zrakoplovstva na rafineriju Urinj pored Rijeke.
Treća gravitacijska točka jest onemogućavanje topničko-raketnog udara prema Zagrebu i drugim većim gradovima, jer su ti udari bili temeljno načelo srpske “Strategije realne prijetnje”. Da bi se to izbjeglo, načelnik Obavještajne uprave predlaže široki obuhvat (kliješta) oko Petrinje i u zaleđu Karlovca. Moguće uključivanje Vojske Jugoslavije na istoku Hrvatske bila je četvrta gravitacijska točka, koju je trebalo riješiti. To je bilo razlog zašto je obrazloženje načelnika Obavještajne uprave bilo ovakvo: “Kada je u pitanju istočna Slavonija i Baranja odnos snaga je sasvim drukčiji. Iz razloga što je dovedena 18. motorizirana brigada s kompletnom tehnikom iz Novog Sada, a tu su i dragovoljci, tako da ukupne srpske snage na istoku Hrvatske broje 16 tisuća vojnika, 160 tenkova i tri topničke mješovite pukovnije. Zadaća je tih snaga zauzeti mostobran u Baranji, i drugo, topničko raketni udari po hrvatskim gradovima, a u povoljnom razvoju situacije, obuhvatom iz pravca Tenje i forsiranjem Drave, odsjeći Osijek.”
Takav protuudar, upozorio je načelnik Obavještajne uprave, moguć je, samo pod uvjetom, ako napadna operacija Hrvatske vojske “traje duže” i “ako nas uspiju skinuti s mostobrana”. Dodatno je načelnik Obavještajne uprave naglasio da prodor srpskih snaga južno od Vinkovaca prema Županji nije realan, zbog čvrstine obrane Hrvatskog vijeća obrane na Orašju, ali i zbog dugog vremena za dovođenje glavne udarne snage Vojske Jugoslavije, 453. motorizirane brigade iz Šida.
Dogovor Carl Bildt – Slobodan Milošević
U obrazloženju strateške operativne situacije načelnik Obavještajne uprave upozorio je i na pripremu srpskih snaga za protuudar prema Grahovu, odnosno na mogući napad od Knina prema Biogradu na moru, uz napomenu da jačina snaga, oko 6 tisuća, ne bi trebala predstavljati problem za njihovo zaustavljanje. Ta činjenica, kao i podatak da je odaziv na mobilizaciju u “srpskoj vojsci Krajine” samo 17 posto, naveli su načelnika Obavještajne uprave da zaključi: “Dakle, realnost za operaciju je sada povoljna, s aspekta angažiranja snaga, jer će nam njihov planirani udar dobro doći, u smislu da vežemo sve njihove snage, kako na operacijskoj dubini (prostor zapadne i sjeverne Bosne i Hercegovine), tako i na okupiranim područjima, što nama ostavlja mogućnost da vrlo brzo zatvorimo ostala tri prozora ili vrata koja imaju, a zatim s već planiranim i razvijenim operativnim snagama Hrvatske vojske izbijemo u dubinu i iziđemo na granice.”
Nakon obrazloženja strateške situacije, predsjednik Tuđman iznosi poglede međunarodnih dužnosnika o političkim pogledima na razvoj situacije. Izdvaja Carla Bildta, koji je zamijenio Davida Owena na mjestu predsjedatelja za bivšu Jugoslaviju, i koji je s Miloševićem dogovorio “takvo rješenje” u Bosni i Hercegovini, “da Milošević prizna Bosnu i Hercegovinu na osnovu 2 prijedloga Kontaktne skupine”. To je značilo podjelu Bosne i Hercegovine 49 : 51, s time, da to Milošević učini “u roku od devet mjeseci”. Dogovor Bildt-Milošević podrazumijevao je i suspenziju sankcija Srbiji. Iza takva dogovora, naglasio je hrvatski predsjednik, “stoje Rusija, Francuska i Engleska”. Prema takvoj politici srpskih prijatelja i patronata, hrvatski je predsjednik dodao da su poduzeti koraci da bi “Njemačka i Sjedinjene Američke Države pružile otpor tome, jer to ostavlja otvoren problem hrvatskih područja i to je svojevrstan način pritisak na nas.”
Da bi se izbjegao mogući pritisak, jedina mogućnost, upozorio je predsjednik Tuđman, je ne dati “povoda Jugoslaviji i Miloševiću i njihovim prijateljima na Zapadu da prihvate intervenciju Jugoslavije na hrvatskom tlu”. Zato je njegov prijedlog bio – izbjeći rat s Jugoslavijom čak i pod cijenu gubljenja “dravskog mostobrana”, jer taj dio hrvatske zemlje u ovakvoj strateškoj igri nije gravitacijska točka, i ako bi se izgubio, riješio bi se u “kasnijem razdoblju”. Zaključak toga dijela rasprave bio je da je moguće uključivanje Jugoslavije i njezinih oružanih snaga na istoku Hrvatske, ali ne i izvođenje takve operacije koja bi podrazumijevala osvajanje Osijeka.
Otvaranje – zatvaranje triju vrata
Idući problem u strateškoj napadnoj operaciji za oslobađanje okupiranih područja Republike Hrvatske bilo je “zaštićeno područje” Bihaća i raskol između Muslimana u tom području, odnosno, komu će se prikloniti Fikret Abdić. O tome problemu predsjednik Tuđman više je glasno razmišljao, nego iznosio čvrst stav, pa zato kaže: “Prisiliti Abdića da stane našu stranu, jer to znači da kad Hrvatska vojska krene prema Velikoj Kladuši, tamo ne naiđe na snage, nego na Muslimane koji će stati na našu stranu.” Na to glasno predsjednikovo razmišljanje odgovorio je načelnik Glavnoga stožera Oružanih snaga general zbora Zvonimir Červenko, iznoseći da se s Fikretom Abdićem razgovaralo i da je ostao na svojim stajalištima, isključivši mogućnost njegova razgovora s Muslimanima iz Hrvatske.
Tu je dvojbu predsjednik Tuđman jednostavno riješio, rekavši: “Dobro, ostao je na svojim pozicijama, ali ako mi pođemo u ofenzivu, onda mu treba reći, ako ćeš biti na srpskoj strani, onda ćeš doživjeti poraz, a ako ostaneš neutralan i prijeđeš na našu stranu, onda imaš osiguranu o budućnost. Tu treba djelovati i vojnički i politički.” Nakon što je riješena poteškoća s Fikretom Abdićem, vrhovni je zapovjednik prešao na problem “triju vrata”, odnosno njihova zatvaranja ili ostavljanja otvorenima, da bi se izbjegle žrtve i na srpskoj i na hrvatskoj strani.
Na granici s Bosnom i Hercegovinom pružila se mogućnost otvaranja-zatvaranja “triju vrata” – Dvor na Uni na sjevernom, a Srb i Lička Kladrma na južnom dijelu operacijskoga prostora. Izbijanje snaga Hrvatske vojske na ta troja vrata bilo je predviđeno u završnici operacije. Tu zamisao vrhovni je zapovjednik komentirao ovako: “Lijepo je to rekao sada admiral – zatvoriti im preostala troja vrata, ali im ne daš nigdje izlaza da se izvuku, da pobjegnu, nego ih prisiljavaš da se bore do kraja, što nam nameće veće angažiranje i veće gubitke.” Načelnik Obavještajne uprave potvrdio je da se u planiranju operacije, da bi se izbjegli gubici i sačuvali ljudski životi, upravo tako razmišljalo, pa kaže: “Zato smo u planiranju operacije ostavili dva puta, da mogu izići… ovdje pored Srba i drugi Dvor na Uni… nećemo mi zatvoriti…”
Otrić gravitacijska točka na južnom dijelu operacijskoga prostora
General zbora Zvonimir Červenko ta je razmišljanja potvrdio i dodao da je detaljno raspravljen plan operacije i da je on “dobar”, te da su provedene “sve pripreme da možemo to učiniti”. Predložio je da operacija krene “dva dana kasnije” i da se ide na prvu etapu. Na upit vrhovnoga zapovjednika što je prva etapa operacije, načelnik Obavještajne uprave odgovorio je: “Prva etapa je zauzimanje Ljubova i stavljanje pod nadzor zračne luke Udbina. Napad snaga Zbornog područja Split i specijalnih snaga MUP-a s padina Velebita na Gračac, i stvaranje uvjeta za drugu etapu, izbijanje u Otrić.” Kao što je vidljivo, rečeno se odnosilo na južni dio operacijskoga prostora, a na sjevernom, prema obrazloženju načelnika Obavještajne uprave, značilo je “prodor snaga 1. gardijske brigade i ostalih snaga Zbornih područja sjeverno i južno od Plitvičkih jezera i otklanjanje opasnosti od raketnog djelovanja po Zagrebu.” Ta je etapa podrazumijevala prodor i izbijanje snaga Hrvatske vojske u Hrvatsku Kostajnicu.
Na upit: “Koliko bi ta prva etapa trajala?”, vrhovnom zapovjedniku odgovorio je načelnik Obavještajne uprave rekavši: “Dva dana, ne, neće više”, potom je na to dodao: “Jedan dan.” General Ante Gotovina izrazio je bojazan da snage na pravcu Velebit-Gračac nisu dovoljne i da bi trebala potpora “jačih oklopnih snaga”. Odgovorio mu je načelnik Obavještajne uprave da je planom predviđeno stavljanje pod nadzor svih strateških “vitalnih objekata” i da se na taj način stvaraju uvjeti za drugu etapu operacije. Također je naznačio da se uvođenjem 7. i 4. gardijske brigade izbija u Otrić kao ključnu gravitacijsku točku. Izbijanjem u tu točku odsijecaju se sve protivničke snage na južnom dijelu operacijskoga prostora.
Razmišljanja generala Ante Gotovine
U nastavku rasprave pojavila se dvojba koje snage pod zapovijedanjem generala Ante Gotovine idu u napad u prvoj etapi operacije, a koje su u spremnosti za odbijanje možebitnoga srpskoga protunapada na Grahovo. S obzirom da se prodorom hrvatskih snaga Livanjskim poljem i oslobađanjem Glamoča i Grahova (operacija “Ljeto-95′) u odnosu na početni plan na južnom dijelu operacijskoga prostora situacija izmijenila, general Ante Gotovina predložio je da se dijelom svojih snaga s postojećih položaja oko Bosanskog Grahova ide “od istoka prema zapadu”, to jest napadne na smjeru Dinara-Crvena zemlja, da bi se “kompletno Knin stavio pod nadzor.”
Da bi se riješio mogući srpski protunapad prema Grahovu, general Gotovina predložio je manevar “od zapada prema istoku”, odnosno, da snage pod njegovim zapovijedanjem krenu u napad prema planini Vitorogu, kao dominantnom objektu na prostoru zapadne Bosne, da bi se stvorili uvjeti za oslobađanje Jajca, i da bi se vezale snage 2. Krajiškog korpusa “vojske republike Srpske”. Njegova je ideja bila na napad odgovoriti napadom.
Naravno da bi takvo djelovanje na zapadnobosanskom bojištu, bez pomoći, bilo teško izvodljivo, pa general Gotovina predlaže uključivanje snaga Armije BiH tako da: “…dvije brigade iz sastava Armije BiH koje bi bile pridodate i operativno podređene združenom stožeru Hrvatskog vijeća obrane, ali i Hrvatske vojske. One bi imale zadaću ići sjeverno u pravcu prema Kulen Vakufu.” Raspoložive snage 5. korpusa Armije BiH general Gotovina vidi u napadu sa “sjevera prema jugu”, također prema Kulen Vakufu, čime bi 2. Krajiški korpus bio izložen dvostrukom napadu hrvatsko-bošnjačkih snaga.
Svoju ideju general Gotovina vezao je za gravitacijsku točku zvanu Otrić. Naime, on dalje kaže: “Sigurno je da bi oni orijentirali jedan dio snaga da bočno udare u snage o zbornog područja Gospić, te u pravcu Otrića.” Na temelju točnih obavještajnih podataka, a nakon što srpske snage krenu u takav napad, ideja generala Gotovine bila je da se o uvedu snage 7. i 4. gardijske brigade, koje bi obuhvatom, uz sudjelovanje snaga MUP-a, izbile u Otrić.
Razumljivo je da general Gotovina operaciju u svojoj zoni odgovornosti veže s operativnim rasporedom srpskih snaga u zapadnoj Bosni i mogućim daljnjim operacijama, jer je njegova preokupacija bila osloboditi Jajce, ali i razdvojiti snage “srpske vojske Krajine” i “vojske Republike Srpske”. On tu ideju iznosi tako da se u sudjelovanju “sa specijalnim snagama MUP-a” razbiju “glavne snage 7. korpusa, 15. ličkog korpusa”, te zatvori komunikacija Knin-Gračac i “dalje prema Bosni”, što je uvjet da se “ide prema Jajcu”, odnosno da se “izbije na planinu Vitorog”, da bi se “ostvarilo spajanje s zapadnom Bosnom, i kompletno zatvorio južni sektor.”
Panika će zavladati Kninom
U načelu, vrhovni je zapovjednik prihvatio takvo razmišljanje generala Ante Gotovine, ali i upozorio na mogući problem. Panika je bila taj problem koja je mogla nastati na srpskoj strani i zato on kaže: “Ako mi prijeđemo u opće ofenzivno djelovanje na čitavom području, u Kninu će zavladati još veća panika, nego što sada vlada.” Vrhovni je zapovjednik itekako svjestan da će napadna operacija koja je podrazumijevala izbijanje na državnu granicu izazvati paniku, jer su hrvatski Srbi dugotrajno i sustavno bili izloženi indoktrinaciji da je samostalna i neovisna država Hrvatska samo slijed one iz 1941. Isto tako, Srbi su bili svjesni što su sve učinili 1991. u osvajanju hrvatskih područja, kao što su bili svjesni da se Vojska Jugoslavije ne će uključiti, jer je Slobodan Milošević postavio uvjet da se “Republika Srpska Krajina sama brani pet do šest dana”. Slomiti volju protivnika temeljno je i najpoželjnije načelo umijeća ratovanja, još tamo od Sun Tzu Vua, i zato ono što će predložiti vrhovni zapovjednik nije, niti može biti namjera “etničkog čišćenja”.
Njegove riječi: “Gospodo, prisjetite se koliko je hrvatskih mjesta i gradova razoreno, prema tome opravdanje za akciju je njihov protuudar od strane Knina, i imam izliku udariti, ako možemo s topništvom… da se demoraliziraju do kraja.” U kontekstu političke i operativne situacije, ali i prosrpske politike Velike Britanije, Francuske i Rusije, bez koje kriza na području bivše Jugoslavije sigurno ne bi nikada eskalirala u onaj oblik kakav se dogodio 1991. u agresiji na Hrvatsku, odnosno godinu dana kasnije na Bosnu i Hercegovinu, da Tuđmanu ne trebaju mrtvi Srbi, nego živi, ali poraženi. Svjestan “tog i takvog svijeta”, Tuđman kao povjesničar zna da samo potpuni vojni poraz može na duže vrijeme zatomiti velikosrpsku ideju, da bi napokon zavladao mir na postjugoslavenskom području.
Ako se zaigra na kartu njihove samoproizvedene paranoje prema hrvatskoj državi, i ako se uspiju sačuvati srpski životi, pa i bijegom, za koji su oni prema planu B bili pripravni, značit će čistu operaciju, baš onakvu kakvu su Amerikanci postavili kako uvjet. Tuđman, ostvarenje te svoje ideje ne traži izvan okvira međunarodne zajednice, nego u suglasju s njome. “Prema tome, morat ćemo riješiti s UNCRO-om”, riječi su koje potvrđuju navedenu tvrdnju.
Koliko je Tuđman bio u pravu tog 31. srpnja 1995, pokazat će intervju generala Momčila Perišića, načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije, koji je 1997. dao novinarki Svjetalni Petrušić iz agencije “Draganjić”. Na pitanje zašto se dopustilo okruženje 30 do 50 tisuća Srba na Kordunu i zašto se nije “sve diglo na noge”, prvi čovjek Vojske Jugoslavije lakonski je odgovorio: “Pa što, s 30 do 50 tisuća pobijenih Srba, pokazali bi svijetu da su Hrvati fašisti.”
Pješatvo će ovladati Kninom, a ne topništvo
S druge pak strane, general Ante Gotovina kao provoditelj ideje, traži i predlaže rješenje za brzi pad “Krajine”. Za njega je Knin glavni objekt napada, kako to podučava doktrina zračno-kopnene bitke. On do potankosti zna operativnu situaciju i kojima snagama raspolaže. Njegove riječi: “Ako je zapovijed udar na Knin, mi ga za nekoliko sati rušimo, kompletno… mi smo 20 kilometara zračne linije od centra Knina. Snage koje idu na Knin 400 dobrih pješaka iz 3. bojne 126. pukovnije, koji su iz ovog kraja, i poznaju odlično taj kraj, a imaju razloga da se bore tu, i ovog trenutka ih je teško držati na uzdi. Prvi gardijski zdrug, koji ima 300 pješaka, koji se ovog trenutka u ovom prostoru dokazao. Specijalne postrojbe MUP-a Hrvatske i Herceg-Bosne, koje imaju 350 odličnih pješaka koji su se u operacijama pokazali kao izvanredni. Znači, mi imamo negdje oko tisuću dobrih pješaka, uvježbanih za desantiranje, znači za brzo prebacivanje na ovom teškom terenu, mi lako možemo ovladati Kninom, bez ikakvog problema.”
Ključne riječi u njegovoj prosudbi mogućnosti su “za nekoliko sati rušimo, kompletno” i “lako možemo ovladati Kninom”, imaju posve drukčije značenje od onga što im se želi pripisati. “Rušenje, kompletno” ne znači, niti može značiti, rušenje grada kao takvog i to za nekoliko sati, jer general Gotovina naprosto ne raspolaže takvim snagama, pa čak kad bi i htio. Za takvo što trebali bi mjeseci, što zorno, nažalost, pokazuje primjer Vukovara, nego Gotovinovo “kompletno rušenje” nije ništa drugo, nego brzi pad političkoga središta pobunjenih Srba. Da je tako, potvrđuje to što njegove glavne snage u oslobađanju Knina nisu topništvo i raketni sustavi nego – uvježbano pješaštvo, jer on zna da samo nazočnost “pješakove noge” znači ovladavanje glavnim objektom napada, a ne u kratkom vremenu topničko-raketno djelovanje.
Osim toga, on je zapovjednik na onom dijelu bojišta koje ima najveću specifičnu težinu. Od njega i ostalih zapovjednika predsjednik Tuđman traži uvjerenje u uspjeh, bez kolebljivosti, jer bez toga nema ni pobjede. Gotovina je upravo takav zapovjednik – izravan i koji vjeruje u sposobnost svojih vojnika.
Potrebna je smjelost
Kad je vrhovni zapovjednik stekao uvjerenje da su generali i vojska spremni i odlučni, on ponavlja svoju misao i kaže: “Gospodo generali, časnici, iako ne smijemo učiniti ništa nepromišljeno, ali treba poći od toga da smo postigli velike uspjehe, od Zapadne Slavonije, i sada u Bosni, da smo stekli povjerenje naroda, da imamo raspoloženu vojsku, da imamo potporu i dobrog dijela svjetske javnosti, i demoralizaciju protivnika, toliku da ne može biti veća. Prema tome, treba nam i smjelost.” Dakle, Tuđman zna i zato upozorava da je za uspjeh, osim općih uvjeta, nužna i smjelost, bez koje nema pobjede u bitki, a poglavito ne u onoj koja mora biti “brza i čista”.
Tuđman završnu operaciju, to jest pobjedu u ratu, vidi prije svega kao pobjedu nad onom politikom koja je podržavala Miloševića i zato kaže: “Prema tome, ništa avanturistički, ono što bismo pretrpjeli gubitak da bi postigli uspjehe. Ali ipak, mislim da nam je politička situacija toliko povoljna da moramo imati u glavi, i u Knin ući što prije.” Ulazak u Knin “što prije”, ali ne “avanturistički”, pobjeda je nad oportunitetom dijela međunarodne zajednice.
General Gotovina ovu misao vrhovnoga zapovjednika percipira tako da će povući usporednicu između Zagreba i Knina, i kaže: “Ovog trenutka, sa svih pozicija, mi vidimo, usporedimo kao Sljeme, kad vidimo Zagreb.” Za razliku od zapovjednika Zbornoga područja Splita, načelnik Glavnoga stožera Oružanih snaga general zbora Zvonimir Červenko nije bio uvjeren u brzinu izvođenja operacije i brzo oslobađanje Knina. On će tu svoju sumnju izreći ovako: “Gospodine predsjedniče, ako bih ja Anti mogao reći, da ne vjerujem da on može s postojećim snagama to učiniti, jer će vrlo brzo kroz nekoliko dana biti u poziciji da se brani.”
Cjelovito sagledavanje operativne situacije
Reakcija vrhovnoga zapovjednika na riječi generala zbora Zvonimira Červenka bila je da se situacija na bojištu sagledava u cjelini, a ne izdvojeno na pojedinim taktičkim pravcima, i zato pita: “Koje bi to bile srpske snage koje bi se mogle suprotstaviti našim snagama s područja Grahova, a i sa zapada?” Odgovor je dao načelnik Obavještajne uprave, pokazujući na zemljovidu, da je ključ operacije, kad je u pitanju područje odgovornosti generala Ante Gotovine, nadzor Otrića kao gravitacijske točke. S time se stavom složio i general Gotovina jer je kao general s najviše borbenog iskustva shvaćao da se operacija mora sagledavati u cjelini, da odnos snaga i stanje na jednom dijelu bojišta itekako ima utjecaja na drugom dijelu bojišta.
To će njegovo razumijevanje operativne situacije, u njegovu području odgovornosti načelnik Obavještajne uprave obrazložiti ovako: “Ako vi gledate samo izolirano taj dio, ali bez operativne ili strateške razine, onda to ima sasvim drukčiju projekciju. Kad kažemo snage sa zapada, odmah postavljamo i pitanje – koje snage? Ako su 4. i 7. brigada tu, kao nositelji udara, onda snage sa zapada”, obrazložio je dalje načelnik Obavještajne uprave, “smo i mijenjali, zato na ovim planovima nema 7. brigade, a sa snagama generala Markača i ostalim snagama Zbornog područja, uključujući i 2. bojnu 9. brigade, moramo izvršiti prvu etapu – zauzimanje Prezida, kao ključne točke.” General Gotovina, razumijevajući bit plana, pokazujući na zemljovidu, brzo odgovara: “Tog trenutka je još puno lakše izbiti s ove strane na Otrić”.
Ako se ne bi usvojila zamisao da 7. gardijska brigada ostane na Dinari, gdje se i nalazila, nego bi se prebacila na Velebit, kako je to prvotno u planu bilo predviđeno, bio bi to dugotrajan proces, što bi izvođenje operacije za dva do tri dana učinilo nemogućim. “Normalno je da ne dolazi u obzir”, bile su riječi načelnika Obavještajne uprave. Ostajanje 7. gardijske brigade na Dinari zahtijevalo je pojačanu topničko-raketnu potporu snagama na Velebitu, pa je načelnik Obavještajne uprave predložio da Zborno područje Split mora odvojiti dovoljne snage za potporu, jer o samo se izbijanjem u Muškovce rješava stvar, a ostali dio operacije ide već po razrađenom. General Gotovina složio se s tim prijedlogom, čime su problemi operacije, što se tiče izvedbenog aspekta, bili riješeni. To je za vrhovnoga zapovjednika bilo dovoljno, pa se on u nastavku sastanka ponovno okreće političkim problemima, koji su za njega primarniji.
Na Srbima je sljedeći korak
U prvoj rečenici nastavka sastanka, hrvatski predsjednik kaže: “Dajte da malo vidimo prvo reagiranje na ovaj moj odgovor, i na sadašnju situaciju u svijetu.” Njega, dakle, muči reagiranje glavnih čimbenika međunarodne zajednice, nakon što je uputio pismo Yasushiju Akashiju. Iznimno mu je važno mišljenje glavnoga tajnika NATO-a. To je bio razlog da ga je u tumačenju odjeka svoga pisma prvoga spomenuo, jer je on pokazao razumijevanje za hrvatske stavove i moguće postupke. Tuđman pomno analizira postupke međunarodnih čimbenika i njihovo reagiranje. Važno mu je kako postupa Richard Holbrooke, što priopćava glasnogovornik Ujedinjenih naroda, ali još mu je važnije što će učiniti srpska strana.
Zato riječi Richarda Hoolbrookea: “Tuđman je rekao da odbija pregovarati s vođama Srba, Martićem, ili bilo kojim drugim ratnim zločincem”, odnosno, riječi glasnogovornika Ujedinjenih naroda Ganesa: “Na Srbima je slijedeći korak, ako su spremni poštivati dogovor, onda ćemo vidjeti napredak”, stavlja u kontekst ponašanja generala Ratka Mladića, koji je ustvrdio da dogovor neće mijenjati njegove planove, da ponovno osvoji sve izgubljeno, što se dogodilo tijekom zadnjih nekoliko dana. Tuđman glasno preispituje sebe i nazočne, ukoliko je njegovo pismo izazvalo raskol među Srbima, pa će se zapitati: “Zašto je Karadžić dao naredbu načelniku Milovanovicu, a ne Mladiću?” General zbora Zvonimir Červenko i general Ante Gotovina i načelnik Obavještajne uprave odgovorili su da je Mladić jači, da postoje dvije struje, jedna na Palama, jedna u Banja Luci, i da su Karadžić i Mladić u sukobu. Odnosno, da je Mladić pod utjecajem Miloševića, a da je general Milovanović odan Karadžiću. Njihov raskol, istaknuto je, potvrđuje i trenutno mjesto boravka: “Mladić je u Mrkonjić Gradu, a zapovjedno mjesto Milovanovića je u Drvaru.”
Velika Britanija želi zadržati status quo
Osim srpskoga političkog i vojnoga vodstva, predsjednika Tuđmana posebno je zabrinjavala britanska politika, kao i britanski mediji, koji novonastalu operativnu situaciju na “velikom ratištu” gledaju isključivo iz svoje dioptrije, to jest jednostrano, s neskrivenim prosrpskim “osjećajima”. Važno je, povijesti radi, istaknuti osvrt predsjednika Tuđmana o tome kako Britanci i njihovi mediji kupuju vrijeme za Srbe, i vrlo umješno diplomacijom, prijevarom, nastoje predstojeće događaje okrenuti u drugom smjeru.
Predsjednik Tuđman toga 31. srpnja 1995. svojim generalima i najvišim vojnim zapovjednicima citira Reuters: “Zapanjujuća hrvatska ofenziva koja je preplavila dva grada i ogromno područje, prisilila je pobunjene krajinske Srbe da popuste u napadima na zapadnobosansku enklavu Bihać, te da pristanu na razgovor s neprijateljem. Ali, u Zagrebu hrvatski predsjednik Tuđman odbija Akashijeve prijedloge. Dogovor kojem nedostaje precizan termin za provođenje, ipak, predstavlja veliki ustupak od strane Srba. No, nije jasno da li je to samo srpska varka, da bi kupili vrijeme za pregrupiranje snaga, nakon što je na to područje stigao general Ratko Mladić.”
Iz Reutersova, ali i Associated Pressova priopćenja, koja su gotovo istovjetna, uočava se da je uzrok neuspjeha srpskog napada na “zaštićeno područje” Bihaća operacija hrvatskih snaga “Ljeto-95”, odnosno prodor prema Glamoču i Grahovu, što je Srbe primoralo na pregovore. U čemu se sastoji zla namjera britanskih medija? Umjesto da se prozovu Srbi, i oni u Hrvatskoj, i oni u Bosni i Hercegovini, zbog pokušaja većeg genocida od onoga u Srebrenici, koji se dogodio prije desetak dana, umješno se prst krivnje usmjerava prema hrvatskom predsjedniku. Hoće se reći da Srbi tobože pristaju na ustupke, ali da za tu njihovu “velikodušnost” jedino Tuđman nema razumijevanja, iako je razvidno da je to srpska varka.
Od medijske zle namjere u izvedbi Reutersa i Associated Pressa, hrvatskog predsjednika više je zabrinjavala britanska politika. Zato Tuđman glasno razmišlja o izjavi britanskog ministra obrane prije njegova odlaska u Washington. Ta je izjava imala veliku specifičnu težinu, jer je prije svega bila upućena američkom predsjedniku koji se, prema britanskom gledištu, svrstao na krivu stranu. Naime, britanski je ministar obrane Michael Portillo izjavio da će otputovati u Washingtonu gdje će boraviti 24 sata, “kako bi razgovarao o Bosni i da ne želi zvučati melodramatično, ali da hrvatska intervencija sada otvara perspektivu otvorenog rata između Hrvata i bosanskih Srba”.
Tuđman zna da Britanci žele zadržati status quo, to jest Srbima prije okončanja rata ostaviti što više okupiranoga područja. Zato on s razlogom izjavu britanskog ministra obrane o “otvorenom ratu” s bosanskohercegovačkim Srbima vidi kao namjeru zaustavljanja Hrvatske vojske da ne krene u oslobađanje okupiranih područja. Izražena bojazan o mogućnosti “otvorenog rata” prema britanskom viđenju ima dvostruki učinak. Pritisak na američkog predsjednika Billa Clintona kao posrednoga “krivca”, a još više pritisak na Tuđmana kao izravnog krivca za moguće razbuktavanje rata. U Portillovoj izjavi razvidna je još jedna omiljena britanska teza – priča o nepobjedivosti Srba.
Nastavak priče o “otvorenom ratu”
U svojoj cjelovitoj glasnoj analizi hrvatski predsjednik nakon Britanaca i njihove politike vraća se Srbima i onome što oni govore. Poziva se na vijesti “Radio Korenice” u kojima se ne izvješćuje o njegovu pismu upućenu Yasushi Akashiju, nego se “prenosi njihov prijedlog” i “spominju jedino Mladićeve prijetnje”. Mladićeve prijetnje nisu bile puka retorika porazima frustriranoga generala. One se s punim pravom mogu tumačiti kao potvrda britanske ideje – plana o “otvorenom ratu” koji bi trebala zaustaviti međunarodna zajednica. Hrvatski predsjednik uočava u čemu je bit Mladićeve karizme, pa kaže: “Da, bolji je vojskovođa, da i drzovit je, i on to koristi.”
Međutim Tuđman, koji dobro poznaje srpski mentalni sklop, ne vjeruje u veliki sukob između Miloševića i Karadžića, pa nastavlja svoje razmišljanje: “Slušajte, on kao i Karadžić i Mladić koriste to nejedinstvo Europe, Francuske, Engleske, Njemačke i Amerike, i oni su to iskoristili do maksimuma.” Ono što je Tuđmanu bitno, pače odlučujuće, za donošenje odluke o pokretanju operacije oslobađanja okupiranih područja, je srpsko gubljenje napadne moći. Njegove riječi: “Druga je stvar što oni sada nemaju snaga. Slušajte, kad oni nisu uspjeli poslije našeg “Bljeska” u zapadnoj Slavoniji da nam osvoje Oraški džep, onda je to najbolji znak, a to im je trebalo kako lijek, da bi dopustili nekakvu pobjedu, i da bi ostvarili granicu na Savi. Tako da je to znak poprilične njihove bespomoćnosti. U cjelini uzevši, što ne treba podcjenjivati, ali moramo i s tim računati, i, evo, da, ako nisu mogli s Orašjem ovladati, kako bi nas mogli ugroziti na bilo kojem području, osobito s pametno isplaniranim i odlično provedenim našim ofenzivnim djelovanjem”, potvrđuju da on zna što je srpska “ahilova peta”.
To i takvo Tuđmanovo glasno razmišljanje bilo je dodatni poticaj svim nazočnima da se zaista “pametnim planiranjem” i “odličnom provedbom” može uspješno iskoristi srpska “ahilova peta”. Za Tuđmana je svaki, pa i najmanji taktički postupak bitan, ali operativna situacija određuje kako plan provesti. To je bio razlog zašto je bez ikakve zadrške Vrhovni zapovjednik naznačio da nema prebacivanja snaga s Dinare na Velebit, nego da se postojeći njihov operativni razvoj iskoristi, i da se one usmjere prema Kninu da bi se dobilo na vremenu, i da bi operacija otpočela što je moguće ranije. U izričaju vojnog umijeća to znači “minimalnim manevrom ostvariti maksimalni učinak”.
Operacija je moguća u četiri dana
Kako neki taktički element upotpunjuje operativnu sliku na bojištu hrvatski će predsjednik pokazati na slučaju Benkovca. Nakon tvrdnje da mu ništa nije rečeno što se može u odnosu na Benkovac, upitao je: “Da li oni u Benkovcu imaju neke snage, ili su gore?” To “gore” odnosilo se na Knin. Odgovor generala Ante Gotovine bio je da su sve snage iz Obrovca, Benkovca, Đeverske i Kistanja bile na prostoru Grahova i Glamoča i da su tamo razbijene. Prema generalu Gotovini, to je razlogom da je “njihov moral nizak”, a “ofenzivna sposobnost upitna”. U brzom napadnu prema Kninu te snage ne bi imale sposobnosti za protuudar i bile bi primorane povući se u pravcu sjevera, bio je mišljenje generala Gotovine.
Zamisao je Vrhovnoga zapovjednika bila da operacija oslobađanja okupiranih područja bude brza i djelotvorna, pa je njemu bitan svaki, pa i taktički pravac ili objekt. Zato on i traži da “neke manje jedinice uđu u Benkovac”, ali ponovo se vraća na smjelost. Njegovo iskustvo demoralizacije iz Drugog svjetskog rata daje mu za pravo, jer u uvjetima kada protivnik postane svjestan da gubi, njegovo se usredotočenje isključivo svodi na postupak “kako spasiti glavu”. Odgovor generala Gotovine i načelnika Obavještajne uprave bio je da takve snage postoje i da su planom predviđene, i da se radi o snagama u obrani, koje imaju zadaću postati “snage gonjenja”, točno određenim smjerovima.
Tijek sastanka i odgovori koje je Vrhovni zapovjednik dobio uvjerili su ga da je uspjeh operacije moguć, realan i ostvariv u kratkom vremenu od “četiri dana”. Budući da je predsjedniku Tuđmanu bilo iznimno bitno da svi njegovi operativni zapovjednici i pripadnici Glavnog stožera javno kažu svoje mišljenje, ali i to da testira i njihovu uvjerenost u uspjeh, slijedilo je pitanje: “Da li ima netko od vas nekih novih prijedloga ili mišljenja, kada možemo poći u jednu takvu operaciju, sveukupnu operaciju?”
Što manje srpskih žrtava
Prijedlozi i mišljenja za vrhovnoga zapovjednika moguća su samo u sklopu već iznijete operacijske zamisli, a to je “ono što je Domazet iznio”, pa slijedom toga od operativnih zapovjednika traži: “Ali to ipak treba precizirati, koje su to točke, koji su to prvaci, s kojima moramo ovladati, da bismo protivnika kasnije potpuno dotukli, prisilili na kapitulaciju.” Da hrvatski predsjednik želi zaštiti srpske civile, a poraziti njihovu vojsku, ali s najmanje mogućim brojem žrtava, pokazuju njegove sljedeće riječi. Naime, kaže: “S tim što sam rekao, i ovo što sam kazao treba im dati izlaz, važno je da im ti civili pođu, pa će onda i vojska, i kad kolone pođu, to djeluje psihološki jedni na druge.”
General Gotovina kao časnik riječi vrhovnoga zapovjednika shvaća na jedini mogući način – što manje žrtava – i to potvrđuje riječima: “Već sada ima veliko iseljavanje civila iz Knina, koji odlaze u Banja Luku i Beograd. Znači da mi ako nastavljamo ovaj pritisak vjerojatno za neko vrijeme, neće biti toliko civila, nego onih koji moraju ostati, koji nemaju mogućnost otići.”
Sa stajališta operacijskog umijeća, manji broj srpskih civila u glavnom objektu napada a priori znači manje žrtava, ali potencijalno i manji otpor, čime se dodatno smanjuju žrtve. Da bi se izbjegle žrtve, predsjednik Tuđman traži odgovor na pitanje je li moguć udar na Knin, a da se izbjegne pogibija pripadnika UNCRO-a. Budući da su pripadnici UNCRO-a bili smješteni u takozvanoj Južnoj vojarni, na tu njegovu bojazan odgovor su dali general Gotovina i načelnik Obavještajne uprave. Prvi će reći: “Mi možemo jako precizno, ovoga trenutka, djelovati po Kninu, imamo snimke, i točno se zna to. Ovoga trenutka ni jedno oružje ne djeluje bez navođenja, neposredno se navodi”, a drugi: “Može se precizno gađati, a da nitko ne dođe pod djelovanje, malo južnije od Knina, precizno.”
Tko zauzima Ljubovo
U odnosu na važeći plan prema kojemu se napada od Dubice do Dinare, korekciju je trebalo izvršiti na južnom krilu, to jest u području odgovornosti generala Gotovine. Međutim, predsjednik Tuđman hoće potpuno jasnu sliku i zato on od operativnih zapovjednika traži i pita: “Koliko vam treba za dovršenje plana i za eventualno pregrupiranje snaga?” Odgovor generala zbora Zvonimira Červenka bio je, dva do tri dana. Prozvani general bojnik Miljenko Crnjac također se izjasnio da je riječ od dva do tri dana, ali je problematizirao moguće uključivanje snaga 5. korpusa Armije BiH, kao i pravce njegova napada.
Snage 5. korpusa brojale su oko 15 000 lako naoružanih vojnika. Napad tih snaga u dubini operacijskoga prostora bio je moguć u više smjerova. Dva su se iskazivala kao optimalna. “Zapadni”, to jest ususretno djelovanje prema Hrvatskoj vojsci na pravcu Slunja, i drugi, “južni”, koji je pružao mogućnost nastupanja uzduž bosansko-hercegovačke granice prema Kulen Vakufu. Predsjednik Tuđman tu je dvojbu riješio ovako: “Dobro, može makar fingirati djelovanje i prema zapadu i prema jugu.”
U raspravi između generala Miljenka Crnjca i Ante Gotovine, te stožernoga brigadira Mirka Norca, razriješena je dvojba “premještanja” snaga 7. gardijske brigade i zaključeno je da će ona napadati od Dinare prema Kninu, odnosno Otriću i da to nimalo ne mijenja opći plan, te da je svejedno hoće li ta brigada u Otrić doći s istoka ili zapada, nego je bitno da u tu gravitacijsku točku dođe.
Na pitanje vrhovnoga zapovjednika: “Tko zauzima Ljubovo?”, odgovorio je, naravno, zapovjednik Zbornoga područja Gospić, stožerni brigadir Mirko Norac, jer se ta gravitacijska točka nalazila u njegovu području odgovornosti. Odgovor koji je stožerni brigadir Norac dao može se svesti na dvije bitne odrednice. Snage za napad dovedene su u očekujuće područje i potrebna su dva dana za spremnost snaga. Dvojba je nastala oko glavnog i pomoćnoga pravca napada. Vrhovni zapovjednik sugerirao je da glavne snage Zbornoga područja Gospić budu usmjerene prema Kninu i Korenici, a pomoćne prema Bihaću.
Da bi se uskladile razlike koje su se pojavile između stožernoga brigadira Mirka Noraca i generala Mladena Markača, u raspravu se uključio i prof. dr. Miroslav Tuđman, naglasivši da u odnosu na opću zamisao i plan operacije, nisu potrebne korekcije koje bi zahtijevale znatniju pregrupaciju snaga ili mijenjanje pravca napada. “Ne treba bitno korigirati plan”, bile su riječi načelnika Obavještajne uprave, odnosno “nema promjene zadaće”, kako se izrazio general Markač, što je značilo da razlika u pristupu izvođenja operacije više nije bilo.
Operacija da, ali žrtve ne
Vrhovni zapovjednik u ovom dijelu rasprave nekoliko je puta upozorio na rastroj u srpskim redovima i mogućnosti panike, čiji će rezultat biti napuštanje okupiranih područja. On pritom podučava i kaže: “Psihološki utjecaj pada pojedinih mjesta veći je negoli da dva dana tučeš topovima”, odnosno, “shvatite, gospodo, da je situacija u njihovim redovima takva, pa oni su napustili Glamoč, a kakva će tu situacija biti nakon pobjede Hrvatske.”
Predsjednika Tuđmana, pored demoralizacije Srba, zaokupljaju i razne dezinformacije koje su se sustavno širile. Jedna od njih je kako su američki visoki vojni dužnosnici pomogli u planiranju oslobodilačke operacije “Oluja”, a druga da su zrakoplovi NATO-a djelovali u dubini okupiranog područja po gravitacijskim točkama, kao što su Ćelavac, Bunić, Petrova Gora. Evo što će vrhovni zapovjednik, tri dana prije negoli će operacija početi, o tome reći: “Još su glupi pa govore kako Hrvatsku vojsku vode američki generali i NATO-vi avioni.” Te dezinformacije, koje se i petnaest godina kasnije ponekad pojave u medijima, i koje zastupa poneki umišljeni povjesničar tipa Tvrtka Jakovine, jednostavno su sredstvo za umanjivanje značaja hrvatskog vojnog umijeća i sposobnosti hrvatskih generala.
Što manji broj žrtava, temeljna je preokupacija predsjednika Tuđmana. Njegovo razmišljanje “samo mi ne smijemo dopustiti grešku da nam negdje, razumijete, nanesu neke nepotrebne gubitke” može se svesti na krilaticu – “operacija da, a žrtve ne”. Odabir vremena početka operacije uvjet je njezina uspjeha. Najsvrhovitije je, podučava vojno umijeće, napasti protivnika na “donjoj granici njegove spremnosti”, a za operaciju “Oluja” početak kolovoza bio je upravo taj trenutak. Potvrdile su to i riječi načelnika Obavještajne uprave: “Sve snage što su oni pripremili u najpovoljnijim uvjetima ne mogu se angažirati prije 4 do 5 dana. Prema tome, mi imao dva dana za pripremu, tri dana smo ispred njih.”
Srpski patrijarh u Kninu
Složivši se da je to taj trenutak za početak operacije, sudionici sastanka potom prelaze na razmatranje mogućnosti obmanjivanja, da bi se protivnik prikazao tako da je on taj koji je prvi krenuo u napad, a prije svega da bi se maskirali pravci napada, i da bi što kasnije otkrile namjere snaga Hrvatske vojske. Bilo je više prijedloga. General Mladen Markač predložio je “napad diverzanata prema Maslenici, odnosno prepad na prometnicu Karlobag-Starigrad”. Ideja načelnika Obavještajne uprave sastojala se u tome da se simulira srpski napad zrakoplovstvom, da bi se “maskirali svi naši pravci”. Predsjednik Tuđman predložio je “protunapad na Grahovo”, prema načelu “naši su odbacili i idu naprijed”. Njegov je prijedlog bio da se slično provede i sjeverno od Velebita, to jest “gore na sjeveru u odnosu na Kostajnicu”.
U već opuštenoj atmosferi brzo se prelazio s teme na temu. Nakon što je general bojnik Vladimir Zagorec napomenuo da mi “moramo negdje ostaviti džep gdje će oni pobjeći”, spominjući Dvor na Uni, to je ponukalo generala Gotovinu za komentar. Prisjetio se da je srpski patrijarh održao liturgiju u Dvoru na Uni, te da je trebao ići na Banovinu, ali je promijenio odluku i došao u Knin. Na pitanje predsjednika: “Je li istina da je Arkan s njime?”, odgovor generala Gotovine glasio je: “Da, oni ga čuvaju, gospodine predsjedniče.”
Preokupacija generala zbora Zvonimira Červenka bila je možebitno topničko-raketno djelovanje po Osijeku i gradovima istočne Hrvatske. A ako se to dogodi, što učiniti u tom slučaju. Predsjednik Tuđman ponovio je već izneseni svoj stav rekavši: “Ponovno ponavljam, ne smijemo se dati isprovocirati da mi damo povoda Jugoslaviji da stupi u rat, razumijete!” Potom je nastavio da bi bilo nerazumno istodobno ići u oslobađanje hrvatskog Podunavlja, jer bi time izgubili podršku onih prijatelja koji nas podržavaju suzdržano. “A ako djeluju po Osijeku”, nastavio je predsjednik Tuđman, “oni će se iskompromitirati politički pred svijetom, a što bismo mi mogli tući, neko selo?”
Odluka od golemoga povijesnoga značenja
Glasno izrečena misao: “To jedino ako možemo udariti po nekoj bateriji, ne ništa drugo”, bila je uvod u predsjednikovu prosudbu o političkim i drugim implikacijama jedne strateške operacije. On je o tome ovako govorio: “Gospodo, znate, ta odluka da idemo ima i svoje političke i gospodarske i financijske i druge strane. Znači, ona nas košta izravno, a mobilizacija i sve to skupa, neizravno, a također izravno, vjerojatno da neće samo biti povećanja turizma, negoli će i ovi koji su tu otići. Znači, idemo da onda riješimo jug i sjever, razumijete. Prema tome sljedeće godine ćemo imati Hrvatsku i turizam, a isto tako oslobađamo snage da krojimo granice Hrvatske u Bosni, razgraničenje. Prema tome, to što sada odluke koje donosimo i provedba tih odluka je od golemog povijesnog značenja”.
U ovoj predsjednikovoj misli sublimirano je sve njegovo političko, vojno i strateško umijeće. Učiniti ono što će moći podržati “prijatelji na Zapadu”, prije svega Sjedinjene Američke Države, osloboditi okupirana područja u strategijskom središtu, Dalmacija, Lika, Kordun i Banovina, izbjeći uključivanje Vojske Jugoslavije u rat na istoku zemlje, te osloboditi snage koje će u Bosni i Hercegovini prisiliti Srbe na pregovore, to jest osloboditi dio bosanskohercegovačkoga područja radi razgraničenja, onako kako je to predvidjela međunarodna zajednica, znači cjelovito poimanje rata.
Budući da se sve odigralo upravo onako kako je to Tuđman 31. srpnja 1995. predvidio, njemu se uistinu može pripisati da je “majstor umjetnosti strategije”. U toj činjenici i leži razlog, zašto oni, koji nisu u međunarodnoj zajednici “prijatelji” Hrvatske, nastoje, ne birajući sredstva, diskreditirati ga, a ne odati mu priznanje koje s pravom zaslužuje.
Topničke granate logistički problem
Nakon što je vrhovni zapovjednik u političko-vojnom pristupu, više nego jasno, iznio što je opći cilj operacije “Oluja”, general zbora Zvonimir Červenko problematizirao je važno pitanje, a to je logistička potpora. Proziva generala Vladimira Zagorca da li je “on u stanju logistički podržati sa svim sredstvima koje mi tražimo”. “Logistički možemo podržati jedan dio”, bio je odgovor generala Zagorca. Ono što je prema generalu Zagorcu bilo logistički problematično, topovske su granate. Naime, “utrošak streljiva bio je Glamoču i Grahovu relativno velik”, ustvrdio je general Zagorec, pa je iz toga razloga zamolio “sve zapovjednike da se obrati pažnja na utrošeno streljivo u ovim operacijama”, jer u pričuvi streljiva ima “za nekih pet dana” borbenih djelovanja. General Gotovina, imajući najviše borbenog iskustva, ustvrdio je da se u napadu najviše troše tenkovske granate, a ne topovske, poglavito ne kalibra 130 i 122 milimetra.
O racionalnom, odnosno neracionalnom trošenju streljiva, koje je za jednu operaciju strateške razine itekako važan čimbenik, prije svega zbog mogućih nepredviđenih komplikacija i dužine trajanja operacije, Vrhovni je zapovjednik upozorio: “Gospodo, ja sam pred svima vama, a posebno pred nekim tu generalima, govorio da u čitavom tom svom ratu trošimo streljiva kao da smo Rusi ili Amerikanci. Prema tome, više se služiti s manjim jedinicama, diverzantskim djelovanjem i s iznenadnošću, udarom manjih snaga, pješačkih, pa i ovim helikopterskim, odnosno vrtoletnim desantima tamo gdje se ne očekuje, ali se može postići daleko veći učinak. Jasno je kad bismo imali dovoljno, onda bi i ja bio za to da najprije sve uništimo s granatiranjem, pa da onda krenemo.”
U kontekstu udara manjih snaga, diverzantskoga djelovanja i helikopterskoga desantiranja riječi “uništiti granatiranjem”, ne odnosi se ni na što drugo, nego na postrojbe i vojnu infrastrukturu protivnika. Da je tako, potvrđuju riječi vrhovnoga zapovjednika koji na riječi generala Zagorca “molim sve da smanje, da se ide puno realnije”, kaže: “Poveži međusobno, tamo gdje treba dati, treba dati, a svi vi, znači, ne razbacivati nego štedjeti.” Načelnik Obavještajne uprave na temelju iskustava iz operacija na Dinari i zapadnoj Slavoniji potvrđuje da bitku rješavaju manje modularne pješačke snage, uz potporu oklopnih snaga, a ne pješaštvo uz snažnu topničko raketnu potporu. Zato kaže: “Gospodin ministar (Šušak) zna taj prostor (Dinara), tu su bunkeri bili tako utvrđeni da smo mi slali pješaštvo, a da smo išli frontalnim udarom, imali bismo stotine mrtvih…”
Moralna snaga odlučujući čimbenik pobjede u ratu
Nakon kratkog osvrta na plaćanje naoružanja i opreme koje će se riješiti s predsjednikom hrvatske Vlade, predsjednik Tuđman vraća se na promidžbu radi jačanja morala Hrvatske vojske, ali i slabljenja morala na protivničkoj strani. Njegov je prijedlog bio da se iskoriste uspjesi iz operacija “Ljeto-95” i objavi broj poginulih srpskih vojnika, te da se prikaže i zarobljena tehnika. “Ante Gotovina mi kaže da su imali 317 mrtvih… javite i objavite to, 300, 350, pokažite ta tri tenka koja ste zarobili i koja su u uporabi”, bile su predsjednikove riječi. Te je brojke upotpunio načelnik Obavještajne uprave rekavši: “Sama grahovačka brigada priznaje 400 izvan stroja, što mrtvih, što ranjenih”, te da je Hrvatsko vijeće obrane “popunilo treću brigadu s topništvom koje je zarobljeno”.
Predsjednik Tuđman zna da je moralna snaga odlučujući čimbenik pobjede u ratu. Njemu nije nepoznato da pothranjivanje mita o srpskoj moći i srpskoj nepobjedivosti od određenih čimbenika međunarodne zajednice, posebno od Velike Britanije i njezinih satelita, ima za cilj održati stanje status quo. Pokazati zarobljenu tehniku i obavijestiti javnost o srpskim gubitcima znači početak rušenja toga mita. Zato će u nastavku predsjednik reći: “To dajte radi poboljšanja klime u našim redovima, razumije se i u njihovim, i u svijet. Gledajte, taj svijet, čak i naši prijatelji, oni su sve do naših akcija robovali nekoj ideji da su Srbi toliko nadmoćni da smo mi bespomoćni. Od Maslenice, pa nadalje, otkaza UNPROFOR-a, stalno su me upozoravali – doživjet ćete poraz. Sada smo ih malo uvjerili, ali dajte te podatke, tenkove, te topničke baterije, gubitci. Znači, od danas, sutra, prekosutra to ponavljati na televiziji, na radiju i ovo da oni napadaju, da pokušavaju to napadima, da je samo manevar njihovo izvlačenje, da nisu napustili područja koja su osvojili u Bihaću.”
“Vrata života”, a ne vrata “etničkog čišćenja”
Predsjednik Tuđman bio je svjestan da bi djelomična pobjeda nad Srbima bila “Pirova pobjeda”, jer bi mu bilo teže uvjeriti prijatelje u snagu Hrvatske vojske, nego neprijatelja i osporavatelje. On zna da samo potpuna pobjeda znači pobjedu, sve drugo je nepotrebno izlaganje pritiscima, inverziji i destrukciji. Više od četiri godine rata predugo je za jednu mladu državu, da bi ona u pruženoj prilici odustala od velike pobjede. Medijski prikaz zarobljene tehnike i srpski gubitci imali su samo jedan cilj, kojega je Tuđman i glasno izrekao – jačanje morala na vlastitoj strani i demoralizacija na protivničkoj.
Otvaranje prolaza Srbima za izvlačenje, kao što je već rečeno, ima samo jednu svrhu, protivniku ostaviti slobodu izbora – otići ili ostati. Odlazak znači veća demoralizacija srpskih snaga, ali što je još bitnije, manje žrtava. Kada i gdje Srbima ostaviti “vrata otvorena”, bila je dvojba. Ona se iskazala u pitanjima: “Da li da se na radiju prenosi poruka koji su im putovi otvoreni za izvlačenje?”, i: “Da li možemo objaviti da im se da do znanja da se tu izvlače civili?” Ali i u prijedlozima: “Da, reći da prolaze civilnim automobilima”, ili: “Trebalo bi reći, ne da su im otvoreni, nego da je opaženo da se civili izvlače tim i tim putovima.” I ta pitanja i ti prijedlozi, kako se to izrazio prof. dr. Miroslav Tuđman, bili su u funkciji “da imamo što manje posla”.
A imati što manje posla u operaciji strateške razine, znači imati što manje izravnih bitaka, a time i što manje mrtvih. U tome je sva tajna “otvorenih vrata”. Nužno je napomenuti da je u cijeloj priči o “otvorenim vratima” ključna riječ izvlačenje. Pružiti nekome mogućnost izvlačenja ne može značiti ništa drugo, nego da se dotičnom sačuva život. Zato i Srb, i Donji Lapac, i Dvor na Uni, samo su “vrata života”, a ne vrata “etničkog čišćenja”, kako se to nastoji prikazati već punih petnaest godina.
Gravitacijska točka Otrić, Ćelavac i Bunić
Nakon što su “vrata života” prihvaćena kao optimalno i poželjno rješenje, jer se time uklanja izgovor za uključenje Vojske Jugoslavije, ministar Gojko Sušak ponovno se vraća na gravitacijsku točku zvanu – Otrić. U razmjeni mišljenja između generala Markača, generala Gotovine, ministra Suška i predsjednika Tuđmana, prevladao je stav da je za operaciju potrebno četiri dana i da snagama generala Mrkača nije potrebno ulaziti u Otrić jer će to učiniti snage pod zapovijedanjem generala Gotovine. “Ne treba se spajati. Ovo je Otrić on (Markač) je u Gračacu i stvar je riješena, to je cilj operacije”, riječi su generala Gotovine, kojima je kraju privedena dvojba oko gravitacijske točke zvane Otrić.
Načelnik Glavnog stožera potom problematizira kako i u kojoj fazi uništiti protivnički sustav veza. Odgovor, što je samo po sebi razumljivo, dao je načelnik Obavještajne uprave, rekavši: “U prvom udaru, to bi bio početak operacije, ide se na zapovjedno mjesto 18. brigade u Buniću, što stvara uvjete za izbijanje na Ljubovo. U istom udaru je i Ćelavac. Na Ćelavac idemo iz razloga što ostavljamo dio veza između Knina i Petrove gore da ih slušamo. To idemo zrakoplovstvom. Uništavanjem Ćelavca skidamo mu sve operativne i taktičke veze na prostoru 7. i 15. korpusa. Nakon toga, kada krene operacija sjevernog dijela, idemo na Petrovu goru, ostavljamo Zrinsku goru, tako da samo taj jedan dio veza slušamo, i na kraju završava se sa Zrinskom gorom.”
Na takvo obrazloženje načelnika Obavještajne uprave nije bilo nikakvih primjedbi ni dodatnih pitanja, pa je predsjednik Tuđman prešao na problem srpskih raketnih snaga, koje bi mogle biti uporabljene po Zagrebu i ostalim većim gradovima. Odgovor je ponovno dao načelnik Obavještajne uprave. Obrazložio je da se neće ponoviti ono što se dogodilo u operaciji “Bljesak”, kad je sustavom “Orkan” gađan glavni grad Zagreb. To je uvjerenje bilo temeljno na informaciji o točnom položaju raketa za lansiranje iz sustava “Orkan”, koje se nalazilo u mjestu Maja, a koje će početkom operacije biti neutralizirano ili topništvom, ili zrakoplovstvom.
Udar na srpsku vojsku, a ne na civile
Zadovoljan odgovorom, vrhovni zapovjednik izrazio je želju da bi “rado vidio vrtoletni desant na nekakve točke koje su važne, a gdje nemaju velike snage”. Odgovorio je general Gotovina, rekavši: “Imamo to u planu, ubacivanjem grupa sa helikopterskim desantom mi zauzimamo glavne vrhove, i tu omogućavamo prodor inženjerije i iza inženjerije, protuoklopne snage.” U nastavku obrazloženja, general Gotovina iznosi koji će taktički postupak biti primijenjen da bi snage u napadu što brže izbile u Otrić. Doslovno kaže: “Da izbijem direktno sa cestom na Otrić. Znači, prvih 24 sata služimo se samo pješaštvom, topničkim udarima i desantiranjem u prostoru. Tu na ovoj karti to možete vidjeti. Poslije kada oslobodimo snage, onda možemo desantirati unutar Ravnih kotara.”
Predsjednik Tuđman pokazao je zanimanje za mogućnost helikopterskoga desanta na kninsku tvrđavu, da bi se zaštitili pripadnici UNCRO-a. Međutim, zbog nedostatka helikoptera, od te se ideje odustalo. Saslušavši sve ideje i prijedloge, vrhovni zapovjednik riječima: “Ovih dva dana pregrupirajte, ali i odmorite vojsku”, praktično će izdati zapovijed za operaciju “Oluja”.
No, tu nije bio kraj razmatranja napadne operacije za oslobađanje okupiranih područja pod nadzorom UNCRO-a. Naime, ministar obrane Gojko Šušak postavio je pitanje: “Gospodine predsjedniče, mi smo sagledali što bi mi napravili, a sada ostaje ono, što ako?” Ministrovo “što ako” odnosilo se na srpsko bombardiranje Osijeka i Vinkovaca, koje bi moglo prouzročiti kretanje hrvatskih izbjeglica prema Zagrebu. Njegov je prijedlog bio da Vlada uspostavi stožer koji će organizirano prihvatiti te izbjeglice.
Predsjednik Tuđman nije razumio odmah na koje izbjeglice ministar Šušak misli, pa izgovara ključne rečenice koje ruše sve teze o “prekomjernom granatiranju” da bi se srpsko pučanstvo zastrašilo i nagnalo u bijeg. One glase: “Sazovi s predsjednikom Vlade jedan uži stožer za to. Sa vojnog gledišta zadaća, samo udar po njihovim bitnicama.” Dakle, predsjednik Tuđman i u onome što se naziva podsvijest, kao prioritetnu zadaću, vidi udar na srpsku vojsku, a ne udar na civile.
Ministar Šušak, koji je upoznat sa srpskom Strategijom realne prijetnje, koja se temelji na raketno-topničkim udarima po svim gradovima na slobodnom dijelu Republike Hrvatske, uključujući i glavni grad Zagreb, ispravlja predsjednikov “krivi spoj”. Zato će reći: “To znam, ali govorim ako oni počnu granatiranje, mi ćemo imati na stotine izbjeglica. Panika se može stvoriti, oni ga mogu tako granatirati da stampedo nastane preko noći.” Odgovor predsjednika bio je da ih se zaustavi “na području Đakova”, i da se ne dopusti “da idu dalje”.
Prijedlog psihološke operacije
Ministra obrane posebno je mučilo moguće ponašanje pripadnika UNCRO-a. Naime, on se pribojavao njihova nerazumnoga postupka, to jest da oni počnu bojno djelovati. S obzirom na iskustvo iz operacije “Medački džep”, Kanađane je označio kao moguće aktere takva postupka. Zato ministar predlaže da se zapovjednicima daju jasne upute, odnosno, da se formira posebni stožer za odnos s UNCRO-om i da se odredi stalna osoba za kontakt.
Idući problem za ministra obrane bile su mogućnosti muslimanskih snaga u “zaštićenom području” Bihaća, ali i nepredvidivo ponašanje muslimanskih vođa, poglavito Fikreta Abdića. Pod upitnik je stavio mogućnost odvajanja dviju brigada 5. korpusa Armije BiH kojima bi zapovijedao general Ante Gotovina. I ne samo to, nego je izrazio i opravdanu sumnju da bi one mogle biti spremne za “dva dana”. Uporaba tih dviju brigada prema Kulen Vakufu otvorila bi mogućnost, smatrao je ministar Šušak, da Abdić isprovocira da bi onemogućio njihov napad. Svoje je postavke temeljio na činjenici da Abdić ne zapovijeda snagama takozvane “Autonomne oblasti Zapadna Bosna”, nego da njime zapovijedaju Srbi. On doslovno kaže: “Ali ne zapovijeda Abdić jedinicama, nego Srbi, predsjedniče.” Predsjednik Tuđman tu je dvojbu riješio ovako: “Abdiću treba prenijeti moju poruku, ne da samo ostane neutralan, nego da surađuje sa hrvatskim snagama”, odnosno, “neka se Abdić, znači, tih Srba rješava.”
Međutim, prijepor je nastao o mogućnosti i načinu uključivanja snaga 5. korpusa Armije BiH na pravcu prema Kulen Vakufu. To je bilo važno za generala Antu Gotovinu, da ne bi morao odvajati veće snage za zaštitu boka svojih napadnih snaga od možebitnog protuudara 2. Krajiškoga korpusa “vojske republike Srpske”. Dakle, uspjeh snaga Zbornoga područja Split u napadu izravno je bio vezan za protuudar srpskih snaga, bilo da je riječ na pravcu prema Glamoču i Grahovu, odnosno na pravcu prema Benkovcu i Biogradu na Moru. Taj se problem poglavito mogao javiti u situaciji ako bi Srbi odvojili znatne snage s opkoljenoga “zaštićenoga područja” Bihaća, te ih preusmjerili na navedene pravce. Prema prof. dr. Miroslavu Tuđmanu, koji se uključio u diskusiju, problem srpskoga protunapada mogao se javiti četvrtoga dana operacije.
Da bi se riješio taj mogući problem, ministar Gojko Šušak predložio je izvođenje psihološke operacije, odnosno bacanje letaka po Benkovcu i Obrovcu, u kojima bi bili napisani pravci izvlačenja, radi proizvođenja “pomutnje” među vojskom i civilima.
Kao spriječiti protuudar srpskih snaga
Predsjednik Tuđman prijedlog ministra obrane Šuška o “pomutnji” među Srbima smatrao je prihvatljivim rješenjem. Zato on predlaže: “Jedan letak ovako, znači opće rasulo, pobjeda Hrvatske vojske uz podršku svijeta itd. Srbi, vi se već povlačite preko itd, a mi vas pozivamo da se ne trebate povlačiti, mi vam jamčimo… znači na taj način im dati put, a jamčiti tobože građanska prava itd.” Ako se žele pravilno i istinito razumjeti ove predsjednikove riječi, one se isključivo moraju promatrati u sklopu operacije oslobađanja okupiranih područja, a ne kao politički stav hrvatskoga predsjednika o takozvanom “rješenju srpskoga pitanja”. Njihovo utemeljenje, dakle, nije u političkom, nego u vojnom području. U konkretnom slučaju riječi “protuudar srpskih snaga” i “pomutnja među Srbima” u funkciji su sprječavanja namjere neprijatelja, u uvjetima kada se nema dovoljno snaga za napad. Zato je više nego racionalno rješenje izazvati pomutnju unutar neprijateljskih redova. To prastaro načelo vojnoga umijeća homo bellicusa prati od trenutka kad je u svoje ruke uzeo prvo oruđe.
Šuškova “pomutnja” radi sprječavanja srpskoga protuudara na pravcu Knin-Benkovac-Biograd na Moru i u Tuđmanovoj interpretaciji znači izazvati kod Srba dvojbu – otići ili ostati. U matrici “da” ili “ne”, Srbi koji žele otići imaju slobodan put, a oni koje ostaju “građanska prava”. Prijeporne’ riječi “jamčiti tobože građanska prava”, toliko mile teoretičarima “udruženog zločinačkog pothvata”, u danom kontekstu oslobodilačke operacije, jednostavno znače drugi krak njihaljke psihološke operacije. Riječ “tobože”, kao što je već rečeno, ne odnosi se na postizavanje političkoga cilja bilo javnoga ili tajnoga, nego ona u sklopu s riječima “građanska prava” ima svrhu izazvati kod Srba dvojbu: što činiti. Postići kod protivnika stanje u kojemu se mora zapitati “što činiti” znači ostvariti pomutnju, koja više ili manje blokira donošenje racionalne odluke, a neprijatelja primorava da odgodi neki unaprijed pripremljeni plan, ili da odustane od njega.
Da je “pomutnja” u srpskim redovima bitna za brzo izvođenje operacije potvrđuje i daljnji tijek rasprave. Prof. dr. Miroslav Tuđman predložit će da se za slanje poruka Srbima nužno rabe elektronski mediji i kaže: “Bolje je ići preko radija i televizije.” S tim se prijedlogom složio i predsjednik Tuđman, uz napomenu da treba ići s porukama “preko radija i televizije, ali i s letkom”.
Ministar Gojko Šušak posebno je nastojao da se letci “bace među njih”, jer bi to imalo velikog psihološkog učinka, jer bi to značilo “biti nad njima”. Te ministrove riječi bile su posljedica učinka letaka koji su 28. lipnja 1995. tijekom mimohoda srpskih snaga na poligonu Slunj, bačeni iz bespilotne letjelice. Ti su letci, na vrhuncu “svečanosti” pali na samu svečanu tribinu, što je izazvalo veliko uznemirenje svih nazočnih.
Do četvrtka neka sve bude spremno
Budući da se predsjednik Tuđman složio s ministrovim prijedlogom, prešlo se na razmatranje uspostave promidžbenoga stožera, kao i odabira mjesta gdje će za vrijeme operacije boraviti vrhovni zapovjednik. Oko uspostave promidžbenoga stožera nije bilo dvojbi, jer je on već postojao. Naime, stožer koji je bio uspostavljen u Posušju za operaciju “Ljeto-95”, trebalo je samo premjestiti u Zagreb.
Za mjesto boravka vrhovnoga zapovjednika razmatrane su dvije mogućnosti – Brijuni ili Zagreb. Brijuni su otpali zato što bi se predsjednikov boravak na njima mogao zlonamjerno tumačiti, u smislu “vojska gine, a predsjednik planduje”. Sam se predsjednik složio da Zagreb bude mjesto odakle će zapovijedati, jer je to “apsolutno politički bolje”, jer će “tamo biti ambasadori”, koji su, kako je to ministar obrane rekao, “svoje obavili”, pa “će ostati”.
Nakon što je određeno mjesto odakle će vrhovni zapovjednik zapovijedati operacijom oslobađanja okupiranih područja Republike Hrvatske pod nadzorom snaga UNCRO-a, ministar će obrane zaključiti: “Kada se sve uzme u obzir, gospodine predsjedniče, moja prosudba je da prije petka mi ne možemo krenuti.” To je značilo da za završne pripreme ostaju četiri dana.
Potom je slijedila mala “prepirka” između načelnika Glavnoga stožera generala zbora Červenka, te predsjednika Tuđmana i ministra Šuška. Prijepor je bila prva faza operacije. Ali, brzo je zaključeno da se više nema što raspravljati, jer se “ide do kraja”.
U završnici sastanka ministar obrane pokrenuo je raspravu o mogućim provokacijama, koje bi bile prikazane kao da ih je izvela srpska strana, a koje bi bile uvodom operaciji. Prihvatio se prijedlog da se one izvedu u zoni odgovornosti generala Mladena Markača i stožernoga brigadira Mirka Noraca. Prvome je zadaća bila ubacivanjem izvidničko-diverzantske skupine isprovocirati topničko djelovanje protivnika, a drugome simulirati protivničko topničko-raketno djelovanje po Gospiću, koje se treba izvesti “sutra ili prekosutra”, to jest 1. i 2. kolovoza 1995.
Nakon što su razmotrene “provokacije”, prije samog kraja sastanka Vrhovni će zapovjednik reći: “Onda ćemo, gospodo, ovako, u četvrtak (3. kolovoza 1995.) ja ću doći u Zagreb, reći ću i Šariniću, bit ćemo u Zagrebu, pregovori će se voditi u Ženevi u četvrtak, a vi dotle sve pripremite.” “Sve pripremiti” značilo je odmor razvijenih snaga, ali i sastanak operativnih timova Glavnoga stožera i operativnih zapovjednika radi usklađivanja operacije “po vremenu i prostoru”. Nakon što se s tim prijedlogom složio i vrhovni zapovjednik, dogovoreno je da vrijeme zajedničkoga sastanaka bude u srijedu 2. kolovoza 1995. u 10 sati.
Pregovori u Ženevi neće donijeti nikakvih rezultata
Na samom kraju ,Brijunskog sastanka’ predsjednik Franjo Tuđman vraća se na poglede i moguće postupke međunarodnih predstavnika koji bi mogli imati utjecaja na tijek operacije. Tako kaže: “Kinkel obećava da će nas Njemačka podržati, ali da ih obavijestimo unaprijed o tome”, ali i nastavlja: “Bit će glavni problem s tim UNCRO-vcima, s japanskim bubama.” Naravno, predsjednik je prethodnih dana s njima raspravljao pet sati, a on mu je iznio da će snage UNCRO-a stati prema Bihaću, što bi značilo moguće sprječavanje hrvatskih snaga na Dinari. Ministar Šušak prvo je podsjetio predsjednika da Yasushi Akashi u svom prijedlogu govori o granicama “srpske Krajine” prema Bihaću i da u sporazumu “nema Hrvatske”, a potom je predložio da se u Ženevu ne ide.
Predsjednikov odgovor bio je: “Čekaj, idem u Ženevu zato da prekrijem ovo, a ne da tamo razgovaram. Neću poslati ministra, nego ću poslati pomoćnika ministra unutarnjih poslova.” Tuđman zna da pregovori u Ženevi neće donijeti nikakvih rezultata, jer Srbi kupuju vrijeme, jer im to omogućavaju predstavnici međunarodne zajednice i diplomacija pojedinih država. Zato kaže: “Znači, poduzet će Rusi u Ujedinjenim narodima sve moguće da utječu na Zagreb, da se Zagreb suzdrži.” Duboko svjestan moguće međunarodne opstrukcije, hrvatski predsjednik prihvaća pregovore u Ženevi, radi razloga koji sam navodi: “Da suzbijemo bilo kakav argument u tom i takvom svijetu, da mi nismo željeli razgovarati.”
Završne riječi vrhovnoga zapovjednika toga 31. kolovoza 1995. glasile su: “Znači u duhu onoga što smo sada razgovarali, načelno usuglasiti se na tome. Kažem da je bolje da se sada dogovorite. Svaki, vi za sebe napravite programe, u Stožeru cjelovito ujednačiti, i onda, ne samo po danima, nego po satima usuglasiti kako će stvari ići.” Kraj sastanka označila je ova njegova rečenica: “Pola sata ćete ostati na ručku i onda možete otići.”
Zaključak
I nakon svega, na kraju ove analize, razuman i dobronamjeran čovjek mora se upitati: kamo to ide svijet na početku 21. stoljeća, ako se onaj tko se branio i pobijedio u ratu, medijskim i inim pričinama želi proglasiti agresorom na vlastiti teritorij, a njegovo stradanje i žrtva zločinom?
Zato, neka događaji na “velikom ratištu” budu pouka da se za istinu treba boriti svagda i na svakom mjestu, unatoč informacijskom ratu, projektiranoj stvarnosti, izjednačavanju subjekta u događajima, nadziranom neredu, proizvodnji pristanka, proizvodnji zaborava i upravljanim krizama. Samo tako, na istini, upravljana kriza na prostoru “južno od Alpa i sjeverno od Grčke” može postati dio povijesti i biti zapamćena kao što je ona i bila – laboratorijskim uzorkom u funkciji “novoga svjetskoga poretka”.
(Tekst je prenesen s portala HRsvijet, uz nešto malo lekture i stilske opreme. Snimak predstavljanja nalazi se ovdje, a popratna PPT prezentacija ovdje.)
Eto. Kako vidimo, bio je to operativni ratni sastanak hrvatskog državnog i vojnog vrha, vrhunske tajnosti, nikad predviđen za objavu, na kojemu su svi sudionici mogli posve otvoreno, slobodno i nesputano govoriti. Obzirom na kasnija silna negativna medijska i haaška “tumačenja”, upravo se nameću pitanja: pa gdje je, pobogu, ta silna konspiracija i zlo? Gdje je ta “fašistička”, “genocidna” namjera izgona srpskog stanovništva? Gdje su ti “ustaški” izljevi mržnje prema Srbima? Gdje je arkanovsko “jebaću im i oca i majku” ili mladićevsko “cepaj u živo meso”, ili bilo što slično? Gdje je taj famozni “zločinački poduhvat”?
Nema ga.
Nema ničega ni nalik, ni u tragovima. Zbog toga čak i Haaški sud u prvostupanjskoj presudi našim generalima navodi da se iz samoga sadržaja “Brijunskog sastanka” tako nešto ne može automatski zaključiti ni utvrditi, pa je uzeo promatrati tijek, učinak i kasnije posljedice “Oluje”, čitaj brojiti mrtve Srbe i granate ispaljene po Kninu i par drugih “krajinskih” gradova. Kada ni to nije dalo rezultata, jer je civilnih žrtava bilo iznimno malo, osobito za ratnu operaciju tih razmjera, te jer je izvan međunarodno priznatog pravila granice topničke pogrješke, udaljenosti 400 m od ciljeva, koju navodi i haaško tužiteljstvo, palih granata nađeno u smiješno beznačajnoj količini, a nije bilo ni dokaza da su ubile koga ili srušile bilo što civilno, Alphonse Orie & co. nisu primijenili in dubio pro reo, nego su jednostavno izmislili svoje, novo, nikad prije viđeno tzv. “pravilo 200 m”.
Izvan te imaginarne, nepostojeće, zananstveno-fantastične granice topničke pogrješke od 200 m, o kojoj se tijekom postupka uopće nije raspravljalo, haaški suci našli su šezdesetak granata koje opet nisu ni ubile nikog ni srušile bilo što civilno, ali su im poslužile kao dovoljan “dokaz” da Srbi nisu otišli sami, na poznatu Martićevu zapovjed i prema planovima evakuacije koje su već mjesecima uvježbavali, nego da su – “deportirani”, protjerani. Iako između hrvatske vojske i odlazećih srpskih civila uopće nije bilo fizičkog kontakta.
Dakle, pojednostavljeno rečeno, suci su prvo stvorili i usvojili zaključak o “zločinačkom poduhvatu”, a onda njemu podredili i prema njemu oblikovali, prilagodili i “protumačili” sve drugo do čega su došli, da bi generala Gotovinu osudili na 24, a Markača na 18 godina zatvora. Kako ljudi kažu, što se mora, nije teško…
U međuvremenu je prošlo i žalbeno ročište, a iako su Theodore Meron i njegovo vijeće, naoko, pravilno uočili neke apsurde prvostupanjske presude, svoje mišljenje o nevjerojatnosti usvajanja žalbi generala već sam iznio, i kod njega ostajem. Dopuštam, eventualno, da bi zaključci o uporabi topništva i “pravilo 200 m” mogli biti opovrgnuti ili na neki način izmijenjeni, jer su upravo nebulozni, ali tada će se kao “dokaz” za “zločinački poduhvat” – evo se ovdje javno kladim – uzeti nešto drugo. Recimo, Tuđmanove kasnije trijumfalističke izjave, onemogućavanje masovnog povratka Srba itd.
Nešto će se već pronaći, ne brinite. Stjepan Mesić je preko godinu dana kopao i prevrtao po Tuđmanovom predsjedničkom arhivu, ne bi li haaškom tužiteljstvu dostavio štogod uporabljivo, a potom se time javno hvalio (Vjesnik, Vlast.net). Sve se može, samo treba jako htjeti. I Tuđman i Šušak, i Gotovina i Markač, i Domazet i svi drugi sudionici “Brijunskog sastanka”, kao i svi mi ostali “znani i neznani”, osuđeni smo još davne 1995. godine, kada smo se usudili vojno pobijediti Veliku Srbiju nasuprot volji Velike Britanije. To se neće promijeniti.
[Rasprava]
P.S: Ministar za Facebook i Mamića nije u nekoj svezi s temom, ali ne mogu izdržati: “Većina učenika točno odgovorila na ‘sporna’ pitanja”.
Smrtni strah od Tuđmana
Mnogi još dvoje kakav značaj i utjecaj ima, ili će imati, iznenadno i upravo šokantno Kosoričino i HDZ-ovo postavljanje prof. Miroslava Tuđmana, sina prvog hrvatskog predsjednika, na visoko drugo mjesto na HDZ-ovoj listi u prvoj izbornoj jedinici, dakle njegov praktično sigurni ulazak u Sabor.
Nikakve dvojbe više nema.
Radi se o punom pogotku. Koliku je silnu nevjericu, stravu i užas taj potez izazvao u krugovima “detuđmanizatora”, haaških pokajnika i inih zastupnika jugoslavenskih i srpskih interesa u Hrvatskoj, a i šire, pokazuju desetine i stotine novinskih tekstova, interviewa i medijskih priloga u zadnjem tjednu koji se svi više-manje vrte oko Tuđmana, i koji su kulminirali upravo u dane obilježavanja vukovarske tragedije.
Podsjećam, drug Šprajc je u središnji Dnevnik HTV-a pripustio prilog u kojem prvo očajni i zavedeni vukovarski novinar Siniša Glavašević, par dana prije pada grada, optužuje kompletni tadašnji hrvatski državni vrh, predsjednika, vladu i Sabor da između njih i četnika “nema razlike”, a potom slijede fragmenti razgovora Dedakovića i Tuđmana, kojima se izravno sugerira da je bešćutni Tuđman svjesno i namjerno Vukovar, osobito vukovarsku djecu, ostavio na cjedilu.
Poruka je jasna – za vukovarske užase nisu krvi Srbija, Milošević, deseci tisuća srpskih vojnika, paravojnih četnika i stotine JNA tenkova i topova, nego Tuđman.
Zamislite vi to.
Koliki je to jezivi strah i užas, bogo dragi. Strah od Franje Tuđmana, koji je nakon Bakerove i svjetske javne potpore očuvanju SFRJ u lipnju 1991. i praktičnog odobrenja JNA vojne intervencije, u svega sedam slijedećih mjeseci bukvalno ni od čega stvorio međunarodno priznatu neovisnu Hrvatsku. (Da ni ne spominjem što im je učinio 1995.) Strah od hrvatske pomirbe, hrvatskog jedinistva, sposobnosti, uspješnosti, hrvatske snage i pobjede. Strah od već 12 godina mrtvog čovjeka.
Pa makar i od njegovog sina, koji nikada nije bio član HDZ-a, koji se u vrijeme svoga oca uopće nije bavio politikom, zapravo i nema njegovu karizmu i uopće nije političar.
Šprajcov prilog je, naravno, smišljen i izrežiran, pa čak dijelom i montiran u beogradskoj SDB radionici “Opera”, još u vrijeme najgore srpske četničke agresije na Vukovar 1991. godine. Nesretni Glavašević blage veze nije imao u kakvom je okruženju Vukovar i kolika je srpska vojna sila na njega navalila, koliko je teško bilo na drugim hrvatskim bojišnicama, ni u kakvom su bijednom stanju hrvatske oružane snage. Vukovar je ostao praktično prepušten sam sebi, razoren, slomljen, poražen. Dedaković se premjestio u Vinkovce još početkom listopada, a Borković je iz grada otišao 16. studenog, dva dana prije pada.
Ne, ne osuđujem ih. Čak ni nakon svih pritupih egoističnih bljuvotina koje smo zadnjih dana čuli od Borkovića. Tko god je tada bio na hrvatskoj strani, tko god je tada nosio hrvatsku uniformu i oružje, zna kako je to bilo – kakvi su to neljudski uvjeti bili. Hrvatska na koljenima, bez ljudi, organizacije i oružja, fizički rasječena na tri dijela, pregažena od JNA četnika, nepriznata, izdana od međunarodne zajednice koja nam je namjesto pomoći uvela embargo na uvoz oružja i čiji su nam promatrači “sladoledari”, nakon pada Vukovara, javno davali još najviše nekoliko tjedana.
Bio je to čisti jad, nemoć i kaos u kojem su nam neusporedivo nadmoćniji i jači Srbi u svega četiri posljednja mjeseca 1991. godine oteli trećinu teritorija i ubili gotovo 20.000 ljudi, ponor i ludilo u kojem smo se spremali, na kraju, što skuplje prodati vlastitu kožu.
A dvadeset godina nakon toga, nakon jedne od najgorih europskih tragedija i najvećih ratnih zločina poslije II. svj. rata – genocida u Vukovaru – središnja “hrvatska” državna televizija Šprajcijada nema baš ništa drugo prigodno za pustiti i objaviti, nego još jednu velikosrpsku divide et impera propagandnu pljuvačinu.
Čemu čuđenje. Sjetite se, isti taj “HTV” u vrijeme vladavine kukuriku trećejanuaraca, na bukvalno istovjetan način, repetirao je notorni fragment Tuđmanove brijunske rečenice pred Oluju, “nanijeti takve udarce da Srbi praktično nestanu”, svjesno i namjerno skrivajući i izostavljajući kompletan preostatak iz kojeg se vidi posve drugačije značenje. Dragi dr. Ivo Šprajcijadu nije dirao. Imao je važnijeg posla…
Koji je to smrtni strah od Tuđmana, ljudi moji, pa čitajte vi to.
Koordinacija je bila dobra, kao u najboljim opernim danima. Započeo je komandant đeneral Andrija Rašeta: “Pogrešna taktika”, a nastavio Šprajc u Dnevniku. Tuđman mlađi se odmah pobunio, negodovala je i udruga ratnih liječnika dragovoljaca, ali da ne bude zabune pobrinuo se Jutarnji Srbobran: “Hrvatski čelnici su za samostalnost bili spremni žrtvovati Vukovar”.
Naravno, odmah su poslušno dokaskali Borković, kao i ostali useful idiots, a i drugarica Jelena je s malim zakašnjenjem pokušala uskočiti na vlak. Drug Šprajc je svoje operne direktive objasnio i na svome blogu, “ograđujući” se sve u šesnaest, da on, eto, ne zna baš ništa ni o čemu, ali kriv je Tuđman.
Istovremeno, Srbi, Jugoslaveni, orjunaši i četnici krepavaju od smijeha. Zgazili grad, poklali i protjerali tisuće i desetke tisuća ljudi, popljačkali i popalili sve živo i mrtvo, ali pokvarene, glupe i naivne Hrvate kao da to više uopće ne zanima. Nego se i dalje trvu, glože i optužuju međusobno.
A zašto? Jer su haaški pokajnici napunili gaće od straha i bijesa što će jedan Tuđman opet u Sabor.
[Rasprava]
U ime naroda Jugoslavije
Boljkovčevo uhićenje izazvalo je i još uvijek izaziva reakcije. Očekivano, neke od njih su upravo nevjerojatno licemjerne, degutantne i gnjusne, poput Mesićeve ili Pupovčeve, da navedem samo dvije od najljigavijih. U svima njima ti naši domaći tzv. “ljevičari” i “antifašisti” više-manje otvoreno kažu da je Boljkovac uhićen proizvoljno, “revizionistički”, ne zbog sumnje na ratni zločin, nego samo zato što je bio partizan. Iz toga, naravno, proizlazi da su svi koji se njegovom uhićenju ne protive, ili ga sačuvajbože pozdravljaju – ustaše. Poznato, zar ne?
I puno svačeg su još nadrobili, ti naši “NOB dignitetlije”, dokazujući da su po krvnim zrncima svete krave, i da ih se ne smije dirati ni pod razno. Kažu, recimo, da Boljkovac ima zasluge za stvaranje hrvatske države. Zar Gotovina nema, bar stotinu puta veće? ‘Ajmo “antifašisti”, tražite od Haaga da ga puste! Kažete, Boljkovac je star i bolestan. Zar Brodarac nije bio? E jest, ali nije bio vaš, pa vas baš briga, jel’ tako? Bljuv.
Izvalio čak Pupi da će nas zbog Boljkovca prijaviti Europi. A jebote, pa dajte tom bivšem Tuđmanovom ulizici da si već jednom pročita tu Rezoluciju Vijeća Europe br. 1481 o komunističkim zločinima. Što? Ne zna engleski? Nek’ mu Jaca prevede, jesu bili u koaliciji osam godina ili ne?
No, ipak možda najveću bljuvež povodom Boljkovcijade, pravu magna debiliada retarditatis creteniana, napisao je gospodin drug Davor. Da, onaj iz Jutarnjeg Srbobrana, bivši obožavatelj dragog dr. Ive, što je nakon Merčepovog uhićenja po tko zna koji put reprintao forenzičke fotografije mrtvog djeteta s očevida obitelji Zec.
I ostao novinar. Nisu ga premjestili da mete ulice i skuplja škovace, ipak je to EPH. Dakle, pogledajte kako mali Ivica, pardon Davor, zamišlja Tuđmanovu pomirbu. Naravno, tako da šakiće osudimo i pozatvaramo, a svete krave boljkovce pustimo da mirno muču i pasu.
Molim? A, ne.
Ako ste očekivali da ja sad, slično kao gospodin drug Davor, stavim poveznice na neke od brojnih slika, filmova, svjedočenja i ine dokaze za poslijeratne zloč… pardon, nestašluke naših “antifašista” boljkovaca, zbog čega da oni moraju u zatvor, prevarili ste se. Dokazi za klanje i ubijanje tisuća ljudi bez suđenja? Kome to treba. Ja ću vam sada pokazati kako je to izgledalo na partizanskom sudu – na jednom od “suđenja” u izvedbi Boljkovčevih svetih krava.
Radi se o izvornoj poratnoj presudi Vojnog suda Komande grada Zagreba iz kolovoza 1945. godine, izrečenoj dvanaestorici “narodnih neprijatelja i ratnih zločinaca”. Od njih su petorica osuđena na smrtnu kaznu strijeljanjem i konfiskaciju imovine, a ostali na višegodišnje zatvorske kazne uz prisilni rad i “gubitak političkih prava”.
Presuda je napisana pisaćim strojem na svega malo više od šest stranica, od čega obrazloženje na dvije i pol. U odnosu na sve osuđenike, ni izreka ni obrazloženje ne govore jednako o inkriminacijama. Jednom su to “narodni neprijatelji i ratni zločinci”, drugi put “organizirano odmetanje od narodne vlasti u cilju oružanog otpora i agitacija”, treći put “pokušaj bijega u šumu ili inostranstvo”, četvrti “odmetanje od narodne vlasti” itd.
Pretpostavljam da se pitate što su ti ljudi učinili da zasluže pet smrtnih kazni, konfiskaciju imovine, ukupno 24 godine zatvora s prisilnim radom i “gubitak političkih prava”?
Pa… prvookrivljeni, glavni organizator tih groznih protunarodnih terorista i najteži i najgori zločinac, osuđen je na smrt jer je “posudio pisaću mašinu i napisao letak u HSS-ovskom duhu, koji napada logore s domobranima i veliča Mačeka”. Osim toga, “pokušao se povezati s nekim navodnim Englezom”. I to je, otprilike, bilo to.
Kad “sude” svete krave Boljkovčeve:
U ime naroda Jugoslavije str. 1
U ime naroda Jugoslavije str. 2
U ime naroda Jugoslavije str. 3
U ime naroda Jugoslavije str. 4
U ime naroda Jugoslavije str. 5
U ime naroda Jugoslavije str. 6
U ime naroda Jugoslavije str. 7
U ime naroda Jugoslavije str. 8
O ostalima neću, pročitajte sami. Ni zaključiti neću ništa, nema potrebe.
[Rasprava]
Tko s vragom tikve sadi…
Nikada nisam bio član niti jedne stranke, a bogami ni partije. Prema iskustvu koje mi seže prilično duboko u vrijeme SFRJ, uz nešto časnih izuzetaka, radi se uglavnom o leglima primitivaca, ljenčina i pokvarenjaka koji većinom nikada ništa ozbiljno ni odgovorno u životu nisu radili, pa im je politika ostala jedini način da nešto postignu. Sad predanim oskuliranjem masnih gluteusa ili zabijanjem noževa u leđa svojh šefova i vođa, svejedno. Zbog toga, oduvijek sam o strankama mrzio pisati.
Međutim, kako se ova prokleta 2011. ukazuje kao godina naplate računa za proteklo desetljeće upravo bezgranične hrvatske gluposti, naivnosti i nesposobnosti – kao godina srpskih, jugoslavenskih i četničkih političkih pobjeda i likovanja, sada jednostavno moram.
Sa svih strana naslovi vrište: “HDZ na koljenima”. Po prvi puta u povijesti neovisne i demokratske Hrvatske, jedna politička stranka kao pravna osoba je pod kaznenom istragom, uz izgledno skoro podizanje optužnice i sudski postupak. No, danas više nitko nema iluzija – u politici se baš ništa ne događa slučajno.
Tako nije slučajno da se istraga, nakon preko godinu i više dana bezbrojnih javnih nagađanja, otvara baš neposredno uoči parlamentarnih izbora. Nije slučajno niti da se unatoč silnim aferama, indicijama i informacijama protiv stranaka konkurentske tzv. Kukuriku koalicije SDP-a, HNS-a i IDS-a, kao ni njihovih sadašnjih ili bivših članova, niti oko njihovih predsjedničkih i parlamentarnih izbornih kampanja, ne pravi baš nikakav problem, niti u javnosti, a kamoli pred sudom.
Treba podsjećanje? Može. Predsjedničke kampanje Stipe Mesića. Inače u hrvatsku političku povijest ušle pod nazivom “kako od golje bez kune i s 5% podrške postati predsjednik države, preko noći”. Financiranje? Molim, to je sve bilo bezgrješno, po duhu svetome. Gadafi? Tko je taj? Izborna kampanja HNS-a i Rade Čačića 2003. Čak su im se i vlastiti medijski podrepaši izrugivali da im sve troškove pokrivaju ministarstva. O drumskom killeru Čačiću i njegovim “uspjesima” su i knjige napisane, i ništa. Predsjedničke kampanje Milana Bandića i Ive Josipovića. Čak i procjene naših tzv. “nezavisnih” glasile su da su obojica spiskali daleko veće iznose negoli su ih prijavili. Problemi? Nema ih. Bajić njuška? Ni slučajno, zašto bi? Pa to su sve sami poštenjačine.
O Jakovčiću ne vrijedi trošiti riječi, tip vlada Istrom kao mini rimski car preko 20 godina, a znamo da svatko ima vlast kakvu zaslužuje. Spomenut ću samo još “aferu Daimler”, nakon koje ispada da su i za vrijeme bivše vlasti Kukurikavaca mito primali isključivo hadezeovci, te slučaj Linića & Obersnela, zbog čijih je poznatih ratnih vratolomija s njemačkim markama, tečajem i inflacijom dosad, koliko znam, uhićena jedna tajnica. Nešto slično kao da Sanader & co. šeću, a u Remetincu čuči samo Pavoševićka.
Bilo je toga još, ohoho. Međutim, znate što?
‘Ko jebe HDZ. Zaslužili su baš sve što im se događa.
Opet malo podsjećanje. Nakon Tuđmanove smrti, tzv. “HDZ” je odbacio, popljuvao i pogazio gotovo sve što je ostvareno i postignuto u prvih 10 godina hrvatske neovisnosti. Prihvaćena je i provedena “detuđmanizacija”, zapravo re-jugoslavenizacija, rashrvaćivanje. U slijedećim godinama, iz stranke su izbačeni ili otjerani gotovo svi važniji članovi iz Tuđmanovog doba, a samog Tuđmana se stranka odrekla.
Na vlast su se vratili, između ostalog, urličući i huškajući narod na splitskoj rivi… da bi zatim identificirali, locirali, uhitili i transferirali Antu Gotovinu. Nakon povratka, nisu učini baš ništa drugo, nego na svim područjima nastavili Mesićevu i Račanovu sramotnu beskičmenjačku, slugansku politiku rasprodaje i zaduživanja države, te odricanja od državnog suvereniteta i neovisnosti. Proveli su Sanaderov i Pupovčev tajni dogovor iz 2002. i na krajnje sumnjiv način osudili Glavaša, ni prstom nisu mrdnuli protv Kadijevića i Adžića, a zažmirili su nad puštanjem Šljivančanina. Nisu ni pokušali sankcionirati Mesića za javno i otvoreno kršenje Ustava i dilanje državnih i vojnih tajni strancima. Vraga. Namjesto toga, pajdaši Šeks i Mesić su si međusobno podijelili najviša odlikovanja, za silne “zasluge” što su bacali Tuđmanu klipove pod noge dok im je pravio i branio državu.
Taj detuđmanizrani tzv. “HDZ” nije ni pokušao ispraviti silne ustavne i legislativne gluparije i nebuloze “terećejanuaraca”, recimo tipa predsjednika države koji se bira izravno, ali je bez izvršnih ovlasti, ili postavljanje predsjednika sudova po ministru pravosuđa, što ih je na kraju Europa prisilila ukinuti. Nisu ni pokušali revidirati ni popraviti štetni, upravo ropski Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, nisu ni pokušali dovesti u pitanje opću rasprodaju banaka, tvornica i medija strancima. Ma kakvi. Namjesto toga, takav “HDZ”, zapravo “HNS light”, usvojio je i provodio mrvicu manje nakaradnu Mesićevu i Račanovu politiku, a u stranku su primili hrpetine raznoraznih polančeca koji se, sada vidimo, od svoje političke braće nobila razlikuju samo po tome što su nobili barem iskreni i hrvatsku neovisnost i interese mrze javno.
Taj tzv. “HDZ” je na vlast doveo i SSDS, stranku srpske manjine čiji su članovi do jučer bili visoki dužnosnici četničke kvislinške paradržave “krajine”, i učinio ih, praktično, nezaobilaznim dijelom svake buduće vladajuće većine. Ljude koji u Sabor ulaze s nekoliko stotina glasova podrške. Ljude koji nisu u stanju doći na proslavu “Oluje” čak ni kad je organizira jedan Ivo Josipović, i koji protiv Miloševića i “krajine” govore isključivo u kontekstu – nesposobnosti.
Ako je vjerovati novinama, Sanadera to nije spriječilo da iz “crnog fonda” i njima dijeli lovu, recimo za Teslin dom u Smiljanu, ali kako u Hrvatskoj opet imaju status svetih krava, o njihovoj umiješanosti u lopovluk se ne smije govoriti.
No, tzv. “HDZ” im je dao sve. Dojučerašnjim Martićevim, Šešeljevim i Arkanovim četnicima napravio je kuće, priznao mirovine, obnovio izgubljena stanarska prava, a čak je malo falilo da im udijeli i kvazipolitičku autonomiju i pokloni dvostruko pravo glasa na izborima. Nije, ali im je zato dao cijele vlastite novine tzv. “Srpske Novosti”, financirane iz državnog proračuna, s tematikom gotovo bez ikakve sveze s manjinskim pitanjima i, naravno, apsolutno neprijateljske prema državi i narodu koji ih dotira. (Btw, uz jedan ipak pozitivan učinak – novinari bivšeg “Feral Tribunea” koji su redom prešli u tu sramotnu nakaradu, barem se više ne moraju pretvarati da su na bilo koji način hrvatski.)
Kad smo kod medija, sjećate se svojedobne vriske da je “HDZ tajno kupio Večernji list”? Dajte molim pogledajte, tko je danas u toj gužvi oko “zločinačke organizacije” glavni izvor istražnih informacija, glavni tužitelj i glavni sudac Kosoričinom HDZ-u? Upravo taj isti Večernjak.
Nije li to, ono, komično? Nakon dva desetljeća neovisne države, “lijevi” SDP ima svoje stranačke dnevne i tjedne biltene Jutarnji Srbobran i Globus, a Mesićeva HNS mafija još uvijek drži kućno glasilo Nacional. Istovremeno, ne postoji niti jedan jedini imalo poznatiji i čitaniji .hr mrežni portal (Index, Net, T-portal, Monitor, H-alter…), a da izravno ne prenosi gotovo sve udarne propagandne “vijesti” te domaće “lijeve” jugo-pljugo družine, uključujući i članke iz “Srpskih Novosti”.
A što ima HDZ?
Gdje su njihovi glasnogovornici? Jebote, ti “kupljeni” Večernjakovi “desničari” ih pljuju i progone teže i gorljivije nego sva druga redom oporbena i antihadezeovska glasila, a “Hloverkin” HTV im je sklon otprilike kao Šprajc i Stanković. Vladaju punih 17 od 21 godinu državne neovisnosti, i to 8 od 12 godina nakon Tuđmanove smrti, a privatne televizije Nova TV i RTL vole ih kao bijesni pas šugavu mačku. Gdje je taj svemoćni “hadezeovski propagandni stroj”, pomoću kojega “ispiru mozak narodu”, da za njih uporno glasuje!?
Nema ga.
Vjerovali ili ne. “Moderni” detuđmanizirani HDZ-ovci su, dakle, toliko nesposobni i zatucani, da čak ni poliglot i svjetski čovjek Sanader, ni novinarka Kosorica, nisu bili u stanju skužiti da apsolutno trebaju barem jedan utjecajniji medij, televizijski, papirnati i na mreži – i to otvoreno i neskriveno – na svojoj strani. Da govori, polemizira i navija za njih, kao što za druge otvoreno govore i navijaju gore navedeni. Pobogu, pa čak ste ga i Pupovcu napravili… a sebi, tupani?
I naravno – taj i takav mutavo autarkični i sam sebi dovoljni tzv. “HDZ” bio je silno “iznenađen i uvređen” kad je Haaški sud proljetos generalu Anti Gotovini odrapio 24 godine zatvora nizašto, bez ikakvih dokaza, a cijeli tadašnji hrvatski državni i vojni vrh, skupa sa svim nama “znanim i neznanim” koji smo proveli “Oluju” i oslobodili državu, proglasio “zločinačkom organizacijom”.
O, kojeg li iznenađenja. Je li, Andrija, Vladimire, Jadranka..?
Većina rečenih “hrvatskih” medija Tuđmana već godinama manje-više otvoreno naziva zločincem i izjednačava ga s Miloševićem, na što vi gledate u stranu i qui tacet consentire videtur, a onda, kad posljedice nastupe, padnete s Marsa i ne možete k sebi doći od silnog čuđenja i zaprepaštenja.
Srbi, naravno, nisu imali takvih problema. Oni su za to iskeširali kamione zlata u Haagu i okolici, a i u Hrvatskoj, strpljivo i vrijedno radeći vam pred glupim pokvarenim nosovima navlas jednako onom što su radili od 1990. do 1995, samo drugim, pametnijim sredstvima. A vi, tupani jadni, zabavljeni služenjem stranih gospodara, provođenjem tuđe politike, spletkarenjem protiv vlastitih ljudi i beskrajnim trpanjem u svoje džepove – iznenađeni. S bivšom braćom već 8 godina sjedite za istim stolom, miješate iste političke karte, pušete u iste rogove, šakom i kapom dijelite istu lovu hrvatskih poreznih obveznika i lupetate o “regionalnoj suradnji” i “progresu”.
Kad ono… haaška noga u dupe.
No, dobro, utješili ste se, to su ipak Tuđmanovi, zar ne? Njih ste se ionako odrekli. Tko ih šljivi.
Ali gle’ čuda, svega pola godine nakon toga – nožina u leđa.
Mjesec dana pred izbore, vi detuđmanizirani poštenjačine, zakleti borci protiv korupcije, srpski regionalni saveznici i suradnici, nađete se pod kaznenom istragom bez presedana, kao cijela stranka, čak uz prijetnju blokade imovine. I… što? Mila majko, opet ste – iznenađeni. U šoku. U komi.
Vratit ćete se u barake ako treba, kažete. Jedino što ne znate baš točno gdje su te barake zapravo bile, jer ste, ah, većinom došli kasnije…
ROTFLMAO. Eto vam sad, biseri. Draži su vam i miliji dojučerašnjni četnici i raznorazne korumpirane jugoslavenske gnjide, nego čestiti i dokazani ljudi koji su za ovu državu mogli stotinu puta poginuti, ali koje, eto, niste mogli, ne možete i nikad nećete ni moći kontrolirati. Jer ih ne možete kupiti. Jer nemate ništa čime bi ih mogli ucijeniti. Jer nikad nisu htjeli i ne žele u to vaše ljigavo lopovsko, projugoslavensko, koristoljubivo moje-dupe-iznad-svega kolo.
Zato – tako vam i treba. Tko s vragom tikve sadi…
No, okej. Zaslužili ste i gore, ali ipak, dosta pljuvačine. Kako se izvući iz ovog dreka preko glave, pitate? Može, evo par savjeta, naravno primam Pay Pal donacije. Neće vam biti problem, prodajte koji Sanaderov sat, ili HEP Tadiću, ili HTV BBC-u, ili tako nešto.
Lisn kerfuli, ajl sej dis onli vans: sadašnji stranački vrh mora odstupiti. Kosor, Šeks, Hebrang… možda ne baš svi, ali većina zbogom u povijesnu ropotarnicu nesposobnjakovića, tupana, luzera i prodanih duša. Stranku mora odmah preuzeti netko nekompromitiran. Kako nemate nikog boljeg, jer ste sve valjane odavno potjerali, mogao bih začepiti nos i predložiti Karamarka, ali neću. Evo vam drugo rješenje: vratite stranku Tuđmanu. Miroslavu. Nije kao otac, ali za vas je politički Einstein.
Nakon izbora, neovisno o rezultatu, morate na izvanredni stranački sabor i opće unutarstranačke izbore. Naučiti na grješkama u proteklom desetljeću i više ih ne ponavljati.
Nema na čemu.
[Rasprava]
Borise pošalji salate
Baš lijepo i prigodno uoči još jednog Dana… hm, nečeg, dva desetljeća nakon razbuktavanja rata za neovisnost i velikosrpske agresije, mlada hrvatska država iznova se suočava sa srpskim prisvajanjem i presizanjem. Kako kaže poslovica, tko nije ništa naučio od povijesti, osuđen je ponavljati je.
Naime, susjedna “prijateljska” država Srbija još je 2003. godine donijela Zakon o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine (Službeni glasnik Republike Srbije br. 67/03, 135/04, 61/05, 101/07 i 104/09, stupio na snagu 01. siječnja 2010), kojim je nasuprot općeprihvaćenim međunarodnim pravnim načelima, proširila svoju kaznenu jurisdikciju prema tzv. univerzalnom načelu, i to isključivo na teritorij bivše SFRJ:
“Član 2
Ovaj zakon primenjuje se radi otkrivanja, krivičnog gonjenja i suđenja za:
1) krivična dela protiv čovečnosti i međunarodnog prava određena u glavi XVI Osnovnog krivičnog zakona;
2) teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava izvršena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1. januara 1991. godine koja su navedena u Statutu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.
Član 3
Državni organi Republike Srbije određeni ovim zakonom nadležni su za vođenje postupka za krivična dela iz člana 2 ovog zakona, koja su izvršena na teritoriji bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, bez obzira na državljanstvo učinioca ili žrtve.”
Kako vidimo, država Srbija je ovim sebi uzurpirala pravo da optužuje i sudi tuđim državljanima, za djela počinjena na tuđem državnom teritoriju – ali samo u odnosu na teritorij bivše SFRJ. Radi se o postupku bez presedana, nešto kao da, recimo, Amerikanci pokušaju suditi Španjolcima zbog ratnih zločina u Iraku, u koje su sami do grla upleteni. Tim je gore što takvu nedvosmislenu pravnu agresiju i presizanje čini dojučerašnji vojni agresor, koji je na teritoriju bivše SFRJ u razdoblju od 1990. do 1999. godine notorno odgovoran za četiri krvava ratna napada i sukoba.
Na sreću, srpskih tenkova, aviona, granata i hordi četnika koljača ovaj puta (još) nema, ali neke stvari prilično su slične.
Post-tuđmanovski, reformirani HDZ je, naravno, strjelovito reagirao. Brzi poput munje, nakon svega 8 godina baš-me-briga, i čim je velecijenjena pozadina potpredsjednika Sabora dovedena u pitanje, promptno su krenuli u donošenje hrvatskog legislativnog odgovora na srpsku uzurpaciju: Zakona o ništetnosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije (nacrt i obrazloženje), dalje: Zakon o ništetnosti.
I baš kao i na 25. lipnja 1991. godine, kada se odlučivalo za ili protiv neovisnosti hrvatske države, upravo na dan njezinog obilježavanja 08. listopada 2011. godine, oporbeni zastupnici koji se zakonskom odgovoru na srpske pretenzije gotovo svi otvoreno protive, iznova su napustili sabornicu.
No, ovaj puta ni HDZ-ovih i koalicijskih zastupnika nije bilo dovoljno, pa Zakon o ništetnosti još uvijek nije donesen – nije bilo kvoruma. Valja razumjeti naše sabornike. Neudobne saborske klupe žuljaju, kako prepone, tako i debele zadnjice, a tko će štititi narodne interese u petak popodne, nakraj tjedna..? Valjda ti Srbi nisu tako blesavi da šalju nove JNA optužnice preko vikenda. Zato je glasovanje odgođeno na par dana.
Koliko srpskim interesima u Hrvatskoj Zakon o ništetnosti smeta, vidi se po orkestriranoj propagandnoj akciji bukvalno svih “hrvatskih” medija, oporbe, “neovisnih” mrežnih portala, tzv. “nevladinih udruga”, predsjednika države, pa čak i glavnog državnog odvjetnika Bajića. Tu se moglo pročitati stvarno svašta.
Tako se govorilo da je Zakon o ništetnosti nepotreban, jer je “već donesen”, odnosno da je već odavno na snazi Zakon o stavljanju izvan snage Zakona o vojnim sudovima i Zakona o vojnom tužilaštvu. No svatko može pročitati i usporediti, pa će vidjeti da se ne radi o istoj stvari.
Mrežni komentari na raznim forumima možda su najčešće ponavljali paranoidno nagađanje da je Hrvatska “sporazumom državnih odvjetništava”, ili čak kakvim tajnim dokumentom, “pristala da Srbija sudi našim državljanima”. Tako nešto je jednostavno nemoguće. Naše državno odvjetništvo jest sa srpskim tužiteljstvom još 2006. godine potpisalo Sporazum o suradnji, ali se radi o tehničkim pitanjima razmjene informacija koja nemaju (ne mogu ni imati) snagu međunarodnog ugovora. Ustav notorno priječi izručivanje naših državljana drugim državama, a pristanak na suđenje u drugoj državi bi bio praktično jednak izručenju i zato automatski protuustavan… da razna teška kaznena djela iz glave XII. Kaznenog zakona RH niti ne spominjem.
Neki “novinari” su širili još jedan propagandni biser, otprilike da bi prihvaćanje Zakona o ništetnosti značilo da “ne priznajemo beogradsku presudu za ratni zločin počinjen na Ovčari”. U tome slučaju stanje je drugačije, jer su tamo osuđene osobe sada srpski državljani i Srbija nad njima ima jurisdikciju. Hoće li naše pravosuđe te srpske odluke priznati ili ne, bit će stvar procjene naših pravosudnih tijela – kako se u Zakonu o ništetnosti i navodi, kako je svugdje u svijetu, i kako i treba biti.
Usput rečeno, ako već govorimo o tom srpskom suđenju za Ovčaru, i malom djetetu je jasno da je ono bilo čista farsa i da, zapravo, nikakva suradnja Srbije ne postoji. Da je Srbija odista iskreno htjela riješiti vukovarske ratne zločine i pravdi privesti srpske ratne zločince, optužila bi i osudila Kadijevića, Adžića i ostatak vrha tadašnje JNA, a ne “sitnariju”, obične vojnike prašinare.
Čulo se u javnosti i pozivanje na latinsku izreku “regnum regno non praescribit leges”, u smislu da, kao, Hrvatska ne može poništavati srpske zakone. Takvim veleumnim licemjerima naravno ne smeta što je Srbija 2003. već propisala svoj zakon Hrvatskoj, prisvojila kaznenu nadležnost za Hrvatsku kao da smo mi njihov teritorij. Zvuči jezivo poznato, znam.
Iako su SDP-ovci na početku ostavljali mogućnost da će ovaj puta postupiti drugačije negoli prije 20 godina, čini se da je, nažalost, prevladala standardna beskičmenjačka priča da se “ni zakonom ni deklaracijama ništa neće riješiti”, kao i guranje glave u pijesak tipa da su za sadašnje stanje odgovorni “nejasni dogovori između hrvatskog i srbijanskog državnog odvjetništva”.
Nisu, Milanoviću, nego upravo sramotni srpski Zakon o organizaciji i nadležnosti državnih organa, kao i hrvatska osmogodišnja inertnost i nereagiranje na njega. Eno gore poveznica, čitaj.
Predsjednik države, u ovom slučaju SDP-ovac više negoli ikada prije, javno je zaboravio da kao dio izvršne vlasti nije nadležan “preporučivati” Saboru da se donosi ili ne donosi Zakon o ništetnosti, niti se uopće smije petljati u legislativni proces. Ako smatra da je takav zakon neustavan, može pokrenuti postupak pred Ustavnim sudom i to je sve. Međutim, Josipović se otvoreno stavio na stranu Srbije, čak navodeći da Zakon o ništetnosti “nije sasvim u duhu međunarodnog prava, jer univerzalna nadležnost postoji”.
Podsjećam – slanjem ovih optužnica Srbija nije, recimo, dostavila dokaze našem državnom odvjetništvu, pa Bajiću prepustila da odluči hoće li podignuti kazene prijave i pokrenuti postupke. Ne. Srbija je već podigla optužnice, zapravo samo prepisala JNA četničko smeće iz 1991. i 1992. godine, i sada očekuje da Hrvatska prihvati uzurpaciju jurisdikcije i po optužnicama dojučerašnjeg agresora prema braniteljima automatski postupi.
Čista velikosrpska politička provokacija.
Točno je da tzv. univerzalna nadležnost postoji, ali ona, u načelu, pripada međunarodnim sudovima poput ICC-a. Ako se propisuje u zakonodavstvu neke države, to se čini za teška kaznena djela tipa genocida, ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti, trgovine robljem, piratstva na otvorenom moru… ali nikako ne samo za točno određeni teritorij drugih država, kao ovdje Srbija. Naravno, svaka suverena država može donositi zakone kakve god hoće, odrediti si nadležnost kakvu god hoće i u tome je nije moguće spriječiti, ali ako se to radi ovako endemski, jasno je da je u pitanju politika koja ima točno određeni motiv, cilj i učinak.
Zato evo otvorenog pitanja predsjedniku Josipoviću: ako je, dakle, Srbija bila u pravu sa svojim zakonom iz 2003, onda i Hrvatska može donijeti zakon pomoću kojeg će sebi, recimo, prisvojiti nadležnost za srpske ratne zločine u Bosni i na Kosovu. Je li tako?
I da vidiš uživancije. Tko je ono sve tijekom rata išao u Bosnu, slikao se s Karadžićem i Mladićem, davao podršku četnicima, ratu i klanju na ovaj ili onaj način? Čim primirišu u Hrvatsku, uhititi ih i pred sud. Razne srpske pravoslavne patrijarhe, Lepu Brenu, Bajagu, Kusturicu… skupa s brat-bratu polovicom srpskih NN turista s jadranskih plaža. Uz novi Bajsov slogan: “Tako lepa, tako blizu, zatvori udobni.” A kad Srbija krene urlati i šiziti, reći im da “štite ratne zločince” i “ometaju suradnju između dvije prijateljske države”, što je “uvjet za pristupanje EU” u duhu “dobrosusjedskih odnosa”.
Dobro, predizborna kampanja političare obično učini smanjeno ubrojivim, ali što ćemo s glavnim državnim odvjetnikom Bajićem?
On bi, kao, trebao biti neutralni stručnjak, pravnik profesionalac koji se ne smije petljati u politiku, davati političke izjave, niti utjecati na rad tijela drugih grana vlasti. Kad ono, bogo dragi, tip raspalio gore nego političari – da Zakon o ništetnosti “koristi samo zločincima” i da se njime “prekida suradnja sa Srbijom”.
Mislim, okej, valja se na vrijeme ulagivati vjerojatnoj budućoj vlasti, to je jasno, ali zbog toga ovako “zaboraviti” na profesiju, zaroniti u političko blato i obmanjivati javnost?
Zakon o ništetnosti ni na koji način neće koristiti “ratnim zločincima”, nego ljudima koje je četnička JNA, i njihov “uljuđeni” nasljednik današnja Srbija, optužila na temelju “činjenica”, “dokaza” i “priznanja” većinom prikupljenih terorom i mučenjem u srpskim konclogorima. Po takvim sramotnim političkim “optužnicama” Hrvatska više neće postupati, a Srbiji će biti poslana jasna politička poruka da si svoje imperijalne velikosrpske pretenzije može zataknuti odakle ih je i izvukla – i to su najveće i najočitije koristi od donošenja toga zakona.
Što se tiče inozemstva, tamo je doseg, naravno, ograničen. Međutim, nakon poznatih srpskih svinjarija s Ganićem i Divjakom, Interpol više ne izdaje međunarodne tjeralice bez suglasnosti države o čijim se državljanima radi, i to je najvažnije. Kako će po pojedinim izravnim srpskim zahtjevima učiniti koja pojedinačna država, u to ne ulazim – to je njihovo suvereno pravo i odluka. Naravno, ako i dalje bude bilo slučajeva tipa Purda i Marić, onda jednostavno valja primijeniti staro dobro međunarodno načelo reciprociteta, i kako već rekoh, krenuti uhićivati i suditi srpske i ine državljane za djela koja su se dogodila, recimo, na Marsu.
I druga Bajićeva tvrdnja, da se Zakonom o ništetnosti “prekida suradnja sa Srbijom” je eklatantna propagandna neistina koju provjeriti može svatko – jednostavnim čitanjem prijedloga zakona, eno ga na poveznici gore. Nažalost, takve dezinformacije su očito odmah servirane i Europskom povjerenstvu.
U međuvremenu se u sve to upleo i HDZ-ov sabornik Đakić, poznatom izjavom s osječkog predizbornog skupa:
“Nitko neće reći ‘da’ Rajkovoj medicini, Radetovoj građevini, Zokiju koji ima godinu dana pripravničkog staža na Trgovačkom sudu i devet mjeseci u Ministarstvu vanjskih poslova, a sad bi vodio Vladu. Mislio sam, dok nas je vodio SDP, da zastupaju srpsku, a ne hrvatsku Vladu…”
I izazvao silnu frku ni oko čega. Đakić jest sirovina, ali je zapravo samo javno rekao ono što brat-bratu tri četvrtine ljudi u Hrvatskoj i vidi i misli, ali se zbog nametnute pro-srpske “političke korektnosti” ne usudi reći: car je gol. Srbija nije odustala od velikosrpskih težnji.
Još gore, kao i prije 20 godina kada su izašli iz Sabora, jer nisu htjeli glasovati za hrvatsku državnu neovisnost, Ranko, Rajko, Zoki, Veljko, Rade… u slučaju Zakona o ništetnosti i srpskih optužnica, htjeli to ili ne, znali to ili ne, zastupaju srpske, a ne hrvatske interese, i to bez obzira na svoju etničku pripadnost.
Jeste li razumjeli? Đakić nije govorio samo o Srbima. Ni glavnom državnom odvjetniku, pa čak ni samom predsjedniku države, uopće ne smeta činjenica da si je Srbija prisvojila kaznenu jurisdikciju za naše državljane i naš teritorij, i želi im suditi, iako Ustav notorno brani izručenje, i iako je takav postupak suprotan međunarodnim uzusima. Njima je to, očito, sasvim u redu i ništa ozbiljno na što bi trebalo reagirati. Kako već rekoh, i Đakićevim vrlim predlagačima Zakona o ništetnosti trebalo je punih 8 godina da se probude iz tupe političke lobotomije i počnu raditi svoj posao. Sve su to najviši hrvatski dužnosnici, sabornici, političari.
To je naša stvarnost. To je hrvatska zbilja.
I onda se, kao, čudimo silnim neuspjesima, promašajima, šikaniranjima i poniženjima koji Hrvatsku prate zadnje desetljeće. Čemu?
Pa ljudi moji, dva mandata nam je predsjednik države bio ovaj čovjek, a glavni savjetnik sadašnjeg predsjednika države je Dejan Jović – osoba koja oduvijek javno i otvoreno žali za Jugoslavijom i čudi se što je Hrvatima “dopušteno da pobijede u ratu”, vjerovali ili ne. Zamislite, recimo, da je glavni savjetnik srpskog predsjednika Borisa Tadića netko tko javno žali što Srbija više nije dio Otomanskog carstva?
I zato uopće nije čudno što predsjednik Josipović zastupa stajalište da Hrvatska tužbu protiv Srbije, podignutu zbog rata i agresije, treba povući. Je li to hrvatski interes? Što kažete, da možda usput odmah priznamo srpsku protutužbu i platimo Srbiji ratnu odštetu? Što nas nisu uspjeli sve pobiti, što su unatoč svim izgledima izgubili rat 1990 – 1995. i što im je propala Srboslavija? Kladim se da bi savjetnik Jović veselo pozdravio ovu ideju. Sve u duhu “suradnje” i “dobrosusjedstva”, naravno.
Ne, moja štovana i ostala gospodo, u današnjoj Hrvatskoj, hrvatski državni i narodni interes jednostavno nije dopušteno zastupati.
Još gore, nije dopušteno ni reći Srbiji, Srbima i domaćim pro-Srbima, bez obzira na etničku pripadnost, da jesu ono što jesu, da zastupaju ono što zastupaju i da rade ono što rade – a da to odmah ne izazove histerično vrištanje, propagandna podmetanja i opću osudu “hrvatske javnosti” da “brojite krvna zrnca” i slično. Za čim, naravno, odmah slijede etikete ustaštva, klerofašizma itd. bukvalno i doslovno jednako kao u SFRJ.
Istovremeno, stvari kao odavno notorno “Jaca Vlaisavljević” ili razne izjave poput “naslijedio bi me Srbin veći od svakog Srbina” prolaze bez ikakvih problema – bez reakcija pučkih pravobranitelja ili pjene na ustima “boraca za ljudska prava”.
Pogledajte, recimo, taj SDSS. Već dva mandata, punih osam godina, gospoda sjede u HDZ-ovim vladama, dijele lovu poreznih obveznika, glasuju u Saboru s vladajućom većinom i izravno sudjeluju svemu, prvo sa Sanaderom, onda s Kosoricom. Je li ih itko ikada prozvao za barem milimetar odgovornosti za sve ono loše što se u tome razdoblju dogodilo? Nipošto, ni slučajno – sjedili su za istim stolom, ali Jaca je znala sve, a Mile nije znao ništa. Svete krave u Hrvatskoj se ne smije dirati.
Evo još jedno pitanje. Kada je SDSS učinio ili rekao bilo što, ali bilo što, što je u nesuglasju s politikom Srbije? Nikada.
O, imali su prilike u izobilju. Recimo, kad je početkom godine iz Srbije, iz usta ministra, došla provala memorandumskog miloševićevskog zahtjeva za obnovu konstitutivnosti srpske manjine u Hrvatskoj. Je li SDSS rekao da je to sramotno i krajnje pogrešno? Da je to bila, uz četničku laž o 700.000 pobijenih Srba u Jasenovcu, jedna od osnovnih poluga za huškanje hrvatskih Srba na kvislinšku pobunu, velikosrpsku agresiju i rat protiv vlastite države i svojih susjeda Hrvata? Da je to politički povratak na rat? Da im to više ne treba?
Ma, ni slučajno. Ni blizu. Tadašnje reakcije ljudi iz SDSS-a mogle su se opisati kao “nemojte, braćo… nije još vrijeme”. A predsjednik Josipović ih očekuje na proslavi obljetnica “Oluje” u Kninu, na svom zapadnobalkanskom oblačiću naivno maštajući o vremenima kada će vojno slamanje kralješnice miloševićevom velikosrpstvu slaviti i Srbi, skupa s Hrvatima.
Žalim, evo hladan tuš otrežnjenja: neće. Nikada. Kako reče Stanimirović nakon “povijesnog” posjeta Josipovićevog “prijatelja” Tadića, “rat u Vukovaru nisu počeli Srbi”, je li tako? Nenaoružana nejačad.
Pa onda, prisjetite se priznanja Kosova. Što se, pobogu, tiče SDSS-a hoće li Kosovo biti dio Srbije, ili ne? To je druga država, je li tako? Ali ne, moraju oni, veliki brat Boris naredio. Kaže Pupovac u Saboru, nije istina da je znao za ove JNA optužnice prije negoli su došle u Hrvatsku… ali njegov istomišljenik Pusić ga, između redaka, demantira.
Ili pogledajte izjave SDSS-a s posljednje komemoracije u Varivodama. Na stranu ponavljanje nebuloza Haaškog suda i likovanje nad presudom Gotovini i Markaču, eto Uzelca koji se ne ljuti na “krajinske” četnike što su bili krvoločni koljači, što su ustali protiv svojih susjeda, što su pobili 20.000 i protjerali preko 500.000 ne-Srba, nego zato što su bili – nesposobni. Zato što “nisu bili u stanju voditi ni zubnu ordinaciju, kamoli državu”. Vjerovali ili ne.
Na gotovo potpuno isti način, većina Srba iz Srbije dan danas govori o Miloševiću, osuđujući ga ne zbog velikosrpstva i silnih zločina, nego zato što nije uspio – što je izgubio rat.
Ovo nisu bile samo puke nabrojene žalosne činjenice, pobogu… radi se o tragediji. Dvadeset godina kasnije, za Srbe i Srbiju se baš ništa nije promijenilo. I sad, da se takve stvari ne smiju javno reći, a da netko od domaćih pro-srpskih advokata i “boraca za ljudska prava” odmah ne zavrišti da se “broje krvna zrnca”!?
Pa brojite si ih vi sami, licemjeri, svejedno bili Hrvati ili Srbi, svojim guranjem glave u pijesak, svojim sramotnim riječima i djelima, svojom konstantnom bijednom, ljigavom hipokrizijom. Što još trebate kao dokaz? Da nam opet osvanu balvani na cestama? Da Srbija u Hrvatsku pošalje pozive za rezervu, kao na sjeveru Kosova? Mislite da je to nevjerojatno? Pa od tog zakona 2003. Srbija nas smatra svojim teritorijem, nad kojim ima jurisdikciju!
Evo, koliko puta je bosanskim Hrvatima u zadnjem desetljeću javno i otvoreno rečeno da svoju budućnost “traže u Sarajevu, a ne u Zagrebu”? Hoće li, molim, već jednom netko javno reći i hrvatskim Srbima da svoju budućnost traže u Zagrebu, a ne u Beogradu? Možda onako kao njihov omiljeni konvertit Mesić: da ne oru tu, a mole boga da kiša pada u Srbiji?
Pokojni Račan poklonio im je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina kakav nema nitko u Europi, kladim se niti u svijetu. Post-tuđmanovski HDZ dao im je i povrh toga, dao im je vlast, dojučerašnjim “krajinskim” pobunjenicima napravio je kuće, priznao mirovine, obnovio odavno izgubljena stanarska prava, čak pokušao progurati neustavne promjene izbornog zakonodavstva koje bi SDSS-u praktično zajamčile monopol na zastupanje Srba u Hrvatskoj… i naravno, nije dosta.
Nikada neće ni biti.
Pa dobro. Spomenuo sam reciprocitet, još jedno od notornih, općeprihvaćenih načela međunarodnog prava. Zapitajmo se, imaju li Hrvati u Srbiji prava poput Srba u Hrvatskoj? Imaju li Hrvati u Srbiji dvostruko pravo glasa? Naravno da nemaju. Sve dok ne budu imali – sve dok se Srbija barem minimalno ne civilizira, dok ne prestane velikosrbovati i suflirati ovim našim vječno zavedenim nesretnicima – svaka druga država te teme bi jednostavno stavila ad acta. Ali u Hrvatskoj… koliko su papira i pro-srpskog pametovanja potrošili naši “borci za ljudska prava”, “dokazujući” da će srpska manjina u Hrvatskoj biti ravnopravna tek ako bude imala veća prava nego većina?
Vjerovali ili ne.
Možete li vi to zamisliti? Pa, ako ste dovoljno stari da se sjećate života u SFR Jugoslaviji i SR Hrvatskoj, to vam je, otprilike, bilo to – 12% Srba nije imalo ravnopravnost i razmjernu zastupljenost, nego paritet s preostalih 88% stanovništva. Kužite? Kao da je Srba bilo 50%. Istovremeno, brojem su apsolutno nadrazmjerno, čak ponegdje i natpolovično, držali najvažnije položaje u komunističkoj partiji, vojsci, policiji, državnoj upravi, medijima i najvećim firmama.
Ali da ne budu baš svi etnički Srbi na moćnim i unosnim položajima, pa ipak je to bila nekakva Hrvatska, brinuli su se… pogađate: Ranko, Rajko, Zoki, Veljko i Rade.
Zato danas tako polude od bijesa kad ih na to netko podsjeti.
[Rasprava]
Rješenje
Vrhovni sud javnosti
Internet
R J E Š E N J E
Vrhovni sud javnosti, u sastavu MKn kao predsjednik vijeća, te XYz i WŽnj kao suci porotnici, u postupku protiv stranke Viktora Ivančić iz Splita, Republika Hrvatska, radi utvrđivanja činjeničnog stanja, izvan ročišta, po službenoj dužnosti, dana 09. listopada 2011. godine,
r i j e š i o je:
I. Utvrđuje se da je Viktor Ivančić, rođen 08. listopada 1960. u Sarajevu, iz Splita, Republika Hrvatska, Jugoslaven od glave do pete.
II. Trošak postupka, kao i obično, pada na državni proračun Republike Hrvatske.
Obrazloženje:
Ovo rješenje doneseno je nakon uvida u prilično dosadni tekst stranke “Bauk Jugoslavije” (Srpske Novosti br. 616, nekad znane kao Feral Tribune), a na temelju odredaba čl. 18. Zakona o guskama u magli (N.n. br. 01/1918, 02/1945 i 03/2000, dalje: ZGM). Naime, isti tekst stranke može se sažeti u jednu jedinu rečenicu: “Ja sam Jugoslaven, i šta mi možete!”, a spomenuti čl. 18. ZGM-a kaže da nikoga nije moguće spriječiti da od sebe javno pravi budalu i uporno lupa glavom o zid.
Osobito, ako stranka to čini unatoč cijelom nizu notornih povijesnih primjera iz kojih je i malom retardiranom djetetu već na prvi pogled jasno da je takvo lupanje, ono, e, loše i pogrešno, da može uzrokovati teške glavobolje, opće frustracije i skribomanske dijareje, a u najtežim slučajevima, i tjelesne ozljede. Da dugogodišnje krvave ratove u kojima svaki jebeni put poginu stotine i stotine tisuća nevinih žrtava, izbjegnu milijuni ljudi i bude počinjena ogromna materijalna šteta, niti ne spominjemo.
Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem činjenice da Srpske Novosti, nažalost, financiraju hrvatski porezni obveznici.
Slijedom svega dosad navedenog, odlučeno je kao u izreci.
Na Internetu, 09. listopada 2011.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba u roku 15 dana od primitka. Žalba se predaje ovome sudu, u 3 primjerka, a o njoj odlučuje Uprava vodovoda.
Dostaviti:
1. Viktor Ivančić, Split
2. Lux Veritatis
3. Pollitika.com
4. Arhiva ljudske gluposti, na znanje budućim generacijama
(Post je objavljen na Pollitika.com 09. 10. 2011, ali su ga tamošnji infantilni staljinčići bez smisla za humor odmah obrisali.)
Bridžunska winyeta
…
Jolie: “Jea, mistr prezident, dis šou on Bridžuni iz rili grejt. Maj gud frend Rade iz a grejt aktr, end Kroejša iz bjutiful kantri. Ajl šurli kam agen. Bat ju menšnd samtin about vortajm lendmajnz problm? Ju hev rimejning majnfilds sketrd around?”
Josipovich: “Jea, dec a big problm. Lardž ariaz of ar bjutiful kantri ar still kavrd vid lendmajnz.”
Jolie: “Ajm veri sed tu hir det. Hau mač?”
Josipovich: “Vel, oh, ah, uh, aj kant sej nau for šur, dont nou egzakt dejta, a u pičku materinu, ver iz maj advajzr, gad demnid…”
Jolie: “Dec okej mistr prezident, ju ken fajr hiz es lejtr. Bat tel mi, hu mejd dis majnfildz? Hu did dis horibl krajm?”
Josipovich: “Vel, ju nou, it voz unforčnat lajn of ivents end vrong polisiz, vič rezaltid in det teribl vor…”
Jolie: “Jea..?”
Josipovich: “…bat nau vi hev nju etitjud, nju polisi tu rikonsilijejt vid ar nejbrz…”
Jolie: “..?”
Josipovich: “…end aj em priperd tu lid det nju polisi tu nekst level, ez maj trastid advajzr Deyan olvejz sejz…”
Jolie: “Bat hu mejd fakin majnfildz!?”
Josipovich: “Ah, det… vel, oh, uh, ju nou… mejbi ic best ju tu esk jor gud frend Rade.”
Jolie: “Bat… vat? Huz dis?”
Josipovich: “Vot d fak? Vot iz ši duing hir, sekjuriti, sekjuriti… koji ti je kurac, šta upadaš ovako, e, jesi ti normalna..?”
Yadranka: “Fak of! Aj vont šiz otogrejm!”
…
[Rasprava]
Žalbe neće uspjeti
“Presuda”: dio prvi, dio drugi. Žalbe: Gotovinina, Markačeva.
O sramotnoj raboti tzv. Haaškog suda u slučaju hrvatskih generala i bolesnom ludilu tzv. haaške presude gotovo sve je već rečeno. Šezdesetak granata na četiri grada koje nikog nisu ubile, proizvoljno određene kao “nelegalne” od strane “sudaca” Alphonse Orieja & co. pomoću nepostojećeg “pravila 200m” o kojem se u procesu uopće nije raspravljalo, četrdesetak utvrđenih žrtva ratnih zločina od kojih su dobar dio nesporno bili vojnici tzv. “krajine” i nekoliko staljinistički zlonamjerno i pristrano protumačenih izjava iz “Brijunskog transkripta”, sve su na čemu se temelji nezapamćeno drakonska osuda i kazne.
Žalbe tu neće promijeniti baš ništa.
Da se odista radi o sudu i sucima, a ne podmićenim sluganima i marionetama britanske filosrpske politike, takva presuda nikad uopće ne bi ni bila donesena. Jesu li stotine i stotine hrvatskih gradova i sela na bojišnicama danima i mjesecima granatirane stotinama i tisućama granata, neusporedivo duže, gore i strašnije negoli Knin, Gračac i Obrovac? Jesu. Je li bukvalno u svakom drugom hrvatskom gradu i selu žrtava granatiranja i četničkih masakra i klanja bilo više negoli je Srba ukupno stradalih u “Oluji”? Jest.
A je li hrvatsko stanovništvo masovno izbjeglo? Vidi, vidi – nije.
Nego je ostalo i branilo svoje domove, svoje obitelji, svoj narod i svoju zemlju, kako god je moglo i dok god je moglo. Osijek, Vukovar, Vinkovci, Slavonski Brod, Sisak, Karlovac, Gospić, Zadar, Šibenik, Dubrovnik… da pobrojim samo najveće gradove – svugdje nam je bilo neusporedivo teže, gore i strašnije negoli njima u “Oluji”. Ali ipak smo ostali, i branili svoje.
A Srbi? Pobjegoše. Zbog par granata, reče nam Haaški “sud”.
Bogami, teške neke kukavice, ti Srbi. Trtaroši. Guzičari. A i grozno neobaviješteni i neupućeni. Tako, recimo, pojma nisu imali da su istjerani iz “krajine”, dok im to Carla del Ponte, Graham Blewitt, Savo Štrbac, HHO i Stipe Mesić nisu objasnili: “Jebote, pa to nas deportisalo, bre. A mi od 1995. bili uvereni da smo se sami razbežali, ono, k’o zečevi…”
Nema tu baš ničeg drugog, moja štovana i ostala gospodo, samo britanska, srpska i jugoslavenska sotonska politička patologija. Zato će prvostupanjska haaška “presuda”, unatoč žalbama, unatoč činjenicama, argumentima i elementarnom zdravom razumu, biti potvrđena.
Neće i ne može biti drugačije. Kojem idiotu to još nije jasno? Haaški proces je bio samo krinka, maska, paravan bre, kulisa za novu balkansku političku farsu – u kojoj nema mjesta za hrvatske ljude koji misle svojom glavom i imaju hrabrosti zastupati interese svoga naroda i države.
Zamislite, pobogu, što bi se dogodilo da Gotovinu oslobode!?
Koja bi to politička “Oluja” bila, koji politički zemljotres i uragan? Po povratku, ako bi to htio, general bi mogao birati što želi – premijer vlade, predsjednik države… nema tih izbora koje ne bi mogao dobiti.
Kakav Josipović, Milanović, Kosorica, Pusićka? Kakav Šeks, Bebić, Hebrang? Gotovina bi ih sve pomeo kao male bezvezne patuljke, kao sitne miševe, iz rupa izašle. Hrvatski politički kompas bi se dijametralno preokrenuo. Sve “velike” stranke bi se morale preustrojiti, neke bi se raspale, neke čak nestale. Stipe Mesić i njegova licemjerna srboljubna družina izvana financiranih “boraca za ljudska prava” bi završili osramoćeni, ismijani, pa i pred sudovima, nedvojbeno. Veleizdajnička rasprodaja hrvatskih banaka, tvornica i medija strancima nakon 2000. godine bila bi revidirana… i još mnogo, mnogo toga.
To Haag ne može i ne smije dopustiti.
Previše je u igri, previše je uloženo novca, sredstava, vremena. Previše je neljudi uzelo mito, ostvarilo korist i položaj, progutalo svoje ja i svilo kralješnicu, prodalo svoja uvjerenja i obraz za statuse i povlastice… zato će naši generali Ante Gotovina i Mladen Markač, hrvatski novovjeki Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, ostati u haaškoj apsani.
Mnogo godina. Otprilike, dok ne budu stari i više nikom od ovdašnje ljigave sitnozube stoke ne budu predstavljali značajniju opasnost. To je plan, kao što je svojedobno bio i “Plan Z4”, ali nažalost, više nema živog Franje Tuđmana da ga spriječi.
Zato danas, prvi puta u 16 godina, neću čestitati Dan pobjede. Sve dok su naši najbolji ljudi u kriptočetničkom zatvoru, izdani, prodani, slavlje je sama gorčina.
Ali ću vas podsjetiti – mi smo još uvijek ovdje. Mi, koji smo potukli četnike i srušili Veliku Srbiju 1995. godine, u danima pobjede, ponosa i slave. Nikamo nismo otišli. “Navik on živi, ki zgine pošteno”, rečeno je. Zato šutimo, stišćemo zube, trpimo i čekamo.
Čekamo zapovijed.
Dodatak (07. 09. 2011):
Ispostavlja se da problem nije bio samo Mesić, nego i cijela tadašnja Sanaderova vlada. Bukvalno i doslovno, prodali su Gotovinu za zatvaranje “Poglavlja 23” u pregovorima s Europskom unijom – bezobzirno su manipulirali činjenicama da se umile i dodvore Brammertzu, bez obzira na posljedice za generale. Komentar? Samo ona Matoševa: “Vidje Hrvatska svakoga čuda, al’ ne nađe štrika za toliko Juda.”
[Rasprava]
Miloševićeva “Politika”? Stojanovićev “Srbobran”? Ma kakvi: “Jutarnji list”
Da su četnici, Jugoslaveni i ini velikosrbi u posljednjih desetak godina tzv. “detuđmanizacije” preuzeli – pokupovali – hrvatske medije, notorna je stvar o kojoj već živkaju i vrapci na granama. Na dvadesetogodišnjicu hrvatske neovisnosti, samo su državni HRT i “Vjesnik” još uvijek u domaćem vlasništvu, a bukvalno sve ostalo je u tuđim, sada otvoreno neprijateljskim rukama. A što te tuđe “ruke” rade, kako i o čemu pišu i govore, vidi se u dva najnovija primjera:
UZNEMIRUJUĆE FOTOGRAFIJE Evo zašto Merčep mora biti u zatvoru Autor: Davor Butković
Tekst je nekrofilski krvoločno ilustriran “fotografijama tijela dvanaestogodišnje Aleksandre Zec, koju su u studenom 1991. godine na Sljemenu ustrijelili pripadnici Merčepovih eskadrona smrti”. Butkoviću je jamačno vrlo dobro poznato da su četnici, koji ga plaćaju za objavljivanje ovakvih stvari, u agresiji na Hrvatsku poubijali preko 300 (slovima: tri stotine) maloljetne hrvatske djece. Konkretno, izviješće Ureda za žrtve rata Vlade RH iz 1995. godine navodi 254 poginule, 51 nestale i 969 u ratu ranjene djece, dakle ukupno 305 mrtve. Evo, recimo, samo u Slavonskom Brodu 24 (slovima: dvadeset četvoro) mrtvih djevojčica i dječaka. (Kasniji podaci Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata navode čak 402 poginule djece, ali taj popis mi nije dostupan, pa se zadržavam na prvom podatku.)
Butkoviću je jamačno vrlo dobro poznato da svaka od tih preko 300 tragedija ne-srpske djece pojedinačno nije ništa manje ni strahotna, ni žalobna, ni išta manje vrijedna, od tragedije male Aleksandre Zec.
Butkoviću je jamačno vrlo dobro poznato da su sva ta pobijena ne-srpska djeca imala svoja imena i prezimena, svoje roditelje, svoju braću i sestre, svoje male prijatelje. Znate li vi, moja štovana i ostala gospodo, tko su ti ljudi?
Naravno, ne znate. Znate li im barem jedno jedino ime? Ne znate. Znate li gdje i kako su ubijeni? Nemate pojma. Znate li je li njihovim preživjelim rođacima neka država, recimo Republika Srbija koja ih je potukla, isplatila kakvu odštetu za zlo koje im je naneseno? Jest malo morgen, kako bi to rekao pokojni srpski vožd. Je li možda kakva “građanska udruga” neku prigodnu nagradu za doprinos u “borbi za ljudska prava i slobode”, ili štogod slično, nazvala njihovim imenom?
Vidi-vidi, nije. Kako je to moguće?
Pa, vrlo jednostavno: zato što tih preko 300 pobijene djece nisu bili Srbi, nego Hrvati. Ili neki drugi ne-Srbi, svejedno, a takvi su našim butkovićima – manje vrijedni.
Manje bitni. Manje žrtve. Manje ljudi.
Za ono što butkovići već godinama u Hrvatskoj rade, za propagandnu sliku rata kakvu se ovakvim krvožednim eskapadama iz petnih žila upiru stvoriti, žrtve ne-Srbi ne mogu im poslužiti. Njihovim se leševima ne može ovako unosno trgovati, kamoli da bi se na njihovim kostima mogla osnovati kakva fina “građanska udruga”, izvući novac od države i stranih donatora, silovati medijska pozornost i prodavati “novine” na hrpetine primjeraka.
Kužite? Jebeš ne-Srbe žrtve ratnih i inih zločina. Ionako ih je prepun kurac i daleko ih je bolje prešutjeti, kao da ih nije ni bilo. Kad bi butkovići o njima pisali tako često, zapravo svakodnevno, i na ovako podao, ljigav, tendenciozan i maliciozan način kako to čine kad je riječ o malobrojnim srpskim žrtvama, kako bi to izgledalo?
‘Ajde, zamislite si.
Zamislite da se post mortem slike tih preko 300 male u ratu pobijene ne-srpske djece, načinjenje prilikom očevida ili obdukcija, ovako objavljuju?
Recimo, jednom tjedno. Slike mrtve ne-srpske djece, strijeljane, poklane, raskomadane granatama, na naslovnicama dnevnih novina. Uz prigodne “edukativne” “novinarske” tekstove “suočavanja s istinom” – kako su ih zatukli Butkovićevi gazde Srbi, četnici, pobunjeni domaći Srbi, naše dojučerašnje “komšije” Srbi, i to samo zato što su djeca bila Hrvati i ini ne-Srbi? Naši domaći Srbi četnici koljači, potpomognuti četnicima koljačima iz Srbije i JNA, koji su u Domovinskom ratu, na kraju XX. stoljeća, učinili sve moguće da hrvatske države i naroda ne bude, pa nisu prezali ni malu djecu masovno klati i ubijati?
Zamislite si to.
Zamislite atmosferu, reakcije, posljedice. Zamislite kakav bi nakon toga bio odnos hrvatske javnosti, običnog hrvatskog čovjeka s ulice, prema Srbima? Bilo našim domaćim, bilo onim iz Srbije?
A dok si zamišljate takvu nevjerojatnu, neljudsku ratnohuškačku rabotu, nezabilježenu igdje prije u civliziranom svijetu, pročitajte i drugi svježi primjer neprijateljske djelatnosti u svom omiljenom “Jutarnjem Srbobranu”:
Umro Đuro Brodarac: Naša mini Srebrenica je njegovo djelo. Piše DENIS KULJIŠ
Opširniji komentar nepotreban. Jednako kao njegov kolega, Šešeljev advokat Bešker prije dva mjeseca, Dodikov potrčko i guzoliz Kuljiš bukvalno i doslovno prepisuje srpsku četničku ratnu propagandu iz 1990. godine. Sjećate se, onu o “ugroženoj srpskoj nevinoj nejačadi” koju “kolju ustaše”. A najveće li tragikomedije, Kuljiš se pokojnom Đuri Brodarcu ruga da je bio – pretio. Debeli pijanac, kandidat za infarkt. Mila majko, zadrigli krmak očito si je doma sva zrcala porazbijao…
No, dobro. Pitanje je: zašto?
Više je razloga. Osnovni je, naravno, novac. Krivotvoritelji interviewa s “dragim Ivom” i masni Dodikovi kućni ljubimci prodaju svoje široko razrađene jugoslavenske guzice za eure ili funte. Čak i za kune, ne nužno tim redom.
Drugo, otkad je propao prvi otvoreno pro-četnički list u Hrvatskoj, od milja zvan “Fekal Trabunje”, (danas, nikog ne iznenađuje, “Srpske Novosti”), a njegovi agen… pardon, novinari se rasuli po medijima u majčici Srbiji i bratskim EPH izdanjima, ovi jutarnji srbobranski butkovići i kuljiši, inače tzv. mainstream novinari (čitaj: mafijaška piskarala koja mlate najviše love za naručene bljuvotine), osjećaju profesionalnu potrebu da se s bivšim Fekalovcima natječu – tko je veći i otvoreniji četnik.
Što bi jedan Bora Dežulović ili Marinko Čulić bili radikalniji frajeri i kočili se okolo s većim šubarama i sjajnijim kokardama od njih?
Osim toga, nakon dva predsjednička mandata haaškog pokajnika Mesića, glupi i naivni Hrvati izabrali su beskičmenjaka, lutku na koncu, “uglađenu” marionetu Josipovića. S kojim se Srbi zabavljaju kao s dječjom igračkom – malo ga vrijeđaju, malo mu se izruguju, a on ni da pisne. Pobogu, pa glavni savjetnik mu je Srbin, tip koji javno civili i plače za Srboslavijom. Urnebes, bre. E, kad je tako, jutarnji četnički strvinari na mrtvoj djeci osjećaju da uskoro mora doći vrijeme za neko novo miješanje karata na brdovitom Balkanu.
Što ste ono rekli? “Izjednačavanje krivnje za rat”?
Ma kakvi, prošlo svršeno vrijeme. Krivnja za rat više nije “jednaka”, krivnja je sada na hrvatskoj strani. Za “Fekal”, pardon “Srpske Novosti”, za “Jutarnji Srbobran” i ine, Hrvatska je započela rat. Mi smo krivi – zato što smo proglasili neovisnost, oduprli se četničkom napadu i srušili Veliku Srbiju, pardon, Jugoslaviju.
Razumjete li? Nije rat počeo Milošević, nego Tuđman. Nisu zaratili Srbi četnici, nego smo mi, a Milošević je samo branio svoju prečansku “ugroženu srpsku nejačad”. Milošević je, kažu nam jutarnji srbobrani Fekalovci, butkovići i kuljiši, bio u pravu.
Zato odbaciše privremene “lijepe kape Titovke” od papira i naheriše stare udobne šubare od dječje kože, s kokardama, i u sav glas:
“Slobodane, pošalji salate, biće mesa, klaćemo Hrvate…”
(Post je objavljen na Pollitika.com 18. 07. 2011, ali ga je tamošnja pročetnička publika obrisala.)
“Šuvare ustašo!”
Tzv. Samostalni srpski tjednik Novosti, nekad zvan Feral Tribune, objavio je još jedan zanimljiv članak “Interview s krumpirom”, u kojem opet žestoko grize blentavu ručicu koja ga hrani.
Okej. Na stranu što se frustrirani novinari oduvijek vole igrati pravnika i sudaca, na stranu što je Sanaderov/Ježićev Novi list, jednako kao i većina izdanja Pavićevog EPH, od te “kupovine” i uopće od Sanaderove vladavine, još gore hrvatofoban negoli ikada prije (uglavnom zato što su ex-Fekalovci redom prešli u tzv. mainstream medije i sad ih, onako kao agent Smith iz “Matrixa”, sve pokušavaju pretvoriti u sebe, u svoj tragikomično degenerični i anakroni jugoslavenski filosrpski “računalni program”) – ali po mom skromnom mišljenju, Ježićevih dvjesto tisuća su obična kap u moru od oko dvadeset pet milijuna kuna, koliko je koštala Josipovićeva kampanja. Zato bih rekao da ovaj Ivančićev tekst ima posve drugi povod, zapravo dva.
Prvi, Medvednica.
Ove godine na Dan… hm, nečeg, po prvi put nakon Mesićevih 10 olovnih godina bijednog jugoslavenskog deja vu mraka, kompletni državni vrh otišao je na “Tuđmanov” Oltar domovine na Medvednici i položio vijence.
Fekalovci to jednostavno ne mogu otrpjeti. Za agent-Smithovske vampire, to je kao da ste ih polili svetom vodicom, ili kao da ste im doveli “ustašu” Nea da ih sve redom išamara i išuta nogom u guzicu 🙂
Drugi, Josipovićev interview za Večernje novosti.
Neću analizirati, nema potrebe. Uza sve svoje nevjerojatno naivne iluzije i odavno viđene i u povijesnoj ropotarnici isprobane političke zablude, Josipović između redaka ipak kaže ono što je jasno svima – da je haaška presuda hrvatskim generalima obična sramotna nakarada koja ni s pravom, ni s činjenicama, ni s elementarnim zdravim razumom, nema baš nikakve sveze.
Još jedna debela crvena (s crveno-bijelom šahovnicom) krpa pred fekalnim očima. Sjećate se što je Mesić napisao u Novom listu nakon reakcija državnog vrha na presudu? Citiram: “…Izjavljivati na političkoj razini kako je presuda neprihvatljiva za Hrvatsku, govoriti o tome kako je Hrvatska bila na optuženičkoj klupi, to nije samo neozbiljno, to je politički opasno…” Na isti način, upravo orgazmično ushićen haaškom eskapadom, kopitnuo se još jedan ex-Fekalovac, Marinko Čulić.
Kužite?
Njihova intencija nikada nije bila pronaći i kazniti krivce za hrvatske ratne zločine. Jebe se njima živo za “nevine žrtve” i slične žvake. Oni su htjeli i hoće dokazati da Hrvatska nije vodila obrambeni rat za nezavisnost, nego da protjera Srbe.
Od Borisa Budena u Arkzinu 1996. preko nekih sudionika “trećejanuarske revolucije” 2000, pa sve do izjava Save Štrbca nakon presude generalima, sve je to jedna ista priča – ona koju su nam ispričali Memorandum SANU i Slobo Milošević.
Pakiranje je, istina, drugačije, zapravo mijenja se po potrebi, ovisno o okolnostima i povijesnom trenutku. Namjesto kokarde s dvoglavom kokoši, tu je crvena zvijezda petokraka, namjesto tenkova i aviona, tu je “borba za ljudska prava”, namjesto “Slobodane pošalji salate…”, sad nam na debilno rvacko uvce pjevuši “jugoslavenski” Big Brother, ali sadržaj je u osnovi ostao jednak. Vuk Karadžić, Nikola Stojanović, Draža Mihailović, Aleksandar Ranković… Boris Tadić. Jučer, danas, sutra.
Oduvijek.
Tuđmanu za života nisu mogli ništa. Preživio je sva jugopljugo sranja još od 1967. kad je javno rekao “ne bu išlo” fekalnoj jasenovačkoj “700.000” mitomaniji. Dvadeset godina su ga vucarali po zatvorima i kućnim pritvorima. Unatoč silnom medijskom navijanju za SKH-SDP, pa i Koaliciju nečeg, pregazio ih je sve i dobio prve slobodne izbore. Kad su došli balvani i rat, nisu ga uspjeli navesti da se goloruk frontalno sukobi s JNA i završi kao Kurdistan. Nisu uspjeli ni s pučem 1994. u Saboru. Popušili su i s “Planom Z4”, jer krvožedni britanski kućni ljubimci nisu htjeli glodati kost države u državi. Ali najgore od svega, Tuđman ih je na kraju opet sve pomeo, u Oluji, u manje od tjedan dana.
Pravi krivousti Neo, a? 🙂
E, zato ga je trebalo osuditi i mrtvog. Na ovom svijetu ili onom, pomoću “Braveheart” svjedoka-pokajnika na mjestu predsjednika države, 44 žrtve ratnih zločina u najvećoj vojnoj akciji u Europi od II. svj. rata naovamo, 65 granata na 4 grada koje nit’ su koga ubile, nit’ su bilo što civilno srušile, i cirkusantsko-mađioničarske “neizravne namjere za zločinački poduhvat”.
A kad je to napokon učinjeno, nakon što se kompletni politički i obavještajni stroj Njezine omnipotentne otočke Ekscelencije toliko uznojio i uspuhao da slomi i zgazi neposlušni duh tamo nekog izmišljenog nazovi-naroda veličine jednog osrednjeg grada, vot d fak dej kikd ar es u nogometu, gad demnid, tko je sad taj neki Josipović da to ne prihvaća?
Moolim, štaa? Zar mu nismo stavili tamo tog nekog Dejana nekako, da mu suflira i objasni šta treba reć’ i mislit’, bre? I koji dik radi taj madrfakn Desić? Šta? Dobro, Mesić, onaj što smo mu sve redom njuzpejprz i televižnz pokupovali i ljude namestili gde treba, bre? Džizs Krajst, pa šta je ovo, jebemu sunce kalajisano!? 🙂
Dakle, pripazi se, Josipoviću. Nastaviš li tako, dogodit će ti se isto što i Šuvaru 1989. Ne vjeruješ mi? Pa kriptočetničke spodobe po forumima već te zovu luburićevcem i nacistom.
Mislim, ono, iskreno, baš me briga. Ali nemoj poslije reć’ da te nisam upozorio 🙂
P.S: U tijeku je slična medijska hajka na ministra Karamarka.
Reći ću jednako kao i za Josipovića: baš me briga. Karamarko je Mesićev kadar, jedan od glavnih bivših “detuđmanizatora”. Upravo je nevjerojatno zabavno gledati kako ga sad “principijelni istraživački novinari” Latin, Stanković itd. deru i gule, kako mu vade mast i razvlače mu prljavo rublje tek nakon što je počeo iskopavati kosti poslijeratnih partizanskih nestašluka – tek nakon što je “okrenuo ćurak”, počeo odlaziti na Bleiburg i pozivati se na Tuđmana.
Prije toga je, naravno, bio prava Mesićeva jugoslavenska poštenjačina.
Prijateljska šamarčina na Dan… hm, nečeg
Sretan vam Dan… hm, nečeg. Otkako je Lex Škrabalo 2001. godine učinkovito anestezirao i zatupio noviju simboličku hrvatsku povijest, od jednog Dana državnosti dobili smo ih nekoliko. Nekakvih. Koje slavimo, ali nismo baš sigurni o čemu se radi.
Sjećamo se samo da su uvoditelji današnjeg Dana… hm, nečeg, baš na taj isti dan 1991. godine hrpimice napustili Sabor. Tko zna zašto. Valjda se s… hm, nečim, nisu slagali.
Današnji Dan… hm, nečeg, slavi i predsjednik Josipović. On se vjerojatno dobro sjeća o čemu se radilo davne 1991, pa je bio toliko slavljenički raspoložen da je na tulum pozvao i svog prijatelja, srpskog predsjednika Borisa Tadića. Ali, to se nije baš svima svidjelo. Kažu, nije red na Dan… hm, nečeg, zvati šefa države koja je učinila baš sve moguće da tog… hm, nečeg, ne bude.
Josipovića je podržala i gospođa Pusić. Da, ona što tijekom tog nekog rata za to nešto što se, valjda, danas slavi, nije bila ovdje. Nego se vratila kasnije. Da nam objasni što smo i kako trebali raditi u ratu, i potrpa nas u zatvore. Domaći mediji uvijek pišu da je strašno pametna. Slažem se – samo bi zadnji bedak ostao u Hrvatskoj 1991.
Dakle, mi izmanipulirani bedaci, ratni zločinci koji cijeli taj neki dogovoreni rat pojma nismo imali što se događalo, nismo se složili s Tadićevim dolaskom na proslavu za današnji Dan… hm, nečeg, ali Josipović i Pusićka su ga ipak pozvali. Jer da će nam cmok-cmok-cmok s Tadićem pomoći u okretanju budućnosti, pomirbi i razvijanju bratstva i jedinstva svih naših bratskih naroda i narodnosti, ili tako nekako. ‘Ajde-de. Iz istražnog zatvora nije se baš lako protiviti tolikom slavljeničkom raspoloženju.
Kad ono, hladan tuš.
Prijatelj Boris Tadić neće doći! Odbio Josipovićev prijateljski poziv. Namjesto na Dan… hm nečeg, doći će dan kasnije, u Jadovno kod Gospića, gdje su ustaše u II. svj. ratu imale konclogor. U kojem je, naravno, pobijeno nekih 300 do 400 miliona Srba, bre. Izgleda da Josipovićev prijatelj Tadić nije baš dobro slušao dok su prijateljski divanili o okretanju budućnosti.
No, Tadićev prijateljski potez mnogi su ocijenili izrazito negativno: “Teška provokacija: Tadić ne dolazi u Zagreb nego u Jadovno”, “Tadić ponizio prijatelja Ivu i odbio doći na 20 godina neovisnosti Hrvatske”, “Tadićeva provokacija za 20. obljetnicu neovisnosti RH”, “Njemački mediji: Hvati, srpski predsjednik Boris Tadić vas otvoreno provocira”…
Tja. Svi se tu nešto uskokodakali, samo naš hrabri predsjednik Josipović ni da pisne. Prijateljsku pljusku, ili bolje rečeno burazersku šamarčinu svog prijatelja Tadića istrpio je stoički, kao i uvijek.
Zašto ne bi? Okrenut je budućnosti, zar ne? Zato jednako nije ni zucnuo kad mu je Tadić prijateljski uvalio veliko ništa od opljačkane dokumentacije iz vukovarske bolnice, kad mu je pod “vraćanje otetog hrvatskog kulturnog blaga” donio nekakvu pravoslavnu ikonu i kad mu je prijateljski poklanjao knjige raznih autora, redom velikosrba i inih osvjedočenih hrvatskih prijatelja.
Tako se i pristoji predsjedniku države koja slavi Dan… hm, nečeg.
[Rasprava]
‘Ko to kaže, ‘ko to laže…
…da je bivši predsjednik države Stjepan Mesić veleizdajnik? Evo, ja tvrdim da nije. On je samo čovjek koji već godinama predano, vrijedno i marljivo radi baš sve što je zamislivo i moguće za svoje osobne, a protiv hrvatskih državnih i narodnih interesa.
Bit ću ovdje slobodan podsjetiti samo na neke sitnice.
Stjepan Mesić je 1994. godine pokušao izvršiti puč u Saboru i ukloniti predsjednika Tuđmana. Sjećate se? Bilo je to usred rata i okupacije, u vrijeme kad je jedna od njegovih budućih stranaka HNS tvrdila da “krajinu ne možemo vojno pobijediti”, da ćemo imati “100.000 mrtvih” ako pokušamo i da će Tuđmanu započeti tunel Sv. Rok služiti samo “da u njemu sadi gljive”.
Na sreću, Mesiću nije uspjelo i politički je marginaliziran. Kasnije je sve to skupa predstavio i prodao kao “neslaganje s Tuđmanovom politikom prema Bosni” – iako je HDZ napustio tek gotovo 6 mjeseci nakon prestanka rata s muslimanima. Dok je taj rat bjesnio i trajao, nije mu bilo na kraj pameti izaći iz stranke koja je “izvršila agresiju na Bosnu”.
Potom je 1997. godine, iako bivši visoki državni dužnosnik, predsjednik vlade i Sabora, na svoju ruku otišao u Haag i tajno svjedočio protiv Tihomira Blaškića, što je čovjeka umalo stajalo 45 godina zatvora. Istovremeno je krajnje maliciozno svjedočio i protiv ratne politike svoje vlastite države i naroda, posljedice čega još nisu baš sve došle na red – tek se očekuje haaška presuda generalu Slobodanu Praljku, Prliću i drugima. Za koju danas svi unaprijed znamo kakva će biti.
Na predsjedničkim izborima 2000. godine, Stjepan Mesić se na misteriozan način od “crkvenog miša” s 5% podrške birača u prvome krugu pretvorio u superbogatog kralja medijskog reklamiranja u drugom i, na kraju, u pobjednika. Dva je mandata potrošio na isprazna lupetanja, pričanje birtaških viceva i obećanja da će nam jednog lijepog dana otkriti tko ga je i kako financirao. Obećanje, ludom radovanje.
Potom je potezom pera preko noći umirovio i uklonio sedam od 12 hrvatskih generala najzaslužnijih za pobjedu u Domovinskom ratu, povodom benignog pisma u kojem oni izražavaju zabrinutost zbog sramotnog medijskog progona i pogroma hrvatskih branitelja i hrvatske borbe za neovisnost. Time je strahovito oslabio i praktično obezglavio Hrvatsku vojsku, ali je to predstavio i prodao kao “borbu protiv pokušaja puča”. Kojeg, naravno, nigdje nije bilo.
Nakon toga, opet na svoju ruku, nasuprot Ustavnom zakonu o suradnji s Haaškim sudom i svojoj ustavnoj ulozi predsjednika države, bez znanja hrvatske vlade, širom je otvorio tajni predsjednički arhiv istražiteljima tužiteljstva haaškog suda, a i britanskim tračerskim novinarima.
Izravno je prekršio ustavni zakon, dakle i sam Ustav, što je bio i ostao osnovni ustavni razlog za postupak opoziva predsjednika. To su znali svi, o tome se govorilo i pisalo, ali učinio nije nitko ništa.
Preko godinu dana haaški žbiri vršljali su na Pantovčaku po hrvatskim državnim i vojnim tajnama, sve dok nisu uspjeli sklepati famoznu frankensteinovsku nakaradu koju je 2001. godine Carla Del Ponte predstavila kao “optužnicu” generalu Gotovini. U njoj je, između ostalog, otkrila i objasnila Mili Martiću, Mili Babiću i desecima tisuća izbjeglih “krajinskih” Srba, da pred Olujom nisu svojevoljno otišli u majčicu Srbiju, jer nisu htjeli živjeti u “ustaškoj državi”, nego da su – protjerani.
Ljudi se iznenadili. Ono, e, a mi sve ove godine mislili… al’ dobro, ‘ajde-de, kad Stipe i Carla kažu. ‘Ko nas bre zavadi, da mu jebem i oca i majku.
Iste te 2001. godine Savo Štrbac, šef mutantnog kopileta iz nekrofilne romanse srpskog SDB-a i kraljevskog MI6, nazvanog “Veritas”, inače glavnog izvora informacija za nešto što se ovdje naziva HHO, do u riječ je točno predvidio kakva će “presuda” po toj Carlinoj “optužnici” biti donesena. Međutim, tupo i glupo hrvatsko duboko grlo pušilo je “detuđmanizaciju” do jaja, gut-slurp, a sve ostalo je bilo samo pitanje vremena.
I naravno, Mesićeva privatna osveta, priprema i sapunanje haaške daske Tuđmanu, Šušku i ostalima, za koju je utržio pokajnički oprost od haaškog progona, proljetos godine gospodnje 2011. ubrala je prvi od svojih povijesnih plodova zla – “presudu” na 24 godine zatvora generalu Gotovini i 18 godina Markaču.
Znajući unaprijed što će se dogoditi i kako će narod reagirati, Mesić je dao petama vjetra čak do dalekog Kitaja. Vratio se pod okriljem mraka, tajno i nenajavljeno.
Nakon objave tragikomedije od “obrazloženja” “presude” u kojem haaški “suci” poput cikruskih akrobata na ekvibrilističkom trapezu fantazmagoričnog međunarodnog “prava” iz kakve epizode Zone Sumraka, pokojnom Tuđmanu i kompletnom tadašnjem hrvatskom državnom i vojnom vrhu pripisuju “neizravnu namjeru” za “zajednički zločinački poduhvat”, opravdavajući to s bezbrojne 44 žrtve ratnih zločina i razornih 65 granata palih na 4 grada, koje nit’ su koga ubile, nit’ su bilo što civilno pogodile, uslijedila je poznata Mesićeva izjava.
“Svatko tko je iole pozornije pratio suđenje”, objasnio nam je bivši predsjednik države, “mogao je i morao očekivati” takav ishod. O, pa naravno da jest – a osobito oni koji su “optužnicu” i “presudu” osobno godinama pripremali i pisali. Što u Haagu, što na Pantovčaku.
Okej. Sad si vi mislite, otprilike, da, da, ali sve to je već prilično dobro poznato. Već i vrapci na granama živkaju. Kog’ se vraga ponavljaš?
Pa zato, moja štovana i ostala gospodo, što popis Mesićevih protuhrvatskih (ne)djela još uvijek nije zaključen.
Dosad navedenom naš vječni bivši predsjednik, koji btw na troškove svoga ureda godišnje spiska siću od oko 800.000,00 kn poreznih obveznika naroda i države koju toliko patološki mrzi, dana 04. lipnja 2011. godine u interviewu za talijanski list “L’Eco di Bergamo” dodao je slijedeće:
“Zemlje Balkana trebale bi ući u Europu sve zajedno. Samo tako mogli bismo se stvarno međusobno pomiriti.”
Da, dobro ste pročitali. Usred našeg silnog truda, muke i batrganja da se konačno noktima i zubima iskopamo iz balkanskog živog blata i kaljuže.
Ni tjedan dana prije negoli je Europska komisija konačno, unatoč svemu, objavila završetak pregovora, bivši predsjednik države više nije mogao izdržati nego nam je otkrio sve što mu na srčeku leži – da zapravo pleše i pocikuje u istom Žikinom kolu sa svim onim, domaćim i stranim, koji su željeli i žele što je više moguće otežati, usporiti i zakočiti, pa i zaustaviti, proces hrvatskog pridruživanja Europskoj uniji.
Eto vam crno na bijelo – Stjepan Mesić u toplom bratskom zagrljaju s Borisom Tadićem, Srbijom, izbjeglim “krajinskim” Srbima, buljukom domaćih “nevladinih udruga” od nedotupavih gay aktivista do aboliranih bivših “krajinskih” vojvoda, i patološkim mrziteljima katoličanstva iz male Velike Britanije i pedofilno-antimuslimanske Ho(mo)landije. Koje društvo. ‘Ko vas bre zavadi…
Niti jedna od ostalih “zapadnobalkanskih” zemalja nije ni blizu zaključenja pregovora o pridruživanju s EU. Neke od njih, poput Srbije, još uvijek imaju problema s određivanjem državnog teritorija, ili poput Bosne i Hercegovine, čak i s definiranjem elementarnih razloga za vlastito postojanje. Dakle, ostvarenje ovakve jedne upravo nevjerojatne, bijedne i sramotne Mesićeve političke želje i težnje hrvatsku državu koštalo bi novih godina i godina, možda čak i desetljeća čekanja Godota – besmislenog i beskrajnog tavorenja i upravo neizmjernog gubitka vremena, novaca i živaca u pljesnivom i ustajalom europskom predvorju.
To, zapravo, ne bi bila odgoda, nego praktično zaustavljanje na neodređeno vrijeme. Ostanak na Balkanu, u “Jugosferi”, u Žikinom kolu.
Mi Mesiću tepamo da je bivši predsjednik i plaćamo mu ured. A on se više ne srami ni javno i otvoreno raditi protiv nas.
Mila majko, dva mandata predsjednik države koju mrziš. Koja mračna, morbidna psihopatologija… al’ znate što? Imam blagi osjećaj da smo mi ostali svi skupa još gori. Beskičmenjačka submisivnost? Slugansko dupelištvo? Kretenoidni mazohizam?
Ma kakvi. Sve sami eufemizmi.
(Post je objavljen na Pollitika.com 20. 06. 2011, ali su ga lokalni Mesićevi dupelisci odmah obrisali. Ljudi, pobogu… točno, ispali ste zadnji kreteni glasujući za tog čovjeka, ali poricanjem si nećete pomoći.)
Dodatak I. (23. 06. 2011):
Mesić je još jednom pokazao svoje pravo lice u nedavnom interviewu za njemačku agenciju DPA.
Radi se o novoj provali upravo bezgranične zavisti, zadnjeg političkog i ljudskog primitivizma i infantilnog bezobrazluka. Mesić je očito svjestan da je u hrvatsku povijest ušao kao nitko i ništa – kao sitni pijun, lutka na koncu, zastupnik tuđih i osobnih političkih i materijalnih interesa koji je hrvatskoj državi učinio golemu štetu. Zato kao kakvo razmaženo i nedoraslo derište, pljuvanjem i ponižavanjem pokojnog predsjednika Tuđmana pokušava sebe i svoju ulogu prikazati boljim, većim i važnijim.
I kao i uvijek, uzdajući se u poslovično kratko hrvatsko pamćenje, ne srami se ni otvoreno izmišljati i lagati. Kao prvo, prijedlog za pretvaranje SFR Jugoslavije u konfederaciju neovisnih država uopće nije bio njegov, nego Kučanov i Tuđmanov. Milošević ga je odbio, jer nije htio ravnopravnost, nego Veliku Srbiju, a u to vrijeme, Mesić je pričao filoustaške pričice, radi kojih se kasnije opravdavao i posipao pepelom.
Kao drugo, nikad i ničim nije dokazano da je ideja o “200 bogatih obitelji” uopće postojala, a još manje da je Tuđman s njom, i uopće s načinom pretvorbe i privatizacije gospodarstva, kao povjesničar i političar, ali nipošto ne i ekonomist, imao mnogo sveze. Upravo nasuprot, prva velika hrvatska privatizacijska afera “Našička cementara”, nikad razjašnjena, veže se baš uz – Stjepana Mesića. Rugala se sova sjenici…
Osim toga, nakon Mesićevog i oporbenog osvajanja apsolutne vlasti 2000. godine, obitelj Tuđman više je puta javno tražila da im se imovina podvrgne reviziji i da se konačno objavi popis tih famoznih “200 bogatih obitelji”. Ali što je Mesić po tome pitanju učinio u četiri godine ničim sputane vladavine? Baš ništa. Ni tada, ni kasnije.
Pobogu, pa i danas vlada korumpiranim “neovisnim” hrvatskim medijima – utoliko da mu, primjerice, glatko opraštaju i zatvaraju oči nad činjenicom da “siromah” kupuje novu kuću za preko 1.500.000,00 kn u kešu mutnog porijekla – ali mi, eto, i dalje nemamo pojma tko su tih “200 bogatih obitelji” o kojima drobi i žvaće već debelo preko 10 godina. Zašto ih već jednom ne imenuje?
Izvucite sami svoje zaključke.
Kao treće, vjerojatno je točno da bi i bez Tuđmana Hrvatska danas bila neovisna država. Međutim, kakva? Pa, onakva kakva je bila predviđena od Mesićevih gospodara Britanaca – nešto kao Bosna i Hercegovina danas, bijedni, polumrtvi međunarodni protektorat sa srpskom državom u državi, “Republikom Srpskom Krajinom” kao legaliziranom nagradom za ratna osvajanja, genocid i etničko čišćenje ne-srba. Država-leš sa stranim gubernatorom i upraviteljima, truli, raspadnuti zombi kojeg na teturavom “životu” održava samo crna magija inozemne političke moći, bez ikakve perspektive i budućnosti.
To bi bila prava Mesićeva Hrvatska. I kao i jučer u Jugoslaviji, kao i danas u Bosni, Hrvati bi u njoj bili građani drugog reda – apriorni sumnjivci bez prava glasa, “ustaše” koje su se usudile pomisliti da bi mogle imati svoj kuturni i narodni identitet i vlastitu neovisnu državu.
Što mislite, zašto Britanci Tuđmana toliko mrze da su ga u Haagu, kao nikad nikog prije u kompletnoj modernoj civliziranoj povijesti, morali osuditi i mrtvog? Pa zato što, za razliku od Mesića i većine inih “hrvatskih” političara, nije bio baš ničiji igrač – nije bio ničiji sluga, ničiji mali od kužine, ničija marioneta. Vodio je svoju samostalnu, neovisnu hrvatsku državnu politiku.
Griješio je, točno, ali to su bile njegove, naše, hrvatske pogrješke, a ne tuđa volja, želja i naredba. I unatoč svemu, Tuđman je pobijedio – i Mesića i njegove pučiste 1994, i Srbe i njihove gazde i zaštitnike Britance 1995.
Pobjeda, Hrvati. Sjećate li se uopće više što je to?
Da je kojom srećom Tuđman ostao živ, ne bi bilo ni Gotovine, Markača i Čermaka u Haagu, ni sramotnih presuda kojima se smije svjetska juristička javnost, ni 50 milijardi eura državnih dugova, ni nekažnjenog već uobičajeno svakodnevnog pljuvanja, ucjenjivanja i ponižavanja hrvatskog naroda i države bez odgovarajuće reakcije i posljedica.
Upamtite to.
Mačak je krepao, miševi nam kolo vode. “Bilo tko je mogao biti prvi predsjednik”, cijuče i pišti Mesić za DPA, a zapravo želi reći: “To sam trebao biti ja!” Samo što se ne rasplače od silnog nemoćnog bijesa, zavisti i ljubomore.
Dodatak II. (02. 09. 2011):
Gadafi financirao Mesićevu izbornu kampanju. Komentar nepotreban.
Dodatak III. (12. 09. 2011):
Haaški pokajnik opet jaše: i Tuđman mu je odgovoran za rat, skupa s Miloševićem (Večernji, Jutarnji). Doduše, ne objašnjava kako to Tuđman može biti “kriv za rat” pokraj Miloševića koji je srpska politička zvijezda postao još 24. travnja 1987. godine, sa svojim: “Niko ne sme da vas bije!”, u koje vrijeme je Tuđman praktično još bio u kućnom pritvoru.
Velikosrpski ratni pohod Milošević je najavio 28. lipnja 1989. godine, govorom na Gazimestanu, famoznim “oružanim bitkama koje nisu isključene”, kada je u SR Hrvatskoj na vlasti još uvijek bio – pokojni Stipe Šuvar, ali to domaće četnike uopće nije smetalo da krenu urlati: “Ovo je Srbija!” u Kninu i Benkovcu. Za Tuđmana tada ne da nitko nije ni znao, nego još uopće nije bilo sigurno hoće li biti slobodnih višestranačkih izbora, ili neće. Naposlijetku, hrvatski sukob s muslimanima započeo je 1993. godine, a dokad je Milošević u Hrvatskoj i Bosni već pobio preko 100.000 ljudi i raselio milijune.
Ali nije ni to sve. U svom tragikomičnom konvertitskom baljezganju, Mesić sada čak tvrdi da nije imao baš ništa s rušenjem Jugoslavije:
“- Ja nisam bio nikakav faktor u nestajanju SFRJ. Niti sam je mogao održati, niti sam imao instrumente da je srušim. Svako ko je normalan zna da je to iluzorno i da sam ja bio beznačajan šraf u rušenju Jugoslavije…”
O, vidi ti čuda… a da mi je znati, onda, tko je autor tamo neke knjige “Kako smo srušili Jugoslaviju”, objavljene 1992. godine? Drugo izdanje iz 1994. godine, istina, već ima malo izmijenjeni naslov: “Kako je srušena Jugoslavija”, ali u vlastoručnom potpisu je još uvijek tamo neki Stipe Mesić. Ovaj današnji za toga ondašnjeg, vjerojatno, nikada nije ni čuo.
Tja, što ćete. Starost, senilnost, izlapio čo’ek, pamćenje ga više ne služi baš najbolje… osobito ako mu spomenete Gadafija.
[Rasprava]
Nevjerojatna glupavost hrvatskih “katolika”
Nakon cijelog desetljeća ZGB Pride parada, mišljah da je tema odnosa prema homoseksualizmu u Hrvatskoj ad acta, apsolvirana prošlost. Koje li naivne zablude!
Da, da, znam. Cijela ova medijska frka i halabuka oko “homofobije” i gay prava zapravo je umjetno stvorena i inducirana. Radi se o ogranku stare, notorne i odavno teško bradate protuhrvatske kampanje s ciljem usporavanja ili čak onemogućavanja našeg pridruživanja Europskoj uniji. Sve je to jasno.
Kao što, primjerice, Feral Tribune nikad nije bio novina, nego koš za smeće otpadaka i otpadnika domaćih i stranih nejavnih službi, kao što se, primjerice, HHO nikad nije borio i ne bori za opća ljudska, nego prvenstveno za srpska prava, tako u zadnje vrijeme i razne domaće gay i ine udruge.
Iako su im toga prepuna usta, znali to ili ne, htjeli to ili ne, zapravo se ne bore za ljudska prava i slobode, nego po željama i programu svojih inozemnih financijera, poglavito Velike Britanije i Nizozemske, sudjeluju kao sitni pijuni i topovsko meso u prastarom sukobu za političku dominaciju nad Balkanom – u vječnom ratu protiv Rimokatoličke crkve i Vatikana.
Sve je to odavno poznato.
Upravo zbog toga, i ničeg drugog, među paradirajuće homoseksualce uvijek se guraju, guze i petljaju razni tomići, viskovići, pusići i drugi domaći jugotropno i filosrpski orijentirani politički redikuli. Upravo zbog toga, i ničeg drugog, srpska manjina se u stanovitim opskurnim državno financiranim novinama redovito predstavlja kao miroljubiva, slobodarska, lijeva i napredna, te osobito kao apsolutna žrtva rata – a sve kontra ograničene, nedotupave i nazadne hrvatske većine, redovito u ratu agresorske, krvoločne i zločinačke.
Sve to skupa, osobito nakon nedavne sramotne haaške farse i nevjerojatne presude generalima Gotovini i Markaču, kod većine “običnih” ljudi stvara strahovit negativan naboj, iritaciju i frustraciju. Znam, da. Točno. Upravo tako.
Ali ovdje se ipak moram javno upitati: pa što onda!?
Zar je to razlog za splitski zadnji primitivizam i silu!? 😦
Ljudi moji, pa Hrvatska je vidjela, prošla, prevladala i pobijedila neusporedivo gore stvari. U pet godina rata, iako smo mnogo puta zastranili, svo zlo koje smo učinili ipak je barem deset puta manje od zla i ludila onih koji su nas napali. Recimo, za razliku od drugih naroda u sličnim povijesnim situacijama, nije nam u Hrvatskoj palo na pamet Srbe trpati u logore, a kada smo ih konačno vojno pobijedili, učinili smo to tako da ih strada što je manje bilo moguće.
I kako su sada, odjednom, toliki “problem” postali nekolicina nesretnika koje su ili biologija ili osobni izbor učinili seksualno drugačijim!? 😦
Biti i ostati čovjek unatoč svemu, najteže je. U svakome od nas čuče jedan maleni gadni crni ili crveni vražićak i jedan vrijedni bijeli anđelčić koji cijelo vrijeme trči za ovim prvim i mete, skuplja i čisti njegov drek, svinjarije i pizdarije. Što anđelčić ima manje posla, to nam je lakše ujutro se pogledati u zrcalo.
I zato mi je sada i teško i žalosno što uopće moram podsjećati: sloboda govora i mirnog javnog okupljanja zajamčena je Ustavom. Nepovrjediva je, neotuđiva, nedjeljiva i neprikosnovena.
Da, pročitajte još jednom. Ne, nema “ali”. Nasilje poput onog subotnjeg splitskog baš se ničim ne može i ne smije opravdavati.
Može vam se bljuvati od svjetonazora, političkih stavova, morala i načina života domaćih homića, domaćih “novinara” i političara filosrba, njihovih podmuklih inozemnih tutora i inih što svakodnevno rigaju kilometre verbalne dijareje po tom našem idiotski račanovski i sanaderovski rasprodanom, orwellovski kontroliranom medijskom prostoru – ali ih nemate pravo ni tući, ni prijetiti im.
I meni od njih nekad dođe zlo, naravno, ali ću ipak uvijek i zauvijek braniti i njihovo i svačije pravo da slobodno i nesmetano javno govore i djeluju. Čak iako sam gotovo siguran da takvo pravo oni ni meni, ni drugima koji se s njima u čemu ne slažu, zajamčili ne bi.
Pa upravo baš zato. Čupavi tip odjeven u plahtu davno je rekao riječi kako se valja odnositi prema svojim neprijateljima. Sjećate se?
Ovo za vas kojima ustavna i zakonska načela možda nisu dovoljna. Jednostavnim googlanjem možete u par sekundi pronaći ne samo to, nego i da upravo Katekizam Rimokatoličke crkve, iako homoseksualizam ne odobrava, jasno, izravno i nedvosmisleno kaže da homoseksualce, citiram: “treba prihvaćati s poštivanjem, suosjećanjem i obazrivošću”, i da prema njima valja “izbjegavati svaki znak nepravedne diskriminacije”. (Odlomak 2358.)
Jeste pročitali, “katolici” moji?
Nigdje se ne spominje ni kamenom u glavu, ni “ubij pedera”, zar ne?
Ali što se dogodilo nakon splitske sramote? 😦
Naši strašni “vjernici” tipa bivšeg ministra bez lisnice Adalberta Rebića, svećenika fra Joze Ćirka, gradonačelnika Splita Željka Keruma… iako se oduvijek žestoko busaju u pravednička kršćanska prsa, svojim primitivnim i priglupim izjavama i komentarima (neću ih ponavljati, već su notorni) ni manje su ni više nego – dali tomićima, viskovićima i pusićima za pravo.
Upravo tako.
Na srebrnom pladnju, kao krasan poklončić umotan u sjajni celofan, s mašnicom na vrhu, svojom glupavom i tupavom rabotom, naši rebići, ćirki i kerumi izravno su naveli vodu na bijedni antihrvatski mlin i opskrbili domaće i strane moš’ mislit’ “borce za ljudska prava” toliko željenim streljivom. Da njime rešetaju do mile volje, da ga melju, razvlače, recikliraju i repetiraju od nemila do nedraga.
Mogu ih savršeno zamisliti, te naše “ljevičare” tomiće, viskoviće, pusiće i ine, kako su čitajući debilne bljezgarije naših tupavih “kršćanskih” “katoličkih” bisera i budalaša, upravo vrištali od beskrajne sreće: “Jee, too majmuni hrvatski, too…!” Prava milina. Dar s neba. Konačno ne moraju više beskrajno sisati, glodati, žvakati i prežvakavati Tuđmanovu “lešinu”. Konačno su dobili neki razlog postojanja i način da opravdaju strane donacije.
A mi? Imamo stotine važnijih problema i pitanja kojima se valja posvetiti u roku odmah, recimo “sitnicu” od preko 300.000 nezaposlenih. Ali eto, sad ćemo zbog rebića, ćiraka, keruma… opet danima i mjesecima o gay paradama.
O, bogo moj. Gdje smo bili kad si pamet dijelio?
[Rasprava]
Mladićevi transkripti
Poslije svega 16 godina skrivanja i štićenja, naša nekadašnja istočna braća Srbi konačno su odlučili da im kijevski, škabrnjski, sarajevski i srebrenički krvnik đeneral Ratko Mladić više šteti negoli koristi. Uhitili ga i sad se time hvale na sva usta.
Misle, ono, star je i ishlapio, zdravlje mu je totalno u klincu, uz malo sreće brzo će odapeti, a ako ne, a jebiga, u nekom najgorem slučaju, mogu mu malo pripomoći u Haagu, k’o što su bivšeg vožda Slobu humano nagovorili da zaboravi popit’ lijekove.
Ali nešto je drugo još zanimljivije: “Mladićevi transkripti”. Odlomci Mladićevih razgovora s podređnim oficirima iz vremena opsade, klanja i razaranja Sarajeva.
Pa onda, malo podsjećanje na Mladićeva divljanja po Hrvatskoj: Kijevo, Škabrnja, Šibenik, Zadar…
Prava “milina” za čitati i gledati. Kladim se da u svemu tome jednako uživaju i razni štrbci, pusići, teršelići i haaški tužitelji i suci, što su se u zadnjih 10 godina živi potrgali od muke da od one dvije i pol Tuđmanove bezazlene rečenice s Brijuna izmisle i načine “zločinački poduhvat”.
Ovdje vidite, gospodo, kako to stvarno izgleda.
Ne trebaju vam ni natezanja, ni sumanute interpretacije.
Na suđenju nećete morati povećalom brojiti “prekomjerne granate na civilne ciljeve” – bit će ih sigurno više od Gotovininih “zločinačkih” 65 na četiri grada, koje niti su koga ubile, niti su bilo što civilno srušile. Nećete morati svijećom tražiti ratne zločine nad civilima – bit će ih sigurno više od Gotovininih “neželjenih, ali predvidivih” 44. Nećete imati nikakvih problema ni s “neizravnom namjerom za zajednički zločinački poduhvat” i inom farsičnom pravnom ekvibrilistikom.
A poslije si komotno dovedite nekog iz JNA, recimo Veljka Kadijevića, da “kredibilno” svjedoči kako siroti čič’ Ratko nije pojma imao što se radi po Hrvatskoj i Bosni, i smanjite mu kaznu. Kad ste mogli Šljivančaninu…
Isparilo 450K DEM, ali nitko nije oštećen
Nakon zadnjeg Polančec-Nobilovog megaspina o “lažnim prijavama protiv oporbe” i silne buke i frke koja se podigla, jeste li se možda upitali zašto se Linić, ako je nevin, toliko boji istrage?
Istrage se – konačno – rade na sve strane, svuda, u HDZ-u naravno najviše. Zašto se SDP tome tako panično opire?
Zapravo, svi su se redom “hrvatski mediji” digli na stražnje noge od silnog truda da operu Linića. Napisalo se tone komentara po kvadratnom centimetru papira, dalo se hrpe interviewa, utrkivalo se tko će prije objaviti više dokaza da je čovjek, ono, nevin kao novorođenče. Čak je i predsjednik države zaboravio da više nije u SDP-u i uhvatio se u kolo. Zbog čega..?
Evo zbog čega. Netko se ipak sjetio uzeti famoznu Linićevu uplatnicu, provjeriti tečaj i usporediti iznose – i gle čuda, ispalo je da nedostaje “sića” od 450.000 DEM. Unatoč tome, Vojko Obersnel kaže da “nema nikakve štete i ništa nije sporno”. Pa da, što dijete zna što je 450K marona? Uzme i nosi.
REKOM “volontiranje” za lovu
Izgleda da
volontiranje definitivno nije što je nekad bilo.
Sjećate se vijesti kako je mladež HDZ-a u Hebrangovoj otužnoj predsjedničkoj kampanji “volontirala” za lovu? Sad su nam i aktivisti REKOM-a, Inicijative mladih za ljudska prava itd. (ma, oni što u Hrvatskoj zastupaju srpske interese, “dva čovjeka pet udruga”, znate već), priredili istu zabavu: kuna po potpisu, brutto. Nije loše.
E da, vjerovali ili ne, taj REKOM je konačno uspio prevesti svoje mrežne stranice na bosanski, crnogorski, hrvatski, makedonski, slovenski, srpski itd. Prije su imali samo tzv. “CBHS” jezik, iza čega se, gle’ čuda, pojavljivala čista srpska ekavica na latinici. Ne’š ti inicijative… srpsko pranje prljave savjesti i popravljanje bijedne povijesti. Za kunu po potpisu.
Dodatak (01. 07. 2011): Spiskali lovu, ali prikupili manje od pola predviđenih potpisa. Najviše, naravno, u Srbiji, a u BiH i HR žali bože. Piši kuć’ propalo.
Jutarnji list širi velikosrpsku propagandu
Ako ste možda pomislili da zbog osuđujuće presude hrvatskim generalima u Haagu likuju, sline, dašću i naslađuju se samo štrbci, jeremići, tadići i slični, prevarili ste se. Na krilima haaškog sladostrašća poletjeli su i domaći hrvatski petokolonaši – što dalje, to glasnije i otvorenije.
Najnoviji primjer je tekst Inoslava Beškera u Jutarnjem listu:
Okej, sad čitajte.
Da, dobro ste pročitali.
Ne, nažalost, ne sanjate – ne radi se o nekom zaostalom ratnohuškačkom velikosrpskom tekstu iz Miloševićeve “Politike”, “Večernjih novosti”, “Borbe” itd. iz predratnih i ratnih godina (recimo negdje od 1988. nadalje), nego o Jutarnjem listu, domaćim hrvatskim novinama.
Bez okolišanja: Inoslav Bešker izravno kaže da je “etničko čišćenje” Srba već desetljećima, zapravo oduvijek – uobičajena hrvatska “praksa”.
Za Inoslava Beškera, Hrvati su narod notornih, vječnih “etničkih čistača Srba”, dakle upravo onakav kakvim nam ga oduvijek opisuju četnici: “genocidan narod”.
Vraćajući se čak do 1931. godine i povlačeći odavno poznate divlje paralele i usporedbe između ustaške NDH 1941. do 1945. i moderne Hrvatske 1991. do 1995, u nepogrješivo memorandumskom, velikosrpskom, filočetničkom stilu i tonu, Inoslav Bešker izravno ponavlja i promiče Miloševićevu ratnu propagandu.
Da, gospodo, upravo tako – na ovakvim stvarima je Milošević započeo rat.
Od “vekovnog stradanja ugroženih Srba u Hrvatskoj”, preko “događanja naroda”, “mitinga istine” i “Šuvara ustaše”, pa do: “Ovo je Srbija!”, i to “gde god je srpski grob” – a Franjo Tuđman, Janko Bobetko i ostali bivši partizani i sudionici NOB-a, potezom pera pretvoreni su u duhovne i praktične sljedbenike Ante Pavelića. Svi se odlično sjećamo, zar ne?
Eto nam toga opet.
Dobili smo novi “Jutarnji Srbobran” usred Zagreba.
Zar nije pred koji tjedan Tadić zavapio nad “sigurnošću Srba u Hrvatskoj nakon presude”? Slijedi “logičan” zaključak da je Mile Pupovac “ugrožen” zbog toga što mu se Kosorica usudila odgovoriti, i novi rat može započeti.
Srbi su se vratili, zar ne? Sad ih samo treba opet nahuškati. Kako je to lijepo rekao Nikola Stojanović još 1902. godine: “Do istrage naše, ili vaše.”
Ali hej, ipak ni to nije sve. Kad je bal, nek je maskenbal: Inoslav Vojka Bešker ujedno otvoreno zastupa i promiče teze recentne srpske tužbe protiv Hrvatske za genocid. Zabave radi, usporedite što kaže njegov istomišljenik, haaški namještenik Savo:
“I Vi ste član Tima koji je sačinio kontratužbu Srbije. Koliko će ova presuda pomoći u tom procesu?
ŠTRBAC: Ovo je jak vetar u leđa našoj protivtužbi, čemu smo se i nadali. Posle ovoga, moglo bi se dogoditi da sada Hrvati traže nagodbu jer su svesni da je ova presuda promenila njihovu noviju istoriju.
Pred Sudom pravde u Hagu Srbija je optužena i optužuje za genocid. Kakve veze ima etničko čišćenje?
ŠTRBAC: Od etničkog čišćenja, koje je utvrđeno nepravosnažnom presudom Haškog tribunala, do genocida mala je razlika.
Verujem da ćemo uspeti da dokažemo da se nad Srbima dogodio genocid jer će ovom presudom biti povezani i događaji koji su se dešavali pre Oluje, zločini počinjeni nad Srbima u Gospiću, Sisku, Pakračkoj poljani, Karlovcu, Osijeku, Paulinom Dvoru, Medačkom džepu, na Maslenici i tokom operacije Bljesak, kao i u toku Drugog svetskog rata, iz čega se jasno može utvrditi genocidna namera.”
(Poveznica: Štrbac: Robija čeka i Tuđmanovog sina)
Prava jutarnja uživancija, zar ne?
(Post je objavljen na Pollitika.com 07. 05. 2011, ali ga je lokalna filočetnička i staljinistička publika gotovo odmah obrisala.)
HHO laži o “civilnim žrtvama” nakon Oluje
Okej, par ekskluzivnih informacija. Ovo nećete naći u “hrvatskim medijiima”.
Podsjećam – domaći haaški navijači i filosrpski propagandisti Žarko Puhovski, Ivan Zvonimir Čičak, Vesna Teršelić, Damir Kajin itd. uporno, čak i nakon presude, ponavljaju i ponavljaju svoje (Veritasove) upravo jasenovački prenapuhane brojke “žrtava ratnih zločina”, Srba “civila”, navodno ubijenih tijekom i nakon Oluje. Evo jednog primjera:
HHO: Svi ubijeni nakon Oluje su žrtve ratnog zločina, ali za to nitko nije osuđen
Citiram: “…podatci HHO-a, koji govore o 677 ubijenih… Na popisu žrtava … nalaze se isključivo i samo civilne žrtve ubijene poslije službenog okončanja vojno-redarstvene akcije Oluje”, tvrde u HHO-u…”
Dakle 677 (slovima: šest stotina sedamdeset sedam) “civilnih žrtava”, tvrdi HHO. Ali, što piše u haaškoj presudi generalima?
Predlažem da sjednete.
Ukratko: presuda se ukupno bavi slučajevima svega 86 (slovima: osamdeset šest) ljudskih žrtava.
Od toga, haaški suci ne prihvaćaju valjanim dokaze za 42 (slovima: četrdeset dvije) žrtve, odnosno, prihvaćaju da ima dokaza za 44 (slovima: četrdeset četiri) žrtve ratnih zločina.
Moram ponoviti: svega 44 (slovima: četrdeset četiri).
Par zanimljivosti: od te prihvaćene 44 žrtve, dobar dio su nesporno (tužiteljstvo se složilo) bili vojnici “krajine”, ili su bili zatečeni u vojnim uniformama, ili u njihovim dijelovima, ili su na ovaj ili onaj način imali dodir s oružjem. Okej, ni vojnike se ne smije ubijati nasuprot ratnom pravu, ali… HHO besramno tvrdi da se radilo o “civilima”.
Od te prihvaćene 44 žrtve, za nekoliko slučajeva je već vođen sudski postupak u Hrvatskoj, nekoliko ljudi je i osuđeno. Možda medijski najeksploatiraniji slučaj Varivode, uopće nije priznat kao potkrijepljen relevantnim dokazima. Naposlijetku, u nekim slučajevima prihvaćenih žrtava jedan od sudaca se nije složio.
Dakle – 44 (slovima: četrdeset četiri) dokazane žrtve ratnih zločina u vojnoj akciji u kojoj je samo na hrvatskoj strani sudjelovalo preko 100.000 vojnika (Granić neki dan reče čak 183.000, meni se to ipak čini pretjerano), vođenoj na više stotina kilometara bojišnice.
Zaključak?
Pa, pada mi na pamet, recimo, posthumno predložiti dr. Franju Tuđmana za Nobelovu nagradu za mir.
Ali vi, naravno, ne morate ništa.
Samo usporedite HHO-ovih (naravno, Veritasovih) besramno izmišljenih 677 “civilnih žrtava” s 86 priznatih slučajeva žrtava, za koje je haaško tužiteljstvo, nakon silnih godina potrage, pretrage, silovanja i razvlačenja predsjedničke Tuđmanove arhive i strahovite medijske preparacije koja nažalost u ovoj tupoj i glupoj Hrvatskoj još uvijek traje, uspjelo pribaviti kakve-takve dokaze.
Samo usporedite HHO-ovih (Veritasovih) besramno izmišljenih 677 “civilnih žrtava ratnih zločina” s 44 stvarne žrtve ratnih zločina za koje su haaški suci odlučili da zaista postoje validni dokazi.
Samo usporedite.
Dodatak, 08. 08. 2011: “Jutarnji Srbobran” otkrio toplu vodu
[Rasprava]
Slike
Lux Veritatis 
