Home > Komentari, Politika > Žalbe neće uspjeti

Žalbe neće uspjeti

“Presuda”: dio prvi, dio drugi. Žalbe: Gotovinina, Markačeva.

O sramotnoj raboti tzv. Haaškog suda u slučaju hrvatskih generala i bolesnom ludilu tzv. haaške presude gotovo sve je već rečeno. Šezdesetak granata na četiri grada koje nikog nisu ubile, proizvoljno određene kao “nelegalne” od strane “sudaca” Alphonse Orieja & co. pomoću nepostojećeg “pravila 200m” o kojem se u procesu uopće nije raspravljalo, četrdesetak utvrđenih žrtva ratnih zločina od kojih su dobar dio nesporno bili vojnici tzv. “krajine” i nekoliko staljinistički zlonamjerno i pristrano protumačenih izjava iz “Brijunskog transkripta”, sve su na čemu se temelji nezapamćeno drakonska osuda i kazne.

Žalbe tu neće promijeniti baš ništa.

Da se odista radi o sudu i sucima, a ne podmićenim sluganima i marionetama britanske filosrpske politike, takva presuda nikad uopće ne bi ni bila donesena. Jesu li stotine i stotine hrvatskih gradova i sela na bojišnicama danima i mjesecima granatirane stotinama i tisućama granata, neusporedivo duže, gore i strašnije negoli Knin, Gračac i Obrovac? Jesu. Je li bukvalno u svakom drugom hrvatskom gradu i selu žrtava granatiranja i četničkih masakra i klanja bilo više negoli je Srba ukupno stradalih u “Oluji”? Jest.

A je li hrvatsko stanovništvo masovno izbjeglo? Vidi, vidi – nije.

Nego je ostalo i branilo svoje domove, svoje obitelji, svoj narod i svoju zemlju, kako god je moglo i dok god je moglo. Osijek, Vukovar, Vinkovci, Slavonski Brod, Sisak, Karlovac, Gospić, Zadar, Šibenik, Dubrovnik… da pobrojim samo najveće gradove – svugdje nam je bilo neusporedivo teže, gore i strašnije negoli njima u “Oluji”. Ali ipak smo ostali, i branili svoje.

A Srbi? Pobjegoše. Zbog par granata, reče nam Haaški “sud”.

Bogami, teške neke kukavice, ti Srbi. Trtaroši. Guzičari. A i grozno neobaviješteni i neupućeni. Tako, recimo, pojma nisu imali da su istjerani iz “krajine”, dok im to Carla del Ponte, Graham Blewitt, Savo Štrbac, HHO i Stipe Mesić nisu objasnili: “Jebote, pa to nas deportisalo, bre. A mi od 1995. bili uvereni da smo se sami razbežali, ono, k’o zečevi…”

Nema tu baš ničeg drugog, moja štovana i ostala gospodo, samo britanska, srpska i jugoslavenska sotonska politička patologija. Zato će prvostupanjska haaška “presuda”, unatoč žalbama, unatoč činjenicama, argumentima i elementarnom zdravom razumu, biti potvrđena.

Neće i ne može biti drugačije. Kojem idiotu to još nije jasno? Haaški proces je bio samo krinka, maska, paravan bre, kulisa za novu balkansku političku farsu – u kojoj nema mjesta za hrvatske ljude koji misle svojom glavom i imaju hrabrosti zastupati interese svoga naroda i države.

Zamislite, pobogu, što bi se dogodilo da Gotovinu oslobode!?

Koja bi to politička “Oluja” bila, koji politički zemljotres i uragan? Po povratku, ako bi to htio, general bi mogao birati što želi – premijer vlade, predsjednik države… nema tih izbora koje ne bi mogao dobiti.

Kakav Josipović, Milanović, Kosorica, Pusićka? Kakav Šeks, Bebić, Hebrang? Gotovina bi ih sve pomeo kao male bezvezne patuljke, kao sitne miševe, iz rupa izašle. Hrvatski politički kompas bi se dijametralno preokrenuo. Sve “velike” stranke bi se morale preustrojiti, neke bi se raspale, neke čak nestale. Stipe Mesić i njegova licemjerna srboljubna družina izvana financiranih “boraca za ljudska prava” bi završili osramoćeni, ismijani, pa i pred sudovima, nedvojbeno. Veleizdajnička rasprodaja hrvatskih banaka, tvornica i medija strancima nakon 2000. godine bila bi revidirana… i još mnogo, mnogo toga.

To Haag ne može i ne smije dopustiti.

Previše je u igri, previše je uloženo novca, sredstava, vremena. Previše je neljudi uzelo mito, ostvarilo korist i položaj, progutalo svoje ja i svilo kralješnicu, prodalo svoja uvjerenja i obraz za statuse i povlastice… zato će naši generali Ante Gotovina i Mladen Markač, hrvatski novovjeki Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, ostati u haaškoj apsani.

Mnogo godina. Otprilike, dok ne budu stari i više nikom od ovdašnje ljigave sitnozube stoke ne budu predstavljali značajniju opasnost. To je plan, kao što je svojedobno bio i “Plan Z4”, ali nažalost, više nema živog Franje Tuđmana da ga spriječi.

Zato danas, prvi puta u 16 godina, neću čestitati Dan pobjede. Sve dok su naši najbolji ljudi u kriptočetničkom zatvoru, izdani, prodani, slavlje je sama gorčina.

Ali ću vas podsjetiti – mi smo još uvijek ovdje. Mi, koji smo potukli četnike i srušili Veliku Srbiju 1995. godine, u danima pobjede, ponosa i slave. Nikamo nismo otišli. “Navik on živi, ki zgine pošteno”, rečeno je. Zato šutimo, stišćemo zube, trpimo i čekamo.

Čekamo zapovijed.

Dodatak (07. 09. 2011):

Ispostavlja se da problem nije bio samo Mesić, nego i cijela tadašnja Sanaderova vlada. Bukvalno i doslovno, prodali su Gotovinu za zatvaranje “Poglavlja 23” u pregovorima s Europskom unijom – bezobzirno su manipulirali činjenicama da se umile i dodvore Brammertzu, bez obzira na posljedice za generale. Komentar? Samo ona Matoševa: “Vidje Hrvatska svakoga čuda, al’ ne nađe štrika za toliko Juda.”

[Rasprava]

  1. No comments yet.
  1. No trackbacks yet.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: