Pollitika.com

Ubij pede… ups, šatordžiju

(MKn – Pet, 20/02/2015 – 19:26)

Na Failbook stranici “Pokret Occupy Croatia” pozivaju na skup “Stop teroru šatordžija”, koji bi se trebao održati sutra na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, a najavljuje se i “šetnja do Savske 66”.

Retorika inicijatora i portala koji poziv i skup promoviraju je izrazito primitivna, agresivna, huškačka i mrziteljska, čak na granici kaznenog djela. Kakav je to “teror” vojnih invalida bez dijelova tijela? Zar se tko boji da će ga Đuro Glogoški pregaziti invalidskim kolicima?🙂

Za preko tri mjeseca na prosvjedu u Savskoj 66 nije bilo nikakvih poteškoća, skup se konstantno odvija u miru i osim tragične smrti jedne prosvjednice slabog zdravlja, jednog palachovskog samozapaljivanja, te par bezuspješnih pokušaja provokacija, može se reći da uopće nije bilo problema. Branitelje su dva puta posjetili ni manje ni više nego predsjednici države Josipović i Grabar-Kitarović, nema nigdje nikakvog “terora”, nikakvog “straha”, niti bilo čega sličnog. Pravo na mirno okupljanje i prosvjed zajamčeno je, neotuđivo i neosporivo, pa je jasno da se radi o još jednoj provokaciji – ali ovaj put čak možda i uz pokušaj izazivanja fizičkog sukoba.

Zato, dobronamjeran i prijateljski savjet: nemojte doći.

Ne budite poput krezubih budalaša koji na homo paradama viču “Ubij pedera!” i bacaju kamenje. Ne budite Srbi kojima je Milošević podvalio “ustaše”. Ne budite protivnici demokracije i prava na miran prosvjed, ne budite primitivci, ne budite ovce, ne budite ulizice i podrepaši vladajućeg Kukuriku režima. Ne dopustite da se vama manipulira. Oni koji vas huškaju na ovo koriste vas kao pijune, kao topovsko meso, kao lutke na koncu. Tko vas huška? Pa jednostavno – ekstremisti “Ili mi, ili oni”, “do istrage naše, ili vaše”, Kukuriku luzeri kojima gori pod nogama i hitno im treba igara kad već gladnom narodu ne znaju dati kruha. Uz njih, naravno, i glavni detuđmanizator Mesić “Pro Patria”, capo di tutti capi kojeg opet “progone finski ustaše”.

Pogledajte samo onaj jučerašnji propagandni igrokaz. Očiti Kukuriku provokator dolazi pred braniteljski šator u Savskoj i “prosvjeduje protiv nezaposlenosti”. Kakve sveze s tim imaju vojni invalidi Domovinskog rata? Nikakve. Prava adresa za to su Trg Sv. Marka i Milanovićeva Kukuriku vlada, to zna i malo dijete, pa nakon bezvezne vike i svađe s prolaznicima tip bude priveden… ali ga naglo “spašava” glavom ministar policije Ostojić. Koji ga je tamo, kladim se, i poslao.

Vidite? Peru vam mozak, pa više ne razlikujete stvarnost od fikcije. Već 15 godina vas vuku za nosove preko svojih “novinara”, “analitičara”, anketara, medijskih pasa čuvara i razne hitlerjugend sitnarije (prvenstveno Index.hr, ali i Halter.hr, Lupiga.hr itd), izmišljaju i produbljuju ideološke podjele, šalju vas u vatru, a sami se drže na sigurnom. “Agresija na Bosnu”, “zajednički zločinački poduhvat protjerivanja Srba”, homo parade, homo “brakovi”, ćirilica, Lex Perković… sad vas huškaju da se potučete s braniteljima i načinite javni cirkus i kraval, pa se u javnosti neće pričati o još tri izgubljene godine nevjerojatne Kukuriku nesposobnosti, lopovluka i promašaja, ni o silnoj Mesićevoj finskoj korupciji i podmićivanju, a “progresivni” “poštenjačine” će i dalje slobodno brojiti i čuvati svoje “transparentno” stečene detuđmanizatorske milijune, “karijere”, položaje i povlastice. Kad ih pitate gdje je njihova odgovornost, reći će vam da su oni “antifašisti”, a da je za sve kriv Tuđman. Nemrtvi zombie Franjo njima vlada i dan danas, izravno iz groba🙂

Koju ste ono dudu varalicu pušili zadnjih pet godina? “Novu pravednost”. A još deset godina prije toga? “Nek’ institucije sistema rade svoj posao.” O da, kako da ne, al’ ne na njima, to nikako, oni su sveci, nego isključivo na – vama. Jer ako se sutra sukobite na ulici, ne samo da ćete opet ispasti zadnje budale, nego ćete svi završiti pred sudom i u zatvoru.

Pa dobro, bogamu, jel’ u toj partiji ost’o ‘ko normalan?🙂

(MKn – Sri, 14/01/2015 – 21:54)

Rintam k’o bedak od ranog jutra, jedva kiflu stignem pojest’, nemam vremena pošteno ni pogled podić’, vratim se doma nakon ubitačnog dana ni kriv ni dužan, kad ono… spopade me neka Sandra Petrović Jakovina. “Pravna savjetnica Josipovićeve kampanje”, piše. Sa sličice me gleda mlada gospođa neosobite fizionomije, a ispod, u tekstu, ni manje ni više: “Ovo će biti najvažnija odluka u povijesti demokracije. Promijenit će same temelje demokracije u Hrvatskoj.”

A, jebote… što je sad to? Wtf? Jesul’ se možda spustili mali zeleni Marsovci s antenicama i predstavili nam neki novi, bolji, pametniji, laserski, warp drive model demokracije!?🙂

Čitam dalje. Nisu, naravno. Nego ta nesretna cura iz SDP-a, čije se pravne “kvalifikacije” i “stručnost” očito iscrpljuju u činjenici da se udala za nekog ministra iz Kukuriku vlade, ne zna da nevažeći listić nije glasovanje.

Nije glas, ne ide pod “glasovali”. Iskreno, zar ne bi možda već i iz samog njegovog naziva – “nevažeći” – nekoj prosječno inteligentnoj, normalnoj osobi moglo i moralo biti vidljivo da taj listić, jel’te, ono, ne važi? Ne računa se. Ne broji. Osim kao statistički podatak, jer onaj tko je listić na ovaj ili onaj način učnio nevažećim, zapravo nije glasovao – kao da nije ni izašao na izbore.

To se, znate, zna. O tome već dugo postoji i sudska praksa, to je poznato, utvrđeno, davno riješeno, uopće nije sporno. Voda ispod mosta, lanjski snijeg, rosa u podne.

Mila majko… pa dobro, ‘ajde, gospođa ministarka Sandra Petrović Kakoveć ne zna. Nema pojma. Boli je poraz na izborima, ljuti se, luduje, govori besmislice. Ali, što je s onima koji te njezine nebuloze ponavljaju? Donose ih kao bitnu, relevantnu, važnu vijest? I što je s ostatkom te njene nesretne Partije? Jel’ ost’o tu i’ko s rudimentom mozga, pobogu, s barem nekim reliquiae reliquiarum pameti? Josipović se ograđuje, on je svoje rekao, ‘ajde-de, ali on i nije u Partiji, bar se još nije vratio. Časni stari profesor Lauc spašava obraz domaće “lijeve” pravne misli, ali koliko znam, on je samo simpatizer. I Leko se ograđuje… ali dvosmisleno. Režimski “novinari” na tom jašu. Utopljeniku je i slamčica dobra. Od Milanovića, Pusićke, Freda & družine ionako nitko više ništa ne očekuje.

E, da sam znao da ću doživjeti dan da zažalim za Matom Arlovićem…🙂

Zašto Grabar-Kitarović nije pobijedila u prvom krugu

(MKn – Uto, 06/01/2015 – 16:35)

Kako stvari stoje, u nedjelju će neovisna Hrvatska vjerojatno dobiti prvu ženu predsjednicu države. Iako Karamarku ne vjerujem, jer je bio potrčko haaškog pokajnika Mesića, Grabar-Kitarović mi je prihvatljiviji izbor od nesposobnog, nepouzdanog Josipovića, i nema nikakve sumnje za koga valja glasovati. Međutim, dok čekamo taj povijesni dan, držim da nije loše malo razmisliti, razlučiti i razumjeti zašto Grabar-Kitarović nije na Pantovčaku već danas. Molim, pozor – kao i obično, moji razlozi vam se neće svidjeti.

Razlog prvi – jer je hrvatska “desnica”, moram to otvoreno reći, jednostavno krajnje tupa i glupa, a toj gluposti izgleda nema kraja ni konca. Nesložna, rasuta, razjedinjena, kažete? Čemu ublažavanje? Opis “rakova djeca” je za njih čisti dobrohotni i nezasluženi eufemizam, rakova djeca barem imaju toliko uma i razuma da znaju čija su i kamo pripadaju. Ovdje se radi o golemoj količini ničim utemeljenog ega, obrnuto proporcionalnoj kvocijentu pameti. Vrijeđam? Nipošto, evo golih činjenica. Brojite, koliko imamo “desnih” stranaka? Raznih konzervativaca, republikanaca, obiteljaša, “pravaša” ovih i onih, autohtonih, pravih i krivih, čistih i umazanih? Bezbroj. Koliko dobiju na izborima, ukupno? Desetak posto, čak i više. Dakle, zbraja mali Ivica u osnovnoj školi, da se “desni” ujedine, ili barem da na izbore idu zajednički, u Saboru bi dobili toliko zastupničkih mjesta da se, čak lako moguće, ni jedna vlada ne bi mogla sastaviti bez njih. A koliko mjesta i utjecaja imaju sad? U zadnjih 15 godina? I rest my case.

Ni u “desnom” centru nije puno bolje. Zadržimo se na predsjedničkim izborima. Godine 2000. imali smo tihi državni prevrat, meki puč upravljan izvana o kojemu se zna gotovo sve, pa se neću ponavljati, ali podsjećam da je “desnih” kandidata bilo sedam. Godine 2005. gospodin drug Šeks je nagovarao i nagovorio svoje hadezeovce da glasuju za detuđmanizatora Mesića, protiv vlastite kandidatkinje Kosor, a “desnih” kandidata je bilo, uh, opet sedam, najmanje. Ideš. Godine 2009. “desna” glupost je doživjela vrhunac – pojavilo se osam “desnih” kandidata, od toga trojica iz iste, tada vladajuće stranke HDZ-a, Hebrang, Primorac i Vidošević. Pa tko to može povjerovati!? Dodajte tome i jednog “lijevo-desnog” kandidata Bandića, po potrebi, kako vjetar puhne. Mali Ivica iz osnovne škole krajnje zbunjeno se češkao po glavi, po kojoj mu se motala neka stara rimska izreka, kako je ono bilo, divide et, hm..? A dragi dr. Ivo, obožavani reformist, Europejac i demokrat, miljenik “ljevice”, zadovoljno je trljao ruke. Kohabitacija i detuđmanizacija su bile u punom jeku… kao i najgora otimačina i rasprodaja države, gospodarstva, banaka i medija, ikad.

I evo nas u 2014. Gotovo ništa se nije promijenilo – iako se “ljevica”, terminalno uzdrmana nakon propasti haaškog “zajedničkog zločinačkog poduhvata” i tri katastrofalne godine najgore vlade u povijesti, očajnički ujedinila i uhvatila za slamčicu jednog jedinog predsjedničkog kandidata, hrvatska “desna” debilana je opet izašla s dvojicom, pardon dvoje. Okej, žuč HDSSB-a do neke granice mogu razumjeti. Sanader se još 2002. dogovorio s frendom Pupovcem da osudi Glavaša, a što je provedeno u toliko sumnjivim okolnostima da je dovelo do novog raskola u HDZ-u i stvaranja cijele nove regionalne stranke. Međutim, gospodo, što god bilo… gdje vam je pamet? Da mogu, “lijevi” bi vas utopili u čaši vode, a barem danas vam je valjda jasno da je i Sanader bio njihov, krtica, kukavičje jaje. Gdje ste pogubili ono o politici kao umijeću mogućeg? Što je bolje, što vam je bolje, dobiti “desnu” predsjednicu države, neovisno koliko ste ljuti na njezinu stranku, ili trpjeti još pet godina “lijeve” katastrofe na Pantovčaku?

Gotovo dvije trećine birača glasovalo je protiv Josipovića. Pribrojite Kujundžićeve glasove Grabar-Kitarovićki, dobijete bukvalno i doslovno gotovu stvar, the end, kraj priče. A vi? Đapić je barem smogao dvoljno mozga i priklonio se manjemu zlu, dok vi svojim biračima poručujete da “glasuju po savjesti”. Kad se tako nešto dogodilo na “ljevici”? Nikada. Niti će. Jakovčić se s Milanovićem svađao, pljuvao i uzajamno častio “zločinačkom organizacijom”, Holyčin rezervni SDP se prikazivao oporbom, ali kad su im došle vile pred oči, kad je u pitanju državna vlast, izabrali su stranu za koju su svi znali da će je izabrati. A što je s vama? Kako to na toj našoj “desnici” oduvijek biva, vi više volite biti predsjedničići strančica po selima, negoli konačno mućnuti tvrdim glavama…

Razlog drugi – propaganda. U izravnoj svezi s prvim razlogom. Mediji. Ankete. Već najmanje 15 godina u neovisnoj Hrvatskoj, ankete koje provode i objavljuju “neovisne agencije” ne koriste se za ispitivanje javnog mnijenja, nego za njegovo kreiranje. Za promidžbu, propagiranje, agitiranje, reklamiranje, oglašavanje, i to isključivo “lijeve” opcije. Po anketama, “lijeve” stranke i kandidati redovito dobijaju značajno veće postotke glasova negoli ih odista ostvare na izborima. Pogledajte samo prvi krug posljednjih predsjedničkih izbora – dvije najrazvikanije i na svim televizijama i u svim novinama prisutne agencije Promocija Plus i Ipsos Puls “lijevom” kanadidatu Josipoviću davale su devet puta veću postotnu prednost nad glavnom oponenticom Grabar-Kitarović, negoli ju je odista dobio. To s nekom standardnom statističkom pogrješkom nema baš nikakakve sveze, niti može biti slučajno. I mali Ivica iz osnovne škole odavno je skužio o čemu se radi.

Da je u Hrvaskoj neka normalna situacija, te dvije agencije više nikad ne bi dobile nikakav posao, jer im se jednostavno ne može vjerovati, a lako moguće da bi čak bile i predmetom kaznene istrage. No, ovo je samo posljednji slučaj – iste stvari ponavljaju se već preko desetljeća i pol, i nikome ništa. To zapravo i nije neobično, jer je medijska situacija u Hrvatskoj u 15 godina detuđmanizacije daleko gora, ograničenija i neslobodnija, negoli za vrijeme Domovinskog rata i “Tuđmanove diktature”. Desnih medija gotovo uopće nema. Još gore, glupi “desni” hadezeovci, iako su od tih 15 godina čak 8 godina nominalno bili na vlasti, baš ništa ozbiljno nisu učinili i ne čine da se to bolesno, neprirodno stanje dovede u red, ili barem nekako ublaži.

Razlog treći – fenomen Sinčić. Upravo je tragikomično kako su se Josipović, Mesić, razni “lijevi” novinari, “analitičari” itd. požurili Sinčićevim biračima objasniti da su oni zapravi njihovi, isto tako “lijevi” i na “pravom putu”, pa ih čak nije bilo sram javno se pozvati i na – “anketu Ipsos Pulsa” (pri dnu). Mila majko. Pobogu, kao da je netko drugi, a ne Josipović, bio predsjednik države zadnjih 5 godina, kao da je netko drugi, a ne Mesić, bio predsjednik države 10 godina prije toga, i kao da su neki drugi, a ne Josipovićevi Kukuriku analfabeti, budalaši i nesposobnjakovići, bili na vlasti prvo od 2000. do 2004, a potom i zadnjih izgubljenih i protraćenih 3 godine. Tko to može progutati?

Odakle Sinčić? Po meni, na njegov odličan rezultat utjecalo je nekoliko prilično jednostavnih čimbenika. Koliko ono imamo nezaposlenih u državi, približno isti broj već desetljećima? A koliko je Sinčić dobio glasova? There you go. Ljudima, osobito mladim, već je prepun ku…fer šupljih, ispraznih, licemjernih detuđmanizatorskih obećanja. Sinčić je voluntarist, radikal, ludit, očito ne zna gotovo ništa o funkcioniranju države, ali narodu je teško – novca je sve manje, vlast jedno govori, drugo radi, a treće misli, mladi se iseljavaju trbuhom za kruhom kao u najgorim gladnim godinama, jebote. To mora prestati. Tome mora doći kraj. Unatoč onom što besramno i bezumno govori Milanović, Hrvatska može i mora biti bogata i uspješna država. To ćemo i ostvariti, na ovaj ili onaj način, a pet ulupanih godina Kukuriku kandidata Josipovića dokazuje da on nije dio rješenja, nego dio problema.

Ako pogledate distribuciju Sinčićevih glasova, jasno je da ih je on podjednako preoteo i “lijevoj” i “desnoj” strani. Opet po meni, glasove je prikupio najviše nakon sučeljavanja, kada je konačno dobio priliku predstaviti se u javnosti, a gdje ga je Kujundžić prepotentno patronizirao i omalovažavao, dok su mu Josipović & co. izmišljali i izvlačili “afere” Jaguar, Klemm itd. Tome slobodno pribrojite nedavni skandalozni, incestuozni rendez vous Dartha Wladera i Peđe Sdpwalkera, pa ćete lako vidjeti zašto je mali Ivica iz osnovne škole, koji je nedavno postao punoljetan i dobio pravo glasa, odlučio zaokružiti autsajdera. Ne naročito uvjerljivog, ali bez dlake na jeziku.

Sinčićev uspjeh apsolutno ide na dušu i HDZ-u, osobito onom njegovom sanaderovskom, lopovskom, kriptohaenesovskom, detuđmanizatorskom dijelu s jugo-figom u džepu, koji je farbao tunele, dovršio banditsku prodaju INA-e, bespogovorno služio Haagu, podizao spomenike u Srbu, uvodio ćirilicu u Vukovar i stranku kompromitirao do bola. Karamarko & co. se grade drugačijima, a jesu li, odista? Iskreno, ne znam. Znam samo ovo, u što sam posve siguran – ako se nakon povratka na vlast budu ponašali kao Sanader, uličnim rječnikom rečeno, najebali su. Neće na vlasti izdržati ne četiri, nego ni jednu jedinu godinu.

Razlog četvrti – ovo vam se tek neće svidjeti, jamčim: jer je žena. Da, moji Balkanerosi, seljoberi, primitivčine, dobro ste pročitali. Isto je utjecalo i na Kosoričin rezultat. Domoljublje, Domovinski rat, juga-pljuga, “ljevičari” posrbice, ovo-ono, okej, ‘ajde-de, ali… ne biste vi da vam zapovijeda tamo neka suknja. Zar ne? Pa makar bila i najuspješnija hrvatska politička žena u inozemstvu ikad, koju nije ni Udba, ni Mesić, ni rod ni pomoz’ bog u NATO stavio raditi, nego samo njezinih 10 prstiju. Ma svejedno, ‘ko je to vidjo žena precjednik, jel’ tako? Priznajte samima sebi, bit će vam lakše. Pa će npr. u Virovitici, gdje SDP & co. inače dobijaju svega oko 20% glasova, Josipović pobijediti. Ma bravo, kako ono, ja sam Balkan boj, i smrdim na znoj…🙂

Mislite da ovaj pljuc-pljuc ide samo muškarcima? Ni slučajno. Jer su hrvatske “lijeve” ženske feminističke udruge redom, bez imalo srama ili oklijevanja, podržale muškog kandidata koji ženu protukandidatkinju što otvoreno, što implicite naziva i tretira praznoglavkom, “slikom bez tona”, Barbikom, Sanaderovom seksi tajnicom, Karamarkovom i Vasinom lutkicom na koncu… i ostale žive. Jebote, prave feministkinje, ‘ej, čisti feminizam made in Balkan. S takvim žestokim i predanim borcima za ženska prava, kome mizoginija uopće treba?🙂

Na kraju, malo objašnjenje: navodnike na “desnima” i “lijevima” u tekstu koristim zato što u Hrvatskoj desnih i lijevih zapravo nema, u nekom notornom političkom smislu tih riječi. Naša “desnica”, kada dođe na vlast, socijalno je daleko osvještenija od “ljevice”, pa se ne skanjuje čak i čisto socijalističkih instrumenata poput Kosoričinog “kriznog poreza”. S druge strane, naša “ljevica” svoje “ljevičarenje” gotovo isključivo iscrpljuje u bezveznoj jugonostalgiji i jugoslavenstvu, čitaj beskorisnom ulizivanju Beogradu i životarenju u izmaštanoj boljoj titoističkoj prošlosti, dok ljude otpušta bez mnogo oklijevanja, a socijalne osjetljivosti se dosjeti tek pred izbore.

Ugroženi Sr… Crnac usred gomile Rakarovih krvožednih Ku Klux Klanovaca

(MKn – Ned, 14/12/2014 – 13:11)

rakar-koma

Ugroženi Sr… Crnac među Rakarovim KKK

Predizborna kampanja je zajebana stvar. Osobito za one koji pokušavaju zadržati pozadinu u udobnoj foteljici na Pantovčaku – oni imaju što izgubiti. Na bezbrižnu lagodu se lako naviknuti, zar ne? Novci se gomilaju u hrpama, novinarska potrčkala piskaraju panegirike, a obveze se svode na beskrajno mlaćenje prazne ideološke slame i kadroviranje rodbine i prijatelja. No, godine brzo prođu, novi izbori još brže dođu, a nezahvalni prosti puk počne bezobrazno pitati & propitkivati, ‘alo, nesretniče, na što si spiskao 5 godina? Kakve koristi od tebe? Što će iza tebe ostati?

I avaj, unatoč danonoćnom silnom trudu novinarčića i agencija za krei… ups, ispitivanje javnog mnijenja, ankete se odjednom više ne daju ni naštimati, sunce im njihovo. Još gore, cele hrestomatije groznih kostura ispadnu iz ormara, pa anketarske prokletinje počnu pokazivati da se ona foteljica na Pantovčaku klima i trese k’o luda, i da više baš ništa nije sigurno. Tad se događa svašta, jašta. Gubi se kontrola, ne pomažu više ni Tito ni Ivo Lola, kreće nervoza, sve je više dubioza, prsti se znoje, feleri se ne broje, rade se griješke, evo i panike tiješke…🙂

“…formirala se povorka spodoba u crnom s velikim bijelim križevima, koja je ličila na povorke Ku-Klux-Klana negdje iz pedesetih godina prošlog stoljeća na ulicama nekog od južnjačkih gradova u SAD…”

Citat je iz dnevnika “‘Križari’ na ulicama Zagreba” lokalnog orjunaškog redikula Feniksa, na čije sam kriminalno huškanje upozoravao, ali zapravo, kao i mnogo što drugo, uopće nije izvorno njegov. Ni slučajno:

“TEŠKE OPTUŽBE: Josipovićev stožer branitelje usporedio s Ku Klux Klanom”

‘Opa, brale. Dakle, vlasnik ovog portala Rakar, Josipovićev mali od promidžbe, nakon prosvjeda branitelja “Jedan križ za jedan život” podijelio je na svom Facebook profilu sliku koju je izvorno postao dio Feralovog hitlerjugenda, “Occupy Croatia”, a na kojoj su branitelji prosvjednici, stupajući u spomen oko 3000 suboraca nesretnika koji su se ubili nakon Domovinskog rata i u 15 godina detuđmanizacije, uspoređeni s Ku Klux Klanom.

Mislim, ono.

Znam, prvi vam je impuls nasmijati se beskrajnoj gluposti… ali kad vidite te tužne redove ljudi bez nogu, bez ruku, oduzetih, u kolicima, odmah skužite da uopće nije smiješno. Nimalo. Zapravo, o kolikoj se količini bešćutne, bezočne mržnje, moralne invalidnosti, emocionalne sakatosti, niskosti i gadosti radi, možete vidjeti na snimci zaslona iz videa s prosvjeda branitelja, na kojoj je i jedan ugroženi Sr… pardon, Crnac, usred hrpe Rakarovih krvožednih Ku Klux Klanovaca. Sa smiješkom na licu, taman prije negoli su ga u bijelo zakukuljene ustaše pribile na zapaljeni križ pred zagrebačkom katedralom, urličući: “Za dom! The South will rise again!” Ili tako nekako… što? Ne vjerujete? Ma, pisalo u Jutarnjem, al’ je Sneška Pavić uklonisala nakon što je Meronče odbio da primi srpske pare, majke mu ga nabijem.

Cijeli braniteljski ustaški Ku Klux Klan video možete pogledati na Večernjaku, a screenshot je skinut na 01:18. Uskoro se očekuje hrestomatija reportaža Jutarnjeg, Novog lista i Srpskih Novosti o razapetom ugroženom Sr… Crncu, a u romansiranom obliku objavit će je Ljubičica Bela Gaura Hodak, čim završi novu knjigu o stvoriteljima neovisne hrvatske države, Udbi i Perkoviću. Ma da, znate, one bezvezne države koju nepostojeći hrvatski narod uopće nikad nije ni htio, a ako je i htio, e onda nije, Jovića mi.

No, dobro. Od Feralovaca, beškera, pusića, mandića i raznih drugih feniksa ovakve stvari su očekivane, oni su apatridi već 25 godina. Ali od Rakara i Josipovića? Tja… kad malo bolje razmislite, “konglomerat loših politika”, “Tito prije Tuđmana”, “građanski rat” i slično jednostavno niti nisu mogli dovesti do bilo čega drugog, nego do propasti. “Drugu republiku” mi već imamo, od novog Mesićevog i Račanovog ustava 2000/2001. do danas, i njezini rezultati su golemom većinom porazni – strancima rasprodano kompletno gospodarstvo, banke i mediji, gotovo jednak broj nezaposlenih kao za “diktatora Tuđmana”, a država pet-šest puta više zaduženija. Kući ne možete graditi “nove temelje”, osim ako je ne srušite. Tako je i s državom – ne možete vladati onim što mrzite, jer mržnja ne gradi, nego uništava.

Šokirani ste? Zašto? Pa to vam je cijelo vrijeme pred nosom, očima i ušima, zajednički zločinački poduhvat detuđmanizacije se šeće, govori i radi posve jednako već 15 godina. Ujedno sad znate zašto se Josipović neće pojaviti niti na jednom jedinom predizbornom sučeljavanju predsjedničkih kandidata. Jednostavno, previše je krajnje neugodnih pitanja koje mu je moguće postaviti, a na koje nema nikakav odgovor.

Nije šija, nego vrat, nije Bešker, nego Feniks

(MKn – Čet, 20/11/2014 – 19:14)

Izravan povod za ovaj tekst je dnevnik “Vukovarsko znati i ne znati”. Autora Feniksa se sjećam sa starih mrežnih postaja, u praskozorje hrvatskog Interneta, osobito s Vlast.net političkog foruma (danas Index.hr). Tada je pisao pod nekoliko drugih nadimaka i ni slučajno nije imao ovoliko hrabrosti, ali sam ga odmah nepogrješivo prepoznao kao kriptočetnika – orjunaša koji se skriva pod licemjernim egidom Hrvata “Jugoslavena”. No, ne brinite, tema nije on, nego ono što piše.

Sve dok Tuđman nije umro, a Mesić i Račan zasjeli na vlast, Feniks se nije usudio otvoreno reći ovo što u ovom i ostalim svojim dnevnicima govori danas: da je “Hrvatska kriva za rat”, da je “Tuđman započeo sukob”, da je “JNA bila neutralna”, da je “Hrvatska napala JNA”, da su “hrvatski Srbi bili ugroženi”, pa čak i “ubijani prije negoli je rat započeo” (iako nikada nije uspio navesti niti jednog jedinog), da im se “1991. trebalo dogoditi isto što i 1941”, da se radilo o “građanskom ratu”… itd.

Primijetite da nema apsolutno nikakve razlike između Feniksovih tvrdnji, i onoga što je svojedobno govorio srpski ratni vođa Milošević. Ali baš nikakve. Radi se o doslovnom prepisivanju i ponavljanju.

Isto je govorio i Šešelj, ali bez šarenog celofana “jugoslavenstva”. Nešto slično, nažalost, o nekima od tih stvari u posljednjih 15 godina, a i danas, govore i tvrde Milanović, Josipović, Pusić, Mandić, Jergović, Ivančić, Teršelić, Frljić… i razni drugi trećejanuarci, Kukuriku i ini detuđmanizatori. U osnovi, radi se o starim, bradatim, notornim “jugoslavenskim” velikosrpskim tezama, te njihovim varijacijama, koje ili posve ekskulpiraju Srbiju, ili ublažuju srpsku odgovornost za rat, izjednačujući je s odgovornošću ostalih uključenih bivših jugoslavenskih republika, ili barem dodajući i njihovu odgovornost. Što su redom tragikomične besmislice, jer samo izvucite Srbiju iz ratne jednadžbe i gle’ čuda – rata više nema.

To je jasno kao dan. Zamislite da “Načertanija” i Velike Srbije nije bilo, uklonite Miloševića, “sve Srbe u jednoj državi” i posrbljenu JNA iz cijele priče, i rat uopće ne bi ni počeo.

SFR Jugoslavija bi se raspala mirno. Možda bi čak ostala i nekakakva konfederacija. Ne bi imao tko ratovati, ni s kim ratovati, ni čime. Niti jedna od bivših jugoslavenskih republika i pokrajina nije imala ni teritorijalnih pretenzija ni ratnih aspiracija prema bilo kome, niti jedna nije imala ni vojske, ni ljudi, ni oružja za rat… osim Srbije.

Srbija je isključivo odgovorna za rat, kako u Sloveniji, tako u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, i na Kosovu. Sve te ratne sukobe je započela Srbija, prisvojivši vojnu silu JNA, koristeći enormno neproporcionalno prevelik broj Srba među oficirima, napadajući bivše jugoslavenske republike koje su htjele neovisnost, odnosno pokrajinu Kosovo. Svakome tko želi vidjeti i razumjeti, to je jasno. Kako stvari stoje vrlo brzo je shvatio i svijet, i zato je isključivo Srbija (“SR Jugoslavija”) godinama trpjela međunarodne sankcije Ujedinjenih naroda, da bi zbog anticivilizacijskog ponašanja, silnih zločina i nehumanosti na kraju čak bila bombardirana od NATO saveza. To su sve jednostavne, notorne, neoborive, za Srbe porazne, strahovite povijesne činjenice.

Tu nema nikavih “ali”, niti bilo kakve rasprave, kao što npr. nema rasprave da je Njemačka započela II. svjetski rat i pobila milijune Židova – svi koji tvrde bilo što drugo, posve neovisno o svojim motivima, nalaze se na drugoj strani stvarnosti, povijesti, pa i elementarnog razuma.

Prema takvim stvarima nema i ne može biti tolerancije.

Zato Feniks i feniksi nemaju nikakve isprike i ne mogu se pozivati na “slobodu govora” ili “drugačije mišljenje”. To je moguće samo u slučaju istih ili barem sličnih ciljeva, do kojih se može doći na različite načine. Ovdje to ne postoji. Nama je cilj neovisna, slobodna, snažna i sretna hrvatska država, a feniksima njezino poništenje – hrvatska regresija, propast i povratak na status “jugoslavenske” pokrajine, kolonije pod upravom Srbije, bijednog kurdistana s vječnom stigmom ustaštva i genocida. Repeticija miloševićevskih i šešljevskih ratnohuškačkih laži i izmišljotina nije “sloboda govora”. Zastupanje orjunaških i velikosrpskih teza i ciljeva nije i ne može ni biti “pravo na različito mišljenje”, nego se radi o neprijateljskoj, protuhrvatskoj, kriptočetničkoj propagandi, te srpskom i “jugoslavenskom” nacional-šovnizmu.

Mi o tome nemamo pravo šutjeti. Naša je obveza o tome javno govoriti.

Je li Milošević bio otvoreni četnik? Nije, nipošto, nego upravo žestoki zakleti “Jugosloven” i “branitelj Jugoslavije”. Ali ga to naravno nimalo nije smetalo da s Vojkom Šešeljom i njegovim bradatim ravnogorskim koljačima djeluje i ratuje zajedno, jedinstveno, ruku pod ruku u ostvarenju istih planova, na istim tenkovima JNA, na istim ratištima diljem Hrvatske i Bosne, crvena petokraka i četnička kokarda na istoj strani, zajedno u istim bezočnim, bezbrojnim, beskrajnim zločinima.

Jednako kao i Milošević i JNA, Feniks i feniksi izašli su iz okvira normalnog civiliziranog raspravljanja i izravno prešli na teritorij zločna i kaznenih djela – podržavanja i promicanja velikosrpske mržnje i ludila, i posljedično tome, pripreme i huškanja Srba na novi rat. Da, upravo tako – novi rat. Crno na bijelo.

Sad sjedite u toplom i čudite se, jer, kao, ovo je 2014. i tako nešto nije moguće. Jeste li sigurni?

Zadržimo se samo na najnovijim događajima. Jedna riječ: Ukrajina. Zar ste zaboravili? A u samom susjedstvu, pardon komšiluku, zar vam je promaklo kako vrhovni srpski patrijarh Irinej bez imalo srama javno čestita Božić pravoslavnim vjernicima “u Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji, Lici, na Kordunu i Baniji”? Zar ste zaboravili što su o Vukovaru i Oluji govorili i dan danas govore predsjednik Srbije Nikolić, Šešeljev četnički vojvoda osumnjičen za masovno ubojstvo u Antinu, i predsjednik srpske vlade Vučić, Šešeljev četnički potrčko? Pobogu, zar ne čujete što opet javno govori sam Šešelj..?

On govori, oni misle. Vama su detuđmanizirani “hrvatski mediji” rekli da je na Šešeljevom povratničkom “mitingu” u Beogradu bilo “3000 ljudi”, ali bilo ih je najmanje 30.000 (slovima: trideset tisuća), progooglajte malo. I zato i vama ljubazno predlažem da konačno počnete misliti, jer bi još jednom moglo biti kasno. Drvosjek, ja i ostali smo već prilično stari, znate?🙂

Znam, nije naročito smiješno. Zato se prisjetite. Na gotovo isti način, 1989. malo ih je vjerovalo da će Srbi krenuti u rat, unatoč već pune dvije godine valjanja krvožedne rulje po “događanjima naroda” i Miloševićevim huškanjima na “mitinzima istine”, na Gazimestanu čak otvoreno o “oružanim bitkama”, unatoč “antibirokratskoj revoluciji” u Vojvodini i na Kosovu nakon koje je “Srbija od tri dela opet postala cela”, unatoč praktičnom proglašenju srpske državne neovisnosti od SFR Jugoslavije u ustavu iz rujna 1990, unatoč silnom četničkom divljanju po Hrvatskoj i Bosni uz obvezne urlike: “Ovo je Srbija..!

Prisjetite se. Memorandum SANU 1985, promjena granica vojnih oblasti JNA tako da približno idu “granicom” Velike Srbije, teza da su “Srbi ugroženi”, Slovenci su “podalpski Srbi”, Hrvati ne postoje, nego ih je “izmislio Vatikan”, bosanski muslimani ne postoje, nego su Srbi, i Crnogorci su Srbi, zapravo su svi redom Srbi i Srbija do Tokija, jebote, samo to još ne znaju i treba ih “uveriti”, milom ili silom. Vukovar je Srbija, Dubrovnik je Srbija, Slavonija je srpska, Dalmacija je srpska, Bosna je srpska… notorni Šešelj, Paroški, Martić, Hadžić, Arkan, Stanišić, što javno, što tajno, obilazili su etnički srpska sela po Hrvatskoj i širili protuhrvatsku mržnju, a početničena JNA ilegalno je oduzela oružje hrvatske Teritorijalne obrane i podijelila ga lokalnom etnički srpskom stanovništvu. I to još za vrijeme SR Hrvatske i Račanove vlasti, prije prvih slobodnih izbora. Unatoč svemu tome, ovdje je godinama vladala famozna “hrvatska šutnja” – obećano Šuvarovo “popu pop, a bobu bob” nikada nije izrečeno, niti je ikada išta poduzelo, nego je zamučalo, skrilo se kao “jugoslavenska” pi*da ‘ladne vode i na kraju otišlo u grob, zajedno s masama nevinih žrtava, koje je prepustilo četnicima na klanje. Dvadeset tisuća mrtvih, sto tisuća ranjenih i petsto tisuća prognanih – samo u Hrvatskoj.

Tadašnji hrvatski vlastodršci mirno su gledali kako Srbi otvoreno najavljuju i pripremaju rat. A danas, nakon 15 godina detuđmanizacije i nakon 3 godine stopostotne vlasti “crvene” Hrvatske? Nakon što je Srbiji dopušteno da stekne status kandidata za EU, nakon što je EU bez hrvatskog prigovora deblokirala Miloševićevu imovinu i nakon što je Haag pustio Šešelja na “privremenu” slobodu, i to bez ikakvih ograničenja? Predsjednik države Josipović “hrabro” cvrkuće po Twitteru i piskara nekakva pisma, predsjednik vlade Milanović ima važnijih briga, dok se ministrica izvanjskih poslova Pusićka prvo pravila blesava, a potom, pod pritiskom javnosti i skorih izbora, nešto krenula “poduzimati”. (Primijetite kako zapravo implicite brani Šešelja, jer ako je netko “poludio”, to znači da nije ubrojiv, da je nesposoban upravljati svojim postupcima, i da mu ne treba suditi, nego ga liječiti. Zamislite.) Kao, EU će donijeti neku rezoluciju… moš’ mislit’.

“Srbija ne smije..?” “Srbija ne može..?” Ne budite naivni. Ne zavaravajte se, jebe se Srbiji za Europu. Kina je jedva dočekala uporište u ovom dijelu svijeta, Putin je otišao na svoju stranu, Srbija se ima kome okrenuti. Tko će ih spriječiti? Mi hrvatsku vojsku jedva da imamo, detuđmanizatori su je praktično raspustili. Mislite li da će NATO ili Europa ratovati za vas? Mislite li da će ijedna druga država poslati svoju djecu da ginu na Balkan, među “divlja plemena”, gdje su “svi jednako krivi”..?

Oho, postalo vam je hladnije? Vrlo dobro, znate kako kažu: bolje spriječiti, nego liječiti.

Zato, moja štovana i ostala gospodo, držim da je došlo vrijeme da se i vlasnik ovoga zajedničkog bloga ozbiljno upita tko i što se to sve objavljuje pod njegovim kišobranom i njegovom firmom, na njegovom portalu. Molim, Pollitika je forum slobodniji od drugih, to osobno svjedočim. Ja prvi nikada nisam bio ni za kakve zabrane, niti ću biti, a oduvijek sam se rugao lokalnim infantilno-staljinističkim minusiranjima. Ali jedno je biti naivac, budala, redikul ili jednostavno u krivu, a nešto sasvim drugo otvoreno ponavljati Miloševićevu ratnu propagandu i nastupati kao obrijani advokat Vojke Šešelja.

P.S: Zbunjuje vas naslov? Još jednom pročitajte posljednju rečenicu, a potom ovo: “Jutarnji list širi velikosrpsku propagandu”. Ima i neprocjenjiv komentar stanovitog gospodina.

Najveći “uspjeh” detuđmanizacije: ograničavanje slobode govora

(MKn – Sub, 06/09/2014 – 22:57)

Uskoro će se navršiti punih 15 godina od smrti predsjednika Franje Tuđmana. U povijesti hrvatske neovisne države, to razdoblje bit će opisano kao 15 izgubljenih godina bačenih u vjetar, iracionalnih, anticivilizacijskih godina koje su pojeli skakavci, uludo protraćenih u impotentnom i jalovom, ali nadasve šetočinskom procesu ideološke represije, regresije i devolucije, nazvanom detuđmanizacija.

Jedan od najgorih rezultata i “uspjeha” detuđmanizacije je ograničavanje slobode govora, koja je danas notorno na neusporedivo nižoj i lošijoj razini, negoli je bila za vrijeme Tuđmanova života. Podsjećam – Tuđman je vladao 9 godina, od čega 5 tijekom Domovinskog rata, potom još 3 godine ni rata ni mira mirne reintegracije, a u godinama pred kraj, teško i terminalno bolestan. Unatoč ratu, strahovitim ljudskim žrtvama i razaranjima, unatoč otvorenoj nesklonosti najmoćnijih svjetskih političkih čimbenika, unatoč silnim osporavanjima, pritiscima, opstrukcijama i podmetanjima, kako izvana, tako i iznutra, Tuđman je svoju državu ustrojio kao prosječnu zapadnjačku građansku demokraciju, i uspio je održati takvom u cijelome tome razdoblju.

Od 1990. do 1999. godine, sloboda govora u Hrvatskoj bila je neprikosnovena. Cijeli niz medija koji su zastupali politička stajališta značajno drugačija, pa i dijametralno suprotna Tuđmanovim, tiskani su i izlazili nesmetano i bez ikakvih problema. Nikad niti jedne novine niti uopće novinarski tekst nisu bili zabranjeni, kakvi god bili, nikad niti jedan oporbeni novinar nije stradao, niti je uhićen, što god pisao, niti je uopće ikada ikome od njih pala i vlas s glave. Čak i otvoreni domaći protivnici hrvatske državne neovisnosti i slobode posve nesmetano i javno su iznosili svoja stajališta, i nikad im se ništa zbog toga nije dogodilo.

Unatoč krvavom ratu, u kakvim situacijama se drugdje obvezno provodi kruta državna sigurnosna kontrola i nameću žestoke restrikcije, a prekršitelji strogo i rapidno kažnjavaju, hrvatski medijski prostor bio je otvoren za sve vrste informacija, pa i one nepovoljne po hrvatsku vlast i tek rođenu državu. Sloboda javne riječi bila je široka i čvrsta, i nitko je nije dovodio u pitanje. Sudovi su odbijali tužbe za klevetanje samog predsjednika države, a čak ni opskurni novinari nisu smjeli dobiti mobilizacijski poziv, jer je javnost to osuđivala. (Vaše dijete može zaustaviti metak, ali sveta krava Ivančić ne smije.) Slobodno su djelovale čak i polulegalne, inozemno financirane organizacije poput “Hrvatskog helsinškog odbora”, čiji su stvarna rabota i ciljevi naposlijetku razotkriveni u presudama Haaškog suda. Unatoč ratnom stanju, mirno se toleriralo čak i sve ono što se danas, iz perspektive kasnijeg iskustva i sloma licemjernih krinki “boraca za ljudska prava”, opravdano može nazvati neprijateljskom propagandnom djelatnošću.

Sve su to, redom, neosporne činjenice.

Za Tuđmanovog života, tijekom rata i kasnije, Globus, Nacional, Feral Tribune, Arkzin i drugi nesmetano su objavljivali što su god htjeli i kako su god htjeli, čak iako je to izravno šetilo slabašnoj, razorenoj, okupiranoj i raskomadanoj hrvatskoj državi u nastajanju, čak iako se radilo o agresorskim srpskim propagandnim izmišljotinama i preuveličavanjima – i nikome ništa. Da o uobičajenom ismijavanju, zlobnom humoru, satiri i okrutnim zajebancijama niti ne govorim, prisjetite se samo Feralovih naslovnica, od kojih sam reprint najpoznatije i ja sretno iskoristio.

A kasnije? A danas?

Nažalost, nakon Tuđmanove smrti i po dolasku njegovih oponenata na vlast, kako iz nekadašnje oporbe, tako i u samome HDZ-u, situacija se promijenila ne na gore, nego upravo katastrofalno. Mačak je umro, a miševi su poveli kolo, i malo po malo, godinu za godinom, postalo je sasvim normalno da ljudi u medijima budu ne samo smijenjeni s položaja, nego čak i da dobijaju otkaze zbog napisanog teksta, načinjenog priloga ili izrečenog političkog stajališta.

Sloboda govora je jednostavno zamrla. Protok informacija je prestao. Trećejanuarci su lansirali tezu o svojoj “vlasti koja nema alternative”, na sva ključna mjesta postavljeni su ljudi iz dojučerašnje protimbe, i svi su imalo utjecajniji mediji redom, bez izuzetka i državni i privatni, zatrubjeli u isti debilni monolitni rog detuđmanizacije. Ni Staljinov vjerni drugar Višinski ih se ne bi posramio. Namjesto silnih predizbornih obećanja o gospodarskom prosperitetu i “200 000 novih radnih mjesta” (sjećate se?), friški predsjednik države Mesić krenuo je tržiti dokumente s oznakama državnih i vojnih tajni, javno kršeći Ustav i zakone, čineći ih dostupnima stranim tijelima i vladama, pa čak i samom neprijateljskom srpskom vođi Miloševiću, kojemu se sudilo u Haagu. Svi su to znali i vidjeli, ali osim nas nekolicine posljednjih Mohikanaca po forumima, nitko se nije usudio ni pisnuti.

Državna televizija HTV počinila je tada najveću i najgoru krivotvorinu u svojoj povijesti, po objavi optužnice Carle del Ponte za “zajednički zločinački poduhvat”, kada je usred večernjeg Dnevnika, senzacionalistički i tendenciozno objavila samo isječak Tuđmanove rečenice s Brijunskog sastanka, gdje se dogovarala Oluja: “Da nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu…”, bez preostatka iz kojeg se vidi posve različito značenje: “…da ono što ne ćemo odmah zahvatiti da mora kapitulirati u nekoliko dana.” Iako im je bio dostupan cjeloviti “Brijunski transkript”, HTV je svjesno i namjerno stvarao dojam da je Tuđman Olujom htio protjerati “krajiške” Srbe, čime je izravno pomagao i podupirao haašku optužnicu.

Znam, nevjerojatno, ali se dogodilo.

Četiri šuplje i jadne godine kasnije, povratnički Sanaderov HDZ nije promijenio baš ništa, ni za milimetar, sve je ostalo isto. Nikoga od petokolonaške detuđmanizatorske bande nije niti pipnuo prstom, nego im se čak krenuo ulizivati i podmićivati ih. Družini iza Jutarnjeg lista poklonio je Slobodnu Dalmaciju, a u međuvremenu propalom Feral Tribuneu i Tuđmanovom ulizici Miloradu Pupovcu čak je napravio cijelu novu novinu, Srpske Novosti. Salto mortale od “internacionalnog” i “anacionalnog” Ferala do otvoreno nacionalnog i nacionalističkog srpskog lista nikoga nije začudio. Zašto bi? Od početka je bilo jasno na čijoj je strani Feral, dečki su samo konačno javno obukli dresove tima za koji igraju.

Nakon 10 godina bezveznog trošenja silnog državnog novca i beskrajnog mlaćenja prazne slame, veleizdajnika Mesića zamijenila je nešto uljudnija inačica, Titov gardist Josipović, odmah od milja nazvan “konglomerat pogrešnih politika”, usta prepunih “nove pravednosti”, posve beskoristan, ali nadasve uspješan u ušutkavanju neposlušnih novinara. Nezajažljivom Mesiću darovali su ured koji hrvatsku državu godišnje košta gotovo jednako kao Bushova mirovina tristomilijunsku Ameriku, a Pupovcu obnovili spomenik koljačkom “partizanskom ustanku” u Srbu. Na kraju, Sanaderov impotentni, kolaboracionistički HDZ na sud je dovela i na izborima pokopala zbunjena i priglupa Kosorica, koju su odmah gladno i željno zamijenile još daleko gore Kukuriku mizerije… a novinari su ponovo počeli dobivati otkaze.

Ništa novo na “Zapadnom Balkanu”, u “Jugosferi”, zar ne? Osim krajnjeg primitivizma i bedačije koja opet prelazi sve zamislive granice. Naši “lijevi”, naime, smatraju da im osvojena vlast daje za pravo ne samo promicati, nego i silom nametati svoju ideologiju – preodgajati narod. Dok se “desni” trude održati barem nekakav privid demokratičnosti, slobode i dosljednosti, “lijevi” jednostavno npr. ukinu zakon za kojeg su u Saboru koliko jučer i sami glasovali, otpuste sve koji im se odbiju pokoriti i postave svog Titovog SKOJ-evca Radmana. Tako se to radi.

A kada je tako u državnoj politici i najutjecajnijim medijima, kako onda može biti u svakodnevnom životu i na Internetu?

Najlakše je ilustrirati vlastitim primjerom. Gotovo dva desetljeća pišem po raznim mrežnim forumima, najvećma protuhrvatskim i projugoslavenskim (zanimljivije je), ali nikada, podvlačim nikada, pa čak ni za vrijeme najluđeg divljanja trećejanuaraca nakon Tuđmanove smrti, infantilni mrežni staljnizam nije bio toliko jak, i istovremeno toliko plitak, primitivan i bezobrazan.

Otkako sam u proljeće 2011. godine došao amo na Pollitiku, konstantno i kontinuirano me se pokušava ušutkati. Objavio sam dosad 37 tekstova, od čega je 4 odmah obrisano, a još 14 ih je jedva preživjelo, i to uglavnom samo zato što sam brzo skužio da je u shizofrenom svijetu detuđmanizacije daleko važnije imati pri ruci par dobrih prijatelja, negoli kvalitetno pisati.

Većina ovdašnjih minusima naoružanih Internet ratnika, ljubitelja moga lika i djela, nikad ništa suvislo nije komentirala ispod dnevnika koje toliko željno nastoje uništiti. Ako i jesu, većma su posve zanemarivali teme članaka, koncentrirajući se isključivo na moju skromnu osobnost – moju motivaciju, moje navodno članstvo u ovim ili onim strankama, moj posao i slično. Nešto kao volovi u areni, kad im toreador mahne crvenom krpom pred očima, jadna stvorenja više ništa drugo ne vide i ne znaju, samo jurišaju bezglavo🙂

Posljednja takva crvena krpa bila je tekst “ЕКСКЛУЗИВНЕ ВЕСТИ: МИЛАНОВИЋ ДОБИО АЗИЛ У СРБИЈИ”, mala satirička diverzija koja je prouzrokovala još jednu opću akciju grozničavog minusiranja. Prema bijesnim i zapjenjenim reakcijama u komentarima, kladim se da je dobar dio te žuči potekao ne samo od zločestog sadržaja članka, nego i od jednostavne nesposobnosti minusera, inače redom zakletih promicatelja ćirilice u Vukovaru, da ćirilićni tekst na srpskom jeziku kvalitetno i bez poteškoća, ahm, pročitaju. Zato sam im pripremio pravu poslasticu, za prste polizati – preveo sam ga na hrvatski jezik i latinično pismo:

PRIJELOMNA VIJEST: MILANOVIĆ DOBIO AZIL U SRBIJI

BEOGRAD, MOSKVA, LONDON (Tanjug) – Bivšem predsjedniku hrvatske vlade Zoranu Milanoviću bit će odobren azil u Srbiji. “Odluku smo već donijeli, a formalni postupak će biti ubrzan”, rekao je predsjednik srpske vlade Aleksandar Vučić, toplo zahvaljujući Milanoviću na dugogodišnjoj suradnji. Podsjetimo, Milanović je pobjegao u Beograd prije tjedan dana, isti dan nakon što se na YouTube-u pojavio snimak kako u hotelskoj sobi u Cavtatu od nepoznate muške osobe prima kufer pun zlatnih poluga s oznakama Narodne banke Jugoslavije. Slika nasmijanog Milanovića kako govori: “Jeb’o Dubrovnik, autocesta je vaša” dok broji zlatne poluge, uzdrmala je medije na području bivše Jugoslavije, a u Hrvatskoj izazvala prepast i nevjericu.

Novi predsjednik hrvatske vlade Siniša Hajdaš Dončić, inače bivši podpredsjednik SDP-a i bivši ministar prometa u Milanovićevoj vladi, koji je u novonastaloj situaciji, nakon izvanredne sjednice Sabora, preuzeo hrvatsku vladu, rekao je jučer da ni on osobno, ni vlada ni SDP, nisu imali nikakvih obavijesti o Milanovićevom djelovanju, o čemu su se informirali tek preko medija. “Ne može svaki hadezeovski kokošinjac imati cestu”, komentirao je Hajdaš Dončić, “a nova vlada je stabilna i odradit će svoj posao do kraja mandata. To je prvenstveni interes svih građana Hrvatske, a i regije.”

Hrvatska ministrica izvanjskih poslova Vesna Pusić potvrdila je da nova vlada ima dovoljnu većinu u Saboru i da nikakvih većih promjena ne će biti. Nije htjela odgovoriti na pitanje je li točno da je u Milanovićevom društvu u Beogradu viđen i njezin brat, istaknuti borac za ljudska prava Zoran Pusić, te u regiji i svjetski poznati novinar Boris Dežulović. Navodno su svi skupa otišli popiti kavu s još jednim borcem za ljudska prava, upraviteljem “Veritasa” Savom Štrbcem, i bivšim djelatnikom haaškog tužiteljstva Grahamom Blewittom.

Milorad Pupavac, novi hrvatski ministar prometa, inače podpredsjednik SDSS-a i bivši zastupnik srpske manjine u Saboru, rekao nam je da ne može komentirati glasine da je on organizirao Milanovićev bijeg. “Sadašnje okolnosti nas podsjećaju na mračne devedesete i Tuđmanov nacionalistički režim, kada nije bilo toleriranja različitosti, a nenaoružana srpska nejačad progonjena je sa svojih vjekovnih ognjišta, samo zato što je druge nacije ili političkog uvjerenja”, rekao je Pupavac, poričući bilo kakovu svoju umiješanost.

Hrvatski predsjednik Ivo Josipović nije bio raspoložen za razgovor s novinarima, ali njegov glavni savjetnik Dejan Jović uvjerava nas da se ne radi o krizi, te da će nova hrvatska vlada nastaviti uspješnu politiku suradnje s regijom.

Zoran Milanović nije htio ništa izjavljivati. Naš izvor iz srpske vlade kaže da Milanović zbog svoje sigirnosti boravi na tajnom mjestu u Beogradu, a nakon što azil bude formalno odobren, u planu mu je u što skorije vrijeme posjetiti Moskvu i London, na čijim će istaknutim sveučilištima održati niz predavanja iz politologije i ekonomije. Veleposlanik Ruske Federacije u Srbiji Aleksandar Vasiljevič Čepurin i veleposlanik Velike Britanije u Srbiji Denis Keefe nisu ništa potvrdili, ali su nam otpravnici poslova njihovih veleposlanstava izrazili nepodijeljeno zadovoljstvo izgradnjom cesta i mostova koji spajaju naše bratske narode.

Što kažete? Nadam se da ćete sada biti zadovoljni, a kladim se još više kad vam otkrijem da je na Forum.hr isti članak – na srpskom, ali na latinici – vrlo brzo uklonjen, a moj korisnički račun zabranjen. Dakle, ovdje sam još dobro prošao, zar ne? Pogledajte i biserno obrazloženje Forumovog admina:

“Forum.hr je privatno vlasništvo, a ne nekakav vox populi na kojem svatko može stajati i derati se baš što poželi, kao što ni sama demokracija ne predstavlja stanje u kojem se može flejmati bez ikakvih ograničenja.”

“Drugovi, mi jesmo za demokratiju, al’ ne da svako priča šta hoće“, jel’ tako? Vjerovali ili ne. E, da su Tuđmanu bili takvi “moderatori”, nikad ni jedan Feral ne bi izašao, a bogami ni Globus ni Nacional se ne bi puno bolje proveli🙂

ЕКСКЛУЗИВНЕ ВЕСТИ: МИЛАНОВИЋ ДОБИО АЗИЛ У СРБИЈИ

(MKn – Sub, 30/08/2014 – 13:00)

Zoki dobio azil u Srbiji

Zoki dobio azil u Srbiji

БЕОГРАД, МОСКВА, ЛОНДОН (Тањуг) – Бившем председнику владе Хрватске Зорану Милановићу биће одобрен азил у Србији. “Решење смо већ донели, а формални процес ће да иде експресно”, рекао је српски премијер Александар Вучић, топло захваљујући Милановићу на дугогодишњој сарадњи. Подсетимо, Милановић је избегао у Београд пред недељу дана, исти дан након што је на Јутуб процурела снимка како у хотелској соби у Цавтату од непознате мушке особе прима кофер пун златних полуга с ознакама Народне банке Југославије. Слика Милановића како се смеје и говори: “Јебо Дубровник, аутоцеста је ваша” док броји златне полуге, уздрмала је медије у региону, а у Хрватској изазвала шок и неверицу.

Нови председник владе Хрватске Синиша Хајдаш Дончић, иначе бивши потпредседник СДП-а и бивши министар промета у Милановићевој влади, који је у новонасталој ситуацији, након изванредне седнице Сабора, преузео владу Хрватске, рекао је јуче да ни он лично, ни влада ни СДП, нису имали никаквих обавести о деловању Милановића, о чему су се информисали тек преко медија. “Не може сваки хадезеовски кокошињац да има цесту”, коментарисао је Хајдаш Дончић, “а нова влада је стабилна и одрадиће свој посао до краја мандата. То је превасходни интерес свих грађана Хрватске, а и региона.”

Министарка спољних послова Хрватске Весна Пусић потврдила је да нова влада има достатну већину у Сабору и да никаквих већих промена неће да буде. Није хтела да одговори на питање да ли је тачно да је у Милановићевом друштву у Београду виђен и њен брат, истакнути борац за људска права Зоран Пусић, те у региону и светски познати новинар Борис Дежуловић. Наводно су сви скупа отишли да пију кафу са још једним борцем за људска права, директором Веритаса Савом Штрбцем, и бившим делатником хашког тужитељства Грејемом Блуитом.

Милорад Пупавац, нови министар промета Хрватске, иначе подпредседник СДСС-а и бивши српски посланик у Сабору, рекао нам је да не може да коментарише гласине да је он организовао Милановићев бег. “Садашње околности нас подсећају на мрачне деведесете и Туђманов националистички режим, где није било толерисања различитости, а ненаоружана српска нејачад прогоњена је са својих вековних огњишта, само зато што је друге нације или политичког уверења”, рекао је Пупавац, одбијајући било какву своју умешаност.

Председник Хрватске Иво Јосиповић није био расположен да разговара са новинарима, али његов главни саветник Дејан Јовић уверава нас да се не ради о кризи, те да ће нова влада Хрватске да настави успешну политику сарадње са регионом.

Зоран Милановић није хтео да даје никакве изјаве. Наш извор из српске владе каже да је Милановић због своје безбедности одсео на тајној локацији у Београду, а након што азил буде формално одобрен, у плану му је да у што скорије време посети Москву и Лондон, на чијим ће истакнутим универзитетима да одржи серију предавања из политологије и економије. Амбасадор Руске Федерације у Србији Александар Васиљевич Чепурин и амбасадор Велике Британије у Србији Денис Киф нису хтели ништа да потврде, али су нам отправници послова њихових амбасада изразили неподељено задовољство изградњом цеста и мостова који спајају наше братске народе.

Konačna presuda “detuđmanizaciji”

(MKn – Ned, 16/12/2012 – 20:54)

Jutarnji Srbobran na 16. 11. 2012.

Jutarnji Srbobran na 16. 11. 2012.

‘Ajmo opet. Ovdje na Pollitici, brojni lokalni “detuđmanizatori” – posrbice, kriptočetnici, tzv. “ljevičari”, crveni i žuti vragovi, jalnuški diletanti i ina sitnozuba stoka koja se na razne načine protivi i ne podnosi neovisnu hrvatsku državu – strahovito cvile i šize kad se objavi nešto što im smeta, a čemu ničim ne mogu parirati. Na sreću, obično ih više nema dovoljno da “problematični” dnevnik napadnu minusima, obrišu i uklone, a autora silom ušutkaju. Tada krenu ludovati, prijetiti, vrijeđati i pljuvati, diskreditirajući sami sebe bolje i učinkovitije negoli išta drugo zamislivo, a usput postajući neiscrpan izvor dnevne tragikomične thrash zabave. Kakav Red Carpet, kakva Severina, kakve izjave Zorana Milanovića, kakvi bakrači, ljudi… dođite na Pollitiku, zavalite se i čitajte🙂

Ne dvojim da će i ovaj dnevnik prouzrokovati i polučiti slične rezultate i reakcije. Radi se o famoznom tekstu koji je osvanuo na mrežnim stranicama Jutarnjeg lista 16. studenog 2012. ujutro, prije objave drugostupanjske presude Gotovini i Markaču… da bi negdje tijekom Meronovog čitanja netragom nestao. Puf, ispario, i više ga na webu Jutarnjeg nije moguće pronaći. No, vrijedni i, ahm, pomalo zlobni ljudi potrudili su se sačuvati ga, na primjer, nauk & opomenu budućim generacijama. Užvajte:

Snježana Pavić:
“Sudac Meron danas će pročitati konačnu presudu Hrvatskoj dr. Franje Tuđmana”
(Jutarnji list, 16. 11. 2012.)

“Nije Tuđman morao osobno biti optužen da bi se sudilo njegovom projektu

Kada danas ujutro šef Haaškog suda Theodor Meron bude čitao pravomoćnu presudi Anti Gotovini i Mladenu Markaču, s treskom će se zalupiti vrata na jednoj fazi hrvatske povijesti. Kako god Žalbeno vijeće Haaškog suda odreže kaznu dvojici generala, smanji je ili potvrdi, to će biti presuda Franji Tuđmanu i Tuđmanovoj Hrvatskoj.

Jasno je da Haaški sud sudi pojedincima, a ne državama, baš u namjeri da se krivnja individualizira, a ne da je generacijama poslije kao teret nose cijeli narodi. Jasno je i da će tu kaznu odslužiti dvojica konkretnih ljudi, Gotovina i Markač, obojica danas 57-godišnjaci, pojedinci sa svojim osobnim životima.

Jedan je kao dječak pobjegao preko granice i mijenjao kontinente živeći život pun pustolovina poput nekog superjunaka, drugi je krotko gradio karijeru u policiji bivše države. Krenuli su u život u različitim pravcima, da bi ih spojio rat devedesetih i Carla del Ponte. Danas se u Haagu izriče pravomoćna presuda njima dvojici, ne državi, no simbolički je haaški proces za Oluju bio proces tuđmanovskoj Hrvatskoj devedesetih.

Protjerivanje Srba

Činjenica je da je haaška optužnica za Oluju iskonstruirana za politički i vojni vrh države, a ne za šefa specijalne policije, naftaša i generala s biografijom legionara. Tako je zločin u Gruborima (počinili su ga specijalci, a njihov nadređeni nije osigurao da počinitelji budu kažnjeni, što bi, recimo, bio ključan krimen da se htjelo suditi za njihova nedjela u Oluji) ovdje tek jedan element široko postavljene optužnice.

Po Haagu, nije Markač kriv za ubojstva kao što je Blaškić odgovarao za ubojstvo u Ahmićima, nego prije svega zato što je poslužio Tuđmanu, Gojku Šušku i Zvonimiru Červenku, prvoj trojici iz optužnice, u provedbi cilja o protjerivanju Srba iz Hrvatske.

Remetilački faktor

Optužnica protiv Gotovine ili Markača nije poput one kakvu je Haaško tužiteljstvo pisalo protiv, recimo, generala Sefera Halilovića, optuženog, pa oslobođenog optužbe za pokolj u Grabovici u Hercegovini. Ključni zločin za koji odgovaraju Gotovina i Markač nisu ubojstva više od 150 staraca preostalih nakon Oluje, ni pljačka i palež stotina sela, nego protjerivanje većine srpskog stanovništva s područja oslobođenog u Oluji.

Tuđman je smislio cilj koji nikada nije tajio: Hrvatska bi bila stabilnija s manje Srba, često je to ponavljao i u javnim prigodama. Te Tuđmanove izjave uzeli su haaški tužitelji, dodali im Brijunski transkript i napisali optužnicu. Na Brijunima je dr. Franjo Tuđman 31. srpnja 1995. okupio vojni vrh i ondje su smislili kako provesti taj plan protjerivanja Srba, smatra Tužiteljstvo, a potvrdilo je prvostupanjsko vijeće Haaškog suda.

Taj plan o protjerivanju “remetilačkog faktora”, kako je Tuđman zvao Srbe, proveli su artiljerijskim napadom prva dva dana Oluje: napali su Knin i druge gradove granatirajući ih tako nasumično da su među stanovništvom izazvali paniku, pa su ljudi u strahu pobjegli i zauvijek napustili svoje domove.

Ono što je uslijedilo poslije, ubojstva, pljačke i palež, to nije bilo unaprijed smišljeno, ali se moglo očekivati, piše Haag, a cilj svega bio je spriječiti povratak Srba, što je osigurano kasnijim diskriminacijskim mjerama hrvatske Vlade, koja je dvjema uredbama oduzela imovinu odbjeglim Srbima planirajući njihove kuće pokloniti koloniziranim bosanskim Hrvatima.

Na Brijunima su uz Franju Tuđmana bili ministar obrane Gojko Šušak, general zbora Anton Tus, generali Pavao Miljavac, Miljenko Crnjac, Luka Džanko, Željko Glasnović, Marijan Mareković, Petar Stipetić, Josip Lucić, Imra Agotić, admirali Ante Budimir i Davor Domazet i brigadir Mirko Norac. Gotovina i Markač također. Zašto su samo oni optuženi?

Konačna kazna

Nije dr. Franjo Tuđman morao osobno biti optužen da bi se sudilo njegovu projektu. Krajina je zasuta lažnim lecima kojima se srpsko stanovništvo poticalo na bijeg, otvoreni su im koridori za izlazak, a predsjednikova poruka da ostanu nije zvučala umirujuće, nego prijeteće. Većina srpskog stanovništva je otišla: za to će danas konačnu kaznu saslušati šef specijalaca i zapovjednik jednog od dva operativna sektora u operaciji Oluja.

Haaška presuda će najglasnije odjeknuti u javnosti, ali najveći posao u zatvaranju ratnog poglavlja hrvatske povijesti obavljaju domaći sudovi: Glavaš služi kaznu za zločine u Osijeku, Merčep tek čeka na presudu za zločine iz 1991. Oni prvi, poput Norca, već izlaze iz zatvora. Lora, Sisak, Kerestinec – diljem Hrvatske, manje ili više uspješno, lokalni sudovi čiste zajedničku prošlost od zločina i nepravde.”

.

Kad krinke konačno padnu, kako odjednom više ne ostane baš ništa od šarene laže o “individualizaciji krivnje”, zar ne?🙂

Bilo je to samo malo podsjećanje na projekt i sliku “Hrvatske” kakvu su nam 12 godina pripremali naši domaći “detuđmanizatori” mesići, pusići, jergovići, ivančići, beškeri, teršelići i ine posrbice, licemjerni patološki mrzitelji hrvatstva – demoraliziranu, pokorenu, podjarmljenu, zauvijek osakaćenu i uništenu nazovidržavu, iz snažne i ponosne ratne pobjednice podmuklim specijalnim ratom pretvorenu u sramotnu tvorevinu “etničkih čistača”, s novom povijesnom kvazijasenovačkom hipotekom genocida na narodnim leđima, državu bez ikakvog smisla, svrhe, perspektive i budućnosti. Državu koju treba “zaključati i srušiti”…

To je trebao biti glavni rezultat “detuđmanizacije”. To je bio njezin temeljni cilj i jedini pravi razlog – postići u miru ono što se nije uspjelo u ratu. Vratiti Hrvatsku u stanje iz 1989, a onda početi ispočetka, ‘ajmo Jovo nanovo, red “genocida”, “ustaša” i “klerofašista”, pa red “regiona”, “pomirbe” i “sučavanja s prošlošću” na rektalno-regresivni Rekom način. Što država, čija je najveća povijesna vojna pobjeda na međunarodnom sudištu ocijenjena “zločinačkim poduhvatom progona srpskog civilnog stanovništva”, ima tražiti u Europskoj uniji? Zašto bi uopće i postojala? Pa red cajki, pa red desetaka i stotina tisuća tužbi srpskih “prognanika” za odštetu zbog “protjerivanja”, pa red Žikine dinastije… i ‘ajmo natrag u Jugosferu, bre🙂

E, da. Koristim priliku i javno pozivam sve one koji imaju i/ili znaju bilo što o famoznom dokumentarnom filmu kojeg je HTV, navodno, bio pripremio za prikazivanje u slučaju potvrde prvostupanjske presude, da se jave – da o njemu progovore, ili da ga stave na svjetsku mrežu. Bilo bi odista šteta budućim naraštajima ne ostaviti u naslijeđe jedno takvo kolosalno dostignuće “detuđmanizacije”.

Posthaaška predblagdanska lijenost

(MKn – Čet, 13/12/2012 – 18:21)

Tekst koji prenosim ne odražava moja politička gledišta u potpunosti. Najkraće rečeno, preblag je, premekan i prepopustljiv prema nekima koji političku milost vrlo slabo zaslužuju. No, istovremeno je prepun zanimljivih informacija i podataka do kojih ne možete doći u sitnozubom tisku tipa Večernjeg, Jutarnjeg, 24 sata i sličnom žutilu, a idu nam blagdani, pa valja biti sretan, veseo, dobre volje i općenito dobronamjeran, zar ne?🙂

Vesna Škare Ožbolt: “Neselektivno granatiranje DORH-a”

“U ovih mjesec dana od izricanja oslobađajuće presude generalima Gotovini i Markaču, događaji na političkoj i medijskoj sceni prestizali su jedni druge takvom brzinom da je bilo teško pratiti tko se iskreno raduje, tko je razočaran, a tko, nakon što su generali oslobođeni, već traži neke nove mete za napad. Bilo je tu doista svega; od povlačenja teksta iz jednih dnevnih novina kojim se najavljivala “konačna presuda Tuđmanovoj Hrvatskoj”, storniranja već snimljenog dokumentarca koji je, sudeći po “foršpanu”, bio u sličnom tonu s tim sramotnim tekstom, a bivšem predsjedniku Mesiću trebalo je tjedan dana da uopće dođe do zraka… srećom, uvijek staloženi predsjednik Josipović svojim govorom i dočekom dvojice generala cijelu tu pomalo shizoidnu atmosferu brzo je vratio u normalu.

Prvo “prebacivanje” na novu metu izvela je Vesna Teršelič, predsjednica udruge Documenta, i komentirajući presudu za TV postaju Al Jazeera, uperila oštricu na DORH, izjavivši kako “…DORH nije imao snage donijeti niti jednu pravomoćnu presudu za ratni zločin u i nakon Oluje…”, te da “…misli kako će presuda usporiti daljnje istrage.” Isto je ponovila i za brojne druge medije. Nije moguće ni približno procijeniti koliko je milijuna ljudi u Hrvatskoj, u regiji, ali i u inozemstvu, samo taj dan dobilo “informaciju” kako je DORH općenito “neaktivan i da nema snage procesuirati zločine”.

No, Izvješće o radu DORH-a za 2011. s podacima o ratnim zločinima (stanje na dan 13. veljače 2012) u velikoj je mjeri demantira: od kraja 1991. pokrenut je kazneni postupak za 490 ratnih zločina protiv 3432 osobe, od čega 2999 nepoznatih; pravomoćno su osuđene 554 osobe, a nakon provedene istrage, postupak je obustavljen protiv 1238 osoba. Velik broj odbačenih prijava potvrđuje da je DORH itekako radio svoj posao – štoviše, težeći postići što više konačnih presuda, ponekad je čak podnosilo istražne zahtjeve i bez dovoljno dokaza.

Istina je da su za ratne zločine tijekom i nakon Oluje podnesene 3 kaznene prijave protiv 10 poznatih i 24 nepoznate osobe, a nekoliko je slučajeva u fazi istrage. Za ostale zločine, od 6390 prijava protiv poznatih i nepoznatih osoba, od čega 439 pripadnika oružanih snaga, do danas je osuđeno 2380 osoba. Tri su ključna razloga zbog čega je broj optuženih za ratne zločine relativno malen:

a) Zakon o primjeni Statuta MKSJ i progonu za djela protiv međunarodnog humanitarnog prava kojim se dopušta korištenje dokaza izvedenih pred haaškim sudom u postupcima pred domaćim sudovima donesen je tek 2003, a tada su na 4 suda formirani i specijalizirani odjeli za ratne zločine;

b) do 2005. hrvatsko pravosuđe nije imalo ovlasti pozivati svjedoke iz Srbije ili BiH, i tek od te godine dobiva dokumente haaškog suda s prikupljenim iskazima svjedoka; i

c) ratni zločini specifična su kaznena djela čije dokazivanje je vrlo kompleksno, zbog nedostupnosti osumnjičenika i/ili svjedoka i zbog proteka vremena.

Nije to hrvatski specifikum, a niti se radi – kao što to mnogi iz nevladinih udruga i iz medija često imputiraju – o izbjegavanju ili zataškavanju; i sam Haaški sud u prvostupanjskoj presudi generalima, od 320 poimence navedenih osoba, samo za njih 44 potvrdio je, izvan razumne sumnje, da su žrtve ratnog zločina.

Procesuiranje ratnih zločina ubrzalo se od 2009. kada je donesen novi Zakon o kaznenom postupku. Tim zakonom omogućeno je, u slučaju pojave novih dokaza bilo od strane tuženog ili tužitelja, preotvaranje postupaka za ratne zločine koji se sude in absentia i za razliku od ranije prakse, tuženi više ne mora nužno biti prisutan.

Uz pomoć sredstava Kraljevine Nizozemske, DORH je realizirao Bazu podataka ratnih zločina, a 2009. osmislio projekt “Časnik za vezu DORH-a”, u sklopu kojeg kvalificirani stručnjaci selekcioniraju podatke iz baze ratnih zločina suda u Haagu. Taj sjajan projekt rezultirao je pokretanjem desetak novih kaznenih postupaka za ratne zločine. No, o takvim postignućima nevladine udruge i novinari rijetko govore ili pišu, radije rade pritisak na DORH, kao da je ono institucija koja radi na “na normu”. Takvima – a to su većinom analfabeti što se prava tiče – možda je najbolje citirati riječi predsjednika Josipovića: “Nikome ne može koristiti silom tražiti krivce, pa da se osude nevini ljudi.”

Neshvatljivo je da Documenta, pored DORH-a gdje rade vrhunski stručnjaci prema strogim profesionalnim standardima, i dalje koristi podatke iz izvješća HHO-a o 670 ubijenih civila i 22.000 spaljenih kuća u Oluji, a koje je haaški sud odbacio kao nevjerodostojno. Ne bi li bilo logičnije osloniti se na podatke Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, još jedne institucije u kojoj rade ozbiljni i, što je važno naglasiti, nepristrani znanstvenici, na čelu s dr. Antom Nazorom?

Arhiva Centra sadrži izvješća i iz srpskih izvora, između ostalog i o stradanjima krajiških Srba od djelovanja srpske vojske, te međusobna ubojstva i samoubojstva Srba tijekom povlačenja, a zabilježena su i brojna svjedočenja o spaljivanju i uništavanju kuća od strane samih Srba. Identična praksa zabilježena je i u Sarajevu kada su, u samo dva tjedna prije ujedinjenja grada, Srbi s Grbavice i Ilidže pod naredbom vodstva iz Pala, spaljivali svoje kuće i stanove. Oni koji bi odbili jer su željeli ostati, izlagani su prijetnjama ili ubijani. Prema procjenama UNHCR-a, bosanski Srbi uništili su vlastite imovine u vrijednosti nekoliko milijuna dolara.

Neprihvatljivo je da Teršelič ignorira činjenice, pa kaže kako je u Oluji “prognano 200.000 ljudi” iako je drugostupanjskom presudom potvrđeno da se nije radilo o planiranom progonu stanovništva od strane HV-a. Uostalom, postoje i drugi izvori koji potvrđuju da je odlazak krajiških Srba bio ranije planiran; primjerice, snimka gostovanja Save Štrbca, predsjednika udruge Veritas, u studiju TV Banja Luke 7. kolovoza 1995. kada je rekao: “Odlučilo se da se ide u egzodus, jer je bilo potrebno prvenstveno sačuvati biološku masu.”

Srpski su mediji, a i politika, egzodus prekvalificirali u etničko čišćenje iz razloga koji je Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, u interviewu u emisiji “Jedan na jedan” TV Beograd, objasnila ovim riječima: “To je bila neka vrsta kalkulacije, što se može dobiti žrtvovanjem hrvatskih Srba, odnosno pretvaranjem srpskih žrtava prije svega u žrtve Republike Hrvatske.”

Osim što ne drži mnogo do činjenica, Teršelič često prekoračuje svoj mandat – a to je prikupljanje podataka o svim žrtvama – i upušta se u političke i povijesne prosudbe, za što nije ni stručna, ni kompetentna; tako će izjaviti da se “Hrvatska mora distancirati od dijela Tuđmanovog nasljeđa, kao i Srbija od Miloševićeve politike”, čime provlači tezu o izjednačavanju krivnje za rat. Ili čak: “Ne želim sav teret staviti na Hrvatsku, jer su izbjeglice bile zastrašivane i od ljudi optuženih ili osuđenih za ratne zločine poput Milana Martića i Milana Babića…”, čime pozicionira Hrvatsku kao primarnog krivca za odlazak krajiških Srba.

I Milorad Pupavac, predsjednik SNV-a, nonšalantno prelazi preko činjenica iz pravomoćne presude, i u interviewu za austrijski Der Standard odlazak Srba naziva “velikim zločinom etničkog čišćenja”, dok u članku “Budućnost Srba u Hrvatskoj” za beogradsku Politiku piše: “Presuda nije shvaćena kao sloboda za generale, već kao oslobađanje od krivice.” Neozbiljno je od političara njegovog formata sugerirati kako će DORH, sad kada je presuda donesena, zatvoriti “butigu”. Njegovo je legitimno pravo tumačiti presudu kako želi, no podaci o broju procesuiranih slučajeva i pravomoćnih presuda od 1991. do danas pobijaju tu njegovu tezu.

Osim toga, Pupavac dobro zna da DORH, prema Ugovoru o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, ima zakonsku obvezu dovršiti procesuiranja svih zločina. A njegovo patetično lamentiranje da je “…presuda Srbe u Hrvatskoj još jednom podsjetila na najgora iskustva prema njima počinjenog zločina u ratu 1995, ali i u ratu 1991/92.” neugodno podsjeća na praksu Savezne Republike Jugoslavije i tadašnjeg ministra vanjskih poslova Vladimira Jovanovića, koji je skoro u svaki službeni podnesak Ujedinjenim Narodima, Haagu ili Bruxellesu ubacivao obavezni pasus o Jasenovcu i “genocidnoj hrvatskoj naciji”.

Ovom rečenicom, bez da je ijednom riječju spomenuo i hrvatske žrtve ili tko je počinio agresiju, Pupavac kao da želi nastaviti tu praksu etiketiranja Hrvatske kao genocidne države i održavanja mita o Srbiji kao vječnoj žrtvi. Takva politika je neodgovorna kako prema narodu kojeg predstavlja, tako i prema državi u kojoj živi i radi.

Zoran Pusić, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava, također se uključio u neselektivno granatiranje DORH-a, pa će za agenciju SENSE Tribunal napisati: “Međutim, egzodus Srba iz Hrvatske, zločini, žrtve, zataškavanje i neprocesuiranje zločina…” Očito je zaboravio da je Haaški sud već u prvostupanjskoj presudi utvrdio da Hrvatska nije provodila politiku neprocesuiranja i nekažnjavanja. Što se tiče njegovog stava kako je oslobađajuća presuda kontroverzna – a nije jedini koji tako zbori – jer se Fausto Pocar i Carmel Agius, dvojica sudaca Žalbenoga vijeća haaškoga suda, nisu suglasili s oslobađajućom presudom hrvatskim generalima, vrijedi podsjetiti da je upravo sudac Pocar bio na čelu Prizivnog vijeća koje je 2006. donijelo odluku kojom se Srbiji odobravaju zaštitne mjere za transkripte Vrhovnog saveta obrane (VSO), iz kojih se vidi izravna umiješanost Srbije u rat u BH i pokolj u Srebrenici. Zbog toga, Međunarodni sud pravde kod rješavanja tužbe BH protiv Srbije nije imao te dokumente, Srbija je oslobođena optužbe za genocid, a Bosna izgubila šansu za naknadu ratne štete.

Zanimljivo je kako su Pusić, Teršelič i Pupovac fokusirani isključivo na Oluju, kao da je rat počeo 4. 8. 1995. Sustavne zločine nad Hrvatima od početka srpske agresije tj. od 1991. do 1995 – za razliku od sporadičnih zločina iz Oluje koje nitko ne niječe, niti pokušava zataškati – jedva da više itko spominje. DORH će nastaviti procesuirati ratne zločine jer je to civilizacijsko pitanje, i jer je pravedno da krivci odgovaraju. Svi su hrvatski građani s time suglasni ili, kako je to predsjednik Josipović strpljivo pokušavao objasniti prilično agresivnom novinaru u interviewu za B92: “U Hrvatskoj malo tko danas govori da nije bilo zločina.”

Kada bi Teršelič, Pupovac i Pusić svoje izjave temeljili na provjerenim činjenicama, a ne na podacima iz nevjerodostojnih izvora ili pak osobnim impresijama, kada ne bi a priori iznosili sumnje u dosadašnji i budući rad DORH-a, mnogo bi više učinili za smanjivanje tenzija, izgradnju povjerenja žrtava i svjedoka zločina u pravosuđe i kreiranje pozitivne klime za uspješno rješavanje svih zločina. Ne samo onih iz Oluje.” (Objektiv)

Koliko god bio lijen, još jednom priznajem, prsti me svrbe da odbacim Vesničinu političku korektnost i oprez, jer neki osvjedočeni ljubitelji teršelića “detuđmanizatora”, koji se u tekstu samo spominju, jednako zaslužuju, e, ono, žestoko “neselektivno granatiranje”, o ostalima da ni ne govorim… ali hej, nema žurbe. Mesićevog haaškog tereta i povijesne hipoteke smo se riješili, zar ne? Generali su slobodni, Tuđman je slobodan, Hrvatska je slobodna – budimo velikodušni u pobjedi, pružimo još jednom ruku, dajmo svim “detuđmanizatorima” i posrbicama vremena i prilike da se dobro pogledaju u zrcalo, počešu po glavama, suoče sa svojim životnim pogrješkama i ahm, korigiraju svoja, ehm, stajališta o raznoraznom.

Idu blagdani, radujte se narodi…🙂

Lako je biti “Vidoviti Milan” kad su Srbi u pitanju

(MKn – Pon, 13/08/2012 – 17:04)

Ustaška kuhana noga

Ustaška kuhana noga

Od većih tekstova na mome epovima opjevanom i slavom ovjenčanom blogu, samo “Šuvare ustašo!” nekim čudom nije objavljen na Pollitici. Zašto? Ne sjećam se. Vjerojatno se radilo o malo dužem odgovoru na nešto u nekoj raspravi, koji je kasnije dorađen i ilustriran, ali zašto ga nisam i ovdje postavio, iskreno, pojma nemam. No kako to već biva, e čudnijeh li puteva gospodnjih, razlog mi se pred nekoliko dana ukazao sam od sebe. Providnost je jednostavno čekala bolji trenutak🙂

Kako ćete vidjeti u nastavku, taj “bolji trenutak” je nastupio. Zato, evo prvo izvornog dnevnika, istina za potrebe nestrpljivog publikuma i snažnije poante malo skraćenog, a nakon njega slijedi… šećer na kraju🙂

“Šuvare ustašo!” (03. srpnja 2011.)

Tzv. Samostalni srpski tjednik Novosti, nekad zvan Feral Tribune, objavio je još jedan zanimljiv članak “Interview s krumpirom”, u kojem opet žestoko grize blentavu ručicu koja ga hrani.

Okej. Na stranu što se frustrirani novinari oduvijek vole igrati pravnika i sudaca, na stranu što je Sanaderov/Ježićev Novi list, jednako kao i većina izdanja Pavićevog EPH, od te “kupovine” i uopće od Sanaderove vladavine, još gore hrvatofoban negoli ikada prije (uglavnom zato što su ex-Fekalovci redom prešli u tzv. mainstream medije i sad ih, onako kao agent Smith iz “Matrixa”, sve pokušavaju pretvoriti u sebe, u svoj tragikomično degenerični i anakroni jugoslavenski filosrpski “računalni program”) – ali po mom skromnom mišljenju, Ježićevih dvjesto tisuća su obična kap u moru od oko dvadeset pet milijuna kuna, koliko je koštala Josipovićeva kampanja. Zato bih rekao da ovaj Ivančićev tekst ima posve drugi povod, zapravo dva.

Prvi, Medvednica.

Ove godine na Dan… hm, nečeg, po prvi put nakon Mesićevih 10 olovnih godina bijednog jugoslavenskog deja vu mraka, kompletni državni vrh otišao je na “Tuđmanov” Oltar domovine na Medvednici i položio vijence.

Fekalovci to jednostavno ne mogu otrpjeti. Za agent-Smithovske vampire, to je kao da ste ih polili svetom vodicom, ili kao da ste im doveli “ustašu” Nea da ih sve redom išamara i išuta nogom u guzicu🙂

Drugi, Josipovićev interview za Večernje novosti.

Neću analizirati, nema potrebe. Uza sve svoje nevjerojatno naivne iluzije i odavno viđene i u povijesnoj ropotarnici isprobane političke zablude, Josipović između redaka ipak kaže ono što je jasno svima – da je haaška presuda hrvatskim generalima obična sramotna nakarada koja ni s pravom, ni s činjenicama, ni s elementarnim zdravim razumom, nema baš nikakve sveze.

Još jedna debela crvena (s crveno-bijelom šahovnicom) krpa pred fekalnim očima. Sjećate se što je Mesić napisao u Novom listu nakon reakcija državnog vrha na presudu? Citiram: “…Izjavljivati na političkoj razini kako je presuda neprihvatljiva za Hrvatsku, govoriti o tome kako je Hrvatska bila na optuženičkoj klupi, to nije samo neozbiljno, to je politički opasno…” Na isti način, upravo orgazmično ushićen haaškom eskapadom, kopitnuo se još jedan ex-Fekalovac, Marinko Čulić.

Kužite?

Njihova intencija nikada nije bila pronaći i kazniti krivce za hrvatske ratne zločine. Jebe se njima živo za “nevine žrtve” i slične žvake. Oni su htjeli i hoće dokazati da Hrvatska nije vodila obrambeni rat za nezavisnost, nego da protjera Srbe.

Od Borisa Budena u Arkzinu 1996, preko nekih sudionika “trećejanuarske revolucije” 2000, pa sve do izjava Save Štrbca nakon presude generalima, sve je to jedna ista priča – ona koju su nam ispričali Memorandum SANU i Slobo Milošević.

Pakiranje je, istina, drugačije, zapravo mijenja se po potrebi, ovisno o okolnostima i povijesnom trenutku. Namjesto kokarde s dvoglavom kokoši, tu je crvena zvijezda petokraka, namjesto tenkova i aviona, tu je “borba za ljudska prava”, namjesto “Slobodane pošalji salate…”, sad nam na debilno rvacko uvce pjevuši “jugoslavenski” Big Brother, ali sadržaj je u osnovi ostao jednak. Vuk Karadžić, Nikola Stojanović, Draža Mihailović, Aleksandar Ranković… Boris Tadić. Jučer, danas, sutra.

Oduvijek…

…A kad je to napokon učinjeno, nakon što se kompletni politički i obavještajni stroj Njezine omnipotentne otočke Ekscelencije toliko uznojio i uspuhao da slomi i zgazi neposlušni duh tamo nekog izmišljenog nazovi-naroda veličine jednog osrednjeg grada, vot d fak dej kikd ar es u nogometu, gad demnid, tko je sad taj neki Josipović da to ne prihvaća?

Moolim, štaa? Zar mu nismo stavili tamo tog nekog Dejana nekako, da mu suflira i objasni šta treba reć’ i mislit’, bre? I koji dik radi taj madrfakn Desić? Šta? Dobro, Mesić, onaj što smo mu sve redom njuzpejprz i televižnz pokupovali i ljude namestili gde treba, bre? Džizs Krajst, pa šta je ovo, jebemu sunce kalajisano!?🙂

Dakle, pripazi se, Josipoviću. Nastaviš li tako, dogodit će ti se isto što i Šuvaru 1989. Ne vjeruješ mi? Pa kriptočetničke spodobe po forumima već te zovu luburićevcem i nacistom.

Mislim, ono, iskreno, baš me briga. Ali nemoj poslije reć’ da te nisam upozorio🙂

Fino. A sad, kako sam obećao, vrijeme je za malo “Rekoh vam!” likovanja. Moja oduvijek apsolutno omiljena i obljubljena novina, bivši Feral Tribune, sada mnogo preciznije nazvana Srpske Novosti, objavila je još jedan vrlo sličan tekst “Osvetnik s Pantovčaka”.

Mila majko, čega tu sve nema. Iz pera bivšeg fekalovca Ivice Đikića, inače Mesićevog biografa-ulizice, doznajemo da se “razjareni” predsjednik države Ivo Josipović “upeo da zagorča život novinama… (Srpskim Novostima, op. MKn) i Srpskom narodnom vijeću”, da je “svoju funkciju shvatio kao poligon za spletkarenje na najvišoj razini”, da “smišlja kako napakostiti novinama” (Srpskim Novostima, op. MKn), da “svojim sugovornicima – u rasponu od utjecajnih novinara do visokorangiranih državnih funkcionara – off the record širi izmišljotine o ovom listu”, da “zagovara da se… prekine dotok javnih para novinama… (Srpskim Novostima, op. MKn) i njihovu izdavaču”, da je “zaboravio na svoje ovlasti i na civilizacijska dostignuća” i da se “upustio u zakulisne rabote čiji je jedini cilj da se uguši jedan neposlušni medij” (Srpske Novosti, op. MKn).

I to sve samo u prvom odlomku teksta🙂

Podsjećam, radi se o jednoj od udruga Srba u Hrvatskoj, Srpskom narodnom vijeću (SNV), kao i Samostalnoj demokratskoj srpskoj stranci, zapravo uglavnom jednoj te istoj družini koja ima svoje novine “Srpske Novosti”, milošću Sanader-Mesićevom financirane iz hrvatskog državnog proračuna, i kojoj su Jaca, Šeks i ini detuđmanizirani HDZ-ovci nedavno u pravom staljinističkom maniru htjeli darovati politički ekskluzivitet za predstavljanje Srba u Hrvatskoj, što je, na sreću, spriječio Ustavni sud.

Do kraja Đikićevog teksta ćete doznati da Josipović “zloupotrebljava svoju funkciju”, i to “suprotno ovlastima koje mu daje Ustav”, a zašto? Pa “da bi umjetno stvarao marionetsku alternativu Srpskom narodnom vijeću”, izdavaču Srpskih Novosti. Hopa, tu smo – Mile Pupovac nikako nije htio doć’ čak ni na plačljivu kukuriku oprostite-nam-što-smo-pobijedili proslavu “Oluje” u Knin, pa se u hipu ugurao bivši zapadnoslavonski drakula Veljko Džakula, a to pupovcima i fekalovcima nikako ne paše. Zašto? Zbog dolaska na hrvatsko obilježavanje “Oluje”?

Da, ali sekundarno. U pitanju su barem dvije osnovne stvari.

Kao prvo, lova. Spomenuto SNV-ovo isključivo predstavljanje Srba u Hrvatskoj znači i apsolutno pravo na raspolaganje novcem poreznih obveznika, a s njim i fini, ugodni životić vječnih “ugroženih Srba” i “disidentskih novinara” na državnim jaslama, ahm, zemlje koja ih tako okrutno i nesmiljeno “ugrožava” i “progoni”. Pogotovu u teškoj recesiji, tu nema i ne smije biti mjesta za bilo kakvo konkurisanje, bre.

Kao drugo, proslava “Oluje” sama po sebi, o kojoj i Mile Pupovac, i Mesić, i njegovi glasnogovornici iz Feral Trib… pardon, Srpskih Novosti, a i Veljko Džakula, misle posve jednako kao i Savo Štrbac. Naravno, za sada se to još ne usude javno reći, nego čekaju prosinac i obećanu drugostupanjsku haašku odluku.

Zato je Josipović Mesiću, pardon Đikiću, još uvijek samo tek “razjareni spletkaroš” koji “zloupotrebljava svoju funkciju”, a ne i “ustaša”… ali ne brinite, doći će vrijeme. Evo, jeste li se kad zapitali odakle oporbenim medijima u Tuđmanovo vrijeme onolike informacije? Tko je to bio krtica u Tuđmanovoj vlasti koja je Globusu i Nacionalu, a osobito Feral Tribuneu, redovito dostavljala državno prljavo rublje? Naravno, svaki put apsolutno pažljivo i brižljivo upakirano tako da baš svačije gaće grozno smrde, osim nečijih koje su oduvijek svetački snježnobijele, nevine i čiste?

Pa upravo onaj koji je s prodajom i trženjem hrvatskih državnih i vojnih tajni nastavio i poslije Tuđmanove smrti, koji je misterioznim obratom od luzera s 5% podrške birača i neuspjehom da na izborima uđe u Sabor postao predsjednik države, i tamo ostao deset godina – Stjepan Mesić. No dobro, krtica je bilo još, ali ovaj kapitalni primjerak Talpidae Soricomorpha bio je i ostao glavni i odgovorni urednik krtičjih novina & sekretar centralnog krtičjeg komiteta u Hrvatskoj. A baš u taj blatnjavi krtičnjak budući ustaša Josipović je početkom godine ozbiljno ugazio, dovodeći u pitanje Mesićev ured i status.

Oho… vidi-vidi, kako se stvari fino sklapaju i slažu, zar ne?

Razmislite još malo. Proslava “Oluje”, pa makar i onako jadnjikava, bezmuda i beskičmenjačka kao ove godine, jest proslava najveće hrvatske ratne i narodne pobjede u cjelokupnoj dosadašnjoj povijesti – i to Tuđmanove pobjede, što god tko mislio – a to je Mesiću, mila majko, najgora noćna mora. Nepodnošljivo. Neizdrživo. Sjetite se, radi se o čovjeku koji je na početku rata otišao u Beograd, u predsjedništvo SFRJ, s planom da se uz pomoć JNA riješi “nacionalista Miloševića i Tuđmana”, a on da postane novi Tito, ‘ej.

Nije mu uspjelo, jer nije računao na onoliko velikosrpstvo i četništvo JNA, pa je izašao iz HDZ-a, strpljivo čekao svojih 5 minuta, pogodio se s Haagom za pokajništvo i oprost od progona, a onda sa svojom rabotom marljivo nastavio 2000. godine, i tako sve do danas. Svi su drugi nevažni, svi su drugi zločinci i razbojnici, samo je on oduvijek prav, pošten i zaslužan. Nek’ se hrvatska ratna pobjeda za haaškim stolom pretvori u poraz, nek’ se Hrvatima opet nametne “jasenovački kompleks”, ma nek’ cijeli svijet propadne, ništa nije važno, samo da najdeblji ličko-slavonski krt postane veći hadžija od mrskog Tuđmana… ali opet nije uspio. I neće🙂

No, svejedno. Tko mu se to sada, već pod duboku starost, usuđuje dirati u silne nagomilane apanaže, povlastice i privlegije njega i njegove “novinarske” i “manjinske” podzemne krtičje svite? Neki tamo balavi Titin pionir…🙂

Molim? Ne, ne branim kuhanu nogu. Na kraj mi pameti. Moje mišljenje o njemu i njegovoj politici vrlo je dobro poznato, ali isto je tako jasno kao dan da Srpske Novosti nikada ne bi ni zucnule o njegovoj korumpiranosti i koristoljublju, da nije zapeo za Mesića. Zato sam, sram me bilo, zlurad i zloban, k’o što sam bio i kad sam pisao o detuđmaniziranom HDZ-u. Ovakvih stvari o Josipoviću će biti još, i to, ako nastavi gaziti u krtičnjake, što dalje, sve gore.

Iako je Srbima popuštao i podilazio do u beskraj, Šuvar je dobio svoje na “mitinzima istine”. Ni Josipović neće bolje proći.

Kako je nova vlada na samom početku potcijenila i ponizila hrvatske pravosudne radnike

(MKn – Sub, 31/03/2012 – 11:49)

Ovo što slijedi neće biti moj uobičajeni dnevnik. Nikada dosad nisam pisao o stvarima koje bi se mogle promatrati i kao privatni interes, ali eto, za sve postoji prvi put.

Podsjećam, referendum o pristupanju Europskoj uniji održan je dana 22. siječnja 2012. godine, a sredstva za njegovu provedbu, ako se ne varam 50 milijuna kuna, bila su predviđena još u proračunu bivše Kosoričine vlade. Međutim, isplaćeni su samo članovi glasačkih odbora, kao i računi za tehnički materijal, dok članovi općinskih, gradskih i županijskih povjerenstava za provedbu referenduma u cijeloj državi ni dan danas, preko dva mjeseca kasnije, nisu dobili baš ništa.

U prethodnim slučajevima visinu njihovih naknada određivalo je preporukom Državno izborno povjerenstvo, a sada je, vidi čuda, odlučeno da će to učiniti ni manje ni više nego Milanovićeva vlada. Valjda nisu imali pametnijeg posla.

Kako je vrijeme prolazilo, a love nije bilo, krenule su pesimistične prognoze da referendum uopće neće biti plaćen. Naravno, takav postupak prouzrokovao bi još jednu poplavu sudskih tužbi, koje bi država jamačno izgubila, a uz naknade članovima povjerenstava dodatno bi bila prisljena platiti i kamate i sudske i odvjetničke toškove. Sve se to već događalo, na lokalnim razinama. No, pred par dana, pojavio se famozni “Prijedlog Odluke Vlade Republike Hrvatske o određivanju visine naknada predsjedniku i članovima povjerenstava za provedbu državnog referenduma o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj Uniji”.

Njegov sadržaj, nažalost, otkriva da ga je sastavila posve nekompetentna osoba. O čemu se radi? Pa evo, iako spominje razne kriterije, vlada sada naknadu članovima glasačkih povjerenstava zapravo želi odrediti putem – broja glasačkih mjesta.

Ukratko, glasačka povjerenstva koja su imala 61 i više glasačkih mjesta dobila bi 3.000,00 kn, glasačka povjerenstva s 31 do 60 glasačkih mjesta 2.500,00 kn, ona s 16 do 30 mjesta 1.750,00 kn, a s manje od 16 mjesta 1.250,00 kn.

Što je, mila majko, teški diletantizam, jer oduvijek je osnovni i po mome mnijenju apsolutno racionalni kriterij visine naknade bio broj birača na nečijem području, a ne broj glasačkih mjesta.

Iako se kod osnivanja biračkog/glasačkog mjesta definitivno vodi računa o zastupljenosti otprilike podjednakog broj birača/glasača, konkretno mjesto za glasovanje povjerenstvo određuje isključivo prema lokalnim potrebama i okolnostima. Primjerice, biračko mjesto mora se staviti i u selo bogu iza leđa s malo stanovnika, inače nitko od tih ljudi jednostavno neće izaći glasovati. Glasačka mjesta značajno se razlikuju po broju birača, od stotinjak, nekoliko stotina, pa do tisuću ili čak i više. Zbog toga netko na svom području može imati, a i ima, više glasačkih mjesta, ali ipak manje birača.

Kužite? Prema ovom novom bisernom “kriteriju”, taj će dobiti jednaku, ili čak i veću, naknadu od nekog tko je referendum proveo za veći broj birača.

To, naravno, nema baš nikakvog opravdanja niti smisla. Još gore, nije uopće teško zamisliti situciju u kojoj netko slijedeći put jednostavno poveća broj svojih biračkih mjesta, da bi dobio veću naknadu. Zašto ne? Možda taj zapravo ima više birača i veću odgovornost od susjeda koji zbog nekompetencije i voluntarizma ove vlade odgovara za manje, ali je – bolje plaćen.

No, ima tu i drugi problem, a to je sama visina naknada. Koja je upravo uvrjedljiva i duboko ponižavajuća. Točno je da je provesti referendum bilo tehnički lakše i jednostavnije nego provesti izbore, recimo za Sabor. Točno je da je gospodarsko stanje u državi loše, i da treba štedjeti, i s tim nema baš nikakvih problema. Međutim, okvirno i uopćeno govoreći, ovo je gotovo tri puta manja naknada negoli je isplaćena za posljednje saborske izbore, a već je tada bila značajno umanjena.

A o kome i o čemu govorimo? Članovi izbornih povjerenstva ne samo da su poznati i istaknuti diplomirani pravnici u svojim sredinama, nego su u pravilu suci i predsjednici općinskih i županijskih sudova, kao i općinski i županijski zamjenici državnog odvjetnika, dakle redom razni pravosudni dužnosnici i radnici. Usput, predsjednik Državnog izbornog povjerenstva je glavom predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Ne moram uopće govoriti koliko je za hrvatsko društvo i državu bitno da izbori budu provedeni zakonito i pravilno, a ništa manje nije bio važan niti referendum o pristupanju Europskoj uniji.

Zbog čega onda, moja gospodo iz vlade, ovako žestoko i bezobzirno potcjenjujete i ponižavate sve te ljude?

Prvo uvedete analfabetski “kriterij” visine prema broju glasačkih mjesta, a onda članovima povjerenstava odredite bijednu naknadu, koja se u nekim ekstremnim slučajevima ne razlikuje mnogo od novca plaćenog običnim članovima glasačkih odbora. Koji na provedbu izbora i referenduma potroše, golemom većinom, jedan jedini dosadni dan. A usput rečeno, njima ste platili jednak iznos kao za posljednje saborske izbore.

Molim, kakav je to postupak? Kako vas nije sramota raditi takve stvari?

Da, znam. Nakon prvih 100 dana kukuriku lutanja, saplitanja i bauljanja, sve ovo uopće ne čudi, ali ipak, teško mi je prihvatiti. Provedba slobodnih demokratnih izbora, kamo smisleno pripada i provedba dosadašnja dva državna referenduma, u Hrvatskoj ima dvadesetogodišnju tradiciju, i nije uopće rijetko sresti osobu koja je sudjelovala u svima, još od prvih SKH-SDP Račanovih 1990. godine, pa naovamo. Ljudi moji, stvari se na tom području jednostavno znaju, jer funkcioniraju pristojno, kvalitetno i učinkovito već preko dva desetljeća. Najbolji dokaz su četiri mirne, civilizirane i uljudne tranzicije različitih državnih vlasti, da o gotovo bezbrojnom nizu lokalnih smjena i promjena uopće niti ne govorim.

Kako je onda moguće da nova vlada 2012. godine, kao da je pala s Marsa, krene izmišljati i uvoditi nekakve “nove kriterije” i činiti ovakve besmislene, bezvezne, početničke pogrješke?

Milanoviću, ovo ti je radio netko tko nema pojma. Nastaviš li tako, proći ćeš ne kao Kosorica, nego i gore. Ne da me je briga, ali neka javnost zna.

  1. No comments yet.
  1. No trackbacks yet.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: