Borise pošalji salate

Baš lijepo i prigodno uoči još jednog Dana… hm, nečeg, dva desetljeća nakon razbuktavanja rata za neovisnost i velikosrpske agresije, mlada hrvatska država iznova se suočava sa srpskim prisvajanjem i presizanjem. Kako kaže poslovica, tko nije ništa naučio od povijesti, osuđen je ponavljati je.

Naime, susjedna “prijateljska” država Srbija još je 2003. godine donijela Zakon o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine (Službeni glasnik Republike Srbije br. 67/03, 135/04, 61/05, 101/07 i 104/09, stupio na snagu 01. siječnja 2010), kojim je nasuprot općeprihvaćenim međunarodnim pravnim načelima, proširila svoju kaznenu jurisdikciju prema tzv. univerzalnom načelu, i to isključivo na teritorij bivše SFRJ:

“Član 2
Ovaj zakon primenjuje se radi otkrivanja, krivičnog gonjenja i suđenja za:
1) krivična dela protiv čovečnosti i međunarodnog prava određena u glavi XVI Osnovnog krivičnog zakona;
2) teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava izvršena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1. januara 1991. godine koja su navedena u Statutu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.

Član 3
Državni organi Republike Srbije određeni ovim zakonom nadležni su za vođenje postupka za krivična dela iz člana 2 ovog zakona, koja su izvršena na teritoriji bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, bez obzira na državljanstvo učinioca ili žrtve.”

Kako vidimo, država Srbija je ovim sebi uzurpirala pravo da optužuje i sudi tuđim državljanima, za djela počinjena na tuđem državnom teritoriju – ali samo u odnosu na teritorij bivše SFRJ. Radi se o postupku bez presedana, nešto kao da, recimo, Amerikanci pokušaju suditi Španjolcima zbog ratnih zločina u Iraku, u koje su sami do grla upleteni. Tim je gore što takvu nedvosmislenu pravnu agresiju i presizanje čini dojučerašnji vojni agresor, koji je na teritoriju bivše SFRJ u razdoblju od 1990. do 1999. godine notorno odgovoran za četiri krvava ratna napada i sukoba.

Na sreću, srpskih tenkova, aviona, granata i hordi četnika koljača ovaj puta (još) nema, ali neke stvari prilično su slične.

Post-tuđmanovski, reformirani HDZ je, naravno, strjelovito reagirao. Brzi poput munje, nakon svega 8 godina baš-me-briga, i čim je velecijenjena pozadina potpredsjednika Sabora dovedena u pitanje, promptno su krenuli u donošenje hrvatskog legislativnog odgovora na srpsku uzurpaciju: Zakona o ništetnosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije (nacrt i obrazloženje), dalje: Zakon o ništetnosti.

I baš kao i na 25. lipnja 1991. godine, kada se odlučivalo za ili protiv neovisnosti hrvatske države, upravo na dan njezinog obilježavanja 08. listopada 2011. godine, oporbeni zastupnici koji se zakonskom odgovoru na srpske pretenzije gotovo svi otvoreno protive, iznova su napustili sabornicu.

No, ovaj puta ni HDZ-ovih i koalicijskih zastupnika nije bilo dovoljno, pa Zakon o ništetnosti još uvijek nije donesen – nije bilo kvoruma. Valja razumjeti naše sabornike. Neudobne saborske klupe žuljaju, kako prepone, tako i debele zadnjice, a tko će štititi narodne interese u petak popodne, nakraj tjedna..? Valjda ti Srbi nisu tako blesavi da šalju nove JNA optužnice preko vikenda. Zato je glasovanje odgođeno na par dana.

Koliko srpskim interesima u Hrvatskoj Zakon o ništetnosti smeta, vidi se po orkestriranoj propagandnoj akciji bukvalno svih “hrvatskih” medija, oporbe, “neovisnih” mrežnih portala, tzv. “nevladinih udruga”, predsjednika države, pa čak i glavnog državnog odvjetnika Bajića. Tu se moglo pročitati stvarno svašta.

Tako se govorilo da je Zakon o ništetnosti nepotreban, jer je “već donesen”, odnosno da je već odavno na snazi Zakon o stavljanju izvan snage Zakona o vojnim sudovima i Zakona o vojnom tužilaštvu. No svatko može pročitati i usporediti, pa će vidjeti da se ne radi o istoj stvari.

Mrežni komentari na raznim forumima možda su najčešće ponavljali paranoidno nagađanje da je Hrvatska “sporazumom državnih odvjetništava”, ili čak kakvim tajnim dokumentom, “pristala da Srbija sudi našim državljanima”. Tako nešto je jednostavno nemoguće. Naše državno odvjetništvo jest sa srpskim tužiteljstvom još 2006. godine potpisalo Sporazum o suradnji, ali se radi o tehničkim pitanjima razmjene informacija koja nemaju (ne mogu ni imati) snagu međunarodnog ugovora. Ustav notorno priječi izručivanje naših državljana drugim državama, a pristanak na suđenje u drugoj državi bi bio praktično jednak izručenju i zato automatski protuustavan… da razna teška kaznena djela iz glave XII. Kaznenog zakona RH niti ne spominjem.

Neki “novinari” su širili još jedan propagandni biser, otprilike da bi prihvaćanje Zakona o ništetnosti značilo da “ne priznajemo beogradsku presudu za ratni zločin počinjen na Ovčari”. U tome slučaju stanje je drugačije, jer su tamo osuđene osobe sada srpski državljani i Srbija nad njima ima jurisdikciju. Hoće li naše pravosuđe te srpske odluke priznati ili ne, bit će stvar procjene naših pravosudnih tijela – kako se u Zakonu o ništetnosti i navodi, kako je svugdje u svijetu, i kako i treba biti.

Usput rečeno, ako već govorimo o tom srpskom suđenju za Ovčaru, i malom djetetu je jasno da je ono bilo čista farsa i da, zapravo, nikakva suradnja Srbije ne postoji. Da je Srbija odista iskreno htjela riješiti vukovarske ratne zločine i pravdi privesti srpske ratne zločince, optužila bi i osudila Kadijevića, Adžića i ostatak vrha tadašnje JNA, a ne “sitnariju”, obične vojnike prašinare.

Čulo se u javnosti i pozivanje na latinsku izreku “regnum regno non praescribit leges”, u smislu da, kao, Hrvatska ne može poništavati srpske zakone. Takvim veleumnim licemjerima naravno ne smeta što je Srbija 2003. već propisala svoj zakon Hrvatskoj, prisvojila kaznenu nadležnost za Hrvatsku kao da smo mi njihov teritorij. Zvuči jezivo poznato, znam.

Iako su SDP-ovci na početku ostavljali mogućnost da će ovaj puta postupiti drugačije negoli prije 20 godina, čini se da je, nažalost, prevladala standardna beskičmenjačka priča da se “ni zakonom ni deklaracijama ništa neće riješiti”, kao i guranje glave u pijesak tipa da su za sadašnje stanje odgovorni “nejasni dogovori između hrvatskog i srbijanskog državnog odvjetništva”.

Nisu, Milanoviću, nego upravo sramotni srpski Zakon o organizaciji i nadležnosti državnih organa, kao i hrvatska osmogodišnja inertnost i nereagiranje na njega. Eno gore poveznica, čitaj.

Predsjednik države, u ovom slučaju SDP-ovac više negoli ikada prije, javno je zaboravio da kao dio izvršne vlasti nije nadležan “preporučivati” Saboru da se donosi ili ne donosi Zakon o ništetnosti, niti se uopće smije petljati u legislativni proces. Ako smatra da je takav zakon neustavan, može pokrenuti postupak pred Ustavnim sudom i to je sve. Međutim, Josipović se otvoreno stavio na stranu Srbije, čak navodeći da Zakon o ništetnosti “nije sasvim u duhu međunarodnog prava, jer univerzalna nadležnost postoji”.

Podsjećam – slanjem ovih optužnica Srbija nije, recimo, dostavila dokaze našem državnom odvjetništvu, pa Bajiću prepustila da odluči hoće li podignuti kazene prijave i pokrenuti postupke. Ne. Srbija je već podigla optužnice, zapravo samo prepisala JNA četničko smeće iz 1991. i 1992. godine, i sada očekuje da Hrvatska prihvati uzurpaciju jurisdikcije i po optužnicama dojučerašnjeg agresora prema braniteljima automatski postupi.

Čista velikosrpska politička provokacija.

Točno je da tzv. univerzalna nadležnost postoji, ali ona, u načelu, pripada međunarodnim sudovima poput ICC-a. Ako se propisuje u zakonodavstvu neke države, to se čini za teška kaznena djela tipa genocida, ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti, trgovine robljem, piratstva na otvorenom moru… ali nikako ne samo za točno određeni teritorij drugih država, kao ovdje Srbija. Naravno, svaka suverena država može donositi zakone kakve god hoće, odrediti si nadležnost kakvu god hoće i u tome je nije moguće spriječiti, ali ako se to radi ovako endemski, jasno je da je u pitanju politika koja ima točno određeni motiv, cilj i učinak.

Zato evo otvorenog pitanja predsjedniku Josipoviću: ako je, dakle, Srbija bila u pravu sa svojim zakonom iz 2003, onda i Hrvatska može donijeti zakon pomoću kojeg će sebi, recimo, prisvojiti nadležnost za srpske ratne zločine u Bosni i na Kosovu. Je li tako?

I da vidiš uživancije. Tko je ono sve tijekom rata išao u Bosnu, slikao se s Karadžićem i Mladićem, davao podršku četnicima, ratu i klanju na ovaj ili onaj način? Čim primirišu u Hrvatsku, uhititi ih i pred sud. Razne srpske pravoslavne patrijarhe, Lepu Brenu, Bajagu, Kusturicu… skupa s brat-bratu polovicom srpskih NN turista s jadranskih plaža. Uz novi Bajsov slogan: “Tako lepa, tako blizu, zatvori udobni.” A kad Srbija krene urlati i šiziti, reći im da “štite ratne zločince” i “ometaju suradnju između dvije prijateljske države”, što je “uvjet za pristupanje EU” u duhu “dobrosusjedskih odnosa”.

Dobro, predizborna kampanja političare obično učini smanjeno ubrojivim, ali što ćemo s glavnim državnim odvjetnikom Bajićem?

On bi, kao, trebao biti neutralni stručnjak, pravnik profesionalac koji se ne smije petljati u politiku, davati političke izjave, niti utjecati na rad tijela drugih grana vlasti. Kad ono, bogo dragi, tip raspalio gore nego političari – da Zakon o ništetnosti “koristi samo zločincima” i da se njime “prekida suradnja sa Srbijom”.

Mislim, okej, valja se na vrijeme ulagivati vjerojatnoj budućoj vlasti, to je jasno, ali zbog toga ovako “zaboraviti” na profesiju, zaroniti u političko blato i obmanjivati javnost?

Zakon o ništetnosti ni na koji način neće koristiti “ratnim zločincima”, nego ljudima koje je četnička JNA, i njihov “uljuđeni” nasljednik današnja Srbija, optužila na temelju “činjenica”, “dokaza” i “priznanja” većinom prikupljenih terorom i mučenjem u srpskim konclogorima. Po takvim sramotnim političkim “optužnicama” Hrvatska više neće postupati, a Srbiji će biti poslana jasna politička poruka da si svoje imperijalne velikosrpske pretenzije može zataknuti odakle ih je i izvukla – i to su najveće i najočitije koristi od donošenja toga zakona.

Što se tiče inozemstva, tamo je doseg, naravno, ograničen. Međutim, nakon poznatih srpskih svinjarija s Ganićem i Divjakom, Interpol više ne izdaje međunarodne tjeralice bez suglasnosti države o čijim se državljanima radi, i to je najvažnije. Kako će po pojedinim izravnim srpskim zahtjevima učiniti koja pojedinačna država, u to ne ulazim – to je njihovo suvereno pravo i odluka. Naravno, ako i dalje bude bilo slučajeva tipa Purda i Marić, onda jednostavno valja primijeniti staro dobro međunarodno načelo reciprociteta, i kako već rekoh, krenuti uhićivati i suditi srpske i ine državljane za djela koja su se dogodila, recimo, na Marsu.

I druga Bajićeva tvrdnja, da se Zakonom o ništetnosti “prekida suradnja sa Srbijom” je eklatantna propagandna neistina koju provjeriti može svatko – jednostavnim čitanjem prijedloga zakona, eno ga na poveznici gore. Nažalost, takve dezinformacije su očito odmah servirane i Europskom povjerenstvu.

U međuvremenu se u sve to upleo i HDZ-ov sabornik Đakić, poznatom izjavom s osječkog predizbornog skupa:

“Nitko neće reći ‘da’ Rajkovoj medicini, Radetovoj građevini, Zokiju koji ima godinu dana pripravničkog staža na Trgovačkom sudu i devet mjeseci u Ministarstvu vanjskih poslova, a sad bi vodio Vladu. Mislio sam, dok nas je vodio SDP, da zastupaju srpsku, a ne hrvatsku Vladu…”

I izazvao silnu frku ni oko čega. Đakić jest sirovina, ali je zapravo samo javno rekao ono što brat-bratu tri četvrtine ljudi u Hrvatskoj i vidi i misli, ali se zbog nametnute pro-srpske “političke korektnosti” ne usudi reći: car je gol. Srbija nije odustala od velikosrpskih težnji.

Još gore, kao i prije 20 godina kada su izašli iz Sabora, jer nisu htjeli glasovati za hrvatsku državnu neovisnost, Ranko, Rajko, Zoki, Veljko, Rade… u slučaju Zakona o ništetnosti i srpskih optužnica, htjeli to ili ne, znali to ili ne, zastupaju srpske, a ne hrvatske interese, i to bez obzira na svoju etničku pripadnost.

Jeste li razumjeli? Đakić nije govorio samo o Srbima. Ni glavnom državnom odvjetniku, pa čak ni samom predsjedniku države, uopće ne smeta činjenica da si je Srbija prisvojila kaznenu jurisdikciju za naše državljane i naš teritorij, i želi im suditi, iako Ustav notorno brani izručenje, i iako je takav postupak suprotan međunarodnim uzusima. Njima je to, očito, sasvim u redu i ništa ozbiljno na što bi trebalo reagirati. Kako već rekoh, i Đakićevim vrlim predlagačima Zakona o ništetnosti trebalo je punih 8 godina da se probude iz tupe političke lobotomije i počnu raditi svoj posao. Sve su to najviši hrvatski dužnosnici, sabornici, političari.

To je naša stvarnost. To je hrvatska zbilja.

I onda se, kao, čudimo silnim neuspjesima, promašajima, šikaniranjima i poniženjima koji Hrvatsku prate zadnje desetljeće. Čemu?

Pa ljudi moji, dva mandata nam je predsjednik države bio ovaj čovjek, a glavni savjetnik sadašnjeg predsjednika države je Dejan Jović – osoba koja oduvijek javno i otvoreno žali za Jugoslavijom i čudi se što je Hrvatima “dopušteno da pobijede u ratu”, vjerovali ili ne. Zamislite, recimo, da je glavni savjetnik srpskog predsjednika Borisa Tadića netko tko javno žali što Srbija više nije dio Otomanskog carstva?

I zato uopće nije čudno što predsjednik Josipović zastupa stajalište da Hrvatska tužbu protiv Srbije, podignutu zbog rata i agresije, treba povući. Je li to hrvatski interes? Što kažete, da možda usput odmah priznamo srpsku protutužbu i platimo Srbiji ratnu odštetu? Što nas nisu uspjeli sve pobiti, što su unatoč svim izgledima izgubili rat 1990 – 1995. i što im je propala Srboslavija? Kladim se da bi savjetnik Jović veselo pozdravio ovu ideju. Sve u duhu “suradnje” i “dobrosusjedstva”, naravno.

Ne, moja štovana i ostala gospodo, u današnjoj Hrvatskoj, hrvatski državni i narodni interes jednostavno nije dopušteno zastupati.

Još gore, nije dopušteno ni reći Srbiji, Srbima i domaćim pro-Srbima, bez obzira na etničku pripadnost, da jesu ono što jesu, da zastupaju ono što zastupaju i da rade ono što rade – a da to odmah ne izazove histerično vrištanje, propagandna podmetanja i opću osudu “hrvatske javnosti” da “brojite krvna zrnca” i slično. Za čim, naravno, odmah slijede etikete ustaštva, klerofašizma itd. bukvalno i doslovno jednako kao u SFRJ.

Istovremeno, stvari kao odavno notorno “Jaca Vlaisavljević” ili razne izjave poput “naslijedio bi me Srbin veći od svakog Srbina” prolaze bez ikakvih problema – bez reakcija pučkih pravobranitelja ili pjene na ustima “boraca za ljudska prava”.

Pogledajte, recimo, taj SDSS. Već dva mandata, punih osam godina, gospoda sjede u HDZ-ovim vladama, dijele lovu poreznih obveznika, glasuju u Saboru s vladajućom većinom i izravno sudjeluju svemu, prvo sa Sanaderom, onda s Kosoricom. Je li ih itko ikada prozvao za barem milimetar odgovornosti za sve ono loše što se u tome razdoblju dogodilo? Nipošto, ni slučajno – sjedili su za istim stolom, ali Jaca je znala sve, a Mile nije znao ništa. Svete krave u Hrvatskoj se ne smije dirati.

Evo još jedno pitanje. Kada je SDSS učinio ili rekao bilo što, ali bilo što, što je u nesuglasju s politikom Srbije? Nikada.

O, imali su prilike u izobilju. Recimo, kad je početkom godine iz Srbije, iz usta ministra, došla provala memorandumskog miloševićevskog zahtjeva za obnovu konstitutivnosti srpske manjine u Hrvatskoj. Je li SDSS rekao da je to sramotno i krajnje pogrešno? Da je to bila, uz četničku laž o 700.000 pobijenih Srba u Jasenovcu, jedna od osnovnih poluga za huškanje hrvatskih Srba na kvislinšku pobunu, velikosrpsku agresiju i rat protiv vlastite države i svojih susjeda Hrvata? Da je to politički povratak na rat? Da im to više ne treba?

Ma, ni slučajno. Ni blizu. Tadašnje reakcije ljudi iz SDSS-a mogle su se opisati kao “nemojte, braćo… nije još vrijeme”. A predsjednik Josipović ih očekuje na proslavi obljetnica “Oluje” u Kninu, na svom zapadnobalkanskom oblačiću naivno maštajući o vremenima kada će vojno slamanje kralješnice miloševićevom velikosrpstvu slaviti i Srbi, skupa s Hrvatima.

Žalim, evo hladan tuš otrežnjenja: neće. Nikada. Kako reče Stanimirović nakon “povijesnog” posjeta Josipovićevog “prijatelja” Tadića, “rat u Vukovaru nisu počeli Srbi”, je li tako? Nenaoružana nejačad.

Pa onda, prisjetite se priznanja Kosova. Što se, pobogu, tiče SDSS-a hoće li Kosovo biti dio Srbije, ili ne? To je druga država, je li tako? Ali ne, moraju oni, veliki brat Boris naredio. Kaže Pupovac u Saboru, nije istina da je znao za ove JNA optužnice prije negoli su došle u Hrvatsku… ali njegov istomišljenik Pusić ga, između redaka, demantira.

Ili pogledajte izjave SDSS-a s posljednje komemoracije u Varivodama. Na stranu ponavljanje nebuloza Haaškog suda i likovanje nad presudom Gotovini i Markaču, eto Uzelca koji se ne ljuti na “krajinske” četnike što su bili krvoločni koljači, što su ustali protiv svojih susjeda, što su pobili 20.000 i protjerali preko 500.000 ne-Srba, nego zato što su bili – nesposobni. Zato što “nisu bili u stanju voditi ni zubnu ordinaciju, kamoli državu”. Vjerovali ili ne.

Na gotovo potpuno isti način, većina Srba iz Srbije dan danas govori o Miloševiću, osuđujući ga ne zbog velikosrpstva i silnih zločina, nego zato što nije uspio – što je izgubio rat.

Ovo nisu bile samo puke nabrojene žalosne činjenice, pobogu… radi se o tragediji. Dvadeset godina kasnije, za Srbe i Srbiju se baš ništa nije promijenilo. I sad, da se takve stvari ne smiju javno reći, a da netko od domaćih pro-srpskih advokata i “boraca za ljudska prava” odmah ne zavrišti da se “broje krvna zrnca”!?

Pa brojite si ih vi sami, licemjeri, svejedno bili Hrvati ili Srbi, svojim guranjem glave u pijesak, svojim sramotnim riječima i djelima, svojom konstantnom bijednom, ljigavom hipokrizijom. Što još trebate kao dokaz? Da nam opet osvanu balvani na cestama? Da Srbija u Hrvatsku pošalje pozive za rezervu, kao na sjeveru Kosova? Mislite da je to nevjerojatno? Pa od tog zakona 2003. Srbija nas smatra svojim teritorijem, nad kojim ima jurisdikciju!

Evo, koliko puta je bosanskim Hrvatima u zadnjem desetljeću javno i otvoreno rečeno da svoju budućnost “traže u Sarajevu, a ne u Zagrebu”? Hoće li, molim, već jednom netko javno reći i hrvatskim Srbima da svoju budućnost traže u Zagrebu, a ne u Beogradu? Možda onako kao njihov omiljeni konvertit Mesić: da ne oru tu, a mole boga da kiša pada u Srbiji?

Pokojni Račan poklonio im je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina kakav nema nitko u Europi, kladim se niti u svijetu. Post-tuđmanovski HDZ dao im je i povrh toga, dao im je vlast, dojučerašnjim “krajinskim” pobunjenicima napravio je kuće, priznao mirovine, obnovio odavno izgubljena stanarska prava, čak pokušao progurati neustavne promjene izbornog zakonodavstva koje bi SDSS-u praktično zajamčile monopol na zastupanje Srba u Hrvatskoj… i naravno, nije dosta.

Nikada neće ni biti.

Pa dobro. Spomenuo sam reciprocitet, još jedno od notornih, općeprihvaćenih načela međunarodnog prava. Zapitajmo se, imaju li Hrvati u Srbiji prava poput Srba u Hrvatskoj? Imaju li Hrvati u Srbiji dvostruko pravo glasa? Naravno da nemaju. Sve dok ne budu imali – sve dok se Srbija barem minimalno ne civilizira, dok ne prestane velikosrbovati i suflirati ovim našim vječno zavedenim nesretnicima – svaka druga država te teme bi jednostavno stavila ad acta. Ali u Hrvatskoj… koliko su papira i pro-srpskog pametovanja potrošili naši “borci za ljudska prava”, “dokazujući” da će srpska manjina u Hrvatskoj biti ravnopravna tek ako bude imala veća prava nego većina?

Vjerovali ili ne.

Možete li vi to zamisliti? Pa, ako ste dovoljno stari da se sjećate života u SFR Jugoslaviji i SR Hrvatskoj, to vam je, otprilike, bilo to – 12% Srba nije imalo ravnopravnost i razmjernu zastupljenost, nego paritet s preostalih 88% stanovništva. Kužite? Kao da je Srba bilo 50%. Istovremeno, brojem su apsolutno nadrazmjerno, čak ponegdje i natpolovično, držali najvažnije položaje u komunističkoj partiji, vojsci, policiji, državnoj upravi, medijima i najvećim firmama.

Ali da ne budu baš svi etnički Srbi na moćnim i unosnim položajima, pa ipak je to bila nekakva Hrvatska, brinuli su se… pogađate: Ranko, Rajko, Zoki, Veljko i Rade.

Zato danas tako polude od bijesa kad ih na to netko podsjeti.

[Rasprava]