Archive

Posts Tagged ‘Jovanović’

Svemirski beskonačan jugoslavensko-srpski nasrtaj na Hrvatsku… wikipediju

16. September 2013. Leave a comment

Na temu Milanovićeve i Kukuriku svemirske beskonačnosti nedavno sam napisao jedan dnevnik, ujedno predviđajući da će takvog materijala biti još. Naravno, nije trebalo dugo čekati.

Nikom ne treba objašnjavati da je Hrvatska već više godina u vrlo lošoj gospodarskoj situaciji, ili da odbacimo eufemizme, u ekonomskom rasulu, stagnaciji, pa i regresiji. Gotovo dvije godine Milanovićeve vladavine takvo stanje nisu nimalo popravile. Upravo nasuprot, pogoršale su ga do krajnjih granica izdržljivosti, što je zapravo bilo posve očekivano – ni Milanović ni Kukuriku gotovo se uopće nisu zanimali posrnulim gospodarstvom ni stotinama tisuća nezaposlenih, nego su vrijeme protraćili baveći se poglavito ideološkim temama: Bleiburg, zdravstveni odgoj, homo brakovi, Lex Perković, ćirilica u Vukovaru…

Moja štovana i ostala gospodo, uz ponešto neizbježne patetike, ovdje jednostavno moram prethodno podsjetiti na nekoliko relevantnih elementarnih činjenica.

Godine Gospodnje 2013. Republika Hrvatska ostvarila je i zaokružila sve svoje temeljne narodne i državne ciljeve. Nakon osamostaljenja i međunarodnog priznanja 1992, nakon pet godina nametnutog krvavog rata, nakon blistave ratne pobjede nad srpskim napadačem i vojnog oslobađanja okupiranog teritorija 1995 – unatoč preranoj smrti najsposobnijeg i najučinkovitijeg političara u kompletnoj hrvatskoj povijesti dr. Franje Tuđmana, unatoč silnim opstrukcijama domaćih petokolonaša i njihovih inozemnih patrona i financijera, unatoč bezbrojnim preprekama, podmetanjima i protivljenjima – u međuvremenu smo ipak uspjeli postati članica najjačeg svjetskog vojnog saveza NATO, uspjeli smo se obraniti i od mirnodopske političko-pravne srpske agresije instrumentaliziranjem Haaškoga suda, te smo naposlijetku postali i ravnopravnom članicom samog središta zapadne civilizacije, europske konfederacije suverenih država, Europske unije.

U dvije riječi, uspjeli smo. Pobijedili smo. Ostvarili smo najvažnije hrvatske nacionalne i državne zadaće, i sve što nam je preostalo učiniti, jest – postići gospodarski napredak. Pokrenuti i oporaviti hrvatsko gospodarstvo, podignuti narodni životni standard, omogućiti ljudima da žive bolje i sretnije. Bukvalno nam ništa drugo više nije važno, nego upravo, jedino i samo to.

A što su radili Milanović i Kukuriku svemirski beskonačnici?

Čime su se bavili? Još jednom, evo čime: ustašama i partizanima, homo paradama, “rodnom teorijom”, homo brakovima, munjevitom zakonskom zaštitom bivših udbaša, poskrivečkim postavljanjem ćirilićnih tabli… i tako još malo pa dvije godine svemirskih beskonačnosti, preko dvadeset mjeseci. Vratite se sad natrag u izborno vrijeme, u studeni i prosinac 2011. godine, i recite, jeste li tako nešto očekivali?

Pobogu, možete li uopće u to povjerovati? Više od dvadeset mjeseci spaljenih u bezvezni, besmisleni, svemirski beskonačni ideološki dim, a narod nek’ puši. E bogami, predugo je to razodoblje da bi bilo slučajno. To više nije koincidencija, to više nije “bavljenje”, to je intencija, to je proizvodnja. Javno, jasno i glasno – ne bavi se Milanović svemirskim beskonačnostima, ne. On ih namjerno proizvodi.

Jebe se njemu za >300.000 nezaposlenih, pad BDP-a, rezanje plaća i mirovina, otpuštanje radnika, bla-bla, hu d fak kerz, njemu je politika “što gore, to bolje” osnovno sredstvo, cilj i uopće razlog vladanja. On drugo ne zna, ne može i ne želi. Zašto bi? Daleko je lakše proizvoditi beskrajni niz šupljih medijskih skandala i zavaravati narod emocijama nabijenim ideološkim budalaštinama, negoli nešto ozbiljno raditi, ostvariti i postići.

Evo nam i najnovijeg takvog Kukriku “proizvoda”:

“‘NDH NIJE BILA TOTALITARNA, A ŽRTVE U JASENOVCU POBILI SU PARTIZANI’ Desničari preuzeli uređivanje hrvatske Wikipedije”

Izgleda da je ovu svemirsku beskonačnost zapravo započeo jedan lokalni deklarirani obožavatelj “Načertanija”, velikosrpskog nacionalnog programa, inače poznat pod nadimkom “Fausto”, ali čije “antifašističko” oduševljenje srpskim ekspanzionističkim pretenzijama admini HR Wikipedije nisu baš najbolje primili:

“Razotkrivanje sramotne hr wikipedije”

Na istu temu isti tip je pokrenuo i Failbook stranicu, na kojoj su slični načertanijski entuzijasti gotovo identično kao i u slučajevima posjeta Judith Reisman, te napadaja na osobe koje su prikupljale potpise za referendum “U ime obitelji”, pozivali na progon i fizičke napadaje na admine HR Wikipedije, a sve je prštalo i pršti od uobičajeno budalaste, svemirski beskonačno protuhrvatske, srpske i “jugoslavenske” mržnje. Da Wikipedija uopće nije nikakav službeni niti pozdani izvor informacija, vjerujem da zna i maleno Internet dijete, a nakon odgovora HR administratora na debilnu medijsku hajku:

“…svaki suradnik Wikipedije odgovoran za svoje doprinose, ne postoji odgovornost administratora engleske wikipedije za tekst na engleskoj wikipediji, odnosno analogno hrvatskih admina za nešto što piše na hrvatskoj wikipediji…”

…saznali smo da ničiji Wiki admini ne odgovaraju za sadržaj članaka. Kako hrvatska Wikipedija postoji već preko 10 godina, postalo je jasno da je cijela stvar zapravo samo još jedan privatni sukob frustriranih “antifašističkih” obožavatelja “Načertanija” sa stvarnošću.

Međutim, kakva bi to bila svemirska beskonačnost, a da se u nju Kukurikavci ne upletu i službeno? Pa je domaći ministar za zdravstveni odgoj, “rodnu teoriju” i sretno smješkanje na utakmicama dok pun stadion četnika divlja i luduje, Željko Jovanović, potrčao poučiti hrvatsku djecu:

“Jovanović: Djeco, ne baratajte hrvatskom Wikipedijom jer su sadržaji falsificirani”

I kad pročitamo: “…Vlada zasad nema adekvatan odgovor na to, jer administratori hrvatske Wikipedije brišu naknadne upise od strane Vladinih web mastera kao dupli upis…”, neminovno nam slijedi pitanje: postoji li igdje u svijetu slučaj da se nečija vlada upliće u rad lokalne Wikipedije? Naravno, osim Kine, Sjeverne Koreje, Kube i sličnih svemirski beskonačnih rajeva na zemlji? 🙂

Dakle, naš ministar Jovanović, inače jedan iz svega cirka oko peterostruko premašene srpske ustavno-zakonske manjinske etničke kvote u Kukuriku vladi, kaže hrvatskoj djeci da ne koriste HR Wikipediju, jer mu se, eto, ne sviđa što tamo ne piše baš sve kako bi on htio. A osobito ne što se navodi i da mu je onaj ustaški klerofašistički Račanov Ustavni sud ukinuo neke svemirski beskonačne odluke, i tako to.

No, dobro. Čiju dakle Wikipediju, po čika Jovi, trebaju koristiti hrvatska djeca? Englesku, njemačku, francusku? Ako znaju jezik. A ako ne znaju? Pa српсkу, naravno, jer tamo sve lepo piše, bre, i to nadasve objektivno, nefalsifikovano, nepristrasno i po volji ljubitelja “Načertanija”. Jel’ tako, ministre? Ili možda “srpsko-hrvatsku” Wikipediju, gdje “Jugoslaveni” slave osobnog favorita premijera Milanovića, “najvećeg sina svih naših naroda i narodnosti”, ushićeno pišu o “Načertaniju” i veličaju “srpsko-hrvatski” jezik, nasuprot tamo nekim nacionalističkim, klerofašističkim i ustaškim hrvatskim izmišljotinama..? 🙂

Podjebavanje bezbrojnih Kukuriku svemirskih beskonačnosti na stranu, Jovanovićevo sitno kokošarsko petljanje u nečiji privatni ideološki sukob dovelo je do zanimanja i samog šefa Wikipedije, Jimmyja Walesa. Evo kako to prenosi svega cirka oko 600.000.000,00 kn poreza državi dužan EPH-ov Jutarnji Srbobran:

“OSNIVAČ WIKIPEDIJE GOVORI ZA NEDJELJNI: ‘Srbi i Hrvati ne smiju imati odvojene Wikipedije'”

Naravno, jasno je da je članak interpretacija svemirskih beskonačnika koji su osobno uključeni u spor, te da su Walesovi izvori informacija prvenstveno srpski i “jugoslavenski” – njima svima jednako savršeno odgovara “ideja” da se “sve ex-yu Wikipedije spoje u jednu”. Zvuči vam poznato? 🙂

Međutim, težinu problemu daje nesretna činjenica da je Jovanović aktivni ministar u vladi jedne članice Europske unije, a bilo kome imalo normalnom u svijetu teško je povjerovati da bi se takav išao javno miješati u nekakve efemerne budalaštine… i još pri tome svoje etničko podrijetlo bez imalo srama stavljati ispred interesa naroda i države u čijoj je vrhovnoj vlasti. Za nauk budućim generacijama, koga stavljati u vlast, a koga ne.

Bilo kako bilo, ovdje smo ipak došli do nečeg. Naime, prema podacima koje je iznio jedan od suradnika, ta grozna “ustaška” hrvatska Wikipedija je razmjerno najčitanija i najposjećenija:

“Jedan od razloga, napada na našu wikipediju je i njena korištenost. Iako srpska wikipedija ima više članaka, dok smo slovensku nedavno prešli po broju članaka, naša se wikipedija najviše koristi od svih južnoslavenskih. Na ovome linku: http://stats.wikimedia.org/EN/Sitemap.htm pod Usage, Views per hour možete vidjeti da u jednom satu, naša wikipedija ima 27,973 klikova u odnosu na 6 milijuna govornika hrvatskoga jezika (to je neka njihova brojka). Srpsku, koja ima 12 milijuna govornika u jednom satu posjeti 23,963, slovensku (2 milijuna govornika) 14,525, “srpsko-hrvatsku” (“23 milijuna” govornika) 10,060 i bosansku (3 milijuna govornika) 7,525. Ove manje wikipedije nisu toliko ni bitne, ali ovu statistiku (nove brojke izlaze svaka dva-tri mjeseca) pratim od početka ove godine i uvijek smo ispred srpske wikipedije, iako Srbija ima više stanovnika, iako je Srba više od Hrvata. Ovo nije nikakav nacionalizam ili nešto drugo, da se razumijemo nego jednostavno, očitavanje statistike. Po mom mišljenju, najbolja online enciklopedijska izdanja na našem jeziku/cima su ona od LZMK, osobito Opća i nacionalna enciklopedija čiji komplet imam kod kuće, potom Enciklopedija.LZMK.hr koja sadrži više izdanja. Činjenica je da wikipedija najbolje kotira kod google pretrage, stoga je višestruko posjećenija. Sve pohvale za demanti! —Mostarac (razgovor) 22:20, 11. rujna 2013. (CEST)

‘Opa. Zamislite vi sad taj svemirski beskrajni milanovićevsko-jovanovićevski užas, kada su skužili da “ustašku” Wikipediju čita i koristi najviše ljudi “na ovim prostorima”, u “regionu”, iako ona ideološka “antifašistička” bulažnjenja ne zarezuje ni pol’ posto, a pri tome jasno i glasno, ponosno i bez imalo ustezanja, daje do znanja da nije nikakva “jugoslavenska”, “srpsko-hrvatska” niti bilo kakva Kukuriku kontrolirana bedasta izmišljotina, nego baš – hrvatska. Pročitajte npr. članak “Detuđmanizacija”, jebote, k’o da sam ga ja pisao. O, svemirske li Kukuriku jeze… 🙂

Ali ujedno i savršenog materijala za još svemirskih beskonačnosti, za mazanje očiju gladnog naroda, da se ima o čemu pričati kad nas za koji dan Europa pritisne sankcijama zbog Lex Perković. Što će Kukuriku tada? Pa jednostavno, pobogu, za kog’ im vraga služe “novinari” u Jutarnjem, Novom listu itd – ako ne pronađu još štogod ustaša u konzervi sardina, reći će npr. da je Europska unija leglo desnih povijesnih revizionista, crnokošuljaša i klerofašista, koje smetaju napredni hrv… pardon, jugoslavenski Kukuriku ljevičari, antifašisti i poštenjačine.

Zapravo, “Srpske Novosti” su s tim već počele, još prije tjedan dana 🙂

(Objavljeno 15. rujna 2013.)

[Rasprava]

Advertisements

Referendumofobija

17. June 2013. Leave a comment

Janus03Na opću temu homo prava u Hrvatskoj napisao sam dosad čak tri dnevnika, i nažalost, izgleda da su sva tri još uvijek apsolutno aktualna: “Nevjerojatna glupavost hrvatskih ‘katolika'” (15. lipnja 2011), “Higijena ideologije” (11. siječnja 2013), i “Kinsey namjesto Marxa” (30. siječnja 2013). Pročitajte i podsjetite se.

U međuvremenu se dogodilo nekoliko prilično značajnih stvari. Kao prvo, Jovanovićev curriculum na Ustavnom sudu prošao je kao bos po trnju, ali što je najporaznije, ma čista tragikomedija, ne zbog staljinističkog nametanja ideologije, nego zbog prostog i diletantskog – nepoštovanja procedure. Ustavni suci imali su lak posao i uopće nisu morali ni zakoračiti na klizav teren svjetonazorskih pitanja infamnog 4. modula, jer se primitivni analfabet Jovanović nije dosjetio da prije nametanja “rodne teorije” djeci svoju odluku mora barem objaviti na propisani način. Neki su na to još onda upozoravali (odmotajte), a neki su, kao i obično, gurali glave u pijesak.

Kao drugo, vlada, predsjednik republike, golema većina masovnih medija i razvikanih tzv. “ljudskopravaških” “nevladinih” udruga pali su kao trule kruške na elementarnom ispitu poštovanja samih osnova demokracije i, smijurija, ljudskih prava, u slučaju građanske refrendumske inicijative “U ime obitelji”. Vjerovali ili ne, gotovo nitko od njih ni jednom jedinom riječju nije se barem ogradio, a kamoli osudio, fizičko nasilje koje se očito organizirano provodilo nad volonterima inicijative, u htijenju da se silom onemogući pokušaj skupljanja potpisa za referendum.

Pozor, molim – tu se ne radi o slaganju ili neslaganju s temom incijative ili referendumskim pitanjem. Ne. Radi se o fašističkom, komunističkom, totalitarnom, protudemokratskom i kriminalnom nijekanju nečijeg prava na političko organiziranje i djelovanje. Razumijete li? Ako toga nema, ako nema srži demokracije, ljudi moji, onda nema ni civilizacije, nema uopće uređenog društva. Kao da smo u Jugoslaviji u 1989, a ne u Hrvatskoj u XXI. stoljeću 😦

Volonterke na štandovima “U ime obitelji” napadnute su preko 50 puta, a kukavička licemjerna vlada i ništa bolji predsjednik države ni da zucnu. Uz ispriku damama, šute k’o pičke. Kardinalna anticivilizacijska sramota, qui tacet consentire videtur. I naravno, potaknuti takvim degutantnim stavom, provladini i redom prohomo mediji podržavali su i odobravali nasilje – i to isti oni koji su koliko jučer na sva usta urlali, vrištali i šizili ako bi nekog homića itko samo malo ružnije pogledao. Sudjelujući u toj upravo nevjerojatnoj javnoj društvenoj regresiji i devoluciji, domaća LGBT zajednica sama je sebe posve delegitimirala.

Nastavak nije bio ništa bolji. Nakon što je skupljeno navodno oko 380.000 potpisa, vladajućima i njihovim medijskim epigonima dojučerašnji godinama pred svake izbore prokazani i popljuvani “HDZ-ov prenapuhani popis birača” naglo je postao sasvim dobar i nadasve mjerodavan za ocjenu ima li potpisa dovoljno za Ustavom traženih 10%, ili nema. Kojeg li ljigavog licemjerja, što kažete?

Potom su se zaredale ocjene raznih provladinih i medijskih “pravnih stručnjaka” kako je “referendumsko pitanje u suprotnosti s Ustavom”, “napad na ljudska prava” itd, zaboravljajući da je istovjetna definicija braka bukvalno oduvijek ugrađena u Obiteljski zakon (u članku 5, prije i u Zakonu o braku i porodičnim odnosima), iz čega logički proizlazi da je i sam taj zakon – neustavan, jer krši ljudska prava. Okej, predložih ja, ako tako odista mislite, pa zašto jednostavno ne zatražite da Ustavni sud tu “diskriminacijsku” zakonsku odredbu ukine? Naravno, ostadoh bez suvislog odgovora. Zašto? Pa zato što gospoda drugovi LGBTXYŽNJ zapravo vrlo dobro znaju da statusna pitanja ne pripadaju u sferu temeljnih ljudskih prava, i zakonodavstva država članica Europske unije, slično kao i nekad republika u SFR Jugoslaviji, mogu ih slobodno i autonomno uređivati.

I kao da sve to nije bilo dovoljno, dočekali smo i izjave ministrice vanjskih poslova Pusić i nekog SDP-ovog saborskog redikula Grbina da, otprilike, “saborski mandat nije obvezujući, pa čak ako referendum i uspije, Sabor ne mora promijeniti Ustav”. Iako u Ustavu u članku 86. stavak 5. crno na bijelo piše da je odluka naroda na refrendumu obvezatna. Jučer u oporbi i pod Kosoričinim pendžerima urlali su i kleli se u “direktnu demokraciju” i “neposredno odlučivanje naroda”, a sad kad im je volja naroda stvarno zakucala na vrata, dvolične ljige okrenuli su ploču. Fuj 😦

Protudemokratsko ponašanje vladajućeg režima zapravo je otišlo toliko daleko i u toj mjeri zastranilo, da su neka od najpoznatijih ustavno-pravnih imena u državi, poput profesora Smerdela i Lauca, bila prisiljena javno reagirati. Odista, tužno je čitati kako sijede glave koje su pisale školske i fakultetske udžbenike moraju tu našu diletantsku “liberalnu” i “progresivnu” političarsku sitnozubu stoku upozoravati da se barem malo operu od ustajalog ideološkog smrada, umiju, počešljaju i upristoje.

Što i kako dalje? Stvarno je teško reći, jer su vladajući Kukuriku nakon šokantnih poraza na europskim i lokalnim izborima, izgleda, postali posve nepredvidivi. Istina, s određenom dozom zadovoljstva primijetio sam da najavljuju namjeru zakonski regulirati homo “brakove” slično kako sam zimus predložo u dnevniku “Higijena ideologije”, a u približnom tonu nedavno se izjasnio i vječni dežurni klerofašist za budale, Marko Perković Thompson, inače jedan od niza domaćih poznatih osoba koje su podržale i potpisale inicijativu “U ime obitelji”.

A oni su u prošli petak ustvrdili da su skupili ukupno čak 749.306 potpisa podrške za referendum, što je otprilike dvostruko više od potrebnog broja. Međutim, većinski režimski mediji-glasnogovornici i dalje svako malo spinaju, pišu i tvrde, pozivajući se na “pouzdane izvore iz vlade”, da referendum jednostavno neće biti raspisan, “jer nema roka” itd. Posljednja izjava ministrice Pusić, koja se bez problema može okarakterizirati kao otvoreno protofašistička, to nažalost nedvosmisleno potvrđuje:

“…’Brojka od preko 700 tisuća ljudi koji su potpisali inicijativu je nasrtaj, i to trostruko podcrtan, na demokratske temelje na kojima smo zamislili i stvorili ovu zemlju, i to nikako ne smijemo i ne možemo dopustiti’, rekla je Pusić.”

Znači, tih 749.306 ljudi, gotovo 20% birača, i preko 17% hrvatskog stanovništva, svojim potpisima “nasrću na demokratske temelje” na kojima je dezerterka iz ratne Hrvatske Vesna Pusić “zamislila i stvorila ovu zemlju”? ‘Ej, daj me uštipnite… stvarno, ne znam dal’ da se valjam po podu od smijeha, ili da plačem?

Vesna Pusić, osoba koja se nikad, nikako i ničim nije založila za hrvatsku državnu neovisnost, i koja će u povijesti ostati upamćena isključivo i jedino po petokolonaškoj optužbi vlastitog naroda za “agresiju na Bosnu”, sada glumi i izigrava nekakav tuđmanovski autoritet, a samo zato da bi pokušala opravdati svoja besramna protuustavna i protudemokratska stajališta. Odista je teško zamisliti takvu količinu dvoličnosti, pa i čiste iracionalnosti, jer je jednostavno realno nemoguće da toliki broj ljudi potpiše, a da se ne radi o osobama različitih političkih opredjeljenja i svjetonazora – kladim se i članovima Pusićkine vlastite stranke. To, pobogu, mora vidjeti i malo dijete…

I eto vam kakvu redikulušu mi imamo za ministricu vanjskih poslova. Ukakila se živa od silnog straha od referenduma, opalila je prava referendumofobija. “‘Odi bre, pa se leči”, pljunuo bi je Šprajc, pravi novinarski profesionalac. Milina, zar ne? Drugim riječima, ako se patološkim eksponentima vladajućeg režima i njihovoj medijskoj prohomo kamarili volja naroda ne sviđa, onda treba – promijeniti narod. Jer ispravno, “progresivno” i dopušteno je samo ono što Kukuriku vlast, kao moderna inačica “avangarde radničke klase”, odredi i naredi da jest. I schluss.

Naravno, jedini im je “sitni” problemčić što za takvu “promjenu” naroda mogu učinkovito koristiti samo metode poput onih Miloševićevih. Sjećate se? “Ne čujem dobro! Nećemo da dozvolimo klerofašističkim elementima da nam razbijaju Jugoslaviju! Niko ne sme da vas bije… osim mene”, i slično. Koma jebote, svega dva tjedna prije ulaska u EU, pravi mali sumrak civilizacije u Hrvatskoj.

I naposlijetku, da nešto razjasnimo. Ako ste pozorno pročitali moje gore navedene dnevnike i ovaj tekst, možda vam je moglo postati jasno da ja, u osnovi, ne podržavam inicijativu “U ime obitelji”, jer kako rekoh, statusna pitanja načelno ne pripadaju u ustavnu materiju. Naravno, nije ih nemoguće tamo ugraditi (nekoliko država Europske unije to je i učinilo), i ako je odista takva narodna volja, ja ću to prihvatiti, što god o tome osobno mislio. Međutim, opisano sramotno ponašanje vlade, predsjednika države, vladajućih političara, provladinih medija i LGBT zajednice jednostavno me prisililo i natjeralo da sam sebe upitam – jebote, koga ja to toleriram, pa i branim?

Prema kome sam ja to blagonaklon i dobronamjeran? Nema baš nikakve razlike između onih koji su prije dvije godine bacali kamenje na splitsku homo paradu, i ovih što su napadali štandove “U ime obitelji”. Zaslužuju li oni koji čak ni barem kurtoazno ne osuđuju, nego zapravo prešutno podržavaju nasilje, iako su do jučer bili njegove žrtve, bilo kakvu toleranciju? Da parafraziram nekog: moja gospodo drugovi topla braćo i sestre, takvim ljigavim, bijednim i licemjernim ponašanjem odbili ste od sebe čak i nas koji smo vas – u ime univerzalnih principa – bili spremni braniti.

A kad je tako, što onda možete očekivati od onih koji vas ne mogu očima vidjeti? Na to pitanje odgovorite si sami.

[Rasprava]

Higijena ideologije

16. February 2013. Leave a comment

nt-gay-katedrala-haha-3204b

O Jovanovićevom zdravstvenom (pre)odgoju već je izrečeno mnogo. Na Politici je u jednom trenu bilo blizu desetak dnevnika na popisu, svi na istu temu, u rasponu od pravih izljeva jugoslavenske fašističke mržnje, preko plitkih pokušaja duhovitosti i dosadnih naštrebanih bezvezarija, pa do vrlo zanimljivih, utemeljenih i dobro obrazloženih uradaka. Puno se pričalo, a s priče se odmah prešlo i na otvorene uvrjede oponenata, kako pristalica, tako i protivnika, i to traje još uvijek. Zato s pomalo lijenim žaljenjem utvrđujem da doba volontersko-edukativnog javnog pisanja o stvarima koje bi trebale biti notorne, pa i samorazumljive, još uvijek nije iza mene 🙂

Ne paničarite, obećavam da ću samo “kratko” o par “sitnica”, o kojima, kako mi se čini, dosad nije bilo toliko riječi. I disclaimer: svi stavovi u dnevniku isključivo su moje mišljenje i pogled na svijet. Iako u njih vjerujem i držim ih se, nipošto ne smatram da su isključivi, jedini ispravni i mogući. Ako netko zaključi da zbog nekih od njih nisam baš dobar vjernik, žao mi je, ali tu ništa ne mogu.

Podsjećam – ministar Jovanović je objavio svoj curriculum zdravstvenog odgoja. (Pozor: poveznica ministarstva ne valja. Radi se o .pdf datoteci “Kurikulum” koja će vam na računalo možda doći bez nastavka i nećete je moći otvoriti. Ako se to dogodi, evo vam je ovdje.) Usprotivili su se mnogi, a većina samo tzv. “Modulu 4”, nazvanom “Spolna/rodna ravnopravnost i spolno odgovorno ponašanje”. Razljućena ponašanjem vlasti i tzv. hrvatskih medija koji su sve kritike i kritičare curriculuma uvrjedljivo apriorno nazivali i nazivaju “protivnicima znanosti”, “primitivcima”, “srednjevjekovnim budalama” itd, Rimokatolička crkva je čak sročila i javno masovno dijelila letak u kojemu poziva roditelje da se suprotstave takvom načinu obnašanja vlasti i “javne rasprave”. Jovanovićevo ministarstvo potom je objavilo izjavu, patetično nazvanu “Istina o zdravstvenom odgoju” (poveznica ministarstva opet ne valja, evo vam je ovdje), u kojoj je odgovorilo na crkvene tvrdnje.

Jovanovićeve protivnike podržali su jedan Josipovićev savjetnik, kao i pravoslavni mitropolit Jovan Pavlović, ali njima se, vidi čuda, nitko nije usudio ništa prigovoriti. Medijsko ratovanje nastavilo se i anketom predstavljenom kao podrška Jovanoviću, iako iz objavljenih postotaka jasno proizlazi da se ukupno više građana protivi curriculumu ili traži njegovu izmjenu (43,7%), negoli ga u cijelosti podržava (41,5%). Bilo je toga još, ohoho, ali preostatak događanja, komentara i izjava se, po meni, može sažeti na nemilosrdnu, primitivnu javnu pljuvačinu – siledžija Jovanović ne odustaje od “Modula 4”, a vjerske zajednice i udruge od svojih stavova.

Evo osnovnih predmeta prijepora iz tog famoznog četvrtog dijela curriculuma: masturbacija, kontracepcija, promiskuitet, pornografija, homoseksualizam i tzv. “rodna teorija”.

Odnos vjerskih zajednica prema tim stvarima je poznat. Religiozni svjetonazori, bez obzira radilo se o katoličkom, pravoslavnom, muslimanskom itd, ne gledaju blagonaklono na masturbaciju, zabranjuju kontracepciju i promiskuitet i osuđuju homoseksualne čine, i nije uopće bilo teško unaprijed pretpostaviti da će Jovanovićeva objava prouzrokovati silne društvene sukobe i probleme. Posljednji popis stanovništva pokazao je da se preko 90% hrvatskoga puka deklarira pripadnicima neke od religija. Članak 63. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske izričito i nedvosmisleno propisuje obvezu, pravo i slobodu roditelja da samostalno odlučuju o odgoju svoje djece. Država, dakle, ne može propisati roditeljima odgoj djece kakav god joj padne na pamet, nego mora uvažavati njihove stavove.

Kako je onda moguće da se jednom takvom iznimno osjetljivom pitanju pristupi na ovako krajnje nepromišljen, nerafiniran, nepažljiv, upravo diletantski grub način, poput slona u staklarnici?

Ovo pitam posve neovisno o onome što ja privatno o tim stvarima mislim. A mislim slijedeće, redom: masturbacija nije štetna. U pubertetskoj poplavi hormona, ona je teenageru dobrodošao ventil, i ne treba ga zbog toga plašiti, nego mu valja objasniti. Problemi mogu nastati samo ako bi iz nekog naopakog razloga mladac zaključio da je masturbacija bolja od “prave stvari”, pa završio kao neki, ahm, ljubitelji “Načertanija” na ovome forumu. Dalje, kontracepcija nije grijeh, nego božji dar za planiranje obitelji i uživanje u životu. Draga gospodo, u ovakvim prilikama volim reći – Bog nije neznalica, i ne želi ni da mi budemo takvi, jer bismo inače još uvijek živjeli u pećinama. Nije božja volja ni da budemo nesretni, jer nam inače ne bi dao slobodu, sposobnost razlučivanja dobra od zla. Sjetite se svojih neotuđivih prava, vi koji ste stvoreni jednakima – život, sloboda i potraga za srećom… 🙂

O homoseksualizmu sam već pisao. Je li bolest, ili nije, je li prirodan, ili nije, je li biološki ili socijalno uzrokovan, pitanja su stara valjda koliko i povijest. Prema dosad dostupnim saznanjima, razlozi nastanka mogu biti i biološki, i društveni, i kombinacija to dvoje, moguće je postati homo, moguće je prestati biti homo, moguće je čak i svjesno odlučiti hoćete li biti homo, ili nećete – za sve to postoje primjeri i dokazi. Kako se radi o živim ljudima, konkretnim osobama koje valja cijeniti kao i sve ostale, prema njihovim riječima i djelima, a ne prema tome s kim spavaju, ja ne držim da je homoseksualizam bolest, i mislim da je pogrješno to tvrditi. Uz napomenu da to, samo po sebi, zakonski nije ni “govor mržnje”, ni poziv na diskriminaciju, jer osobu koja ima gripu nećete tući, ni je otpustiti s posla, nego čete joj skuhati čaj, zar ne?

Po meni, pravi problemi ne leže u razlozima nastanka homoseksualizma, nego u silnom licemjerju kojim se on obavija. Primjerice, brak. Činjenica je da golema većina homoseksualaca jednostavno ne želi brak, štoviše, ismijava ga i odbacuje kao prevaziđeni relikt prošlosti, a to potvrđuju nevelike brojke sklopljenih homo “brakova” u zemljama gdje je dopušten. Homo populacija, notorno vrlo promiskuitetna, jednostavno ne preferira i ne vodi takav način života. Zašto se onda na braku inzistira?

Pa, prvenstveno jer je u pitanju osobni materijalni probitak vođa i vodstava homo udruga, koje nešto moraju raditi da bi opravdale debele novčane donacije i državne potpore od kojih žive. Pri tome se zapravo ne želi proklamirana tolerancija, razumijevanje i prihvaćanje od većine, nego se nastoji što bezobzirnije provocirati hetero populacija i nametnuti vlastite stavove i način života kao jedine ispravne. Upravo tako – logoraš i stražar zamjenjuju uloge, a progonjeni se učas pretvaraju u progonitelje. Ako im se tko usudi što prigovoriti, automatski ga nazovu “homofobom”, mrziteljem, fašistom itd – pa makar se radilo i o stvarima koje su nedvojbeno čista patologija, poput onog video-uradka pred zagrebačku homo paradu prošle godine.

Mala digresija – termin “homofobija” nije medicinski, nego politička izmišljotina, pejorativna etiketa pomoću koje se u većini slučajeva pokušava diskreditirati oponent koji ne prihvaća tzv. LGBT ideologiju i propagandu. Ima ljudi, bolje rečeno devijantnih slučajeva, koji i sasvim malenu djecu vodaju po homo paradama, i to ne ovim našim, zasad uglavnom koliko-toliko pristojnim, nego onim “pravim”, ahm, “konkretnim”, od kojih se prosječnom čovjeku, bez imalo ustezanja rečeno, povraća. Dakle, po meni, daleko prikladniji naziv bi bio homofastidija, jer je sama pomisao na rektalnu penetraciju u seksu, da ni ne spominjem ostalo, većni jednostavno odbojna.

Unatoč svemu tome, meni ne smeta da se homo parovi “vjenčavaju”. Štoviše, mislim da bi im to trebalo omogućiti, i to dopunom već postojećeg Zakon o istospolnim zajednicama, iako možda, iz respekta prema vjerskom osjećaju većine, pod nekim drugim formalnim nazivom, npr. istospolna životna zajednica. Iako ne bih rekao da ćete takve vidjeti golih stražnjica na paradama, odista ima homo osoba koje su vjerne i posvećene jednom partneru, koje žive u ozbiljnim, stabilnim dugogodišnjim vezama, i nema razloga da im se ne pomogne.

Iz ovoga je vidljivo i da na promiskuitet ne gledam blagonaklono, a osobito ne kao na nešto što bih preporučio djeci. Ne iz nekih religijskih ni moralnih razloga, nego poglavito zato što sam već desetljećima u sretnom i ispunjenom braku. Naravno, ni ja ni supruga nismo u brak ušli neiskusni, ni prije podužeg razdoblja zajedničkog života, pa jednostavno mislim da je to pravi put i način za životnu sreću i uspjeh.

Uh… počinjem zvučati kao ostarjeli bračni savjetnik, zar ne? Znak da ubrzam 🙂

Primijetili ste da sam preskočio pornografiju i “rodnu teoriju”. Pornografiju jednostavno zato što ako bilo tko na bilo koji način bilo kakav pornografski sadržaj učini dostupnim djeci, prema čl. 165. Kaznenog zakona počinio je kazneno djelo i završit će u zatvoru do tri godine… a jamčim mu da će i na druge načine teško nagrabusiti. Jovanoviću, Štulhoferu & inoj družini na znanje i ravnanje.

Ostaje nam tzv. “rodna teorija”. Ona kaže, u nekoj pojednostavljenoj i sažetoj osnovi, da nam je samo spol biološki zadan, a da rod biramo, po želji i nahođenju. Možda najredikuloznija posljedica njezine primjene jest da u službenoj uporabi više nema mjesta tradicionalnim nazivima “majka” i “otac”, nego bi ostali samo “rodno neutralni” termini tipa npr. “roditelj 1” i “roditelj 2”. Pa si vi mislite… od logoraša do stražara, u trenu.

Bez okolišanja – Jovanovićev pokušaj uvođenja “rodne teorije” u hrvatske škole je čisti promašaj, i to ne samo bedasto staljinistički i nasilnički, nego čak i pritupo nesuvremen, jer je ona već, može se reći, praktično opovrgnuta.

Naime, Jovanovićevi biserni “stručnjaci”, očito iz slijepo ideoloških ili kakvih već opskurnih razloga, jednostavno su zanemarili činjenicu da je “Nordic Gender Institute”, središnja ustanova putem koje je u nordijskim zemljama propagirana i provođena “rodna” ideologija, ukinut još krajem 2011. godine. Zašto? Pa zbog banalno jednostavne činjenice što desetljeća pranja mozga sjevernjačkoj djeci i “ukidanje rodnih stereotipa” nisu donijela baš ništa, nego se pokazalo, gle čuda, da je “rod kao socijalni konstrukt” ipak biološki uvjetovan – muškarci su, eto, muškarci, žene su, vjerovali ili ne, žene, određena područja mozgova muških homo osoba sličnija su ženskim mozgovima, neki će, opet, navesti nedostatak serotonina, što uzrokuje minoriziranje inhibicija, i tako dalje.

S tim našim domaćim queer talibanima stvar je još i gora. Iako se predsjednik vlade Milanović, ministar znanosti Jovanović i razni njihovi pobočnici na sva usta zaklinju u “znanost” i “znanstveni pristup” zdravstvenom odgoju, tvrdeći da je “poput matematike ili biologije”, da se “temelji na znanstvenim i stručnim činjenicama” i da se radi samo o pitanjima “higijene” itd. zapravo su savršeno svjesni da je barem dio literature koju su “preporučili” uz “Modul 4” – neznanstven.

To jasno proizlazi iz sadržaja gore spomenutog sastavka nazvanog “Istina o zdravstvenom odgoju”, gdje se otvoreno kaže da rečeni crkveni letak ističe, doslovno: “…radikalnu (i neznanstvenu) rečenicu…” iz jedne od knjiga “preporučene” literature. Ako vlada priznaje da je ta rečenica “neznanstvena”, dakle šarlatanska, što onda takva knjiga, pobogu, radi u “preporučenoj” literaturi programa namijenjeg djeci? Zar je tamo iz “higijenskih” razloga?

Jednako je tako slabašno, nekonzistentno i kontradiktorno objašnjenje da curriculum “ne nudi nikakvu rodnu ideologiju, već samo razlikovanje između spola kao biološke i roda kao društvene kategorije”, pozivajući se ni manje ni više nego na “položaj žena u Saudijskoj Arabiji”, mila majko. Da se ipak ne radi samo o tome, neizravno je priznao sam Jovanović, izjavivši u jednoj novijoj od svojih već bezbrojnih primitivnih pljuvačina, doslovno: “…nije bitno kojeg ste roda i kojeg ste spola…”

Znate što, rekao bih da je ta Milanovićeva i Jovanovićeva ideološka “higijena” krajnje manjkava i gadno nečista. Mogli su je barem otuširati, podrezati joj nokte i oprati joj zube, nesretnici, prije negoli su je pustili u javnost.

Nažalost, kao i obično, ispada da opet kasnimo za svijetom – pokušavamo uvesti ono što su drugi već odbacili. I to, što je najgore od svega, bez alternative i izbora, ultimativno, prisilno, protuustavno, dakle bez uvijanja – totalitarno, staljinistički, fašistički. Pretjerujem? Moja gospodo, pokušajte se staviti u današnji položaj vjernika i vjerskih zajednica. Čine devet desetina stanovništva, a vlada njihov svjetonazor javno omalovažava i obezvrjeđuje. Što bi se dogodilo, primjerice, da Karamarko, kad jednom dođe na vlast, nekim jovanovićevskim dekretom uvede vjeronauk kao obvezni školski predmet? Što biste tada?

Dakle, kod svih razloga prijepora između pristalica i protivnika zdravstvenog odgoja koje sam ovdje naveo, radi se o odnosu prema ljudskoj seksualnosti, a ona ni slučajno nije samo prosto pitanje “higijene”, nego i poimanja života, pogleda na svijet, ideologije. Nemam odista ništa protiv da Jovanović, Štulhofer i ostatak domaće LGBT, queer i “lijeve” ekipe vjeruju u marksizam, gatanje iz graha, leteće tanjure, “rodnu teoriju” i slične stvari. Kad može Krešo Mišak, zašto ne bi i oni? Slobodno samo naprijed, knock yourself out gospodo, ali nemate pravo nametati svoju “higijenu” i svoja gledišta bilo kome, a najmanje djeci u školama.

Na kraju, valja pojasniti i tko je, zapravo, kriv za sve. Pa zna se – Hadeze 🙂

Uopće nije šala. Stožerna hrvatska stranka, ili bolje rečeno bezlični beskičmenjački reliquiae reliquiarum u koje se ista pretvorila nakon smrti predsjednika Tuđmana, odista jest odgovorna i za cijelu ovu frku sa zdravstvenim odgojem. Još polovicom 2008. godine “detuđmanizirani” hadezeovci donijeli su Zakon o suzbijanju diskriminacije kojim se u hrvatsku legislaturu, koliko je meni poznato, po prvi put uvodi pojam “rodni identitet”, pa čak i – štiti od diskriminacije. Iako uopće nema definicije o čemu se konkretno radi.

Kojega li žalosnog primjera iskompleksirane hrvatske malograđanštine… sjećate se? Vjerske zajednice su jednako bile protiv, kao i Marijana Petir, jedina saborska zastupnica koja se usudila usprotiviti modernom ideološkom nasilju. Da bi zbog toga od domaćih LGBT talibana bila nagrađena titulom “homofoba desetljeća”.

Danas, četiri i pol godine kasnije, može ponosno paradirati da je bila u pravu.

(Objavljeno 11. siječnja 2013.)

[Rasprava]