Archive

Posts Tagged ‘Jutarnji list’

Srpske Novosti, Jutarnji list, četnici, kante & kreteni

8. February 2015. Leave a comment

kante-i-kreteni-01Ljeto Gospodnje 2015, pokušajte zamisliti da ste detuđmanizator. Bogami, nije vam lako. Unatoč silnom uloženom vremenu, novcu i trudu, neojasenovački projekt haaškog “zajedničkog zločinačkog poduhvata” katastrofalno je propao. Gotovina, Markač, Tuđman i Hrvatska oslobođeni su svake krivnje, nema više ni govora o jugosferama, rekomima, rektumima i regionima, petnaest godina života bacili ste u vjetar, beskorisni ste, impotentni, život vam je bio besmislen. Izgubili ste sve izbore od 2011, popušili ste čak i referendum protiv mrskih “ustaških klerofašista”, a od poraza na skorim izborima za Sabor više vas ne mogu spasiti ni Josip Broz i Čiča Draža zajedno. Još gore, presuda ICJ-a zauvijek je zacementirala srpsku odgovornost za Domovinski rat, strahovite ratne zločine i ratnu štetu, te pokopala sve srpske mitove i tlapnje o Oluji, Tuđmanu i modernoj hrvatskoj državi. Koma. Što ćete sad?

Što uopće možete? Detuđmanizacija je mrtva, a vi ste samo zaostala hrpa njezinih raspadnutih zombija koji uludo bauljaju i tumaraju naokolo. Jasno vam je što slijedi. Uskoro više neće biti masnih šuškavih kuna iz hrvatskog državnog proračuna, jer će sve vaše “udruge”, “inicijative”, “centri” i “mediji” dobiti nogu u dupe s državne sise, a nekažnjeno srbovati moći ćete samo još iz otadžbine. Kako je tamo daleko zadnja bijeda, jad i žalibože, a prečane vole k’o kerovi šugave mačke, budućnost vam je nedvojbeno turobna. Preostaje vam samo šiziti, cviliti i ludovati, te otvoreno javno lagati – pljuvati i mrziti Hrvatsku i Hrvate, dok još možete.

Tako Pupovčeve Srpske Novosti, bivši Feral Tribune, besramno izmišljaju i krivotvore nedavnu presudu ICJ o hrvatskim i srpskim tužbama za genocid:

Nemanja Stjepanović Srbija i Hrvatska su dvostruko poražene
“…hrvatske snage tokom i nakon akcije Oluja također počinile zločine kako bi protjerale srpsko stanovništvo…
…najmanji intelektualni napor uz elementarno poznavanje događaja u Oluji dovoljan je da se shvati presudna uloga državnog vrha Hrvatske u etničkom čišćenju Krajine u leto 1995. godine…
…Međunarodni sud pravde je ocenio da su vojne i policijske snage obe države počinile zločine u okviru kampanje etničkog čišćenja…”

I još:

Tamara Opačić 03. veljače 2015. Odbačene tužbe Hrvatske i Srbije
“…Smaknuća Srba bez suđenja za vrijeme i nakon operacije Oluja su utvrđena i Hrvatska je priznala da je bilo takvih ubijanja. Sud nalazi da su ta djela počinili pripadnici hrvatskih vojnih snaga protiv srpskih civila i vojnika koji su se predali te da ona mogu spadati pod genocid, kao i maltretiranja Srba za vrijeme i nakon Oluje – kazao je Tomka te naveo kako dokazi o maltretiranju Srba te pljačka i uništenje njihove imovine nisu za cilj imali fizičko uništenje srpskog stanovništva, već njegovo iseljenje…”

Naravno, kao i uvijek, cijela priča sinkronizirana je sa srpskom vladom, za koju je izjavu nakon presude ICJ-a dao Šešeljev četnički vojvoda, osumnjičeni antinski ubojica, Toma Grobar:

NIKOLIĆ O PRESUDI: Pali stereotipi o ratu u SFRJ, potvrđeni masovni zločini nad Srbima “…iako protivtužba Srbije nije usvojena, sud je utvrdio da su vlasti Hrvatske bile svesne da će vojna akcija Oluja dovesti do proterivanja civila…”

Na sličan način, u istoj koordiniranoj damage control akciji pokušaja stvaranja dojma da su Hrvatska i Srbija pred ICJ jednako prošle i odgovorne za rat, piše i domaći Jutarnji list, općepoznat i kao Jutarnji Srbobran. Prvo Ante Tomić, od milja zvan “Kanta”, zbog svog iznimnog doprinosa rasterećenju javnih kloaka, zbori ovako:

KOMENTAR ANTE TOMIĆA Nacionalizam ima vampirsku prirodu, ovisan je o krvi i nikad mu nije dosta
“…’U Oluji je počinjen genocid’, reče mi nedavno jedan prijatelj, inače povjesničar.
‘Gle, nije’, odgovorio sam mu nešto i iživciran megalomanskim posezanjem za genocidom. ‘U Oluji se dogodilo etničko čišćenje.’
Nije to, naravno, nešto na što sam kao Hrvat specijalno ponosan, ali za ljubav istine mora se kazati kako je u opsežnoj akciji zauzimanja Knina, Drniša, Benkovca, Gračaca i stotina krajških i ličkih sela bilo razmjerno malo žrtava. Hrvatski vojni i politički vrh razumno se odlučio za protjerivanje umjesto istrebljivanja neprijatelja…”

Potom slijedi Jurica Pavičić, znan i kao “Kreten”, zbog svoje notorne uljudbe, pristojnosti i dobrog kućnog odgoja:

PIŠE JURICA PAVIČIĆ Zašto se liberalna polovica Hrvatske tako smrtno boji one nacionalističke?
“…umjesto da se postavi pitanje zašto je i zbog koga ovo siromašno društvo platilo 28 milijuna da bi doznalo ono što ionako zna: da je Srbija napala Hrvatsku, da je htjela pripojiti njen teritorij, da su Srbi ubili mnoge Hrvate i Hrvati protjerali mnoge Srbe…”

Krasno, a? 🙂

Nigdje u presudi ICJ ne stoji, niti se iz ičeg što ona navodi može zaključiti ono što tvrde Pupovčeve Srpske Novosti, Jutarnji list, Tomić i Pavičić, suglasno sa srpskom vladom i Tomom Grobarom, a što sam gore izdvojio i citirao. Nigdje ICJ ne utvrđuje nikakvo hrvatsko “protjerivanje srpskog stanovništva”, niti “presudnu uloga državnog vrha Hrvatske u etničkom čišćenju Krajine u leto 1995. godine”, niti da bi hrvatske “vojne i policijske snage počinile zločine u okviru kampanje etničkog čišćenja”. Čista je izmišljotina da je ICJ utvrdio da bi “vlasti Hrvatske bile svesne da će vojna akcija Oluja dovesti do proterivanja civila” ili da “dokazi o maltretiranju Srba te pljačka i uništenje njihove imovine nisu za cilj imali fizičko uništenje srpskog stanovništva, već njegovo iseljenje”. Na isti način kao ICTY u drugostupanjskoj presudi Gotovini, ICJ te dokaze razmatra samo u smislu planiranja vojnih akcija i minimiziranja ljudskih žrtava, ničeg drugog.

Ujedno, kad ICJ govori o hrvatskim zločinima, radi se o onima koje Hrvatska priznaje, koje s hrvatske strane nitko nije ni sporio, ni prije ni sada – zločinima koji su zabilježeni i glede najvećeg dijela kojih su hrvatska policijska i pravosudna tijela provela kaznene i ine postupke. To je utvrdila još prvostupanjska presuda Gotovini (konkretno 44 žrtve, od toga oko četvrtina vojnici). Međutim, Pupovčevi i “novinari” Jutarnjeg lista, kao i njihovi prekodrinski srpski gazde, s toga odmah skaču na izmišljanje “etničkog čišćenja”, “protjerivanja” i “padanje stereotipa” što je, po dobrom starom srpskom običaju, tragikomično. Kad se radi o laganju, moram reći da je pokojni Dobrica Ćosić bio u pravu:

“…Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno… laž je srpski državni interes…“

Podsjećam, drugostupanjska haaška presuda Gotovini i Markaču ne samo da ih je oslobodila krivnje za sve što im se stavljalo na teret, nego je utvrdila i da nikakav “zajednički zločinački poduhvat” Tuđmanovog hrvatskog državnog i vojnog vrha nije postojao. Upravo zbog toga su dvojica haaških sudaca koji su bili protiv oslobađanja pisali ona zapjenjena izdvojena mišljenja, i upravo to je izazvalo najviše srpske političke, komentatorske i ine histerije od 2012. godine naovamo.

U Domovinskom ratu niti jedan jedini Srbin nije protjeran iz Hrvatske. Tko je tvrdio da se u Oluji dogodilo etničko čišćenje i protjerivanje srpskog stanovništva? Srbija, Milošević, Savo Štrbac, Veritas, Šešelj, četnici, razni hrvatski petokolonaši, orjunaši, “Jugoslaveni”, HHO, Documenta i haaško tužiteljstvo Carle del Ponte, svi tek negdje od 2003. Jesu li to ikad, ičim, igdje i ikako uspjeli dokazati? Nisu. Upravo nasuprot, oba međunarodna kaznena suda ICTY i ICJ nisu im dali za pravo.

Za Srbiju je jasno, ali zašto navodno hrvatski mediji i novinari, Pupovčeve Srpske Novosti, Jutarnji list, Ante Tomić “Kanta” i Jurica Pavičić “Kreten”, ipak tvrde da je Hrvatska počinila etničko čišćenje i protjerivanje Srba?

Pa, jednostavno – zato što zastupaju srpsku politiku i ciljeve države Srbije.

Zato što su isti kao i svi ovi gore nabrojeni miloševićevci, četnici, “Jugoslaveni” i ina detuđmanizatorska bagra. Zato što su bili i ostali na neprijateljskoj srpskoj ratnoj strani, zato što iz dna duše mrze državu Hrvatsku i Hrvate, zato što su u 15 godina detuđmanizacije pisali, govorili, radili i pokušavali sve što su mogli da se ta zločinačka protuhrvatska rabota ostvari, i sada jednostavno ne mogu podnijeti da su izgubili, propali, popušili. Da je stvarnost drugačija, a da su oni ispali zadnje budale.

E, sad. Možemo li mi to trpjeti? Možemo li tolerirati kante i kretene u vlastitom dvorištu?

(Dramatična stanka.)

Možemo, naravno.

Okej, znam da je to samo moje mišljenje, a svatko od vas imat će vlastiti odgovor na to pitanje, ali dajte, ni kante ni kreteni (još) ne drže oružje i ne pucaju, zar ne? To su zadnji trzaji poraženih, razoružanih, bezubih, impotentnih zombija, frustriranih bradonja koje smo obrijali još 1995. i ispratili ih na traktorima. Sramotne provokacije? Točno, ali to su ipak samo riječi – bezvezna, bespomoćna pljuvačka i izazivanje, a mi nismo luđaci da upadamo u Charlie Hebdo zamke. Hrvatska je slobodna, demokratska zemlja u kojoj pravo govoriti imaju čak i mala ljigava stvorenja što žive pod blatnjavim balkanskim kamenjem… molim, ne zaboravite, nikad ne zaboravite: dvadeset tisuća hrvatskih ljudi dalo je svoje živote 1991 – 1995. da bismo mi danas mogli o tome slobodno brbljati i tipkati za računalima, na toplom i sigurnom.

Slažem se, nije moguće očekivati da reakcije neće biti, ali ako mene pitate, ona mora ostati u okvirima apsolutnog uskraćivanja bilo kakvog financiranja, boycotta, razotkrivanja u raspravama, zalijevanja kantama i izrugivanja. Nešto kao kad se nađete u blizini nekog tko puno priča, a jako dugo nije održavao osobnu higijenu, pa ste prisiljeni začepiti nos i okrenuti glavu na drugu stranu. Ako vas taj nastavi gnjaviti, objasnite mu da je sapun u trgovini vrlo jeftin.

Neće proći mnogo vremena, a detuđmanizatori će postati predmet masovne javne sprdnje. Što dalje, bit će im sve teže.

[Rasprava]

Advertisements

Glasujte slobodno i bez straha

25. November 2013. Leave a comment

hrvatska-sloboda-01“U tom smislu, referendum je besmislen, dakle nema smisla.” (Zoran Monty Python Milanović, 24. studenog 2013.)

Kako ublažiti strahotne posljedice invalidnog, manjkavog poimanja demokracije? Kako izliječiti ideološku indoktrinaciju i zastranjenja? Nikako, nego upornim, strpljivim objašnjavanjem i uz mnogo nade. Vidim da je prof. dr. Slaven Letica već lijepo popisao i opisao neke od najvažnijih trenutaka u tom nevjerojatnom antidemokratskom Kukuriku zastranjenju oko referenduma o definiciji braka. Donosim prvo cijeli njegov tekst, a potom i svoj komentar.

Slaven Letica: Kome je potreban mit o istospolnom raju i bračnom paklu

Zašto i kako strasni, zagriženi i ratoborni protivnici referenduma o ustavnoj definiciji braka prakticiraju poznatu maksimu Niccoloa Machiavellija “Cilj opravdava sredstvo”, omiljenu svim despotima, satrapima i drugim političkim ljudožderima?

Moralni i politički gubavci

Što se više približava dan referenduma o ustavnoj definiciji braka (1. prosinca 2013), to su odnosi njegovih ZAgovornika i PROTIVnika sve napetiji, ratoborniji, nesnošljiviji, da ne kažem krvožedniji. Zanimljivo je, ali i zabrinjavajuće to što je nesnošljivost PROTIVnika poprimila osobine masovne jednoumne histerije i verbalnog terora koji u javnom sramoćenju ZAgovornika referenduma ne preže od bilo čega: laži, poluistina, etiketiranja, javnih uvreda i prokazivanja.

Ravnajući se, očito, prema poznatoj starorimskoj maksimi “Cilj opravdava (sva) sredstva” (Finis santificat media) koju je proslavio, citirajući je u svom “Vladaru”, Niccolo Machiavelli, PROTIVnici referenduma ne biraju sredstva kako bi organizatore prikupljanja potpisa, njihove simpatizere, ali i svih 749.316 potpisnika zahtjeva za referendumom, javnosti predočili kao moralne i političke gubavce: intelektualne džepare (kradljivce tuđeg intelektualnog vlasništva; primjerice loga i plakata koje koristi udruga “U ime obitelji”), zatucane primitivce, nazadnjačku rulju, ništarije najgore društveno i za napredak društva i države opasne fele. Gotovo svi „liberalni“ mediji otvorili su svoje tiskane i mrežne stranice PROTIVnicima referenduma, kojima je sve dopušteno.

PROTIVnici

Urednici, novinari i gostujući pisci spomenutih medija (prednjače: Jutarnji list, Novi list, Slobodna Dalmacija, Index.hr, T-portal.hr, Srpske Novosti) ZAgovornike referenduma etiketiraju kao: „obiteljaše“, „talibane“, „desničare“, „klerikalce“, „nacionaliste“, „fašiste“, „loše ljude koji bi naudili bližnjemu“, „homofobnu sektu“, „sulude ljude“, „glupane“, „opasne ljude“, „klerikalce“, „antisemite“, „teroriste“, „ksenofobe“, „ontološke fašiste“, pripadnike „prljavog pokreta“ itd.

Te im etikete dodjeljuju, jer navodno žele „drugim i drukčijim“ i „spolnim manjinama“, pa i svim manjinama, uskratiti temeljna ljudska prava, pa i „pravo na sreću“ i „pravo na ljubav“. Jutarnji list je vlastitu promidžbenu kampanju kojom, ne birajući sredstva, kani pobijediti „konzervativnu revoluciju“, nazvao socrealistički „Naprijed“ (uz slogan: „Ne možete nas tjerati nazad, koliko mi želimo naprijed!“), računajući na podsvjesni psihološki učinak Nazorove budnice „Titov naprijed“.

Broj elitnih verbalnih ratnika, onih koji se bore protiv imaginarne rulje koja bi, misle „naprednjaci“, morala nastupati pod logom „Nazad“, svakim je danom sve veći, iako je broj onih koji su polajkali Facebook stranicu „Naprijed“ i dalje vrlo skroman: 9.256. Prvi je u ime elitne gardijske brigade „Naprijed“ svoj glas protiv konzervativne revolucije, objavivši joj rat do konačne pobjede, dignuo neslužbeni maršal anti-konzervativne revolucije Davor Butković Bule, znameniti hedonist, enolog i politički kuhar. Ubrzo su se oglasila četvorica pukovnika „naše idejne fronte“: dr. Jurica Pavičić, Jelena Lovrić, Milijenko Jergović i Ante Tomić. Nije trebalo dugo čekati, a svoj su glas protiv ugroze manjinskih prava dali i državni vrhovnici: Ivo Josipović, Zoran Milanović i Josip Leko. Slijedili su dr. Vesna Pusić, Milanka Opačić, Šime Lučin, Jozo Radoš, Peđa Grbin, Goran Beus Richembergh, dr. Željko Jovanović, Nenad Stazić, Igor Kolam i cijela plejada „liberalnih“ političara.

Pokret otpora „konzervativnoj revoluciji“ zatim se, poput šumskog požara, proširio papirnatim i virtualnim medijima. Neke su novine i portali, što je sasvim uobičajeno, objavili da su njihova uredništva kao cjelina „PROTIV“: Jutarnji list, Novi list, Index.hr, T-portal.hr, H-alter.org i drugi. Nabrojit ću tek dio stvarno i takozvano uglednih i slavnih osoba koje su u medijima obećale svoj glas PROTIV i iznijele argumente zbog kojih će tako glasovati: povjesničari i teoretičari umjetnosti dr. Zvonko Maković i Igor Zidić, spisateljica i glumica Jelena Veljača, televizijska voditeljica Danijela Trbović, televizijski voditelj Aleksandar Stanković, pisac trivijalne psihologijske lektire Bruno Šimleša, pjevačice Severina Vučković i Josipa Lisac, televizijska voditeljica Nevena Rendeli, urednici i novinari Branko Mijić, Siniša Pavić, Tihomir Ponoš i Branimir Pofuk, glumac Rade Šerbedžije, pjevač i skladatelj Arsen Dedić, režiser Oliver Frljić, književnica Slavenka Drakulić, estetičarka dr. Nadežda Puhovski, filozof i Facebook buntovnik Srećko Horvat, režiser Vinko Brešan, glumice Nataša Janjić Lokas i Barbara Nola, televizijska voditeljica Antonija Blaće, odvjetnica Vesna Alaburić, permanentni revolucionar Srđan Dvornik, pjevač Mile Kekin, glumac Mislav Čavajda, profesorica ustavnog prava dr. Sanja Barić, rabin Luciano Moše Prelević, feministička i civilna aktivistica Sanja Sarnavka, psihologinja i autorica dr. Mirjana Krizmanić, zadarski sudac Željko Rogić, GONG-ovci Dragan Zelić, Jelena Berković i Vanja Škorić itd.

Nakon što su „hrabro“ izišli iz ormara uz poklič „PROTIV“ brojni pojedinci i uredništva, uslijedile su i druge protestne akcije protiv „zatucanosti“ i „nazadnjaštva“ pristaša i zagovarača referenduma. Portal Index.hr pokrenuo je anketu o referendumu u kojoj je do završetka ovog članaka sudjelovalo oko 70.000 „klikova“, a odnos je onih koji su „glasovali“: 65% PROTIV (referenduma) prema 35% ZA (referendum). (Uz omogućeno višestruko glasovanje s istog IP-a, op. MKn.) Preko 35 nevladinih udruga pokrenulo je prije par dana promidžbeni projekt “Građani glasaju protiv” kojem je svrha motiviranje birača za izlazak na referendum i za glasovanje „PROTIV“. Iako se ZAgovornici ustavne definicije braka zalažu za definiciju koja se, da apsurd bude potpun, odavno nalazi u postojećem Obiteljskom zakonu, i prema kojoj smo svi mi vjenčani i prema kojoj se ljudi vjenčavaju barem 2.000 godina, krajnje nesnošljivi i agresivni PROTIVnici te definicije pokušavaju ih/nas prikazati kao moralne gubavce i potencijalne masovne nacističke ubojice.

Taj radikalni stav najjasnije je javno izložio poznati novinar i romanopisac Miljenko Jergović. Nakon što je dr. Željku Markić proglasio „ajatolahinjom križarske revolucije“, taj majstor pera piše: „Neprirodno je, propovijedaju oni (zagovornici ustavne definicije braka, ali i dr. Jasna Omejec i svi oni koji se ne slažu s osobnim mišljenjem pisca – op. S.L.), biti homoseksualac. To je bolest, kažu. Ta bolest se, sjećamo se, najefikasnije liječila u nacističkim logorima. Ništa kao nacizam, nitko kao Hitler, nije tako uznastojao za idealom prirodnoga.“ (“Iza Željke Markić ne stoje vjerska učenja, stoje razni poglavari”, Jutarnji list, 19. 11. 2013).

Dakako, Miljenko Jergović samo je nastavio tamo gdje je dan ranije, na svom Facebook profilu, u besanoj noći, oko jedan sat poslije ponoći, zastao (ne i stao) potpredsjednik Sabora Nenad Stazić. Komentirajući televizijsku izjavu dr. Željke Markić kako bi vlastito dijete radije dala u dobro organizirani dječji dom, nego li homoseksualnom paru, poznati je saborski provokator napisao: “Očekujem da ova Markićka i njezina Udruga za obitelj zatraži da se Ustavom zabrane jedno-roditeljske obitelji. Djecu iz takvih obitelji pokupit će po kućama, strpati u kamione i odvesti u dom. A dom će osnovati u Jasenovcu.”

Zastrašujuće povezivanje narodnog, ustavo-tvornog referenduma o definiciji braka s poviješću nacizma, koncentracijskim logorima, Jasenovcem i genocidom, dalo se nazrijeti i iz saborskog istupa zastupnika Hrvatske narodne stranke – liberalnih demokrata, Igora Kolmana koji je još 6. studenoga 2013. građansku inicijativu U ime obitelji nazvao „prljavim pokretom“. Naime, ideja prljavosti neke društvene skupine – „Čifuta“, Srba, „Cigana“, „Balija“, „ustaša“ – polazna je točka pogroma koji se provode pod parolom čišćenja zajednice i države od te skupine.

ZAgovornici

I dok su na čelo i na stranu PROTIVnika referenduma stali svi svjetovni (državni, medijski i društveni) vrhovnici – predsjednici Republike, Sabora i Vlade, sve ministrice i ministri, pučke pravobraniteljice i pravobranitelji, glavni urednici i njihovi zamjenici – dobar glas o ZAgovornicima referenduma javno se usudilo braniti tek nekolicina javnosnika. Među prvima se oglasio romanopisac Slobodan Novak, ali se na njega već slijedećeg dana obrušio Branimir Pofuk, a nakon toga cijela bojna specijalne duhovne policije, predvođena Davorom Butkovićem i dr. Juricom Pavičićem.

Javnu potporu pravu organizatora na pokretanje narodnog referenduma pružili su i rijetki stavotvoritelji i ini umnici: Ivan Aralica, Milan Ivkošić, Nino Raspudić, Darko Pavičić i još nekolicina, pa i moja malenkost. Potporu su im, očekivano, dali i predstavnici gotovo svih vjerskih zajednica, a Hrvatska biskupska konferencija je 19. studenog 2013. pozvala sve vjernike i ljude dobre volje da 1. prosinca izađu na ustavotvorni referendum. Pozivajući se na „općeljudske i evanđeoske vrijednosti, te tisućljetnu tradiciju i kulturu hrvatskoga naroda i većine drugih hrvatskih građana“ i tvrdeći kako se “potvrdnim odgovorom na referendumsko pitanje ne ugrožavaju drugačija osobna opredjeljenja”, biskupi vape: “Mi, biskupi Hrvatske biskupske konferencije pozivamo sve vjernike, kao i sve ljude dobre volje, da izađu na referendum te na pitanje – Jeste li za to da se u Ustav unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca? – odgovore ‘ZA’.”

Put do obaviještenog (informiranog) stava i referendumske odluke

Europska povjerenstvo (komisija) za demokraciju temeljenu na zakonu (European Commission for Democracy Through Law) poznatije kao „Venecijsko povjerenstvo/komisija“ (the Venice Commision), savjetodavno tijelo Vijeća Europe sastavljeno od neovisnih eksperata ustavnog prava, bivših ustavnih sudaca, uglednih pravnika i parlamentaraca, predložila je, a Savjet za demokratske izbore je u Veneciji u ožujku 2007 usvojio, „Kodeks dobre referendumske prakse“ (Code of Good Practice on Referendums). To povjerenstvo, utemeljeno 1990. u Veneciji, inače ima savjetodavnu ulogu u stvaranju demokratskih ustava i rješavanju ustavnih sukoba, pa je trenutno vrlo aktivno uključeno i u pokušaje reforme ustavnog poretka Bosne i Hercegovine.

“Kodeks dobre referendumske prakse” sadrži smjernice ili preporuke za organiziranje uzornih/dobrih referenduma u zemljama-članicama Vijeća Europe. Kodeks kojeg su pripremila trojica eksperata – Nizozemac Pieter van Dijk, Andoranin François Luchaire i Švicarac Giorgio Malinverni – ima 15 stranica normi i još 9 stranica priloga i objašnjenja, na kojima su izneseni rezultati istraživanja postojeće referendumske prakse. Za hrvatski referendum o braku, izjave političara s njim u vezi i publicitet koji ga prati, važno je istaknuti nekoliko posebno važnih odredaba – preporuka:

Prvo: potpuno je legitimno da državni dužnosnici javno iznesu svoj stav ZA ili PROTIV pitanja o kojem se organizira referendum, ali svoj položaj ne smiju koristiti kako bi agitirali za ZA ili PROTIV.

Drugo: nadležno državno tijelo (logično bi bilo da u našem slučaju to učini Državno izborno povjerenstvo ili Sabor) bi birače moralo unaprijed OBJEKTIVNO obavijestiti, posebnim izviješćem, o stajalištima zagovornika i protivnika referenduma – uravnoteženo i nepristrano.

Treće: tijela državne vlasti morala bi osigurati vrijednosnu neutralnost i jednakost šansi pristaša i protivnika referenduma: na pristup medijima, sredstvima, oglašavanju i javnom istupanju, posebice u javnim medijima.

Četvrto: krajnji bi cilj informiranja građana morao biti njihovo osposobljavanje za donošenje obaviještene odluke o glasovanju ZA ili PROTIV.

Kako su protivnici našeg referenduma o braku karikirali tezu o „trojici birača koji mogu mijenjati Ustav“, svakako treba spomenuti da se “Kodeks” zalaže protiv odredbi o kvorumu ili minimalnom postotku birača koji trebaju izići na referendum, uz objašnjenje da kvorum dovodi do konfuzije, jer se jednako broje oni koji glasuju NE i koji ne izlaze na referendum. Dosadašnji istupi i postupci hrvatske političke elite – koja se strastveno i gorljivo uključila u kampanju na strani onih koji su PROTIV – dovodi u pitanje te odredbe Kodeksa o njenoj neutralnosti i objektivnosti.

Nakon što su jasno iznijeli stav kako su oni osobno PROTIV, na što imaju puno pravo, predsjednici Republike, Sabora, Vlade, ministri i ini trebali bi do 1. prosinca o referendumu uglavnom – šutjeti. Umjesto svakodnevnih zgražanja nad navodnim pokušajima inicijatora referenduma da „zemlju vrate unazad“, vlastodršci bi se morali potruditi da građani dobiju objektivne informacije o argumentima pristaša i protivnika referenduma. A da to u Lijepoj našoj nipošto nije slučaj, pokazat ću na dva primjera nedopustive pristranosti protivnika referenduma koja je ostala bez ikakve reakcije.

Željka Markić i Mirjana Krizmanić

Koliko su tvorci javnog mišljenja neskloni objektivnom informiranju građana možda najbolje pokazuju dva primjera: (1) bujica napada na jednu izjavu dr. Željke Markić, organizatoricu prikupljanja potpisa za referendum i (2) zavjera šutnje kojom je popraćena jedna zastrašujuća javna izjava gorljive protivnice referenduma, psihologinje dr. Mirjane Krizmanić. Navest ću i kratko prokomentirati obje izjave.

Na pitanje televizijske novinarke što bi radije učinila, dala vlastito dijete u dječji dom ili homoseksualnom paru, dr. Željka Markić je ovako odgovorila: „Ja bih sigurno djecu radije ostavila u dobro organiziranom domu koji vode ljudi ispunjeni ljubavi i koji nastoje nadoknaditi im obitelj do onog trenutka kada će ih dat muškarcu i ženi koji ih žele posvojiti, nego ih dala homoseksualnom paru.”

Nakon toga na nju se javno obrušila cijela takozvana liberalna javnost, a građanska udruga „Roda – roditelji u akciji” javnosti se obratila posebnom izjavom: „Reakcija udruge RODA na izjave o obitelji gospođe Željke Markić”. Izjava počinje dramatičnim rečenicama: „Udruga Roda – Roditelji u akciji užasnuta je posljednjim u nizu nastupa Željke Markić, ovoga puta u emisiji Veto. Posebno pri tome mislimo na njezinu izjavu da bi djeci bilo bolje u domu za nezbrinutu djecu, nego s gay parom te na izjavu da su obitelji sa samohranim roditeljima također jedno “neprirodno okruženje”. Cjelovita „Reakcija” Rode dostupna je ovdje. (Prof. Letica zapravo navodi samo manji dio histeričnih reakcija na izmišljotinu o “neprirodnom okruženju”, op. MKn.)

Pogledajmo sada izjavu dr. Mirjane Krizmanić, objavljenu u Večernjem listu: „Poznato je da djeca koja rastu u domovima do treće godine postanu mentalno zaostala jer im se mozak slabije razvija zato što nemaju prave emocionalne potpore, topline i komunikacije. A djeca koju odgajaju homoseksualni parovi odrastaju u posve normalne ljude koja stupaju u heteroseksualne brakove i imaju djece. Nema sumnje da je bolje dijete dati homoseksualnom paru, nego ga ostaviti u domu jer tamo postaje emocionalno oštećeno.” (Večernji list, 14. studenog 2013.)

Na tu doista zastrašujuću i stigmatizirajuću tvrdnju o mentalnom zaostajanju i slabijem razvoju mozga djece u dječjim domovima nije – do trenutka kad pišem ovaj osvrt, u srijedu 20. studenog 2013. – nitko reagirao.

A to je podjednako veliki politički i kulturni skandal. Osobno sam nazvao kabinet potpredsjednice Vlade i ministrice socijalne politike i mladih Milanke Opačić (nije bila u uredu, ali sam vrlo jasnu poruku – da naprosto mora osuditi izjavu dr. Mirjane Krizmanić – ostavio njenoj osobnoj tajnici). Iako je osobno posvojila dijete iz doma, nije se oglasila. Nije se oglasila ni pravobraniteljica za djecu, a ni ministar dr. Mirando Mrsić koji je, sa suprugom, posvojio dva domska dječaka. Šute i „Rode”, „Babe”, GONG i još oko 25.000 građanskih i civilnih udruga koje se bave – ljudskim pravima.

Autorica knjiga samopomoći „Tkanje života“, „Život s različitima“, „A sad radost i veselje“ dr. Mirjana Krizmanić javno tvrdi da su domska djeca mentalno zaostala i da im se ne razvija mozak. Odrastanje u dječjem domu, to svatko zna, nipošto nije lako i nitko ga ne bi poželio vlastitom ili tuđem djetetu, ali izjava da su djeca u domovima „mentalno zaostala” i da ime se „mozak slabije razvija” sramota su za dr. Mirjanu Krizmanić koja je to izrekla, ali i za pristranu „liberalnu” javnost koja šutke prelazi preko te izjave.

Iva Žegura i „kreativna“ homoseksualna statistika

I dok se psihologinja u miru dr. Mirjana Krizmanić, nepozvana i bezdušna, pokušala uvući u mozgove nedužne domske djece, njena mlađa kolegica mr. sci. Iva Žegura, klinička psihologinja iz Klinike za psihijatriju Vrapče, pozabavila se „kreativnim“ korištenjem homoseksualne statistike. Evo što je izjavila u Jutarnjem listu: „Prema navodima nekih istraživanja, smatra se da je 7 do 15 % odraslih osoba homoseksualne orijentacije. Društvo u kojemu živimo počiva na patrijarhalnim i heteroseksualnim normama koje favoriziraju seksualne odnose u svrhu reprodukcije, zanemarujući pritom činjenicu da su i tijekom povijesti ljudske civilizacije, kao i kod različitih vrsta životinja prisutne i ostale varijacije seksualne orijentacije…”, bla, bla, bla (op. ur).

Naravno, ponovno se radi o namjernom pogrešnom informiranju javnosti, što je suprotno težnjama i Kodeksu Venecijske komisije. Naime, iako je vjerojatno moguće pronaći i „neka (pristrana) istraživanja“ prema kojima je postotak homoseksualnog usmjerenja „između 7 i 15 %“, ozbiljna istraživanja pokazuju suprotno: da je takvih između 1 i 4 %. Najnovija istraživanja koja su ozbiljni istraživači proveli na velikim uzorcima pokazala su ove postotke: Australija 2,5%, Danska 2,7%, Francuska 3,1%, Irska 1,6%, Kanada 2,1%, Novi Zeland 3,3%, Norveška 3,4%, SAD 3,8% itd. Još je apsurdnija tvrdnja Ive Žegure da baš ni jedno od pola milijuna „ispitane“ djece koja žive u istospolnim obiteljima, baš ni jedno, nije imalo problem sa spolnim identitetom.

Od ideološkog jednoumlja prema istinskom političkom i kulturnom pluralizmu

Moralna panika koju su „liberalni“ stavotvoritelji stvorili uoči referenduma o definiciji braka rudiment je ideologije i kulture jednostranačja, jednoumlja i političkog monizma koji ne priznaje i ne dopušta raznolikosti, različitosti i pluralizam: uvjerenja, mišljenja, vjerovanja, čak ni ukusa i mirisa. Širenje straha i moralne panike od navodne „konzervativne revolucije“ koje je Davor Butković Bule potaknuo programskim člankom „Činjenice govore o privremenom trijumfu hrvatske konzervativne revolucije. Ključno pitanje glasi: kako tu revoluciju prevladati i pobijediti?“, objavljenom u Jutarnjem listu 6. studenog 2013, nepunih mjesec dana prije referenduma, usmjerilo je plamteću mržnju Kukuriku političara i „liberalnih“ civilnih aktivista prema inicijatorima prvog narodnog referenduma u suvremenoj hrvatskoj povijesti. I da apsurd bude potpun, inkarnacija i utjelovljenje „narodne vražice“ postala je moja bivša studentica, uspješna poduzetnica, aktivna vjernica i brižna majka četvoro djece dr. Željka Markić.

Zastrašujući medijski linč kojem je izložena svoje korijene, nažalost, ima u praksi pogroma i čistki koje baštinimo, a da toga najčešće nismo svjesni, iz doba komunizma. Demonske etikete koje su na početku spomenuti „liberalni“ moćnici i umnici dodijelili i podijelili dr. Željki Markić nesvjesno su posuđene iz po zlu poznatog Staljinova “Kratkog kursa SKPb-a” (puni naziv knjige: “Istorija Svesavezne komunističke partije (boljševika) – kratki kurs”, Kultura, Beograd, 1945), kojeg vjerojatno neki od mladih verbalnih bojovnika protiv „konzervativne (kontra)revolucije“ – tipa Peđe Grbina i Igora Kolomana – vjerojatno nikad nisu vidjeli, nekmoli čitali.

U tom priručniku svih staljinističkih i komunističkih čistki, progona, pogroma i terora, veleizdajnici „revolucionarne“, „avangardne“ i „bezgrešne“ partije boljševika, prije izbacivanja iz partije, osuđene na smrt i likvidacije, ovako se etiketiraju: “banda neprijatelja naroda”, “ništavni fašistički lakeji”, “zločinci”, “trockistički ološ”, “bjelogardejski pigmeji”, “ništavne mušice”, “nepotrebne prnje”, “talog ljudskog roda”, “prišipetlje”, “stjenice”, “svekoliki ljudski ološ” itd. Iako je oduzimanje pozitivnih ljudskih vrlina zajedničko lijevom i desnom totalitarnom umu i teroru, maštovitost je komunističkih – staljinističkih i maoističkih – etiketa, ipak, teško nadmašiti.

Primjerice, u kineskoj “Kulturnoj revoluciji” smijenjeno je i poniženo oko trideset milijuna ljudi. Broj ubijenih do danas nije precizno određen. Znanstvenici, intelektualci i umjetnici proglašeni su pogubnim ljudskim pošastima koje su stajale uz bok četirima službenim pošastima iz sitno-životinjskog svijeta: komarci, muhe, vrapci i štakori. Izbor tih imena za takozvanu “Bandu četvorice” povezan je tako s nazivom kampanje za uništavanje stvarnih komaraca, muha, vrabaca i štakora, koju je Mao Ce Tung pokrenuo u okviru kampanje “Veliki skok naprijed” od 1958. do 1962. godine. (Naziv zvuči poznato? op. MKn)

Što kazati u zaključku

Ništa naročito, osim ovoga što bi svakom istinskom liberalnom, slobodarskom umu moralo biti bjelodano. Sva, a posebno suvremena društva, trebala bi biti i jesu raskošna „carstva“ različitosti i raznolikosti. Te različitosti i raznolikosti trebalo bi shvaćati kao društveno i kulturno bogatstvo, a ne kao razlog za plašenje naroda kako bi TRADICIONALNA (a ne “konzervativna”) definicija braka kao zajednice žene i muškarca, unesena u Ustav Republike Hrvatske, zapravo značila povratak u nacizam i fašizam.

Zašto ne i komunizam, koji je imao podjednako represivan odnos prema „tubašima“ (tako ih nazivaju u Dubrovniku), „pederima“ i „toploj braći“, kao i fašizam i nacizam? Ako se, dakle, dogodi da većina sudionika narodnog referenduma odluči da u Ustavu mora stajati da je brak životna zajednica žene i muškarca, to nipošto neće i ne smije značiti uskratu bilo kojeg ljudskog prava i/ili slobode koje međunarodne konvencije i hrvatski zakoni jamče svim građanima, pa i onima koji imaju istospolno i srodna usmjerenja.

Glasujte slobodno i bez straha, bez obzira jeste li ZA ili PROTIV!” (dr. Slaven Letica/Obzor)

Odista, nema se još mnogo reći. Kukuriku režim i u njihov jaram upregnuti mediji ponašaju se kao da ovo nije referendum, pobogu, nego rat – ponašaju se kao “novinari” srpskih Miloševićevih medija 1991, urlaju kao sumanuti pijanci u birtiji, koriste najgore uvrjede, potiču najniže strasti, i zapravo otvoreno huškaju ljude na fizičke sukobe. Da, upravo tako. Što drugo slijedi kada 700.000 potpisnika i malobrojne osobe koje se uopće usude zagovarati referendumsku inicijativu javno nazivate “prljavcima”, “fašistima”, “teroristima”..? 😦

U svemu tome osobito prednjače “novinari”, suradnici i uopće krug osoba koje su “detuđmanizatorska” sljedba i “škola” nekadašnjeg Feral Tribunea, nakon propasti raspoređeni po raznim medijima, te bezbrojnim “ljudskopravaškim” udrugama. Oni oduvijek ne prezaju od najniže pogromaške ekstremističke retorike, sirovog, primitivnog etiketiranja i izravnog vrijeđanja, i time konstantno – danas se bez sumnje može reći namjerno – katastrofalno srozavaju razinu javnog dijaloga i uništavaju ionako krhku kulturu javne riječi i javne komunikacije u Hrvatskoj.

Svi smo pod njihovim utjecajem, čak i mi koji ih proziremo od početka. I sam nekada pišem u sličnome stilu. Što mogu? To je valjda neka prirodna ljudska reakcija – začuđenost, nevjerica, pa ljutnja. Kako mogu tako lupetati? Zbog čega je netko, tko želi da brak bude definiran samo kao zajednica žene i muškarca, fašist!? To je jedna potpuno iracionalna, ničim utemeljena tvrdnja. Evo, ja mislim da o tome pitanju treba odlučiti narodna većina, uz uvažavanje argumenata za i protiv, slobodno, demokratski, na referendumu, pa što bude. Molim? I ja sam fašist!? 🙂

Znate što, gonite se od mene sto kilometara, i vi i vaša licemjerna, izmišljena, “politički korektna”, orwellovska, “detuđmanizatorska”, načertanijska “ljudska prava”. Kako je moguće izjednačiti borbu za rasnu ili spolnu jednakost, s borbom za prava onih koji “ponosno” prakticiraju jednu varijantu seksa? I zašto su oni koji se s time ne slažu – fašisti!? Uspoređujete Markićku s Eichmannom? Zar su se nacisti zalagali za slobodno odlučivanje naroda na refrendumu!? Oni koji tako govore i pišu ili su indoktrinirani idioti, pomodarski repetitivni kreteni (da, znam, stil copyright (c) Feral Tribune/Jutarnji list, nema frke, plaćam prava) koji baš ništa ne znaju ni o fašizmu, ni o bilo čemu… ili to čine namjerno, zbog motiva koji s homo pravima imaju sveze kao Miloševićevo ratovanje s borbom za prava “ugroženih” hrvatskih Srba.

Ono, moš’ mislit’.

A kada se u to očito programirano masovno ludilo uključe bukvalno i svi predstavnici Kukuriku vlasti, kao sada, ponavljam, zamislite, što se tu uopće može dogoditi i očekivati? Eno SDP-a, “zagovaraju jednakost svih obitelji”. Mrtvi hladni, jednostavno ignoriraju da se na referendumu odlučuje o braku, a ne o obitelji. Zanemaruju da to nije isto, jer se obitelj notorno može imati i izvan braka, svejedno jeste li hetero ili homo.

No, unatoč zdravom razumu, unatoč pravorijecima i presudama domaćih i europskih sudišta, eno npr. i razvikane “nevladine udruge” GONG – agitira “protiv” na gotovo isti način. Što, pobogu, jedna organizacija koja bi trebala nadgledati slobodu i pravilnost glasovanja samog po sebi, ima tražiti u referendumu na bilo čijoj strani? I kako takva organizacija može ignorirati europske pravne standarde i norme, iako se na njih u svakoj drugoj prilici poziva!?

Da tu nešto debelo nije u redu, jasno je i malome djetetu, i rekao bih da uopće ne trebate biti ni pravnik, ni naročito obrazovan, da to razumijete. Dakle SDP sve to zna, i GONG sve to zna, svi oni to znaju – moraju znati – ali hej, jebe se njima. Ni stvarnost ni elementarni razum ih očito uopće ne zanimaju, nego kao pokvarene ploče i dalje ponavljaju i tupe svoje, propagandno, autistično, zaluđeno, zakrvljeno, škrip, krc, ljudska prava, škrip, krc, prljavi fašisti, škrip, krc… 😦

Sjetite se još jednog zlokobnog primjera toga općepoznatog balkanskog stila: “Do istrage naše, ili vaše”. S “prljavim” “fašistima” i “teroristima” se ne raspravlja, zar ne? Oni su zločinci, s njima nema razgovora, njih se uhićuje, zatvara, pa i ubija. Zbog čega? Zbog toga što misle da je brak zajednica samo žene i muškarca… 😦

Jedini je “sitni” Feralni i Kukuriku problem što tih strašnih zločinaca, “prljavih” “fašista” i “terorista,” u Hrvatskoj ima prilično – debele stotine tisuća – pa bi se čak moglo dogoditi, o užasa i jezive reakcionarne, kontrarevolucionarne kataklizme, da se i u Ustavu zapiše ono što već desetljećima, stoljećima, tisućljećima stoji u zakonu. A najgore od svega, da taj bezvezni, glupi, nazadni, “genocidni”, “ustaški” narod o tome odluči samostalno, bez očinske pripomoći, sufliranja i milostivog vodstva svojih voljenih vođa i naprednih prosvjetitelja, svoje moderne “avangarde radničke klase”, svoje neizostavne, nezamjenjive, neprikosnovene “političke elite”.

Grozota jedna, e, pravi prljavi fašizam.

Kako ću ja glasovati? Dvoumica više nema – za. Iako sam posve siguran da brak nije ljudsko pravo, pa ga ne treba stavljati u Ustav. Zašto, onda? Pa jednostavno, jer su Kukuriku referendum o braku na ovaj sramotni, totalitarni, antidemokratski, anticivilizacijski način pretvorili u referendum o svome režimu, o svojim medijima i svojoj vladavini. A tu više nema nikakve sumnje, ni mrvica, kako im valja odgovoriti.

I na kraju. Ako referendum uspije, kako će “nenaoružana nejač” Feralovci i Kukurikavci nastaviti živjeti u tome nazadnom, retrogradnom, regresivnom paklu, najgoroj zemlji na svijetu, “katotalibanskoj džamahiriji” Hrvatskoj, u kojoj vladaju “prljavi” “fašisti” i “teroristi”?

Pretpostavljam nikako, jer su ovakvim ponašanjem, otvorenim masovnim javnim svrstavanjem, proizvodnjom, poticanjem i podržavanjem ekstremističkih stavova, izjava i ponašanja, sami sebi odsjekli sve odstupnice. Koliko je to pametna politika, može li se to uopće nazvati politikom, prosudite sami.

Da, moja štovana i ostala gospodo i drugovi – Kukuriku si nisu ostavili baš nikakvu pričuvnu varijantu, ogradu, kompromis ni izlaz. Slično kao kvislinško “krajinsko” srpsko vodstvo 1995. kad je odbilo “Plan Z4”, slično kao haaško tužiteljstvo kad je sve svoje karte stavilo na “zajednički zločinački poduhvat protjerivanja Srba”, i Kukurikavci se danas kockaju na sve, ili ništa. Ako pobijede, okej, ali ako ne uspiju i izgube… što im još preostaje? Da upale traktore i pobjegnu za Beograd? Uh, ne, tamo je homiće mlatiti na ulici dopušteno, a ni “zečeve” prečane baš ne vole naročito. Hm, onda za Nizozemsku? Veliku Britaniju? Kanadu? 🙂

Što ćete, tako to ide – Sanaderov HDZ nam je ukrao lovu, a Kukuriku nam žele ukrasti i demokraciju. Red je da svatko dobije svoje, po zasluzi.

Zato 01. prosinca izađite na referendum i glasujte bez straha, slobodno, prema svojoj savjesti, znajući da je sva ta ideološka halabuka kojom vam politička i medijska “elita” svakodnevno pokušava prati mozgove samo obična primitivna, bezvezna balkanska šarena laža. Nije rat. Zapravo ne glasujete ni o čemu naročito važnom. Oba odgovora su legitimna. Odluka narodne većine, kakva god bila, bit će savršeno demokratska i njome ćemo se svi moći ponositi, jer će to biti svega treći put u povijesti hrvatske slobode i neovisnosti da odista odlučujemo.

Samim tim što ćemo izaći i glasovati, svi smo već pobijedili. Pa čak i oni koji su nam referendum htjeli zabraniti, samo to još ne razumiju.

[Rasprava]

Miloševićeva “Politika”? Stojanovićev “Srbobran”? Ma kakvi: “Jutarnji list”

18. July 2011. 1 comment

Da su četnici, Jugoslaveni i ini velikosrbi u posljednjih desetak godina tzv. “detuđmanizacije” preuzeli – pokupovali – hrvatske medije, notorna je stvar o kojoj već živkaju i vrapci na granama. Na dvadesetogodišnjicu hrvatske neovisnosti, samo su državni HRT i “Vjesnik” još uvijek u domaćem vlasništvu, a bukvalno sve ostalo je u tuđim, sada otvoreno neprijateljskim rukama. A što te tuđe “ruke” rade, kako i o čemu pišu i govore, vidi se u dva najnovija primjera:

UZNEMIRUJUĆE FOTOGRAFIJE Evo zašto Merčep mora biti u zatvoru Autor: Davor Butković

Tekst je nekrofilski krvoločno ilustriran “fotografijama tijela dvanaestogodišnje Aleksandre Zec, koju su u studenom 1991. godine na Sljemenu ustrijelili pripadnici Merčepovih eskadrona smrti”. Butkoviću je jamačno vrlo dobro poznato da su četnici, koji ga plaćaju za objavljivanje ovakvih stvari, u agresiji na Hrvatsku poubijali preko 300 (slovima: tri stotine) maloljetne hrvatske djece. Konkretno, izviješće Ureda za žrtve rata Vlade RH iz 1995. godine navodi 254 poginule, 51 nestale i 969 u ratu ranjene djece, dakle ukupno 305 mrtve. Evo, recimo, samo u Slavonskom Brodu 24 (slovima: dvadeset četvoro) mrtvih djevojčica i dječaka. (Kasniji podaci Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata navode čak 402 poginule djece, ali taj popis mi nije dostupan, pa se zadržavam na prvom podatku.)

Butkoviću je jamačno vrlo dobro poznato da svaka od tih preko 300 tragedija ne-srpske djece pojedinačno nije ništa manje ni strahotna, ni žalobna, ni išta manje vrijedna, od tragedije male Aleksandre Zec.

Butkoviću je jamačno vrlo dobro poznato da su sva ta pobijena ne-srpska djeca imala svoja imena i prezimena, svoje roditelje, svoju braću i sestre, svoje male prijatelje. Znate li vi, moja štovana i ostala gospodo, tko su ti ljudi?

Naravno, ne znate. Znate li im barem jedno jedino ime? Ne znate. Znate li gdje i kako su ubijeni? Nemate pojma. Znate li je li njihovim preživjelim rođacima neka država, recimo Republika Srbija koja ih je potukla, isplatila kakvu odštetu za zlo koje im je naneseno? Jest malo morgen, kako bi to rekao pokojni srpski vožd. Je li možda kakva “građanska udruga” neku prigodnu nagradu za doprinos u “borbi za ljudska prava i slobode”, ili štogod slično, nazvala njihovim imenom?

Vidi-vidi, nije. Kako je to moguće?

Pa, vrlo jednostavno: zato što tih preko 300 pobijene djece nisu bili Srbi, nego Hrvati. Ili neki drugi ne-Srbi, svejedno, a takvi su našim butkovićima – manje vrijedni.

Manje bitni. Manje žrtve. Manje ljudi.

Za ono što butkovići već godinama u Hrvatskoj rade, za propagandnu sliku rata kakvu se ovakvim krvožednim eskapadama iz petnih žila upiru stvoriti, žrtve ne-Srbi ne mogu im poslužiti. Njihovim se leševima ne može ovako unosno trgovati, kamoli da bi se na njihovim kostima mogla osnovati kakva fina “građanska udruga”, izvući novac od države i stranih donatora, silovati medijska pozornost i prodavati “novine” na hrpetine primjeraka.

Kužite? Jebeš ne-Srbe žrtve ratnih i inih zločina. Ionako ih je prepun kurac i daleko ih je bolje prešutjeti, kao da ih nije ni bilo. Kad bi butkovići o njima pisali tako često, zapravo svakodnevno, i na ovako podao, ljigav, tendenciozan i maliciozan način kako to čine kad je riječ o malobrojnim srpskim žrtvama, kako bi to izgledalo?

‘Ajde, zamislite si.

Zamislite da se post mortem slike tih preko 300 male u ratu pobijene ne-srpske djece, načinjenje prilikom očevida ili obdukcija, ovako objavljuju?

Recimo, jednom tjedno. Slike mrtve ne-srpske djece, strijeljane, poklane, raskomadane granatama, na naslovnicama dnevnih novina. Uz prigodne “edukativne” “novinarske” tekstove “suočavanja s istinom” – kako su ih zatukli Butkovićevi gazde Srbi, četnici, pobunjeni domaći Srbi, naše dojučerašnje “komšije” Srbi, i to samo zato što su djeca bila Hrvati i ini ne-Srbi? Naši domaći Srbi četnici koljači, potpomognuti četnicima koljačima iz Srbije i JNA, koji su u Domovinskom ratu, na kraju XX. stoljeća, učinili sve moguće da hrvatske države i naroda ne bude, pa nisu prezali ni malu djecu masovno klati i ubijati?

Zamislite si to.

Zamislite atmosferu, reakcije, posljedice. Zamislite kakav bi nakon toga bio odnos hrvatske javnosti, običnog hrvatskog čovjeka s ulice, prema Srbima? Bilo našim domaćim, bilo onim iz Srbije?

A dok si zamišljate takvu nevjerojatnu, neljudsku ratnohuškačku rabotu, nezabilježenu igdje prije u civliziranom svijetu, pročitajte i drugi svježi primjer neprijateljske djelatnosti u svom omiljenom “Jutarnjem Srbobranu”:

Umro Đuro Brodarac: Naša mini Srebrenica je njegovo djelo. Piše DENIS KULJIŠ

Opširniji komentar nepotreban. Jednako kao njegov kolega, Šešeljev advokat Bešker prije dva mjeseca, Dodikov potrčko i guzoliz Kuljiš bukvalno i doslovno prepisuje srpsku četničku ratnu propagandu iz 1990. godine. Sjećate se, onu o “ugroženoj srpskoj nevinoj nejačadi” koju “kolju ustaše”. A najveće li tragikomedije, Kuljiš se pokojnom Đuri Brodarcu ruga da je bio – pretio. Debeli pijanac, kandidat za infarkt. Mila majko, zadrigli krmak očito si je doma sva zrcala porazbijao…

No, dobro. Pitanje je: zašto?

Više je razloga. Osnovni je, naravno, novac. Krivotvoritelji interviewa s “dragim Ivom” i masni Dodikovi kućni ljubimci prodaju svoje široko razrađene jugoslavenske guzice za eure ili funte. Čak i za kune, ne nužno tim redom.

Drugo, otkad je propao prvi otvoreno pro-četnički list u Hrvatskoj, od milja zvan “Fekal Trabunje”, (danas, nikog ne iznenađuje, “Srpske Novosti”), a njegovi agen… pardon, novinari se rasuli po medijima u majčici Srbiji i bratskim EPH izdanjima, ovi jutarnji srbobranski butkovići i kuljiši, inače tzv. mainstream novinari (čitaj: mafijaška piskarala koja mlate najviše love za naručene bljuvotine), osjećaju profesionalnu potrebu da se s bivšim Fekalovcima natječu – tko je veći i otvoreniji četnik.

Što bi jedan Bora Dežulović ili Marinko Čulić bili radikalniji frajeri i kočili se okolo s većim šubarama i sjajnijim kokardama od njih?

Osim toga, nakon dva predsjednička mandata haaškog pokajnika Mesića, glupi i naivni Hrvati izabrali su beskičmenjaka, lutku na koncu, “uglađenu” marionetu Josipovića. S kojim se Srbi zabavljaju kao s dječjom igračkom – malo ga vrijeđaju, malo mu se izruguju, a on ni da pisne. Pobogu, pa glavni savjetnik mu je Srbin, tip koji javno civili i plače za Srboslavijom. Urnebes, bre. E, kad je tako, jutarnji četnički strvinari na mrtvoj djeci osjećaju da uskoro mora doći vrijeme za neko novo miješanje karata na brdovitom Balkanu.

Što ste ono rekli? “Izjednačavanje krivnje za rat”?

Ma kakvi, prošlo svršeno vrijeme. Krivnja za rat više nije “jednaka”, krivnja je sada na hrvatskoj strani. Za “Fekal”, pardon “Srpske Novosti”, za “Jutarnji Srbobran” i ine, Hrvatska je započela rat. Mi smo krivi – zato što smo proglasili neovisnost, oduprli se četničkom napadu i srušili Veliku Srbiju, pardon, Jugoslaviju.

Razumjete li? Nije rat počeo Milošević, nego Tuđman. Nisu zaratili Srbi četnici, nego smo mi, a Milošević je samo branio svoju prečansku “ugroženu srpsku nejačad”. Milošević je, kažu nam jutarnji srbobrani Fekalovci, butkovići i kuljiši, bio u pravu.

Zato odbaciše privremene “lijepe kape Titovke” od papira i naheriše stare udobne šubare od dječje kože, s kokardama, i u sav glas:

“Slobodane, pošalji salate, biće mesa, klaćemo Hrvate…”

(Post je objavljen na Pollitika.com 18. 07. 2011, ali ga je tamošnja pročetnička publika obrisala.)

Jutarnji list širi velikosrpsku propagandu

10. May 2011. 2 comments

Ako ste možda pomislili da zbog osuđujuće presude hrvatskim generalima u Haagu likuju, sline, dašću i naslađuju se samo štrbci, jeremići, tadići i slični, prevarili ste se. Na krilima haaškog sladostrašća poletjeli su i domaći hrvatski petokolonaši – što dalje, to glasnije i otvorenije.

Najnoviji primjer je tekst Inoslava Beškera u Jutarnjem listu:

JE LI BILO ETNIČKOG ČIŠĆENJA U HRVATSKOJ?
Srbi su 1931. činili 18,5% stanovništva Hrvatske, 1948. bilo ih je 14,4 %, prije 20 godina 12,2%, a danas 4,5% … Etničko ‘čišćenje’ je višekratna praksa u Hrvatskoj”

Okej, sad čitajte.

Da, dobro ste pročitali.

Ne, nažalost, ne sanjate – ne radi se o nekom zaostalom ratnohuškačkom velikosrpskom tekstu iz Miloševićeve “Politike”, “Večernjih novosti”, “Borbe” itd. iz predratnih i ratnih godina (recimo negdje od 1988. nadalje), nego o Jutarnjem listu, domaćim hrvatskim novinama.

Bez okolišanja: Inoslav Bešker izravno kaže da je “etničko čišćenje” Srba već desetljećima, zapravo oduvijek – uobičajena hrvatska “praksa”.

Za Inoslava Beškera, Hrvati su narod notornih, vječnih “etničkih čistača Srba”, dakle upravo onakav kakvim nam ga oduvijek opisuju četnici: “genocidan narod”.

Vraćajući se čak do 1931. godine i povlačeći odavno poznate divlje paralele i usporedbe između ustaške NDH 1941. do 1945. i moderne Hrvatske 1991. do 1995, u nepogrješivo memorandumskom, velikosrpskom, filočetničkom stilu i tonu, Inoslav Bešker izravno ponavlja i promiče Miloševićevu ratnu propagandu.

Da, gospodo, upravo tako – na ovakvim stvarima je Milošević započeo rat.

Od “vekovnog stradanja ugroženih Srba u Hrvatskoj”, preko “događanja naroda”, “mitinga istine” i “Šuvara ustaše”, pa do: “Ovo je Srbija!”, i to “gde god je srpski grob” – a Franjo Tuđman, Janko Bobetko i ostali bivši partizani i sudionici NOB-a, potezom pera pretvoreni su u duhovne i praktične sljedbenike Ante Pavelića. Svi se odlično sjećamo, zar ne?

Eto nam toga opet.

Dobili smo novi “Jutarnji Srbobran” usred Zagreba.

Zar nije pred koji tjedan Tadić zavapio nad “sigurnošću Srba u Hrvatskoj nakon presude”? Slijedi “logičan” zaključak da je Mile Pupovac “ugrožen” zbog toga što mu se Kosorica usudila odgovoriti, i novi rat može započeti.

Srbi su se vratili, zar ne? Sad ih samo treba opet nahuškati. Kako je to lijepo rekao Nikola Stojanović još 1902. godine: “Do istrage naše, ili vaše.”

Ali hej, ipak ni to nije sve. Kad je bal, nek je maskenbal: Inoslav Vojka Bešker ujedno otvoreno zastupa i promiče teze recentne srpske tužbe protiv Hrvatske za genocid. Zabave radi, usporedite što kaže njegov istomišljenik, haaški namještenik Savo:

“I Vi ste član Tima koji je sačinio kontratužbu Srbije. Koliko će ova presuda pomoći u tom procesu?

ŠTRBAC: Ovo je jak vetar u leđa našoj protivtužbi, čemu smo se i nadali. Posle ovoga, moglo bi se dogoditi da sada Hrvati traže nagodbu jer su svesni da je ova presuda promenila njihovu noviju istoriju.

Pred Sudom pravde u Hagu Srbija je optužena i optužuje za genocid. Kakve veze ima etničko čišćenje?

ŠTRBAC: Od etničkog čišćenja, koje je utvrđeno nepravosnažnom presudom Haškog tribunala, do genocida mala je razlika.

Verujem da ćemo uspeti da dokažemo da se nad Srbima dogodio genocid jer će ovom presudom biti povezani i događaji koji su se dešavali pre Oluje, zločini počinjeni nad Srbima u Gospiću, Sisku, Pakračkoj poljani, Karlovcu, Osijeku, Paulinom Dvoru, Medačkom džepu, na Maslenici i tokom operacije Bljesak, kao i u toku Drugog svetskog rata, iz čega se jasno može utvrditi genocidna namera.”

(Poveznica: Štrbac: Robija čeka i Tuđmanovog sina)

Prava jutarnja uživancija, zar ne?

(Post je objavljen na Pollitika.com 07. 05. 2011, ali ga je lokalna filočetnička i staljinistička publika gotovo odmah obrisala.)