Referendumofobija

Na opću temu homo prava u Hrvatskoj napisao sam dosad čak tri dnevnika, i nažalost, izgleda da su sva tri još uvijek apsolutno aktualna: “Nevjerojatna glupavost hrvatskih ‘katolika'” (15. lipnja 2011), “Higijena ideologije” (11. siječnja 2013), i “Kinsey namjesto Marxa” (30. siječnja 2013). Pročitajte i podsjetite se.

U međuvremenu se dogodilo nekoliko prilično značajnih stvari. Kao prvo, Jovanovićev curriculum na Ustavnom sudu prošao je kao bos po trnju, ali što je najporaznije, ma čista tragikomedija, ne zbog staljinističkog nametanja ideologije, nego zbog prostog i diletantskog – nepoštovanja procedure. Ustavni suci imali su lak posao i uopće nisu morali ni zakoračiti na klizav teren svjetonazorskih pitanja infamnog 4. modula, jer se primitivni analfabet Jovanović nije dosjetio da prije nametanja “rodne teorije” djeci svoju odluku mora barem objaviti na propisani način. Neki su na to još onda upozoravali (odmotajte), a neki su, kao i obično, gurali glave u pijesak.

Kao drugo, vlada, predsjednik republike, golema većina masovnih medija i razvikanih tzv. “ljudskopravaških” “nevladinih” udruga pali su kao trule kruške na elementarnom ispitu poštovanja samih osnova demokracije i, smijurija, ljudskih prava, u slučaju građanske refrendumske inicijative “U ime obitelji”. Vjerovali ili ne, gotovo nitko od njih ni jednom jedinom riječju nije se barem ogradio, a kamoli osudio, fizičko nasilje koje se očito organizirano provodilo nad volonterima inicijative, u htijenju da se silom onemogući pokušaj skupljanja potpisa za referendum.

Pozor, molim – tu se ne radi o slaganju ili neslaganju s temom incijative ili referendumskim pitanjem. Ne. Radi se o fašističkom, komunističkom, totalitarnom, protudemokratskom i kriminalnom nijekanju nečijeg prava na političko organiziranje i djelovanje. Razumijete li? Ako toga nema, ako nema srži demokracije, ljudi moji, onda nema ni civilizacije, nema uopće uređenog društva. Kao da smo u Jugoslaviji u 1989, a ne u Hrvatskoj u XXI. stoljeću 😦

Volonterke na štandovima “U ime obitelji” napadnute su preko 50 puta, a kukavička licemjerna vlada i ništa bolji predsjednik države ni da zucnu. Uz ispriku damama, šute k’o pičke. Kardinalna anticivilizacijska sramota, qui tacet consentire videtur. I naravno, potaknuti takvim degutantnim stavom, provladini i redom prohomo mediji podržavali su i odobravali nasilje – i to isti oni koji su koliko jučer na sva usta urlali, vrištali i šizili ako bi nekog homića itko samo malo ružnije pogledao. Sudjelujući u toj upravo nevjerojatnoj javnoj društvenoj regresiji i devoluciji, domaća LGBT zajednica sama je sebe posve delegitimirala.

Nastavak nije bio ništa bolji. Nakon što je skupljeno navodno oko 380.000 potpisa, vladajućima i njihovim medijskim epigonima dojučerašnji godinama pred svake izbore prokazani i popljuvani “HDZ-ov prenapuhani popis birača” naglo je postao sasvim dobar i nadasve mjerodavan za ocjenu ima li potpisa dovoljno za Ustavom traženih 10%, ili nema. Kojeg li ljigavog licemjerja, što kažete?

Potom su se zaredale ocjene raznih provladinih i medijskih “pravnih stručnjaka” kako je “referendumsko pitanje u suprotnosti s Ustavom”, “napad na ljudska prava” itd, zaboravljajući da je istovjetna definicija braka bukvalno oduvijek ugrađena u Obiteljski zakon (u članku 5, prije i u Zakonu o braku i porodičnim odnosima), iz čega logički proizlazi da je i sam taj zakon – neustavan, jer krši ljudska prava. Okej, predložih ja, ako tako odista mislite, pa zašto jednostavno ne zatražite da Ustavni sud tu “diskriminacijsku” zakonsku odredbu ukine? Naravno, ostadoh bez suvislog odgovora. Zašto? Pa zato što gospoda drugovi LGBTXYŽNJ zapravo vrlo dobro znaju da statusna pitanja ne pripadaju u sferu temeljnih ljudskih prava, i zakonodavstva država članica Europske unije, slično kao i nekad republika u SFR Jugoslaviji, mogu ih slobodno i autonomno uređivati.

I kao da sve to nije bilo dovoljno, dočekali smo i izjave ministrice vanjskih poslova Pusić i nekog SDP-ovog saborskog redikula Grbina da, otprilike, “saborski mandat nije obvezujući, pa čak ako referendum i uspije, Sabor ne mora promijeniti Ustav”. Iako u Ustavu u članku 86. stavak 5. crno na bijelo piše da je odluka naroda na refrendumu obvezatna. Jučer u oporbi i pod Kosoričinim pendžerima urlali su i kleli se u “direktnu demokraciju” i “neposredno odlučivanje naroda”, a sad kad im je volja naroda stvarno zakucala na vrata, dvolične ljige okrenuli su ploču. Fuj 😦

Protudemokratsko ponašanje vladajućeg režima zapravo je otišlo toliko daleko i u toj mjeri zastranilo, da su neka od najpoznatijih ustavno-pravnih imena u državi, poput profesora Smerdela i Lauca, bila prisiljena javno reagirati. Odista, tužno je čitati kako sijede glave koje su pisale školske i fakultetske udžbenike moraju tu našu diletantsku “liberalnu” i “progresivnu” političarsku sitnozubu stoku upozoravati da se barem malo operu od ustajalog ideološkog smrada, umiju, počešljaju i upristoje.

Što i kako dalje? Stvarno je teško reći, jer su vladajući Kukuriku nakon šokantnih poraza na europskim i lokalnim izborima, izgleda, postali posve nepredvidivi. Istina, s određenom dozom zadovoljstva primijetio sam da najavljuju namjeru zakonski regulirati homo “brakove” slično kako sam zimus predložo u dnevniku “Higijena ideologije”, a u približnom tonu nedavno se izjasnio i vječni dežurni klerofašist za budale, Marko Perković Thompson, inače jedan od niza domaćih poznatih osoba koje su podržale i potpisale inicijativu “U ime obitelji”.

A oni su u prošli petak ustvrdili da su skupili ukupno čak 749.306 potpisa podrške za referendum, što je otprilike dvostruko više od potrebnog broja. Međutim, većinski režimski mediji-glasnogovornici i dalje svako malo spinaju, pišu i tvrde, pozivajući se na “pouzdane izvore iz vlade”, da referendum jednostavno neće biti raspisan, “jer nema roka” itd. Posljednja izjava ministrice Pusić, koja se bez problema može okarakterizirati kao otvoreno protofašistička, to nažalost nedvosmisleno potvrđuje:

“…’Brojka od preko 700 tisuća ljudi koji su potpisali inicijativu je nasrtaj, i to trostruko podcrtan, na demokratske temelje na kojima smo zamislili i stvorili ovu zemlju, i to nikako ne smijemo i ne možemo dopustiti’, rekla je Pusić.”

Znači, tih 749.306 ljudi, gotovo 20% birača, i preko 17% hrvatskog stanovništva, svojim potpisima “nasrću na demokratske temelje” na kojima je dezerterka iz ratne Hrvatske Vesna Pusić “zamislila i stvorila ovu zemlju”? ‘Ej, daj me uštipnite… stvarno, ne znam dal’ da se valjam po podu od smijeha, ili da plačem?

Vesna Pusić, osoba koja se nikad, nikako i ničim nije založila za hrvatsku državnu neovisnost, i koja će u povijesti ostati upamćena isključivo i jedino po petokolonaškoj optužbi vlastitog naroda za “agresiju na Bosnu”, sada glumi i izigrava nekakav tuđmanovski autoritet, a samo zato da bi pokušala opravdati svoja besramna protuustavna i protudemokratska stajališta. Odista je teško zamisliti takvu količinu dvoličnosti, pa i čiste iracionalnosti, jer je jednostavno realno nemoguće da toliki broj ljudi potpiše, a da se ne radi o osobama različitih političkih opredjeljenja i svjetonazora – kladim se i članovima Pusićkine vlastite stranke. To, pobogu, mora vidjeti i malo dijete…

I eto vam kakvu redikulušu mi imamo za ministricu vanjskih poslova. Ukakila se živa od silnog straha od referenduma, opalila je prava referendumofobija. “‘Odi bre, pa se leči”, pljunuo bi je Šprajc, pravi novinarski profesionalac. Milina, zar ne? Drugim riječima, ako se patološkim eksponentima vladajućeg režima i njihovoj medijskoj prohomo kamarili volja naroda ne sviđa, onda treba – promijeniti narod. Jer ispravno, “progresivno” i dopušteno je samo ono što Kukuriku vlast, kao moderna inačica “avangarde radničke klase”, odredi i naredi da jest. I schluss.

Naravno, jedini im je “sitni” problemčić što za takvu “promjenu” naroda mogu učinkovito koristiti samo metode poput onih Miloševićevih. Sjećate se? “Ne čujem dobro! Nećemo da dozvolimo klerofašističkim elementima da nam razbijaju Jugoslaviju! Niko ne sme da vas bije… osim mene”, i slično. Koma jebote, svega dva tjedna prije ulaska u EU, pravi mali sumrak civilizacije u Hrvatskoj.

I naposlijetku, da nešto razjasnimo. Ako ste pozorno pročitali moje gore navedene dnevnike i ovaj tekst, možda vam je moglo postati jasno da ja, u osnovi, ne podržavam inicijativu “U ime obitelji”, jer kako rekoh, statusna pitanja načelno ne pripadaju u ustavnu materiju. Naravno, nije ih nemoguće tamo ugraditi (nekoliko država Europske unije to je i učinilo), i ako je odista takva narodna volja, ja ću to prihvatiti, što god o tome osobno mislio. Međutim, opisano sramotno ponašanje vlade, predsjednika države, vladajućih političara, provladinih medija i LGBT zajednice jednostavno me prisililo i natjeralo da sam sebe upitam – jebote, koga ja to toleriram, pa i branim?

Prema kome sam ja to blagonaklon i dobronamjeran? Nema baš nikakve razlike između onih koji su prije dvije godine bacali kamenje na splitsku homo paradu, i ovih što su napadali štandove “U ime obitelji”. Zaslužuju li oni koji čak ni barem kurtoazno ne osuđuju, nego zapravo prešutno podržavaju nasilje, iako su do jučer bili njegove žrtve, bilo kakvu toleranciju? Da parafraziram nekog: moja gospodo drugovi topla braćo i sestre, takvim ljigavim, bijednim i licemjernim ponašanjem odbili ste od sebe čak i nas koji smo vas – u ime univerzalnih principa – bili spremni braniti.

A kad je tako, što onda možete očekivati od onih koji vas ne mogu očima vidjeti? Na to pitanje odgovorite si sami.

[Rasprava]