Bespuća povijesne bešćutnosti

Ima tome već debelo preko 10 godina – svaki put kada pomislim okej, to je to, dalje ne ide, nije moguće lošije, jednostavno ne može niže ni gore, neki me domaći političar demantira. Ovaj put je počelo s jučerašnjom relativno nevidljivom vijesticom o zamjerci udruge “Žene u Domovinskom ratu” upućenoj ministrici vanjskih poslova Vesni Pusić, da ih ignorira i ne želi primiti, ali nasuprot tome nalazi vremena za javnu brigu o gay populaciji, pa i osobnu podršku skoroj splitskoj Pride povorci.

Valja znati da se radi o udruzi koja se bavi ratnim zločinima silovanja žena Vukovara u vrijeme okupacije 1991. godine, o čemu su izdane i neke knjige, recimo “Sunčica”, po bebi koja je nazočila silovanjima svoje majke. Knjige nisam vidio, ali samo površno čitanje iskaza i svjedočanstva žrtava dovoljno je da se svakom imalo normalnom čovjeku smuči, ili mu dođe da zaplače. No, priznajem, pomislio sam krajnje rezignirano i okorjelo, ništa novo – kako to ide u post-tuđmanovskoj Hrvatskoj, bitno se zanemaruje, a efemerno puni medije, na to smo već navikli, odavno. Kad ono… evo ministričinog odgovora:

“…Ministrica objašnjava da je jasna stvar da je silovanje u vrijeme rata ratni zločin koji treba procesuirati pred sudovima i to je pitanje pravosuđa. ‘Međutim, očekivala bih da one, kao žrtve nasilja, imaju solidarnost sa svim drugim žrtvama ili potencijalnim žrtvama nasilja, te očekujem da budu u prvim redovima na Split Prideu’, poručila je ministrica Pusić.”

Možete li vi to povjerovati? Svojim očima?

Ne, ne vrijedi vam se štipati, ne sanjate. Udruga žena kaže da su molbu za prijem uputili još početkom siječnja, a ministrica se nije ni barem kurtoazno ispričala i formalno posula pepelom, npr. da će ih primiti uskoro, samo što nije, puno posla, bla-bla, nego je svoje rekla jasno, glasno i nedvojbeno.

Dakle, kako vidimo – žene koje su u Domovinskom ratu silovali srpski četnici imaju se u subotu 09. lipnja 2012. godine pojaviti na Split Gay Prideu, i stupati u prvim redovima. Ako to ne učine, svima će biti jasno da “nemaju solidarnost sa svim drugim žrtvama ili potencijalnim žrtvama nasilja”.

Jel’ tako? Tako je. Stoka jedna nesolidarna.

Ali, ali… pa silovane su? Četnici su ih silovali, ‘ej, u ratu, ‘ej, masovno..!? Ma, tko ih šljivi. Koga briga za to, kad su se usudile ministrici – inače osobi koja je kompletnu svoju političku karijeru izgradila na, kako ono bješe, “progresivnim načelima”, “borbi za ljudska prava i slobode”, “prava manjina”, “ženska prava” itd – predbaciti da država ima obilje vremena za gay parade, ali ni jednu jedinu sekundu za njih. Osim, naravno, ako ne dođu u Split.

Ovdje se jednostavno moram upitati, a gdje nam je Bora Dežulović?

Da se prigodno pravovjernički zgraža u komentaru, šizi, vrijeđa, psuje i pljuje… oh, oprostite mi, zaboravio sam. Bora s našom gospođom ministarkom, Slavkom Goldsteinom i Viktorom Ivančićem još od 1994. ima zajedničku tvrtku Feral projekt d.o.o, pa ovdje neće ni zucnuti. Vrana vrani oči ne kopa. Okej, lepi Boro, kad nećeš ti, ja ću. A ne, ne brini – bez spuštanja na tvoju gnjidavu razinu birtaškog primitivca.

Dakle, zaista, kolika točno bezdušna i bezočna osoba moraš biti, i koliko ti okrutni jezik mora biti zao da preko njega prevališ da žene koje su u Domovinskom ratu silovali srpski četnici, “kao žrtve nasilja”, trebaju “imati solidarnost sa svim drugim žrtvama ili potencijalnim žrtvama nasilja”, te da ih zato “očekuješ da budu u prvim redovima na Split Prideu”?

Koliko ti točno tust i hladan mrak u glavi mora biti, koliko ti čovječjeg u toj ljušturi bez duše još uopće može ostati da bi žene, koje su preživjele upravo neizreciva mučenja, iskorištavanja, ponižavanja i maltretiranja, i tek godinama kasnije smogle snage da o tome uopće javno progovore, optužio za “nesolidarnost sa svim drugim žrtvama ili potencijalnim žrtvama nasilja”? I to ako ne dođu na gay paradu?

Za povijest hrvatske bešćutnosti i neljudskosti valja zapamtiti njezino ime: Vesna Pusić, ministrica nečega, u nekakvoj vladi.

Predstavlja se kao slobodoumna i progresivna intelektualka, a namjesto da se pospe pepelom što silovane žene ni nakon mjeseci čekanja još nije primila na razgovor – ponovimo još jednom, za one s manjkom povjerenja u vlastite uši – javno poziva te nesretnice da joj se nacrtaju na gay paradi, “u prvim redovima”. Jer, eto, ‘ko šljivi i njih i njihovu silovanost, kad nisu solidarne “sa svim drugim žrtvama ili potencijalnim žrtvama nasilja”.

Što kažete, možda da silovane žene na paradu ponesu i kakav prigodni transparent? Recimo: “Mene i prijateljicu su silovali trojica četnika, a zatim su nju ubili”? Onako fino obojen duginim bojama. Ministrica bi sigurno bila zadovoljna. Jedino ne kaže odnose li se njezine riječi na sve žrtve silovanja, ili samo na Vukovarke koje su odradili četnici? Mislim, ono, da ne bude zabune.

Nakon čega razumnom čovjeku – jer ne postoje na zemlji ni sud ni zakon za ovako bezdušne, bešćutne i bezočne – preostaje samo živa nada da postoji Bog u kojega ministrica očito ne vjeruje kada tako žarko mrzi, jer ako ga nema, onda ona nikada neće dobiti zasluženu plaću za svoje riječi i svoja djela.

A pitanje za bešćutnu glasi: koliko točno tust i hladan mora biti mrak u glavi da nakon svega uopće pomisli kako je moguće ne samo uspoređivati tragediju žena masovno silovanih u četničkom vukovarskom ratnom zločinu 1991. godine, s blazirano modernim gay paradiranjem, nego ih i ovako perfidno i maliciozno međusobno konfrontirati, i još povrh toga nesretnice pozivati u povorku? A sve zato što nisi našla pola sata da ih primiš u uredu i saslušaš?

I koliki točno bezočni nečovjek moraš biti, da to javno izgovoriš?

Stoga se pomolite, gospodo čitatelji, za našu ministricu. Molite se Bogu u kojega ona ne vjeruje kada tako žestoko mrzi, da joj bude milostiv, i da joj sudi blaže i milosrdnije negoli ona ženama žrtvama četničkog silovanja.

Iskreno rečeno, ne vidim zašto bi, ali možda će On naći razloga.

Dodatak (28. 06. 2012):

Pokušaj popravka štete u tišini

[Rasprava]