Prijateljska šamarčina na Dan… hm, nečeg

Sretan vam Dan… hm, nečeg. Otkako je Lex Škrabalo 2001. godine učinkovito anestezirao i zatupio noviju simboličku hrvatsku povijest, od jednog Dana državnosti dobili smo ih nekoliko. Nekakvih. Koje slavimo, ali nismo baš sigurni o čemu se radi.

Sjećamo se samo da su uvoditelji današnjeg Dana… hm, nečeg, baš na taj isti dan 1991. godine hrpimice napustili Sabor. Tko zna zašto. Valjda se s… hm, nečim, nisu slagali.

Današnji Dan… hm, nečeg, slavi i predsjednik Josipović. On se vjerojatno dobro sjeća o čemu se radilo davne 1991, pa je bio toliko slavljenički raspoložen da je na tulum pozvao i svog prijatelja, srpskog predsjednika Borisa Tadića. Ali, to se nije baš svima svidjelo. Kažu, nije red na Dan… hm, nečeg, zvati šefa države koja je učinila baš sve moguće da tog… hm, nečeg, ne bude.

Josipovića je podržala i gospođa Pusić. Da, ona što tijekom tog nekog rata za to nešto što se, valjda, danas slavi, nije bila ovdje. Nego se vratila kasnije. Da nam objasni što smo i kako trebali raditi u ratu, i potrpa nas u zatvore. Domaći mediji uvijek pišu da je strašno pametna. Slažem se – samo bi zadnji bedak ostao u Hrvatskoj 1991.

Dakle, mi izmanipulirani bedaci, ratni zločinci koji cijeli taj neki dogovoreni rat pojma nismo imali što se događalo, nismo se složili s Tadićevim dolaskom na proslavu za današnji Dan… hm, nečeg, ali Josipović i Pusićka su ga ipak pozvali. Jer da će nam cmok-cmok-cmok s Tadićem pomoći u okretanju budućnosti, pomirbi i razvijanju bratstva i jedinstva svih naših bratskih naroda i narodnosti, ili tako nekako. ‘Ajde-de. Iz istražnog zatvora nije se baš lako protiviti tolikom slavljeničkom raspoloženju.

Kad ono, hladan tuš.

Prijatelj Boris Tadić neće doći! Odbio Josipovićev prijateljski poziv. Namjesto na Dan… hm nečeg, doći će dan kasnije, u Jadovno kod Gospića, gdje su ustaše u II. svj. ratu imale konclogor. U kojem je, naravno, pobijeno nekih 300 do 400 miliona Srba, bre. Izgleda da Josipovićev prijatelj Tadić nije baš dobro slušao dok su prijateljski divanili o okretanju budućnosti.

No, Tadićev prijateljski potez mnogi su ocijenili izrazito negativno: “Teška provokacija: Tadić ne dolazi u Zagreb nego u Jadovno”, “Tadić ponizio prijatelja Ivu i odbio doći na 20 godina neovisnosti Hrvatske”, “Tadićeva provokacija za 20. obljetnicu neovisnosti RH”, “Njemački mediji: Hvati, srpski predsjednik Boris Tadić vas otvoreno provocira”…

Tja. Svi se tu nešto uskokodakali, samo naš hrabri predsjednik Josipović ni da pisne. Prijateljsku pljusku, ili bolje rečeno burazersku šamarčinu svog prijatelja Tadića istrpio je stoički, kao i uvijek.

Zašto ne bi? Okrenut je budućnosti, zar ne? Zato jednako nije ni zucnuo kad mu je Tadić prijateljski uvalio veliko ništa od opljačkane dokumentacije iz vukovarske bolnice, kad mu je pod “vraćanje otetog hrvatskog kulturnog blaga” donio nekakvu pravoslavnu ikonu i kad mu je prijateljski poklanjao knjige raznih autora, redom velikosrba i inih osvjedočenih hrvatskih prijatelja.

Tako se i pristoji predsjedniku države koja slavi Dan… hm, nečeg.

[Rasprava]