Archive

Author Archive

Kao i hrvatsku državu, INU je prodala detuđmanizacija

12. January 2017. Leave a comment

mesic-racan-prodavaci-cbU posljednjih 15 i više godina o INI se svašta pisalo i govorilo. Osobito u novije vrijeme, otkad je izgubljena međunarodna arbitraža, a predsjednik vlade Plenković navrat-nanos najavio povratak INE u hrvatske ruke. O INI ste tako mogli čuti i pročitati da su npr. “Mesić i Račan prodali samo 25% INE”, ali da je “Sanader prodao upravljačka prava za mito”, da je “INU prodala HDZ-ova vlada”, da su “INU prodali branitelji”, pa čak i da je “INU prodala Tuđmanova privatizacija”

Takve i slične “Drž’te lopova!” plitke propagandne dude varalice namijenjene su prvenstveno publici koja “informacije” traži na Indexu i N1, obožava reality show emisije i glasuje za “progresivne” “lijeve” “liberale” i “borce za ljudska prava”, jer se to nosi po gradu. Takvi funkcioniraju u rasponu Twitter poruke; pročitati duži suvisli tekst njima je gotovo nemoguć napor; kamoli, recimo, zakon. Čak i da uspiju, ne bi razumjeli ili ne bi htjeli razumjeti, jer činjenice koje im se ne sviđaju jednostavno ignoriraju. Da se ljubičica bijela osobno digne iz groba i potvrdi da je za 35 godina svoje vladavine pobio preko 500.000 ljudi, rekli bi mu da je ustaša. Da Mesić prizna da je haaški veleizdajnik, rekli bi mu da je to okej, jer je antifašist.

Suprotna “desna” strana, trenutno predvođena po Plenkoviću i predsjednici države Grabar-Kitarović, dobro zna o čemu se radi, ali ipak to jednako izbjegava i zaobilazi. I nedavno uspješno sedirani Karamarko odavno je sve skužio, ali naravno šuti kao riba. Zašto?

Mi činjenice ne krijemo. Jer su svi oni zapravo nusproizvodi detuđmanizacije; više ili manje, Mesićeva djeca. Nisu veleizdajnici i kriptočetnici kao on, to ne, ali svi su neminovno prošli njegovu “školu”. Karamarko je notorno bio Mesićeva desna ruka, šef kampanje, predstojnik ureda, šef UNS-a, POA-e, SOA-e… Grabar-Kitarovićka i Plenković u diplomaciju ne bi ni primirisali bez Mesićevog predsjedničkog odobrenja i pristanka. Dobar dio onog što imaju i što su postigli svi oni duguju Mesiću i zato protiv njega neće ništa ozbiljno poduzimati, niti govoriti.

Zato će o svemu… samo ne o zakonu o prodaji INE.

Da, taj zakon postoji. Taj zakon je jedna od kapitalnih beba Mesićeve detuđmanizacije, legislativno nedonošče okoćeno dok su i Karamarko i Plenković i Grabar-Kitarovićka stajali sa strane i šutjeli, zajedno s kompletnim post-tuđmanovskim tzv. “HDZ-om” kao otužni reliquiae reliquarum nekadašnje stranke, bez sposobnosti, snage i hrabrosti. Zakon koji je pozitivan, važeći, nepromijenjen, dan danas na snazi. Zakon od kojeg svi domaći političari, svi “stručnjaci”, svi “analitičari” i “novinari” bježe k’o vrag od tamjana – pričaju o svemu, samo ne o njemu, raspravljaju, razglabaju, “analiziraju”, muljaju, drobe i lupetaju, al’ o zakonu čepe k’o zaliveni, muče k’o mutavi. Zašto?

Nije teško razumjeti. Pročitajte: Zakon o privatizaciji INA – Industrije nafte d.d. Prilično je kratak i relativno jednostavan, svega 14 članaka. Prenosim najvažnije dijelove:

“Postupak privatizacije
Članak 4.
(1) Privatizacija INE d.d. provest će se:
1. prijenosom bez naknade 7% dionica hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji,
2. prodajom do najviše 7% dionica zaposlenicima i ranije zaposlenima u društvima koja čine INA grupu (u daljnjem tekstu: zaposlenici), pod posebnim pogodnostima koje će utvrditi Vlada Republike Hrvatske,
3. prodajom do najviše 25% plus jedna dionica strateškom ulagatelju,
4. prodajom najmanje 15% dionica u postupku javne ponude sukladno propisima koji uređuju izdavanje i promet vrijednosnih papira, i to:
– hrvatskim državljanima, uz pravo prvenstva, pogodnostima i pod uvjetima koje će utvrditi Vlada Republike Hrvatske prilikom uvrštenja dionica INE d.d. na službenu kotaciju,
– domaćim pravnim osobama i stranim ulagateljima, bez prava prvenstva i posebnih pogodnosti prodajom putem javne ponude,
5. prodajom ili zamjenom preostalog dijela dionica sukladno tržišnim prilikama strateškom ulagatelju ili na tržištu kapitala na temelju odluke Vlade Republike Hrvatske i uz prethodnu suglasnost Hrvatskoga sabora,
6. iz preostalog dijela dionica izuzet će se potreban broj dionica za naknadu bivšim vlasnicima.
(2) Republika Hrvatska zadržava vlasništvo nad 25% plus jedna dionica INE d.d., koja će se privatizirati na temelju posebnog zakona nakon prijama Republike Hrvatske u članstvo Europske unije.
(3) Postotci dionica navedeni u stavku 1. i 2. ovoga članka utvrđuju se u odnosu na temeljni kapital INE d.d. prije pokretanja privatizacije na način propisan u stavku 1. točki 1. do 4. ovoga članka.
(4) Redoslijed i dinamiku privatizacije iz stavka 1. točke 1. do 4. ovoga članka utvrđuje Vlada Republike Hrvatske uz suglasnost Hrvatskoga sabora s tim da će se prodaja dionica iz stavka 1. točke 2. ovoga članka obaviti nakon prve prodaje dionica u postupku javne ponude.”

Ponavljam da ne bude zabune:

“(2) Republika Hrvatska zadržava vlasništvo nad 25% plus jedna dionica INE d.d., koja će se privatizirati na temelju posebnog zakona nakon prijama Republike Hrvatske u članstvo Europske unije.”

Dakle, zakonom je propisano da hrvatska država zadržava vlasništvo na samo četvrtini dionica INE, na svega 25% (+1), ali da će se i ta preostala četvrtina prodati, i to nakon hrvatskog ulaska u Europsku uniju. Jel’ piše? Piše. Crno na bijelo. Da su Mesić i Račan odlučili i odredili INU prodati u cijelosti, kompletnu, lijepo se vidi i iz slijedećih odredaba:

“Zaštita interesa i sigurnosti Republike Hrvatske
Članak 10.
(1) Za vrijeme dok je Republika Hrvatska vlasnik 50% i više dionica INE d.d., INA d.d. odnosno njezina tijela mogu samo uz suglasnost Vlade Republike Hrvatske donositi odluke, odnosno sklopiti pravne poslove ili poduzeti pravne radnje koje se odnose na prodaju, odnosno zajedničko ulaganje čija vrijednost prelazi vrijednost 3% imovine INE d.d.
(2) Za vrijeme dok je Republika Hrvatska vlasnik 25% i više dionica INE d.d., Vlada Republike Hrvatske može donijeti odluku da INA d.d. odnosno njezina tijela mogu samo uz suglasnost Vlade Republike Hrvatske donositi odluke, odnosno sklopiti prav­ne poslove ili poduzeti pravne radnje koje se odnose na prodaju, odnosno zajedničko ulaganje čija vrijednost prelazi vrijednost 25% imovine INE d.d.
(3) Vlada Republike Hrvatske može sa strateškim ulagateljem sklopiti ugovor o načinu korištenja prava glasa iz dionica INE d.d. kojih je vlasnik Republika Hrvatska i načinu korištenja prava iz stavka 1. i 2. ovoga članka. Tim ugovorom se na treće osobe ne mogu prenijeti ovlaštenja Vlade Republike Hrvatske iz stavka 1. i 2. ovoga članka i pravo glasa iz dionica INE d.d. kojih je vlasnik Republika Hrvatska.
(4) Za vrijeme dok je Republika Hrvatska vlasnik 10% i više dionica INE d.d., niti jedan drugi dioničar ili s njim povezana osoba ne može, osim u slučaju prodaje iz članka 6. ovoga Zakona, bez posebnog odobrenja Vlade Republike Hrvatske postupno ili odjednom steći dionice INE d.d. čiji ukupan nominalni iznos čini više od 10% temeljnog kapitala, odnosno nekog drugog prethodnim odobrenjem Vlade Republike Hrvatske odobrenog postotka dionica, a koje daju pravo glasa u glavnoj skupštini INE d.d.
(5) Za čitavo vrijeme dok je Republika Hrvatska vlasnik jedne ili više dionice INE d.d. s pravom glasa u glavnoj skupštini, INA d.d., odnosno njezina tijela mogu samo uz suglasnost Vlade Republike Hrvatske donositi odluke, odnosno sklapati ili poduzimati pravne radnje u odnosu na:
– prestanak društva,
– odricanje od dozvole ili ovlaštenja za obavljanje djelatnosti, ili koncesije od interesa za Republiku Hrvatsku,
– promjenu tvrtke,
– premještanje sjedišta INE d.d. u inozemstvo.
(6) U slučaju pokretanja postupka likvidacije nad INA d.d ili njezinim pravnim sljednikom, a za čitavo vrijeme dok je Republika Hrvatska vlasnik jedne ili više dionica INE d.d. s pravom glasa, Republika Hrvatska ima pravo prvokupa cjelokupne, odnosno dijela imovine INE d.d. po procijenjenoj tržišnoj vrijednosti.
Članak 11.
(1) Za vrijeme dok je Republika Hrvatska vlasnik 25% i više dionica INE d.d., Vlada Republike Hrvatske će periodično, a najmanje tromjesečno, izvještavati Hrvatski sabor o tijeku privatizacije INE d.d
(2) Izvješće iz prethodnog stavka je državna tajna.
(3) Za nadzor ostvarivanja prava radnika u procesu restrukturiranja i privatizacije osnovat će se zajedničko povjerenstvo Vlade Republike Hrvatske, uprave i sindikata.
(4) Povjerenstvo iz prethodnog stavka izradit će tekst socijalne klauzule kojim će se urediti pravni položaj radnika u ugovorima o prodaji dionica iz članka 6. stavka 4. ovoga Zakona.”

“Izvješće iz prethodnog stavka je državna tajna.” Krasno. Zakon je objavljen u Narodnim novinama br. 32/02 od 28. ožujka 2002, a stupio je na snagu 05. travnja iste godine. Kako već rekoh, nije mijenjan i na snazi je i danas. Svaka hrvatska vlada i sva ostala hrvatska državna tijela i institucije njime su apsolutno vezani, kao i svim drugim pozitivnim zakonima.

Što kažete? Možete li doći k sebi od mučnog dodira detuđmanizacije? Dobro, idemo na pojašnjenja.

Prvo, vidite da je netočno da su “Mesić & Račan prodali samo 25% INE”. Zapravo su je prodali cijelu, jer je to doslovni, izričiti, nedvojbeni, nedvosmisleni cilj i svrha toga zakona. Na taj način, Mesić i Račan zakonski su prisilili i obvezali hrvatsku državu i sve slijedeće hrvatske vlade da se potpuno odreknu najveće i najjače tvrtke ne samo u Hrvatskoj, nego u bivšoj Jugoslaviji, a možda i šire. Mesić i Račan presjekli su žilu kucavicu hrvatske ekonomije. Mesić i Račan slomili su kralježnicu hrvatskog gospodarstva, i prodali je strancima.

Drugo, jasno je da je zapravo posve nebitno je li “Sanader prodao upravljačka prava za mito” ili nije. MOL je svojih 49,08% dionica INE stekao legalno, javno, kupovinom na tržištu, a relativni većinski udio dionica Mađarima automatski daje i najveća upravljačka prava, jer nitko od drugih dioničara nema preko pola, niti više (Hrvatska ima 44,84%). Što god učinio, počinio kakvo kazneno djelo ili ne, Sanader je samo poslušno provodio Mesićev i Račanov zakon, jednako kao i Kosorica i braniteljski fond 2008. godine. Tko s vragom tikve sadi…

Treće, svaki put kada čujete nekog političara da priča o INI, obvezno ga pitajte što misli učiniti s tim Mesićevim i Račanovim zakonom, jer se bez njegovog poništenja INA ne može vratiti natrag Hrvatskoj. Podsjećam, Račan je bio na vlasti četiri godine, od 2000. do kraja 2003; Sanader i Kosorica slijedećih osam. Mesić je bio predsjednik države 10 godina, od 2000. do 2010, a Josipović slijedećih pet. Milanovićev SDP je vladao četiri godine, od 2011. do kraja 2015; za potrebe zadnjih predizbornih kampanja, kao nikada prije, glumatali su domoljube vičući: “Hrvatska!”, mašući hrvatskim zastavama i optužujući Karamarka da je preko supruge mađarski pijun… ali zakon o prodaji INE iz davne 2002. nisu ni pipnuli prstom.

S druge strane, čini se da su Plenković, Grabar-Kitarovićka i predsjednik sabora Petrov danas suglasni da INU valja vratiti u hrvatsko vlasništvo, ali opet, o zakonu koji propisuje nešto posve suprotno, niti da pisnu. Prave se kao da ga nema.

Još jednom: zašto?

Sad moram proširiti temu i prijeći na još ozbiljniju dimenziju problema. Evo: zato što je detuđmanizacija samo eufemizam za veleizdaju. Svi to znaju. Neki malo hrabriji i kažu, ali od onih koji bi mogli, nitko ništa ne govori, niti poduzima.

Počeli smo s prodajom INE. Uzmimo minimum elementarne logike prosječnog dobrog gospodara. Tko bi, u bilo kojoj državi, iz svojih ruku ispustio mega-tvrtku poput INE, jedan takav motor zamašnjak cijelog državnog gospodarstva, i prodao je strancima? Nitko pri zdravoj svijesti i pameti. Nitko imalo normalan, samo detuđmanizatori. Oni koji nisu došli graditi i poboljšati, nego rušiti i razoriti. Veleizdajnici.

A nije se radilo samo o INI.

Da, pamćenje vam funkcionira. Radilo se se o cijelom nizu paralelnih, simultanih poteza povučenih većinom ubrzo nakon prevrata 2000. godine, čiji je zajednički cilj bio poništenje neovisne Hrvatske i obnova “Jugoslavije”, bilo kakve. Zapadnog Balkana, Jugosfere, “regiona”, svejedno, samo neka bude, bilo što, bilo kako.

Godine 2000. u Hrvatskoj nije samo promijenjena vlast, nego je naglavačke izokrenuta cijela – Tuđmanova – hrvatska država i državna politika; stoga i termin “detuđmanizacija”. Apsolutno sve što je Tuđman postigao i ostvario u tih 9 godina Mesić i detuđmanizatori pokušali su dovesti u pitanje, obezvrijediti i uništiti. Samu hrvatsku državu, njezin prvi demokratski Božićni Ustav, hrvatske oružane snage, hrvatsku vojnu pobjedu u Oluji i Domovinskom ratu, hrvatsku političku, gospodarsku i medijsku samostalnost i suverenost. Detuđmanizatori su sve to izravno napali i pokušali degradirati, demontirati i destruirati.

Negdje su uspjeli više, negdje manje. Pokušat ću pobrojiti neke od najvažnijih stvari.

Odmah na početku 2000. prihvaćena je bezuvjetna poslušnost ne Haaškom sudu, nego haaškom tužiteljstvu, običnoj stranci u sudskim postupku na jednom međunarodnom tribunalu. Stranci napučenoj tipovima poput britanskog obavještajca Grahama Blewitta, osobnog prijatelja “ministra informisanja Republike Srpske Krajine” Save Štrbca, šefa srpske propagandne družine “Veritas” i dugogodišnjeg suradnika ikone tzv. HHO Žareta Puhovskog.

Odmah 2000. promijenjen je Ustav. Nesavršen, ali nedvojbeno učinkovit polupredsjednički državni sustav zamijenjen je današnjom “poluparlamentarnom” nakaradom, izravnim generatorom državne korupcije, koja je Mesiću ostavila taman dovoljno vlasti da Hrvatsku pretvori u mafijašku guberniju haaškog tužiteljstva, čitaj stranih obavještajnih službi i tuđinskih gospodarskih i političkih interesa.

Već pred kraj 2000. godine Mesić je javno prekršio ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom i Tuđmanov predsjednički arhiv prodao haaškoj bandi prosrpskih i pročetničkih redikula. Rezultate nije trebalo dugo čekati – Milošević je famozni Brijunski transkript iskoristio u svojoj obrani, a u haašku optužnicu protiv hrvatskih generala i praktično kompletnog hrvatskog državnog i vojnog vrha, kao i svih nas “znanih i neznanih” koji smo se usudili oružjem braniti svoje domove, ugrađen je “Tuđmanov zajednički zločinački poduhvat protjerivanja Srba”.

Tuđmanova Hrvatska gotovo je nestala.

Više od cijelog slijedećeg desetljeća, sve do neočekivanog kriptočetničkog debakla i oslobođenja generala 2012, kompletna hrvatska državna politika vođena je i ovisila o odobrenju i stajalištima haaškog tužiteljstva. Sve hrvatske političke i državne odluke, neovisno tko je bio na vlasti, donošene su uz haaški nadzor i u skladu s njihovim odobrenjima i mišljenjima, od kojih je Lijepa Naša drhtala poput lista na vjetru. Haaški tužitelji postali su neformalni, ali stvarni upravitelji Hrvatske. Mesić i Račan hrvatsku državu izručili su u ruke tuđina; učinili je posve ovisnom o stranoj volji i utjecaju.

Nad samo postojanje tek nedavno rođene neovisne Hrvatske nadvila se mračna prijetnja osuđujuće haaške presude za “zajednički zločinački poduhvat”. Nasuprot Mesićeve žvake za bedake o “individualizaciji krivnje”, takva presuda međunarodnog suda značila bi da Hrvati zapravo nisu stvarali svoju državu i niti branili svoj teritorij, nego da su zločinački narod koji je jednako 1941. i 1991. samo protjerivao i ubijao “nenaoružanu nejačad” Srbe; da je Milošević bio u pravu, jer ih je “branio”; da je Tuđman novi Pavelić, Oluja novi Jasenovac, a moderna neovisna Hrvatska nova fašistička NDH.

Na dan toliko željene drugostupanjske presude, veleizdajnici su unaprijed javno likovali, najavljujući “konačnu presudu Tuđmanovoj Hrvatskoj”.

Eto vam same srži detuđmanizacije.

Istovremeno, kriminalizirana je i hrvatska pomoć i obrana Bosne i Hercegovine, bez koje te države danas uopće ne bi ni bilo. Zbog silnih haaških političkih smicalica, postupak generalu Praljku i drugima još je u tijeku, s posve neizvjesnim završetkom. Neke od posljedica su odavno vidljive, poput ponašanja tužiteljstva BiH (zapravo Srbije), koje na temelju sramotne prvostupanjske haaške presude progoni pripadnike HVO, branitelje Bosne, radi “zločina” nad bosanskim četnicima.

Mesić i Račan u ruke tuđina izručili su i gotovo kompletno hrvatsko gospodarstvo. Strancima su prodali skoro sve najveće i najjače tvrtke, sve banke i gotovo sve masovne medije. Nakon 9 godina vladanja, od toga 5 godina rata i bez prihoda od turizma, Tuđman im je ostavio oko 9,5 milijardi dolara hrvatskog državnog duga, od kojih je gotovo pola naslijedio od bankrotirane SFRJ. U slijedeće svega 4 godine detuđmanizacije, mira i “napredka”, Mesić i Račan taj su dug više nego udvostručili. Na što, znaju samo oni.

Mahnito, sumanuto detuđmanizatorsko zaduživanje Hrvatske nastavili su i Sanaderov i Kosoričin “HDZ”, kao i Milanovićev SDP, te ono danas iznosi… koliko? Pedeset milijardi eura? Više? I tek ga je kratkotrajna Oreškovićeva vlada 2016. godine pokušala obuzdati, s posve neizvjesnim učinkom.

Odmah 2000. godine Mesić je potezom pera, preko noći, pod apsurdnom optužbom za “državni udar”, praktično obezglavio Hrvatsku vojsku. U slijedećim godinama ukinuta su ili rasformirana najbolja hrvatska postrojenja za vojnu obuku poput SG SOD Šepurine, a časnici i dočasnici koji su na svojim plećima iznijeli Domovinski rat, najčešće u naponu životne snage, masovno su otjerani u prijevremenu mirovinu ili jednostavno degradirani i prepušteni sudbini. Obično iznimno opasnim poslovima razminiravanja ili plaćeničkom odlasku na ratišta u strane zemlje; ostali su oni koji su mogli šutjeti, a napredovali su samo oni kojima nije smetalo biti marionetama detuđmanizacije.

Slične staljinističke čistke Mesić i Račan proveli su gotovo svugdje. U gospodarstvu, bankama, policiji, sudovima, u institucijama i osobito u medijima, s posla ili na niža i lošija radna mjesta otjerali su gotovo 35.000 ljudi. Mnoge bez ikakve stvarne sveze s HDZ-om, samo zbog toga što su na položaje došli tijekom Tuđmanovog doba, zamjenjujući ih posve nesposobnim, ali “podobnim” “jugoslavenskim” kadrovima, često ljudima treće dobi, olupinama izvučenim iz naftalina Saveza komunista Hrvatske.

Krajem 2002. Mesić i Račan donijeli su Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, još jednu endemsku legislativnu nakaradu kojom je etnička srpska manjina, kao nigdje drugdje u svijetu, nasuprot uzusima međunarodnog prava o reciprocitetu, bukvalno i doslovno uzdignuta na razinu nedodirljivih svetih krava u Indiji. Valjda iz zahvalnosti za 5 krvavih godina kvislinške “krajinske” okupacije trećine države…

Po dolasku na vlast, Sanaderov i Kosoričin “HDZ” nije promijenio ništa, nego je takve “politike” jednostavno nastavio. Optužba za “Tuđmanov zajednički zločinački poduhvat” visjela im je nad glavama poput Damoklovog mača, a haaško tužiteljstvo bdjelo je nad svakom “njihovom” odlukom i potezom. Od Pupovca su načinili vječnog srpskog etnobiznismena; obitelji Zec su naknadili štetu, iako taj slučaj zapravo nema nikakve izravne sveze s ratom, i to bez sudskog pravorijeka; Kosorica je čak toliko pretjerala s izmišljotinom o “topničkim dnevnicima”, da ju je sam Haaški sud morao opomenuti da prestane progoniti ljude.

Upravo progon hrvatskih branitelja bio je i ostao jedan od glavnih motiva detuđmanizacije. Srbija ga je opredmetila tzv. Zakonom o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine iz 2003, koji je stupio na snagu 2010, ali hrvatska reakcija uslijedila je tek 2011, kad je pristigla JNA optužnica protiv tadašnjeg podpredsjednika Sabora Šeksa.

Oporbeni SDP, HNS & co. zubima i noktima su se borili protiv Zakona o ništetnosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije, odnosno protiv sprječavanja srpskog progona hrvatskih branitelja. Tadašnji predsjednik države Josipović čak je u tome pravcu uložio i bijednu, sramotnu ustavnu tužbu, da bi je kasnije povukao. Radi se o čovjeku koji je u povijest ušao kao “Ivo Hrestomatija”, tipu koji se privatno tajno sastajao sa srpskim dužnosnicima, dostavljajući im povjerljive podatke i informacije. Naravno, za to nikada nije odgovarao.

S podlim nastojanjima detuđmanizatora i novim srpskim pokušajima progona Hrvata podudarila se prvo ilegalna objava popisa hrvatskih branitelja 2010, a potom i Milanovićeva objava službenog Registra branitelja. Na neizmjernu žalost Mesića, Josipovića, SDP-a, HNS-a & družine, haaški sudci Meron, Guney i Robinson već su u prah srušili vlažne srpske snove o “Tuđmanovom zajedničkom zločinačkom poduhvatu”, pa je objava registra ostala bez namjeravanog učinka.

Prilično se tog dokaznog materijala nakupilo. Mislite da je gotovo? Pogađajte opet.

Za pred kraj vas čeka prava poslastica. U osvit detuđmanizacije 29. lipnja 2001. u Beču potpisan je ugovor o sukcesiji bivše SFRJ. Njegov sastavni dio je tzv. “Dodatak G”, čiji članak 2. stavak 1. (a) i (b) glasi:

“(1) (a) Prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi sljednici na koju su građani ili druge pravne osobe SFRJ imali pravo na dan 31. prosinca 1990. priznat će se, te će biti zaštićena i vraćena od te države u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka ili prebivalište tih osoba. To uključuje osobe koje su, nakon 31. prosinca 1990. stekle državljanstvo ili mjesto boravka ili prebivalište u nekoj drugoj državi, a ne u državi sljednici. Osobe koje ne mogu ostvariti ova prava imaju pravo na naknadu u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava.
(b) Bilo kakav navodni prijenos prava na pokretnu i nepokretnu imovinu učinjen nakon 31. prosinca 1990. i zaključen pod prisilom ili protivno pododjeljku (a) ovoga članka, bit će ništav.”

Kladim se da za ovo niste znali, zar ne? Sadržaj ovog članka doslovno znači pokušaj poništenja suverenosti hrvatske države. Da, vjerujte svojim očima.

Da je tome tako, pokazuje i potvrđuje cijeli niz sudskih postupaka koje su pred hrvatskim sudovima izravno na temelju “Dodatka G” pokretala brojna tijela, tvrtke i fizičke osobe iz Srbije, pokušavajući osporiti razne odluke hrvatske države, odredbe hrvatskih zakona, hrvatskih institucija i pravnih i fizičkih osoba, donesene nakon 31. prosinca 1990. godine, i sebi pribaviti materijalnu korist. Radilo se i radi se o golemim brojkama. Najčešće se tražila imovina u Hrvatskoj; iako je u SFRJ do 1990. vlasništvo notorno bilo “društveno”, nakon Mesićevog i Račanovog “Dodatka G” naglo je postalo privatno… i srpsko.

Na sreću, hrvatski sudovi, osobito Vrhovni i Ustavni sud, prepoznali su veleizdajnički karakter “Dodatka G” i, barem dosad, nisu prihvaćali srpske tužbene i ine zahtjeve. Podsjećam, prema procjeni iz 1996, samo u Hrvatskoj isključivo materijalna ratna šteta za koju je odgovorna Srbija iznosila je preko 35.000.000.000,00 (slovima: trideset pet milijardi) dolara. Samo u četiri posljednja mjeseca 1991. Srbi su pobili oko 20.000 hrvatskih ljudi, većinom civila; ranili su još oko 100.000 i iz svojih domova prognali oko 500.000 osoba.

Nizašto od toga nikad nitko nije odgovarao, niti je bilo kakva šteta ikome naknađena.

Mesića i detuđmanizatore za to nije bilo briga. Njih je zanimalo samo poništiti Tuđmana, pomoći Srbiji i vratiti “Jugoslaviju”. Jedan od krajnjih ciljeva je bio putem Haaga natjerati napadnutu i razrušenu Hrvatsku da plaća ratnu odštetu “krajinskim” i bosanskim četnicima, a fašističku načertanijsku Srbiju, ratnog agresora na četiri bivše jugoslavenske republike i pokrajine, osloboditi svake krivnje i odgovornosti – i još joj međunarodnim ugovorom, pomoću “Dodatka G”, “vratiti” “srpsku imovinu” u Hrvatskoj, bre.

Detuđmanizacija. Znam, nije lako suočiti se s tim.

Pogledajte stvari koje sam naveo. Kao i u slučaju zakona o prodaji INE, zapitajte se: tko bi imalo normalan, imalo racionalan, barem mrvicu dobronamjeran, s trunkom zdravog razuma i pameti, svojoj zemlji učinio tako nešto?

Nitko. Osim veleizdajnika.

Kakva je suštinska razlika između tih stvari i Miloševićeve politike? Nikakva. Koja je suštinska razlika između tih stvari i Šešeljevog četništva? Nema je. Zapravo, u osnovi, radilo se i radi se o posve istim načertanijskim, velikosrpskim, četničkim i orjunaškim ciljevima i tezama koje hrvatski narod sluša, gleda i trpi bukvalno oduvijek. Jednako u obje Jugoslavije i u neovisnoj Hrvatskoj, a osobito iznova nakon Tuđmanove smrti. Od Garašanina do Mesića, bila 1844, 1918, 1928, 1941, 1945, 1965, 1971, 1981, 1990, 2000, 2011. ili 2016. godina, u istome smislu, nije se ništa promijenilo.

Zato se mi moramo promijeniti. Nažalost, nakon Tuđmana, izgleda da još uvijek nema tko.

Da stvarno žele otvoriti usta o INI, Plenković, Grabar-Kitarovićka i Karamarko bi morali i o zakonu o njezinoj prodaji, a potom, posljedično, i o svemu ovdje navedenom, pa i nekim drugim pitanjima, jer je sve to organski povezano – to su dijelovi zajedničkog zločinačkog poduhvata detuđmanizacije. Ali onda ne bi mogli više samo govoriti i ponašati se na nekoj političkoj i simboličnoj razini, nego bi bili prisiljeni djelovati.

Veleizdajničku petu kolonu morali bi javno prepoznati, onemogućiti i ukloniti. Primjerice, Mesića ne bi samo bacili van iz ureda, nego bi ga morali uhititi, izvesti pred sud i zatvoriti zauvijek.

Slično intoniran tekst napisao sam pred Karamarkov pad, pozivajući ga da konačno smogne snage i hrabrosti i prekine začarani krug: “Karamarko mora Mesiću zariti kolac u srce i odsjeći mu glavu”. Nažalost nije, nego je otišao bez riječi.

Predsjednica Grabar-Kitarović nastupila je i započela vrlo dobro, ali se zaustavila na uklanjanju Titove biste iz predsjedničkog ureda i nekoliko drugih simboličnih poteza i izjava. Razbjesnila je kriptočetnike, ali to je sve. Za dvije godine mandata rekao bih da je premalo, i čini mi se da sam blag i dobronamjeran. S riječi na djela, molim lijepo.

Plenković je savršenu priliku da postane državnik imao prije par dana, na Pupovčevom etnobiznismenskom “božićnom” derneku, kad je onaj bezobrazni četničić iz Srbije javno, usred Zagreba, zaprijetio Hrvatskoj. Plenković je tada trebao ustati, s cijelom delegacijom vlade otići, i potom dati jednostavnu izjavu za medije. Recimo, četničić iz Srbije ima 2 sata da napusti Hrvatsku; ako to ne učini sam, mi ćemo mu pokazati gdje je granica. Nažalost i Plenković je odšutio, puštajući Stiera da u kasnijem priopćenju kuka i zapomaže kako četničić “govori isto što i Milošević”.

Ma, Davore, nemoj mi reći. Stvarno..? 🙂

Stvari su kakve jesu. Dok god su “HDZ” i “hrvatske elite” ovakvi, Hrvatska će politički tapkati u mjestu i stagnirati, a detuđmanizatorima se ništa ozbiljno neće dogoditi. Ne zato što to naši “desni” možda ne bi htjeli, nego jer se boje da bi time u pitanje, više ili manje, doveli i sami sebe. Dok je detuđmanizacija grmjela, vedrila i oblačila, gledali su na drugu stranu i petoj koloni prešutno držali ljestve. Nesretnici, ionako su oduvijek trenirani, ukroćeni, pripitomljeni, naučeni šutjeti, trpjeti i tuđe cijeniti više nego svoje.

Biti sluga je lako. Biti slobodan čovjek daleko je teže.

(Objavljeno 11. 01. 2017.)

Categories: Komentari, Politika

Plenković podnio ostavku!

19. October 2016. Leave a comment

Plenki

Zagreb, 01. srpnja 2022. (Hina) – “Zbog osobnih razloga dajem ostavku na mjesto premijera i predsjednika stranke. Neću se kandidirati za predsjednika RH i povlačim se iz politike”, objavio je Andrej Plenković na današnjoj izvanrednoj press konferenciji.

Izjavio je kako je o svojoj odluci obavijestio predsjednika države Zorana Milanovića, kao i da je razgovarao sa stranačkim vodstvom, te koalicijskim partnerima. “Predložit ćemo predsjedniku RH da buduća predsjednica Vlade bude Nina Obuljen Koržinek. Za to imamo preko 80 potpisa naših koalicijskih partnera, saborskih zastupnika koji i sada čine većinu”, rekao je.

Najavio je i izmjene HDZ-ova Statuta. Izvijestio je da je prihvatio dužnost počasnog predsjednika stranke s pravom glasa na svim stranačkim tijelima, te da će zamjenik predsjednika HDZ-a ubuduće biti Milorad Pupovac. Doznaje se da će Plenkovića i na čelu stranke zamijeniti Nina Obuljen Koržinek, a sam Plenković najavio je ponovno uvođenje dužnosti stranačkih potpredsjednika, koju će obnašati Vladimir Šeks, Stjepan Mesić, Josip Manolić, Slavko Linić i Ante Jurjević Baja. Gordana Jandrokovića na funkciji glavnog tajnika CK HDZ-a zamijenit će Martina Dalić, a novi glasnogovornik stranke bit će Saša Leković.

“Povlačim se iz politike, jer je politika služenje narodu, a ne sebi. I da odmah preduhitrim sva moguća pitanja moram reći da, hvala Bogu, nisam bolestan i da, iako je bilo ponuda, nisam prihvatio ni jednu poziciju unutar institucija EU”, rekao je Plenković, navodeći kako ne može isključiti mogućnost da se jednog dana vrati u politiku. Podsjetio je da je u politiku ušao prije preko 20 godina, da Vladu vodi već šest godina, pri čemu je, kaže, politiku uvijek shvaćao isključivo kao služenje hrvatskom narodu i svim hrvatskim građanima, u ispunjavanju strateških ciljeva hrvatske države.

“Odlazim zadovoljan jer su ti strateški ciljevi ostvareni. Hrvatska je postala istinski čimbenik međunarodne politike, članica smo NATO-a, Europske unije, treba samo politička odluka i mi smo s pregovorima o ulasku u Jugosferu za tri mjeseca gotovi”, rekao je Plenković, ocijenivši da je Hrvatska pokrenuta i na unutarnjem planu, što, kaže, potvrđuju i izborni rezultati HDZ-a.

Odgovarajući na brojna pitanja novinara, Plenković je odlučno zanijekao da ga je književnik Miljenko Jergović zaljubljeno gledao prilikom interviewa u Jutarnjem listu. “Kao što ste nedavno čuli, Miljenko je u Prološcu sklopio istospolni brak s pitomcem VŠ JNA Antom Tomićem, isto tako bardom hrvatske književnosti. Osobno mi je poznato da je sretni par namjeravao otići živjeti u prijestolnicu hrvatske kulture Beograd, ali ih je spriječila sasvim izvijesna mogućnost da po glavi dobiju i nečim drugim, osim kantama fekalija”, izjavio je Plenković.

Odbacio je kao zlonamjerne insinuacije i sva medijska nagađanja o aferi Plenki-media, enormnom nekontroliranom trošenju proračunskog novca, navodnim istragama državnog odvjetništva, te intimnim druženjima s nepravomoćno osuđenim tajkunom Harijanom Manžekovićem na jahti “Puno vitra”. Takve bezočne laži i dezinformacije šire određeni ekstremno desničarski krugovi, povezani s muslimanskim radikalima i paraobavještajnim podzemljem, ustvrdio je.

“Sada, na odlasku iz Banskih dvora, znam da je Hrvatska zemlja velikog međunarodnog ugleda i lider u ovom dijelu Europe i siguran sam da ima sve uvjete za daljnji razvoj u slobodi, miru i blagostanju”, dodao je Plenković, pozivajući sve da zajedno i dalje rade na ispunjenju strateških ciljeva, među kojima su najvažniji zaustavljanje masovnog iseljavanja i smanjivanje vanjskog duga države od preko 120 milijardi eura.

“Vi novinari najbolje znate da sam uvijek vozio u petoj brzini. Vjerujte, moja odluka je dobro promišljena i nije ishitrena. Kao što sam rekao, ja sam svoju dionicu odradio i sad je vrijeme da me drugi naslijede”, objasnio je Plenković. “Doviđenja i hvala na suradnji.”

[Rasprava]

Mi ili oni: do istrage naše ili vaše

11. February 2016. Leave a comment

mi-ili-oni4Ovih dana tzv. hrvatske medije i tzv. hrvatsku javnost silno je uzburkala najava Pupovčevih Četnič… pardon, Srpskih Novosti, i objavljena fotografija ministra Hasanbegovića s “ustaškom kapom”. Stoga koristim priliku za komentare i objavu cijelog niza drugih ekskluzivnih autentičnih fotografija i informacija, naravno s obveznim pojašnjenjima i posvetama. Da tzv. hrvatsku tzv. javnost odviše ne zbunjujemo i ne dovodimo u zabludu.

Doduše, na autentičnoj fotografiji Četnič… pardon Srpskih Novosti, se ne vidi baš ništa, doli dvije bijele mrlje na dvije kape, od kojih je bijela mrlja lijevo dolje osobito autentična, prava ustaška bijela mrlja. Ni bijela mrlja na ministrovoj kapi nije ništa manje ustaški autentična, pa urednik Četnič… pardon, Srpskih Novosti, Ivica Đikić kaže: “Mi nigdje ne tvrdimo da je na kapi slovo ‘U’, ali u to opravdano sumnjamo i kapa je ustaška.”

‘Ajde. Na stranu opravdane sumnje Četnič… pardon, Srpskih Novosti, koje su notorno uvijek opravdane, osobito kad su su pitanju Hrva… pardon, ustaše, ustaški “zajednički zločinački poduhvat”, ustaški avioni koji padaju, ustaške himne i slično, valja prvo odgovoriti na pitanje odakle im ministrova fotografija? Mladi novinar Srboje Četniković… pardon, Hrvoje Šimičević, inače suradnik portala H-alter i Lupiga, nekih od Kukuriku “neprofitnih medija” kojima je ustaški minstar nedavno fašistički zavrnuo slavinu ustaškog državnog proračuna, kaže da se konačno ohrabrio, isključio mobitel na 10 minuta i ušao u Nacionalnu sveučilišnu knjižnicu pročitati nešto što nije objavljeno na Facebooku.

No, to nije točno.

Sporna fotografija, naime, potječe iz privatnog albuma rečenog Ivice Đikića, glavnog urednika Četnič… pardon, Srpskih Novosti, koji je u mladosti ludosti, avaj, bio pripadnik postrojbi HOS-a, kako sam kaže, “kao neka hrvatska verzija neustrašivog Boška Buhe”. U mladosti ustaša, a u starosti čet… pardon, novinar Četnič… pardon, Srpskih Novosti? Što je tu čudno? Pa i stanoviti Stev… pardon, Stjepan Mesić, u burnoj ustaškoj mladosti je veličao NDH, pje… pardon zijevao “Juru i Bobana”, potom gubio silne čekove i dolare, da bi pod starost i za 30 haaško-otočkih srebnjaka postao zakleti čet… pardon, antifašist. Eno ga još uvijek u Grškovićevoj, neumorno zgrće slatke ustaške kune iz ustaškog državnog proračuna.

Nesretnog mladog Boška Buhu ustašu Đikića prokazao je Miloševićev zapadnoslavonski “krajinski” drakula Veljko Džakula, još jedan čet… pardon, antifašist i borac za ljudska prava, u vrijeme sukoba još jednog bivšeg predsjednika države, stanovitog Jova… pardon, Ive Josipovića s Miloradom Pupovcem oko – pogodili ste – ustaških proračunskih kuna, i poznate afere etnobiznis:

Veljko Džakula: Ivica Đikić je tijekom rata nosio crnu uniformu HOS-a

Iako se potpisao krvoločnim ustaškim pozdravom “Za dom spremni!”, antifašist Đikić migoljio je i izvlačio se da se radilo o “ironiji”, da je sa 16 godina u Tomislavgradu bio premlad da ode u HOS itd, a nije bio dovoljno prestar da s Milanovićem zbriše u Nagorno-Karabakh, pa to ti je. Oblate te bez argumentisanja, bre, a ti se posle peri kako znaš i umeš.

No dobro, to smo razjasnili, pa konačno prelazimo na obećane ekskluzivne autentične fotografije. Počinjemo u malo daljoj povijesti, s prigodnim čet… pardon, antifašistom Dragoljubom Dražom Mihailovićem, inače poznatim borcem za ljudska prava na crti Virovitica – Karlovac – Karlobag:

Kukuriku domoljubi

Kukuriku domoljubi

Čiča Draža antifašist

Ekskluzivna autentična fotografija potječe iz vremena odmah nakon II. svj. rata, dok je Draža predavao zamolbu da ga uvrste na popis Pravednika među narodima, i to uz svjedočenje svog osobnog prijatelja “lovca na naciste” Ephraima Zuroffa. Zamolba je nažalost propala, jer je Draža na primanje u Yad Vashemu tragičnom greškom obukao, ah, krivu uniformu.

Slijedi autentična fotografija još jednog čet… pardon, antifašista, partizana i borca za ljudska prava Sime Š. Dubajića, koji se u knjizi “Život, greh i kajanje: od Kistanja do Kočevskog Roga” pred smrt pohvalio da je nakon II. svj. rata i Bleiburga, na zapovijed mega-ultra antifašista ljubičice bijele Josipa Broza Tita humano pobio par desetaka tisuća Hrva… pardon, ustaša:

simo-dubajic-koljac1Simo o nježnim partizanskim klanjima

Naravno, k’o što kaže bivša Kukuriku ministarka Vesna Pusić, svi su oni bili krivi, samo im nije suđeno, jer od silne žurbe nije bilo vremena za takve tričarije. Nastavljamo s autentičnom fotografijom njezinog kolege, bivšeg Kukuriku ministra Grčića, na “krajinskim” barikadama:

ministar-na-barikadamaGeneral Marko Lukić: ‘Imam dokaze, Branko Grčić doista je bio na četničkim barikadama!’

I na ovoj autentičnoj fotografiji se vidi nekoliko autentičnih bijelih mrlja, za koje ne tvrdimo da su četničke, ali u to opravdano sumnjamo i brade su četničke, jer svi četnici nose brade, a četnici su antifašisti, pa je jasno da je antifašizam genetski dlakav, bradat i kosmat, i zato ga, bre, treba finansirati ustaškim kunama iz ustaškog državnog proračuna. Inače će da mu bidnu ugrožena osnovna ljudska prava.

Mda. Evo još vrućih ekskluziva:

ugrozena-nejacad-na-tenkovimaMilorad s “krajinskom” antifašističkom rodbinom

Fotografija datira iz 1993, kada je današnji nakladnik Četnič… pardon, Srpskih Novosti, ugroženi saborski zastupnik Milorad Pupovac, obilazio svoje ugrožene miroljubive antifašiste u “krajini” i hrabrio ih da izdrže pred navalom krvoločnih Tuđmanovih ustaša. Ali, to nije sve:

Dobro jutro

Dobro jutro

Milorad s one strane zrcala

Ova autentična fotografija nastala je u trenucima duboke kontemplacije i introspekcije, kao što i priliči jednom ugroženom manjinskom saborskom zastupniku s predstavničkim stažom od preko 20 godina u krvoločnom ustaškom Saboru. Zamislite, tolike godine, a jadan ugrožen od glave do šubare u džepu, čak i kad dođe obilna ustaška saborska plaća. Na fotografiji se vidi kako se ugroženom Miloradu stvarno nije lako odlučiti – koju od veličajnih misli svoga idola & uzora Slobe slobode će da ponovi i da kaže usred ustaške države, a da Hrva… pardon, ustaše, odmah ne dreknu. Osobito kad krvoločni ustaški ministar balija handžar-Hasanbegović namerava da zavrne priliv ustaških kuna čak i antifašističkim Četnič… pardon, Srpskim Novostima. Ma, pravi novi Jasenovac, bre.

Govoreći o četnič… pardon, antifašističkim idolima i uzorima, pogledajte autentičnu ekskluzivnu fotografiju Žarka Puhovskog, tadašnjeg šefa tzv. HHO, i njegovog toplog intimnog prijatelja i uzora Save Štrbca, gazde Veritasa:

Savo & Žare

Savo & Žare

Savo i Žare: eros s ovoga svijeta

Radi se o izvorniku fotografije koju je prednik Pupovčevih Četnič.. pardon, Srpskih Novosti, Sorosev satirički list Feral Tribune, iskoristio za poznatu fotomontažu Tuđmana i Miloševića. Udruge HHO i Veritas su osnovane na isti način, na inicijativu istih ljudi, iste 1993. godine, nakon akcije Maslenica. Kako je rekao Puhovski, HHO nije osnovan prije, jer su 1991. klani i ubijani Hrva… pardon ustaše, a svi su oni krivi, samo im nije suđeno, pa nije bilo potrebe. Međutim, nakon Maslenice i četnič… pardon, antifašističkog vojnog poraza, borci za ljudska prava pobojali su se da bi ustaše mogle da izvrše još koje genocidisanje nad golorukom nenaoružanom nejačadi na tenkovima, pa je istina morala da pobedi. Nežna javna ljubav HHO i Veritasa nastavljena je sve negde do haaške optužnice Gotovini, Tuđmanu i Hrvatskoj za Oluju i “zajednički zločinački poduhvat protjerivanja 200.000.000.000 Srba”, u čijem su pisanju Žare & Savo, uz nemjerljivu pomoć King Konga iz Grškovićeve, osobno sudelovali.

Evo i jedne King Kongove fotografije s Kukuriku jugendom:

king-kong-i-kukuriku-pioniri-maleni1Kukuriku pioniri maleni

Iako je fotografija svojevremeno obišla sve čet… pardon, antifašističke medije, začudo, vidi ti to, pravobraniteljica za djecu nije ni pisnula. No, kad smo već kod velikih majmuna, recite, je li vam se kad učinilo da neovisna Hrvatska od 2000. godine, pa nadalje, više ne postoji?

Ako nije, onda ste slijepi ili glupi, a ako jest, nažalost, bili ste u pravu. Nakon što je umro predsjednik Tuđman, štakori su se razbježali s tonućeg broda, a uloge predsjednika hrvatske države i hrvatske vlade nisu preuzeli ni mali ni veliki majmuni, nego – tužiteljstvo Haaškog suda. Djelatnici tužiteljstva bili su i ostali pod izravnim utjecajem Velike Britanije i male Srbije, primjerice Graham Blewitt, topli osobni prijatelj Save Štrbca. Istina, ovdje ga ne vidimo u krevetu sa Savom i Žaretom, jer on je fotografirao.

Hrvatska je dobila ono što je zaslužila – postala je država na optuženičkoj klupi. “Izabravši” Mesića i Račana na vlast, bez ijednog ispaljenog metka, postala je zemlja pod inozemnim skrbništvom, mandat, britansko-srpski protektorat. Od 2000. godine, pa nadalje, niti jedna politika, niti jedan državni potez, niti jedna jedina važnija odluka u Hrvatskoj nije donesena bez haaške, čitaj britanske i/ili srpske suglasnosti i odobrenja, ili barem uz njihov veći ili manji utjecaj. O tome svjedoči ekskluzivna autentična fografija:

Lutke na koncu

Lutke na koncu

Majmunčići na koncu

U toj veleizdaj… pardon, domoljubnoj raboti za koju – zasad – još nitko nije odgovarao, sudjelovao je i dio ustaškog HDZ-a, osobito neki ustaški antifašisti koji su u njega zalutali u potrazi za osobnim i materijalnim probitkom:

Grobari HDZ-a

Grobari HDZ-a

Ivo & Kud’ Ivo tud’ i ja(ca)

Okej. Nastavljamo u istom stilu, s ekskluzivnom autentičnom fotografijom bivšeg srpskog predsjednika Borisa Tadića i bivšeg predsednika Dela Regije Velike Sr… pardon, Jugosfe…, pardon, Zapadnog Balkana, našeg Jova… pardon, Ive Josipovića, u trenucima razdraganog bratstva i jedinstva:

Prijateljska šamarčina

Prijateljska šamarčina

Micić je bio u pravu

Primijetite da srpski predsjednik nosi autentičnu čet… pardon, antifašističku kapu s kokardom i dvoglavom belom kokoši, dok predsednik Dela Regije Zapadnog Balkana ne nosi kapu, nego su mu je stavili. K’o što mu je i Tadić stavio, a i poklonio Micićev časopis “Zenit”, u kojem se u najboljoj jugoslavenskoj antifašističkoj tradiciji tvrdilo da su Hrvati, molim lijepo, “križanci papiga i majmuna”. King Kong u Grškovićevoj se valjao od smeha, a predsednik Dela Regije Zapadnog Balkana Jova… pardon, Ivo Josipović se srdačno zahvalio na prigodnom poklonu i obećao da će svim silama da opravda ukazano poverenje.

Nažalost, iako je dao sve od sebe da verifikuje Micićevu hipotezu, pa je ubrzo stekao i nadimak “Hrestomatija”, predsednik Jova… pardon, Ivo Josipović, inače u mladosti Titov gardist, imao je i ružnih epizoda. Najgora je bila ona s ustašom Stipom Šuvarom:

Ustaška kuhana noga

Ustaška kuhana noga

Josipović i Šuvar ustaše

Ova ekskluzivna autentična fotografija nastala je na jednom od predizbornih sastanaka centralnog komiteta Kukuriku partije, na kojima se raspravljalo kako vudu ritualom uskrsnuti Šuvara, kojem su Miloševićeve čet… pardon, antifašističke horde još 1987. godine vikale da je ustaša. Kukuriku su bili uvjereni da bi im Šuvar zombi pomogao u kampanji, ali na savjet stranog PR stručnjaka od toga su odustali, i sve se svelo na Milanovićevu domoljubnu ručicu na srcu, mahanje hrv…. pardon, ustaškim zastavama i urlanje: “Hrvatska!” I stvarno, pokazalo se da Micićevih križanaca u ustaškom biračkom tijelu ima prilično, iako nedovoljno za ostanak na vlasti.

Nije pomoglo čak ni razrešenje londonskog potrčka Dejana Jovića, koji je neoprezno ustvrdio da Hrva… pardon, ustaše, nisu želeli svoju državu čak ni kad jesu, a ako jesu, e onda nisu, sunce im kalajisano. O tome svedoči još jedna ekskluzivna autentična fotografija tadašnjeg vođstva Kukuriku koalicije:

Svi su oni Dejan Jović

Svi smo mi Dejan Jović

Sledeća eksluzivna autentična fotografija zorno predočuje sav izniman rad, trud, napor i rezultate Kukuriku koalicije za vrijeme 4 godine mandata:

Ustajem se već u 11:00!

Ustajem se već u 11:00!

Hrvatska raste

Nažalost, Hrva… pardon, ustaše u svom genocidnom nezadovoljstvu i nezahvalnosti križanaca majmuna i papiga nisu uspeli da se opasulje i prepoznaju da im ostanak Kukuriku koalicije na vlasti donosi sve ono u čemu su tako srećno uživali za vreme Velike Sr… pardon, Jugoslavije od 1918. do 1990. godine, pa i dalje, sve negde do 1995. i genocida nad nenaoružanom nejači na tenkovima, u Oluji i Tuđmanovom zajedničkom zločinačkom poduhvatu. Ustaša Meron obrnuo je tok istorije i celokupnog sveckog napretka, pa je četni… pardon, antifašistički Kukuriku vožd Zoran Milanović morao da udari pesnicom o stol u ustaškim Banskim dvorima i odlučno kaže: “Mi ili oni!”

Ako vam je to zazvučalo poznato, u pravu ste. Radi se o parafrazisanju reči još jednog istaknutog čet… pardon, antifašista Nikole Stojanovića, koji je slično kao danas još 1902. usred hrva… pardon, ustaškog Zagreba imao novine koje su se hrabro borile za Veliku Sr… pardon antifašizam, i koji je napisao: “Do istrage naše ili vaše!” Evo i ekskluzivne autentične fotografije:

Čvrsto stišćemo pest

Čvrsto stišćemo pest

Kukuriku antifašistički sieg heil

Sve optužbe da zagrebački Srbobra… pardon, Četni… pardon, Srpske Novosti konstantno provociraju Hrva.. pardon, ustaše, te da namesto bavljenja manjinskim pitanjima promovišu nekakvu netrpeljivost, fašizam, orjunaštvo, četništvo i slično, fabrikovane su i neosnovane. Radi se o pravom antifašističkom listu svih naših bratskih naroda i narodnosti, koji se hrabro bori za ljudska prava, slobodu govora i toleranciju, što najbolje dokazuje ekskluzivna autentična fotografija portira na vratima:

bradata-sloboda-govoraPorfirije

Portira Četnič… pardon, Srpskih Novosti ne treba da mešate s daleko poznatijim Njegovim Visokopreosveštenstvom Mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim, cele Italije, Grenlanda, Marsa i Nagorno-Karabakha Porfirijem, inače ljubiteljem pevanja lepih i miroljubivih narodnih pesama o čet… pardon, antifašističkom popu Momčilu Đujiću:

porfirije-borac-za-ljudska-pravaPorfirije s još većom bradom

Za kraj, ostavljamo eksluzivnu autentičnu fotografiju Kukuriku mučenika Zorana Milanovića, da ceo svet vidi šta hrabri antifašisti, borci za ljudska prava, pravdu i istinu, moraju da trpe u genocidnoj ustaškoj Hrvatskoj, samo ako se usude da pisnu o stradanjima napaćenog nebeskog naroda i nenaoružanih čet… pardon, antifašista na tenkovima:

zoki-se-potukao-s-nacrtanim-ustasom-i-dobio-batina

Bilo je gore nego u Nagorno-Karabakhu

Milanović se potukao s nacrtanim ustašom i dobio batina

O tome će osuđeni krimina… pardon, antifašist M.B. (1978) i njegova pudlica Vojislav Mazno Oko promptno da izveste lovca na naciste Efraima Curofa i Centar Simon Vizental.

 

[Rasprava]

Otvorena najava Kukuriku državnog udara

5. December 2015. Leave a comment

kukuriku-puc1Jučer sam napisao dnevnik “Kukuriku farsa u Saboru”, o slabašnom i nemuštom reagiranju HDZ-ovaca na Milanovićevo divljanje u prvom pokušaju ustroja novog Hrvatskog sabora. Evo, samo dan kasnije, moram priznati da sam i ja bio naivan. Vodio sam se ustavnim, zakonskim i nekim općim racionalnim okvirima, i zaključio da je Kukuriku saborski igrokaz dio pripreme terena za moguće izvanredne izbore. Na nekoj pričuvnoj razini možda sam i bio u pravu, ali međutim, u suštini, prevario sam se.

Kukuriku ne računaju s novim izborima. Kukuriku uopće ne namjeravaju otići s vlasti, ni mirnim putem, ni ikako.

Kukuriku igraju na sve ili ništa, na bilo koji način, po bilo koju cijenu. Nakon izbornog poraza i javne propasti trgovine zastupničkim mandatima s Prgometom, Kukuriku družinu je kompletno napustio zdrav razum, pa svoje prave namjere čak javno priznaju. Prva je bila jučerašnja tipično nekoherentna, ali znakovita Milanovićeva izjava:

“…Četiri godine mi možemo na ovakav način funkcionirati kao manjinska vlada, što nije dobro, ali Europa takvih primjera ima masu… – U tom trenutku predsjednik države nema nikakvu ulogu, a naročito kad se Sabor konstituira. Onda treba tražiti mandatara i dok nitko ne dobije mandat, nikakvi rokovi ne počinju teći… Smatra i kako predsjednica zbog nekonstituiranja Sabora ne može imenovati tehničku vladu jer za to nema temelja u Ustavu. – Predsjednica ne može ni raspisati izbore…”

Uslijedila je tirada Peđe Grbina danas na radiju:

“…Upitan koji bi rok za njega bio prihvatljiv, je li to veljača ili misli da bi se Vlada i Sabor mogli konstituirati i ranije dodao je ne zna hoće li to biti sutra ili u veljači. Na dodatni upit je veljača krajnji rok dodao je da je krajnji rok za četiri godine. ‘Krajnji rok je za četiri godine. Krajnji rok za raspisivanje izbora je četiri godine od konstituiranja Sabora’, pojasnio je Grbin…”

Otklonimo svaku sumnju o čemu njih dvojica govore. Evo i današnjeg članka u jednom od SDP partijskih biltena:

Na korak do velike ustavne krize: Vlada ne bi pustila privremenu vladu u Banske dvore

“…Ako predsjednica donese nekakvu odluku o nestranačkoj vladi i novim izborima, to neće ništa značiti. Mi bismo tu odluku u potpunosti ignorirali zato što bi bila protuustavna. Naša bi Vlada, jedina legalna, nastavila normalno raditi, ta predsjedničina »vlada« sigurno ne bi mogla ući u Banske dvore, morala bi se sastajati na Pantovčaku. Također, nema mogućnosti da predsjednica bez naše Vlade organizira nove izbore. Sve bi to bio uzaludan posao, rekao nam je jučer jedan Vladin dužnosnik…”

Molim, zbrojite dva i dva. Ne bi to bila nikakva “ustavna kriza”. To bi bio puč. Državni udar.

Tehnička vlada u prijelaznom izbornom razdoblju nema stvarne ovlasti. Takva vlada je samo “skrbnik” izvršne vlasti, dok nakon izbora predsjednik države ne imenuje novog mandatara i novi saziv Hrvatskog sabora ne potvrdi novu vladu. Međutim, ako se to ne dogodi – ako nitko ne uspije skupiti većinu od 76 glasova sabornika, dakle ako predsjednik države, nakon konzultacija i pregovora u nekom razumnom razdoblju, nema kome povjeriti mandat – tada ga Ustav obvezuje da imenuje nestranačku vladu i raspiše prijevremene izbore.

U takvom slučaju, nije moguće ništa drugo. To je slovo hrvatskog Ustava.

Ni tehnička ni bilo kakva druga vlada nema pravo na bilo koji način miješati se u bilo što od toga. Nikakva i ničija vlada nema nikakvo zamislivo pravo ni mogućnost “ignorirati” ustavnu odluku predsjednika države, niti sprječavati nestranačku vladu da tih mjesec-dva obnaša dužnost, do prijevremenih izbora.

Tko to pokuša, taj krši Ustav. Taj fizičkom silom uzurpira izvršnu državnu vlast i čini cijeli niz najtežih kaznenih djela protiv Republike Hrvatske iz Glave XXXII. Kaznenog zakona. Tko to učini, taj je kriminalac, zločinac, najgori neprijatelj hrvatske države i naroda. Veleizdajnik, ništa drugo.

Pred očima vam je, crno na bijelo.

“Jedan vladin dužnosnik” otvoreno najavljuje da poremećena, suluda Kukuriku zločinačka družina neće poštovati Ustav i, u slučaju da se ne okupi saborska većina, neće otići s vlasti mirno i dragovoljno. Skrećem osobit pozor – Ostojić šape drži na policiji, a Kotromanović na vojsci. Sjetite se i ljudi koje je snimljeni Miljenić doveo i zaposlio “preko veze”. Slično kao što je Milošević 1990. učinio s lokalnim četnicima, svi ti Kukuriku kadrovi jamačno će biti iskorišteni za pokušaj državnog udara i sprječavanje nestranačke vlade da uđe u Banske dvore. Kad su mogli silom upasti u crkvu Sv. Marka, ni zgrada vlade im ništa neće značiti.

Prava priroda i stvarne namjere Milanovićeve uzurpatorske kamarile konačno su se javno i nedvojbeno pokazale. Na hrvatskom narodu, hrvatskom društvu i hrvatskoj državi je da se odupre i na Kukuriku veleizdaju reagira na odgovarajući način.

Budite sigurni da će se to i dogoditi. (04. prosinca 2015.)

Milanović namjerava zadržati vlast bez pobjede na izborima

Državni udar (coup d’etat, staatsstreich, prevrat, puč) je protuustavno, protuzakonito stjecanje vlasti. U kolokvijalnoj komunikaciji notorno podrazumijeva nasilje, pucnjavu, vojsku i tenkove na ulicama, ali u stvarnosti, to uopće mora biti slučaj. Pogledajte definiciju u hrvatskom Kaznenom zakonu:

KAZNENA DJELA PROTIV REPUBLIKE HRVATSKE
Veleizdaja
Članak 340.
Tko uporabom sile ili prijetnjom uporabe sile ili na drugi protupravan način ugrozi teritorijalnu cjelovitost ili ustavno ustrojstvo Republike Hrvatske,
kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

Podebljao sam najvažnije. Vidite da ne treba sila, pa čak ni prijetnja. Tko na protupravan način ugrozi ustavno ustrojstvo države, čini teško kazneno djelo veleizdaje. Državni udar je veleizdaja. Tko počini državni udar, ili ga priprema (čl. 350. Kaznenog zakona), veleizdajnik je.

Uopćeno i laički govoreći, “protupravan način” je onaj koji je suprotan Ustavu i zakonima, a “ustavno ustrojstvo” države definirano je Ustavom. Radi se o sustavu i podjeli vlasti, nadležnosti, ulogama i zadaćama Sabora, vlade, predsjednika države, sudova, zbog čega postoje i što rade. Donošenjem Ustava 2000. godine, Republika Hrvatska je postala (polu)parlamentarna demokracija. Bez ulaženja u detalje, u najvažnijem dijelu to znači da državna vlada proizlazi iz saborske većine i odgovara isključivo Saboru.

Većina – apsolutna, natpolovična većina, 50% + 1 – je temelj demokracije. Bez većine nema vlasti. Bez saborske većine koja je podržava, nema državne vlade. Hrvatski Sabor ima 151 zastupnika, dakle natpolovična većina iznosi 76 (sedamdeset šest). Članak 98. Ustava propisuje “većinu svih zastupnika”, pa nema nikakve sumnje da se radi o apsolutnoj, a ne relativnoj većini. Zbog toga, predsjednik države može povjeriti mandat za sastavljanje vlade samo osobi koju podržava najmanje 76 zastupnika. Sve drugo ne bi bilo utvrđivanje, nego kreiranje saborske većine.

Još malo predavanja. Ustav je nedjeljiva cjelina. Iz Ustava nije moguće izdvojiti i uzeti samo ono što nekom u određenom trenutku politički odgovara, a ostalo zanemariti. U (polu)parlamentarnoj demokraciji, u hrvatskom ustavnom ustrojstvu državne vlasti, vlada ne može postojati ako nema podršku parlamentarne većine. Na isti način, iz istoga razloga, ne može funkcionirati ni parlament, jer je s vladom neraskidivo povezan i bez nje nema svrhe. Ako vlada izgubi povjerenje Sabora, a nema neke nove većine koja bi podržala novu vladu, Sabor se raspušta i raspisuju se novi izbori. U istome smislu, sadašnji novi hrvatski državni Sabor u kojemu nema većine potrebne za povjeravanje mandata i stvaranje nove državne vlade zapravo nije Sabor, jer ne ispunjava svoju temeljnu ustavnu ulogu i zadaću – utvrđivanje i odlučivanje tko vlada hrvatskom državom.

U prošlome dnevniku “Otvorena najava Kukuriku državnog udara” upozorio sam o čemu se radi, ali nažalost, ništa se nije promijenilo. Da Milanović i Kukuriku družina nisu odustali od svojih namjera, potvrđuju i neke od posljednjih medijskih objava “visokog izvora”:

SDP U LOVU NA 76 LJUDI KOJI ĆE IZABRATI ŠEFA SABORA Glas za Josipa Leku ili Dragu Prgometa dali bi i Glavaš i Sinčić? Objavljeno: 11.12.2015

“Vodstvo koalicije Hrvatska raste jučer poslijepodne počelo je akciju prikupljanja 76 zastupničkih potpisa kako bi idući tjedan mogli sazvati nastavak prve sjednice i izabrati predsjednika te tako konstituirati Sabor. Uspije li premijer Zoran Milanović uvjeriti najmanje 76 nedavno izabranih zastupnika i zastupnica da potpišu zahtjev za novo sazivanje Sabora, usput će onemogućiti Kolindu Grabar Kitarović da “u razumnom roku” odluči formirati tehničku Vladu… Vladu neće podržati svi zastupnici koji su za konstituiranje Sabora… tvrdi visoki član koalicije Hrvatska raste… Milanović želi na treći krug pregovora pred predsjednicu doći s dokazom da ima većinu za konstituiranje Sabora. To ne znači da ima i većinu za Vladu…”

I još:

Milanović: Provodi se akcija spašavanja HDZa i Tomislava Karamarka subota, 12.12.2015.

“Mi konstituiranje Sabora ne smatramo puzajućim državnim udarom, nego hodajućom državom koja je odrasla i koja je čvrsto na svojim nogama, a oni koji su navikli na obavještajno sigurnosnu spletku, čvrste državne institucije vide kao prijetnju. Za njih je Hrvatski sabor valjda paradržava, državni udar, za mene je Hrvatski sabor najviše tijelo vlasti, kojemu odgovara hrvatska vlada, koje je iznad Vlade i svakako iznad Predsjednika Republike. Na njegovu konstituiranju treba raditi, to je u interesu hrvatske države, u interesu svih zastupnika koji su izabrani od hrvatskog političkog naroda i koji žele raditi svoj posao i koji ne žele nered, smutnju, nejasnoću”, rekao je Milanović. “Zamislite situaciju da predsjednica potpiše takav dokument, takav komad papira i da nakon toga saborski zastupnici iz inata, iz svog temeljnog prava, iz straha da ne ostanu bez mandata donesu odluku o konstituiranju…”

Dakle, više nema nikakve sumnje.

Računajući na stranačku stegu i bojazan novih saborskih zastupnika da ne izgube osvojene zastupničke fotelje, statuse, plaće i beneficije, Milanović će pokušati konstituirati “Sabor”, možda čak izabrati i “predsjednika Sabora” – iako nema većinu zastupnika potrebnu za stjecanje mandata i stvaranje nove vlade.

Potom, postojanje toga “Sabora” Milanović namjerava koristiti kao “argument” za sprječavanje predsjednice države da zbog nedostatka mandatara i bezuspješnog pregovaranja prekine krizu, imenuje privremenu nestranačku vladu i raspiše nove izbore. Istovremeno, naravno, Milanović će ostati “tehnički premijer” dok god mu se sviđa. Najmanje “4 godine”, kako javno priželjkuje skupa s Grbinom, a najbolje dovijeka.

Premise su pred vama. Zaključci se nameću sami.

Milanović pokušava konstiturati “Sabor” bez većine iz koje bi proistekla nova vlada. Milanović pokušava zadržati svoju vladu i vlast bez podrške Sabora. Milanović na protupravan, protuustavan način ugrožava ustavno ustrojstvo hrvatske države i čini, ili u najmanju ruku aktivno priprema, teško kazneno djelo veleizdaje.

Državni udar. Ostanak na vlasti bez pobjede na izborima.

Kako vidim, Milanovićevu sramotnu rabotu u javnosti nazivaju “puzajućim”, “tihim”, “beskrvnim” državnim udarom. Takvi opisi nehotice ublažavaju težinu i ozbiljnost djela, besprizornog, nevjerojatnog, nezapamćenog kriminala najvišljih državnih dužnosnika koji nam se svima odvija pred očima. Jer, kako sam upravo pokazao, za počinjenje veleizdaje – za protupravnu ugrozu ustavnog ustrojstva države – nije neophodna ni sila, ni tenkovi.

Dovoljno je imati masovne medije koji Velikom Kukuriku Vođi neće, ili se ne usude postavljati očita pitanja, i Državno odvjetništvo koje šuti kao zaliveno.

(13. prosinca 2015.)

[Rasprava]

Ti-to, par-ti-ja, om-la-di-na, armi-ja! Uh, hm… Hrvat-ska! Hrvat-ska!

1. October 2015. Leave a comment

milanovic-domoljub-pred-izboreMoji Slavonci kažu: “Došle vile pred oči!” Vile su oštri seljački četvorozubac koji se koristi za utovar sijena, stajskog gnojiva ili, ah, dobronamjerno susjedsko uvjeravanje u kompliciranijim situacijama. Evo i prigodnog vica. Suočeni s terminalnim prognozama i katastrofalnim izgledima za budućnost, što rade alkoholičari? Prestaju piti. Što rade pušači? Bacaju cigarete. Što rade narkomani? Odriču se igala. A što rade SDP-ovci?

Postaju domoljubi! 🙂

Nagradno pitanje je ovaj put upravo tragikomično lako. Je li SDP “stranka domoljuba i patriota” ili “stranka demagogije i prijetvornosti”? Totalna jednostavnost odgovora izvire iz dobre stare nomen est omen, ime je znak – a SDP notorno uopće nije stranka, nego partija. Razlika nije samo površno lingvistička, nego apsolutno dubinska, potmulo ideološka, svjetonazorska. Odbijajući nazvati se strankom, SDP je ostao partija. Tko sam ja da im sudim, kad sami sebe tako zovu? 🙂

Ministrica Pusić svojedobno se javno hvalila da Sanaderov HDZ provodi njezinu, HNS-ovu politiku. To je bilo točno, a kako je završilo, znamo. No, mislim da se danas ne može reći da Milanović provodi HDZ-ovu politiku, jer se ovako nešto nikada prije nije dogodilo, a jednostavno ne vjerujem da bi Karamarko – ili bilo tko drugi – mogao biti toliko nesposoban i glup da se zbog navale izbjeglica i migranata bez ikakvog razloga istovremeno posvađa sa svim susjedima, ugrozi ionako slabašno hrvatsko gospodarstvo i osramoti zemlju na međunarodnom planu toliko, da Europska unija javno stane na stranu ne-članice Srbije… ali da je u predizbornom očaju i panici Milanović navrat-nanos navukao krinku hrvatske simbolike & retorike, jest.

Najavio sam to, i ne samo ja. Slobodan sam citirati se:

“…Ako žele sačuvati svoje masne jugoslavenske produžetke leđa od totalne propasti i nestanka, htjeli ili ne, prisiljeni su čuvati i hrvatsku povijest, hrvatsku državu i hrvatske interese – a to znači voditi Tuđmanovu politiku. Ili je barem poštovati. Pa makar i ovako licemjerno, prijetvorno, ljigavo i lignjavo, samo pred izbore…” (Ned, 05/07/2015 – 08:43)

Upravo to se sada događa. Nedugo prije izbora, suočen s izglednim porazom, Milanović je jednostavno prisiljen promijeniti ponašanje.

A koliko jučer, na izbornim i inim skupovima Kukuriku, SDP-a i njihovog bivšeg predsjedničkog kandidata Josipovića hrvatske zastave, hrvatska simbolika i hrvatska retorika bili su iznimka, usputnica, neželjena kulisa, nešto što se eto mora, reda radi. U cijeloj notornoj tradiciji 15 godina detuđmanizacije na hrvatstvo i hrvatsko domoljublje se gledalo i gleda s neskrivenim prijezirom, omalovažavanjem, animozitetom, pa čak i otvorenom mržnjom. Nakon prevrata 2000. godine, od Tuđmana nadalje, svi hrvatski domoljubi automatski su postali sumnjivi pokvarenjaci, lopovi i pljačkaši, jer “patriotizam je zadnje utočište hulja”, zar ne? Nasuprot tome, moderni, progresivni i internacionalni SDP-ovci su “nacionalizam” i svako hrvatstvo odbacili, prerasli i prevazišli kao nešto nazadno i retrogradno, primitivno, ognjištarsko i kamenjarsko.

Pa je tako Haaški sud postao “domaći”, svjedočiti na njemu protiv hrvatske države i naroda postalo je “svačija obveza”, a vojna obrana svoga doma u borbi za državnu neovisnost pretvorena je u “zajednički zločinački poduhvat protjerivanja Srba”. Tuđmanu je natovarena stigma novog Pavelića, Oluji novog Jasenovca, a Hrvatskoj nove fašističke NDH.

Zvuči grozno, zar ne? Ali se dogodilo.

Opterećena takvom strahovitom hipotekom, hrvatska država postala je “slučajna”. Srpska agresija pomilovana je kao “građanski rat”, a najvišlji hrvatski državni dužnosnici odrekli su se svojih funkcija, svoje zemlje i svoga naroda, i poslušno provodili naredbe haaškog tužiteljstva i stranih veleposlanstava. Pristali su na sve i predali sve, od hrvatskih državnih i vojnih tajni, pa do prigodnih hrestomatija. Kao da budućnosti nema, kompletno hrvatsko gospodarstvo, banke i mediji rasprodani su strancima, a državni dug je upetorostručen. Hrvatska država je rashrvaćena, bačena na koljena, poništena, vraćena na “Zapadni Balkan”, u “Jugosferu” i “region”. Hrvatstvo je postalo nepoćudno, nepodobno, neželjeno dijete, sramota u vlastitom domu, nešto čemu se vesele samo primitivci, krezubi krkani i publika na Thompsonovim koncertima. Jel’ tako, drugovi i drugarice? Jest, tako je.

A vidi vas sad. Ma, ljubi vas majka 🙂

Mahanje nacionalnim zastavama, frenetično skandiranje, domoljubna ručica na srčeku… sve je tu. Uz dodatak poremećene grčevito stisnute breivikovske desnice visoko u zraku, al’ ‘ajde, nećemo sad u tamo neke neonacističke detalje i psihopatologiju. Milanović, istina, još ne urla: “Za dom spremni!”, ali kako je krenulo, ne bi više nikoga iznenadilo.

Jučer zakleti titoist, danas Tuđmanov štovatelj, jučer Jugoslaven, danas teški hrvatski domoljub. Još jedno posve lagano pitanje. Zašto se Milanović odjednom tako ponaša? Zato što zna kako stvari stoje. Zato što je vidio prave ankete, nefrizirane, sirove, gole brojke, a ne šarene laže kojima Kukuriku mediji pokušavaju prati mozak narodu. Jer je svjestan da će SDP propasti na izborima i da promjena vlasti ovaj puta neće biti samo kozmetička i formalna kao Sanaderova. Jer će poraz na izborima značiti ne samo gubitak položaja u državi i stranci, nego i posve vjerojatan kazneni progon za priličan broj raznih ljudi, na više razina, za niz teških kazenenih djela počinjenih u 15 godina detuđmanizacije.

Milanović je shvatio da, zapravo, više nema što izgubiti.

Došle vile pred oči. Zato nesretnik mahnita i glumi domoljuba. Radi se o potezima očajnika očito spremnog na sve, od lažnih birtijskih svađa s državama susjedima, do javne zlouporabe policije.

Igra na sve ili ništa, a nakon njega, potop.

Tja. Primjera je u povijesti toliko i svi su tako slični da ne moram uopće ni napisati kako će to završiti. Samo se optimistično nadam, s obzirom da se situacija nakon 16. studenog 2012. objektivno posve promijenila, da ćemo posljedice Milanovićeve Kukuriku rabote i predizbornog ludovanja na državnoj razini moći popraviti lakše i brže negoli opći kaos i olovno beznađe koji su nam u naslijeđe ostavili Mesić, Račan, Sanader, Kosorica, Josipović i detuđmanizacija. Jer, moja štovana i ostala gospodo, to je pravi problem. Kako hrvatskom narodu vratiti onaj polet, onu radost, onu vjeru u budućnost koja je vladala devesetih?

U tome smislu, na Mesićevom bivšem potrčku Karamarku leži strahovita odgovornost. Nadam se da je toga svjestan. Ako se bude ponašao kako treba, prvenstveno ako se koncentrira na gospodarstvo i zapošljavanje, s vremenom će sve doći na svoje mjesto, a Hrvatska će postati prekrasno, neusporedivo mjesto za život. Ako ne, proći će kao Sanader i Milanović, ili čak još i gore, a pad će mu biti daleko brži. Iskreno, želim mu svu sreću, ali ne bih mu bio u koži.

[Rasprava]

Otići na “Malo vitra” ili pobjeći u London, pitanje je sad

24. September 2015. Leave a comment

izbjeglice-smece-tovarnik-RK5bLicemjerje i nepoštovanje zakona, dvije temeljne odrednice detuđmanizacije, jednako su snažne i prisutne u Hrvatskoj danas kao i prije 15 godina. Licemjerje je najgora niskost ljudske prirode, životni credo koji jedno govori, drugo misli, treće radi, a svoje analfabetske, destruktivne i kriminalne postupke redovito putem kontroliranih medija nasuprot zdravom razumu i elementarnim činjenicama prikazuje kao uspješne, pozitivne i korisne. Ne prihvaća nikakvu odgovornost, nikad i nizašto. Stvarnost ne priznaje, nego je izmišlja. Rat je mir, sloboda je ropstvo, a neznanje moć. Veleizdaja je domoljublje, a poraz pobjeda. Zakoni ne znače ništa, poštuju se samo kada režimu odgovara, a suspendiraju pukom ad hoc voljom predsjednika države, vlade, pa i običnog ministra. Istim se takvi čak javno hvale, bez ikakvih posljedica.

Nažalost, reagirati najčešće nema tko. Jedni – oporba – vide slabost i propast, njuše krv i plijen, slute pobjedu i debelo kalkuliraju što će im kakva reakcija i izjava donijeti na izborima. Drugi – prosti puk – većinom jednostavno ništa ne pamte, ne znaju i ne razumiju, nego “misle” ono čime im se pere mozak u novinama i na televiziji. Treći – “novinari”, “komentatori” i “analitičari”, psi čuvari režima – takvu bolesnu i poraznu situaciju održavaju u beskonačnost, jer su upravo za to i plaćeni.

Petnaest godina je mnogo. Sudjelujući u svemu tome, prodajući maglu detuđmanizacije, valjajući se u blatu “Zapadnog Balkana”, “Jugosfere” i “regiona”, ljudi su izgradili karijere, stekli povlastice, položaje i imutke. Istina, paralelni svijet i izmaštana stvarnost “zajedničkog zločinačkog poduhvata” srušili su im se kao kula od karata šokantnim haaškim prevratom 16. studenog 2012… ali kako je Gotovina odbio preuzeti odgovornost, mafijaške sinekure, novac i moć ostali su gdje su i bili. Još gore, glavni javni protivnik takve politike, barem na riječima, glavni retuđmanizator je – konvertit, pobogu, bivši dojučerašnji Mesićev potrčko Karamarko. Stoga, postalo je od apsolutnog značaja i krucijalne važnosti po svaku cijenu održati stanje i sačuvati status quo nastao još nakon Tuđmanove smrti, posve neovisno tko je na vlasti. Ne dopustiti promjene, a ako se već moraju dogoditi, da budu što manje, formalne, kozmetičke.

Najvažniji saborski izbori su blizu. Sva su sredstva dopuštena. Koristiti izbjeglice i migrante u predizbornoj kampanji? Jedva su dočekali. Tako je ministar Ostojić prije svega oko tjedan dana baratao s “predviđanjima” i “procjenama” o dolasku i prihvaćanju oko 1000 (slovima: tisuću) ljudi, busao se u “humana” prsa i čak se bez imalo srama hvalio da će ih “integrirati” i dati im posao. Bože mili, iako je u mandatu njegove Kukuriku vlade gotovo 100.000 (slovima: sto tisuća) Hrvata iselilo iz Hrvatske, prisiljeni otići trbuhom za kruhom.

I nitko na takvu Ostojićevu izjavu ozbiljno ne reagira. Prosječni godinama nezaposleni Hrvat, neovisno o etničkoj pripadnosti, vjerojatno ga je poželio pljusnuti preko face, pa makar završio u zatvoru.

Doduše, nije bilo mogo vremena za reakciju, jer su događaji pretekli. Svega par dana kasnije u Hrvatsku je došlo trideset puta više ljudi, i nastao je kaos koji nesmanjenom žestinom vlada i danas. Krizna situacija s izbjeglicama i migrantima notorno traje već mjesecima, pa i godinama, ali Kukuriku vlada nije bila u stanju, karikiram, poslati barem jednog policijskog pozornika u civilu da se malo provoza Srbijom, pronjuška i shvati što se iza brda valja. Bacite pogled na prigodnu zemljopisnu kartu. Na Bliskom istoku već godinama traje rat, kraj mu se ne nazire. Ljudi bježe i emigriraju masovno, samo u Turskoj ih je oko 2 milijuna, ali notorno žele otići u Njemačku, Austriju, Dansku, Švedsku, bogate zemlje zapadne i sjeverne Europe. Ako pred tom navalom Mađarska pooštri kontrolu i zatvori granice, a prije ili kasnije je to morala učiniti, jer je ne sili “fašist” Orban, nego obvezuju stroga schengenska pravila, kamo će ti ljudi krenuti?

Tko pogodi, dobije bonbon.

Kukuriku vlada i Milanović, naravno, nisu pogodili. Bili tupavi i glupavi, pa nisu mogli, ili nesposobni i zlonamjerni, pa nisu htjeli, nebitno.

Svega desetak dana kasnije javno se barata brojkama od oko 50.000 (slovima: pedeset tisuća) ljudi, iako su Kukuriku mediji ismijavali predsjednicu države kada je na to upozorila, a migranti i izbjeglice jednakom brojnošću pristižu i dalje. Kukuriku režim nema blage sveze što bi s njima, a čistim slučajem ima više sreće nego pameti, jer migranti ne žele ostati i tražiti utočište, nego samo proći. Stoga Kukuriku glumataju “humanost” i u svijet šalju slike policajaca s dječicom u naručju, dok se u sebi mole Bogu, Marxu ili čemu već, da ih se što prije “humano” riješe. Usput popravljaju stvarnost i pokušavaju prikriti štetu, izmišljaju nepostojeće “planove A, B, C” i hvale se da “kontroliraju krizu”. Mediji udaraju bombastične naslove kako “Europska unija od Hrvatske traži da primi 200 tisuća izbjeglica”, a Milanović i Ostojić na sva usta viču da Hrvatska neće biti “hot spot” i “hrabro” i “domoljubno” se odupiru mrskim neprijateljima. Kojim? Orbanu, Beogradu i Karamarku.

Molim?

Koliko jučer su pokušavali zaštititi bivše udbaše i komatoznim kurtzschlussom Lex Perković prouzrokovali bijesni nedolazak Merkelice na proslavu HR prijema u EU, a danas se Milanović s njom javno grli & ljubi… iako ona želi Hrvatsku pretvoriti u “hot spot” izbjeglički konclogor!?

Ma dajte, molim vas. Ne pušite Kukuriku predizborne dude varalice za opravdavanje nesposobnosti, neznanja i nemoći upravljanja državom, kamoli izbjegličkom krizom. Milanović galamom nastoji skriti primitivizam i najgore licemjerje, jer je migrante dočekao nespreman, gledajući ih kao tele u šarena vrata, a potom se bez ikakvog razloga posvađao sa susjedima, svoju odgovornost prebacujući na njih. Nesretnik očito uopće ne razumije da hrvatska granica od 01. srpnja 2013. više nije samo hrvatska, nego i granica Europske unije, čak i bez schengenskih propisa. Mi smo u konfederaciji europskih država, pobogu, a Srbija nije. Ona tih obveza nema.

Mala digresija. Je li problem u Grčkoj? Jest, oni bez kontrole puštaju migrante iz Turske. Ali prisjetite se, radi se o bankrotiranoj državi kojom vlada Tsipras, grčki Milanović, još jedan infantilni “elitist” bez pokrića i salonski “ljevičar” rođen sa zlatnom žličicom u ustima. Može li se od takvih očekivati da poštuju vlastite državne zakone i Schengen? Ni pod razno.

Sloboda kretanja je ljudsko pravo. U miru, nikom ne možete zabraniti da ide kamo god želi, ali to, naravno, ne znači anarhiju. Iako je lažno moralizirao i javno “osuđivao” prijedloge za pomoć vojske u kontroli granica, licemjer Milanović je granicu prema Srbiji ipak zatvorio, i to potpuno nakaradno i naopako. Namjesto da u nastaloj krizi policijom i vojskom kontrolira slobodan prostor, a nadolazeće migrante kanalizira i usmjeri na službene granične prijelaze (gdje će biti normalno legitimirani, a oni koji nemaju isprave popisani i registrirani prema zakonu, te potom ili zbrinuti ili propušteni dalje, po želji), arogantni analfabet je u panici učinio posve suprotno – zatvorio granične prijelaze, a ljudima dopustio da granicu prelaze preko polja, slobodno, proizvoljno, bez nadzora i kontrole. Pa što bude, bude. Kao da se ne radi o civiliziranom dijelu svijeta, nego o nekakvoj džungli, pustinji, prašumi, što li.

Kaos.

A kaos se mora nečim pokušati popraviti, uljepšati, objasniti, opravdati. Osobito pred izbore. Stoga je Milanović “hrabro” pljuckao Srbiju da je “muha”, kojom se on, “orao”, ne bavi, dok su ministra policije prigodno snimili u nekakvom autobusu kako na pipl mast trast engleskom kao nešto objašnjava izbjeglicama. Od kojih većina najvjerojatnije uopće ne zna strani jezik, a u velikom su broju jednostavno – nepismeni. (Zar ste stvarno povjerovali da je dezerterska žvaka o “gubitku najboljih ljudi” istina?) Čak ih pozdravlja sa “salaam alaikum”, iako su sigurno dobrim dijelom kršćani, jer takvi, znate, apsolutno moraju pobjeći pred muslimanskim fanaticima, ako žele zadržati glave na ramenima.

Kukuriku licemjerje tu ne prestaje. Isti taj ministar policije mrtav hladan javno priznaje da ne poštuje i ne primjenjuje vlastite državne zakone (Zakon o strancima, Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti [nekad Zakon o azilu], Zakon o nadzoru državne granice…), kamoli europske smjernice i ugovore, te da se izbjeglicama i migrantima koji nemaju isprave ne uzimaju otisci prstiju, jer ih to, ah, “plaši”. Čega se boje? Priznajem, neke mi stvari padaju na pamet, ali vi bolje upitajte Ranka. On sigurno zna.

Ja se samo sjećam da je od 1991. do 1995. od svijeta dugo nepriznata, nikad voljena i nikad željena hrvatska država, usred krvavog rata, u daleko gorem i težem položaju primila, popisala, registrirala i pred srpskom agresijom zbrinula ukupno oko 1.000.000 (slovima: milijun) prognanika i izbjeglica. Od toga gotovo polovicu iz susjedne Bosne i Hercegovine, većinom muslimana.

A kukavni Kukuriku ne mogu ni 50 tisuća.

Nego nam se Milanović predizborno “hrabro” i “domoljubno” svađa i pljuje malo s Mađarima, malo sa Slovencima, malo sa Srbima, a govoreći o raspodjeli izbjeglica i migranata, Srbiji ispali: “Šaraj malo!”, i ostane živ. Ništa ne kužite? To je stari rasistički vic iz doba Jugoslavije. U prijevodu, ovo što je primitivac rekao znači poziv Srbiji da ne “piša” izbjeglice samo po Hrvatskoj, nego da “malo šara” i po Mađarskoj. Znam, ne vjerujete svojim očima i ušima, ali to vam je prava slika tipa za kojeg ste glasovali prije 4 godine.

Naravno, takva idiotska “politika” se neminovno pogoršala i eskalirala, pa od noćas sa Srbijom imamo otvoreni trgovinski rat. Kako je Milanović Mađare izvrijeđao na pasja kola, oni su se sa Srbima lijepo dogovorili da izbjeglice i migrante ne usmjeravaju u Mađarsku, nego u Hrvatsku. Eto ti sad, jadna budalo. Iskreno, jebe me se za Srbiju, nek’ se četnici gone u tri mile materine, ali na ovaj način stradava samo ionako slabašno hrvatsko gospodarstvo, poduzetnici i tvrtke, a problem izbjeglica se neće riješiti.

Na kraju, zbog svega ovoga, zbog kaotične situacije u koju nas je doveo ovaj besprizorni redikul i štetočina, upravo se nameću logična, neminovna pitanja: gospodo, kome ste dali vlast? I što bi bilo da, nedajbože, opet izbije kakav rat?

Kako bi se Kukuriku ponašali? Najvažnije, kako bi se Milanović ponio? Što bi učinio? Nakon katastrofalne četiri godine iskustva, uopće nije teško odgovoriti. Ili bi rekao: “Ja sam svoju dionicu odradio” i otišao pijuckati Dom Perignon na “Malo vitra”, ili bi natrpao džepove državnim zlatom, sjeo u vladin avion i zbrisao u London.

Zapravo, kako stvari stoje, nemojte se iznenaditi ako nešto od toga svakako učini.

[Rasprava]

Pupovac će istrijebiti Srbe iz Hrvatske

19. August 2015. Leave a comment

pupi-slobo-odraz-u-zrcaluVelikosrbi nikako ne mogu skužiti da batina ima dva kraja, da će ono što rade drugima prije ili kasnije osjetiti na vlastitoj koži i da se zlo uvijek vrati u lice. Tako su Pupovčeve Srpske Novosti (bivši Feral Tribune), obilato financirane hrvatskim proračunskim novcem, inače poznate po kontinuiranom nizu antihrvatskih provokacija, u dane velike obljetnice Oluje popljuvale hrvatsku himnu:

Nikola Bajto 07. kolovoza 2015. Lijepa naša haubico

O čemu se radi? Prvo, o velikosrpskoj zavisti i strahu od njemačkih (pejorativno “švapskih”) topničkih oruđa Panzerhaubitze 2000, vjerojatno najjačeg bojnog sredstva prikazanog na zagrebačkoj paradi povodom Dana pobjede. Drugo – kao izravna posljedica prvog i činjenice da je inače fizički veća i ljudstvom daleko brojnija Srbija zapravo vojno, gospodarski i na druge načine slabija, impotentnija i inferiornija – o izravnom izrugivanju hrvatske himne, a time hrvatskog naroda i države.

Pogledajte čl. 349. Kaznenog zakona i čl. 15. do čl. 22. Zakona o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske, te zastavi i lenti Predsjednika Republike Hrvatske. Uopće ne morate biti pravnik. Kao i u slučaju “Oba su pala”, i malo dijete vidi da to nije nikakva “satira” ni “sloboda govora”, nego obična kriptočetnička pljuvačka, usmjerena na izazivanje i vrijeđanje etničke hrvatske većine. I to, koje li žalobne ironije, teksta uglazbljenog po Srbinu, hrvatskom pravoslavcu Josipu Runjaninu.

Pupovčevi feralni huškači usput provlače i svoju beskrajnu frustraciju međunarodnim pravosudnim porazom i propašću fantazmagorije “zajedničkog zločinačkog poduhvata protjerivanja Srba”, pa zbog toga ovo “neselektivna” (“neselektivno granatiranje”), mrski sudac Meron i Haaški sud, koji im je Veliku Srbiju dotukao u miru. Naravno, tko gubi ima se pravo ljutiti, ali…

Netko to mora već jednom otvoreno reći: Pupovac i Srpske Novosti hrvatske Srbe guraju na poraženu velikosrpsku, miloševićevsku, zločinačku “krajinsku” stranu.

Crno na bijelo. Namjesto da promoviraju Srbe koji vole i poštuju svoju hrvatsku domovinu, namjesto da na političke i javne položaje stavljaju ljude koji su u Domovinskom ratu sudjelovali u obrani napadnute Hrvatske, oni ističu gotovo isključivo bivše “krajinske” funkcionere, licemjerno kao nitko i nigdje na svijetu traže da se komemoriraju “krajinski” ratni gubitci i otvoreno zastupaju neprijateljsku politiku i ciljeve susjedne države Srbije.

Države koju danas vode dva obrijana Vojkina četnika, Toma Grobar i potrčko za pivu Aca Vučić. Države koja u svakoj prilici nedvosmisleno pokazuje da se u odnosu na 1991. godinu nije promijenila niti za jedan jedini jebeni milimetar.

Moja štovana i ostala gospodo i drugovi, to je nemoguće. To je čisto ludilo. To je poremećena, sumanuta, samoubilačka “politika” koja u Hrvatskoj nema apsolutno nikakve šanse – nula bodova, nimalo prilike za uspjeh. Osobito nakon oslobađajuće haaške presude hrvatskim generalima 2012. godine i utvrdbi ovogodišnje presude ICJ za genocid. Tu nema nikakvih argumenata, to je potpuna iracionalnost, udaranje glavom u zid, put u propast, suicid.

Namjesto da svoju budućnost traži u Zagrebu, Pupovac se javno okrenuo zločinačkoj “krajini” i Beogradu. Da parafraziram konvertita i veleizdajnika Mesića: ore tu, ali Boga moli da kiša padne u Srbiji. I naravno, sve što će na taj način postići jest isto ono što je “postigao” Milošević – da tih 4% hrvatskih Srba postane 0,4%, ili čak i gore. Da ih nestane. Najvjerojatnije ne zato što će ti ljudi nekamo otići, nego jer se jednostavno više neće izjašnjavati Srbima.

Od srama.

Je li mi žao? Jest, naravno. Ne Pupovca, Feralovaca & družine, nipošto, oni su svoj kredit davno potrošili, žao mi je običnih malih ljudi s ulice. Srbi koji su tijekom Domovinskog rata i četničke agresije ostali s nama u Hrvatskoj su isti kao i mi, nikom ništa nisu krivi, dijele s nama jednako dobro i zlo i ne zaslužuju ovo što im se događa, da opet postanu ulog u bolesnim velikosrpskim igrama. Evo, načinite mali pokus. Upitajte bilo kojeg hrvatskog Srbina što bi više htio: radno mjesto i normalan život u mirnoj, dosadnjikavoj hrvatskoj državi, ili vječno Pupovčevo huškanje, licemjerno vrištanje i izmišljotine tipa “fašizacije društva”, “Kontra-Oluje” ili ćirilice u Vukovaru. Probajte. Vidjet ćete što će vam odgovoriti.

Sad još jednom pogledajte Pupovca, što govori i kako se ponaša:

OPET BURNO U DNEVNIKU NOVE TV ‘Gospodine Pupovac, vratimo se u 2015.’

Usporedba vukovarske situacije s Jasenovcem je do zla boga nategnuta, zlonamjerna, beskrajno licemjerna i posve besmislena, osobito jer u drugim lokalnim sredinama sa srpskom i ostalim etničkim većinama dvojezičnost notorno nesmetano funkcionira. Međutim, Pupovac je očito uvjeren da gluposti i histerično pretjerivanje nekom dobro zvuče. On jednostavno mora u svoje huškačke verbalne dijareje ubaciti Jasenovac, jedan od navećih srpskih mitova, jer sebe i hrvatske Srbe koje “predstavlja” želi prikazati kao “ugrožene”, kao žrtve “fašizma” u Hrvatskoj… gle’ čuda, posve jednako kao što je to činio Milošević.

I tako već desetljećima – posljednjih ni manje ni više nego 20 godina “ugroženi” Pupovac nastupa s položaja vlasti u “fašističkoj” hrvatskoj državi, ili iz neposredne blizine vlasti.

“Ugroženi” Pupovac ne samo da za sve to vrijeme uporno nesmetano živi u “fašističkoj” hrvatskoj državi, nego je još od 1995. hrvatski saborski zastupnik, čak predsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku, čak umalo izabran kao jedan od hrvatskih predstavnika u Europski parlament. “Fašistička” hrvatska država “ugroženom” Pupovcu godinama obilato financira razne njegove udruge, kao i privatne novine Srpske Novosti koje po istoj toj državi redovito svaki tjedan pljuju i defeciraju. “Fašistička” hrvatska država ima ustavni zakon o pravima manjina bukvalno i doslovno kao niti jedna druga država u svijetu, “fašistička” hrvatska država ima vladu u kojoj je “ugroženih” etničkih Srba nekoliko puta više negoli brojem u stanovništvu, “fašistička” hrvatska država desetljećima hrani & oblači cijeli niz javnih osoba, političara, sportaša, umjetnika i “umjetnika”, sve redom isto tako “ugroženih” etničkih Srba, eno jednog na Brijunima, eno jedan je baš jučer preminuo i cijela “fašistička” hrvatska država za njim “fašistički” žali i oplakuje ga.

A “ugroženi” Pupovac… o Jasenovcu. Tko o čemu, ku**a o poštenju.

Dakle, molim lijepo, zapamtite što sam rekao. Ovakvom “politikom”, Milorad Pupovac i njegove Srpske Novosti istrijebit će Srbe iz Hrvatske. Dugoročno, potpuno, terminalno. Od hrvatskih Srba neće ostati nitko, ništa, ni spomen. Samo možda, kao kuriozitet, pokoje prezime i puste pravoslavne bogomolje.

[Rasprava]

Slobodane pošalji salate… ili bar ćirilicu (20. kolovoza 2015.)

babic-troprstic-01Portal Index.hr kojim upravlja Mesićev potrčko i pravomoćno osuđeni kriminalac M. B. (1978.) danas je nastavio s huškačkim histeriziranjem nad novim vukovarskim gradskim satutom. Na isti način kao Milošević prije 25 godina u ratnoj agresiji na Hrvatsku, uglas kao jučer Pupovac na Novoj TV i njegov srbijanski gazda Vučić, sada i Index fantazira o “zabranjivanju ćirilice”, a izmišljotinu odmah povezuje s ustašama i NDH:

Piše: R.I. Vratimo se u 2015. godinu
“‘NA PODRUČJU Nezavisne Države Hrvatske zabranjuje se upotreba ćirilice’, stajalo je u Zakonskoj odredbi o zabrani ćirilice koja je donesena u Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Odredba je donesena 25. travnja 1941. godine, dva tjedna nakon uspostave NDH…”

Pogledajte prigodan snimak zaslona. (Usput, možete se prisjetiti Indexovog pljuvanja po hrvatskoj zastavi zbog katastrofalnog poraza na referendumu o braku.)

Naravno, radi se o čistoj četničkoj propagandi poput one “Glasila krajišnika u egzilu” Krajinaforce.com, s tom razlikom što je Index, navodno, u hrvatskom vlasništvu, a saborski zastupnik Pupovac i osuđeni kriminalac M. B. (1978), navodno, lojalni hrvatski građani. A sad, malo za sve takve najgorčeg mogućeg lijeka: stvarnosti.

U Vukovaru nikada ni na jednoj gradskoj instituciji, ulici ili trgu, nije bilo ćiriličnih ploča, da bi ih gradska vlast mogla “zabraniti” ili “ukinuti”. Ćirilica nije zabranjena nigdje u Hrvatskoj, pa ni u Vukovaru. Pripadnici srpske manjine i svih drugih manjina u Hrvatskoj imaju, imali su i imat će pravo slobodno koristiti svoj jezik i svoje pismo, kako u Vukovaru, tako i u svim drugim hrvatskim gradovima i mjestima. U 25 godina povijesti moderne neovisne hrvatske države, to nikada nitko nije dovodio u pitanje, niti će.

Začudo, u jednom drugome “neovisnom” mediju netko je barem za tren prestao halucinirati, dosjetio se pročitati vukovarsku gradsku odluku i potom nevoljko, ali neminovno, zaključio nešto posve drugačije od Pupovca, Vučića i M. B. (1978):

U VUKOVARU ĆE ĆIRILICE BITI I VIŠE NEGO PRIJE
“…iščitaju li se pažljivo u ponedjeljak donesene odluke, lako se može zaključiti da su HDZ, HKS i HDSSB ipak uveli, točnije povećali razinu dvojezičnosti, odnosno upotrebu ćirilice u Vukovaru…”

Članak je, zar ste sumnjali, u trenu nestao s naslovnice, ali svejedno. Dakle, nasuprot četničkih laži, stvarnost: ne samo da ćirilica nije “zabranjena” ni “ukinuta”, nego vukovarski Srbi sada imaju više individualnih manjinskih prava na korištenje toga pisma i svoga jezika, negoli prije.

O ostalom, zaključujte sami.

Saborski zastupnik Pupovac sve to zna, jer je pročitao odluku vukovarskog gradskog vijeća prije negoli je razjapio usta. Premijer Srbije Vučić sve to zna, jer je predsjednik vlade jedne države, a takvi moraju znati barem čitati, makar i tamo daleko, daleko od mora. Čak i osuđeni kriminalac M. B. (1978.) to zna, iako je samo srednjoškolac finomehaničar i osrednji lopov dugoprstić. Znao je, jako je dobro sve znao i velikosrpski četnički krvolok Milošević… ali ga, naravno, nije zanimalo. Niti spriječilo da započne rat, poubija 20.000, rani 100.000 i protjera 500.000 Hrvata i inih ne-Srba, te načini 35.000.000.000,00 dollara ratne štete samo u Hrvatskoj, a kako? Propagandom. Lažući, izmišljajući, optužujući i huškajući ljude na potpuno isti način.

Slučajnosti nema. Srbiji smo zube poizbijali 1995, ali ću oprezno parafrazirati dobronamjeran savjet: samokrjes pri ruci, barut na suhom.

[Rasprava]

Devetnaest milijuna razloga (21. kolovoza 2015.)

Prema javno dostupnim podacima hrvatske državne riznice, Pupovac je samo u posljednje dvije godine iz hrvatskog državnog proračuna dobio ukupno 19.206.768,00 kn (slovima: devetnaest milijuna dvjesto šest tisuća sedamsto šezdeset osam kuna, stanje na 21. kolovoza), ili okvirno, preko dva i pol milijuna eura. Šteta što se podaci ne mogu ovako brzo pronaći za prehodne godine, osobito za razdoblje od 2004. do 2008. dok je Pupovac po proračunu haračio skupa sa Sanaderom, ali nije nimalo teško pretpostaviti kako je to izgledalo.

Slijedi osnovno pitanje. Što je Hrvatska dobila zauzvrat, za tih svojih krvavo zarađenih 19 milijuna, na Pupovca potrošenih kuna?

Primjerice, evo: besmisleno, bezvezno osporavanje drugostupanjske haaške presude hrvatskim generalima. Sramotno pljuvanje po hrvatskoj himni. Ničim utemeljene, odavno prepoznate, ofucane, bijedne velikosrpske optužbe za fašizam. A to je samo vrh ledenog brijega. Idite na Srpske Novosti i čitajte, nasumice, bilo što, svejedno, nema razlike. Doslovno, to je posve drugi svijet – paralelni svemir isključive, neupitne, nedvosmislene protuhrvatske propagande.

Još nešto vrlo važno. Što su hrvatski Srbi dobili za taj silni novac? Pupovčev SNV bi trebala biti njihova udruga, Srpske Novosti bi trebale biti njihove novine. Udruženje i list koji njeguju identitet, povijest i kulturu hrvatskih Srba – Tesla, Runjanin, Pribičević, Bijelić, Dedić… – organizacija i glasilo koji služe za obnovu odnosa s Hrvatima, koji djeluju u pravcu uspostave narušenog povjerenja i razumijevanja, koji rade na popravku stanja prouzrokovanog ratom.

Nažalost, nije tako. Od toga novca, hrvatski Srbi nisu dobili ništa, nisu imali, nemaju i neće imati nikakve koristi. Samo štetu, jer kako vidimo, ni Pupovac, ni SNV, ni Srpske Novosti, uopće ne rade ono zbog čega postoje i za što ih hrvatska država financira.

Još gore, danas više nego ikada prije, njihovo djelovanje se ukazuje kao upravo suprotno proklamiranim razlozima postojanja. Čitali ste, zar ne? Pobogu, ti ljudi kao da uopće ne žive u Hrvatskoj, nego u nekoj paralelnoj stvarnosti u kojoj je Jasenovac bio jučer, Jugoslavija izgubljeni raj, Oluja ultimativni zločin, a krvoločni klerofašisti ustaše Hrvati neprestano kolju, progone i teroriziraju miroljubive progresivce i antifašiste Srbe.

Ništa od toga, kao ni otvoreno žaljenje i bijes zbog oslobađanja hrvatskih generala i propasti kvislinške “krajine”, nema apsolutno nikakve sveze s identitetom, dobrobiti i interesima hrvatskih Srba. Na taj način, poboljšanja međuetničkih odnosa ne može i neće biti. Nikada. Bolji odnosi ne grade se kontinuiranim svjesnim, zlonamjernim provokacijama i vrijeđanjem, izravno upravljenim na izazivanje i održavanje sukoba s Hrvatima, očito identičnim i planski usklađenim s politikom i ciljevima susjedne države Srbije.

Neki rekoše “etnobiznis”, ali ja ću uporabiti ružniju, točniju rječ: huškanje.

Hrvatska država i društvo to ne mogu dopustiti. Hrvatska država postoji već 25 godina, pobijedila je u krvavom ratu za neovisnost, pobijedila je i u olovnim pravno-političkim “ratovima” pred najvišim međunarodnim sudištima ICTY i ICJ, postala je punopravna, ravnopravna pripadnica NATO saveza, Europske unije i svih drugih bitnih sastavnica zapadne svjetske civilizacije. Hrvatska država ostvarila je sve svoje velike strateške ciljeve… osim jednog: gospodarskog prosperiteta. Kojim se nažalost i dalje ozbiljno ne bavimo. Zašto? Pa, između ostalog, jer saborski zastupnik Pupovac, njegov SNV i Srpske Novosti, pod izravnim malignim utjecajem i uz protekciju susjedne Srbije, nikako ne žele prihvatiti da je hrvatska država stvarnost, i da je ovo 2015, a ne 1941. ili 1991. godina.

To nije moguće tolerirati.

Mi moramo naprijed. Hrvatska nema ni vremena ni sredstava baviti se imaginarnim utezima povijesti i beskrajnom tuđom mitomanijom i frustracijama. Pupovac, SNV i Srpske Novosti zaglavili su u slijepim ulicama promašaja prošlih vremena, sami su sebe ukopali u prošlost, pa ih tamo treba i ostaviti. Proračunski novac može se daleko bolje potrošiti. Naravno, ovo je slobodna zemlja, pisati i govoriti može tko god hoće i što god hoće, pa čak i protiv države u kojoj živi… ali ne na državni račun.

Ne na hrvatski račun.

[Rasprava]