Archive

Posts Tagged ‘debilana’

Referendumofobija

17. June 2013. Leave a comment

Janus03Na opću temu homo prava u Hrvatskoj napisao sam dosad čak tri dnevnika, i nažalost, izgleda da su sva tri još uvijek apsolutno aktualna: “Nevjerojatna glupavost hrvatskih ‘katolika'” (15. lipnja 2011), “Higijena ideologije” (11. siječnja 2013), i “Kinsey namjesto Marxa” (30. siječnja 2013). Pročitajte i podsjetite se.

U međuvremenu se dogodilo nekoliko prilično značajnih stvari. Kao prvo, Jovanovićev curriculum na Ustavnom sudu prošao je kao bos po trnju, ali što je najporaznije, ma čista tragikomedija, ne zbog staljinističkog nametanja ideologije, nego zbog prostog i diletantskog – nepoštovanja procedure. Ustavni suci imali su lak posao i uopće nisu morali ni zakoračiti na klizav teren svjetonazorskih pitanja infamnog 4. modula, jer se primitivni analfabet Jovanović nije dosjetio da prije nametanja “rodne teorije” djeci svoju odluku mora barem objaviti na propisani način. Neki su na to još onda upozoravali (odmotajte), a neki su, kao i obično, gurali glave u pijesak.

Kao drugo, vlada, predsjednik republike, golema većina masovnih medija i razvikanih tzv. “ljudskopravaških” “nevladinih” udruga pali su kao trule kruške na elementarnom ispitu poštovanja samih osnova demokracije i, smijurija, ljudskih prava, u slučaju građanske refrendumske inicijative “U ime obitelji”. Vjerovali ili ne, gotovo nitko od njih ni jednom jedinom riječju nije se barem ogradio, a kamoli osudio, fizičko nasilje koje se očito organizirano provodilo nad volonterima inicijative, u htijenju da se silom onemogući pokušaj skupljanja potpisa za referendum.

Pozor, molim – tu se ne radi o slaganju ili neslaganju s temom incijative ili referendumskim pitanjem. Ne. Radi se o fašističkom, komunističkom, totalitarnom, protudemokratskom i kriminalnom nijekanju nečijeg prava na političko organiziranje i djelovanje. Razumijete li? Ako toga nema, ako nema srži demokracije, ljudi moji, onda nema ni civilizacije, nema uopće uređenog društva. Kao da smo u Jugoslaviji u 1989, a ne u Hrvatskoj u XXI. stoljeću 😦

Volonterke na štandovima “U ime obitelji” napadnute su preko 50 puta, a kukavička licemjerna vlada i ništa bolji predsjednik države ni da zucnu. Uz ispriku damama, šute k’o pičke. Kardinalna anticivilizacijska sramota, qui tacet consentire videtur. I naravno, potaknuti takvim degutantnim stavom, provladini i redom prohomo mediji podržavali su i odobravali nasilje – i to isti oni koji su koliko jučer na sva usta urlali, vrištali i šizili ako bi nekog homića itko samo malo ružnije pogledao. Sudjelujući u toj upravo nevjerojatnoj javnoj društvenoj regresiji i devoluciji, domaća LGBT zajednica sama je sebe posve delegitimirala.

Nastavak nije bio ništa bolji. Nakon što je skupljeno navodno oko 380.000 potpisa, vladajućima i njihovim medijskim epigonima dojučerašnji godinama pred svake izbore prokazani i popljuvani “HDZ-ov prenapuhani popis birača” naglo je postao sasvim dobar i nadasve mjerodavan za ocjenu ima li potpisa dovoljno za Ustavom traženih 10%, ili nema. Kojeg li ljigavog licemjerja, što kažete?

Potom su se zaredale ocjene raznih provladinih i medijskih “pravnih stručnjaka” kako je “referendumsko pitanje u suprotnosti s Ustavom”, “napad na ljudska prava” itd, zaboravljajući da je istovjetna definicija braka bukvalno oduvijek ugrađena u Obiteljski zakon (u članku 5, prije i u Zakonu o braku i porodičnim odnosima), iz čega logički proizlazi da je i sam taj zakon – neustavan, jer krši ljudska prava. Okej, predložih ja, ako tako odista mislite, pa zašto jednostavno ne zatražite da Ustavni sud tu “diskriminacijsku” zakonsku odredbu ukine? Naravno, ostadoh bez suvislog odgovora. Zašto? Pa zato što gospoda drugovi LGBTXYŽNJ zapravo vrlo dobro znaju da statusna pitanja ne pripadaju u sferu temeljnih ljudskih prava, i zakonodavstva država članica Europske unije, slično kao i nekad republika u SFR Jugoslaviji, mogu ih slobodno i autonomno uređivati.

I kao da sve to nije bilo dovoljno, dočekali smo i izjave ministrice vanjskih poslova Pusić i nekog SDP-ovog saborskog redikula Grbina da, otprilike, “saborski mandat nije obvezujući, pa čak ako referendum i uspije, Sabor ne mora promijeniti Ustav”. Iako u Ustavu u članku 86. stavak 5. crno na bijelo piše da je odluka naroda na refrendumu obvezatna. Jučer u oporbi i pod Kosoričinim pendžerima urlali su i kleli se u “direktnu demokraciju” i “neposredno odlučivanje naroda”, a sad kad im je volja naroda stvarno zakucala na vrata, dvolične ljige okrenuli su ploču. Fuj 😦

Protudemokratsko ponašanje vladajućeg režima zapravo je otišlo toliko daleko i u toj mjeri zastranilo, da su neka od najpoznatijih ustavno-pravnih imena u državi, poput profesora Smerdela i Lauca, bila prisiljena javno reagirati. Odista, tužno je čitati kako sijede glave koje su pisale školske i fakultetske udžbenike moraju tu našu diletantsku “liberalnu” i “progresivnu” političarsku sitnozubu stoku upozoravati da se barem malo operu od ustajalog ideološkog smrada, umiju, počešljaju i upristoje.

Što i kako dalje? Stvarno je teško reći, jer su vladajući Kukuriku nakon šokantnih poraza na europskim i lokalnim izborima, izgleda, postali posve nepredvidivi. Istina, s određenom dozom zadovoljstva primijetio sam da najavljuju namjeru zakonski regulirati homo “brakove” slično kako sam zimus predložo u dnevniku “Higijena ideologije”, a u približnom tonu nedavno se izjasnio i vječni dežurni klerofašist za budale, Marko Perković Thompson, inače jedan od niza domaćih poznatih osoba koje su podržale i potpisale inicijativu “U ime obitelji”.

A oni su u prošli petak ustvrdili da su skupili ukupno čak 749.306 potpisa podrške za referendum, što je otprilike dvostruko više od potrebnog broja. Međutim, većinski režimski mediji-glasnogovornici i dalje svako malo spinaju, pišu i tvrde, pozivajući se na “pouzdane izvore iz vlade”, da referendum jednostavno neće biti raspisan, “jer nema roka” itd. Posljednja izjava ministrice Pusić, koja se bez problema može okarakterizirati kao otvoreno protofašistička, to nažalost nedvosmisleno potvrđuje:

“…’Brojka od preko 700 tisuća ljudi koji su potpisali inicijativu je nasrtaj, i to trostruko podcrtan, na demokratske temelje na kojima smo zamislili i stvorili ovu zemlju, i to nikako ne smijemo i ne možemo dopustiti’, rekla je Pusić.”

Znači, tih 749.306 ljudi, gotovo 20% birača, i preko 17% hrvatskog stanovništva, svojim potpisima “nasrću na demokratske temelje” na kojima je dezerterka iz ratne Hrvatske Vesna Pusić “zamislila i stvorila ovu zemlju”? ‘Ej, daj me uštipnite… stvarno, ne znam dal’ da se valjam po podu od smijeha, ili da plačem?

Vesna Pusić, osoba koja se nikad, nikako i ničim nije založila za hrvatsku državnu neovisnost, i koja će u povijesti ostati upamćena isključivo i jedino po petokolonaškoj optužbi vlastitog naroda za “agresiju na Bosnu”, sada glumi i izigrava nekakav tuđmanovski autoritet, a samo zato da bi pokušala opravdati svoja besramna protuustavna i protudemokratska stajališta. Odista je teško zamisliti takvu količinu dvoličnosti, pa i čiste iracionalnosti, jer je jednostavno realno nemoguće da toliki broj ljudi potpiše, a da se ne radi o osobama različitih političkih opredjeljenja i svjetonazora – kladim se i članovima Pusićkine vlastite stranke. To, pobogu, mora vidjeti i malo dijete…

I eto vam kakvu redikulušu mi imamo za ministricu vanjskih poslova. Ukakila se živa od silnog straha od referenduma, opalila je prava referendumofobija. “‘Odi bre, pa se leči”, pljunuo bi je Šprajc, pravi novinarski profesionalac. Milina, zar ne? Drugim riječima, ako se patološkim eksponentima vladajućeg režima i njihovoj medijskoj prohomo kamarili volja naroda ne sviđa, onda treba – promijeniti narod. Jer ispravno, “progresivno” i dopušteno je samo ono što Kukuriku vlast, kao moderna inačica “avangarde radničke klase”, odredi i naredi da jest. I schluss.

Naravno, jedini im je “sitni” problemčić što za takvu “promjenu” naroda mogu učinkovito koristiti samo metode poput onih Miloševićevih. Sjećate se? “Ne čujem dobro! Nećemo da dozvolimo klerofašističkim elementima da nam razbijaju Jugoslaviju! Niko ne sme da vas bije… osim mene”, i slično. Koma jebote, svega dva tjedna prije ulaska u EU, pravi mali sumrak civilizacije u Hrvatskoj.

I naposlijetku, da nešto razjasnimo. Ako ste pozorno pročitali moje gore navedene dnevnike i ovaj tekst, možda vam je moglo postati jasno da ja, u osnovi, ne podržavam inicijativu “U ime obitelji”, jer kako rekoh, statusna pitanja načelno ne pripadaju u ustavnu materiju. Naravno, nije ih nemoguće tamo ugraditi (nekoliko država Europske unije to je i učinilo), i ako je odista takva narodna volja, ja ću to prihvatiti, što god o tome osobno mislio. Međutim, opisano sramotno ponašanje vlade, predsjednika države, vladajućih političara, provladinih medija i LGBT zajednice jednostavno me prisililo i natjeralo da sam sebe upitam – jebote, koga ja to toleriram, pa i branim?

Prema kome sam ja to blagonaklon i dobronamjeran? Nema baš nikakve razlike između onih koji su prije dvije godine bacali kamenje na splitsku homo paradu, i ovih što su napadali štandove “U ime obitelji”. Zaslužuju li oni koji čak ni barem kurtoazno ne osuđuju, nego zapravo prešutno podržavaju nasilje, iako su do jučer bili njegove žrtve, bilo kakvu toleranciju? Da parafraziram nekog: moja gospodo drugovi topla braćo i sestre, takvim ljigavim, bijednim i licemjernim ponašanjem odbili ste od sebe čak i nas koji smo vas – u ime univerzalnih principa – bili spremni braniti.

A kad je tako, što onda možete očekivati od onih koji vas ne mogu očima vidjeti? Na to pitanje odgovorite si sami.

[Rasprava]

Fekalno naslijeđe mržnje vlastitog naroda

24. September 2012. Leave a comment

Izvornik: Dnevno.hrU nekoliko posljednjih godina, u tom našem preko svake mjere kontaminiranom hrvatskom medijskom prostoru, pojavio se cijeli niz istupa, tekstova i izjava domaćih javnih osoba i raznih visokih dužnosnika, koji u očima kakvog slučajnog izvanjskog promatrača mogu izazvati samo krajnju zbunjenost i nevjericu. Naime, ne samo da te izjave prelaze granice prihvatljivih političkih razmatranja i analiza, recimo nedostatakom elementarne pristojnosti i dobrog kućnog odgoja, nego neke čak izravno zakoračuju i u područje prekršajnog i kaznenog prava, odnosno kažnjivog ponašanja.

Ali dok su izjave splitskog gradonačelnika Željka Keruma u emisiji “Nedjeljom u dva”, otprilike, da “srpska i jugoslavenska opcija imaju najveći utjecaj na medije i banke”, prouzrokovala pravu lavinu osuda (“Splitskom gradonačelniku prijeti tri godine zatvora: Kerum pod istragom jer mrzi Srbe?”, “Hoće li Bajić uhvatiti Keruma za gučak?”, “Policija i DORH istražuju Keruma zbog izjava o Srbima?”, “Srbi i NDH Kerumland”, “Kerum nije samo budala: zašto vlast šuti na njegovo širenje mržnje?”, “Predsjednik Josipović osuđuje Kerumov govor mržnje”), izjave predsjednika vlade Zorana Milanovića u Saboru, otprilike, da “ne možete voljeti Hrvatsku ako u njoj niste rođeni”, namjesto dubioza, zgražanja i kritika, kod ovih istih komentatora što su napali Keruma, prouzrokovale su samo posvemašnju šutnju i muk. No, kod nekih se pojavila rektalno-speleološka potreba da Milanovića – brane.

Naime, tzv. HHO je ustvrdio da između Kerumovih i Milanovićevih eskapada nema naročite razlike, na što je moj omiljeni Šešeljev advokat Inoslav Bešker u Jutarnjem listu napisao:

“…ne može biti govora o šovinizmu između pripadnika istoga etničkog korpusa unutar iste političke nacije…”

Ili drugim riječima, ako se po nacionalnosti izjašnjavate Hrvatom, smijete biti šovinist prema vlastitom narodu, i ništa vam se ne treba dogoditi. Ako ste i sami Hrvat, možete slobodno mrziti, diskriminirati, biti netrpeljiv, vrijeđati i pljuvati Hrvate i hrvatski narod, i to je sasvim u redu.

Vjerovali ili ne 🙂

Naravno, ne treba osobito dokazivati ni argumentirati ordinarnu besmislenost ovakve tvrdnje. U Republici Hrvatskoj ni ustavne ni zakonske odredbe, bilo Kaznenog zakona, bilo Zakona o suzbijanju diskriminacije, ne propisuju niti prave ikakvu razliku između počinitelja kaznenih i prekršajnih djela iz mržnje prema njihovoj nacionalnosti, odnosno etnicitetu.

Mržnja je mržnja, djelo je djelo, pa tko god ga počinio. Hrvat neće i ne može biti ekskulpiran i oslobođen odgovornosti za kaznena i prekršajna djela iz mržnje, ako ih počini prema drugim Hrvatima ili hrvatskom narodu. Pobogu, pa uopće tvrditi tako nešto je nevjerojatan, upravo infantilan diletantizam. Inače bi, recimo, Vojka Šešelj mogao jednostavno “otkriti” da nije Srbin, nego Hrvat, i sve bi mu bilo oprošteno, zar ne? 🙂

No, nažalost, da je takvo analfabetsko, ali krajnje patološko i ekstremističko “načelo” zapravo već odavno široko prihvaćeno u tom nekom beškerovskom ideološkom i kolegijalnom medijskom i političkom okružju, savršeno dokazuju još nekoliko novijih primjera. Prvi je citat iz knjige Miljenka Jergovića “Otac”, objavljene u Beogradu 2010. godine:

“…Ustaštvo je konstitutivni, istina krajnje negativni i sotonski, element našeg nacionalnog identiteta, kojeg ne možemo prekrižiti, ni poništiti, jer onaj tko to poništi, taj više nije Hrvat…”

Pozor, sad ste vjerojatno pomislili da Jergović ovdje tvrdi kako je ustaštvo osnovni element hrvatskog nacionalnog identiteta, zar ne? E, netočno – još gore. On, naime, tvrdi da je ustaštvo osnivajući element hrvatstva. Shvaćate razliku? Po Jergoviću, prije Pavelića i ustaša, Hrvata zapravo nije ni bilo. Hrvati su narod kojeg su stvorili ustaše. I zato, tko od Hrvata odbija ustaštvo, taj nije Hrvat, a samo ustaša je Hrvat, jer bez ustaštva, hrvatstva ni nema.

Ovoliku žarku ljubav prema vlastitom narodu odista treba svijećom po danu tražiti, zar ne? Kladim se da se je u haaškom pritvoru, čitajući knjigu “Otac”, Beškerov klijent Vojka Šešelj rasplakao od silnog ganuća.

Drugi primjer je upravo Beškerov vlastiti citat, iz jednog starog teksta u Jutarnjem listu:

“…’Etničko čišćenje’ je višekratna praksa u Hrvatskoj…”

Komentar tome sramotnom članku sam napisao još prošle godine i nemam ništa za dodati.

Treći primjer je citat Sanje Modrić iz teksta u Novom listu, objavljenog nakon ovogodišnje proslave Dana pobjede u Čavoglavama:

“…I stvarno, tko jednom svojim očima vidi to u Čavoglavama, toga se do kraja života sigurno neće dati razuvjeriti da su Hrvati krvoločno ljudoždersko pleme koje jede tuđu dojenčad pečenu ispod peke…”

Da među desecima tisuća ljudi u Čavoglavama ima svakakvih, kao i na svakoj masovnoj priredbi bilo gdje u svijetu, notorno je, ali ovako nešto napisati nakon što je policija, uz najjaču kontrolu ikada, privela svega šačicu ljudi s ustaškim oznakama, i nakon što su Modrićkin Novi list i ini domaći “lovci na ustaše” nakon silne potrage i pretrage uspjeli uslikati svega jednog balavca s istetoviranim “U” na prsima, e, to može samo još jedan teški patološki slučaj smrtnog zaljubljenika u vlasititi narod.

Što će tek biti za Valentinovo..? 🙂

Vratimo se tren na početak, u kratku digresiju. Mislite li da se Milanović onoliko naljutio na Stiera zato što nije rođen u Hrvatskoj? Jest, vraga.

Stier ga je zapravo pitao da pojasni izjavu iz Rijeke, sa sastanka s europskim socijalistima, otprilike, da su “autonomije u Jugoslaviji dovele do kaosa, jer je svatko vukao na svoju stranu, i zato je došlo do rata”. Dakle, ne velikosrpska agresija kao uzrok rata, nego nešto čak još i gore od mutnih “konglomerata pogrešnih politika” kuhane noge – izravno pristajanje na unitarističke, memorandumske i miloševićevske teze o “prelabavoj” Jugoslaviji. Paf.

Zato je Milanović skliznuo u sirovi, plitki šovinizam. A da ne misli prestati s nebulozama, pokazuje i nedavni slučaj u Njemačkoj, kad je rekao kako je “hrvatska nacija nevjerojatan paradoks, jer su među nama kulturne i druge razlike prilično velike”. Zar na svijetu nema ni jednog drugog takvog naroda ni države? Umalo, bogati, kao da se savjetovao s Beškerom i Jergovićem, prije negoli je otvorio usta… 🙂

Rezimirajmo.

Bešker kaže da su Hrvati narod “etničkih čistača” Srba, ili kako bi to slađe cijuknuo njegov haaški klijent Vojka, genocidan narod. Jergović kaže da su Hrvati isključivo ustaše, i ne mogu biti ništa drugo, jer inače nisu Hrvati. Modrićka dodaje šlaga na tortu tvrdnjom da su Hrvati krvoločno ljudoždersko pleme koje jede tuđu djecu, a na kraju, cherry on top, Bešker i sebi i svima takvima ispisuje spasonosnu opću oprosnicu – da ih ipak nitko ne može optužiti za šovinizam i mržnju prema Hrvatima, jer su, eto, Hrvati i sami.

Pa zato mrziti smiju. Jel’ tako? Tako je, drugovi 🙂

A u takvome visokom i poznatom društvu, poslušno pasući za citiranim primjerima silnih ljubitelja, obožavatelja i promicatelja svoga hrvatskog naroda, zar je za čuditi se što jedan sitni NN iz lalinog sokaka, žutokljuni dotepenac u predgrađe metropole, inače povremeno sposoban i za prave lirske literarne izlete, u svome posljednjem dnevniku na Politici napiše:

“…Ne govore vam, naravno jer su kurve baš poput vas, lažno moralni, sebični, zatucani, bez trunke osjećaja za jednakost, ravnopravnost, ljubav, bez trunke u sebi svega onoga što je Krist propovjedao, a s kojim ti narode prokleti Hrvatski nemaš ama baš nikakve veze. Od go*ana se pita ne pravi, pa tako ni od Hrvata država, ma koliko kuharica dobru namjeru imala i u svoje ruke se uzdala… U tuđinu braćo i sestre, tko može nek’ se spasi, jer ne dao Bog većeg zla od Hrvata kada je sam sebi gazda.”

Vjerovali ili ne, taj je dnevnik dobio hrpu pozitivnih ocjena posjetitelja i skočio na naslovnicu, a vlasnik Politike nije ni trepnuo okom.

Što? Došlo vam je zlo? Dosad vas je sram tolike citirane mržnje, primitivizma i budalaština? Što ćemo – takvi smo kakvi jesmo, iz svoje narodne kože ne možemo. Taj nihilistički, negativistički, samouništavajući i krajnje mazohistički način razmišljanja i medijskoga izričaja prvi je promovirao list Feral Tribune, zbog toga prozvan Fekalom, čiji su se novinari po propasti razasuli po hrvatskim mainstream medijima i s još nekoliko korifeja poseljačenja, kako vidimo, apsolutno utjecali na katastrofalno srozavanje razine domaće javne komunikacije.

Zapravo, u uvjetima opće krize i regresije, to i nije tako čudno. Zašto bi, recimo, jedan Bora Dežulović bio veći mudonja od Davora Butkovića ili Denisa Kuljiša? Zašto bi, recimo, Vedrana Rudan bila luđa koka od Sanje Modrić? Mogu i Butković i Kuljiš i Modrićka bez problema nesputano ekstrapolirati, divlje hipertrofirati, bezbrižno lupetati, šiziti, pljuvati, pa i psovati kao kočijaši ako treba. Što veća bedastoća i ekstrem, to veća čitanost, a više kuna na računu… 🙂

Za kraj, mali eksperiment.

Zamislite, posve prosto, da su neki Srbi javno napisali da je “četništvo konstitutivni element srpskog nacionalnog identiteta”, i da onaj tko odbija biti četnik nije i ne može biti Srbin. Zamislite da su javno rekli da je “etničko čišćenje srpska praksa”, te da su Srbi krvoločno ljudoždersko pleme koje jede tuđu djecu. Da prokleti srpski narod nema nikakve sveze s Kristom, da se od go*ana pita ne pravi, pa tako ni od Srba država, i da je najveće zlo kad je Srbin sam sebi gazda.

Jeste? Recite, kako bi se ti Srbi proveli u Srbiji? Kako bi se proveli u Hrvatskoj? Ili u bilo kojoj drugoj imalo civiliziranoj državi na svijetu? 🙂

Dok tako zahtjevno kontemplirate, evo još malo: zamislite, kako bi se proveli naši domaći hrvatski etnički Srbi, ili Židovi, ili Mađari, Albanci, Nijemci… da takve stvari o Hrvatima napišu i objave, u Hrvatskoj, ili drugdje? Što bi im se dogodilo?

Eto. Ako već prije nije bilo, vjerujem da je barem sada savršeno jasno vidljivo koliku je besmislicu Kerum izvalio kod Stankovića – ma kakvi Srbi neprijatelji, pobogu. S ovakvim Hrvatima, neprijatelji nam uopće ne trebaju 🙂

[Rasprava]