Archive

Archive for July, 2011

Miloševićeva “Politika”? Stojanovićev “Srbobran”? Ma kakvi: “Jutarnji list”

18. July 2011. 1 comment

Da su četnici, Jugoslaveni i ini velikosrbi u posljednjih desetak godina tzv. “detuđmanizacije” preuzeli – pokupovali – hrvatske medije, notorna je stvar o kojoj već živkaju i vrapci na granama. Na dvadesetogodišnjicu hrvatske neovisnosti, samo su državni HRT i “Vjesnik” još uvijek u domaćem vlasništvu, a bukvalno sve ostalo je u tuđim, sada otvoreno neprijateljskim rukama. A što te tuđe “ruke” rade, kako i o čemu pišu i govore, vidi se u dva najnovija primjera:

UZNEMIRUJUĆE FOTOGRAFIJE Evo zašto Merčep mora biti u zatvoru Autor: Davor Butković

Tekst je nekrofilski krvoločno ilustriran “fotografijama tijela dvanaestogodišnje Aleksandre Zec, koju su u studenom 1991. godine na Sljemenu ustrijelili pripadnici Merčepovih eskadrona smrti”. Butkoviću je jamačno vrlo dobro poznato da su četnici, koji ga plaćaju za objavljivanje ovakvih stvari, u agresiji na Hrvatsku poubijali preko 300 (slovima: tri stotine) maloljetne hrvatske djece. Konkretno, izviješće Ureda za žrtve rata Vlade RH iz 1995. godine navodi 254 poginule, 51 nestale i 969 u ratu ranjene djece, dakle ukupno 305 mrtve. Evo, recimo, samo u Slavonskom Brodu 24 (slovima: dvadeset četvoro) mrtvih djevojčica i dječaka. (Kasniji podaci Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata navode čak 402 poginule djece, ali taj popis mi nije dostupan, pa se zadržavam na prvom podatku.)

Butkoviću je jamačno vrlo dobro poznato da svaka od tih preko 300 tragedija ne-srpske djece pojedinačno nije ništa manje ni strahotna, ni žalobna, ni išta manje vrijedna, od tragedije male Aleksandre Zec.

Butkoviću je jamačno vrlo dobro poznato da su sva ta pobijena ne-srpska djeca imala svoja imena i prezimena, svoje roditelje, svoju braću i sestre, svoje male prijatelje. Znate li vi, moja štovana i ostala gospodo, tko su ti ljudi?

Naravno, ne znate. Znate li im barem jedno jedino ime? Ne znate. Znate li gdje i kako su ubijeni? Nemate pojma. Znate li je li njihovim preživjelim rođacima neka država, recimo Republika Srbija koja ih je potukla, isplatila kakvu odštetu za zlo koje im je naneseno? Jest malo morgen, kako bi to rekao pokojni srpski vožd. Je li možda kakva “građanska udruga” neku prigodnu nagradu za doprinos u “borbi za ljudska prava i slobode”, ili štogod slično, nazvala njihovim imenom?

Vidi-vidi, nije. Kako je to moguće?

Pa, vrlo jednostavno: zato što tih preko 300 pobijene djece nisu bili Srbi, nego Hrvati. Ili neki drugi ne-Srbi, svejedno, a takvi su našim butkovićima – manje vrijedni.

Manje bitni. Manje žrtve. Manje ljudi.

Za ono što butkovići već godinama u Hrvatskoj rade, za propagandnu sliku rata kakvu se ovakvim krvožednim eskapadama iz petnih žila upiru stvoriti, žrtve ne-Srbi ne mogu im poslužiti. Njihovim se leševima ne može ovako unosno trgovati, kamoli da bi se na njihovim kostima mogla osnovati kakva fina “građanska udruga”, izvući novac od države i stranih donatora, silovati medijska pozornost i prodavati “novine” na hrpetine primjeraka.

Kužite? Jebeš ne-Srbe žrtve ratnih i inih zločina. Ionako ih je prepun kurac i daleko ih je bolje prešutjeti, kao da ih nije ni bilo. Kad bi butkovići o njima pisali tako često, zapravo svakodnevno, i na ovako podao, ljigav, tendenciozan i maliciozan način kako to čine kad je riječ o malobrojnim srpskim žrtvama, kako bi to izgledalo?

‘Ajde, zamislite si.

Zamislite da se post mortem slike tih preko 300 male u ratu pobijene ne-srpske djece, načinjenje prilikom očevida ili obdukcija, ovako objavljuju?

Recimo, jednom tjedno. Slike mrtve ne-srpske djece, strijeljane, poklane, raskomadane granatama, na naslovnicama dnevnih novina. Uz prigodne “edukativne” “novinarske” tekstove “suočavanja s istinom” – kako su ih zatukli Butkovićevi gazde Srbi, četnici, pobunjeni domaći Srbi, naše dojučerašnje “komšije” Srbi, i to samo zato što su djeca bila Hrvati i ini ne-Srbi? Naši domaći Srbi četnici koljači, potpomognuti četnicima koljačima iz Srbije i JNA, koji su u Domovinskom ratu, na kraju XX. stoljeća, učinili sve moguće da hrvatske države i naroda ne bude, pa nisu prezali ni malu djecu masovno klati i ubijati?

Zamislite si to.

Zamislite atmosferu, reakcije, posljedice. Zamislite kakav bi nakon toga bio odnos hrvatske javnosti, običnog hrvatskog čovjeka s ulice, prema Srbima? Bilo našim domaćim, bilo onim iz Srbije?

A dok si zamišljate takvu nevjerojatnu, neljudsku ratnohuškačku rabotu, nezabilježenu igdje prije u civliziranom svijetu, pročitajte i drugi svježi primjer neprijateljske djelatnosti u svom omiljenom “Jutarnjem Srbobranu”:

Umro Đuro Brodarac: Naša mini Srebrenica je njegovo djelo. Piše DENIS KULJIŠ

Opširniji komentar nepotreban. Jednako kao njegov kolega, Šešeljev advokat Bešker prije dva mjeseca, Dodikov potrčko i guzoliz Kuljiš bukvalno i doslovno prepisuje srpsku četničku ratnu propagandu iz 1990. godine. Sjećate se, onu o “ugroženoj srpskoj nevinoj nejačadi” koju “kolju ustaše”. A najveće li tragikomedije, Kuljiš se pokojnom Đuri Brodarcu ruga da je bio – pretio. Debeli pijanac, kandidat za infarkt. Mila majko, zadrigli krmak očito si je doma sva zrcala porazbijao…

No, dobro. Pitanje je: zašto?

Više je razloga. Osnovni je, naravno, novac. Krivotvoritelji interviewa s “dragim Ivom” i masni Dodikovi kućni ljubimci prodaju svoje široko razrađene jugoslavenske guzice za eure ili funte. Čak i za kune, ne nužno tim redom.

Drugo, otkad je propao prvi otvoreno pro-četnički list u Hrvatskoj, od milja zvan “Fekal Trabunje”, (danas, nikog ne iznenađuje, “Srpske Novosti”), a njegovi agen… pardon, novinari se rasuli po medijima u majčici Srbiji i bratskim EPH izdanjima, ovi jutarnji srbobranski butkovići i kuljiši, inače tzv. mainstream novinari (čitaj: mafijaška piskarala koja mlate najviše love za naručene bljuvotine), osjećaju profesionalnu potrebu da se s bivšim Fekalovcima natječu – tko je veći i otvoreniji četnik.

Što bi jedan Bora Dežulović ili Marinko Čulić bili radikalniji frajeri i kočili se okolo s većim šubarama i sjajnijim kokardama od njih?

Osim toga, nakon dva predsjednička mandata haaškog pokajnika Mesića, glupi i naivni Hrvati izabrali su beskičmenjaka, lutku na koncu, “uglađenu” marionetu Josipovića. S kojim se Srbi zabavljaju kao s dječjom igračkom – malo ga vrijeđaju, malo mu se izruguju, a on ni da pisne. Pobogu, pa glavni savjetnik mu je Srbin, tip koji javno civili i plače za Srboslavijom. Urnebes, bre. E, kad je tako, jutarnji četnički strvinari na mrtvoj djeci osjećaju da uskoro mora doći vrijeme za neko novo miješanje karata na brdovitom Balkanu.

Što ste ono rekli? “Izjednačavanje krivnje za rat”?

Ma kakvi, prošlo svršeno vrijeme. Krivnja za rat više nije “jednaka”, krivnja je sada na hrvatskoj strani. Za “Fekal”, pardon “Srpske Novosti”, za “Jutarnji Srbobran” i ine, Hrvatska je započela rat. Mi smo krivi – zato što smo proglasili neovisnost, oduprli se četničkom napadu i srušili Veliku Srbiju, pardon, Jugoslaviju.

Razumjete li? Nije rat počeo Milošević, nego Tuđman. Nisu zaratili Srbi četnici, nego smo mi, a Milošević je samo branio svoju prečansku “ugroženu srpsku nejačad”. Milošević je, kažu nam jutarnji srbobrani Fekalovci, butkovići i kuljiši, bio u pravu.

Zato odbaciše privremene “lijepe kape Titovke” od papira i naheriše stare udobne šubare od dječje kože, s kokardama, i u sav glas:

“Slobodane, pošalji salate, biće mesa, klaćemo Hrvate…”

(Post je objavljen na Pollitika.com 18. 07. 2011, ali ga je tamošnja pročetnička publika obrisala.)

Advertisements

“Šuvare ustašo!”

3. July 2011. Leave a comment

Tzv. Samostalni srpski tjednik Novosti, nekad zvan Feral Tribune, objavio je još jedan zanimljiv članak “Interview s krumpirom”, u kojem opet žestoko grize blentavu ručicu koja ga hrani.

Okej. Na stranu što se frustrirani novinari oduvijek vole igrati pravnika i sudaca, na stranu što je Sanaderov/Ježićev Novi list, jednako kao i većina izdanja Pavićevog EPH, od te “kupovine” i uopće od Sanaderove vladavine, još gore hrvatofoban negoli ikada prije (uglavnom zato što su ex-Fekalovci redom prešli u tzv. mainstream medije i sad ih, onako kao agent Smith iz “Matrixa”, sve pokušavaju pretvoriti u sebe, u svoj tragikomično degenerični i anakroni jugoslavenski filosrpski “računalni program”) – ali po mom skromnom mišljenju, Ježićevih dvjesto tisuća su obična kap u moru od oko dvadeset pet milijuna kuna, koliko je koštala Josipovićeva kampanja. Zato bih rekao da ovaj Ivančićev tekst ima posve drugi povod, zapravo dva.

Prvi, Medvednica.

Ove godine na Dan… hm, nečeg, po prvi put nakon Mesićevih 10 olovnih godina bijednog jugoslavenskog deja vu mraka, kompletni državni vrh otišao je na “Tuđmanov” Oltar domovine na Medvednici i položio vijence.

Fekalovci to jednostavno ne mogu otrpjeti. Za agent-Smithovske vampire, to je kao da ste ih polili svetom vodicom, ili kao da ste im doveli “ustašu” Nea da ih sve redom išamara i išuta nogom u guzicu 🙂

Drugi, Josipovićev interview za Večernje novosti.

Neću analizirati, nema potrebe. Uza sve svoje nevjerojatno naivne iluzije i odavno viđene i u povijesnoj ropotarnici isprobane političke zablude, Josipović između redaka ipak kaže ono što je jasno svima – da je haaška presuda hrvatskim generalima obična sramotna nakarada koja ni s pravom, ni s činjenicama, ni s elementarnim zdravim razumom, nema baš nikakve sveze.

Još jedna debela crvena (s crveno-bijelom šahovnicom) krpa pred fekalnim očima. Sjećate se što je Mesić napisao u Novom listu nakon reakcija državnog vrha na presudu? Citiram: “…Izjavljivati na političkoj razini kako je presuda neprihvatljiva za Hrvatsku, govoriti o tome kako je Hrvatska bila na optuženičkoj klupi, to nije samo neozbiljno, to je politički opasno…” Na isti način, upravo orgazmično ushićen haaškom eskapadom, kopitnuo se još jedan ex-Fekalovac, Marinko Čulić.

Kužite?

Njihova intencija nikada nije bila pronaći i kazniti krivce za hrvatske ratne zločine. Jebe se njima živo za “nevine žrtve” i slične žvake. Oni su htjeli i hoće dokazati da Hrvatska nije vodila obrambeni rat za nezavisnost, nego da protjera Srbe.

Od Borisa Budena u Arkzinu 1996. preko nekih sudionika “trećejanuarske revolucije” 2000, pa sve do izjava Save Štrbca nakon presude generalima, sve je to jedna ista priča – ona koju su nam ispričali Memorandum SANU i Slobo Milošević.

Pakiranje je, istina, drugačije, zapravo mijenja se po potrebi, ovisno o okolnostima i povijesnom trenutku. Namjesto kokarde s dvoglavom kokoši, tu je crvena zvijezda petokraka, namjesto tenkova i aviona, tu je “borba za ljudska prava”, namjesto “Slobodane pošalji salate…”, sad nam na debilno rvacko uvce pjevuši “jugoslavenski” Big Brother, ali sadržaj je u osnovi ostao jednak. Vuk Karadžić, Nikola Stojanović, Draža Mihailović, Aleksandar Ranković… Boris Tadić. Jučer, danas, sutra.

Oduvijek.

Tuđmanu za života nisu mogli ništa. Preživio je sva jugopljugo sranja još od 1967. kad je javno rekao “ne bu išlo” fekalnoj jasenovačkoj “700.000” mitomaniji. Dvadeset godina su ga vucarali po zatvorima i kućnim pritvorima. Unatoč silnom medijskom navijanju za SKH-SDP, pa i Koaliciju nečeg, pregazio ih je sve i dobio prve slobodne izbore. Kad su došli balvani i rat, nisu ga uspjeli navesti da se goloruk frontalno sukobi s JNA i završi kao Kurdistan. Nisu uspjeli ni s pučem 1994. u Saboru. Popušili su i s “Planom Z4”, jer krvožedni britanski kućni ljubimci nisu htjeli glodati kost države u državi. Ali najgore od svega, Tuđman ih je na kraju opet sve pomeo, u Oluji, u manje od tjedan dana.

Pravi krivousti Neo, a? 🙂

E, zato ga je trebalo osuditi i mrtvog. Na ovom svijetu ili onom, pomoću “Braveheart” svjedoka-pokajnika na mjestu predsjednika države, 44 žrtve ratnih zločina u najvećoj vojnoj akciji u Europi od II. svj. rata naovamo, 65 granata na 4 grada koje nit’ su koga ubile, nit’ su bilo što civilno srušile, i cirkusantsko-mađioničarske “neizravne namjere za zločinački poduhvat”.

A kad je to napokon učinjeno, nakon što se kompletni politički i obavještajni stroj Njezine omnipotentne otočke Ekscelencije toliko uznojio i uspuhao da slomi i zgazi neposlušni duh tamo nekog izmišljenog nazovi-naroda veličine jednog osrednjeg grada, vot d fak dej kikd ar es u nogometu, gad demnid, tko je sad taj neki Josipović da to ne prihvaća?

Moolim, štaa? Zar mu nismo stavili tamo tog nekog Dejana nekako, da mu suflira i objasni šta treba reć’ i mislit’, bre? I koji dik radi taj madrfakn Desić? Šta? Dobro, Mesić, onaj što smo mu sve redom njuzpejprz i televižnz pokupovali i ljude namestili gde treba, bre? Džizs Krajst, pa šta je ovo, jebemu sunce kalajisano!? 🙂

Dakle, pripazi se, Josipoviću. Nastaviš li tako, dogodit će ti se isto što i Šuvaru 1989. Ne vjeruješ mi? Pa kriptočetničke spodobe po forumima već te zovu luburićevcem i nacistom.

Mislim, ono, iskreno, baš me briga. Ali nemoj poslije reć’ da te nisam upozorio 🙂

P.S: U tijeku je slična medijska hajka na ministra Karamarka.

Reći ću jednako kao i za Josipovića: baš me briga. Karamarko je Mesićev kadar, jedan od glavnih bivših “detuđmanizatora”. Upravo je nevjerojatno zabavno gledati kako ga sad “principijelni istraživački novinari” Latin, Stanković itd. deru i gule, kako mu vade mast i razvlače mu prljavo rublje tek nakon što je počeo iskopavati kosti poslijeratnih partizanskih nestašluka – tek nakon što je “okrenuo ćurak”, počeo odlaziti na Bleiburg i pozivati se na Tuđmana.

Prije toga je, naravno, bio prava Mesićeva jugoslavenska poštenjačina.