Detuđmanizacija otišla u 3pm

(Objavljeno 28. 06. 2015.)

Znaju svi, i njihove mačke, da je sve to samo predizborna kampanja. Znaju svi da je Milanoviću i Kukurikavcima dogorjelo do nokata i da ih više ni drug Tito, ni đeneral Draža, ni silni “neovisni mediji”, ni kukasti križevi, ni sve “ankete” Ipsos Plusa, Promocija Pulsa, Laži Šlusa i Crobudalometra, ma ni sam Bogo dragi, ne mogu sačuvati od skorog izbornog debakla i konačnog poraza. Neki od najpoznatijih detuđmanizatorskih štakora već su javno napustili tonući brod (D. G, G. M, D. K. …), pa je došlo vrijeme da se spašava što se spasiti dade. Zato su se Kukuriku dosjetili Josipovićevog lignjavog načina i počeli pecati one, ah, malo sporije:

“Milanović: Franjo Tuđman u Zagrebu još uvijek nema dostojan trg”

Je li? Stvarno?! A što ćemo s detuđmanizacijom? Što ćemo sa “zajedničkim zločinačkim poduhvatom”, Zoki? 🙂

“Pančić: Milanović je tvrdio da Tuđman ne smije dobiti trg jer je zločinac”

Zar nije “zločinac” Tuđman, zajedno s kompletnim hrvatskim državnim i vojnim vrhom, sa svim nama “znanim i neznanim”, u Oluji “protjerao” tvoje birače, Zoki? Ili si to naglo zaboravio, Zoki? Izdala te memorija pamćenja? Ili te silni “zločini” nad tvojim biračima više ne smetaju? I što ćemo s “antifašizmom”? Što ćemo s “rehabilitacijom ustaštva”? Zar na pitanje “Tito ili Tuđman?” odgovor više nije “Tito”? ‘Ej Zoki, Zorule..? 🙂

Budući Kukuriku rezultat od oko 10% na saborskim izborima ne sviđa se ni seki Pusić, inače poznatoj kao “šefica stranke <1%”, pa je i ona morala okrenuti ćurak:

“Pusić: Oluja nije slavljenje stradanja Srba nego Miloševićevog poraza”

Ma, nemoj me zajebavat’?! Ali što na to kaže braco Pusić? Što ćemo s “Tuđman i Milošević su jednako krivi”? Što ćemo s “dogovorenim ratom”? I što ćemo s “agresijom na Bosnu”..? 🙂

“MILANOVIĆ BRANI DIGNITET HRVATSKE ‘Hrvatska nije bila zločinac u BiH! Nećemo dopustiti političke optužnice'”

Jebote 🙂

Ponavljam, svima je jasno da su sve ovo samo predizborne šarene laže. Ulagivanje naivnima, žvake za bedake, dude varalice, licemjerno ljubljenje gu**ce biračkom tijelu s kratkim pamćenjem. Zoki, Vesnica & Kukuriku zapravo misle i rade sasvim drugačije, ali su sada, pred izbore, jednostavno natjerani, prisiljeni jesti ono što su defecirali 15 godina, pa i duže:

“Tuđman postaje sve veći i u očima svojih protivnika”

“Nova zračna luka u Zagrebu mogla bi nositi ime Franje Tuđmana”

Ma što aerodrom, cijeli Zagreb će preimenovati u Tuđmanovo, ako treba. Recite, zar nije živa milina gledati ih kako se koprcaju? 🙂

I što je najbolje od svega – bezuspješno. Osuđeno na propast. Nema im pomoći, neće uspjeti. Ni “blaži” i “umjereniji” lignja Josipović nije uspio, čak ni uza svu pomoć i pranje mozga propagandne medijske mašinerije, pa ni Kukuriku ovim tragikomičnim skakanjem u vlastita usta i salto mortale potezima neće privući nikog. Nego će natjerati čak i svoje hard core birače, maligne jugoslavenske orjunaše poput Ivančića ili Čulića, da ih prezru, okrenu im leđa i ostanu kod kuće. Ili glasuju za nekog drugog.

Gospodo drugovi Kukurikavci, rid maj lips – ne vrijedi. Pišite kući propalo. Što god napravili, što god rekli, kako god se postavili, izgubit ćete. To je neminovno. Došao vam je kraj. Detuđmanizacija je mrtva. Truli, crvljivi, raspadnuti zombi koji samo po inerciji mandata i saborske većine tetura uokolo već 2 i pol godine, ne želeći priznati da su mu udovi polomljeni, mozak iscurio, a iznutrice se vuku po zemlji. Što agonija bude duža, konačni pad će biti teži i strašniji.

Vama. Mi ćemo se ludo zabavljati 🙂

Bitka protiv leša (Objavljeno 05. 07. 2015.)

Znam da su moj skromni lik & djelo omiljeni i obljubljeni na Pollitici, pa i šire, ali molim lijepo, sad su u pitanje došla zajebantsko-autorska prava. Tako sam u prošlom dnevniku, koji se bavi licemjernom predizbornom provalom domoljublja Kukuriku čelnika, između ostalog rekao:

“Ma što aerodrom, cijeli Zagreb će preimenovati u Tuđmanovo, ako treba.”
(Ned, 28/06/2015 – 13:12)

Kad gle’ čuda, Viktor Ivančić – jedan od najpoznatijih detuđmanizatora iz pokojnog Fekal Trabunje-a, kasnije naravno Српске Новости, suosnivač tvrtke Feral projekt d.o.o. za pranje mozga, zlouporabu položaja i ovlasti i preuzimanje vlasti, zajedno s “tri razreda građevinske” Dežulovićem, ministricom izvanjskih poslova sekom Pusić i Zokijevim glavnim savjetnikom “diga que soy Jugoslavo” Goldsteinom – ni tjedan dana kasnije, čupajući kosu i škrgućući zubima od muke, tu spiku prodaje kao svoju:

“U svakom slučaju, tenzije rastu, letvica se svakom minutom podiže naviše, i nije isključeno da do kraja sezone letećih Zagoraca i sam Zagreb bude preimenovan u Tuđmanovo.”
(04. srpnja 2015.)

Mislim, ono, okej, što sad. Velikih ideja nema mnogo… ali nije lijepo za tuđe dobijati plaću, pa još iz hrvatskog državnog proračuna. Zar ne, Viktore, dušo? Pao ti je mrakić na okice, znam. Ne boriš se za leš, nego kradeš, boriš se protiv leša, pa ti se u glavi miješa. Mogao si mi barem štogod kapnuti na PayPal 🙂

Da si se ujutro umio i malo bolje razmislio, shvatio bi da Kukuriku kukulele nemaju izbora. Vaš “Tuđmanov zajednički zločinački poduhvat protjerivanja Srba”, čitaj srpski propagandno-politički pokušaj da se od Tuđmana načini novi Pavelić, od Oluje novi Jasenovac, a od neovisne Hrvatske nova NDH, neslavno je propao još 2012, oslobađajućom haaškom presudom hrvatskim generalima. Presuda ICJ u veljači tekuće godine apsolutno je zacementirala srpsku odgovornost za Domovinski rat, agresiju na Hrvatsku, masovne ratne zločine i golemu ratnu štetu, i povijesno gledano, to je gotova, svršena stvar. The end, das ende, la fin, конец, kraj.

Popušili ste 🙂

Natrag u Jugoslaviju se više ne može. Ne zato što Kukuriku to ne bi htjeli, nego zato što ih Srbi, bolno svjesni svog povijesnog poraza, jednostavno mrze do dna duše. Za Srbiju su svi Hrvati ustaše, tu nikakve dvojbe više nema, ako je ikada i bilo. Ustaše su čak i Kukuriku, hrvatski posrbice “Jugoslaveni”, od Šuvara preko Mesića do Josipovića, koje novovjeki bezubi impotentni mini-miloševići vulini, vučići & dačići relativno često nesmotreno javno prokazuju, pa i vrijeđaju (npr. afera “hrestomatija”, ili posljednji slučaj u Jadovnu), a privatno im se izruguju i preziru ih.

I ti si u tom istom loncu, Ivančiću. Tvoj etnobiznismen Pupovac i Srpsko narodno vijeće, navodno predstavnici hrvatskih Srba, ponašaju se kao podružnica ambasade Srbije u Hrvatskoj, djelujući posve sinkronizirano sa srbijanskim političarima, javno zastupajući identične teze i stavove protiv vlastite države. Reci što god hoćeš, Ivančiću, ali s tim se na izborima u Hrvatskoj pobijediti ne može.

Nema teorije. Ni da si ti sam glavom i bradom direktor HRT-a 🙂

Zato, ostaje samo Tuđman. Kukuriku propaganda se zahuktava, anketari pumpaju rezultate, ali stvarno stanje je katastrofalno. Ako žele sačuvati svoje masne jugoslavenske produžetke leđa od totalne propasti i nestanka, htjeli ili ne, prisiljeni su čuvati i hrvatsku povijest, hrvatsku državu i hrvatske interese – a to znači voditi Tuđmanovu politiku. Ili je barem poštovati. Pa makar i ovako licemjerno, prijetvorno, ljigavo i lignjavo, samo pred izbore.

Neka! To im je najgora kazna, da se moraju javno zaklinjati u svog najgoreg neprijatelja, u “mračnog diktatora”, “crnog ustašu” Tuđmana. Svi do jednog – od HDZ-a, koji se Tuđmana za vrijeme Sanadera prešutno odrekao, a sad ga vodi bivši Mesićev operativac, najgrlatiji konvertit i tuđmanovac Karamarko, preko HNS-ove Pusićke koja je na silu progutala svoje sramne optužbe o “agresiji na Bosnu”, pa do SDP-ovog Zoke Milanovića kojemu drug Tito, ah, naglo više nije prioritet. O kakvoj promjeni se radi, i s kakvim posljedicama, ipak nazireš i ti, Ivančiću:

“…koja god struja njegovih zaraćenih adoranata dobije izbore, pobjednik će biti Tuđman!”

Vidiš da ti radi kliker, samo ako se potrudiš. Čak da Kukuriku dobiju izbore – a neće, jer s detuđmanizacijom je gotovo – nikad se više neće moći osloboditi Tuđmana i onog što o njemu sada govore. Nikad. Nikako. Petnaest godina nakon smrti, nasuprot svim izgledima, polako ali sigurno, Tuđman je počeo zauzimati položaj koji mu u hrvatskoj povijesti po pravu i zaslugama pripada.

A ti lijepo hodi na onu livadu i s psima obavljaj nuždu do mile volje, snuždeno moje. Jer ništa drugo više ne možeš 🙂

Tko ne nauči ništa od povijesti, osuđen je ponavljati je (II)

Prije nešto više od godinu dana, mjesec i pol prije oslobađajuće haaške presude generalima, Tuđmanu i neovisnoj Hrvatskoj, objavio sam dnevnik “Tko ne nauči ništa od povijesti, osuđen je ponavljati je”. Tekst sadrži bogate nizove izvornih Tuđmanovih razmišljanja, stavova i zaključaka, temeljenih na službeno objavljenim podacima iz jugoslavenskih vremena, dok je kao hrvatski domoljub bio progonjen, suđen i zatvaran. Dnevnik završava vrlo osobnom lamentacijom, iskrenom, emotivnom, svojevrsnom malom privatnom rukom mira još jednom pruženom svim Srbima, Jugoslavenima, posrbicama i inima.

Danas, godinu dana kasnije, ne treba ni reći da je od onih kojima je bila upućena, prihvatio nije baš nitko.

S gledišta toga dnevnika, nažalost, ništa se nije promijenilo. Unatoč povijesnoj haaškoj presudi, unatoč punopravnom hrvatskom članstvu u Europskoj uniji, unatoč svemu – Srbi, Jugoslaveni i posrbice i dalje jednako govore, pišu i tupe o Jasenovcu, “ugroženosti” Srba u Hrvatskoj, “zločinačkom poduhvatu progona Srba”, “ustašama”, “klerofašizmu” i sličnom. Kao i prije, ne zanimaju ih ni činjenice ni argumenti, ni uopće stvarnost. Kao i uvijek, paralelna “načertanijska” dimenzija u kojoj žive nagoni ih i prisiljava da pred sobom vide samo svoj cilj, Veliku Srbiju/Jugoslaviju, i baš ništa drugo.

Primjeri? Evo samo jedan kapitalniji. Etnički Srbi čine 4,36% u ukupnom hrvatskom stanovništvu. Vlada li Hrvatskom već dvije godine vlada u kojoj isti ti etnički Srbi imaju petinu ministara, oko 20% – dakle nesrazmjernu, gotovo pet puta veću etničku zastupljenost, negoli im legalno pripada? Vlada. Što na to kažu Srbi, Jugoslaveni i posrbice? Naravno, vjerovali ili ne, njima su Srbi i dalje “obespravljeni” i “ugroženi” u Hrvatskoj. I kako da vas onda tu ne uhvati očaj? O čemu se, pobogu, s takvima uopće može razgovarati..? 😦

No, navijestih u prije navedenom dnevniku, tako se ne valja ponašati. Čupavi tip obučen u bijelu plahtu nije tako naučavao, nego voli svoga neprijatelja, okreni drugi obraz, oprosti, pokušaj, uvijek se može, nikad nije kasno, imaj nade. Hoću. Jesam, mnogo puta. U leđima mi noževi, već brojni i bezbrojni, ali opet ću. Možda jednom progledaju…

Pročitajte dio razgovora s pokojnim predsjednikom Tuđmanom, objavljenog 1998. godine, iz vremena hrvatskih pobjeda, uspjeha, ponosa i slave, iz vremena kada su se hrvatski državni i narodni interesi zastupali hrabro i tvrdo, planirano, pametno i promišljeno. A onda, usporedite.

Dr. Franjo Tuđman: “Moramo razvijati svijest da o nama samima ovisi naša sudbina” (Katolički mjesečnik “Mi”, 9/1998)

Većina

“Pobjeda u Domovinskom ratu bila je rezultat stvaranja jedinstva domovinske i iseljene Hrvatske. Razumije se, kad kažemo hrvatskog naroda, onda je to većine naroda. Potpunu većinu nismo imali ni tada, ni sada. Mi smo i tada imali i sada imamo 10, 15, do 20 posto ljudi koji su bili iz ovih ili onih razloga protiv samostalne Hrvatske, zbog toga što nisu Hrvati, druge su nacionalnosti, bili su Jugoslaveni, bili su i ostali jugoslavenski unitaristi ili jugoslavenski integralisti, koji se nikad nisu pomirili sa samostalnom Hrvatskom, pa i danas se ne mire.

U današnjem unutrašnjem političkom životu je veoma aktualno to što, bez obzira na to što smo u cjelini stvorili političko jedinstvo, ipak do kraja Hrvatska nije duhovno integrirana, a nikada do našeg doba to nije ni bila, ni jezično – štokavci, kajkavci, čakavci – ni regionalno, bili smo Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija. Beograd je sve učinio i u prvoj i u drugoj Jugoslaviji da Dalmaciju odvoji od sjeverne Hrvatske. Danas se u ovoj Hrvatskoj na svoj način žele održati ti elementi, pa se ističu posebnosti Dalmacije i suprotnosti, a osobito nam nastoje nametnuti kompleks Hercegovaca.

Hercegovci

I hrvatski narod u Hrvatskoj i hrvatski narod u Bosni Hercegovini, posebno Hercegovini, bio je izvrgnut jugokomunističkoj i srpskoj agresiji. Hercegovci su bili najaktivniji i, da tako kažem, samosvjesniji, što su pokazali kad su u Hercegovini, čini mi se 1991. u svibnju mjesecu, obični ljudi stali na cestu pred jugokomunističke tenkove da im spriječe prolaz prema Splitu. I Hercegovci, raseljeni i neraseljeni, sudjelovali su su u svim borbama od Dubrovnika do Vukovara ili, ako hoćete od Vukovara do Dubrovnika.

Hercegovci su dali razmjerno najveće žrtve. Mi smo u Hrvatskoj imali 13 tisuća mrtvih, a u Bosni i Hercegovini 9 tisuća, pretežito u Hercegovini. O tome sam već govorio, to je razmjerno više žrtva nagoli su imali drugi hrvatski krajevi. I sad oni koji su protiv hrvatske samostalnosti, protiv hrvatske suverenosti, nameću kompleks kako sam ja u rukama Hercegovaca, kako Hercegovci vladaju Hrvatskom.

Znači problem stvaranja duhovnog jedinstva, duhovne homogenosti hrvatskog naroda, itekako je aktualan. Kad je u Bosni srpskom agresijom stvorena srpska republika, imala je privremeno pod svojom kontrolom otprilike dvije trećine, oko 65 posto teritorija. Mi smo, razumije se, da bismo obranili hrvatstvo, potpomogli stvaranje Hrvatske Republike Herceg-Bosne, jer su i Muslimani težili stvaranju svoje muslimanske republike i muslimanske države. Potpomogli smo stvaranje Hrvatske Republike Herceg-Bosne, kao što su Hercegovci bili u obrani i Hrvatske i čitavog hrvatstva. Bilo je pokušaja i hrvatsko-muslimanskog dogovaranja, ali Srbi nisu prihvatili tu ideju zbog toga što su imali dovoljno, kako su kazali, problema s Muslimanima u Sandžaku, na Kosovu itd.

Izetbegović je želio Bosnu i Hercegovinu svezati za Beograd

Meni je 1990. Alija Izetbegović kazao: “Pa dobro, Slovenci hoće da odu, Srbi im to dopuštaju, vi imajte malo više konfederalnih prava u Jugoslaviji, a mi ćemo se, Bosna i Hercegovina dakle, vezati više za Beograd.” To su Izetbegovićeve riječi. Zbog razloga koje sam spomenuo Srbi to nisu prihvatili. Rat između Muslimana i Hrvata 1993. nastao je očito zbog povijesnih suprotnosti, vjerskih suprotnosti, ali i zbog toga što su Muslimani težili da stvore ako ne u čitavoj Bosni, a onda u što većem njezinom dijelu, svoju muslimansku državu.

Sukob Hrvata i Muslimana

Kad su Srbi već ovladali s gotovo dvije trećine Bosne, nekim je međunarodnim čimbenicima – zapadnoeuropskim – bilo u interesu da dođe do sukoba Hrvata i Muslimana, čak su ga provocirali s težnjom da se Hrvate dokrajči, ono malo što ih je ostalo. Taj sukob između Muslimana i Hrvata trebao je poslužiti i u tome da Hrvatska isto tako bude proglašena agresorom, a ne samo Srbija, i da se prema tome i na Hrvatsku protegnu sankcije kao što su i na Srbiju.

U tim i takvim okolnostima mi smo pristali na američki prijedlog o stvaranju Federacije između Hrvata i Muslimana, da na Hrvatsku ne budu protegnute sankcije i da ne bude proglašena agresorom. Nekada smo branili od osmanlijske najezde Europu, a sada smo preuzeli teret na sebe, na svoja leda, da spriječimo da se u Bosni, a to znači u Europi, ne stvori islamska muslimanska država koja bi bila oslonac za islamski fundamentalizam, prema tome i terorizam, u Europi.

Do kojeg stupnja je Europa bila uplašena pojavom islama ponovno u Europi 1968. godine, kad su komunisti lakovjerno prihvatili Kardeljev prijedlog da se Muslimani proglase posebnom nacijom, potvrđuje to da je tada jedan od najvećih europskih državnika general De Gaulle rekao: “Evo ponovne opasnosti od islama za Europu.”

Tada smo imali takvu situaciju da nam predlažu taj Washingtonski sporazum u Federaciji, na koji smo pristali i privoljeli bosansko-hercegovačke Hrvate da pristanu na federaciju s Muslimanima. Tada smo na to pristali zbog toga što je bilo predviđeno da ta federacija bude konfederalno vezana s Hrvatskom. Ja sam Hrvatima govorio od tada pa do danas: “Morate se osjećati više nego ravnopravnim u toj Federaciji, odnosno čuvati u svojim rukama ove županije koje su granične za Hrvatsku.”

Izetbegović je predlagao priključenje zapadne Hercegovine Hrvatskoj

Prema tome, ako možemo držati Federaciju u tom smislu kako je predvideno konfederalnim vezama s Hrvatskom, u redu, ako ne, molim, onda moramo održati ona područja u kojima su Hrvati u većini. Podsjetit ću na to da je meni koncem 1993. godine Izetbegović predlagao da mogu proglasiti priključenje zapadne Hercegovine Hrvatskoj, ali bez srednje Bosne. No, u srednjoj Bosni oko Travnika, Viteza, Busovače, Kiseljaka Hrvati su u većini i u interesu nam je da ostanemo prisutni u tome dijelu.

Perfidna politika nekih međunarodnih čimbenika

Osnove su Washingtonskog sporazuma Federacija s konfederalnim vezama s Hrvatskom, a u Daytonu je to malo primireno, pa se govori o posebnim odnosima: entiteti, i Federacija i Srpska Republika, imaju pravo veze sa svojim zemljama. Međutim, u praksi su počeli provoditi politiku i Europa i Amerika održanja unitarne Bosne, ne dopuštajući takve, ni konfederalne ni posebne odnose Federacije s Hrvatskom. To je do te mjere išlo da su pojedini visoki predstavnici Europe i Amerike kazali Zubaku i na taj način ga, čini se, i privoljeli na suradnju: ili ćeš biti Bosanac ili pak te ne trebamo ovdje, možeš tražiti drugo. Očito je i to utjecalo na to da se Zubak prikloni takvoj jednoj sili i toj ideji očuvanja unitarne Bosne.

Za ove izbore išli su za tim, očito je. Nisam čitao članak, ali sam danas vidio naslov – narod kaže da bi Zubakova pobjeda bila rješenje itd. Znači, išli su za tim da osiguraju izbornim inžinjeringom pobjedu upravo te nove Zubakove stranke, da razbiju HDZ Bosne i Hercegovine.

Neki su međunarodni čimbenici dali izjave – osim onoga što sam spomenuo, ili ćete biti Bosanci ili si tražite drugu zemlju – jedan je od njih kazao da treba HDZ Bosne i Hrvatske, prema tome i Hrvatsku, svim sredstvima destabilizirati, da doživi kolaps. Znači, bili su odlučni prema jednom političkom rješenju u jesen prošle godine da zaista idu na razbijanje HDZ-a, ne samo u Bosni, nego i u Hrvatskoj i destabilizaciju Hrvatske.

Bili su spremni, nakon što su 18 kandidata HDZ-a izbacili s kandidacijskih lista, ići još dalje, do te mjere da izjave da će zbog Hrvatske radio-televizije svakog dana jednoga izbacivati. Jasno da je bilo logično da onda, nakon što su zaigrali na Zubaka, tog hrvatskog Dodika, da pod kraj izbace i Jelavića kao kandidata za Predsjedništvo. Dragi mladi prijatelji, imao sam sastanak ovdje u nedjelju (6. rujna – prim. ur.) hrvatskoga državnog vodstva i HDZ-eovskog vodstva iz Bosne i Hercegovine.

Hrvatski otpor majorizaciji u Bosni i Hercegovini

Mogu vam reći, bio je to jedan od najvažnijih sastanaka koje sam imao, a imao sam desetak sastanaka i odluka zaista povijesnih. Razmatralo se hoćemo li ostati kod onog priopćenja koje smo dali, da će naime, ukoliko bude daljih protuhrvatskih koraka s takvim odbacivanjem, Hrvati u Bosni i Hercegovini bojkotirati izbore i napustiti tijela vlasti. Išlo se za razbijanjem hrvatstva tamo, htjelo se nametnuti one koji inače ne znače ništa u političkom životu i pokušati stvoriti unitarnu Bosnu, da bi preko unitarne Bosne išli dalje s idejom uključivanja Hrvatske u balkanske i srednjoistočne europske integracije.

U razgovoru koji sam nedavno ovdje imao s Westendorpom i Kleinom rečeno je, a i gospođa Albright je to ponovila, da bez Hrvata nema Bosne i Hercegovine. Ali, ne s ovakvom Hrvatskom, s ovakvim Hrvatima kakvi su u vodstvu HDZ-a, s ovakvom Hrvatskom kakvu sad imamo! Stoga sam osobno ocijenio da moramo objaviti priopćenje kakvo smo dali, da je to jedino što ih može prisiliti da odustanu od daljeg skidanja hrvatskih kandidata, prema tome uključujući i Jelavića kao kandidata za Predsjedništvo BiH. Čini se da smo usprkos tomu što je to bila teška, riskantna i dalekosežna odluka, u tome uspjeli.

Medijska reakcija posrbica

Ako pogledate pisanje žutog tiska nakon toga, uočavaju se, primjerice kao u naslovu u “Nacionalu”, takvi tonovi da je Hrvatska izazvala prekid odnosa, izolaciju Hrvatske itd. Međutim, nakon toga veleposlanik Žužul je potpisao ugovor u Washingtonu, dobili smo odmah kredit, a danas ću primiti Kleina i Sclara, koji su se angažirali oko sklapanja sporazuma za Ploče i Neum. Razgovarat ćemo o tome, ali nikakvog potpisivanja za Ploče nema prije potpisivanja posebnih odnosa.

Tuđmanova odlučnost

Nisam još sto posto siguran, ali čini se da smo opet svojim prosudbama i svojom odlučnošću postigli, zaista, rekao bih, također jednu od povijesnih političkih pobjeda. Procjenjivao sam da ne smiju ići u to što su namjeravali, jer ne mogu ništa bez nas. Otvoreno sam im rekao: “Što želite, želite li destabilizirati Hrvatsku? Unitarna Bosna nije moguća. Želite li destabilizirati Hrvatsku, koja je ovom politikom HDZ-a spriječila građanski rat na temelju podjele na ustaše, domobrane i na partizane, komuniste i koja bi čak i danas mogla u Hrvatskoj izazvati kaos?”

Prema tome, jedino je Hrvatska stabilna na ovom području i s takvom možete računati. Na temelju toga sam zaključio: moramo ići na izbore, jedino oružje nam je bila ta prijetnja i bili smo na to spremni, bez obzira na posljedice. Da su nastavili sa skidanjem hrvatskih delegata, osobito Jelavića za hrvatskog predstavnika u Predsjedništvo BiH, prišli bismo tom koraku, jer nam ništa drugo ne bi preostalo.

Deja vu: stvaranje neovisne Hrvatske je obnova NDH

Mi: “Od uspostave hrvatske neovisnosti, bili smo, uz ratna stradanja izvrgnuti različitim pritiscima. Jedan od stalnih bilo je optuživanje hrvatskoga naroda za “ustašoidnost”, “fašistoidnost” i slično. U svemu tome osobito se često ističe navodni antisemitizam Hrvata, pa i Vas osobno, pa i pomoću jasenovačkog mita, sada osobito nakon izručenja Dinka Šakića. Vi se već desetljećima borite protiv tih manipulacija i spomenute mitomanije, prije kao povjesničar, sada i kao državnik. Odakle i zašto dolaze takva etiketiranja i manipulacije i kako im se suprotstaviti?”

“Od samoga početka borbe za samostalnu Hrvatsku, u onom smislu kao što sam govorio da su bili protiv takve Hrvatske, a za Jugoslaviju, istupali su i domaći i vanjski protivnici tvrdeći da ostvarenje samostalne Hrvatske znači obnavljanje NDH. U tom smislu bili smo suočeni s provokacijama iz domaćih redova od samoga početka 1990. i 1991. godine. Paraga je obukao svoje, jednim dijelom, mladiće, koji su bili za Hrvatsku, u crne odore, a bio je i gospodin Čičak u Hercegovini u crnoj odori itd.

Prema tome, služili su se i provokacijama da bi dokazali: evo vam – stvaranje Tuđmanove Hrvatske je stvaranje, obnavljanje NDH. Šakić? Pedeset godina su ga imali i nisu ga pozvali na odgovornost , niti su ga prije nama spočitavali, nego to čine sada da u okviru ovog općeg pritiska o kojem sam govorio, da treba Hrvatsku svim sredstvima destabilizirati, pa tome ima poslužiti i Šakić, da se podsjeti na NDH.

Medutim, mi smo apsolutno, i ja osobno i demokratska Hrvatska, osudili ustaške zločine. Ali smo isto tako kazali da čitav hrvatski narod nije bio ni ustaški, niti je odgovoran za zločine koji su počinjeni. Prihvatili smo suđenje Šakiću i to ćemo suđenje iskoristiti da se dokaže istina koliko je žrtava u Jasenovcu bilo i u cjelini u Hrvatskoj. Ta istina će vjerojatno potvrditi ono što sam pred 40 godina rekao, naime da je Jasenovac bio logor, da su tamo počinjeni užasni zločini, ali da tamo nije pogubljeno ni 600, ni 700 tisuća ljudi, kako su srpski hegemonisti i imperijalisti širili laži, da bi hrvatski narod trajno optužili za genocidne zločine.

Broj žrtava u Jasenovcu

I vjerojatno će se utvrditi da da je točan broj koji sam iznio: 30 do 40 tisuća žrtava u Jasenovcu, a 60 tisuća u svim logorima, zatvorima itd. Ako proces bude dobro vođen, potvrdit će se ta istina. No, taj pokušaj suđenja Šakiću, osim podsjećanja da je tobože hrvatski narod bio u NDH na strani fašizma i tako počinio zločine, znači i pokušaj kompromitacije sadašnje vlasti kao one koja je za obnavljanje takve NDH, pokušaj kompromitacije Hrvatske, hrvatskog naroda.

No, to je i pokušaj kompromitacije i Katoličke crkve u Hrvatskoj, ali i katoličanstva u Europi u cjelini. Mislim da mi s hrvatskog gledišta možemo biti jako zadovoljni kako je Sv. Otac, kako je Vatikan u cjelini reagirao na to, da je shvatio da je to pokušaj ne samo žigosanja hrvatskog naroda i hrvatske katoličke crkve, nego i katoličanstva u cjelini. To što je ubrzana odluka o beatitikaciji kardinala Stepinca, kao i to da nam Papa ponovno dolazi, to je od velike važnosti, da afirmiramo istinu.

Budući da živimo u tom i takvom svijetu, osim utvrđivanja činjenica koji su stvarni zločini bili u NDH, u sastavu Hitlerova poretka i provođenja rasnih zakona, u isto vrijeme to je prigoda da u svim našim glasilima bude objavljena Stepinčeva izjava na suđenju: “Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija kad ne bi osjetio bilo hrvatskoga naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.” Znači, ne za ustaštvo, ne za fašizam. Tu Stepinčevu ideju, tu misao ja stalno ističem i u svom programu HDZ-a, kad sam rekao da NDH-a nije bila samo nacistička tvorevina, i kad su me napali i Račan i drugi.

Dakle, htjeli su nam su nam sa Šakićem nametnuti problem NDH, kao i sada, potezanjem njegove supruge, koja je onda bila maloljetna. Ali molim, mi smo odmah prihvatili da zatražimo da naše sudstvo utvrdi istinu, a ne da bude izručena Beogradu, pa da Beograd napravi pompu od toga suđenja. A zbog toga što smo dali mogućnost Katoličkoj crkvi, katoličanstvu da u punoj mjeri razvije svoju djelatnost, Vatikan prijateljski reagira, primjereno i na ovaj način, pa smo zbog toga na udaru toga “anacionalnog otvorenog društva”.

Odnos sa Židovima

Pitali ste me o našim odnosima sa Židovima. Prije svega, treba utvrditi istinu. Židovi su u Hrvatskoj od samog početka imali važnu ulogu u gospodarstvu, u hrvatskom kulturnom, znanstvenom i u političkom životu. Bili su među radikalnim pravašima – ta Josip Frank je onaj koji je radikalizirao i Starčevića. I među ustašama bilo je Židova. Jedan njemački izvještaj od 1942. kaže: “Židovsko pitanje na tlu Jugoslavije riješeno je samo u Srbiji gdje su potpuno eliminirani, ali ne i u Hrvatskoj, jer u Hrvatskoj Židove štiti i pučanstvo i Katolička crkva, pa čak i medu samim vladajućim krugovima NDH ima prožidovskih pojedinaca.” Zaista, u hrvatskom narodu nikad nije bilo takvog antisemitizma kao medu mnogim europskim narodima, od Francuske do Poljske.

Dokaz iz svibnja 1942: ustaške vlasti sazivaju svu zagrebačku srednjoškolsku mladež na Sveticama. Ne znam tko je govorio i zatražio da svi Židovi istupe iz redova srednjoškolaca, i stave žuti znak. Bez ikakve organizacije, kao izraz jednog osjećanja, jednoga političkog stanja, sva hrvatska zagrebačka mladež istupa zajedno sa Židovima. I umjesto da Židovi idu sa žutim znakom, svi beru maslačke, stavljaju ih na rever i idu u grad. Nema takva slučaja u Europi i u svijetu.

I sada oni govore o tome da je hrvatski narod bio fašistički, nacistički, itd. Danas u Hrvatskoj mi imamo na raznoraznim službama, uključujući i Vladu, razmjerno više Židova negoli ijedna zemlja u Europi.”

.

Molim, sad si usporedite toga čovjeka i sve te bezlične, beskrvne, beskičmenjačke ništice, neznalice, nesposobnjakoviće i gubitnike na vlasti u Hrvatskoj nakon njega, sve do danas. U čemu je osnovni problem?

Pa posve jednostavno – u “detuđmanizaciji”. U trinaest nepovijesnih, devolutivnih, retrogradnih godina rashrvaćivanja, rasprodaje i zaduživanja, u trinaest godina jalovog nastojanja da se Hrvatska vrati natrag u mutavu 1989. godinu, u srpski i jugoslavenski “načertanijski” samouništavajući sluganski zagrljaj, pa sad kao dio “Zapadnog Balkana” koji će jednom “svi skupa ući u EU”, zapravo najbolje nikad, ili bar kao “Jugosfera”, ili… ma svejedno, bilo kako.

Koje li ludosti. Što na to reći?

Bit ću posve neoriginalan, jednako kao i prije godinu dana: opraštam vam.

Da, upravo tako. Moja ruka pomirnica upućena Srbima, Jugoslavenima i posrbicama, i dalje stoji. I dalje imate šansu. Imate slobodnu volju, imate umove, oči i uši, možete razumjeti, možete se se promijeniti, možete prevladati prošlost i krenuti naprijed. “Načertanije”, Velika Srbija i Jugoslavija su nas sve stajale milijuna života i uništenih ljudskih i narodnih sudbina, i hrvatskih i srpskih i inih, dvije stotine godina bačenih u vjetar nepovijesnih mitova, tlapnji i obmana. Generacije i generacije ljudskih života protraćene besmisleno, bezvezno, uludo, nizašto.

Molim vas, evo još jednom vas javno molim. Prestanite. Nemojte više, nema nikakve svrhe. Još nije kasno. Samo otvorite oči, pružena ruka je tu, pred vama.

[Rasprava]

Tko ne nauči ništa od povijesti, osuđen je ponavljati je

Ono što slijedi vrlo je opsežno. Jedan od najdužih dnevnika koje sam dosad objavio, po veličini blizak Domazetovoj analizi Brijunskog transkripta, pa neću dodavati mnogo. Niti ne moram – u pitanju je stenogram Tuđmanovog odgovora na optužnicu u sudskom postupku koji je protiv njega vođen 1981. godine pred Okružnim sudom u Zagrebu. Radi se o izvanrednom povijesnom dokumentu koji govori sam za sebe, i to takvom strahovitom, upravo elementarnom snagom, da mu jednostavno ne treba naročit komentar. Dopustio sam si sitno lektoriranje, isticanje teksta i opremu podnaslovima u slučajevima potrebe, zbog lakšeg čitanja. Stranice su ostale numerirane.

Vidjet ćete, to je Tuđman kakav je ušao u povijest i vječnost – intelektualan, rječit, precizan, odrješit, apsolutno uvjeren u ono što govori i zastupa, ne odustajući od svojih stajališta čak ni u situaciji kada mu bez ikakvog pravnog razloga i materijalnog dokaza još jednom prijeti izgledna teška zatvorska kazna. Čitajući, posve lako ga možete zamisliti pred sobom kako sijeva očima iza debelih naočala, povremeno žmirkajući, podižući glas na mahove, odsječno i kratko mašući dlanovima, spajajući vrške prstiju u karakterističnoj kretnji.

A ono što govori – činjenice koje iznosi, zaključci koje izvodi – što god o Tuđmanu mislili, cijenili ga ili ne, voljeli ga ili mrzili, jamčim, neće vas ostaviti ravnodušnim. Iako stari već preko 30 godina, još su uvijek, nažalost, i suvremeni i predmet svakodnevnih prijepora: podaci o gospodarskom, demografskom i političkom stanju u Jugoslaviji, uzroci njezina višekratnog raspada, podaci o stanju u Hrvatskoj, odnosi između Hrvata i Srba, broj žrtava Jasenovca… glas iz groba, znamenje, podsjetnik i opomena.

Zato naslov, a i malo upozorenje. Završni dio dnevnika je prilično… osoban.

Franjo Tuđman: Odgovor na optužbu na glavnoj raspravi pred Okružnim sudom u Zagrebu, 17 – 20. veljače 1981.

(1) Optužbu u cjelini i u svim pojedinostima smatram neosnovanom i apsurdnom.

Najodlučnije, s dubokim ogorčenjem i indignacijom, odbacujem inkriminaciju da sam “uz pomoć iz inozemstva zlonamjerno i neistinito prikazivao društveno-političke prilike u zemlji”, “položaj hrvatskog naroda” i “ostvarivanje demokratskih sloboda građana u SFRJ”.

Inkriminirani tekstovi su ulomci iz mojih izjava spomenutim dopisnicima, dotično novinarima. Istrgnuti iz cjeline meni postavljenih pitanja i mojih odgovora na njih, ti tekstovi dijelom gube na značenju što ga imaju u cjelini, ali ni u takvom okrnjenom smislu ne daju nikakve objektivne osnove za inkriminacije u optužbi.

Iako su inkriminirane izjave samo dijelovi mojih odgovora, pa i tuđa interpretacija razgovora sa mnom, a nisu od mene autorizirani tekstovi – što valja imati na umu kada je riječ o intelektualnom ili političkom, a pogotovo o sudskom razmatranju – izjavljujem da stojim s punom odgovornošću iza smisla svojih riječi, ili bitnog sadržaja svojih izjava u cjelini.

Sve što sam – u biti – rekao izraz je mojeg osobnog uvjerenja, u skladu s idealima za koje sam se borio u socijalističkoj revoluciji i antifašističkom ratu, zasnovano na sveukupnom vlastitom životnom iskustvu i temeljeno na znanstvenom osvjedočenju, do kojeg sam došao dugogodišnjim naučno-istraživačkim radom na području suvremene nacionalne i opće povijesti.

(2) Smatram za potrebno da sudskom vijeću skrenem pozornost da se u optužbi ne navode točno moji osobni podaci, usprkos tome što sam zbog toga prosvjedovao već u istražnom postupku.

Ne navodi se da sam – kao doktor povijesnih znanosti i pisac – po zanimanju “povjesničar i pisac”. Očito, želi se prikriti moj životni poziv, unatoč činjenicama: da je pet mojih knjiga izašlo u devet posebnih izdanja (sedam na hrvatskom i dvije na slovenskom); da ukupan broj mojih tiskanih radova – rasprava, studija, eseja – iznosi više od 70 bibliografskih jedinica, od kojih je dvadesetak prevedeno na druge, strane jezike, a k tomu valja dodati više od tridesetak priloga na znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu, te posebna predavanja što sam ih držao – kao direktor Instituta za historiju radničkog pokreta i profesor suvremene nacionalne povijesti na zagrebačkom Fakultetu za političke nauke – na stranim sveučilištima u Europe i Amerike.

Kao povjesničar ušao sam u Opću enciklopediju, Enciklopediju i Leksikon Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, a kao pisac primljen sam (1969.) u Društvo hrvatskih književnika, ali tužilaštvo – usprkos svemu tome – jamačno iz nekih posebnih razloga opetovano prešućuje moj životni poziv. Dodajem, da sam kao general izišao iz JNA da bih se posve posvetio znanstvenom radu, kojim sam se bavio već i u vojsci.

Navodeći da sam 1972. presudom Okružnog suda u Zagrebu osuđen na dvije godine strogog zatvora (po čl. 100 i 109. KZ), tužilaštvo navodi da je Vrhovni sud Hrvatske preinačio tu kaznu u jednu godinu, ali ne navodi prekvalifikaciju na čl. 118 st. 1, kao ni to da je Vrhovni sud potom preinačio i tu svoju odluku (izvanredno ublažio) smanjivši na kaznu zatvora od devet mjeseci, koliko sam proveo u istražnom zatvoru. (Rješenje Vrhovnog suda Hrvatske br. I-Kr-510/73-3 od 06. 11. 1973.)

Izostavljanjem tih podataka dobiva se iskrivljena slika, na štetu optuženog, pa se postavlja pitanje zašto se to čini čak i sa sudskim dokumentima?!

(3) Na inkriminacije po pojedinim točkama optužbe želim izjaviti slijedeće:

Ad a): Inkriminacije zbog intervjua uredniku Švedske televizije g. Bengtu Goraussonu (1977. g.)

Inkriminirani tekst nije u cjelini objavljen na Švedskoj televiziji. Apsurdno je mene optuživati zato što je moja izjava za Švedsku televiziju objavljena u cjelini ili u izvodima u emigrantskim listovima, dotično kako se kaže u optužbi, “u listovima ustaških odnosno proustaških terorističkih organizacija”. Niti je mene itko za to pitao, niti sam za to dao odobrenje, niti sam ja izvršio redakciju teksta za tisak. Zbog toga je i došlo do smislenog iskrivljavanja sadržaja mojih odgovora. Tako npr. u Optužbi (str. 2, r. 18) stoji “proturječja između biranih”, a ja sam govorio o proturječju između proklamiranih programskih načela SKJ; Ustava SFRJ… i stvarnosti koja…”

Ili, u predočenom tekstu iz “Hrvatske revije” u mom odgovoru na treće pitanje o istinitosti “udesetorostručenih” optužbi o zločinima, rekao sam: “Na kraju, ipak, sve takve neistine lupaju o glavu (a u tekstu piše “gutaju uglavnom”) one koji ih šire, i one koji se upinju da ih održe”. Na istom mjestu (HR1 1978,  str. 134) vide se razlike u redakciji mojih ocjena o ustaškim zločinima. Naime, u svim listovima navedenim u optužbi nisu navedene moje riječi da “taj golemi broj od 60.000 uopće ne umanjuje odgovornost glavara NDH i ustaša koji su počinili te zločine”, što sam rekao u dubokom uvjerenju da nitko ne može izbjeći odgovornost pred sudom povijesti i čovječanstva za takve, i sve druge, zločine u prošlosti i suvremenosti protiv fizičkog i duhovnog integriteta čovjeka kao pojedinca i naroda kao cjeline.

Tužilaštvo uzima za inkriminaciju dio mojeg odgovora – što sam ga godine 1977. dao uredniku Švedske TV Bengtu Goraussonuu – ali ne navodi pitanje na koje se taj odgovor odnosi, isto tako izostavlja onaj dio odgovora koji je bitan za razumijevanje tog odgovora.

Razlozi postojanja hrvatske emigracije

(4) Pitanje je, naime, sadržavalo posve određenu konstataciju o problemu hrvatske emigracije u međunarodnoj javnosti. Ono je glasilo:

“U posljednje vrijeme u Švedskoj i u drugim Europskim zemljama, isto tako i u Americi, međunarodna javnost je suočena sa sve većom političkom, a i terorističkom aktivnošću hrvatske emigracije, u kojoj su najekstremniji mladi ljudi, koji su odgojeni u socijalističkoj Jugoslaviji, a mnogi od njih su bili čak i članovi Saveza komunista Jugoslavije. Koji su tome razlozi i kakvo je duhovno i političko stanje u Hrvatskoj i u Jugoslaviji, koja potiče sve jače separatističke tendencije, koliki je utjecaj emigracije i koliko njezini zahtjevi za samostalnom Hrvatskom održavaju stvarno raspoloženje Hrvatskog naroda?”

Na tako postavljeno delikatno pitanje, u kojem je težište da su u emigraciji “najekstremniji mladi ljudi… odgojeni u socijalističkoj Jugoslaviji… od kojih su mnogi bili članovi SKJ”, pokušao sam odgovoriti kako ja gledam na uzroke toj pojavi u novije vrijeme, ali povezano s povijesnom podlogom, što se u optužbi izostavlja, ne hoteći prikazati inkriminirani tekst kao cjelinu.

Ukazavši da su korijeni emigracije u položaju hrvatskog naroda u monarhističkoj Jugoslaviji, ali i u problemima u višenacionalnoj zajednici socijalističke Jugoslavije, rekao sam:

“Između dva rata hrvatski se narod borio protiv velikosrpskog hegemonizma, a za pravo na samoodređenje, jer je monarhistička Jugoslavija bila tamnica naroda i za hrvatski narod i za druge nesrpske narode. Pretvaranje Jugoslavije u socijalističku federaciju bila je velika i povijesna promjena, ali ni to nije spriječilo ponovno uspostavljanje velikodržavnog centralizma. U Beogradu se usredotočilo sve institucije, centre moći i odlučivanja na svim područjima nacionalnog i društvenog života, od politike i gospodarstva do športa.

Jednostranački monopolizam i demokratski centralizam, s kojim vlada Savez komunista Jugoslavije, sputavao je ustavni federativni sustav i omogućio rankovićensku presiju nad hrvatskim narodom, koji je pružao glavni otpor tom birokratskom centralizmu i velikosrpskom, velikodržavnom etatizmu, zato što je taj centralizam najviše pogađao Hrvatsku, što se očitovalo već u tome, da je, osobito u Rankovićevo vrijeme, od milijunske ekonomske emigracije iz Jugoslavije gotovo polovina bila iz Hrvatske – Hrvata, (5)a iz te ekonomske emigracije dobrim dijelom se regrutira i politička emigracija.”

Taj se tekst u optužbi ne uzima u obzir, kao što se zanemaruje i kraj mog odgovora na prvo postavljeno pitanje, koji glasi:

“Povijesno gledano, hrvatska emigracija, negirajući međunarodni poredak i Jugoslaviju u njemu, računajući s neriješenim blokovskim presizanjima i nagađanjima oko Jugoslavije, samo je ekstreman izraz povijesnog stremljenja hrvatskog naroda, koji kao i svaki drugi narod u naše doba teži k ostvarenju pune nacionalne suverenosti i pravo da može sam, na demokratski način, odlučivati o svojoj sudbini u budućnosti, prije svega o modalitetima svojih odnosa s drugim narodima  u Jugoslaviji”. Na isti način postupljeno je i s daljom inkriminacijom teksta u optužbi.

Također je izostavljeno i pitanje, koje je sadržavalo  inozemne ocjene o Jugoslaviji, a potom i prvi dio moga odgovora. Na pitanje koje je glasilo: “U inozemstvu se ponavljaju proturječne ocjene o režimu i o ljudskim i političkim slobodama u Jugoslaviji. Za neke Jugoslavija je mnogo slobodnija zemlja od drugih jednopartijskih socijalističkih zemalja, a za druge je i u njoj čak i krući totalitarni režim, negoli je u drugim istočno-europskim zemljama…”

Ja sam odgovorio: “Bez dvojbe, Jugoslavija je u mnogo čemu otvorenija zemlja od mnogih socijalističkih država. O tome govore i turistički promet, i otvorenost njenih granica, i kretanje stotina tisuća njenih radnika po europskim zemljama; zatim kulturno-tehnički i drugi utjecaji na život i mišljenje njenih građana…”

Ali inkriminacijom mog odgovora u optužbi to se zanemaruje, s očitom intencijom da se navođenjem samo drugog dijela mog odgovora – u kojem govorim da Savez komunista drži u svojim rukama odlučivanje o svim sferama tvarnog i duhovnog života – želi uputiti na zaključak kako jednostavno i neobjektivno prikazujem stanje u SFRJ.

U svezi s tim moram konstatirati da se primjenom takve metode u optužbi išlo za tim da se stvori ne samo nepotpuna nego i iskrivljena predodžba i o sadržini i o intencijama mojih odgovora.

(6) U povijesti je odavno poznato, da takvom metodom nije teško osuditi i samog raspetog Krista kao Antikrista, ili pak dokaz da su sotonske strahote – nebeski raj. A da su moji odgovori uzeti u cjelini i u svezi s postavljenim pitanjem, a koji se u optužbi na tako jednostavan način inkriminiraju, izraz osobnog nastojanja da se objektivno ocijene i prikažu povijesna stanja i zbivanja, o tome sa znanstvenog, a uvjerenja sam i sa svakog objektivnog i nepristranog stanovišta ne može biti spora.

U svezi s optužbom zbog intervjua koji sam 1977. godine dao za Švedsku televiziju, ukazujem na još jednu bitnu činjenicu. Taj moj intervju sadrži odgovor na 15 postavljenih pitanja, i ima u cijelosti 375 tiskanih redaka (u HR1 1978, koja je priložena sudskom spisu), a optužba inkriminira samo dijelove iz prvog ili drugog pitanja, u opsegu od 49 redaka – i to na prikazan način manipuliranja istrgnutim citatima. To znači da joj sadržaj mojih odgovora na sva ostala pitanja, tj. cio preostali, gotovo osam puta veći tekst od inkriminiranog, nije za to dao nikakva povoda, što samo po sebi dokazuje da nema opravdanih osnova za inkriminaciju intervjua u cjelini.

Ad b): Inkriminacije zbog razgovora s beogradskim novinarom Vladimirom Markovićem (1978. g.)

Iako sam u istražnom postupku iznio da V. Markoviću nisam dao nikakav intervju, već samo razgovarao s njime, u optužbi se, pod točkom b), polazi od inkriminacije da je riječ o intervjuu koji je objavljen u ustaškom emigrantskom listu “Hrvatska država” br. 279 od kolovoza 1978. U svezi s tim ponavljam:

S V. Markovićem razgovarao sam kad me je posjetio u mom domu, kao s beogradskim novinarom, mladim čovjekom koji proučava zbivanja sedamdesetih godina, pa zbog toga želi razgovarati s istaknutim sudionicima, intelektualcima iz Beograda, Zagreba i Ljubljane. Nije bilo riječi ni o kakvom intervju, za bilo koji list, niti je za vrijeme razgovora sa mnom pravio bilo kakve zabilješke.

(7) S obzirom na to da je taj moj razgovor s njime sadržajno – iako uz dosta njegovih riječi – reproduciran u označenom br. “Hrvatske države” i u izvodu pod točkom b) optužbe, bilo bi zanimljivo utvrditi, baš u okviru ove optužbe protiv mene:

prvo, da li je riječ o čovjeku nadarenom toliko izvanredno sposobnošću pamćenja (da je kasnije mogao tako vjerno reproducirati cio razgovor), ili pak opskrbljenom za to potrebnim tehničkim sredstvima; drugo, kako je uopće došao na zamisao da na taj način pravi “intervju” sa mnom i to baš za navedeni list, jer teško je pretpostaviti da ga je na to uputilo uredništvo tog lista; i treće, kako je on, V. Marković “slobodni beogradski novinar”, uopće imao mogućnost da taj tobožnji intervju “plasira” u “ustaškom emigrantskom listu” – “Hrvatskoj državi”, iako, jamačno, baš u svijetlu ove optužbe, nije nimalo slučajno što je objavljen upravo u tom listu.

Premda inkriminirani tekst pod toč. b) treba prosuđivati u sklopu cjeline razgovora – makar i u interpretaciji Vladimira Markovića – ipak mogu izjaviti, da je optužba da sam u “intervjuu… lažno ustvrdio” toliko apsurdna da je lišena svake osnove s obzirom na cijeli inkriminirani tekst i na svaku tvrdnju posebno, ne samo s mojeg povijesno-znanstvenog stajališta, već čvrsto vjerujem i sa stanovišta svakog zdravog razuma.

Za što se Tuđmana optužuje

A što sam to “lažno ustvrdio” u tom inkriminiranom tekstu? Da je “po mom mišljenju, ključni problem nacionalnog pitanja u Jugoslaviji” pitanje odnosa “između Srba i Hrvata”!

Sada se mogu popraviti, pa reći, ne samo po “mom mišljenju” nego i po mišljenju svakoga onoga tko se znanstveno i sustavno bavi problemom nacionalnog pitanja u Jugoslaviji.

Takva se ocjena temelji na prosudbi povijesno-nacionalnih, državno-pravnih, gospodarsko-kulturnih, etno-demografskih, ili svih tvarnih i duhovnih, posebno geopolitičkih čimbenika iz njihove zasebne povijesti i iz zajedništva naroda SFRJ. U odnosu na to pitanje, sva druga, bez obzira koliko bila važna, u povijesti i u suvremenosti, ipak nisu vrijednosti te veličine. Dvojim da to može biti sporno i za površnog promatrača i u bilo kojoj političkoj pragmatici.

Broj žrtava logora NDH

Druga moja tobože “lažna” tvrdnja u tom inkriminiranom tekstu jest da je po statističkim podacima – u svim logorima i zatvorima NDH za vrijeme drugog svjetskog rata iz hrvatske poginulo oko 60.000 ljudi, (8) i to i Srba, i Hrvata, i Židova, i Cigana i dr, što je – rekao sam – “ogroman broj i užasan zločin“, ali sam protiv toga da se taj broj udesetorostručuje, samo za Jasenovac na 600.000, samo i jedno zato da bi se potencirala nekakva kolektivna i trajna krivica hrvatskog naroda.

I treće je da se, po mom mišljenju, uzroci nove hrvatske ekstremne političke emigracije, u kojoj mladi ljudi rođeni u socijalističkoj Jugoslaviji postaju čak i žešći protivnici od starih političkih emigranata, moraju tražiti u nekim bitnim pretpostavkama materijalno-duhovnog, ili gospodarsko-političkog života.

Zaključio sam da se u tome ogledaju povijesno društvene zakonitosti, što će reći da treba uklanjati uzroke tim pojavama. A do toga sam suda došao ne samo proučavanjem hrvatske povijesti, već i sveukupne problematike – povijesti, teorije, strategije i taktike, te filozofsko-etičke, umjetničke i međunarodno-pravne interpretacije nacionalno-oslobodilačkih, oružanih i revolucionarnih pokreta – u svjetskim okvirima, o čemu sam pisao u svom dijelu “Rat protiv rata”, nagrađenoj knjizi, koja je izišla u dva hrvatska izdanja (1957. i 1970.), prevedena i na slovenski.

Prijedlog za dijalog Hrvata i Srba

Na osnovu takvih povijesno-znanstvenih spoznaja, a sučeljen sa svakodnevnim ponavljanjem povijesnih neistina, obmana i pogrešnih interpretacija, ne samo u mnogim propagandno-publicističkim i političkim aktivnostima, nego često i u prosvjeti i u izjavama ozbiljnih, a neupućenih intelektualaca – pledirao sam u razgovoru s V. Markovićem, ne prvi put, ali jamačno nimalo slučajno – da za zajedničkim stolom rasprave bitna sporna pitanja razumni Hrvati i Srbi, ozbiljni intelektualci i političari, da bi se pridonijelo uklanjanju međusobnog nerazumijevanja, optužbi i nesporazuma što su u povijesti dovodili do sukoba, pa i međusobnog istrjebljenja, a u sadašnjosti do štetnog održavanja pogrešnih povijesnih sudova, koji se nužno odražavaju i na sadašnjost.

Za takav, mogu reći, krajnje dobronamjeran apel imam i svoje osobne “povijesne” razloge. Iako će o njima biti riječi na drugom mjestu (u mojim rukopisima), ovom optužbom da iznosim “lažne” tvrdnje i o ratnim žrtvama prisiljen sam da i na ovom mjestu velim nešto o historijatu spora i oko toga pitanja. Ono je naime – stjecajem različitih okolnosti – već poodavno postalo za jedne manipulativno pitanje, ne samo zbog prosudbe prošlosti nego i zbog osuda sadašnjosti, a za druge “odveć delikatno političko” pitanje.

(9) Zbog toga se to pitanje ratnih žrtava našlo u takvom procijepu, da čak ni 35 godina poslije okončanja rata još uvijek nije prepušteno povijesnoj znanosti, kao faktografsko pitanje utvrđivanja povijesne istine, već se još uvijek javlja kao predmet optužbe protiv mene, i to prije petnaestak godina političke, a evo sada i sudske.

Preuveličavanje jasenovačkih žrtava

Kad su godine 1965. pobornici hegemonističko-centralističkih koncepcija, hoteći iskoristiti proslavu 25. obljetnice početka NOB i revolucije u Jugoslaviji (1966), za jačanje svojih pozicija, predlagali da se glavna proslava održi u Jasenovcu, zato što je tamo ubijeno 700 – 800, pa čak i 900 tisuća ljudi, to je trebalo biti uklesano na spomenik, a glavni govornik imao je biti Aleksandar Ranković – suprotstavio sam se tome argumentima statističkih podataka o ratnim žrtvama 1941 – 1945. (koji još nisu bili do tada, a nisu ni do sada, objelodanjeni), ukazujući na dalekosežnost posljedica više od desetorostrukog uveličavanja i onako groznih žrtava.

To je tada, s obzirom na argumente i moje dužnosti, imalo svoju dokaznu težinu (bio sam direktor Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, profesor socijalističke revolucije i suvremene nacionalne povijesti na Fakultetu političkih nauka, član Ideološke komisije CK SKH, član Povijesne komisije CK SKH i Glavnog odbora Saveza boraca Hrvatske, član Koordinacionog odbora za povijest radničkog pokreta Jugoslavije, predsjednik Komisije za međunarodne veze Glavnog odbora i član Izvršnog odbora Socijalističkog saveza Hrvatske, član Izvršnog odbora Matice iseljenika Hrvatske, te zastupnik u Saboru SRH i predsjednik Odbora za znanstveni rad (kulturno-prosvjetnog vijeća).

Zašto CK SKH Tuđmanu nije dao potporu

Ipak, jedan od najodgovornijih političkih ljudi Hrvatske rekao mi je službeno: “Što se tiče Jasenovca i ratnih žrtava u pravu si, ali imaj na umu, da su odnosi takvi, da ti CK SKH ne može dati javnu potporu. To je tako delikatno političko pitanje, da bi mi njegovim potezanjem izazvali teškoće drugu Titu, a to ne smijemo, jer ih ionako ima dosta!”

Odgovorio sam da se valja dosljedno zauzimati za afirmaciju istine, upravo zbog promjene odnosa koji to ne dopuštaju, tada me takve političke ocjene ne mogu obvezivati u mom povijesnom radu, jer su u suprotnosti s mojom osobnom savješću i znanstvenim osvjedočenjem.

Da bih ukazao na svu apsurdnost tvrdnje da je samo u jasenovačkom logoru ubijeno 700 – 800.000 ljudi, odgovornima sam predočio da bi to značilo da je svakog dana ubijeno i pokopano 500 ljudi, dotično 600 ako se ne računaju blagdani, ili 20 – 25 ljudi svakog sata, te izložio procjenu, što je svakako od veće važnosti, da vjerojatno sveukupne žrtve u poginulima u cijeloj Jugoslaviji u drugom svjetskom ratu (tj. svega pučanstva, na svim zaraćenim stranama) ne premašuju taj broj!

Demografski gubici Jugoslavije u II. svjetskom ratu

(10) Naime, u pomanjkanju egzaktnih statističkih podataka o ratnim žrtvama, ili dok oni nisu dostupni, demografski gubici izračunavaju se znanstvenim metodama na osnovi demografskih statistika. Po dvije od tri u svijetu najpoznatije takve metode, ukupni demografski gubici Jugoslavije u drugom svjetskom ratu mogu najviše iznositi oko 2,18 milijuna ljudi (po trećoj znatno manje).

Od toga broja oko 450.000 otpada na umanjeni natalitet, 500.000 na odseljenu njemačku manjinu, oko 200.000 na odseljenu talijansku, mađarsku i tursku manjinu, oko 250.000 na emigraciju, te preostaje da je poginulih bilo 700 – 800.000 (što nije malo, kada se zna da su i daleko veće zemlje imale znatno manje gubitke, npr. Velika Britanija 388.000, Italija 410.000, Francuska 600.000).

Pri neprestanom ponavljanju i zastrašujućem pretjerivanju ustaških zlodjela u NDH, zaboravlja se ne samo činjenice da povijesni uzroci ustaštva bijahu u hegemonističkom nasilju nad hrvatskim  narodom u monarhističkoj Jugoslaviji, posebno u ubojstvu Radićeva hrvatskog vodstva u beogradskoj skupštini, te da četništvo ne bijaše ništa manja opasnost za hrvatsko pučanstvo u ratu nego što je ustaštvo bilo za srpsko, već i to da se na takvim krivotvorenim osnovama ne mogu stvarati prave pretpostavke za skladan suživot Hrvata i Srba u socijalističkoj zajednici.

Tko nema hrabrosti pogledati u oči povijesnoj istini, taj će bježati od nje i u sadašnjosti.

Osim toga, valja imati na umu da je takvo preuveličavanje ustaških zločina u službi teorije o golemoj povijesnoj krivici čitavog hrvatskog naroda, s ciljem da se nametne dojam kako je Hrvatska u drugom svjetskom ratu bila samo na strani osovinskih sila, a prikrije istina da je bila jedan od najčvršćih oslonaca antifašističkog NOP, i da je dala ne manji, ako ne i veći, prilog od drugih naroda pobjedi revolucije nad fašizmom, te da je hrvatski narod imao u drugom svjetskom ratu razmjerno najveće demografske gubitke.

Izjava Ernsta Blocha

Da su takve teorije, i stalno ponavljanje neistina o ratnim žrtvama, imale stanovit utjecaj u domaćoj, ali i u svjetskoj javnosti, pokazuje također primjer poznatog marksističkog filozofa Ernsta Blocha, koji je (1973, pa 1975.) izjavio da su gotovo svi Hrvati na radu u svijetu – fašisti, a za one u zemlji – da ne zna, da li su baš svi.

To su i bili razlozi zašto sam ustrajao na nužnosti dokazivanja istine o ratnim žrtvama, ali zbog “odnosa” ne samo da za to nisam dobio potporu, nego sam, štoviše, morao zbog toga ispaštati sve do današnjih dana.

(11) Posljedice su bile: u to doba (1964/5) na izravnu intervenciju kabineta Rankovića spriječeno je proglašenje moga izbora za člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, ali je obustavljeno moje smjenjivanje s dužnosti direktora Instituta, pošto je sam Kardelj, u prisutnosti Tita, rekao vodstvu Hrvatske da to ne treba provesti zato što sam na povijesnom području nosilac otpora hegemonističko-centralističkim tendencijama.

Godine 1966. zamišljena glavna proslava 25. obljetnice revolucije nije bila u Jasenovcu, jer je tog ljeta došlo i do pada Rankovića.

Ali da je problem “odnosa” ostao i dalje aktualan, pokazalo se ubrzo nakon toga, 1967, kada sam u obračunu s intelektualnim “žarištima nacionalizma” zbog Deklaracije o jeziku, političkom odlukom uklonjen sa svih spomenutih dužnosti. Da se ti “odnosi” na svoj način nastavljaju, pokazuju i inkriminacije kaznenog djela neprijateljske propagande u ovoj optužbi, zbog toga što sam ponovio i faktografske činjenice o ratnim žrtvama.

Pošto sam se opredijelio za poziv povjesničara i pisca, meni preostaje da ostanem dosljedan načelima znanstvene istine, s nadom, što više i s čvrstim uvjerenjem da borba, pa i stradanje za istinu o čovjeku pojedincu, a pogotovu o narodu, ne ostaje nikada uzaludan trud. Vrijeme i prilike natjerat će kad-tad i one što se oslanjaju na kojekakve privremene odnose i fiktivne konstrukcije, da uvide da se na njima ne može temeljiti ništa trajno i postojano, ili će pak dijeliti neizbježnu sudbinu svih fikcija.

(12) Ad c): Inkriminacije zbog intervjua šefu predstavništva njemačke televizije ARD u Beču za jugoistočnu Europu g. Peteru Miroschnikoffu (21.0 5. 1980.)

Ad d): Inkriminacije zbog intervjua uredniku Radio France Internationale g. Michelu Barthelemyju (21. 05. 1980.)

Budući da su moji odgovori na pitanja o intervjuima za Njemačku televiziju i za Francuski radio sadržajno gotovo istovjetni, a i inkriminacije o optužbi pod toč. c) i d) su slične – osvrnut ću se na njih istodobno.

Odbacujući odlučno inkriminaciju da sam bilo što “lažno ustvrdio” ili “zlonamjerno prikazivao”, izjavljujem nasuprot tome, da sam – baš s obzirom na vrijeme i prilike u zemlji i u svijetu kad su od mene tražili intervjue – sve svoje odgovore nastojao dati na krajnje obazriv i umjeren način.

To su mi uostalom izjavili i oba urednika, kojima sam dao izjave, g. P. Miroschnikoff i g. M. Barthelemy, čudeći se zašto se to ne može objaviti u Zagrebu, a g. Miroschnikoff upoznao me je da je Jugoslavenski sekretarijat za informacije izrazio žaljenje zbog zapljene intervjua, a jedan član Predsjedništva SKJ izjavio da je “Tuđmanov intervju korektan, jer da ima i težih problema, pa da je policijska pogreška što je zaplijenjen.”

Svaku svoju izjavu temeljio sam na osobnim iskustvima i na znanstvenim spoznajama, ali ni jedan problem o kojem sam govorio nisam radikalizirao, niti iznosio stvarnu njegovu težinu, ukazujući jedino na postojanje nekih od njih i na potrebu njihova rješavanja, pa je u tom svjetlu svaka inkriminacija još više neosnovana.

Kako me se npr. može optuživati, i na osnovi kakve to logike inkriminirati, da sam “lažno ustvrdio” zato što sam rekao: “Kao što znate, u Jugoslaviji imamo po Ustavu idealno riješeno nacionalno pitanje jedne mnogonacionalne zemlje. (13) Narodi su načelno potpuno ravnopravni i imaju pravo samoodređenja, međutim, praksa i teorija se sasvim ne poklapaju”?! Dalje sam rekao da je “to i teško uopće i moguće”, ali da je to u Jugoslaviji do sada bio jedan od glavnih problema.

Zar sastavljačima optužbe nisu poznate povijesne činjenice:

– Da je nacionalno pitanje bilo “definitivno” “riješeno” već odlukama AVNOJ-a u Jajcu i prvim Ustavom 1946. godine.

– Da je usprkos tome u razdoblju (1945 – 1950.) tzv. etatističkog ili administrativnog socijalizma, po sovjetskom uzoru i u ime viših ciljeva socijalističkog integralizma, izgrađen velikodržavni centralizam u svim sferama gospodarskog i duhovnog života, što je imalo za posljedicu zaoštravanje međunacionalnih i međurepubličkih suprotnosti, osobito oko raspodijele investicionih sredstava koncentriranih u Federaciji.

– Da se odbacivanjem koncepcije etatističkog socijalizma – poslije sukoba sa Staljinom – te uvođenjem radničkog samoupravljanja (1950.) i komunalnog sustava, te Ustavnog zakona iz 1953, proklamiralo vraćanje na izvore svoje revolucije, pa ipak federacija zadržava centralistički monopol nad zakonodavstvom i nad sredstvima društvene reprodukcije, što potiče hegemonističko-integralističke tendencije, ali i nacionalne otpore.

– Novim Ustavom iz 1963. ojačane su republike kao nacionalni državno-pravni subjekti, a načelo samoupravnog upravljanja imalo je postati zalogom nacionalne ravnopravnosti. Tome je trebala poslužiti i privredna i društvena reforma iz 1965.

– Ipak, i u tim okvirima jačale su centralističko-etatističke i hegemonističko-unitarističke tendencije, do rankovićevskih deformacija u jačanju svemoćne službe državne sigurnosti, a tek uklanjanje Rankovića 1966. stvorilo je uvjete za stvarno jačanje federalizma i ravnopravnosti naroda.

– Korijenite političke i amandmansko-ustavne promjene 1968 – 1971. dovode do demokratizacije, ali i do ogorčenih sukoba birokratsko-dogmatskih centralističkih i nacionalno-demokratskih federalističkih tendencija, pa i do razbuktavanja međunacionalnih suprotnosti, za čije će uklanjanje biti otvoreni osnovi novim Ustavom iz 1974, kojim je uveden novi delegatski sustav samoupravnog dogovaranja do vrha Federacije (14) a republike postale gotovo kompletni državno-pravni subjekti.

No, da je i poslije toga još uvijek problem odnosa ili sukladnosti između ustavnih načela i prakse, evo nekih dokaza.

Pred 11. kongres SKJ 1978. član Predsjedništva SFRJ i SKJ dr. Vladimir Bakarić izjavio je za inozemnu javnost da se ne može isključiti da opet “može doći do različitih, čak i nacionalnih trvenja”, spomenuvši usput da je 1971. godine bila “izazvana nedovoljno brzim mijenjanjem političke strukture ove zemlje” (izjava C. G. Strohmu za Die Welt, Vjesnik, XXXIX, 11083, Sedam dana, 01. 07. 1978).

Pojačavanje savezne birokracije nakon 1974.

Iako je novim Ustavom iz 1974. znatno smanjen djelokrug Federacije, a povećana prava republika, došlo je ne do smanjenja, već do povećanja savezne uprave: od 1974. do kraja 1978. činovništvo u upravi Federacije povećano je za oko 40% (10449 na 14448), a broj imenovanih dužnosnika povećan je za svega dvije godine nakon Ustava čak za 43%, kasnije i znatno više.

Istodobno, raslo je i oduzimanje sredstava iz privrede za budžet federacije, što je suprotno intencijama Ustava. Tako savezna uprava – kako je izjavio Jakov Blažević, predsjednik Predsjedništva SRH – održava i dalje “inerciju odlučivanja u ime radnika i udruženog rada”, a isto tako da je “samoupravno sporazumijevanje” još uvijek samo “univerzalni princip” koji bi tek trebalo pretvoriti u praksu (NIN br. 1462, 14. 01. 1979; Vjesnik, XXXIX, 11232, 27. 11. 1978. i XL, 11348, 28. 03. 1979).

A evo kako misli o teoriji i praksi dr. N. Jovanov iz sindikata Jugoslavije: “Već 10 godina – svake godine barem tri puta – Predsjedništvo i Izvršni biro CK SKJ javno govore protiv dominacije financijskog kapitala, a on uvijek ostaje netaknut”, zbog toga što “moć države… neidentificirane sile”“samoupravljanje je samo fiktivno”, dodavši da se razlike u položaju pojedinih privrednih grana kreću od 1 do 15, pa čak i 25 puta, što stvara lošije uvjete za plaće i reprodukciju, i što su uzroci štrajkovima, kojih ima najviše u Hrvatskoj i Sloveniji, a kad izbiju, uklanjaju se povodi, ali uzroci ostaju (Vjesnik, XXXIX, Sedam dana, br. 25, 02. 09. 1978).

Svi ti, a i drugi primjeri iz proklamiranih načela i prakse bili su poznati, kada su od mene traženi intervjui, ali ih nisam iznosio iz razloga koje sam naveo, pa mi neka bude dopušteno pitanje, (15) kako se u usporedbi s naprijed navedenim izjavama mene može optuživati za ono što sam rekao?

Kao dokaz da ja nisam htio ništa “lažno ustvrditi” i “neistinito” i “zlonamjerno” prikazati – kad sam u svojim odgovorima izjavio da se “nacionalni odnosi izražavaju u nedovoljno usklađenim interesima između pojedinih naroda”, te da je za Hrvatsku problem pomanjkanja financijskih sredstava” za njezin razvitak i aktualno pitanje deviznog režima i pomorske privrede, već da sam time jedino blago ukazao na probleme koji dugotrajno postoje, koji su već imali ozbiljne i mogu imati i još teže posljedice, ako ih se ne bude djelotvorno rješavalo – izložit ću, na temelju svojih znanstvenih spoznaja, podsjećajući da je to predmet mojeg povijesno-istraživačkog rada, samo neke bitne činjenice.

Gospodarsko i ino zaostajanje Hrvatske

Zbog izrazito neravnopravnog položaja u monarhističkoj Jugoslaviji, te ustrajnosti etatističko-centralističkih tendencija u socijalističkoj zajednici, što se sve desetljećima izražavalo u nepoštivanju ekonomskih zakonitosti u gospodarskom životu, navlastito u voluntarističko-protekcionističkoj politici na području investicija državnog kapitala, poreznog, deviznog i vanjsko-trgovinskog režima, te u pretjeranom odlijevanju narodnog dohotka, Hrvatska je sve više relativno zaostajala iza razvitka drugih zemalja u Jugoslaviji, dospjevši do granica ozbiljne gospodarsko-kulturne i demografske stagnacije, pa čak i biološke ugroženosti.

Do takvog je stanja došlo zbog dugotrajnog djelovanja mnogih negativnih čimbenika. Na primjer, vrijednost fiksnog dijela društvenog bogatstva jugoslavenske privrede u međuratnom razdoblju (1919 – 1940.) porasla je u cjelini za 50%, ali na području Hrvatske samo 42%.

Ili, prosječna godišnja stopa rasta fiksnih fondova društvenog bogatstva bila je za cijelu Kraljevinu Jugoslaviju 1,9%, a na području Hrvatske 1,6%. Dinamika industrijskog razvitka u razdoblju 1929 – 1938. bila je: u Srbiji 44%, u Crnoj Gori 11%, u BiH 11%, u Sloveniji 10%, u Makedoniji 8%, a u Hrvatskoj 7%.

U razdoblju socijalističke izgradnje nastavljene su gotovo istovjetne tendencije: stopa rasta fiksnih fondova društvenog bogatstva (1946 – 1960.) (16) za cijelu SFRJ iznosi 4,1% a za SRH 3,7% godišnje.

I poslije obračuna s hegemonističkim centralizmom (1966.) nije došlo do bitnih promjena u favoriziranju jednih, a zapostavljanju drugih: od kredita Narodne banke SFRJ plasirano je u Srbiju 58%, a u Hrvatsku 16%. Rezultat takvog ulaganja desetljećima bio je da je potkraj šezdesetih godina od svih jugoslavenskih industrijskih kapaciteta bilo instalirano u Srbiji 46%, u Hrvatskoj oko 18%, u Sloveniji oko 17%, a u ostale tri republike 19%.

Odlijevanje narodnog dohotka iz Hrvatske, od ujedinjenja 1918. pa nadalje, iznosilo je više od 8% – u pojedinim razdobljima izvlačeno je oko 65% svih prihoda – i tek se u posljednje vrijeme smanjilo, ali je još uvijek prekomjerno (u prošlom petogodišnjem planu 1976 – 1980. samo za nerazvijene izdvajalo se blizu 3% narodnog dohotka, izravno 1,97% i još 0,93% posredstvom Federacije, što je u tekućem petogodišnjem planu tek neznatno smanjeno, na ukupno 2,68% društvenog proizvoda, a to je dakako samo dio ukupnih obveza).

Da je to glavnim uzrokom navedenog zaostajanja i zabrinjavajućeg stagniranja stanja Hrvatske, može se zaključiti po tome da – po sudu nobelovca J. K. Galbraitha i M. Friedmana – gornja podnošljiva granica odlijevanja narodnog dohotka može biti od 1-2%, dok već 4% ozbiljno ugrožava gospodarski i biološki razvitak zemlje u pitanju. Zbog toga se u svijetu općenito smatra da nisu realni oni apeli koji idu za tim da industrijske zemlje izdvajaju za razvitak nerazvijenih više od 1%.

Privredni razvitak Hrvatske trajno pogađa i to što i u poratnom, federativnom razdoblju u saveznoj vladi tradicionalno prevladava kontinentalno-dunavska gospodarsko-prometna orijentacija, slično kao što je to bilo i u međuratnom razdoblju, koje spada – kako se to kaže u Pomorskom zborniku, “u najpraznije razdoblje u novijoj povijesti” pomorskog razvitka na Jadranu. Sveukupnim mjerama ne potiče se, nego dapače sputava razvitak pomorske privrede: brodogradnje, trgovačke flote, lučke industrije, pomorskog prometa i prometnog povezivanja luka s unutrašnjosti.

(17) U sedamdesetim godinama, flota u svijetu rasla je po stopi od 8%, a u Jugoslaviji samo 2%, jugoslavenska trgovačka mornarica bila je 1969. na 19. mjestu na svjetskoj rang listi, a 1976. pala je na 22. mjesto, prevozeći svega 27% jugoslavenskog izvoza (1977), dok je kod drugih pomorskih zemalja prosjek iznad 50%. Opća zapostavljenost pomorske orijentacije osobito se osjeća na hrvatskom području. Hrvatske luke ostvaruju više od 80% jugoslavenskog pomorskog prometa (1977), a  u investicijama za modernizaciju sudjeluju jedva sa 40%.

Porazni podaci o hrvatskoj regresiji

Zbog dugotrajnih općih gospodarsko-političkih prilika, Hrvatska je dolazila u sve nepovoljniji položaj prema drugim zemljama Jugoslavije; postupno se smanjivao njen udio u bitnim čimbenicima nacionalno-gospodarskog razvitka i moći. Tako se npr. u razdoblju od nepunih pola stoljeća (1925 – 1971.) udio Hrvatske u okviru Jugoslavije bitno smanjio: u stanovništvu od 28% na 21%, a Srbije povećao od 22% na 25%; u industriji od 33% na 18%, a Srbije od 20% na 35%; u bankovnom poslovanju od 51% na 17%, a Srbije od 25% na 52%; i u veletrgovini u Hrvatskoj od 55% na 7%, a Srbije od 15% na 86%.

Smanjenje prirasta stanovništva

Opće gospodarske i političke prilike, sa svojim odrazom na nacionalnu psihu, poprimile su osobito zabrinjavajuće dimenzije zbog svog sve negativnijeg utjecaja na demografsko kretanje hrvatskog pučanstva: iz godine u godinu rasla je ekonomska emigracija, a padao je natalitet. Već između dva rata dolazi do osjetnog smanjenja prirasta hrvatskog pučanstva, pa za razdoblje 1921 – 1931. iznosi svega 9,5 promila godišnje. Između popisa 1931. i 1948 – zbog posljedica drugog svjetskog rata – stanovništvo SR Hrvatske smanjilo se za nešto više od 1 promila, dok se stanovništvo ostalog dijela Jugoslavije uvećalo u tom razdoblju za 12,2%!

Posljednjih desetljeća još se više zaoštrava tendencija stalnog smanjenja prirasta stanovništva: u vremenu od 1948 – 1953. godišnji prirast je 8,1 promila, 1953 – 1961. pada na 6,9 promila; od 1961 – 1971. na 6,2 promila, a od 1977. na svega 4,6 promila.

Činjenica je da je prirast stanovništva Hrvatske u 19. stoljeću išao “gotovo uporedo s europskim stanovništvom“ (V. Stipetić), dok je u XX. stoljeću osjetno sporiji ne samo od svih naroda Jugoslavije, nego je i manji od onog i cijeloj Europi, pa i u svijetu!

(18) Problem reprodukcije pučanstva zaoštrava se do razine ugrožavanja biološkog opstanka hrvatskog naroda, osobito stoga što ne jenjava rast ekonomske emigracije. Dvije trećine stalne ekonomske emigracije su iz Hrvatske, a potkraj šezdesetih godina stopa emigracije, popevši se na 5,5%, nadvisila je čak stopu nataliteta, postavši najviša na svijetu (osim Puerto Rica).

Povećavanje broja emigranata

U milijunskom broju privremeno zaposlenih iz SFRJ u Europi u početku je bilo daleko najviše hrvatskog pučanstva, a i danas ga ima nerazmjerno više: 40 – 60%, računajući i ono iz BiH. Iz te privremene ekonomske emigracije što dijelom postaje stalna, novači se i politička emigracija, a jamačno, nije nimalo slučajno što oko 60% otpada na hrvatsku emigraciju.

Do spoznaje svih iznesenih činjenica – na kojima sam zasnivao svoje sudove, ne spominjući ih u ovakvom obliku – dolazi se na temelju statističkih podataka i zaključaka što  su ih u svojim radovima i analizama iznijeli mnogobrojni znanstveni i politički radnici (R. Bićanić, M. Mirković, S. Lovrenović, I. Vinski, Š. Đodan, M. Veselica, H. Šošić, V. Stipetić, M. Korenčić, D. Vojnić, M. Rendulić, V. Bakarić, J. Blažević, J. Sirotković, V. Holjevac, M. Tripalo, S. Dabčević-Kučar, D. Haramija, I. Perišin, D. Bilandžić i dr). Svaki ozbiljan, razborit i dobronamjeran čovjek, koji se na bilo koji način suočava s tom problematikom, mora polaziti od osnove da sve to zahtijeva dalje svestrano i pomno proučavanje radi pronalaženja najprikladnijih rješenja za sustavno, dugoročno otklanjanje uzroka takvom stanju, ako se žele izbjeći ozbiljnije gospodarske pa i političke krize.

U svezi s inkriminacijom da sam “lažno ustvrdio” da “postoji problem srazmjernog sudjelovanja”  Hrvata u vojsci i u Savezu komunista, što bi također trebalo biti dokazom da “uporno i dosljedno ponavljam tvrdnje pomoću kojih se neistinito prikazuju društveno-političke prilike u SFRJ”, iznosim sljedeće činjenice.

Nacionalni sastav JNA

Kad je riječ o problemu nacionalnog sastava JNA, neka mi bude dopušteno podsjetiti da mi je to osobno veoma dobro poznato, s obzirom na dužnost što sam ih obavljao od 1945. do 1961. u (19) Ministarstvu (Sekretarijatu) narodne obrane i Generalštabu JNA, no ja ću i ovdje iznijeti samo ono što je javno publicirano.

U starješinskom kadru JNA ima oko 15% Hrvata, a “jedno vrijeme – i po riječima dr. D. Dragosavca 1978 – bilo ih je znatno više”. Da je neposredno poslije rata u JNA bilo ne samo “znatno više” hrvatskih kadrova, nego i razmjerno više od drugih, može se zaključiti i po tome što je u jesen 1944. (pred završne operacije za oslobođenje Srbije i drugih istočnih dijelova) od ukupno 9 korpusa NOV Jugoslavije pod Glavnim štabom Hrvatske bilo pet korpusa, a i po tome što je po prvim statistikama u Hrvatskoj više od 40% članova Saveza boraca NOR Jugoslavije. Pa iako je od toga oko trećine bilo Srba, a Hrvata oko dvije trećine, to govori da su Hrvati iz rata i revolucije izišli s razmjerno većim udjelom u revolucionarnom i starješinskom kadru, a sad je stanje stubokom drugačije.

Nacionalni sastav savezne uprave

Slično je i s prilikama u Saveznoj upravi (i ustanovama Federacije): 1978. bilo je svega 6% Hrvata, a 1969 – kad je javnost prvi put pobliže upoznata s nacionalnih sastavom federalne uprave – bilo ih je ipak nešto više – 8,6%, naprama 73,6% Srba, 7,2% Crnogoraca, 3,8% neopredijeljenih i 6,8% svih ostalih (Ekonomska politika, Beograd, br. 847/1969).

Koliko su zabrinjavajući iznijeti podaci o nacionalnom sastavu JNA i Savezne uprave, svjedoči i to što ih je beogradski NIN br. 1419 od 19. 03. 1978. objavio pod naslovom “Opasne stvari”, u rubrici “Kongresne teme”. U razmatranju nacionalnog sastava Saveza komunista valja podsjetiti da je povijesna važnost toga pitanja – o čemu svjedoče iskustva svih višenacionalnih zajednica – u tome što ono samo po sebi nedvojbeno odražava kako značajke međunacionalnih odnosa, tako i sveukupnost obilježja vladajućih struktura.

Nacionalni sastav članstva Saveza komunista

Neposredno poslije rata, 1946, članstvo SK Hrvatske (KPH) iznosilo je 30,7% od ukupnog članstva SKJ (KPJ). To je bilo oko 8% više od postotka pučanstva, a bilo je odraz razmjernog većeg udjela stanovništva Hrvatske u NOP i revoluciji, od nekih drugih republika. Međutim, iz godine u godinu, taj će se omjer postupno sve više smanjivati, pa će već pedesetih godina biti ispod postotka stanovništva; godine 1963. članstvo SKH (20) iznosit će 21,1%, da bi 1975. palo na 18,3%, a 1978. na svega 17% od ukupnog članstva SKJ (Statistički godišnjaci Jugoslavije, NIN, Beograd, br. 1419, 19. 03. 1978.)

U vrijeme 8 kongresa SKH (1978), od 282.515 članova bilo je: Hrvata 64,2%, Srba 24,2%, “Jugoslavena” 7,4%, te ostalih 3,8% i neopredijeljenih 0,4% (Vjesnik, XXXIX, 11018, 24. 04. 1978.) To znači da je u odnosu na nacionalni sastav SRH, Srba bilo više negoli dva puta, a Jugoslavena čak pet puta više od Hrvata u Savezu komunista Hrvatske. Ili, član SKH je svaki četvrti “Jugoslaven”, svaki deveti Srbin, a tek svaki dvadeseti Hrvat!

Sličnu, nacionalnu neravnomjernu sliku daje i sastav SKJ u cjelini. U doba 11. Kongresa (1978.) SKJ  je imao oko 1,629 milijuna članova, ili 7,5% od stanovništva SFRJ. Iznad tog prosjeka viši je postotak: kod Crne Gore 10,3%, Srbije (uže) 9,9% i Vojvodine 9,1%, a niži kod BiH (s tim da je kod Srba viši, tj. 9%, a manji kod Muslimana 6% i pogotovo Hrvata 4,1%), zatim još manji kod Hrvatske 6,2% (ali Hrvata samo 4,9%), te Makedonije 6,1%, Slovenije 5,6% i Kosova 4,9% (ali sa znatno manjim postotkom Albanaca).

Iz toga proizlazi da u SKJ ima brojno i procentualno najviše, čak razmjerno i dvostruko više Crnogoraca i Srba, a manje, znatno ispod prosjeka, Makedonaca, Muslimana i Slovenaca i čak dvostruko manje Hrvata i Albanaca. (Izračunato prema objavljenim podacima s republičkih kongresa i 11.Kongresa SKJ i demografskih statistika.)

Izloženi podaci nisu, dakako, jedini koje bih mogao predočiti kako se od kongresa do kongresa SKJ provode u život deklarativne odluke, osobito na područjima očitovanja nacionalne ravnopravnosti, pa se očito, samo po sebi, nameće pitanje na kakvim se onda osnovama zasniva inkriminacija optužbe zbog primjedbe o nepotpunom skladu proklamiranih načela i prakse, ili o problemima međunacionalnih odnosa.

Deja vu: zastupanje hrvatskih interesa – nacionalizam, separatizam, ustaštvo…

Što se tiče inkriminiranja mojih riječi; da se represijama i progonima “nikakvi, a najmanje nacionalni problemi ne mogu riješiti, nego samo još više zaoštriti”; zatim da bi “trebalo promijeniti situaciju” u kojoj se “svako postavljanje hrvatskih nacionalnih problema i interesa(21)odmah generalizira kao nacionalizam, seperatizam, pa čak i ustaštvo, pa se onda i hrvatski revolucionari povezuju s nekakvim profašističkim elementima… što je potpuno besmisleno” – moram ustvrditi da su te moje ocjene izraz dubokog znanstvenog osvjedočenja iz sveukupnog iskustva kako hrvatske, tako i opće povijesti.

Od bezbrojnih primjera, u kojima se sve to očituje, iz bliže nam povijesti, dovoljno je podsjetiti na pogubne posljedice pogrešnog odnosa, navlastito, prema hrvatskom nacionalnom pitanju (uz druga) u monarhističkoj Jugoslaviji.

Dalje, zar nisu potresne promjene u Hrvatskoj, poslije Karađorđeva, a zatim i u Srbiji, Sloveniji  i Makedoniji, provedene s obrazloženjem da se time uklanjaju zapreke i stvaraju bolji, potrebni uvjeti za rješavanje ne samo međurepubličkih sporova i odnosa između federacije i republika, nego i bitnog pitanja samoupravljanja – ovladavanjem viškom rada ili sredstvima reprodukcije od neposrednih proizvođača i udruženog rada?

Kakvi su rezultati postignuti poslije toga, u proteklom desetljeću, može se zaključiti iz već navedenih izjava i ocjena dr. V. Bakarića i J. Blaževića, a evo i nekih još posve određenih činjenica.

Primjeri disfunkcije društvenog sustava

O promjenama u konkretnoj stvarnosti, tj. praksi udruženog rada i neposrednog samoupravljanja, govori izjava sekretara općinskog komiteta SK Rijeka (ing. Davora Mihovilovića), da je “u proteklih 4 – 5 godina stopa reproduktivne sposobnosti privrede pala za 400%”, da je izdvajanje za proširenu reprodukciju smanjeno od 29,5% u 1975. na 18,9% u 1978, a istodobno su rasle ugovorene obveze privrede, npr. kamate na kredite su veće za 85%.” (Vjesnik, XI, 11626, 08. 01. 1980).

Očito na temelju analize problema što proizlaze iz takvog stanja, na sjednici CK SKJ prosinca 1980. u referatu A. Marinca ustvrđeno je:

“Postavlja se pitanje: koji su to razlozi da – za gotovo deset godina od ustavnih amandmana, šest godina od Ustava, a četiri godine od Zakona o udruženom radu – nismo uspjeli postići značajniji zaokret u oživotvorenju prolaznog suštinskog opredjeljenja da radnik u OOUR-u odlučuje o cjelokupnom dohotku? Kako inače objasniti otuđeno odlučivanje o sredstvima u bankama i SIZ-ovima… a posebno ponašanje u monetarno-kreditnoj i emisionoj politici… velik dio primarne emisije koristi se za financiranje deficita budžeta federacije…

(22)Monetarnom i kreditnom politikom stvaraju se ponovno anonimni kapitali i vrši preraspodjela dohotka izvan udruženog rada. Moramo biti svjesni da svi ostaci otuđenog odlučivanja o dohotku i društvenoj reprodukciji i materijalno neraščišćeni odnosi u našoj zemlji predstavljaju i potencijalni izvor konflikata u međurepubličkim i međunacionalnim odnosima. Zabrinjava što se, i pored političkih opredjeljenja, stanje sporo mijenja…” (Vjesnik, XLI, 11953, 05. 12. 1980).

To je ne samo po sadržaju nego i po riječima gotovo istovjetno onima što su pred desetak godina postavljali zahtjeve za rješavanje baš tih pitanja, i za “čiste račune“.

Na istoj je sjednici još utvrđeno da se smanjuje udjel SFRJ u svjetskom izvozu (od 0,57% u 1966. pao je na 0,45% u 1979. godini), a isto tako i u svjetskom uvozu; da je povećan platni deficit a stupanj zaduženosti zemlje dostigao zabrinjavajuće granice; te da se unutar jedinstvenog jugoslavenskog tržišta smanjuje međurepublički promet: od 27,7% u 1970. u odnosu na cijeli promet pao je na 22,9% u 1978.godini (isto).

Mislim da bi svako daljnje navođenje činjeničnih podataka, radi obrazloženja opravdanosti mojih tvrdnji, bilo suvišno.

Propast monarhističke Jugoslavije

U svojim odgovorima, u inkriminiranim intervjuima, spomenuo sam da osim problema što su istovjetni za socijalističko društvo u cjelini, dotično za svu SFRJ, na hrvatskom tlu ima i nekih posebnih, i to kao u sferi materijalnog tako i duhovnog života, koji su aktualni osobito s toga što nepovoljno djeluju na oblikovanje psihe hrvatskog nacionalnog bića. Iako, jamačno i u našem slučaju, materijalno-ekonomski čimbenici imaju prvorazredno značenje, jer su oni, ne samo po marksističkoj teoriji, podloga sveukupnom povijesnom razvitku, ipak za znanstveno razmatranje nema spora da na povijesno-društveni razvitak i u nacionalnim i međunarodnim dimenzijama, isto tako svestrano djeluju, a ponekad i presudno utječu, i svi čimbenici društvenog života čovjeka i naroda: od povijesno-političkih i kulturno-idejnih (vjerskih) do pravno-etičkih, psiholoških itd.

Primjer za to nam pruža i sudbina monarhističke Jugoslavije, u kojoj su svi ti čimbenici – u prvom redu u hrvatsko-srpskim odnošajima – doveli do takve raspirenosti međunacionalnih suprotnosti da je u agresiji osovinskih sila doživjela ne samo katastrofalan vojnički slom, nego i potpuno moralno-političko rastrojstvo i državno rasulo.

Neuspjeh Banovine hrvatske

Činjenica, da je do toga došlo usprkos pokušaju vodstva Kraljevine Jugoslavije i (23) hrvatskog seljačkog pokreta da riješe hrvatsko pitanje sporazumom u zadnji čas, pred rat, upućuje na zaključak da je to bila posljedica jaza stvorenog dugotrajnim procesima, koji se nije mogao na brzinu premostiti polovičnim, nedovoljno demokratskim i kompromisnim rješenjem.

A činjenice, pak: prvo, da je rješenje nacionalnog pitanja bilo preduvjet za pobjedu NOP u Jugoslaviji; drugo, da je izgradnja bezklasnog, socijalističkog i samoupravnog društva imala stvoriti društvene pretpostavke za konačno otklanjanje svih izvora i uzroka nacionalnih proturječnosti; i treće, da je usprkos tome došlo najprije do jačanja etatističko-centralističkih, a potom i hegemonističko-unitarističkih i nasuprot njima nacionalističkih tendencija, svjedoči, jamačno, da nacionalno pitanje i u socijalističkom društvu ostaje važnim, pa i prvorazrednim čimbenikom.

Da se represivna hegemonističko-unitaristička politika iz Rankovićeva doba veoma negativno odražavala na političko raspoloženje hrvatskog pučanstva, to nije teško zaključiti, ali je, jamačno, teže procijeniti kakve je sve posljedice ona ostavila u samoj njegovoj psihi. O razmjerama njezina učinka možemo suditi po tome što se očitovala u svim sferama svakodnevnog života – od gospodarstva do kulture i od državne uprave do športa, ne ispuštajući ni jedno pitanje prošlosti ni budućnosti.

Posljedice djelovanja Rankovićeve UDB-e

Da bi vi mogli predočiti kakvu je široku i tešku moru osjećao hrvatski čovjek, pritisnut hegemonističkom politikom, podsjetimo da je u SRH bilo npr. u redarstvenim spiskovima više ljudi nego što ih je uopće bilo zaposlenih (oko 1,3 milijuna) – očito kao nepovjerljivi i nepodobni, ili prijeporno sumnjivi, te da je u BiH svako očitovanje hrvatske nacionalne svijesti bilo žigosano i progonjeno kao fašističko ustaštvo, što je ponukalo Cvijetina Mijatovića (sadašnjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ) da izjavi, da kao komunist i kao Srbin osuđuje postupke s Hrvatima.

Da je sve to, kao i kasnije poistovjećivanje gotovo svake odlučnije obrane hrvatskih interesa, na bilo kojem području, s nacionalizmom i separatizmom, zatim takve prilike što su dovele do obustave rada Matice hrvatske, kao najstarije kulturne institucije, dok matice drugih naroda primaju politička priznanja i odlikovanja, te do žigosanja i onemogućivanja rada (24) istaknutih revolucionara, političara i intelektualaca, ali i običnih ljudi – ostavilo duboke tragove u psihi hrvatskog pučanstva, vidi se navlastito iz navedenih primjera sve većeg nesrazmjera u zastupljenosti Hrvata u vladajućim strukturama.

Zatim, iz činjenica najveće ekonomske, te najbrojnije i – kako se jednom izrazio dr. V. Bakarić – “najgore političke” emigracije, a pogotovu iz krajnje zabrinjavajućeg demografskog opadanja hrvatskog stanovništva.

Sve te činjenice nedvojbeno skreću pozornost na to da je u hrvatskom nacionalnom biću nastalo stanje oslabljene vitalnosti, ali i uzburkane zdvojnosti. Do postupnog smanjenja nacionalne vitalnosti dolazi uvijek zbog individualnog i kolektivnog gubljenja životnih poticaja i vizija. Kad se pokoleba, ili izgubi, povjerenje u vrijednost ideala, ili u mogućnost dostignuća osobnih, društvenih ili nacionalnih ciljeva na rođenom tlu, onda raste osjećaj bezvoljnosti i dezorijentiranosti, nezainteresiranosti i ravnodušnosti, nesigurnosti i izgubljenosti, pa čak i beznadnosti i straha; ali s druge strane, gomilaju se kako osjećaj zdvojnosti i ogorčenosti, pa i rušilačkog očajništva, te spontanog i promišljenog otpora po zakonima biološkog samoodržanja.

U takvom stanju iživljene su i napuštene sve iluzije, i na njima se, kao i na bilo kakvim nestvarnim pretpostavkama ili voluntarističkim premisama, ne može više graditi nikakva budućnost, a niti spašavati prošlost.

Moje je duboko uvjerenje, da se isto tako kao čovjek pojedinac i cijeli narod može pokrenuti iz takvog kriznog stanja, letargije i hirovite zdvojnosti, jedino dosljednim uklanjanjem svih uzroka što su doveli do toga, te sustavnim stvaranjem uvjeta da se vrati vjera u mogućnost afirmacije vlastite volje, u svrhovitost naprezanja svih svojih stvaralačkih sila radi oživotvorenja svojih ciljeva i osiguranja svog ljudskog i nacionalnog dostojanstva u vlastitoj domovini, u slobodnom i skladnom suživotu s ostalim narodima, na dobrobit svoje ali i cijele zajednice.

Jedino zabrinutost zbog izloženih problema i profesionalnog (25) razmišljanja o nužnosti njihovog rješavanja – u interesu ne samo Hrvatske nego i cijele SFRJ – a ne nekakve “zle namjere”, potakle su me da ih spomenem u svojim odgovorima, ali ne ulazeći potanje niti u njihovu kvalifikaciju niti u raščlambu, kakvu sam i ovdje sam ovlaš ocrtao.

“Pluralizam socijalističke misli”

Što se tiče inkriminacija zbog onih mojih misli – u sva tri intervjua – u kojima se zauzimam:

– za dalje nadilaženje u našem samoupravnom društvu onih dogmatskih načela, koja “ne daju dovoljno prostora za demokratsko sagledavanje i rješavanje” svih društvenih i nacionalnih problema;

– za “pluralizam socijalističke misli”;

– za potrebu dosljedne usklađenosti unutarnje i vanjske politike, kad je riječ o načelima osiguranja temeljnih ljudskih sloboda i nacionalne jednakopravnosti;

želim podsjetiti da sam do tog osobnog uvjerenja došao i kao pripadnik socijalističkog pokreta i kao istraživač suvremenih povijesnih kretanja, i posebno, da sam uvijek isticao da se za sve to zauzimam “u okviru socijalističkog društva”, imajući na umu postojeći ustavni poredak. A kao obrazloženje, mogu u najkraćim crtama navesti – ako socijalističko društvo želi riješiti probleme svoje normalne reprodukcije, ili konkretnije probleme produktivnosti i racionalnosti u industrijskoj i poljoprivrednoj proizvodnji, dotično napretka u svim sferama tvarnog i duhovnog života, ono mora pronaći putove da ukloni sve što sputava i ograničava inicijativu i stvaralačke sposobnosti, dostojanstvo i integritet čovjeka kao pojedinca i svakog naroda kao cjeline.

Dijelim mišljenje onih, koji smatraju da se to može postići jedino na taj način, ako i socijalističko društvo uključi u svoje postulate univerzalna načela o priznanju i poštivanju temeljnih ljudskih prava i demokratskih sloboda, do kojih je čovječanstvo došlo u svom razvitku, te o prihvaćanju koegzistencije različitih ideja i pluralističke demokracije, jer u današnjem nuklearnom svijetu, svaka isključivost prijeti katastrofom.

(26) Pretpostavka za to je nadilaženje političkog totalitarizma i monopolizma, na dogmatskim shemama staljinizma, ali i na onim iživjelim osnovama lenjinizma što su imale svoje opravdanje u druga vremena i u drugim prilikama, na početku, ali ne i na kraju ovog stoljeća, kada su društveno-političke prilike u svijetu stubokom drugačije, i kad se već nakupilo dovoljno dokaza da je svaki isključivi monopolizam povijesno neodrživ, jer je štetan ne samo za unutarnji društveni razvitak socijalističkih zemalja, već i za međunarodne odnose i mir u svijetu.

Prisjetimo se staljinističkih progona ili “čistki” u SSSR i u istočno-europskim zemljama u nedavnoj prošlosti, koje u blažim oblicima traju u svim socijalističkim zemljama do danas, a iz međunarodnih odnošaja – intervencije sovjetske oružane sile u Mađarskoj, Čehoslovačkoj i Afganistanu.

Današnji potresi u Poljskoj i u Kini na najočitiji način svjedoče o tome da socijalistička društva, ustrajući na starim strukturama i dogmatskim teorijama o nezamjenjivosti jednostranačkog monopolitizma i monopolizma, upadaju u sve složenije i teže krize. Na nehuman način smjenjuju se komunistički prvaci; dojučerašnji suradnici u istim vrhovnim tijelima afirmiraju se na bezočan način kao jedini krivci, pa čak optužuju i osuđuju kao neprijateljski elementi na najteže kazne. No, problemi ostaju i novi krizni potresi javljaju se u gotovo redovitim ciklusima.

Ni u socijalističkoj Jugoslaviji, u kojoj je poslije sukoba sa Staljinom najprije došlo do preispitivanja lenjinsko-staljinističkih metoda socijalističke izgradnje, i gdje se uvođenjem samoupravljanja pošlo u traženju novih putova, nismo izbjegli zakonitosti kriznih potresa u komunističkim redovima: krajem četrdesetih godina imali smo obračun s dogmatskim staljinistima i informbirovcima, pedesetih godina s Đilasovim anarho-liberalizmom, šezdesetih godina s Rankovićevim hegemonističkim unitarizmom, a sedamdesetih s nacionalizmom, liberalizmom, tehnokratizmom… bez obzira što je riječ o veoma različitim uzročno-posljedičnim pojavama, očito je da je samoupravljanje još daleko od toga da bude takav sustav “demokracije neposrednih proizvođača” koji bi uklonio neizbježnost i takvih i svih drugih popratnih pojava u socijalističkom društvu.

U međuvremenu, u svezi s općim tendencijama razvitka u svijetu, a posebno sa zaoštravanjem u međunarodnim odnošajima, te novih spoznaja u svjetskom socijalističkom pokretu, u Europi je proklamirana ideja “eurokomunizma” o prihvaćanju “pluralističke demokracije”, (27) kao osnovnog demokratskog puta u socijalizam, a u SFRJ je (1977.) prihvaćena Kardeljeva teorija o “pluralizmu samoupravnih interesa”, kao osnove daljeg samoupravnog razvitka.

U Poljskoj je općim pokretom radničke klase, u jedinstvu sa svim slojevima poljskog naroda, došlo do osnutka nezavisnih sindikata, što je bez obzira na krajnji ishod, nedvojbeno povijesna pojava zbog ograničavanja monopola vladajuće komunističke stranke u jednoj socijalističkoj zemlji sovjetskog bloka. U Kini novi državni prvaci poslije osude “četveročlane bande” zbog zlodjela u “kulturnoj revoluciji” i procjenjivanja zasluga i grešaka “velikog vođe i kormilara” Mao Ce Tunga, govore o potrebi demokratizacije zemlje, kao preduvjetu za sveukupni razvitak.

Sve te pojave i tendencije učvrstile su me u uvjerenju da bi za dalji razvitak našeg socijalističkog društva bilo neophodno da se načelo “pluralizma samoupravnih interesa” dosljedno proširi i na prihvaćanje načela pluralizma socijalističke misli. Priznanje “pluralizma samoupravnih interesa” je polovično, ono podrazumijeva samo materijalnu sferu, a očito je da bez uključivanja u taj pluralizam i duhovne sfere nema ni takve socijalističke demokracije, koja bi podrazumijevala i univerzalna dostignuća ljudskih prava i građanskih sloboda, bez kojih, jamačno, nema ni demokratske rasprave o spornim i otvorenim pitanjima, a kao što sve povijesno iskustvo dokazuje: ne može biti ni prave slobode čovjeka, ni harmoničnog društva, niti slobode i suverenosti naroda, niti sklada i mira u međunarodnoj zajednici.

Namjesto zaključka

Ako je pluralizam misli i ideja bio pretpostavkom društveno-političkog razvitka u dosadašnjoj povijesti čovječanstva, onda je razumljivo da bi ta zakonitost morala imati svoju vrijednost i za socijalističko društvo, koje bi naročito moralo odbacivati svaku ograničenost i stagnaciju. Mnogi znaci govore da takva spoznaja – o nužnosti demokratskog razvitka pluralizma socijalističke misli – dobiva sve više pobornika i u svijetu i u našoj zemlji. O tome svjedoči i misao A. Grličkova (člana Predsjedništva CK SKJ), koju kao moto uzima J. Stanič, slovenski pisac knjige “Raspuća komunizma”, a prenosi je u zagrebačkom listu: “Uvjereni smo da socijalizam, ako ne bude još šire usvajao pluralizam različitih socijalističkih alternativa, neće postajati svjetskim procesom i nakon toga svjetskim sistemom” (Start br. 311, 24. 12. 1980, str. 74).

Budući da živimo u svijetu koji je do te mjere postao jedinstven i međuovisan da se i unutarnja zbivanja u perifernim zemljama odražavaju na povećanje neizvjesnosti i zaoštrenosti u međunarodnim odnosima, posebnu pozornost zaslužuje problem sklada između proklamiranih načela i prakse kako u unutarnjoj tako i u vanjskoj politici SFRJ.

Da u tom pogledu ima problema vidjelo se iz osvrta na ovu optužbu. A da je dosljedno oživotvorenje u unutarnjem životu onih načela za koja se SFRJ zauzima u međunarodnim odnosima uopće, a posebno u pokretu nesvrstanih i među socijalističkim zemljama, od prvorazrednog značenja njezinu i unutarnju i međunarodnu stabilizaciju, a osobito zbog njezina delikatnog geopolitičkog položaja između Istoka i Zapada, o tome ne bi trebalo biti dvojbe.

A to je bio smisao i te natuknice u mojim odgovorima.

Dr. Franjo Tuđman

Na koncu, što reći?

Podvući crtu, zbrojiti i oduzeti, umnožiti i podijeliti… pa utvrditi da Srbi i država Srbija oduvijek (“Do istrage naše, ili vaše”, 1902), a relativno najkraće od 1918. godine, pa sve do 1990. i dana današnjeg, posve svejedno u kakvoj državnoj zajednici, u kakvom društvenom uređenju, kakvim političkim, međunarodnim i inim odnosima, čine sve što mogu da podjarme, porobe, asimiliraju, fizički unište i istrijebe Hrvate i hrvatski narod?

Da su ustaše bili borci za slobodu, opravdana reakcija na desetljeća srpskog državnog terora? Da su Pavelić i NDH pobili premalo Srba?

Povesti se za tim sirenskim, sotonskim, ratnohuškačkim zovom koji ovim nesretnim dijelom svijeta vlada okovima uma, pa poput odnarođenih, zabludjelih, beznadnih posrbica raznih beškera, jergovića i modrićki, ili dežulovića i čulića, samo u dijametralno suprotnom smjeru, tvrditi, dokazivati i obrazlagati da su Srbi narod urođenih četnika, genetskih genocidnih koljača i ubojica, vječni, nepopravljivi, neizlječivi, protuhrvatski arhineprijatelji..?

Ne.

Naravno da ne. Ja sam put, istina i život, rečeno je, ljubi neprijatelja svojega i čini dobro onome koji te mrzi, rečeno je. Okreni drugi obraz, oprosti, pokušaj, uvijek se može, nikad nije kasno, imaj nade. Hoću.

Jesam, mnogo puta. U leđima mi noževi, ali opet ću.

Zbog svoga hrvatskog naroda i svoje hrvatske zemlje, zbog Josifa Runjanina koji je uglazbio najljepšu našu, zbog Svetozara Pribičevića koji je prešao puni krug pakla od istrjebitelja Hrvata do čovjeka kojemu su se oči širom otvorile u svjetlo istine, zbog gospođe Olge Carević čija pisma sam čitao kao zavoje ranjene duše u studenim, blatnjavim rovovima diljem Slavonije i Bosne, zbog D. Ž, Srbina koji je u ZNG otišao prije mene, i s kojim sam davno, kao student, proveo najveselija, najinteligentnija i najluđa pijanstva u životu, zbog Z. R, Srbina ljudine na čijemu grobu svake godine na Sve svete palim svijeću, zbog S. S, Srbina koji je takav čovjek, da bi ovo bila sretnija zemlja, da je više takvih Hrvata… a najviše, zbog svoje žene i svoje djece, koje volim toliko, da bih umro za jedan jedini njihov otkucaj srca.

Ónen i-Estel Edain. Ú-chebin estel anim.

Hrvati i Srbi su braća. Abel i Kain, Kain i Abel, ono što je bilo, nek’ ne bude više nikad.

Oni među nama i oni među vama, braćo, koji istinski vjeruju, pa u Boga, Marxa ili štogod drugo, svejedno, nebitno, razumjet će. Izaći ćemo iz tame i mraka, braćo, ovo zlo koje nas okiva stoljećima nestat će, ostat će za nama. Samo moramo učiniti prvi korak ka svjetlu, posegnuti u svoja srca iskreno, tvarno, vjerno, bez primisli, na štetu ničiju, na korist svih, zanijekati okove – i pružiti ruku.

Bez oklijevanja, braćo, bez straha, da mi je i dolinom smrti poći, zla se ne bojim, jer ti si sa mnom, svatko od nas, prvi, uzdignuta čela, čista obraza, sam.

Evo je.

[Rasprava]

Smrtni strah od Tuđmana

Mnogi još dvoje kakav značaj i utjecaj ima, ili će imati, iznenadno i upravo šokantno Kosoričino i HDZ-ovo postavljanje prof. Miroslava Tuđmana, sina prvog hrvatskog predsjednika, na visoko drugo mjesto na HDZ-ovoj listi u prvoj izbornoj jedinici, dakle njegov praktično sigurni ulazak u Sabor.

Nikakve dvojbe više nema.

Radi se o punom pogotku. Koliku je silnu nevjericu, stravu i užas taj potez izazvao u krugovima “detuđmanizatora”, haaških pokajnika i inih zastupnika jugoslavenskih i srpskih interesa u Hrvatskoj, a i šire, pokazuju desetine i stotine novinskih tekstova, interviewa i medijskih priloga u zadnjem tjednu koji se svi više-manje vrte oko Tuđmana, i koji su kulminirali upravo u dane obilježavanja vukovarske tragedije.

Podsjećam, drug Šprajc je u središnji Dnevnik HTV-a pripustio prilog u kojem prvo očajni i zavedeni vukovarski novinar Siniša Glavašević, par dana prije pada grada, optužuje kompletni tadašnji hrvatski državni vrh, predsjednika, vladu i Sabor da između njih i četnika “nema razlike”, a potom slijede fragmenti razgovora Dedakovića i Tuđmana, kojima se izravno sugerira da je bešćutni Tuđman svjesno i namjerno Vukovar, osobito vukovarsku djecu, ostavio na cjedilu.

Poruka je jasna – za vukovarske užase nisu krvi Srbija, Milošević, deseci tisuća srpskih vojnika, paravojnih četnika i stotine JNA tenkova i topova, nego Tuđman.

Zamislite vi to.

Koliki je to jezivi strah i užas, bogo dragi. Strah od Franje Tuđmana, koji je nakon Bakerove i svjetske javne potpore očuvanju SFRJ u lipnju 1991. i praktičnog odobrenja JNA vojne intervencije, u svega sedam slijedećih mjeseci bukvalno ni od čega stvorio međunarodno priznatu neovisnu Hrvatsku. (Da ni ne spominjem što im je učinio 1995.) Strah od hrvatske pomirbe, hrvatskog jedinistva, sposobnosti, uspješnosti, hrvatske snage i pobjede. Strah od već 12 godina mrtvog čovjeka.

Pa makar i od njegovog sina, koji nikada nije bio član HDZ-a, koji se u vrijeme svoga oca uopće nije bavio politikom, zapravo i nema njegovu karizmu i uopće nije političar.

Šprajcov prilog je, naravno, smišljen i izrežiran, pa čak dijelom i montiran u beogradskoj SDB radionici “Opera”, još u vrijeme najgore srpske četničke agresije na Vukovar 1991. godine. Nesretni Glavašević blage veze nije imao u kakvom je okruženju Vukovar i kolika je srpska vojna sila na njega navalila, koliko je teško bilo na drugim hrvatskim bojišnicama, ni u kakvom su bijednom stanju hrvatske oružane snage. Vukovar je ostao praktično prepušten sam sebi, razoren, slomljen, poražen. Dedaković se premjestio u Vinkovce još početkom listopada, a Borković je iz grada otišao 16. studenog, dva dana prije pada.

Ne, ne osuđujem ih. Čak ni nakon svih pritupih egoističnih bljuvotina koje smo zadnjih dana čuli od Borkovića. Tko god je tada bio na hrvatskoj strani, tko god je tada nosio hrvatsku uniformu i oružje, zna kako je to bilo – kakvi su to neljudski uvjeti bili. Hrvatska na koljenima, bez ljudi, organizacije i oružja, fizički rasječena na tri dijela, pregažena od JNA četnika, nepriznata, izdana od međunarodne zajednice koja nam je namjesto pomoći uvela embargo na uvoz oružja i čiji su nam promatrači “sladoledari”, nakon pada Vukovara, javno davali još najviše nekoliko tjedana.

Bio je to čisti jad, nemoć i kaos u kojem su nam neusporedivo nadmoćniji i jači Srbi u svega četiri posljednja mjeseca 1991. godine oteli trećinu teritorija i ubili gotovo 20.000 ljudi, ponor i ludilo u kojem smo se spremali, na kraju, što skuplje prodati vlastitu kožu.

A dvadeset godina nakon toga, nakon jedne od najgorih europskih tragedija i najvećih ratnih zločina poslije II. svj. rata – genocida u Vukovaru – središnja “hrvatska” državna televizija Šprajcijada nema baš ništa drugo prigodno za pustiti i objaviti, nego još jednu velikosrpsku divide et impera propagandnu pljuvačinu.

Čemu čuđenje. Sjetite se, isti taj “HTV” u vrijeme vladavine kukuriku trećejanuaraca, na bukvalno istovjetan način, repetirao je notorni fragment Tuđmanove brijunske rečenice pred Oluju, “nanijeti takve udarce da Srbi praktično nestanu”, svjesno i namjerno skrivajući i izostavljajući kompletan preostatak iz kojeg se vidi posve drugačije značenje. Dragi dr. Ivo Šprajcijadu nije dirao. Imao je važnijeg posla…

Koji je to smrtni strah od Tuđmana, ljudi moji, pa čitajte vi to.

Koordinacija je bila dobra, kao u najboljim opernim danima. Započeo je komandant đeneral Andrija Rašeta: “Pogrešna taktika”, a nastavio Šprajc u Dnevniku. Tuđman mlađi se odmah pobunio, negodovala je i udruga ratnih liječnika dragovoljaca, ali da ne bude zabune pobrinuo se Jutarnji Srbobran: “Hrvatski čelnici su za samostalnost bili spremni žrtvovati Vukovar”.

Naravno, odmah su poslušno dokaskali Borković, kao i ostali useful idiots, a i drugarica Jelena je s malim zakašnjenjem pokušala uskočiti na vlak. Drug Šprajc je svoje operne direktive objasnio i na svome blogu, “ograđujući” se sve u šesnaest, da on, eto, ne zna baš ništa ni o čemu, ali kriv je Tuđman.

Istovremeno, Srbi, Jugoslaveni, orjunaši i četnici krepavaju od smijeha. Zgazili grad, poklali i protjerali tisuće i desetke tisuća ljudi, popljačkali i popalili sve živo i mrtvo, ali pokvarene, glupe i naivne Hrvate kao da to više uopće ne zanima. Nego se i dalje trvu, glože i optužuju međusobno.

A zašto? Jer su haaški pokajnici napunili gaće od straha i bijesa što će jedan Tuđman opet u Sabor.

[Rasprava]