Smrtni strah od Tuđmana

Mnogi još dvoje kakav značaj i utjecaj ima, ili će imati, iznenadno i upravo šokantno Kosoričino i HDZ-ovo postavljanje prof. Miroslava Tuđmana, sina prvog hrvatskog predsjednika, na visoko drugo mjesto na HDZ-ovoj listi u prvoj izbornoj jedinici, dakle njegov praktično sigurni ulazak u Sabor.

Nikakve dvojbe više nema.

Radi se o punom pogotku. Koliku je silnu nevjericu, stravu i užas taj potez izazvao u krugovima “detuđmanizatora”, haaških pokajnika i inih zastupnika jugoslavenskih i srpskih interesa u Hrvatskoj, a i šire, pokazuju desetine i stotine novinskih tekstova, interviewa i medijskih priloga u zadnjem tjednu koji se svi više-manje vrte oko Tuđmana, i koji su kulminirali upravo u dane obilježavanja vukovarske tragedije.

Podsjećam, drug Šprajc je u središnji Dnevnik HTV-a pripustio prilog u kojem prvo očajni i zavedeni vukovarski novinar Siniša Glavašević, par dana prije pada grada, optužuje kompletni tadašnji hrvatski državni vrh, predsjednika, vladu i Sabor da između njih i četnika “nema razlike”, a potom slijede fragmenti razgovora Dedakovića i Tuđmana, kojima se izravno sugerira da je bešćutni Tuđman svjesno i namjerno Vukovar, osobito vukovarsku djecu, ostavio na cjedilu.

Poruka je jasna – za vukovarske užase nisu krvi Srbija, Milošević, deseci tisuća srpskih vojnika, paravojnih četnika i stotine JNA tenkova i topova, nego Tuđman.

Zamislite vi to.

Koliki je to jezivi strah i užas, bogo dragi. Strah od Franje Tuđmana, koji je nakon Bakerove i svjetske javne potpore očuvanju SFRJ u lipnju 1991. i praktičnog odobrenja JNA vojne intervencije, u svega sedam slijedećih mjeseci bukvalno ni od čega stvorio međunarodno priznatu neovisnu Hrvatsku. (Da ni ne spominjem što im je učinio 1995.) Strah od hrvatske pomirbe, hrvatskog jedinistva, sposobnosti, uspješnosti, hrvatske snage i pobjede. Strah od već 12 godina mrtvog čovjeka.

Pa makar i od njegovog sina, koji nikada nije bio član HDZ-a, koji se u vrijeme svoga oca uopće nije bavio politikom, zapravo i nema njegovu karizmu i uopće nije političar.

Šprajcov prilog je, naravno, smišljen i izrežiran, pa čak dijelom i montiran u beogradskoj SDB radionici “Opera”, još u vrijeme najgore srpske četničke agresije na Vukovar 1991. godine. Nesretni Glavašević blage veze nije imao u kakvom je okruženju Vukovar i kolika je srpska vojna sila na njega navalila, koliko je teško bilo na drugim hrvatskim bojišnicama, ni u kakvom su bijednom stanju hrvatske oružane snage. Vukovar je ostao praktično prepušten sam sebi, razoren, slomljen, poražen. Dedaković se premjestio u Vinkovce još početkom listopada, a Borković je iz grada otišao 16. studenog, dva dana prije pada.

Ne, ne osuđujem ih. Čak ni nakon svih pritupih egoističnih bljuvotina koje smo zadnjih dana čuli od Borkovića. Tko god je tada bio na hrvatskoj strani, tko god je tada nosio hrvatsku uniformu i oružje, zna kako je to bilo – kakvi su to neljudski uvjeti bili. Hrvatska na koljenima, bez ljudi, organizacije i oružja, fizički rasječena na tri dijela, pregažena od JNA četnika, nepriznata, izdana od međunarodne zajednice koja nam je namjesto pomoći uvela embargo na uvoz oružja i čiji su nam promatrači “sladoledari”, nakon pada Vukovara, javno davali još najviše nekoliko tjedana.

Bio je to čisti jad, nemoć i kaos u kojem su nam neusporedivo nadmoćniji i jači Srbi u svega četiri posljednja mjeseca 1991. godine oteli trećinu teritorija i ubili gotovo 20.000 ljudi, ponor i ludilo u kojem smo se spremali, na kraju, što skuplje prodati vlastitu kožu.

A dvadeset godina nakon toga, nakon jedne od najgorih europskih tragedija i najvećih ratnih zločina poslije II. svj. rata – genocida u Vukovaru – središnja “hrvatska” državna televizija Šprajcijada nema baš ništa drugo prigodno za pustiti i objaviti, nego još jednu velikosrpsku divide et impera propagandnu pljuvačinu.

Čemu čuđenje. Sjetite se, isti taj “HTV” u vrijeme vladavine kukuriku trećejanuaraca, na bukvalno istovjetan način, repetirao je notorni fragment Tuđmanove brijunske rečenice pred Oluju, “nanijeti takve udarce da Srbi praktično nestanu”, svjesno i namjerno skrivajući i izostavljajući kompletan preostatak iz kojeg se vidi posve drugačije značenje. Dragi dr. Ivo Šprajcijadu nije dirao. Imao je važnijeg posla…

Koji je to smrtni strah od Tuđmana, ljudi moji, pa čitajte vi to.

Koordinacija je bila dobra, kao u najboljim opernim danima. Započeo je komandant đeneral Andrija Rašeta: “Pogrešna taktika”, a nastavio Šprajc u Dnevniku. Tuđman mlađi se odmah pobunio, negodovala je i udruga ratnih liječnika dragovoljaca, ali da ne bude zabune pobrinuo se Jutarnji Srbobran: “Hrvatski čelnici su za samostalnost bili spremni žrtvovati Vukovar”.

Naravno, odmah su poslušno dokaskali Borković, kao i ostali useful idiots, a i drugarica Jelena je s malim zakašnjenjem pokušala uskočiti na vlak. Drug Šprajc je svoje operne direktive objasnio i na svome blogu, “ograđujući” se sve u šesnaest, da on, eto, ne zna baš ništa ni o čemu, ali kriv je Tuđman.

Istovremeno, Srbi, Jugoslaveni, orjunaši i četnici krepavaju od smijeha. Zgazili grad, poklali i protjerali tisuće i desetke tisuća ljudi, popljačkali i popalili sve živo i mrtvo, ali pokvarene, glupe i naivne Hrvate kao da to više uopće ne zanima. Nego se i dalje trvu, glože i optužuju međusobno.

A zašto? Jer su haaški pokajnici napunili gaće od straha i bijesa što će jedan Tuđman opet u Sabor.

[Rasprava]