Archive

Posts Tagged ‘Tuđman’

Crtica o posrbicama, Turudiću i zakonima protiv budala

27. March 2015. Leave a comment

bradata-sloboda-govoraPreviše je posla, nemam vremena pisati… ali moram biti pošten i prema sebi, pa priznati da nije samo to razlog. U velikoj mjeri me jednostavno napustila volja. Ne vidim smisao gubiti vrijeme na beskrajna objašnjavanja i uvjeravanja, krištenje onih koji puštaju vjerove, bacanje biserja pred svinje. Čak mi više nije ni naročito zabavno ismijavati ih, jer su obični politički mazohisti – iako su valjda tisuću puta javno ispali budale, ponašaju se kao da se ništa nije dogodilo. Tući krepane konje? Nije zanimljivo.

Nakon sloma petokolonaškog projekta detuđmanizacije, domaći posrbice mogli su jednostavno prestati, ili se barem malo smiriti i utišati. Drugi obraz je okrenut, ruka im je pružena. Ono, ‘ajde, što je bilo, bilo je, okrenimo se budućnosti, idemo dalje. Sva su hrvatska povijesno bitna pitanja riješena, državu imamo, pobijedili smo u Domovinskom ratu i obranili se pred cijelim svijetom, čak i za haaškim zelenim stolom. Preostalo nam je oporaviti gospodarstvo, podignuti narodu životni standard, vratiti se tisućgodišnjoj uljudbi i starim mitteleuropskim vrijednostima…

Ali, ništa od toga.

Pa pogledajte – otkad više nema “zajedničkog zločinačkog poduhvata” i Haaga, posrbice su se opet povratile u debela desetljeća jugoslavenske regresije, u II. svjetski rat, na ljubičicu bijelu maršala Tita koji “nije bio diktator”, na partizane i ustaše, na “antifašizam”, “ustaške guje” i slične žvake za bedake. Doduše, kako stvari sada stoje, Milanovićeva vlada i Kukuriku kamarila po količini čiste bezočne krađe, banditizma i lopovštine od Sanaderovih pajdaša se više jedva ili uopće nikako ne razlikuju, pa im ništa drugo ni ne preostaje, nego zabavljati narod igrama, kad su mu kruh oteli.

U svakom slučaju, moja štovana i ostala gospodo, s posrbicama rasprave više nema. Postala je bespredmetna. Rasprava pretpostavlja baratanje argumentima, a posrbice nikakvih argumenata više nemaju. Notorno su donesene već dvije presude najviših međunarodnih pravosudnih tijela, Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Međunarodnog suda pravde (ICJ), koje urbi et orbi utvrđuju, dokazuju i pokazuju što se i kako dogodilo u hrvatskom Domovinskom ratu.

Na najvišoj svjetskoj međunarodnoj pravnoj razni utvrđeno je, dokazano i presuđeno da su Srbi i posrbice bili u krivu.

Utvrđeno je da je hrvatski Domovinski rat bio obrambeni i osloboditeljski, da su zločini počinjeni od hrvatske strane bili kolateralni i minorni, daleko manji negoli se u “normalnom” ratnom sukobu može očekivati, a da su Srbija i posrbljena JNA odgovorne za rat, masovna ubojstva i zvjerstva, etničko čišćenje stotina tisuća ne-Srba, silna razaranja civilnih objekata i ratnu štetu.

To nije šala. To je gotova, završena priča – tu više nema natrag.

Međutim, domaći posrbice i dalje tupe svoje. Poput poraženih Hitlerovih nacista i njihovih simpatizera koji negiraju židovski Holokaust, oni i dalje slijepo, zatupljeno, autistično, kao budalaste papige, ponavljaju svoje bradate mantre o “zajedničkom zločinačkom poduhvatu”, “etničkom čišćenju”, “ugroženosti Srba” u Hrvatskoj i slično. To više nisu politička ili kakva druga stajališta, to nije “sloboda govora” ni “pravo na različito mišljenje” – to je neprihvaćanje stvarnosti, odbijanje realiteta, patologija, fanatizam, bezumlje, ludost.

Dakle, molim: onaj tko negira pravedni, obrambeni i osloboditeljski karakter Domovinskog rata, ne može se više smatrati normalnim, lojalnim građaninom koji poštuje hrvatski pravni poredak. Crno na bijelo.

A sad, čitajte:

“…Ja, recimo, kao što ste primijetili, pišem domovinski rat malim slovom jednostavno zato što su u tom ratu domovinu dobili samo Hrvati, a Srbi iz Hrvatske je izgubili…”

Izdvajam samo ovu rečenicu, ali cijeli članak je takav. Neće vas začuditi da je autor Čulić bivši Feralovac, danas naravno u Srpskim Novostima, a slično kao i niz drugih, istovjetno otvoreno protuhrvatskih medija, udruga i organizacija, H-alter je portal koji financira hrvatska država. Zapravo se radi većinom o istim ljudima, istoj detuđmanizatorskoj bagri koja je poslije Tuđmanove smrti privatizirala Hrvatsku, do dna duše mrzeći “ustašku državu”, ali beskrajno ljubeći “ustaške kune”, i koja govori i zastupa ono što Milanović, Pusićka & co. misle, ali naravno, ne usude se javno reći, jer za njih više nitko nikad ne bi glasovao na izborima.

Istaknuta Čulićeva rečenica je čista velikosrpska laž.

Besramna pročetnička izmišljotina, bezočna reciklaža Miloševićeve ratne propagande. Etnički hrvatski Srbi, naime, nikada nisu izgubili domovinu. Hrvatska nikamo nije ni otišla, ni nestala, nego su hrvatski Srbi – oni obični normalni ljudi, koji se nisu stavili na zločinačku stranu Miloševićevog agresorskog ratnog stroja – konačno dobili svoju domovinu, posve jednako kao i etnički Hrvati, Mađari, Slovaci, Talijani i svi drugi hrvatski građani.

Jedina domovina koju su Čulić i posrbice izgubili bila je Miloševićeva četnička Jugoslavija, odnosno Martićeva kvislinška “Republika Srpska Krajina”. Na čijoj su strani oduvijek bili, samo to sada konačno javno priznaju.

Odlično, rekao bih.

Valja napomenuti da je između naših domaćih posrbica čulića i “krajinskih” četnika Milana Martića samo jedna bitna razlika: čulići nisu imali hrabrosti uzeti pušku. Nisu se usudili, nisu imali dovoljno muda boriti se za Jugoslaviju tj. Veliku Srbiju i “srpsku krajinu” otvoreno i izravno, s oružjem u rukama, nego su ostali u Hrvatskoj, pritajili se, iskoristili dobrobiti i toleranciju demokratskog društva. Navukli su spasonosne krinke “slobode govora” i “prava na različito mišljenje”, i čekali svoj trenutak.

Na hrvatsku sreću, unatoč 15 godina detuđmanizacije, taj trenutak nikada nije došao, niti će doći. Haag je rekao svoje, ICJ je rekao svoje, povijest je neumoljivo otišla naprijed, ali posrbice su ostali u Jugoslaviji s Miloševićem i u “krajini” s Martićem. Čulić, Ivančić, Dežulović, Đikić, braco Pusić, Teršelić, Tomić, Mandić… s obzirom da ih Kukuriku protežiraju, financiraju i štite, a iza sebe još uvijek imaju ofucanu, primitivnu britansku balkansku politiku iz prošloga stoljeća, nastavili su javno i bez imalo srama zastupati politička i ina stajališta i interese države Srbije – države ratnog agresora, države kojom i dan danas vladaju rehabilitirani četnici “antifašisti”, države koja svoju odgovornost za rat i stotine tisuća mrtvih i ranjenih nikada i ničim nije priznala niti prihvatila.

Hrvatska više nema nikakvog razloga to dopuštati.

S petokolonašima se ne razgovara, njih se sankcionira. U ovom Čulićevom slučaju, radi se o savršenom primjeru zašto valja stisnuti zube, poslušati suca Turudića i kriminalizirati negiranje obrambenog i osloboditeljskog karaktera Domovinskog rata. Drugog načina nema. Cijeli niz europskih i raznih država u svijetu ima slične zakone, kojima se neko društvo, umorno od besplodnog dokazivanja da je nebo plavo, a trava zelena, institucionalno brani i štiti od štetočina. Italija, Francuska, Njemačka, Belgija, Poljska, Izrael…

Osobno, iskreno, nisam tome sklon. Moderna licemjerna politička korektnost mi se gadi, hate crimes su obična kvaziorwellovska izmišljotina, i kad bi bilo po mome, ništa od takvih stvari ne bi bilo kriminalizirano. Ni nacistička swastika, ni ustaško “U”, ni komunistička crvena petokraka, ni srp i čekić, bukvalno ništa… sve dok se, uopćeno rečeno, radi o riječima, a ne o djelima. “Zakone protiv budala” ne podnosim, ali sam sada ipak prisiljen priznati da se radi o imperativu – da je ovo krvavo balkansko blato i da nakon bezumnog nastavljanja protuhrvatskog djelovanja posrbica, jednostavno nemamo izbora.

Na kraju, onima kojih se tiče, samo bih sugerirao razmisliti. Upitati se, treba li Lex Turudić odista kodificirati u području kaznenih djela, ili ga je možda bolje zadržati (bez podcjenjivanja) na nižoj i manje važnoj razini prekršajnog prava? Ako je moguće, da ne bude kazneno djelo, nego “samo” prekršaj.

Naime, tako na posrbice Čulića & co. ne bi dragocjeno vrijeme i sredstva trošili “ozbiljni” sudovi, nego bi im prekršajne prijave i kazne pisali policajci na ulici. Nešto kao propalicama i pijancima što spavaju po parkovima i u kanalima.

[Rasprava]

Advertisements

Tko ne nauči ništa od povijesti, osuđen je ponavljati je (II)

2. November 2013. Leave a comment

Tuđman i "detuđmanizatori"

Prije nešto više od godinu dana, mjesec i pol prije oslobađajuće haaške presude generalima, Tuđmanu i neovisnoj Hrvatskoj, objavio sam dnevnik “Tko ne nauči ništa od povijesti, osuđen je ponavljati je”. Tekst sadrži bogate nizove izvornih Tuđmanovih razmišljanja, stavova i zaključaka, temeljenih na službeno objavljenim podacima iz jugoslavenskih vremena, dok je kao hrvatski domoljub bio progonjen, suđen i zatvaran. Dnevnik završava vrlo osobnom lamentacijom, iskrenom, emotivnom, svojevrsnom malom privatnom rukom mira još jednom pruženom svim Srbima, Jugoslavenima, posrbicama i inima.

Danas, godinu dana kasnije, ne treba ni reći da je od onih kojima je bila upućena, prihvatio nije baš nitko.

S gledišta toga dnevnika, nažalost, ništa se nije promijenilo. Unatoč povijesnoj haaškoj presudi, unatoč punopravnom hrvatskom članstvu u Europskoj uniji, unatoč svemu – Srbi, Jugoslaveni i posrbice i dalje jednako govore, pišu i tupe o Jasenovcu, “ugroženosti” Srba u Hrvatskoj, “zločinačkom poduhvatu progona Srba”, “ustašama”, “klerofašizmu” i sličnom. Kao i prije, ne zanimaju ih ni činjenice ni argumenti, ni uopće stvarnost. Kao i uvijek, paralelna “načertanijska” dimenzija u kojoj žive nagoni ih i prisiljava da pred sobom vide samo svoj cilj, Veliku Srbiju/Jugoslaviju, i baš ništa drugo.

Primjeri? Evo samo jedan kapitalniji. Etnički Srbi čine 4,36% u ukupnom hrvatskom stanovništvu. Vlada li Hrvatskom već dvije godine vlada u kojoj isti ti etnički Srbi imaju petinu ministara, oko 20% – dakle nesrazmjernu, gotovo pet puta veću etničku zastupljenost, negoli im legalno pripada? Vlada. Što na to kažu Srbi, Jugoslaveni i posrbice? Naravno, vjerovali ili ne, njima su Srbi i dalje “obespravljeni” i “ugroženi” u Hrvatskoj. I kako da vas onda tu ne uhvati očaj? O čemu se, pobogu, s takvima uopće može razgovarati..? 😦

No, navijestih u prije navedenom dnevniku, tako se ne valja ponašati. Čupavi tip obučen u bijelu plahtu nije tako naučavao, nego voli svoga neprijatelja, okreni drugi obraz, oprosti, pokušaj, uvijek se može, nikad nije kasno, imaj nade. Hoću. Jesam, mnogo puta. U leđima mi noževi, već brojni i bezbrojni, ali opet ću. Možda jednom progledaju…

Pročitajte dio razgovora s pokojnim predsjednikom Tuđmanom, objavljenog 1998. godine, iz vremena hrvatskih pobjeda, uspjeha, ponosa i slave, iz vremena kada su se hrvatski državni i narodni interesi zastupali hrabro i tvrdo, planirano, pametno i promišljeno. A onda, usporedite.

Dr. Franjo Tuđman: “Moramo razvijati svijest da o nama samima ovisi naša sudbina” (Katolički mjesečnik “Mi”, 9/1998)

Većina

“Pobjeda u Domovinskom ratu bila je rezultat stvaranja jedinstva domovinske i iseljene Hrvatske. Razumije se, kad kažemo hrvatskog naroda, onda je to većine naroda. Potpunu većinu nismo imali ni tada, ni sada. Mi smo i tada imali i sada imamo 10, 15, do 20 posto ljudi koji su bili iz ovih ili onih razloga protiv samostalne Hrvatske, zbog toga što nisu Hrvati, druge su nacionalnosti, bili su Jugoslaveni, bili su i ostali jugoslavenski unitaristi ili jugoslavenski integralisti, koji se nikad nisu pomirili sa samostalnom Hrvatskom, pa i danas se ne mire.

U današnjem unutrašnjem političkom životu je veoma aktualno to što, bez obzira na to što smo u cjelini stvorili političko jedinstvo, ipak do kraja Hrvatska nije duhovno integrirana, a nikada do našeg doba to nije ni bila, ni jezično – štokavci, kajkavci, čakavci – ni regionalno, bili smo Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija. Beograd je sve učinio i u prvoj i u drugoj Jugoslaviji da Dalmaciju odvoji od sjeverne Hrvatske. Danas se u ovoj Hrvatskoj na svoj način žele održati ti elementi, pa se ističu posebnosti Dalmacije i suprotnosti, a osobito nam nastoje nametnuti kompleks Hercegovaca.

Hercegovci

I hrvatski narod u Hrvatskoj i hrvatski narod u Bosni Hercegovini, posebno Hercegovini, bio je izvrgnut jugokomunističkoj i srpskoj agresiji. Hercegovci su bili najaktivniji i, da tako kažem, samosvjesniji, što su pokazali kad su u Hercegovini, čini mi se 1991. u svibnju mjesecu, obični ljudi stali na cestu pred jugokomunističke tenkove da im spriječe prolaz prema Splitu. I Hercegovci, raseljeni i neraseljeni, sudjelovali su su u svim borbama od Dubrovnika do Vukovara ili, ako hoćete od Vukovara do Dubrovnika.

Hercegovci su dali razmjerno najveće žrtve. Mi smo u Hrvatskoj imali 13 tisuća mrtvih, a u Bosni i Hercegovini 9 tisuća, pretežito u Hercegovini. O tome sam već govorio, to je razmjerno više žrtva nagoli su imali drugi hrvatski krajevi. I sad oni koji su protiv hrvatske samostalnosti, protiv hrvatske suverenosti, nameću kompleks kako sam ja u rukama Hercegovaca, kako Hercegovci vladaju Hrvatskom.

Znači problem stvaranja duhovnog jedinstva, duhovne homogenosti hrvatskog naroda, itekako je aktualan. Kad je u Bosni srpskom agresijom stvorena srpska republika, imala je privremeno pod svojom kontrolom otprilike dvije trećine, oko 65 posto teritorija. Mi smo, razumije se, da bismo obranili hrvatstvo, potpomogli stvaranje Hrvatske Republike Herceg-Bosne, jer su i Muslimani težili stvaranju svoje muslimanske republike i muslimanske države. Potpomogli smo stvaranje Hrvatske Republike Herceg-Bosne, kao što su Hercegovci bili u obrani i Hrvatske i čitavog hrvatstva. Bilo je pokušaja i hrvatsko-muslimanskog dogovaranja, ali Srbi nisu prihvatili tu ideju zbog toga što su imali dovoljno, kako su kazali, problema s Muslimanima u Sandžaku, na Kosovu itd.

Izetbegović je želio Bosnu i Hercegovinu svezati za Beograd

Meni je 1990. Alija Izetbegović kazao: “Pa dobro, Slovenci hoće da odu, Srbi im to dopuštaju, vi imajte malo više konfederalnih prava u Jugoslaviji, a mi ćemo se, Bosna i Hercegovina dakle, vezati više za Beograd.” To su Izetbegovićeve riječi. Zbog razloga koje sam spomenuo Srbi to nisu prihvatili. Rat između Muslimana i Hrvata 1993. nastao je očito zbog povijesnih suprotnosti, vjerskih suprotnosti, ali i zbog toga što su Muslimani težili da stvore ako ne u čitavoj Bosni, a onda u što većem njezinom dijelu, svoju muslimansku državu.

Sukob Hrvata i Muslimana

Kad su Srbi već ovladali s gotovo dvije trećine Bosne, nekim je međunarodnim čimbenicima – zapadnoeuropskim – bilo u interesu da dođe do sukoba Hrvata i Muslimana, čak su ga provocirali s težnjom da se Hrvate dokrajči, ono malo što ih je ostalo. Taj sukob između Muslimana i Hrvata trebao je poslužiti i u tome da Hrvatska isto tako bude proglašena agresorom, a ne samo Srbija, i da se prema tome i na Hrvatsku protegnu sankcije kao što su i na Srbiju.

U tim i takvim okolnostima mi smo pristali na američki prijedlog o stvaranju Federacije između Hrvata i Muslimana, da na Hrvatsku ne budu protegnute sankcije i da ne bude proglašena agresorom. Nekada smo branili od osmanlijske najezde Europu, a sada smo preuzeli teret na sebe, na svoja leda, da spriječimo da se u Bosni, a to znači u Europi, ne stvori islamska muslimanska država koja bi bila oslonac za islamski fundamentalizam, prema tome i terorizam, u Europi.

Do kojeg stupnja je Europa bila uplašena pojavom islama ponovno u Europi 1968. godine, kad su komunisti lakovjerno prihvatili Kardeljev prijedlog da se Muslimani proglase posebnom nacijom, potvrđuje to da je tada jedan od najvećih europskih državnika general De Gaulle rekao: “Evo ponovne opasnosti od islama za Europu.”

Tada smo imali takvu situaciju da nam predlažu taj Washingtonski sporazum u Federaciji, na koji smo pristali i privoljeli bosansko-hercegovačke Hrvate da pristanu na federaciju s Muslimanima. Tada smo na to pristali zbog toga što je bilo predviđeno da ta federacija bude konfederalno vezana s Hrvatskom. Ja sam Hrvatima govorio od tada pa do danas: “Morate se osjećati više nego ravnopravnim u toj Federaciji, odnosno čuvati u svojim rukama ove županije koje su granične za Hrvatsku.”

Izetbegović je predlagao priključenje zapadne Hercegovine Hrvatskoj

Prema tome, ako možemo držati Federaciju u tom smislu kako je predvideno konfederalnim vezama s Hrvatskom, u redu, ako ne, molim, onda moramo održati ona područja u kojima su Hrvati u većini. Podsjetit ću na to da je meni koncem 1993. godine Izetbegović predlagao da mogu proglasiti priključenje zapadne Hercegovine Hrvatskoj, ali bez srednje Bosne. No, u srednjoj Bosni oko Travnika, Viteza, Busovače, Kiseljaka Hrvati su u većini i u interesu nam je da ostanemo prisutni u tome dijelu.

Perfidna politika nekih međunarodnih čimbenika

Osnove su Washingtonskog sporazuma Federacija s konfederalnim vezama s Hrvatskom, a u Daytonu je to malo primireno, pa se govori o posebnim odnosima: entiteti, i Federacija i Srpska Republika, imaju pravo veze sa svojim zemljama. Međutim, u praksi su počeli provoditi politiku i Europa i Amerika održanja unitarne Bosne, ne dopuštajući takve, ni konfederalne ni posebne odnose Federacije s Hrvatskom. To je do te mjere išlo da su pojedini visoki predstavnici Europe i Amerike kazali Zubaku i na taj način ga, čini se, i privoljeli na suradnju: ili ćeš biti Bosanac ili pak te ne trebamo ovdje, možeš tražiti drugo. Očito je i to utjecalo na to da se Zubak prikloni takvoj jednoj sili i toj ideji očuvanja unitarne Bosne.

Za ove izbore išli su za tim, očito je. Nisam čitao članak, ali sam danas vidio naslov – narod kaže da bi Zubakova pobjeda bila rješenje itd. Znači, išli su za tim da osiguraju izbornim inžinjeringom pobjedu upravo te nove Zubakove stranke, da razbiju HDZ Bosne i Hercegovine.

Neki su međunarodni čimbenici dali izjave – osim onoga što sam spomenuo, ili ćete biti Bosanci ili si tražite drugu zemlju – jedan je od njih kazao da treba HDZ Bosne i Hrvatske, prema tome i Hrvatsku, svim sredstvima destabilizirati, da doživi kolaps. Znači, bili su odlučni prema jednom političkom rješenju u jesen prošle godine da zaista idu na razbijanje HDZ-a, ne samo u Bosni, nego i u Hrvatskoj i destabilizaciju Hrvatske.

Bili su spremni, nakon što su 18 kandidata HDZ-a izbacili s kandidacijskih lista, ići još dalje, do te mjere da izjave da će zbog Hrvatske radio-televizije svakog dana jednoga izbacivati. Jasno da je bilo logično da onda, nakon što su zaigrali na Zubaka, tog hrvatskog Dodika, da pod kraj izbace i Jelavića kao kandidata za Predsjedništvo. Dragi mladi prijatelji, imao sam sastanak ovdje u nedjelju (6. rujna – prim. ur.) hrvatskoga državnog vodstva i HDZ-eovskog vodstva iz Bosne i Hercegovine.

Hrvatski otpor majorizaciji u Bosni i Hercegovini

Mogu vam reći, bio je to jedan od najvažnijih sastanaka koje sam imao, a imao sam desetak sastanaka i odluka zaista povijesnih. Razmatralo se hoćemo li ostati kod onog priopćenja koje smo dali, da će naime, ukoliko bude daljih protuhrvatskih koraka s takvim odbacivanjem, Hrvati u Bosni i Hercegovini bojkotirati izbore i napustiti tijela vlasti. Išlo se za razbijanjem hrvatstva tamo, htjelo se nametnuti one koji inače ne znače ništa u političkom životu i pokušati stvoriti unitarnu Bosnu, da bi preko unitarne Bosne išli dalje s idejom uključivanja Hrvatske u balkanske i srednjoistočne europske integracije.

U razgovoru koji sam nedavno ovdje imao s Westendorpom i Kleinom rečeno je, a i gospođa Albright je to ponovila, da bez Hrvata nema Bosne i Hercegovine. Ali, ne s ovakvom Hrvatskom, s ovakvim Hrvatima kakvi su u vodstvu HDZ-a, s ovakvom Hrvatskom kakvu sad imamo! Stoga sam osobno ocijenio da moramo objaviti priopćenje kakvo smo dali, da je to jedino što ih može prisiliti da odustanu od daljeg skidanja hrvatskih kandidata, prema tome uključujući i Jelavića kao kandidata za Predsjedništvo BiH. Čini se da smo usprkos tomu što je to bila teška, riskantna i dalekosežna odluka, u tome uspjeli.

Medijska reakcija posrbica

Ako pogledate pisanje žutog tiska nakon toga, uočavaju se, primjerice kao u naslovu u “Nacionalu”, takvi tonovi da je Hrvatska izazvala prekid odnosa, izolaciju Hrvatske itd. Međutim, nakon toga veleposlanik Žužul je potpisao ugovor u Washingtonu, dobili smo odmah kredit, a danas ću primiti Kleina i Sclara, koji su se angažirali oko sklapanja sporazuma za Ploče i Neum. Razgovarat ćemo o tome, ali nikakvog potpisivanja za Ploče nema prije potpisivanja posebnih odnosa.

Tuđmanova odlučnost

Nisam još sto posto siguran, ali čini se da smo opet svojim prosudbama i svojom odlučnošću postigli, zaista, rekao bih, također jednu od povijesnih političkih pobjeda. Procjenjivao sam da ne smiju ići u to što su namjeravali, jer ne mogu ništa bez nas. Otvoreno sam im rekao: “Što želite, želite li destabilizirati Hrvatsku? Unitarna Bosna nije moguća. Želite li destabilizirati Hrvatsku, koja je ovom politikom HDZ-a spriječila građanski rat na temelju podjele na ustaše, domobrane i na partizane, komuniste i koja bi čak i danas mogla u Hrvatskoj izazvati kaos?”

Prema tome, jedino je Hrvatska stabilna na ovom području i s takvom možete računati. Na temelju toga sam zaključio: moramo ići na izbore, jedino oružje nam je bila ta prijetnja i bili smo na to spremni, bez obzira na posljedice. Da su nastavili sa skidanjem hrvatskih delegata, osobito Jelavića za hrvatskog predstavnika u Predsjedništvo BiH, prišli bismo tom koraku, jer nam ništa drugo ne bi preostalo.

Deja vu: stvaranje neovisne Hrvatske je obnova NDH

Mi: “Od uspostave hrvatske neovisnosti, bili smo, uz ratna stradanja izvrgnuti različitim pritiscima. Jedan od stalnih bilo je optuživanje hrvatskoga naroda za “ustašoidnost”, “fašistoidnost” i slično. U svemu tome osobito se često ističe navodni antisemitizam Hrvata, pa i Vas osobno, pa i pomoću jasenovačkog mita, sada osobito nakon izručenja Dinka Šakića. Vi se već desetljećima borite protiv tih manipulacija i spomenute mitomanije, prije kao povjesničar, sada i kao državnik. Odakle i zašto dolaze takva etiketiranja i manipulacije i kako im se suprotstaviti?”

“Od samoga početka borbe za samostalnu Hrvatsku, u onom smislu kao što sam govorio da su bili protiv takve Hrvatske, a za Jugoslaviju, istupali su i domaći i vanjski protivnici tvrdeći da ostvarenje samostalne Hrvatske znači obnavljanje NDH. U tom smislu bili smo suočeni s provokacijama iz domaćih redova od samoga početka 1990. i 1991. godine. Paraga je obukao svoje, jednim dijelom, mladiće, koji su bili za Hrvatsku, u crne odore, a bio je i gospodin Čičak u Hercegovini u crnoj odori itd.

Prema tome, služili su se i provokacijama da bi dokazali: evo vam – stvaranje Tuđmanove Hrvatske je stvaranje, obnavljanje NDH. Šakić? Pedeset godina su ga imali i nisu ga pozvali na odgovornost , niti su ga prije nama spočitavali, nego to čine sada da u okviru ovog općeg pritiska o kojem sam govorio, da treba Hrvatsku svim sredstvima destabilizirati, pa tome ima poslužiti i Šakić, da se podsjeti na NDH.

Medutim, mi smo apsolutno, i ja osobno i demokratska Hrvatska, osudili ustaške zločine. Ali smo isto tako kazali da čitav hrvatski narod nije bio ni ustaški, niti je odgovoran za zločine koji su počinjeni. Prihvatili smo suđenje Šakiću i to ćemo suđenje iskoristiti da se dokaže istina koliko je žrtava u Jasenovcu bilo i u cjelini u Hrvatskoj. Ta istina će vjerojatno potvrditi ono što sam pred 40 godina rekao, naime da je Jasenovac bio logor, da su tamo počinjeni užasni zločini, ali da tamo nije pogubljeno ni 600, ni 700 tisuća ljudi, kako su srpski hegemonisti i imperijalisti širili laži, da bi hrvatski narod trajno optužili za genocidne zločine.

Broj žrtava u Jasenovcu

I vjerojatno će se utvrditi da da je točan broj koji sam iznio: 30 do 40 tisuća žrtava u Jasenovcu, a 60 tisuća u svim logorima, zatvorima itd. Ako proces bude dobro vođen, potvrdit će se ta istina. No, taj pokušaj suđenja Šakiću, osim podsjećanja da je tobože hrvatski narod bio u NDH na strani fašizma i tako počinio zločine, znači i pokušaj kompromitacije sadašnje vlasti kao one koja je za obnavljanje takve NDH, pokušaj kompromitacije Hrvatske, hrvatskog naroda.

No, to je i pokušaj kompromitacije i Katoličke crkve u Hrvatskoj, ali i katoličanstva u Europi u cjelini. Mislim da mi s hrvatskog gledišta možemo biti jako zadovoljni kako je Sv. Otac, kako je Vatikan u cjelini reagirao na to, da je shvatio da je to pokušaj ne samo žigosanja hrvatskog naroda i hrvatske katoličke crkve, nego i katoličanstva u cjelini. To što je ubrzana odluka o beatitikaciji kardinala Stepinca, kao i to da nam Papa ponovno dolazi, to je od velike važnosti, da afirmiramo istinu.

Budući da živimo u tom i takvom svijetu, osim utvrđivanja činjenica koji su stvarni zločini bili u NDH, u sastavu Hitlerova poretka i provođenja rasnih zakona, u isto vrijeme to je prigoda da u svim našim glasilima bude objavljena Stepinčeva izjava na suđenju: “Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija kad ne bi osjetio bilo hrvatskoga naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.” Znači, ne za ustaštvo, ne za fašizam. Tu Stepinčevu ideju, tu misao ja stalno ističem i u svom programu HDZ-a, kad sam rekao da NDH-a nije bila samo nacistička tvorevina, i kad su me napali i Račan i drugi.

Dakle, htjeli su nam su nam sa Šakićem nametnuti problem NDH, kao i sada, potezanjem njegove supruge, koja je onda bila maloljetna. Ali molim, mi smo odmah prihvatili da zatražimo da naše sudstvo utvrdi istinu, a ne da bude izručena Beogradu, pa da Beograd napravi pompu od toga suđenja. A zbog toga što smo dali mogućnost Katoličkoj crkvi, katoličanstvu da u punoj mjeri razvije svoju djelatnost, Vatikan prijateljski reagira, primjereno i na ovaj način, pa smo zbog toga na udaru toga “anacionalnog otvorenog društva”.

Odnos sa Židovima

Pitali ste me o našim odnosima sa Židovima. Prije svega, treba utvrditi istinu. Židovi su u Hrvatskoj od samog početka imali važnu ulogu u gospodarstvu, u hrvatskom kulturnom, znanstvenom i u političkom životu. Bili su među radikalnim pravašima – ta Josip Frank je onaj koji je radikalizirao i Starčevića. I među ustašama bilo je Židova. Jedan njemački izvještaj od 1942. kaže: “Židovsko pitanje na tlu Jugoslavije riješeno je samo u Srbiji gdje su potpuno eliminirani, ali ne i u Hrvatskoj, jer u Hrvatskoj Židove štiti i pučanstvo i Katolička crkva, pa čak i medu samim vladajućim krugovima NDH ima prožidovskih pojedinaca.” Zaista, u hrvatskom narodu nikad nije bilo takvog antisemitizma kao medu mnogim europskim narodima, od Francuske do Poljske.

Dokaz iz svibnja 1942: ustaške vlasti sazivaju svu zagrebačku srednjoškolsku mladež na Sveticama. Ne znam tko je govorio i zatražio da svi Židovi istupe iz redova srednjoškolaca, i stave žuti znak. Bez ikakve organizacije, kao izraz jednog osjećanja, jednoga političkog stanja, sva hrvatska zagrebačka mladež istupa zajedno sa Židovima. I umjesto da Židovi idu sa žutim znakom, svi beru maslačke, stavljaju ih na rever i idu u grad. Nema takva slučaja u Europi i u svijetu.

I sada oni govore o tome da je hrvatski narod bio fašistički, nacistički, itd. Danas u Hrvatskoj mi imamo na raznoraznim službama, uključujući i Vladu, razmjerno više Židova negoli ijedna zemlja u Europi.”

.

Molim, sad si usporedite toga čovjeka i sve te bezlične, beskrvne, beskičmenjačke ništice, neznalice, nesposobnjakoviće i gubitnike na vlasti u Hrvatskoj nakon njega, sve do danas. U čemu je osnovni problem?

Pa posve jednostavno – u “detuđmanizaciji”. U trinaest nepovijesnih, devolutivnih, retrogradnih godina rashrvaćivanja, rasprodaje i zaduživanja, u trinaest godina jalovog nastojanja da se Hrvatska vrati natrag u mutavu 1989. godinu, u srpski i jugoslavenski “načertanijski” samouništavajući sluganski zagrljaj, pa sad kao dio “Zapadnog Balkana” koji će jednom “svi skupa ući u EU”, zapravo najbolje nikad, ili bar kao “Jugosfera”, ili… ma svejedno, bilo kako.

Koje li ludosti. Što na to reći?

Bit ću posve neoriginalan, jednako kao i prije godinu dana: opraštam vam.

Da, upravo tako. Moja ruka pomirnica upućena Srbima, Jugoslavenima i posrbicama, i dalje stoji. I dalje imate šansu. Imate slobodnu volju, imate umove, oči i uši, možete razumjeti, možete se se promijeniti, možete prevladati prošlost i krenuti naprijed. “Načertanije”, Velika Srbija i Jugoslavija su nas sve stajale milijuna života i uništenih ljudskih i narodnih sudbina, i hrvatskih i srpskih i inih, dvije stotine godina bačenih u vjetar nepovijesnih mitova, tlapnji i obmana. Generacije i generacije ljudskih života protraćene besmisleno, bezvezno, uludo, nizašto.

Molim vas, evo još jednom vas javno molim. Prestanite. Nemojte više, nema nikakve svrhe. Još nije kasno. Samo otvorite oči, pružena ruka je tu, pred vama.

[Rasprava]

Categories: Politika, Tuđman Tags: , , ,

Srbi šokisani: Tuđman je hteo da raketuje Beograd!

2. November 2013. Leave a comment

I to sa čime? Ustaškim raketama S-300 zemlja-vazduh, koje je ustaša Tuđman kupio od Vatikana, seme im se zatrlo! (Samo danas u vašem selu i “Jutarnjem Srbobranu”.) Prema verodostojnim obaveštajnim podacima, još u leto sudbonosne 1995. godine operativci CIJE Bila Klintona tajno su informisali vožda Slobu Slobodu da genocidni srbožder Tuđman, s kojim je dogovorisao rat i podelio Bosnu, ima nameru da raketuje samo srce Srbije, Beograd, u kojemu su civilizovani Srbi jeli viljuškama vekovima pre Evrope!

Zbog toga je nenaoružana srpska nejačad mesecima drhturisala na tenkovima i u avionima po vasceloj Srbiji, u srpskoj Dalmaciji, srpskoj Slavoniji, srpskoj Baranji, srpskom Kordunu, srpskoj Baniji, srpskoj Bosni, srpskom Kosovu i Metohiji, pa i šire, jer gde god je srpski grob, to je Srbija, a Hrvatska je ono šta se vidi sa ustaške katedrale, po mraku. ‘Ko ne veruje, može da se osvedoči u Muzeju Balvan-revolucije, gde ima spaljena lobanja malog Jovice, kojemu su drogisane ustaše prvo napravile ogrlicu od uški i dečjih prstića, a zatim bacale i njega i bombe 500 metara udalj, tako da se sav ugruvao. Osim toga, u analima srpskih manastira, sagrađenih pre pojave ameba, zabeleženo je da su genocidni ustaše često voleli da pevaju genocidne ustaške pesme, od kojih se normalnom čoveku, bre, ledi krv u žilama:

“Gazi čedu Hrvat mlad
brani hrabro on svoj grad,
još da mu je koji Scud,
gađao bi Novi Sad!”

Iz čega se prevashodno lepo vidi Tuđmanova genocidna ustaška namera raketisanja srpske nejači! Ali avaj, voljeni vožd Sloba, govoreći bre srpski, da ga ceo svet razume, nije hteo ili nije mogao da spreči patnje i stradanja krajišnika i nebeskog srpskog naroda, oca mu jebem, nego je nešto trkeljao i lamentisao o nekim tamo glodarima, čudo jedno:

“Molim vas, 6 hiljada Hrvata je branilo Vukovar pola godine; napadala je cela Prva armija, vazduhoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu odbranili Knin, kojem se može prići samo iz tri pravca; nisu ga mogli braniti ni 12 sati..!? Tamo je palo naređenje da svi izađu iz Krajine istog dana, čak bez stvorenog kontakta sa hrvatskom vojskom na najvećem delu fronta… Pitanje je ‘ko je, zaista, doneo odluku da krajiško rukovodstvo napusti Krajinu? Takva odluka, kada su imali sve uslove da se brane, izazvala je egzodus. Sada to treba da bude razlog da Jugoslavija jurne tamo da brani te teritorije, sa kojih su oni utekli k’o zečevi..?!”

Ništa ja to njega ne mogu da razumem, bre, biće da je nesrećnik bio iznenađen i uvređen od Tuđmanove volšebne genocidne pretnje raketisanja Beograda, nauštrb Savi Štrbcu i dogovoru sa CIJOM, Kominternom i Vatikanom o dogovorenom ratu i podeli Bosne.

‘Ko? Šta? Vaistinu, radilo se o raketama S-300, zemlja-vazduh. Pa šta? Kome to može da bude čudno? Srbi su nebeski narod, bre!

(Objavljeno 09. 10. 2013.)

[Rasprava]

Tko ne nauči ništa od povijesti, osuđen je ponavljati je

2. October 2012. Leave a comment

Ono što slijedi vrlo je opsežno. Jedan od najdužih dnevnika koje sam dosad objavio, po veličini blizak Domazetovoj analizi Brijunskog transkripta, pa neću dodavati mnogo. Niti ne moram – u pitanju je stenogram Tuđmanovog odgovora na optužnicu u sudskom postupku koji je protiv njega vođen 1981. godine pred Okružnim sudom u Zagrebu. Radi se o izvanrednom povijesnom dokumentu koji govori sam za sebe, i to takvom strahovitom, upravo elementarnom snagom, da mu jednostavno ne treba naročit komentar. Dopustio sam si sitno lektoriranje, isticanje teksta i opremu podnaslovima u slučajevima potrebe, zbog lakšeg čitanja. Stranice su ostale numerirane.

Vidjet ćete, to je Tuđman kakav je ušao u povijest i vječnost – intelektualan, rječit, precizan, odrješit, apsolutno uvjeren u ono što govori i zastupa, ne odustajući od svojih stajališta čak ni u situaciji kada mu bez ikakvog pravnog razloga i materijalnog dokaza još jednom prijeti izgledna teška zatvorska kazna. Čitajući, posve lako ga možete zamisliti pred sobom kako sijeva očima iza debelih naočala, povremeno žmirkajući, podižući glas na mahove, odsječno i kratko mašući dlanovima, spajajući vrške prstiju u karakterističnoj kretnji.

A ono što govori – činjenice koje iznosi, zaključci koje izvodi – što god o Tuđmanu mislili, cijenili ga ili ne, voljeli ga ili mrzili, jamčim, neće vas ostaviti ravnodušnim. Iako stari već preko 30 godina, još su uvijek, nažalost, i suvremeni i predmet svakodnevnih prijepora: podaci o gospodarskom, demografskom i političkom stanju u Jugoslaviji, uzroci njezina višekratnog raspada, podaci o stanju u Hrvatskoj, odnosi između Hrvata i Srba, broj žrtava Jasenovca… glas iz groba, znamenje, podsjetnik i opomena.

Zato naslov, a i malo upozorenje. Završni dio dnevnika je prilično… osoban.

Franjo Tuđman: Odgovor na optužbu na glavnoj raspravi pred Okružnim sudom u Zagrebu, 17 – 20. veljače 1981.

(1) Optužbu u cjelini i u svim pojedinostima smatram neosnovanom i apsurdnom.

Najodlučnije, s dubokim ogorčenjem i indignacijom, odbacujem inkriminaciju da sam “uz pomoć iz inozemstva zlonamjerno i neistinito prikazivao društveno-političke prilike u zemlji”, “položaj hrvatskog naroda” i “ostvarivanje demokratskih sloboda građana u SFRJ”.

Inkriminirani tekstovi su ulomci iz mojih izjava spomenutim dopisnicima, dotično novinarima. Istrgnuti iz cjeline meni postavljenih pitanja i mojih odgovora na njih, ti tekstovi dijelom gube na značenju što ga imaju u cjelini, ali ni u takvom okrnjenom smislu ne daju nikakve objektivne osnove za inkriminacije u optužbi.

Iako su inkriminirane izjave samo dijelovi mojih odgovora, pa i tuđa interpretacija razgovora sa mnom, a nisu od mene autorizirani tekstovi – što valja imati na umu kada je riječ o intelektualnom ili političkom, a pogotovo o sudskom razmatranju – izjavljujem da stojim s punom odgovornošću iza smisla svojih riječi, ili bitnog sadržaja svojih izjava u cjelini.

Sve što sam – u biti – rekao izraz je mojeg osobnog uvjerenja, u skladu s idealima za koje sam se borio u socijalističkoj revoluciji i antifašističkom ratu, zasnovano na sveukupnom vlastitom životnom iskustvu i temeljeno na znanstvenom osvjedočenju, do kojeg sam došao dugogodišnjim naučno-istraživačkim radom na području suvremene nacionalne i opće povijesti.

(2) Smatram za potrebno da sudskom vijeću skrenem pozornost da se u optužbi ne navode točno moji osobni podaci, usprkos tome što sam zbog toga prosvjedovao već u istražnom postupku.

Ne navodi se da sam – kao doktor povijesnih znanosti i pisac – po zanimanju “povjesničar i pisac”. Očito, želi se prikriti moj životni poziv, unatoč činjenicama: da je pet mojih knjiga izašlo u devet posebnih izdanja (sedam na hrvatskom i dvije na slovenskom); da ukupan broj mojih tiskanih radova – rasprava, studija, eseja – iznosi više od 70 bibliografskih jedinica, od kojih je dvadesetak prevedeno na druge, strane jezike, a k tomu valja dodati više od tridesetak priloga na znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu, te posebna predavanja što sam ih držao – kao direktor Instituta za historiju radničkog pokreta i profesor suvremene nacionalne povijesti na zagrebačkom Fakultetu za političke nauke – na stranim sveučilištima u Europe i Amerike.

Kao povjesničar ušao sam u Opću enciklopediju, Enciklopediju i Leksikon Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, a kao pisac primljen sam (1969.) u Društvo hrvatskih književnika, ali tužilaštvo – usprkos svemu tome – jamačno iz nekih posebnih razloga opetovano prešućuje moj životni poziv. Dodajem, da sam kao general izišao iz JNA da bih se posve posvetio znanstvenom radu, kojim sam se bavio već i u vojsci.

Navodeći da sam 1972. presudom Okružnog suda u Zagrebu osuđen na dvije godine strogog zatvora (po čl. 100 i 109. KZ), tužilaštvo navodi da je Vrhovni sud Hrvatske preinačio tu kaznu u jednu godinu, ali ne navodi prekvalifikaciju na čl. 118 st. 1, kao ni to da je Vrhovni sud potom preinačio i tu svoju odluku (izvanredno ublažio) smanjivši na kaznu zatvora od devet mjeseci, koliko sam proveo u istražnom zatvoru. (Rješenje Vrhovnog suda Hrvatske br. I-Kr-510/73-3 od 06. 11. 1973.)

Izostavljanjem tih podataka dobiva se iskrivljena slika, na štetu optuženog, pa se postavlja pitanje zašto se to čini čak i sa sudskim dokumentima?!

(3) Na inkriminacije po pojedinim točkama optužbe želim izjaviti slijedeće:

Ad a): Inkriminacije zbog intervjua uredniku Švedske televizije g. Bengtu Goraussonu (1977. g.)

Inkriminirani tekst nije u cjelini objavljen na Švedskoj televiziji. Apsurdno je mene optuživati zato što je moja izjava za Švedsku televiziju objavljena u cjelini ili u izvodima u emigrantskim listovima, dotično kako se kaže u optužbi, “u listovima ustaških odnosno proustaških terorističkih organizacija”. Niti je mene itko za to pitao, niti sam za to dao odobrenje, niti sam ja izvršio redakciju teksta za tisak. Zbog toga je i došlo do smislenog iskrivljavanja sadržaja mojih odgovora. Tako npr. u Optužbi (str. 2, r. 18) stoji “proturječja između biranih”, a ja sam govorio o proturječju između proklamiranih programskih načela SKJ; Ustava SFRJ… i stvarnosti koja…”

Ili, u predočenom tekstu iz “Hrvatske revije” u mom odgovoru na treće pitanje o istinitosti “udesetorostručenih” optužbi o zločinima, rekao sam: “Na kraju, ipak, sve takve neistine lupaju o glavu (a u tekstu piše “gutaju uglavnom”) one koji ih šire, i one koji se upinju da ih održe”. Na istom mjestu (HR1 1978,  str. 134) vide se razlike u redakciji mojih ocjena o ustaškim zločinima. Naime, u svim listovima navedenim u optužbi nisu navedene moje riječi da “taj golemi broj od 60.000 uopće ne umanjuje odgovornost glavara NDH i ustaša koji su počinili te zločine”, što sam rekao u dubokom uvjerenju da nitko ne može izbjeći odgovornost pred sudom povijesti i čovječanstva za takve, i sve druge, zločine u prošlosti i suvremenosti protiv fizičkog i duhovnog integriteta čovjeka kao pojedinca i naroda kao cjeline.

Tužilaštvo uzima za inkriminaciju dio mojeg odgovora – što sam ga godine 1977. dao uredniku Švedske TV Bengtu Goraussonuu – ali ne navodi pitanje na koje se taj odgovor odnosi, isto tako izostavlja onaj dio odgovora koji je bitan za razumijevanje tog odgovora.

Razlozi postojanja hrvatske emigracije

(4) Pitanje je, naime, sadržavalo posve određenu konstataciju o problemu hrvatske emigracije u međunarodnoj javnosti. Ono je glasilo:

“U posljednje vrijeme u Švedskoj i u drugim Europskim zemljama, isto tako i u Americi, međunarodna javnost je suočena sa sve većom političkom, a i terorističkom aktivnošću hrvatske emigracije, u kojoj su najekstremniji mladi ljudi, koji su odgojeni u socijalističkoj Jugoslaviji, a mnogi od njih su bili čak i članovi Saveza komunista Jugoslavije. Koji su tome razlozi i kakvo je duhovno i političko stanje u Hrvatskoj i u Jugoslaviji, koja potiče sve jače separatističke tendencije, koliki je utjecaj emigracije i koliko njezini zahtjevi za samostalnom Hrvatskom održavaju stvarno raspoloženje Hrvatskog naroda?”

Na tako postavljeno delikatno pitanje, u kojem je težište da su u emigraciji “najekstremniji mladi ljudi… odgojeni u socijalističkoj Jugoslaviji… od kojih su mnogi bili članovi SKJ”, pokušao sam odgovoriti kako ja gledam na uzroke toj pojavi u novije vrijeme, ali povezano s povijesnom podlogom, što se u optužbi izostavlja, ne hoteći prikazati inkriminirani tekst kao cjelinu.

Ukazavši da su korijeni emigracije u položaju hrvatskog naroda u monarhističkoj Jugoslaviji, ali i u problemima u višenacionalnoj zajednici socijalističke Jugoslavije, rekao sam:

“Između dva rata hrvatski se narod borio protiv velikosrpskog hegemonizma, a za pravo na samoodređenje, jer je monarhistička Jugoslavija bila tamnica naroda i za hrvatski narod i za druge nesrpske narode. Pretvaranje Jugoslavije u socijalističku federaciju bila je velika i povijesna promjena, ali ni to nije spriječilo ponovno uspostavljanje velikodržavnog centralizma. U Beogradu se usredotočilo sve institucije, centre moći i odlučivanja na svim područjima nacionalnog i društvenog života, od politike i gospodarstva do športa.

Jednostranački monopolizam i demokratski centralizam, s kojim vlada Savez komunista Jugoslavije, sputavao je ustavni federativni sustav i omogućio rankovićensku presiju nad hrvatskim narodom, koji je pružao glavni otpor tom birokratskom centralizmu i velikosrpskom, velikodržavnom etatizmu, zato što je taj centralizam najviše pogađao Hrvatsku, što se očitovalo već u tome, da je, osobito u Rankovićevo vrijeme, od milijunske ekonomske emigracije iz Jugoslavije gotovo polovina bila iz Hrvatske – Hrvata, (5)a iz te ekonomske emigracije dobrim dijelom se regrutira i politička emigracija.”

Taj se tekst u optužbi ne uzima u obzir, kao što se zanemaruje i kraj mog odgovora na prvo postavljeno pitanje, koji glasi:

“Povijesno gledano, hrvatska emigracija, negirajući međunarodni poredak i Jugoslaviju u njemu, računajući s neriješenim blokovskim presizanjima i nagađanjima oko Jugoslavije, samo je ekstreman izraz povijesnog stremljenja hrvatskog naroda, koji kao i svaki drugi narod u naše doba teži k ostvarenju pune nacionalne suverenosti i pravo da može sam, na demokratski način, odlučivati o svojoj sudbini u budućnosti, prije svega o modalitetima svojih odnosa s drugim narodima  u Jugoslaviji”. Na isti način postupljeno je i s daljom inkriminacijom teksta u optužbi.

Također je izostavljeno i pitanje, koje je sadržavalo  inozemne ocjene o Jugoslaviji, a potom i prvi dio moga odgovora. Na pitanje koje je glasilo: “U inozemstvu se ponavljaju proturječne ocjene o režimu i o ljudskim i političkim slobodama u Jugoslaviji. Za neke Jugoslavija je mnogo slobodnija zemlja od drugih jednopartijskih socijalističkih zemalja, a za druge je i u njoj čak i krući totalitarni režim, negoli je u drugim istočno-europskim zemljama…”

Ja sam odgovorio: “Bez dvojbe, Jugoslavija je u mnogo čemu otvorenija zemlja od mnogih socijalističkih država. O tome govore i turistički promet, i otvorenost njenih granica, i kretanje stotina tisuća njenih radnika po europskim zemljama; zatim kulturno-tehnički i drugi utjecaji na život i mišljenje njenih građana…”

Ali inkriminacijom mog odgovora u optužbi to se zanemaruje, s očitom intencijom da se navođenjem samo drugog dijela mog odgovora – u kojem govorim da Savez komunista drži u svojim rukama odlučivanje o svim sferama tvarnog i duhovnog života – želi uputiti na zaključak kako jednostavno i neobjektivno prikazujem stanje u SFRJ.

U svezi s tim moram konstatirati da se primjenom takve metode u optužbi išlo za tim da se stvori ne samo nepotpuna nego i iskrivljena predodžba i o sadržini i o intencijama mojih odgovora.

(6) U povijesti je odavno poznato, da takvom metodom nije teško osuditi i samog raspetog Krista kao Antikrista, ili pak dokaz da su sotonske strahote – nebeski raj. A da su moji odgovori uzeti u cjelini i u svezi s postavljenim pitanjem, a koji se u optužbi na tako jednostavan način inkriminiraju, izraz osobnog nastojanja da se objektivno ocijene i prikažu povijesna stanja i zbivanja, o tome sa znanstvenog, a uvjerenja sam i sa svakog objektivnog i nepristranog stanovišta ne može biti spora.

U svezi s optužbom zbog intervjua koji sam 1977. godine dao za Švedsku televiziju, ukazujem na još jednu bitnu činjenicu. Taj moj intervju sadrži odgovor na 15 postavljenih pitanja, i ima u cijelosti 375 tiskanih redaka (u HR1 1978, koja je priložena sudskom spisu), a optužba inkriminira samo dijelove iz prvog ili drugog pitanja, u opsegu od 49 redaka – i to na prikazan način manipuliranja istrgnutim citatima. To znači da joj sadržaj mojih odgovora na sva ostala pitanja, tj. cio preostali, gotovo osam puta veći tekst od inkriminiranog, nije za to dao nikakva povoda, što samo po sebi dokazuje da nema opravdanih osnova za inkriminaciju intervjua u cjelini.

Ad b): Inkriminacije zbog razgovora s beogradskim novinarom Vladimirom Markovićem (1978. g.)

Iako sam u istražnom postupku iznio da V. Markoviću nisam dao nikakav intervju, već samo razgovarao s njime, u optužbi se, pod točkom b), polazi od inkriminacije da je riječ o intervjuu koji je objavljen u ustaškom emigrantskom listu “Hrvatska država” br. 279 od kolovoza 1978. U svezi s tim ponavljam:

S V. Markovićem razgovarao sam kad me je posjetio u mom domu, kao s beogradskim novinarom, mladim čovjekom koji proučava zbivanja sedamdesetih godina, pa zbog toga želi razgovarati s istaknutim sudionicima, intelektualcima iz Beograda, Zagreba i Ljubljane. Nije bilo riječi ni o kakvom intervju, za bilo koji list, niti je za vrijeme razgovora sa mnom pravio bilo kakve zabilješke.

(7) S obzirom na to da je taj moj razgovor s njime sadržajno – iako uz dosta njegovih riječi – reproduciran u označenom br. “Hrvatske države” i u izvodu pod točkom b) optužbe, bilo bi zanimljivo utvrditi, baš u okviru ove optužbe protiv mene:

prvo, da li je riječ o čovjeku nadarenom toliko izvanredno sposobnošću pamćenja (da je kasnije mogao tako vjerno reproducirati cio razgovor), ili pak opskrbljenom za to potrebnim tehničkim sredstvima; drugo, kako je uopće došao na zamisao da na taj način pravi “intervju” sa mnom i to baš za navedeni list, jer teško je pretpostaviti da ga je na to uputilo uredništvo tog lista; i treće, kako je on, V. Marković “slobodni beogradski novinar”, uopće imao mogućnost da taj tobožnji intervju “plasira” u “ustaškom emigrantskom listu” – “Hrvatskoj državi”, iako, jamačno, baš u svijetlu ove optužbe, nije nimalo slučajno što je objavljen upravo u tom listu.

Premda inkriminirani tekst pod toč. b) treba prosuđivati u sklopu cjeline razgovora – makar i u interpretaciji Vladimira Markovića – ipak mogu izjaviti, da je optužba da sam u “intervjuu… lažno ustvrdio” toliko apsurdna da je lišena svake osnove s obzirom na cijeli inkriminirani tekst i na svaku tvrdnju posebno, ne samo s mojeg povijesno-znanstvenog stajališta, već čvrsto vjerujem i sa stanovišta svakog zdravog razuma.

Za što se Tuđmana optužuje

A što sam to “lažno ustvrdio” u tom inkriminiranom tekstu? Da je “po mom mišljenju, ključni problem nacionalnog pitanja u Jugoslaviji” pitanje odnosa “između Srba i Hrvata”!

Sada se mogu popraviti, pa reći, ne samo po “mom mišljenju” nego i po mišljenju svakoga onoga tko se znanstveno i sustavno bavi problemom nacionalnog pitanja u Jugoslaviji.

Takva se ocjena temelji na prosudbi povijesno-nacionalnih, državno-pravnih, gospodarsko-kulturnih, etno-demografskih, ili svih tvarnih i duhovnih, posebno geopolitičkih čimbenika iz njihove zasebne povijesti i iz zajedništva naroda SFRJ. U odnosu na to pitanje, sva druga, bez obzira koliko bila važna, u povijesti i u suvremenosti, ipak nisu vrijednosti te veličine. Dvojim da to može biti sporno i za površnog promatrača i u bilo kojoj političkoj pragmatici.

Broj žrtava logora NDH

Druga moja tobože “lažna” tvrdnja u tom inkriminiranom tekstu jest da je po statističkim podacima – u svim logorima i zatvorima NDH za vrijeme drugog svjetskog rata iz hrvatske poginulo oko 60.000 ljudi, (8) i to i Srba, i Hrvata, i Židova, i Cigana i dr, što je – rekao sam – “ogroman broj i užasan zločin“, ali sam protiv toga da se taj broj udesetorostručuje, samo za Jasenovac na 600.000, samo i jedno zato da bi se potencirala nekakva kolektivna i trajna krivica hrvatskog naroda.

I treće je da se, po mom mišljenju, uzroci nove hrvatske ekstremne političke emigracije, u kojoj mladi ljudi rođeni u socijalističkoj Jugoslaviji postaju čak i žešći protivnici od starih političkih emigranata, moraju tražiti u nekim bitnim pretpostavkama materijalno-duhovnog, ili gospodarsko-političkog života.

Zaključio sam da se u tome ogledaju povijesno društvene zakonitosti, što će reći da treba uklanjati uzroke tim pojavama. A do toga sam suda došao ne samo proučavanjem hrvatske povijesti, već i sveukupne problematike – povijesti, teorije, strategije i taktike, te filozofsko-etičke, umjetničke i međunarodno-pravne interpretacije nacionalno-oslobodilačkih, oružanih i revolucionarnih pokreta – u svjetskim okvirima, o čemu sam pisao u svom dijelu “Rat protiv rata”, nagrađenoj knjizi, koja je izišla u dva hrvatska izdanja (1957. i 1970.), prevedena i na slovenski.

Prijedlog za dijalog Hrvata i Srba

Na osnovu takvih povijesno-znanstvenih spoznaja, a sučeljen sa svakodnevnim ponavljanjem povijesnih neistina, obmana i pogrešnih interpretacija, ne samo u mnogim propagandno-publicističkim i političkim aktivnostima, nego često i u prosvjeti i u izjavama ozbiljnih, a neupućenih intelektualaca – pledirao sam u razgovoru s V. Markovićem, ne prvi put, ali jamačno nimalo slučajno – da za zajedničkim stolom rasprave bitna sporna pitanja razumni Hrvati i Srbi, ozbiljni intelektualci i političari, da bi se pridonijelo uklanjanju međusobnog nerazumijevanja, optužbi i nesporazuma što su u povijesti dovodili do sukoba, pa i međusobnog istrjebljenja, a u sadašnjosti do štetnog održavanja pogrešnih povijesnih sudova, koji se nužno odražavaju i na sadašnjost.

Za takav, mogu reći, krajnje dobronamjeran apel imam i svoje osobne “povijesne” razloge. Iako će o njima biti riječi na drugom mjestu (u mojim rukopisima), ovom optužbom da iznosim “lažne” tvrdnje i o ratnim žrtvama prisiljen sam da i na ovom mjestu velim nešto o historijatu spora i oko toga pitanja. Ono je naime – stjecajem različitih okolnosti – već poodavno postalo za jedne manipulativno pitanje, ne samo zbog prosudbe prošlosti nego i zbog osuda sadašnjosti, a za druge “odveć delikatno političko” pitanje.

(9) Zbog toga se to pitanje ratnih žrtava našlo u takvom procijepu, da čak ni 35 godina poslije okončanja rata još uvijek nije prepušteno povijesnoj znanosti, kao faktografsko pitanje utvrđivanja povijesne istine, već se još uvijek javlja kao predmet optužbe protiv mene, i to prije petnaestak godina političke, a evo sada i sudske.

Preuveličavanje jasenovačkih žrtava

Kad su godine 1965. pobornici hegemonističko-centralističkih koncepcija, hoteći iskoristiti proslavu 25. obljetnice početka NOB i revolucije u Jugoslaviji (1966), za jačanje svojih pozicija, predlagali da se glavna proslava održi u Jasenovcu, zato što je tamo ubijeno 700 – 800, pa čak i 900 tisuća ljudi, to je trebalo biti uklesano na spomenik, a glavni govornik imao je biti Aleksandar Ranković – suprotstavio sam se tome argumentima statističkih podataka o ratnim žrtvama 1941 – 1945. (koji još nisu bili do tada, a nisu ni do sada, objelodanjeni), ukazujući na dalekosežnost posljedica više od desetorostrukog uveličavanja i onako groznih žrtava.

To je tada, s obzirom na argumente i moje dužnosti, imalo svoju dokaznu težinu (bio sam direktor Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, profesor socijalističke revolucije i suvremene nacionalne povijesti na Fakultetu političkih nauka, član Ideološke komisije CK SKH, član Povijesne komisije CK SKH i Glavnog odbora Saveza boraca Hrvatske, član Koordinacionog odbora za povijest radničkog pokreta Jugoslavije, predsjednik Komisije za međunarodne veze Glavnog odbora i član Izvršnog odbora Socijalističkog saveza Hrvatske, član Izvršnog odbora Matice iseljenika Hrvatske, te zastupnik u Saboru SRH i predsjednik Odbora za znanstveni rad (kulturno-prosvjetnog vijeća).

Zašto CK SKH Tuđmanu nije dao potporu

Ipak, jedan od najodgovornijih političkih ljudi Hrvatske rekao mi je službeno: “Što se tiče Jasenovca i ratnih žrtava u pravu si, ali imaj na umu, da su odnosi takvi, da ti CK SKH ne može dati javnu potporu. To je tako delikatno političko pitanje, da bi mi njegovim potezanjem izazvali teškoće drugu Titu, a to ne smijemo, jer ih ionako ima dosta!”

Odgovorio sam da se valja dosljedno zauzimati za afirmaciju istine, upravo zbog promjene odnosa koji to ne dopuštaju, tada me takve političke ocjene ne mogu obvezivati u mom povijesnom radu, jer su u suprotnosti s mojom osobnom savješću i znanstvenim osvjedočenjem.

Da bih ukazao na svu apsurdnost tvrdnje da je samo u jasenovačkom logoru ubijeno 700 – 800.000 ljudi, odgovornima sam predočio da bi to značilo da je svakog dana ubijeno i pokopano 500 ljudi, dotično 600 ako se ne računaju blagdani, ili 20 – 25 ljudi svakog sata, te izložio procjenu, što je svakako od veće važnosti, da vjerojatno sveukupne žrtve u poginulima u cijeloj Jugoslaviji u drugom svjetskom ratu (tj. svega pučanstva, na svim zaraćenim stranama) ne premašuju taj broj!

Demografski gubici Jugoslavije u II. svjetskom ratu

(10) Naime, u pomanjkanju egzaktnih statističkih podataka o ratnim žrtvama, ili dok oni nisu dostupni, demografski gubici izračunavaju se znanstvenim metodama na osnovi demografskih statistika. Po dvije od tri u svijetu najpoznatije takve metode, ukupni demografski gubici Jugoslavije u drugom svjetskom ratu mogu najviše iznositi oko 2,18 milijuna ljudi (po trećoj znatno manje).

Od toga broja oko 450.000 otpada na umanjeni natalitet, 500.000 na odseljenu njemačku manjinu, oko 200.000 na odseljenu talijansku, mađarsku i tursku manjinu, oko 250.000 na emigraciju, te preostaje da je poginulih bilo 700 – 800.000 (što nije malo, kada se zna da su i daleko veće zemlje imale znatno manje gubitke, npr. Velika Britanija 388.000, Italija 410.000, Francuska 600.000).

Pri neprestanom ponavljanju i zastrašujućem pretjerivanju ustaških zlodjela u NDH, zaboravlja se ne samo činjenice da povijesni uzroci ustaštva bijahu u hegemonističkom nasilju nad hrvatskim  narodom u monarhističkoj Jugoslaviji, posebno u ubojstvu Radićeva hrvatskog vodstva u beogradskoj skupštini, te da četništvo ne bijaše ništa manja opasnost za hrvatsko pučanstvo u ratu nego što je ustaštvo bilo za srpsko, već i to da se na takvim krivotvorenim osnovama ne mogu stvarati prave pretpostavke za skladan suživot Hrvata i Srba u socijalističkoj zajednici.

Tko nema hrabrosti pogledati u oči povijesnoj istini, taj će bježati od nje i u sadašnjosti.

Osim toga, valja imati na umu da je takvo preuveličavanje ustaških zločina u službi teorije o golemoj povijesnoj krivici čitavog hrvatskog naroda, s ciljem da se nametne dojam kako je Hrvatska u drugom svjetskom ratu bila samo na strani osovinskih sila, a prikrije istina da je bila jedan od najčvršćih oslonaca antifašističkog NOP, i da je dala ne manji, ako ne i veći, prilog od drugih naroda pobjedi revolucije nad fašizmom, te da je hrvatski narod imao u drugom svjetskom ratu razmjerno najveće demografske gubitke.

Izjava Ernsta Blocha

Da su takve teorije, i stalno ponavljanje neistina o ratnim žrtvama, imale stanovit utjecaj u domaćoj, ali i u svjetskoj javnosti, pokazuje također primjer poznatog marksističkog filozofa Ernsta Blocha, koji je (1973, pa 1975.) izjavio da su gotovo svi Hrvati na radu u svijetu – fašisti, a za one u zemlji – da ne zna, da li su baš svi.

To su i bili razlozi zašto sam ustrajao na nužnosti dokazivanja istine o ratnim žrtvama, ali zbog “odnosa” ne samo da za to nisam dobio potporu, nego sam, štoviše, morao zbog toga ispaštati sve do današnjih dana.

(11) Posljedice su bile: u to doba (1964/5) na izravnu intervenciju kabineta Rankovića spriječeno je proglašenje moga izbora za člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, ali je obustavljeno moje smjenjivanje s dužnosti direktora Instituta, pošto je sam Kardelj, u prisutnosti Tita, rekao vodstvu Hrvatske da to ne treba provesti zato što sam na povijesnom području nosilac otpora hegemonističko-centralističkim tendencijama.

Godine 1966. zamišljena glavna proslava 25. obljetnice revolucije nije bila u Jasenovcu, jer je tog ljeta došlo i do pada Rankovića.

Ali da je problem “odnosa” ostao i dalje aktualan, pokazalo se ubrzo nakon toga, 1967, kada sam u obračunu s intelektualnim “žarištima nacionalizma” zbog Deklaracije o jeziku, političkom odlukom uklonjen sa svih spomenutih dužnosti. Da se ti “odnosi” na svoj način nastavljaju, pokazuju i inkriminacije kaznenog djela neprijateljske propagande u ovoj optužbi, zbog toga što sam ponovio i faktografske činjenice o ratnim žrtvama.

Pošto sam se opredijelio za poziv povjesničara i pisca, meni preostaje da ostanem dosljedan načelima znanstvene istine, s nadom, što više i s čvrstim uvjerenjem da borba, pa i stradanje za istinu o čovjeku pojedincu, a pogotovu o narodu, ne ostaje nikada uzaludan trud. Vrijeme i prilike natjerat će kad-tad i one što se oslanjaju na kojekakve privremene odnose i fiktivne konstrukcije, da uvide da se na njima ne može temeljiti ništa trajno i postojano, ili će pak dijeliti neizbježnu sudbinu svih fikcija.

(12) Ad c): Inkriminacije zbog intervjua šefu predstavništva njemačke televizije ARD u Beču za jugoistočnu Europu g. Peteru Miroschnikoffu (21.0 5. 1980.)

Ad d): Inkriminacije zbog intervjua uredniku Radio France Internationale g. Michelu Barthelemyju (21. 05. 1980.)

Budući da su moji odgovori na pitanja o intervjuima za Njemačku televiziju i za Francuski radio sadržajno gotovo istovjetni, a i inkriminacije o optužbi pod toč. c) i d) su slične – osvrnut ću se na njih istodobno.

Odbacujući odlučno inkriminaciju da sam bilo što “lažno ustvrdio” ili “zlonamjerno prikazivao”, izjavljujem nasuprot tome, da sam – baš s obzirom na vrijeme i prilike u zemlji i u svijetu kad su od mene tražili intervjue – sve svoje odgovore nastojao dati na krajnje obazriv i umjeren način.

To su mi uostalom izjavili i oba urednika, kojima sam dao izjave, g. P. Miroschnikoff i g. M. Barthelemy, čudeći se zašto se to ne može objaviti u Zagrebu, a g. Miroschnikoff upoznao me je da je Jugoslavenski sekretarijat za informacije izrazio žaljenje zbog zapljene intervjua, a jedan član Predsjedništva SKJ izjavio da je “Tuđmanov intervju korektan, jer da ima i težih problema, pa da je policijska pogreška što je zaplijenjen.”

Svaku svoju izjavu temeljio sam na osobnim iskustvima i na znanstvenim spoznajama, ali ni jedan problem o kojem sam govorio nisam radikalizirao, niti iznosio stvarnu njegovu težinu, ukazujući jedino na postojanje nekih od njih i na potrebu njihova rješavanja, pa je u tom svjetlu svaka inkriminacija još više neosnovana.

Kako me se npr. može optuživati, i na osnovi kakve to logike inkriminirati, da sam “lažno ustvrdio” zato što sam rekao: “Kao što znate, u Jugoslaviji imamo po Ustavu idealno riješeno nacionalno pitanje jedne mnogonacionalne zemlje. (13) Narodi su načelno potpuno ravnopravni i imaju pravo samoodređenja, međutim, praksa i teorija se sasvim ne poklapaju”?! Dalje sam rekao da je “to i teško uopće i moguće”, ali da je to u Jugoslaviji do sada bio jedan od glavnih problema.

Zar sastavljačima optužbe nisu poznate povijesne činjenice:

– Da je nacionalno pitanje bilo “definitivno” “riješeno” već odlukama AVNOJ-a u Jajcu i prvim Ustavom 1946. godine.

– Da je usprkos tome u razdoblju (1945 – 1950.) tzv. etatističkog ili administrativnog socijalizma, po sovjetskom uzoru i u ime viših ciljeva socijalističkog integralizma, izgrađen velikodržavni centralizam u svim sferama gospodarskog i duhovnog života, što je imalo za posljedicu zaoštravanje međunacionalnih i međurepubličkih suprotnosti, osobito oko raspodijele investicionih sredstava koncentriranih u Federaciji.

– Da se odbacivanjem koncepcije etatističkog socijalizma – poslije sukoba sa Staljinom – te uvođenjem radničkog samoupravljanja (1950.) i komunalnog sustava, te Ustavnog zakona iz 1953, proklamiralo vraćanje na izvore svoje revolucije, pa ipak federacija zadržava centralistički monopol nad zakonodavstvom i nad sredstvima društvene reprodukcije, što potiče hegemonističko-integralističke tendencije, ali i nacionalne otpore.

– Novim Ustavom iz 1963. ojačane su republike kao nacionalni državno-pravni subjekti, a načelo samoupravnog upravljanja imalo je postati zalogom nacionalne ravnopravnosti. Tome je trebala poslužiti i privredna i društvena reforma iz 1965.

– Ipak, i u tim okvirima jačale su centralističko-etatističke i hegemonističko-unitarističke tendencije, do rankovićevskih deformacija u jačanju svemoćne službe državne sigurnosti, a tek uklanjanje Rankovića 1966. stvorilo je uvjete za stvarno jačanje federalizma i ravnopravnosti naroda.

– Korijenite političke i amandmansko-ustavne promjene 1968 – 1971. dovode do demokratizacije, ali i do ogorčenih sukoba birokratsko-dogmatskih centralističkih i nacionalno-demokratskih federalističkih tendencija, pa i do razbuktavanja međunacionalnih suprotnosti, za čije će uklanjanje biti otvoreni osnovi novim Ustavom iz 1974, kojim je uveden novi delegatski sustav samoupravnog dogovaranja do vrha Federacije (14) a republike postale gotovo kompletni državno-pravni subjekti.

No, da je i poslije toga još uvijek problem odnosa ili sukladnosti između ustavnih načela i prakse, evo nekih dokaza.

Pred 11. kongres SKJ 1978. član Predsjedništva SFRJ i SKJ dr. Vladimir Bakarić izjavio je za inozemnu javnost da se ne može isključiti da opet “može doći do različitih, čak i nacionalnih trvenja”, spomenuvši usput da je 1971. godine bila “izazvana nedovoljno brzim mijenjanjem političke strukture ove zemlje” (izjava C. G. Strohmu za Die Welt, Vjesnik, XXXIX, 11083, Sedam dana, 01. 07. 1978).

Pojačavanje savezne birokracije nakon 1974.

Iako je novim Ustavom iz 1974. znatno smanjen djelokrug Federacije, a povećana prava republika, došlo je ne do smanjenja, već do povećanja savezne uprave: od 1974. do kraja 1978. činovništvo u upravi Federacije povećano je za oko 40% (10449 na 14448), a broj imenovanih dužnosnika povećan je za svega dvije godine nakon Ustava čak za 43%, kasnije i znatno više.

Istodobno, raslo je i oduzimanje sredstava iz privrede za budžet federacije, što je suprotno intencijama Ustava. Tako savezna uprava – kako je izjavio Jakov Blažević, predsjednik Predsjedništva SRH – održava i dalje “inerciju odlučivanja u ime radnika i udruženog rada”, a isto tako da je “samoupravno sporazumijevanje” još uvijek samo “univerzalni princip” koji bi tek trebalo pretvoriti u praksu (NIN br. 1462, 14. 01. 1979; Vjesnik, XXXIX, 11232, 27. 11. 1978. i XL, 11348, 28. 03. 1979).

A evo kako misli o teoriji i praksi dr. N. Jovanov iz sindikata Jugoslavije: “Već 10 godina – svake godine barem tri puta – Predsjedništvo i Izvršni biro CK SKJ javno govore protiv dominacije financijskog kapitala, a on uvijek ostaje netaknut”, zbog toga što “moć države… neidentificirane sile”“samoupravljanje je samo fiktivno”, dodavši da se razlike u položaju pojedinih privrednih grana kreću od 1 do 15, pa čak i 25 puta, što stvara lošije uvjete za plaće i reprodukciju, i što su uzroci štrajkovima, kojih ima najviše u Hrvatskoj i Sloveniji, a kad izbiju, uklanjaju se povodi, ali uzroci ostaju (Vjesnik, XXXIX, Sedam dana, br. 25, 02. 09. 1978).

Svi ti, a i drugi primjeri iz proklamiranih načela i prakse bili su poznati, kada su od mene traženi intervjui, ali ih nisam iznosio iz razloga koje sam naveo, pa mi neka bude dopušteno pitanje, (15) kako se u usporedbi s naprijed navedenim izjavama mene može optuživati za ono što sam rekao?

Kao dokaz da ja nisam htio ništa “lažno ustvrditi” i “neistinito” i “zlonamjerno” prikazati – kad sam u svojim odgovorima izjavio da se “nacionalni odnosi izražavaju u nedovoljno usklađenim interesima između pojedinih naroda”, te da je za Hrvatsku problem pomanjkanja financijskih sredstava” za njezin razvitak i aktualno pitanje deviznog režima i pomorske privrede, već da sam time jedino blago ukazao na probleme koji dugotrajno postoje, koji su već imali ozbiljne i mogu imati i još teže posljedice, ako ih se ne bude djelotvorno rješavalo – izložit ću, na temelju svojih znanstvenih spoznaja, podsjećajući da je to predmet mojeg povijesno-istraživačkog rada, samo neke bitne činjenice.

Gospodarsko i ino zaostajanje Hrvatske

Zbog izrazito neravnopravnog položaja u monarhističkoj Jugoslaviji, te ustrajnosti etatističko-centralističkih tendencija u socijalističkoj zajednici, što se sve desetljećima izražavalo u nepoštivanju ekonomskih zakonitosti u gospodarskom životu, navlastito u voluntarističko-protekcionističkoj politici na području investicija državnog kapitala, poreznog, deviznog i vanjsko-trgovinskog režima, te u pretjeranom odlijevanju narodnog dohotka, Hrvatska je sve više relativno zaostajala iza razvitka drugih zemalja u Jugoslaviji, dospjevši do granica ozbiljne gospodarsko-kulturne i demografske stagnacije, pa čak i biološke ugroženosti.

Do takvog je stanja došlo zbog dugotrajnog djelovanja mnogih negativnih čimbenika. Na primjer, vrijednost fiksnog dijela društvenog bogatstva jugoslavenske privrede u međuratnom razdoblju (1919 – 1940.) porasla je u cjelini za 50%, ali na području Hrvatske samo 42%.

Ili, prosječna godišnja stopa rasta fiksnih fondova društvenog bogatstva bila je za cijelu Kraljevinu Jugoslaviju 1,9%, a na području Hrvatske 1,6%. Dinamika industrijskog razvitka u razdoblju 1929 – 1938. bila je: u Srbiji 44%, u Crnoj Gori 11%, u BiH 11%, u Sloveniji 10%, u Makedoniji 8%, a u Hrvatskoj 7%.

U razdoblju socijalističke izgradnje nastavljene su gotovo istovjetne tendencije: stopa rasta fiksnih fondova društvenog bogatstva (1946 – 1960.) (16) za cijelu SFRJ iznosi 4,1% a za SRH 3,7% godišnje.

I poslije obračuna s hegemonističkim centralizmom (1966.) nije došlo do bitnih promjena u favoriziranju jednih, a zapostavljanju drugih: od kredita Narodne banke SFRJ plasirano je u Srbiju 58%, a u Hrvatsku 16%. Rezultat takvog ulaganja desetljećima bio je da je potkraj šezdesetih godina od svih jugoslavenskih industrijskih kapaciteta bilo instalirano u Srbiji 46%, u Hrvatskoj oko 18%, u Sloveniji oko 17%, a u ostale tri republike 19%.

Odlijevanje narodnog dohotka iz Hrvatske, od ujedinjenja 1918. pa nadalje, iznosilo je više od 8% – u pojedinim razdobljima izvlačeno je oko 65% svih prihoda – i tek se u posljednje vrijeme smanjilo, ali je još uvijek prekomjerno (u prošlom petogodišnjem planu 1976 – 1980. samo za nerazvijene izdvajalo se blizu 3% narodnog dohotka, izravno 1,97% i još 0,93% posredstvom Federacije, što je u tekućem petogodišnjem planu tek neznatno smanjeno, na ukupno 2,68% društvenog proizvoda, a to je dakako samo dio ukupnih obveza).

Da je to glavnim uzrokom navedenog zaostajanja i zabrinjavajućeg stagniranja stanja Hrvatske, može se zaključiti po tome da – po sudu nobelovca J. K. Galbraitha i M. Friedmana – gornja podnošljiva granica odlijevanja narodnog dohotka može biti od 1-2%, dok već 4% ozbiljno ugrožava gospodarski i biološki razvitak zemlje u pitanju. Zbog toga se u svijetu općenito smatra da nisu realni oni apeli koji idu za tim da industrijske zemlje izdvajaju za razvitak nerazvijenih više od 1%.

Privredni razvitak Hrvatske trajno pogađa i to što i u poratnom, federativnom razdoblju u saveznoj vladi tradicionalno prevladava kontinentalno-dunavska gospodarsko-prometna orijentacija, slično kao što je to bilo i u međuratnom razdoblju, koje spada – kako se to kaže u Pomorskom zborniku, “u najpraznije razdoblje u novijoj povijesti” pomorskog razvitka na Jadranu. Sveukupnim mjerama ne potiče se, nego dapače sputava razvitak pomorske privrede: brodogradnje, trgovačke flote, lučke industrije, pomorskog prometa i prometnog povezivanja luka s unutrašnjosti.

(17) U sedamdesetim godinama, flota u svijetu rasla je po stopi od 8%, a u Jugoslaviji samo 2%, jugoslavenska trgovačka mornarica bila je 1969. na 19. mjestu na svjetskoj rang listi, a 1976. pala je na 22. mjesto, prevozeći svega 27% jugoslavenskog izvoza (1977), dok je kod drugih pomorskih zemalja prosjek iznad 50%. Opća zapostavljenost pomorske orijentacije osobito se osjeća na hrvatskom području. Hrvatske luke ostvaruju više od 80% jugoslavenskog pomorskog prometa (1977), a  u investicijama za modernizaciju sudjeluju jedva sa 40%.

Porazni podaci o hrvatskoj regresiji

Zbog dugotrajnih općih gospodarsko-političkih prilika, Hrvatska je dolazila u sve nepovoljniji položaj prema drugim zemljama Jugoslavije; postupno se smanjivao njen udio u bitnim čimbenicima nacionalno-gospodarskog razvitka i moći. Tako se npr. u razdoblju od nepunih pola stoljeća (1925 – 1971.) udio Hrvatske u okviru Jugoslavije bitno smanjio: u stanovništvu od 28% na 21%, a Srbije povećao od 22% na 25%; u industriji od 33% na 18%, a Srbije od 20% na 35%; u bankovnom poslovanju od 51% na 17%, a Srbije od 25% na 52%; i u veletrgovini u Hrvatskoj od 55% na 7%, a Srbije od 15% na 86%.

Smanjenje prirasta stanovništva

Opće gospodarske i političke prilike, sa svojim odrazom na nacionalnu psihu, poprimile su osobito zabrinjavajuće dimenzije zbog svog sve negativnijeg utjecaja na demografsko kretanje hrvatskog pučanstva: iz godine u godinu rasla je ekonomska emigracija, a padao je natalitet. Već između dva rata dolazi do osjetnog smanjenja prirasta hrvatskog pučanstva, pa za razdoblje 1921 – 1931. iznosi svega 9,5 promila godišnje. Između popisa 1931. i 1948 – zbog posljedica drugog svjetskog rata – stanovništvo SR Hrvatske smanjilo se za nešto više od 1 promila, dok se stanovništvo ostalog dijela Jugoslavije uvećalo u tom razdoblju za 12,2%!

Posljednjih desetljeća još se više zaoštrava tendencija stalnog smanjenja prirasta stanovništva: u vremenu od 1948 – 1953. godišnji prirast je 8,1 promila, 1953 – 1961. pada na 6,9 promila; od 1961 – 1971. na 6,2 promila, a od 1977. na svega 4,6 promila.

Činjenica je da je prirast stanovništva Hrvatske u 19. stoljeću išao “gotovo uporedo s europskim stanovništvom“ (V. Stipetić), dok je u XX. stoljeću osjetno sporiji ne samo od svih naroda Jugoslavije, nego je i manji od onog i cijeloj Europi, pa i u svijetu!

(18) Problem reprodukcije pučanstva zaoštrava se do razine ugrožavanja biološkog opstanka hrvatskog naroda, osobito stoga što ne jenjava rast ekonomske emigracije. Dvije trećine stalne ekonomske emigracije su iz Hrvatske, a potkraj šezdesetih godina stopa emigracije, popevši se na 5,5%, nadvisila je čak stopu nataliteta, postavši najviša na svijetu (osim Puerto Rica).

Povećavanje broja emigranata

U milijunskom broju privremeno zaposlenih iz SFRJ u Europi u početku je bilo daleko najviše hrvatskog pučanstva, a i danas ga ima nerazmjerno više: 40 – 60%, računajući i ono iz BiH. Iz te privremene ekonomske emigracije što dijelom postaje stalna, novači se i politička emigracija, a jamačno, nije nimalo slučajno što oko 60% otpada na hrvatsku emigraciju.

Do spoznaje svih iznesenih činjenica – na kojima sam zasnivao svoje sudove, ne spominjući ih u ovakvom obliku – dolazi se na temelju statističkih podataka i zaključaka što  su ih u svojim radovima i analizama iznijeli mnogobrojni znanstveni i politički radnici (R. Bićanić, M. Mirković, S. Lovrenović, I. Vinski, Š. Đodan, M. Veselica, H. Šošić, V. Stipetić, M. Korenčić, D. Vojnić, M. Rendulić, V. Bakarić, J. Blažević, J. Sirotković, V. Holjevac, M. Tripalo, S. Dabčević-Kučar, D. Haramija, I. Perišin, D. Bilandžić i dr). Svaki ozbiljan, razborit i dobronamjeran čovjek, koji se na bilo koji način suočava s tom problematikom, mora polaziti od osnove da sve to zahtijeva dalje svestrano i pomno proučavanje radi pronalaženja najprikladnijih rješenja za sustavno, dugoročno otklanjanje uzroka takvom stanju, ako se žele izbjeći ozbiljnije gospodarske pa i političke krize.

U svezi s inkriminacijom da sam “lažno ustvrdio” da “postoji problem srazmjernog sudjelovanja”  Hrvata u vojsci i u Savezu komunista, što bi također trebalo biti dokazom da “uporno i dosljedno ponavljam tvrdnje pomoću kojih se neistinito prikazuju društveno-političke prilike u SFRJ”, iznosim sljedeće činjenice.

Nacionalni sastav JNA

Kad je riječ o problemu nacionalnog sastava JNA, neka mi bude dopušteno podsjetiti da mi je to osobno veoma dobro poznato, s obzirom na dužnost što sam ih obavljao od 1945. do 1961. u (19) Ministarstvu (Sekretarijatu) narodne obrane i Generalštabu JNA, no ja ću i ovdje iznijeti samo ono što je javno publicirano.

U starješinskom kadru JNA ima oko 15% Hrvata, a “jedno vrijeme – i po riječima dr. D. Dragosavca 1978 – bilo ih je znatno više”. Da je neposredno poslije rata u JNA bilo ne samo “znatno više” hrvatskih kadrova, nego i razmjerno više od drugih, može se zaključiti i po tome što je u jesen 1944. (pred završne operacije za oslobođenje Srbije i drugih istočnih dijelova) od ukupno 9 korpusa NOV Jugoslavije pod Glavnim štabom Hrvatske bilo pet korpusa, a i po tome što je po prvim statistikama u Hrvatskoj više od 40% članova Saveza boraca NOR Jugoslavije. Pa iako je od toga oko trećine bilo Srba, a Hrvata oko dvije trećine, to govori da su Hrvati iz rata i revolucije izišli s razmjerno većim udjelom u revolucionarnom i starješinskom kadru, a sad je stanje stubokom drugačije.

Nacionalni sastav savezne uprave

Slično je i s prilikama u Saveznoj upravi (i ustanovama Federacije): 1978. bilo je svega 6% Hrvata, a 1969 – kad je javnost prvi put pobliže upoznata s nacionalnih sastavom federalne uprave – bilo ih je ipak nešto više – 8,6%, naprama 73,6% Srba, 7,2% Crnogoraca, 3,8% neopredijeljenih i 6,8% svih ostalih (Ekonomska politika, Beograd, br. 847/1969).

Koliko su zabrinjavajući iznijeti podaci o nacionalnom sastavu JNA i Savezne uprave, svjedoči i to što ih je beogradski NIN br. 1419 od 19. 03. 1978. objavio pod naslovom “Opasne stvari”, u rubrici “Kongresne teme”. U razmatranju nacionalnog sastava Saveza komunista valja podsjetiti da je povijesna važnost toga pitanja – o čemu svjedoče iskustva svih višenacionalnih zajednica – u tome što ono samo po sebi nedvojbeno odražava kako značajke međunacionalnih odnosa, tako i sveukupnost obilježja vladajućih struktura.

Nacionalni sastav članstva Saveza komunista

Neposredno poslije rata, 1946, članstvo SK Hrvatske (KPH) iznosilo je 30,7% od ukupnog članstva SKJ (KPJ). To je bilo oko 8% više od postotka pučanstva, a bilo je odraz razmjernog većeg udjela stanovništva Hrvatske u NOP i revoluciji, od nekih drugih republika. Međutim, iz godine u godinu, taj će se omjer postupno sve više smanjivati, pa će već pedesetih godina biti ispod postotka stanovništva; godine 1963. članstvo SKH (20) iznosit će 21,1%, da bi 1975. palo na 18,3%, a 1978. na svega 17% od ukupnog članstva SKJ (Statistički godišnjaci Jugoslavije, NIN, Beograd, br. 1419, 19. 03. 1978.)

U vrijeme 8 kongresa SKH (1978), od 282.515 članova bilo je: Hrvata 64,2%, Srba 24,2%, “Jugoslavena” 7,4%, te ostalih 3,8% i neopredijeljenih 0,4% (Vjesnik, XXXIX, 11018, 24. 04. 1978.) To znači da je u odnosu na nacionalni sastav SRH, Srba bilo više negoli dva puta, a Jugoslavena čak pet puta više od Hrvata u Savezu komunista Hrvatske. Ili, član SKH je svaki četvrti “Jugoslaven”, svaki deveti Srbin, a tek svaki dvadeseti Hrvat!

Sličnu, nacionalnu neravnomjernu sliku daje i sastav SKJ u cjelini. U doba 11. Kongresa (1978.) SKJ  je imao oko 1,629 milijuna članova, ili 7,5% od stanovništva SFRJ. Iznad tog prosjeka viši je postotak: kod Crne Gore 10,3%, Srbije (uže) 9,9% i Vojvodine 9,1%, a niži kod BiH (s tim da je kod Srba viši, tj. 9%, a manji kod Muslimana 6% i pogotovo Hrvata 4,1%), zatim još manji kod Hrvatske 6,2% (ali Hrvata samo 4,9%), te Makedonije 6,1%, Slovenije 5,6% i Kosova 4,9% (ali sa znatno manjim postotkom Albanaca).

Iz toga proizlazi da u SKJ ima brojno i procentualno najviše, čak razmjerno i dvostruko više Crnogoraca i Srba, a manje, znatno ispod prosjeka, Makedonaca, Muslimana i Slovenaca i čak dvostruko manje Hrvata i Albanaca. (Izračunato prema objavljenim podacima s republičkih kongresa i 11.Kongresa SKJ i demografskih statistika.)

Izloženi podaci nisu, dakako, jedini koje bih mogao predočiti kako se od kongresa do kongresa SKJ provode u život deklarativne odluke, osobito na područjima očitovanja nacionalne ravnopravnosti, pa se očito, samo po sebi, nameće pitanje na kakvim se onda osnovama zasniva inkriminacija optužbe zbog primjedbe o nepotpunom skladu proklamiranih načela i prakse, ili o problemima međunacionalnih odnosa.

Deja vu: zastupanje hrvatskih interesa – nacionalizam, separatizam, ustaštvo…

Što se tiče inkriminiranja mojih riječi; da se represijama i progonima “nikakvi, a najmanje nacionalni problemi ne mogu riješiti, nego samo još više zaoštriti”; zatim da bi “trebalo promijeniti situaciju” u kojoj se “svako postavljanje hrvatskih nacionalnih problema i interesa(21)odmah generalizira kao nacionalizam, seperatizam, pa čak i ustaštvo, pa se onda i hrvatski revolucionari povezuju s nekakvim profašističkim elementima… što je potpuno besmisleno” – moram ustvrditi da su te moje ocjene izraz dubokog znanstvenog osvjedočenja iz sveukupnog iskustva kako hrvatske, tako i opće povijesti.

Od bezbrojnih primjera, u kojima se sve to očituje, iz bliže nam povijesti, dovoljno je podsjetiti na pogubne posljedice pogrešnog odnosa, navlastito, prema hrvatskom nacionalnom pitanju (uz druga) u monarhističkoj Jugoslaviji.

Dalje, zar nisu potresne promjene u Hrvatskoj, poslije Karađorđeva, a zatim i u Srbiji, Sloveniji  i Makedoniji, provedene s obrazloženjem da se time uklanjaju zapreke i stvaraju bolji, potrebni uvjeti za rješavanje ne samo međurepubličkih sporova i odnosa između federacije i republika, nego i bitnog pitanja samoupravljanja – ovladavanjem viškom rada ili sredstvima reprodukcije od neposrednih proizvođača i udruženog rada?

Kakvi su rezultati postignuti poslije toga, u proteklom desetljeću, može se zaključiti iz već navedenih izjava i ocjena dr. V. Bakarića i J. Blaževića, a evo i nekih još posve određenih činjenica.

Primjeri disfunkcije društvenog sustava

O promjenama u konkretnoj stvarnosti, tj. praksi udruženog rada i neposrednog samoupravljanja, govori izjava sekretara općinskog komiteta SK Rijeka (ing. Davora Mihovilovića), da je “u proteklih 4 – 5 godina stopa reproduktivne sposobnosti privrede pala za 400%”, da je izdvajanje za proširenu reprodukciju smanjeno od 29,5% u 1975. na 18,9% u 1978, a istodobno su rasle ugovorene obveze privrede, npr. kamate na kredite su veće za 85%.” (Vjesnik, XI, 11626, 08. 01. 1980).

Očito na temelju analize problema što proizlaze iz takvog stanja, na sjednici CK SKJ prosinca 1980. u referatu A. Marinca ustvrđeno je:

“Postavlja se pitanje: koji su to razlozi da – za gotovo deset godina od ustavnih amandmana, šest godina od Ustava, a četiri godine od Zakona o udruženom radu – nismo uspjeli postići značajniji zaokret u oživotvorenju prolaznog suštinskog opredjeljenja da radnik u OOUR-u odlučuje o cjelokupnom dohotku? Kako inače objasniti otuđeno odlučivanje o sredstvima u bankama i SIZ-ovima… a posebno ponašanje u monetarno-kreditnoj i emisionoj politici… velik dio primarne emisije koristi se za financiranje deficita budžeta federacije…

(22)Monetarnom i kreditnom politikom stvaraju se ponovno anonimni kapitali i vrši preraspodjela dohotka izvan udruženog rada. Moramo biti svjesni da svi ostaci otuđenog odlučivanja o dohotku i društvenoj reprodukciji i materijalno neraščišćeni odnosi u našoj zemlji predstavljaju i potencijalni izvor konflikata u međurepubličkim i međunacionalnim odnosima. Zabrinjava što se, i pored političkih opredjeljenja, stanje sporo mijenja…” (Vjesnik, XLI, 11953, 05. 12. 1980).

To je ne samo po sadržaju nego i po riječima gotovo istovjetno onima što su pred desetak godina postavljali zahtjeve za rješavanje baš tih pitanja, i za “čiste račune“.

Na istoj je sjednici još utvrđeno da se smanjuje udjel SFRJ u svjetskom izvozu (od 0,57% u 1966. pao je na 0,45% u 1979. godini), a isto tako i u svjetskom uvozu; da je povećan platni deficit a stupanj zaduženosti zemlje dostigao zabrinjavajuće granice; te da se unutar jedinstvenog jugoslavenskog tržišta smanjuje međurepublički promet: od 27,7% u 1970. u odnosu na cijeli promet pao je na 22,9% u 1978.godini (isto).

Mislim da bi svako daljnje navođenje činjeničnih podataka, radi obrazloženja opravdanosti mojih tvrdnji, bilo suvišno.

Propast monarhističke Jugoslavije

U svojim odgovorima, u inkriminiranim intervjuima, spomenuo sam da osim problema što su istovjetni za socijalističko društvo u cjelini, dotično za svu SFRJ, na hrvatskom tlu ima i nekih posebnih, i to kao u sferi materijalnog tako i duhovnog života, koji su aktualni osobito s toga što nepovoljno djeluju na oblikovanje psihe hrvatskog nacionalnog bića. Iako, jamačno i u našem slučaju, materijalno-ekonomski čimbenici imaju prvorazredno značenje, jer su oni, ne samo po marksističkoj teoriji, podloga sveukupnom povijesnom razvitku, ipak za znanstveno razmatranje nema spora da na povijesno-društveni razvitak i u nacionalnim i međunarodnim dimenzijama, isto tako svestrano djeluju, a ponekad i presudno utječu, i svi čimbenici društvenog života čovjeka i naroda: od povijesno-političkih i kulturno-idejnih (vjerskih) do pravno-etičkih, psiholoških itd.

Primjer za to nam pruža i sudbina monarhističke Jugoslavije, u kojoj su svi ti čimbenici – u prvom redu u hrvatsko-srpskim odnošajima – doveli do takve raspirenosti međunacionalnih suprotnosti da je u agresiji osovinskih sila doživjela ne samo katastrofalan vojnički slom, nego i potpuno moralno-političko rastrojstvo i državno rasulo.

Neuspjeh Banovine hrvatske

Činjenica, da je do toga došlo usprkos pokušaju vodstva Kraljevine Jugoslavije i (23) hrvatskog seljačkog pokreta da riješe hrvatsko pitanje sporazumom u zadnji čas, pred rat, upućuje na zaključak da je to bila posljedica jaza stvorenog dugotrajnim procesima, koji se nije mogao na brzinu premostiti polovičnim, nedovoljno demokratskim i kompromisnim rješenjem.

A činjenice, pak: prvo, da je rješenje nacionalnog pitanja bilo preduvjet za pobjedu NOP u Jugoslaviji; drugo, da je izgradnja bezklasnog, socijalističkog i samoupravnog društva imala stvoriti društvene pretpostavke za konačno otklanjanje svih izvora i uzroka nacionalnih proturječnosti; i treće, da je usprkos tome došlo najprije do jačanja etatističko-centralističkih, a potom i hegemonističko-unitarističkih i nasuprot njima nacionalističkih tendencija, svjedoči, jamačno, da nacionalno pitanje i u socijalističkom društvu ostaje važnim, pa i prvorazrednim čimbenikom.

Da se represivna hegemonističko-unitaristička politika iz Rankovićeva doba veoma negativno odražavala na političko raspoloženje hrvatskog pučanstva, to nije teško zaključiti, ali je, jamačno, teže procijeniti kakve je sve posljedice ona ostavila u samoj njegovoj psihi. O razmjerama njezina učinka možemo suditi po tome što se očitovala u svim sferama svakodnevnog života – od gospodarstva do kulture i od državne uprave do športa, ne ispuštajući ni jedno pitanje prošlosti ni budućnosti.

Posljedice djelovanja Rankovićeve UDB-e

Da bi vi mogli predočiti kakvu je široku i tešku moru osjećao hrvatski čovjek, pritisnut hegemonističkom politikom, podsjetimo da je u SRH bilo npr. u redarstvenim spiskovima više ljudi nego što ih je uopće bilo zaposlenih (oko 1,3 milijuna) – očito kao nepovjerljivi i nepodobni, ili prijeporno sumnjivi, te da je u BiH svako očitovanje hrvatske nacionalne svijesti bilo žigosano i progonjeno kao fašističko ustaštvo, što je ponukalo Cvijetina Mijatovića (sadašnjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ) da izjavi, da kao komunist i kao Srbin osuđuje postupke s Hrvatima.

Da je sve to, kao i kasnije poistovjećivanje gotovo svake odlučnije obrane hrvatskih interesa, na bilo kojem području, s nacionalizmom i separatizmom, zatim takve prilike što su dovele do obustave rada Matice hrvatske, kao najstarije kulturne institucije, dok matice drugih naroda primaju politička priznanja i odlikovanja, te do žigosanja i onemogućivanja rada (24) istaknutih revolucionara, političara i intelektualaca, ali i običnih ljudi – ostavilo duboke tragove u psihi hrvatskog pučanstva, vidi se navlastito iz navedenih primjera sve većeg nesrazmjera u zastupljenosti Hrvata u vladajućim strukturama.

Zatim, iz činjenica najveće ekonomske, te najbrojnije i – kako se jednom izrazio dr. V. Bakarić – “najgore političke” emigracije, a pogotovu iz krajnje zabrinjavajućeg demografskog opadanja hrvatskog stanovništva.

Sve te činjenice nedvojbeno skreću pozornost na to da je u hrvatskom nacionalnom biću nastalo stanje oslabljene vitalnosti, ali i uzburkane zdvojnosti. Do postupnog smanjenja nacionalne vitalnosti dolazi uvijek zbog individualnog i kolektivnog gubljenja životnih poticaja i vizija. Kad se pokoleba, ili izgubi, povjerenje u vrijednost ideala, ili u mogućnost dostignuća osobnih, društvenih ili nacionalnih ciljeva na rođenom tlu, onda raste osjećaj bezvoljnosti i dezorijentiranosti, nezainteresiranosti i ravnodušnosti, nesigurnosti i izgubljenosti, pa čak i beznadnosti i straha; ali s druge strane, gomilaju se kako osjećaj zdvojnosti i ogorčenosti, pa i rušilačkog očajništva, te spontanog i promišljenog otpora po zakonima biološkog samoodržanja.

U takvom stanju iživljene su i napuštene sve iluzije, i na njima se, kao i na bilo kakvim nestvarnim pretpostavkama ili voluntarističkim premisama, ne može više graditi nikakva budućnost, a niti spašavati prošlost.

Moje je duboko uvjerenje, da se isto tako kao čovjek pojedinac i cijeli narod može pokrenuti iz takvog kriznog stanja, letargije i hirovite zdvojnosti, jedino dosljednim uklanjanjem svih uzroka što su doveli do toga, te sustavnim stvaranjem uvjeta da se vrati vjera u mogućnost afirmacije vlastite volje, u svrhovitost naprezanja svih svojih stvaralačkih sila radi oživotvorenja svojih ciljeva i osiguranja svog ljudskog i nacionalnog dostojanstva u vlastitoj domovini, u slobodnom i skladnom suživotu s ostalim narodima, na dobrobit svoje ali i cijele zajednice.

Jedino zabrinutost zbog izloženih problema i profesionalnog (25) razmišljanja o nužnosti njihovog rješavanja – u interesu ne samo Hrvatske nego i cijele SFRJ – a ne nekakve “zle namjere”, potakle su me da ih spomenem u svojim odgovorima, ali ne ulazeći potanje niti u njihovu kvalifikaciju niti u raščlambu, kakvu sam i ovdje sam ovlaš ocrtao.

“Pluralizam socijalističke misli”

Što se tiče inkriminacija zbog onih mojih misli – u sva tri intervjua – u kojima se zauzimam:

– za dalje nadilaženje u našem samoupravnom društvu onih dogmatskih načela, koja “ne daju dovoljno prostora za demokratsko sagledavanje i rješavanje” svih društvenih i nacionalnih problema;

– za “pluralizam socijalističke misli”;

– za potrebu dosljedne usklađenosti unutarnje i vanjske politike, kad je riječ o načelima osiguranja temeljnih ljudskih sloboda i nacionalne jednakopravnosti;

želim podsjetiti da sam do tog osobnog uvjerenja došao i kao pripadnik socijalističkog pokreta i kao istraživač suvremenih povijesnih kretanja, i posebno, da sam uvijek isticao da se za sve to zauzimam “u okviru socijalističkog društva”, imajući na umu postojeći ustavni poredak. A kao obrazloženje, mogu u najkraćim crtama navesti – ako socijalističko društvo želi riješiti probleme svoje normalne reprodukcije, ili konkretnije probleme produktivnosti i racionalnosti u industrijskoj i poljoprivrednoj proizvodnji, dotično napretka u svim sferama tvarnog i duhovnog života, ono mora pronaći putove da ukloni sve što sputava i ograničava inicijativu i stvaralačke sposobnosti, dostojanstvo i integritet čovjeka kao pojedinca i svakog naroda kao cjeline.

Dijelim mišljenje onih, koji smatraju da se to može postići jedino na taj način, ako i socijalističko društvo uključi u svoje postulate univerzalna načela o priznanju i poštivanju temeljnih ljudskih prava i demokratskih sloboda, do kojih je čovječanstvo došlo u svom razvitku, te o prihvaćanju koegzistencije različitih ideja i pluralističke demokracije, jer u današnjem nuklearnom svijetu, svaka isključivost prijeti katastrofom.

(26) Pretpostavka za to je nadilaženje političkog totalitarizma i monopolizma, na dogmatskim shemama staljinizma, ali i na onim iživjelim osnovama lenjinizma što su imale svoje opravdanje u druga vremena i u drugim prilikama, na početku, ali ne i na kraju ovog stoljeća, kada su društveno-političke prilike u svijetu stubokom drugačije, i kad se već nakupilo dovoljno dokaza da je svaki isključivi monopolizam povijesno neodrživ, jer je štetan ne samo za unutarnji društveni razvitak socijalističkih zemalja, već i za međunarodne odnose i mir u svijetu.

Prisjetimo se staljinističkih progona ili “čistki” u SSSR i u istočno-europskim zemljama u nedavnoj prošlosti, koje u blažim oblicima traju u svim socijalističkim zemljama do danas, a iz međunarodnih odnošaja – intervencije sovjetske oružane sile u Mađarskoj, Čehoslovačkoj i Afganistanu.

Današnji potresi u Poljskoj i u Kini na najočitiji način svjedoče o tome da socijalistička društva, ustrajući na starim strukturama i dogmatskim teorijama o nezamjenjivosti jednostranačkog monopolitizma i monopolizma, upadaju u sve složenije i teže krize. Na nehuman način smjenjuju se komunistički prvaci; dojučerašnji suradnici u istim vrhovnim tijelima afirmiraju se na bezočan način kao jedini krivci, pa čak optužuju i osuđuju kao neprijateljski elementi na najteže kazne. No, problemi ostaju i novi krizni potresi javljaju se u gotovo redovitim ciklusima.

Ni u socijalističkoj Jugoslaviji, u kojoj je poslije sukoba sa Staljinom najprije došlo do preispitivanja lenjinsko-staljinističkih metoda socijalističke izgradnje, i gdje se uvođenjem samoupravljanja pošlo u traženju novih putova, nismo izbjegli zakonitosti kriznih potresa u komunističkim redovima: krajem četrdesetih godina imali smo obračun s dogmatskim staljinistima i informbirovcima, pedesetih godina s Đilasovim anarho-liberalizmom, šezdesetih godina s Rankovićevim hegemonističkim unitarizmom, a sedamdesetih s nacionalizmom, liberalizmom, tehnokratizmom… bez obzira što je riječ o veoma različitim uzročno-posljedičnim pojavama, očito je da je samoupravljanje još daleko od toga da bude takav sustav “demokracije neposrednih proizvođača” koji bi uklonio neizbježnost i takvih i svih drugih popratnih pojava u socijalističkom društvu.

U međuvremenu, u svezi s općim tendencijama razvitka u svijetu, a posebno sa zaoštravanjem u međunarodnim odnošajima, te novih spoznaja u svjetskom socijalističkom pokretu, u Europi je proklamirana ideja “eurokomunizma” o prihvaćanju “pluralističke demokracije”, (27) kao osnovnog demokratskog puta u socijalizam, a u SFRJ je (1977.) prihvaćena Kardeljeva teorija o “pluralizmu samoupravnih interesa”, kao osnove daljeg samoupravnog razvitka.

U Poljskoj je općim pokretom radničke klase, u jedinstvu sa svim slojevima poljskog naroda, došlo do osnutka nezavisnih sindikata, što je bez obzira na krajnji ishod, nedvojbeno povijesna pojava zbog ograničavanja monopola vladajuće komunističke stranke u jednoj socijalističkoj zemlji sovjetskog bloka. U Kini novi državni prvaci poslije osude “četveročlane bande” zbog zlodjela u “kulturnoj revoluciji” i procjenjivanja zasluga i grešaka “velikog vođe i kormilara” Mao Ce Tunga, govore o potrebi demokratizacije zemlje, kao preduvjetu za sveukupni razvitak.

Sve te pojave i tendencije učvrstile su me u uvjerenju da bi za dalji razvitak našeg socijalističkog društva bilo neophodno da se načelo “pluralizma samoupravnih interesa” dosljedno proširi i na prihvaćanje načela pluralizma socijalističke misli. Priznanje “pluralizma samoupravnih interesa” je polovično, ono podrazumijeva samo materijalnu sferu, a očito je da bez uključivanja u taj pluralizam i duhovne sfere nema ni takve socijalističke demokracije, koja bi podrazumijevala i univerzalna dostignuća ljudskih prava i građanskih sloboda, bez kojih, jamačno, nema ni demokratske rasprave o spornim i otvorenim pitanjima, a kao što sve povijesno iskustvo dokazuje: ne može biti ni prave slobode čovjeka, ni harmoničnog društva, niti slobode i suverenosti naroda, niti sklada i mira u međunarodnoj zajednici.

Namjesto zaključka

Ako je pluralizam misli i ideja bio pretpostavkom društveno-političkog razvitka u dosadašnjoj povijesti čovječanstva, onda je razumljivo da bi ta zakonitost morala imati svoju vrijednost i za socijalističko društvo, koje bi naročito moralo odbacivati svaku ograničenost i stagnaciju. Mnogi znaci govore da takva spoznaja – o nužnosti demokratskog razvitka pluralizma socijalističke misli – dobiva sve više pobornika i u svijetu i u našoj zemlji. O tome svjedoči i misao A. Grličkova (člana Predsjedništva CK SKJ), koju kao moto uzima J. Stanič, slovenski pisac knjige “Raspuća komunizma”, a prenosi je u zagrebačkom listu: “Uvjereni smo da socijalizam, ako ne bude još šire usvajao pluralizam različitih socijalističkih alternativa, neće postajati svjetskim procesom i nakon toga svjetskim sistemom” (Start br. 311, 24. 12. 1980, str. 74).

Budući da živimo u svijetu koji je do te mjere postao jedinstven i međuovisan da se i unutarnja zbivanja u perifernim zemljama odražavaju na povećanje neizvjesnosti i zaoštrenosti u međunarodnim odnosima, posebnu pozornost zaslužuje problem sklada između proklamiranih načela i prakse kako u unutarnjoj tako i u vanjskoj politici SFRJ.

Da u tom pogledu ima problema vidjelo se iz osvrta na ovu optužbu. A da je dosljedno oživotvorenje u unutarnjem životu onih načela za koja se SFRJ zauzima u međunarodnim odnosima uopće, a posebno u pokretu nesvrstanih i među socijalističkim zemljama, od prvorazrednog značenja njezinu i unutarnju i međunarodnu stabilizaciju, a osobito zbog njezina delikatnog geopolitičkog položaja između Istoka i Zapada, o tome ne bi trebalo biti dvojbe.

A to je bio smisao i te natuknice u mojim odgovorima.

Dr. Franjo Tuđman

Na koncu, što reći?

Podvući crtu, zbrojiti i oduzeti, umnožiti i podijeliti… pa utvrditi da Srbi i država Srbija oduvijek (“Do istrage naše, ili vaše”, 1902), a relativno najkraće od 1918. godine, pa sve do 1990. i dana današnjeg, posve svejedno u kakvoj državnoj zajednici, u kakvom društvenom uređenju, kakvim političkim, međunarodnim i inim odnosima, čine sve što mogu da podjarme, porobe, asimiliraju, fizički unište i istrijebe Hrvate i hrvatski narod?

Da su ustaše bili borci za slobodu, opravdana reakcija na desetljeća srpskog državnog terora? Da su Pavelić i NDH pobili premalo Srba?

Povesti se za tim sirenskim, sotonskim, ratnohuškačkim zovom koji ovim nesretnim dijelom svijeta vlada okovima uma, pa poput odnarođenih, zabludjelih, beznadnih posrbica raznih beškera, jergovića i modrićki, ili dežulovića i čulića, samo u dijametralno suprotnom smjeru, tvrditi, dokazivati i obrazlagati da su Srbi narod urođenih četnika, genetskih genocidnih koljača i ubojica, vječni, nepopravljivi, neizlječivi, protuhrvatski arhineprijatelji..?

Ne.

Naravno da ne. Ja sam put, istina i život, rečeno je, ljubi neprijatelja svojega i čini dobro onome koji te mrzi, rečeno je. Okreni drugi obraz, oprosti, pokušaj, uvijek se može, nikad nije kasno, imaj nade. Hoću.

Jesam, mnogo puta. U leđima mi noževi, ali opet ću.

Zbog svoga hrvatskog naroda i svoje hrvatske zemlje, zbog Josifa Runjanina koji je uglazbio najljepšu našu, zbog Svetozara Pribičevića koji je prešao puni krug pakla od istrjebitelja Hrvata do čovjeka kojemu su se oči širom otvorile u svjetlo istine, zbog gospođe Olge Carević čija pisma sam čitao kao zavoje ranjene duše u studenim, blatnjavim rovovima diljem Slavonije i Bosne, zbog D. Ž, Srbina koji je u ZNG otišao prije mene, i s kojim sam davno, kao student, proveo najveselija, najinteligentnija i najluđa pijanstva u životu, zbog Z. R, Srbina ljudine na čijemu grobu svake godine na Sve svete palim svijeću, zbog S. S, Srbina koji je takav čovjek, da bi ovo bila sretnija zemlja, da je više takvih Hrvata… a najviše, zbog svoje žene i svoje djece, koje volim toliko, da bih umro za jedan jedini njihov otkucaj srca.

Ónen i-Estel Edain. Ú-chebin estel anim.

Hrvati i Srbi su braća. Abel i Kain, Kain i Abel, ono što je bilo, nek’ ne bude više nikad.

Oni među nama i oni među vama, braćo, koji istinski vjeruju, pa u Boga, Marxa ili štogod drugo, svejedno, nebitno, razumjet će. Izaći ćemo iz tame i mraka, braćo, ovo zlo koje nas okiva stoljećima nestat će, ostat će za nama. Samo moramo učiniti prvi korak ka svjetlu, posegnuti u svoja srca iskreno, tvarno, vjerno, bez primisli, na štetu ničiju, na korist svih, zanijekati okove – i pružiti ruku.

Bez oklijevanja, braćo, bez straha, da mi je i dolinom smrti poći, zla se ne bojim, jer ti si sa mnom, svatko od nas, prvi, uzdignuta čela, čista obraza, sam.

Evo je.

[Rasprava]

Categories: Politika, Tuđman Tags: , , ,

Dani ponosa i slave

30. May 2012. Leave a comment

Sretan vam Dan državnosti, onaj pravi, iz vremena kada još nije bilo ni referenduma o hrvatskoj neovisnosti, ni proglašenja hrvatske državne samostalnosti, ni prolongiranja te odluke na zahtjev svijeta koji je rat mogao spriječiti… ali nije htio. O čemu pričam? Ako su vam ta pitanja prekomplicirana, prezahtjevna i preteška, obratite se ministru za Facebook i Mamića, on će sve srediti.

A dok čekate da oformi “ekspertnu skupinu” koja će opravdati njegovo krštenje jarića, donosim vam još opsežnog i teškog štiva – detaljnu analizu famoznog “Brijunskog transkripta”. Kao prigodni podsjetnik na vremena kad su ovom nesretnom državom upravljali neizmjerno bolji, spremniji i sposobniji ljudi, i to po prvi put ne iz vlastitog, nego iz pera čovjeka koji je na “Brijunskom sastanku” osobno sudjelovao.

Naravno, ovu analizu niste mogli i nećete naći u bilo kojim čitanijim novinama, na bilo kojoj televiziji ili bilo kojem drugom poznatijem glasilu u Hrvatskoj. Čak ni u dijelovima, jer se radi o perspektivi dijametralno različitoj od one medijski stvorene, umjetno preparirane i prisilno forsirane već 12 ili više godina. Ova analiza ništa ne skraćuje i ne skriva, ništa ne izbjegava, ne zanemaruje i ne vadi iz konteksta, a od čitatelja zahtijeva daleko manje truda, ahm, negoli pitanje koje je boje čarljeni rubin. Uživajte:

Admiral Davor Domazet Lošo:

Analiza “Brijunskoga transkripta”, ili Brijuni 31. srpnja 1995.

Jugoslavenska upravljana kriza, nakon što se okončala, krojačima novoga svjetskoga poretka trebala je zato da se uvijek, kad bude nužno, može reći: “Propust Europe da spriječi sukob u Jugoslaviji način je upravljanja svijetom, kakav se ne smije dopustiti u budućnosti”.

To je razlogom zašto su i prije Daytona, pretežito posredovanjem medija, počeli krajnje jednostrani prikazi događaja i činjenica o jugoslavenskoj upravljanoj krizi. Sustavnom proizvodnjom stereotipa o odgovornosti za rat i počinjene zločine uspjelo se ne samo relativizirati srpsku agresiju, nego ostvariti pristanak da su svi podjednako krivi. Prema Hrvatima, koji su u popriličnoj mjeri pomrsili račune nadzirateljima upravljane krize, otišlo se tako daleko da su generala Antu Gotovinu uguralo u trojicu najtraženijih ratnih zločinaca u bivšoj Jugoslaviji.

Za pisanje službene, ali inverzne povijesti jugoistoka Europe s kraja dvadesetoga stoljeća, jer o tome je riječ, nužan uvjet jest ravnoteža krivnje svih strana u sukobu. Dakle, nadziratelji upravljane krize, prema svojoj mjeri i kako to njima najbolje odgovara, kroje i oblikuju virtualnu prošlost da bi projicirana budućnost bila u granicama predviđenoga plana. Uostalom, to nije ništa novo.

Znano je, onomu tko želi znati, da je uz punu potporu Anglosaksonaca, velikosrpski projekt bio osmišljen tako da se otme što više teritorija, pa da se onda, nakon što Srbi dobiju što žele, na to područje pozovu snage Ujedinjenih naroda da one presude, a temelj za to bit će teritorij koji okupiraju pripadnici srpskog naroda.

U sklopu te strateške zamisli svi, ili gotovo svi Srbi prihvatili su zamisao “Velike Srbije”, pa drugo rješenje nisu ni pokušali tražiti. Ponajmanje su tragali za takvim rješenjem da se prihvati činjenica da Jugoslavije više nema, da su Srbi državljani samostalne države Hrvatske i da kao takvi sudjeluju u izgradnji njezinih institucija. Oni se ne opredjeljuju za takav pristup, nego jedino vide, jer su tako pripremljeni, da je demokratska hrvatska država zločinačka. U tome su ih podučavali ljudi poput generala Dušana Pekića, koji je početkom 1992, obraćajući se vojsci “Krajine”, ustvrdio da “oni sada rješavaju ono što su partizani prepustili riješiti u Drugom svjetskom ratu”.

Ne samo da je to bilo zastrašujuće, nego je takav pristup unaprijed isključivao svaki dijalog i razložan pristup rješavanju političkog ustroja, nakon što je postalo vidljivo da Jugoslavija ne može opstati. Jugoslaviju nije srušio Tuđman, a ponajmanje hrvatski nacionalizam, što je omiljena teza svih nepopravljivih Jugoslavena i njihovih mentora, nego je Jugoslaviju srušila zamisao “Velike Srbije”, kao što bi je također srušio i “Narodni front” admirala Mamule. Problem je u tome, a to je nadzirateljima jugoslavenske upravljane krize itekako bilo znano, što Srbi u Hrvatskoj nisu htjeli prihvatiti samostalnu hrvatsku državu. Zato su i poticani na pobunu, zato i jesu bili “remetilački čimbenik”, iako te riječi mnogima nije drago čuti.

Tko je tjerao Srbe da prihvate igru na sve ili ništa? Nitko, osim njih samih i njihove mitomanske svijesti o “velikoj veličini”. Oni su konačno sami sebi srušili taj mit, da bi bijegom, jer ih nitko nije tjerao, pokušali ponovno oživjeti mit o Srbima kao “stradalničkom narodu”. Ali, ne više o narodu koji “dobiva u ratu”, a “gubi u miru”, nego uz pomoć britanske diplomacije, prijevarom, obrnutim smjerom – “gubimo u ratu, ali dobit ćemo u miru”.

Za pisanje inverzne povijesti nadzirateljima jugoslavenske upravljane krize, matricu rata na “prostoru južno od Alpa i sjeverno od Grčke” bilo je potrebno svesti na paradigmu zločina na svim stranama. Vukovar i Srebrenica bili su više nego dokaz srpskih zločina. Planska pojava mudžahedina i njihovi zločini u središnjoj Bosni dovoljna su hipoteka za bosanskohercegovačke Muslimane. U tome mozaiku nedostajali su zločini Hrvata. Operacija “Oluja” i plan B s evakuacijom Srba mogli su se, prosuđeno je, dugoročno Hrvatima nametnuti kao krimen.

Veći dio toga plana već je ostvaren, zahvaljujući saborskom zastupnicima koji su 2000. digli ruku za to da haško sudište ima nadležnost nad oslobodilačkim operacijama “Bljesak” i “Oluja”. Od tada, više ništa nije moglo zaustaviti informacijski rat, koji će početi bjesniti prema “Oluji”, i općenito prema Domovinskom ratu. Da bi na “balkanskim poljanama smrti” mogli potpuno pobijediti krojači “novoga svjetskoga poretka”, glavne zaprjeke i smetnje ostale su i dalje nacija i nacionalna država, vjera i identitet. To u prijevodu, u hrvatskom slučaju, znači da virtualno treba pobijediti “autokrata” i “nacionalista” dr. Franju Tuđmana nakon njegove smrti.

Da bi se to moglo postići, posegnulo se za takozvanim “brijunskim transkriptom”.

Teško je nabrojiti na koje je sve načine punih deset godina taj zapis od 31. srpnja 1995. prepričavan, tumačen, kako su iz njega izvlačene rečenice, pa i pojedine riječi, da bi se pod svaku cijenu dokazao “zločinački poduhvat”. Budući da je ovo knjiga o Domovinskom ratu, razložno je da autor, sudionik sastanka Vrhovnoga zapovjednika s visokim vojnim dužnosnicima Hrvatske vojske, obrazloži svaki stav, rečenicu, pa i pojedine riječi, što su se izrekle o oslobodilačkoj operaciji “Oluja” toga 31. srpnja 1995. na Brijunima.

Političko opravdanje operacije “Oluja”

Politika i strategija hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana u stvaranju hrvatske države i u njezinoj obrani, kako se to vidjelo iz perspektive Beograda, “bila je konzistentno oblikovana, priopćena bez sustezanja, ostvarivana korak po korak, bez radikalnih promjena i lomova”. I njegov sastanak s generalima 31. srpnja 1995. u 10 sati i 50 minuta na Brijunima počinje upravo tako, jasno i bez suvišnih riječi:

“Gospodo, sazvao sam ovaj sastanak da bismo procijenili sadašnju situaciju, da bih čuo vaša mišljenja prije nego što donesem odluku o daljnjim našim pothvatima ovih dana.” Iz ove rečenice razvidno je da je hrvatski predsjednik namjeravao donijeti odluku o poduzimanju vojne operacije za rješenje okupiranih područja, i to u idućim danima, ne naglašavajući kada će to biti. Dakle, brijunski sastanak imao je isključivo vojno obilježje, stratešku razinu.

To Tuđman potvrđuje na sljedeći način: “Kao što znate, mi smo bili odlučni da pođemo u daljnje operacije, čemu je ova operacija pothvat Grahovo-Glamoč trebala također poslužiti i u odnosu na Bihać, ali i radi opkoljavanja Knina. Bili smo odlučni da pođemo u deblokadu Bihaća sa zapadne strane.” Deblokada Bihaća sa “zapadne strane” odnosila se na operaciju probijanja koridora Slunj-Bihać širine 20 kilometara, koja je bila planirana u zimu 1994. nakon prvoga srpskog napada na “zaštićeno područje” Bihaća, i koja je na snazi, kao mogućnost, ostala sve do brijunskoga sastanka, točnije do 1. kolovoza 1995. Tuđman nastavlja započetu misao i kaže: “Međutim, sada je takva situacija da su nam predstavnici Ujedinjenih naroda Akashi, Stoltenberg, sa Srbima taj razlog izbili iz ruke, jer prema tome oni povlače svoje snage s područja Bihaća. Ne će napadati, dozvoljavaju da se UNCRO postavi na te granice, kao promatranje. I to jasno da su odmah dostavili čitavom svijetu. A svaka vojna operacija mora imati svoje političko opravdanje.” Kao državnik, Tuđman je znao da vojna operacija strateške razine mora imati političko opravdanje, ne kao izgovor, nego kao logičan slijed vjerodostojnosti državne politike.

Prijedlog Akashija i Stoltenberga potpuno je išao u prilog srpskoj strani, jer se s njime u smislu operativne situacije ništa bitno ne bi promijenilo, osim što bi se srpskom vodstvu omogućilo dobivanje na vremenu “bar do listopada”. Odnosno, srpsko vojno vodstvo dobilo bi dovoljno vremena za pregrupiranje snaga, da bi se izveo planirani protuudar na grahovsko-glamočkoj bojišnici i obnovila napadna operacija na “zaštićeno područje” Bihaća. To je razlogom da je 29. srpnja 1995, dakle dva dana prije brijunskoga sastanka, formirano zajedničko zapovjedništvo “srpske vojske Krajine” i “vojske Republike Srpske”.

Odnos velikih sila prema operaciji “Oluja”

Tuđman izvođenje operacije “Oluja” promatra u odnosu političkih snaga na međunarodnoj sceni. Jasno razlučuje srpske igrače Veliku Britaniju i Francusku s jedne strane, i strateške interese Sjedinjenih Američkih Država i Njemačke, s druge strane. Zato i upozorava:

“Prema tome, mi više nemamo opravdanja da idemo u deblokadu Bihaća. Ali, čini se da bismo mogli povoljnu političku situaciju u Hrvatskoj, demoralizaciju u srpskim redovima, naklonost ljudi u Europi, jednim dijelom u Europi, ono što je sklono rješenju te krize i u korist Hrvatske, gdje imamo, znači, prijatelja Njemačku koja nas suzdržano podržava i u političkim razgovorima, ali i u NATO-u, gdje također imaju razumijevanja za naše poglede. Imamo naklonost i Sjedinjenih Američkih Država, ali do određene granice, ako ćete, gospodo, izvršiti na profesionalan način, samo pretrpjeti štete, kao što ste izvršili u zapadnoj Slavoniji u roku od nekoliko dana, to znači, molim, tri do četiri, maksimum osam dana, onda možemo računati da ćemo i politički u takvom svijetu dobiti.”

Neprijeporno je da je Tuđman govorio o političkim odnosima unutar euroatlantskih moćnih država i njihovih interesa, koji su, kao što je vidljivo, različiti, pa i suprotstavljeni. U takvu pristupu samo “zaštićeno područje” Bihaća postaje irelevantno, jer politika koja podržava Srbe želi dobiti na vremenu “bar do listopada”, a druga, koja je suprotna, želi rješenje krize, što podrazumijeva promjenu operativne situacije na terenu. Tuđman dobro prosuđuje povoljne uvjete za operaciju, kao što su hrvatsko jedinstvo i moral, ali i demoralizacija na protivničkoj srpskoj strani.

Za njega je od iznimne važnosti “naklonost” Sjedinjenih Američkih Država, koja je uvjetovana brzinom izvođenja operacije. Određena suzdržanost Sjedinjenih Američkih Država, na koju je upozorio hrvatski predsjednik, posljedica je opstrukcije Velike Britanije i Francuske, koju su one sustavno vodile, prije svega unutar NATO-a, ali i na konferencijama i sjednicama, više ili manje otvoreno podržavajući Srbiju i Slobodana Miloševića.

Političku štetu u funkciji brzine izvođenja operacije Tuđman vidi dvojako. Prvo, “brzo” znači ukloniti britansko-francuski utjecaj u Vijeću sigurnosti i možebitno izglasavanje sankcija. I drugo, svaka dugotrajnost operacije išla bi na ruku Srbiji i Miloševiću, s mogućnošću uključivanja Vojske Jugoslavije. Ne samo to, nego bi dugotrajnost značila neuspjeh, koji bi sigurno vodio zamrzavanju stanja na okupiranim područjima, u dužem razdoblju. A to bi pak za posljedicu imalo stvaranje unutarnje opstrukcije, koja je počela pismom šestorice 1993, a nastavljena je neuspjelim Mesićevim i Manolićevim pučem 1994. godine.

Totalni poraz ili zadati takav udarac da Srbi praktično nestanu

U riječima: “Ali, ako idemo ovih dana u daljnje pothvate onda Bihać može biti još samo kao izlika i sporedno.” Dakle, riječ je o sveobuhvatnoj operaciji oslobađanja okupiranih područja Republike Hrvatske pod nadzorom UNCRO-a, ne samo spas Bihaća. Zato Tuđman nastavlja: “A protivniku onda moramo nanijeti totalni poraz, jug i sjever, da se razumijemo, puštaujući istok na miru.” Razvidno je da je predsjednik Tuđman potpuno prihvatio postavke strategijske operacije za oslobađanje okupiranih područja, i to napad na strategijskom težištu kojega čine Dalmacija, Lika, Kordun i Banovina, a obranu u Hrvatskom Podunavlju. Razlog za takav plan operacije je – bojazan od uključivanja Vojske Jugoslavije. Zato predsjednik Tuđman istodobno i pita i odgovara: “Zašto pustiti istok na miru? Zato što se i ti naši prijatelji boje da ne uđe Jugoslavija u rat u cjelini, s Jugoslavijom i Rusija, pa prema tome opći rat.”

Kakvu operaciju u što kraćem vremenu, i s kojim ciljem, želi Tuđman? Njegove iduće rečenice postat će najcitiraniji dio takozvanoga brijunskoga transkripta i glavni “dokaz” za “zločinački poduhvat”, a one glase: “Riješiti, na koji način? To je sada tema naše današnje rasprave. Da nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu, da ono što ne ćemo odmah zahvatiti da mora kapitulirati u nekoliko dana.”

Nakon tih riječi, i nakon napomene da plan strategijske operacije oslobađanja okupiranih područja koji je na snazi bio do 1. kolovoza 1995. treba razmotriti i modificirati, hrvatski predsjednik prelazi na jug Hrvatske. Na pamet mu dolazi i Mostar, zato što bi srpske snage u protuudaru mogle krenuti dolinom Neretve, sve do Dubrovnika. Nakon toga malog otklona, predsjednik Tuđman ponovno se vraća na bit problema, kako poraziti “srpsku vojsku Krajine”, tako da ona kapitulira.

Zagovornici teorije o “etničkom čišćenju” u svojim pisanijama i tumačenjima nikada nisu naveli nastavak misli hrvatskoga predsjednika i slijedeću rečenicu, a koja, kao što stoji u izvorniku, glasi: “Prema tome, nije nam glavna zadaća Bihać, nego je nanošenje na nekoliko pravca takvih udara da se srpske snage više ne mogu oporaviti, nego da moraju kapitulirati.” Dakle, više je nego jasno da se riječi “da Srbi praktično nestanu” ne odnosi na Srbe kao narod, nego na “srpske snage”, i one su te koje moraju “kapitulirati”.

Tuđman prosuđuje, ako srpske snage budu brzo poražene, odnosno ako kapituliraju, Jugoslavija se neće angažirati izravno. To je hrvatski predsjednik izveo iz činjenice da je jugoslavensko političko vodstvo pozivalo međunarodnu zajednicu da osigura prestanak neprijateljstava i političke razgovore. Radi sagledavanja cjeline političke situacije, u kojoj bi se trebala izvesti strategijska operacija oslobađanja okupiranih područja, hrvatski predsjednik nazočnim je generalima smatrao potrebitim napomenuti da se njegov odgovor Yasuhsiju Akashiju temeljio na postavci “uzmi ili ostavi”. Zato ustrajava da se operacija mora zavrišti u “tri do četiri, maksimum osam dana”. Njegova napomena o odgovornosti svakog ponaosob za “ono što se dogovorimo za provedbu”, ali i o važnosti “usklađene suradnje na svim bojištima”, što je preduvjet za “uspjeh oslobađanja u kratko vrijeme”, u funkciji su dodatne motivacije, ali i upozorenja o političkoj i strateškoj važnosti operacije oslobađanja okupiranih područja. On će zato svoju opću zamisao i završiti riječima: “Da budem do kraja jasan, da bi trebalo razmisliti, da se, znači, ove snage od Grahova usmjere onda prema ovamo u ofenzivnim djelovanjima.” Vrhovni zapovjednik ovim je stavom odredio da je glavni objekt napada u strateškoj operaciji “Oluja” – Knin.

Četiri gravitacijske točke operacije “Oluja”

Da je sastanak na Brijunima 31. srpnja 1995. imao sva obilježja vojnoga sastanka najviše razine, pokazuje i slijed kojim su hrvatski visoki vojni dužnosnici obrazlagali plan operacije, te gdje, što i kako treba korigirati glede postojećega plana i već za operaciju razvijenih snaga.

Prvo je riječ od Vrhovnoga zapovjednika dobio načelnik Obavještajne uprave Glavnoga stožera Oružanih snaga.

Načelnik obavještajne uprave na strateškoj razini iznosi situaciju o mogućnostima i namjerama protivnika te daje prijedlog cjelovite napadne operacije, sukladno općoj zamisli Vrhovnoga zapovjednika. Njegovo je izlaganje počelo tvrdnjom da je opća situacija za izvođenje “radikalne operacije”, to jest sveobuhvatne operacije, a ne parcijalne, “izuzetno povoljna”. Razlog takvoj tvrdnji temeljio se na činjenici što je prodor hrvatskih snaga, pod zapovijedanjem generala Ante Gotovine, prema Grahovu, riješio jedan od četiri ključna elementa operacije za oslobađanje okupiranih područja. Naime, taj je prodor hrvatskih snaga riješio problem vezivanja snaga “vojske Republike Srpske” u Bosni i Hercegovini, uključujući i one u dubini bosanskohercegovačkoga bojišta, kao što je Istočnobosanski korpus.

Druga gravitacijska točka operacije na koju je upozorio načelnik Obavještajne uprave, jest prodor snaga Hrvatske vojske prema Hrvatskoj Kostajnici, a zatim prema Dvoru na Uni. To je bilo iznimno važno, da bi se na sjeveroistočnom području operacijskoga prostora izveo manevar takozvane “duboke operacije”, kao jednog od glavnih načela upotpunjujuće bitke ili “zračno-kopnene bitke” po vojnoj doktrini Sjedinjenih Američkih Država. U tu zamisao, ali u središnjem dijelu operacijskoga prostora, ulazio je i prodor snaga Zbornoga područja Gospić prema Ljubovu, radi izbacivanja zračne luke Udbina iz uporabe, da bi se spriječio planirani udar srpskoga zrakoplovstva na rafineriju Urinj pored Rijeke.

Treća gravitacijska točka jest onemogućavanje topničko-raketnog udara prema Zagrebu i drugim većim gradovima, jer su ti udari bili temeljno načelo srpske “Strategije realne prijetnje”. Da bi se to izbjeglo, načelnik Obavještajne uprave predlaže široki obuhvat (kliješta) oko Petrinje i u zaleđu Karlovca. Moguće uključivanje Vojske Jugoslavije na istoku Hrvatske bila je četvrta gravitacijska točka, koju je trebalo riješiti. To je bilo razlog zašto je obrazloženje načelnika Obavještajne uprave bilo ovakvo: “Kada je u pitanju istočna Slavonija i Baranja odnos snaga je sasvim drukčiji. Iz razloga što je dovedena 18. motorizirana brigada s kompletnom tehnikom iz Novog Sada, a tu su i dragovoljci, tako da ukupne srpske snage na istoku Hrvatske broje 16 tisuća vojnika, 160 tenkova i tri topničke mješovite pukovnije. Zadaća je tih snaga zauzeti mostobran u Baranji, i drugo, topničko raketni udari po hrvatskim gradovima, a u povoljnom razvoju situacije, obuhvatom iz pravca Tenje i forsiranjem Drave, odsjeći Osijek.”

Takav protuudar, upozorio je načelnik Obavještajne uprave, moguć je, samo pod uvjetom, ako napadna operacija Hrvatske vojske “traje duže” i “ako nas uspiju skinuti s mostobrana”. Dodatno je načelnik Obavještajne uprave naglasio da prodor srpskih snaga južno od Vinkovaca prema Županji nije realan, zbog čvrstine obrane Hrvatskog vijeća obrane na Orašju, ali i zbog dugog vremena za dovođenje glavne udarne snage Vojske Jugoslavije, 453. motorizirane brigade iz Šida.

Dogovor Carl Bildt – Slobodan Milošević

U obrazloženju strateške operativne situacije načelnik Obavještajne uprave upozorio je i na pripremu srpskih snaga za protuudar prema Grahovu, odnosno na mogući napad od Knina prema Biogradu na moru, uz napomenu da jačina snaga, oko 6 tisuća, ne bi trebala predstavljati problem za njihovo zaustavljanje. Ta činjenica, kao i podatak da je odaziv na mobilizaciju u “srpskoj vojsci Krajine” samo 17 posto, naveli su načelnika Obavještajne uprave da zaključi: “Dakle, realnost za operaciju je sada povoljna, s aspekta angažiranja snaga, jer će nam njihov planirani udar dobro doći, u smislu da vežemo sve njihove snage, kako na operacijskoj dubini (prostor zapadne i sjeverne Bosne i Hercegovine), tako i na okupiranim područjima, što nama ostavlja mogućnost da vrlo brzo zatvorimo ostala tri prozora ili vrata koja imaju, a zatim s već planiranim i razvijenim operativnim snagama Hrvatske vojske izbijemo u dubinu i iziđemo na granice.”

Nakon obrazloženja strateške situacije, predsjednik Tuđman iznosi poglede međunarodnih dužnosnika o političkim pogledima na razvoj situacije. Izdvaja Carla Bildta, koji je zamijenio Davida Owena na mjestu predsjedatelja za bivšu Jugoslaviju, i koji je s Miloševićem dogovorio “takvo rješenje” u Bosni i Hercegovini, “da Milošević prizna Bosnu i Hercegovinu na osnovu 2 prijedloga Kontaktne skupine”. To je značilo podjelu Bosne i Hercegovine 49 : 51, s time, da to Milošević učini “u roku od devet mjeseci”. Dogovor Bildt-Milošević podrazumijevao je i suspenziju sankcija Srbiji. Iza takva dogovora, naglasio je hrvatski predsjednik, “stoje Rusija, Francuska i Engleska”. Prema takvoj politici srpskih prijatelja i patronata, hrvatski je predsjednik dodao da su poduzeti koraci da bi “Njemačka i Sjedinjene Američke Države pružile otpor tome, jer to ostavlja otvoren problem hrvatskih područja i to je svojevrstan način pritisak na nas.”

Da bi se izbjegao mogući pritisak, jedina mogućnost, upozorio je predsjednik Tuđman, je ne dati “povoda Jugoslaviji i Miloševiću i njihovim prijateljima na Zapadu da prihvate intervenciju Jugoslavije na hrvatskom tlu”. Zato je njegov prijedlog bio – izbjeći rat s Jugoslavijom čak i pod cijenu gubljenja “dravskog mostobrana”, jer taj dio hrvatske zemlje u ovakvoj strateškoj igri nije gravitacijska točka, i ako bi se izgubio, riješio bi se u “kasnijem razdoblju”. Zaključak toga dijela rasprave bio je da je moguće uključivanje Jugoslavije i njezinih oružanih snaga na istoku Hrvatske, ali ne i izvođenje takve operacije koja bi podrazumijevala osvajanje Osijeka.

Otvaranje – zatvaranje triju vrata

Idući problem u strateškoj napadnoj operaciji za oslobađanje okupiranih područja Republike Hrvatske bilo je “zaštićeno područje” Bihaća i raskol između Muslimana u tom području, odnosno, komu će se prikloniti Fikret Abdić. O tome problemu predsjednik Tuđman više je glasno razmišljao, nego iznosio čvrst stav, pa zato kaže: “Prisiliti Abdića da stane našu stranu, jer to znači da kad Hrvatska vojska krene prema Velikoj Kladuši, tamo ne naiđe na snage, nego na Muslimane koji će stati na našu stranu.” Na to glasno predsjednikovo razmišljanje odgovorio je načelnik Glavnoga stožera Oružanih snaga general zbora Zvonimir Červenko, iznoseći da se s Fikretom Abdićem razgovaralo i da je ostao na svojim stajalištima, isključivši mogućnost njegova razgovora s Muslimanima iz Hrvatske.

Tu je dvojbu predsjednik Tuđman jednostavno riješio, rekavši: “Dobro, ostao je na svojim pozicijama, ali ako mi pođemo u ofenzivu, onda mu treba reći, ako ćeš biti na srpskoj strani, onda ćeš doživjeti poraz, a ako ostaneš neutralan i prijeđeš na našu stranu, onda imaš osiguranu o budućnost. Tu treba djelovati i vojnički i politički.” Nakon što je riješena poteškoća s Fikretom Abdićem, vrhovni je zapovjednik prešao na problem “triju vrata”, odnosno njihova zatvaranja ili ostavljanja otvorenima, da bi se izbjegle žrtve i na srpskoj i na hrvatskoj strani.

Na granici s Bosnom i Hercegovinom pružila se mogućnost otvaranja-zatvaranja “triju vrata” – Dvor na Uni na sjevernom, a Srb i Lička Kladrma na južnom dijelu operacijskoga prostora. Izbijanje snaga Hrvatske vojske na ta troja vrata bilo je predviđeno u završnici operacije. Tu zamisao vrhovni je zapovjednik komentirao ovako: “Lijepo je to rekao sada admiral – zatvoriti im preostala troja vrata, ali im ne daš nigdje izlaza da se izvuku, da pobjegnu, nego ih prisiljavaš da se bore do kraja, što nam nameće veće angažiranje i veće gubitke.” Načelnik Obavještajne uprave potvrdio je da se u planiranju operacije, da bi se izbjegli gubici i sačuvali ljudski životi, upravo tako razmišljalo, pa kaže: “Zato smo u planiranju operacije ostavili dva puta, da mogu izići… ovdje pored Srba i drugi Dvor na Uni… nećemo mi zatvoriti…”

Otrić gravitacijska točka na južnom dijelu operacijskoga prostora

General zbora Zvonimir Červenko ta je razmišljanja potvrdio i dodao da je detaljno raspravljen plan operacije i da je on “dobar”, te da su provedene “sve pripreme da možemo to učiniti”. Predložio je da operacija krene “dva dana kasnije” i da se ide na prvu etapu. Na upit vrhovnoga zapovjednika što je prva etapa operacije, načelnik Obavještajne uprave odgovorio je: “Prva etapa je zauzimanje Ljubova i stavljanje pod nadzor zračne luke Udbina. Napad snaga Zbornog područja Split i specijalnih snaga MUP-a s padina Velebita na Gračac, i stvaranje uvjeta za drugu etapu, izbijanje u Otrić.” Kao što je vidljivo, rečeno se odnosilo na južni dio operacijskoga prostora, a na sjevernom, prema obrazloženju načelnika Obavještajne uprave, značilo je “prodor snaga 1. gardijske brigade i ostalih snaga Zbornih područja sjeverno i južno od Plitvičkih jezera i otklanjanje opasnosti od raketnog djelovanja po Zagrebu.” Ta je etapa podrazumijevala prodor i izbijanje snaga Hrvatske vojske u Hrvatsku Kostajnicu.

Na upit: “Koliko bi ta prva etapa trajala?”, vrhovnom zapovjedniku odgovorio je načelnik Obavještajne uprave rekavši: “Dva dana, ne, neće više”, potom je na to dodao: “Jedan dan.” General Ante Gotovina izrazio je bojazan da snage na pravcu Velebit-Gračac nisu dovoljne i da bi trebala potpora “jačih oklopnih snaga”. Odgovorio mu je načelnik Obavještajne uprave da je planom predviđeno stavljanje pod nadzor svih strateških “vitalnih objekata” i da se na taj način stvaraju uvjeti za drugu etapu operacije. Također je naznačio da se uvođenjem 7. i 4. gardijske brigade izbija u Otrić kao ključnu gravitacijsku točku. Izbijanjem u tu točku odsijecaju se sve protivničke snage na južnom dijelu operacijskoga prostora.

Razmišljanja generala Ante Gotovine

U nastavku rasprave pojavila se dvojba koje snage pod zapovijedanjem generala Ante Gotovine idu u napad u prvoj etapi operacije, a koje su u spremnosti za odbijanje možebitnoga srpskoga protunapada na Grahovo. S obzirom da se prodorom hrvatskih snaga Livanjskim poljem i oslobađanjem Glamoča i Grahova (operacija “Ljeto-95′) u odnosu na početni plan na južnom dijelu operacijskoga prostora situacija izmijenila, general Ante Gotovina predložio je da se dijelom svojih snaga s postojećih položaja oko Bosanskog Grahova ide “od istoka prema zapadu”, to jest napadne na smjeru Dinara-Crvena zemlja, da bi se “kompletno Knin stavio pod nadzor.”

Da bi se riješio mogući srpski protunapad prema Grahovu, general Gotovina predložio je manevar “od zapada prema istoku”, odnosno, da snage pod njegovim zapovijedanjem krenu u napad prema planini Vitorogu, kao dominantnom objektu na prostoru zapadne Bosne, da bi se stvorili uvjeti za oslobađanje Jajca, i da bi se vezale snage 2. Krajiškog korpusa “vojske republike Srpske”. Njegova je ideja bila na napad odgovoriti napadom.

Naravno da bi takvo djelovanje na zapadnobosanskom bojištu, bez pomoći, bilo teško izvodljivo, pa general Gotovina predlaže uključivanje snaga Armije BiH tako da: “…dvije brigade iz sastava Armije BiH koje bi bile pridodate i operativno podređene združenom stožeru Hrvatskog vijeća obrane, ali i Hrvatske vojske. One bi imale zadaću ići sjeverno u pravcu prema Kulen Vakufu.” Raspoložive snage 5. korpusa Armije BiH general Gotovina vidi u napadu sa “sjevera prema jugu”, također prema Kulen Vakufu, čime bi 2. Krajiški korpus bio izložen dvostrukom napadu hrvatsko-bošnjačkih snaga.

Svoju ideju general Gotovina vezao je za gravitacijsku točku zvanu Otrić. Naime, on dalje kaže: “Sigurno je da bi oni orijentirali jedan dio snaga da bočno udare u snage o zbornog područja Gospić, te u pravcu Otrića.” Na temelju točnih obavještajnih podataka, a nakon što srpske snage krenu u takav napad, ideja generala Gotovine bila je da se o uvedu snage 7. i 4. gardijske brigade, koje bi obuhvatom, uz sudjelovanje snaga MUP-a, izbile u Otrić.

Razumljivo je da general Gotovina operaciju u svojoj zoni odgovornosti veže s operativnim rasporedom srpskih snaga u zapadnoj Bosni i mogućim daljnjim operacijama, jer je njegova preokupacija bila osloboditi Jajce, ali i razdvojiti snage “srpske vojske Krajine” i “vojske Republike Srpske”. On tu ideju iznosi tako da se u sudjelovanju “sa specijalnim snagama MUP-a” razbiju “glavne snage 7. korpusa, 15. ličkog korpusa”, te zatvori komunikacija Knin-Gračac i “dalje prema Bosni”, što je uvjet da se “ide prema Jajcu”, odnosno da se “izbije na planinu Vitorog”, da bi se “ostvarilo spajanje s zapadnom Bosnom, i kompletno zatvorio južni sektor.”

Panika će zavladati Kninom

U načelu, vrhovni je zapovjednik prihvatio takvo razmišljanje generala Ante Gotovine, ali i upozorio na mogući problem. Panika je bila taj problem koja je mogla nastati na srpskoj strani i zato on kaže: “Ako mi prijeđemo u opće ofenzivno djelovanje na čitavom području, u Kninu će zavladati još veća panika, nego što sada vlada.” Vrhovni je zapovjednik itekako svjestan da će napadna operacija koja je podrazumijevala izbijanje na državnu granicu izazvati paniku, jer su hrvatski Srbi dugotrajno i sustavno bili izloženi indoktrinaciji da je samostalna i neovisna država Hrvatska samo slijed one iz 1941. Isto tako, Srbi su bili svjesni što su sve učinili 1991. u osvajanju hrvatskih područja, kao što su bili svjesni da se Vojska Jugoslavije ne će uključiti, jer je Slobodan Milošević postavio uvjet da se “Republika Srpska Krajina sama brani pet do šest dana”. Slomiti volju protivnika temeljno je i najpoželjnije načelo umijeća ratovanja, još tamo od Sun Tzu Vua, i zato ono što će predložiti vrhovni zapovjednik nije, niti može biti namjera “etničkog čišćenja”.

Njegove riječi: “Gospodo, prisjetite se koliko je hrvatskih mjesta i gradova razoreno, prema tome opravdanje za akciju je njihov protuudar od strane Knina, i imam izliku udariti, ako možemo s topništvom… da se demoraliziraju do kraja.” U kontekstu političke i operativne situacije, ali i prosrpske politike Velike Britanije, Francuske i Rusije, bez koje kriza na području bivše Jugoslavije sigurno ne bi nikada eskalirala u onaj oblik kakav se dogodio 1991. u agresiji na Hrvatsku, odnosno godinu dana kasnije na Bosnu i Hercegovinu, da Tuđmanu ne trebaju mrtvi Srbi, nego živi, ali poraženi. Svjestan “tog i takvog svijeta”, Tuđman kao povjesničar zna da samo potpuni vojni poraz može na duže vrijeme zatomiti velikosrpsku ideju, da bi napokon zavladao mir na postjugoslavenskom području.

Ako se zaigra na kartu njihove samoproizvedene paranoje prema hrvatskoj državi, i ako se uspiju sačuvati srpski životi, pa i bijegom, za koji su oni prema planu B bili pripravni, značit će čistu operaciju, baš onakvu kakvu su Amerikanci postavili kako uvjet. Tuđman, ostvarenje te svoje ideje ne traži izvan okvira međunarodne zajednice, nego u suglasju s njome. “Prema tome, morat ćemo riješiti s UNCRO-om”, riječi su koje potvrđuju navedenu tvrdnju.

Koliko je Tuđman bio u pravu tog 31. srpnja 1995, pokazat će intervju generala Momčila Perišića, načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije, koji je 1997. dao novinarki Svjetalni Petrušić iz agencije “Draganjić”. Na pitanje zašto se dopustilo okruženje 30 do 50 tisuća Srba na Kordunu i zašto se nije “sve diglo na noge”, prvi čovjek Vojske Jugoslavije lakonski je odgovorio: “Pa što, s 30 do 50 tisuća pobijenih Srba, pokazali bi svijetu da su Hrvati fašisti.”

Pješatvo će ovladati Kninom, a ne topništvo

S druge pak strane, general Ante Gotovina kao provoditelj ideje, traži i predlaže rješenje za brzi pad “Krajine”. Za njega je Knin glavni objekt napada, kako to podučava doktrina zračno-kopnene bitke. On do potankosti zna operativnu situaciju i kojima snagama raspolaže. Njegove riječi: “Ako je zapovijed udar na Knin, mi ga za nekoliko sati rušimo, kompletno… mi smo 20 kilometara zračne linije od centra Knina. Snage koje idu na Knin 400 dobrih pješaka iz 3. bojne 126. pukovnije, koji su iz ovog kraja, i poznaju odlično taj kraj, a imaju razloga da se bore tu, i ovog trenutka ih je teško držati na uzdi. Prvi gardijski zdrug, koji ima 300 pješaka, koji se ovog trenutka u ovom prostoru dokazao. Specijalne postrojbe MUP-a Hrvatske i Herceg-Bosne, koje imaju 350 odličnih pješaka koji su se u operacijama pokazali kao izvanredni. Znači, mi imamo negdje oko tisuću dobrih pješaka, uvježbanih za desantiranje, znači za brzo prebacivanje na ovom teškom terenu, mi lako možemo ovladati Kninom, bez ikakvog problema.”

Ključne riječi u njegovoj prosudbi mogućnosti su “za nekoliko sati rušimo, kompletno” i “lako možemo ovladati Kninom”, imaju posve drukčije značenje od onga što im se želi pripisati. “Rušenje, kompletno” ne znači, niti može značiti, rušenje grada kao takvog i to za nekoliko sati, jer general Gotovina naprosto ne raspolaže takvim snagama, pa čak kad bi i htio. Za takvo što trebali bi mjeseci, što zorno, nažalost, pokazuje primjer Vukovara, nego Gotovinovo “kompletno rušenje” nije ništa drugo, nego brzi pad političkoga središta pobunjenih Srba. Da je tako, potvrđuje to što njegove glavne snage u oslobađanju Knina nisu topništvo i raketni sustavi nego – uvježbano pješaštvo, jer on zna da samo nazočnost “pješakove noge” znači ovladavanje glavnim objektom napada, a ne u kratkom vremenu topničko-raketno djelovanje.

Osim toga, on je zapovjednik na onom dijelu bojišta koje ima najveću specifičnu težinu. Od njega i ostalih zapovjednika predsjednik Tuđman traži uvjerenje u uspjeh, bez kolebljivosti, jer bez toga nema ni pobjede. Gotovina je upravo takav zapovjednik – izravan i koji vjeruje u sposobnost svojih vojnika.

Potrebna je smjelost

Kad je vrhovni zapovjednik stekao uvjerenje da su generali i vojska spremni i odlučni, on ponavlja svoju misao i kaže: “Gospodo generali, časnici, iako ne smijemo učiniti ništa nepromišljeno, ali treba poći od toga da smo postigli velike uspjehe, od Zapadne Slavonije, i sada u Bosni, da smo stekli povjerenje naroda, da imamo raspoloženu vojsku, da imamo potporu i dobrog dijela svjetske javnosti, i demoralizaciju protivnika, toliku da ne može biti veća. Prema tome, treba nam i smjelost.” Dakle, Tuđman zna i zato upozorava da je za uspjeh, osim općih uvjeta, nužna i smjelost, bez koje nema pobjede u bitki, a poglavito ne u onoj koja mora biti “brza i čista”.

Tuđman završnu operaciju, to jest pobjedu u ratu, vidi prije svega kao pobjedu nad onom politikom koja je podržavala Miloševića i zato kaže: “Prema tome, ništa avanturistički, ono što bismo pretrpjeli gubitak da bi postigli uspjehe. Ali ipak, mislim da nam je politička situacija toliko povoljna da moramo imati u glavi, i u Knin ući što prije.” Ulazak u Knin “što prije”, ali ne “avanturistički”, pobjeda je nad oportunitetom dijela međunarodne zajednice.

General Gotovina ovu misao vrhovnoga zapovjednika percipira tako da će povući usporednicu između Zagreba i Knina, i kaže: “Ovog trenutka, sa svih pozicija, mi vidimo, usporedimo kao Sljeme, kad vidimo Zagreb.” Za razliku od zapovjednika Zbornoga područja Splita, načelnik Glavnoga stožera Oružanih snaga general zbora Zvonimir Červenko nije bio uvjeren u brzinu izvođenja operacije i brzo oslobađanje Knina. On će tu svoju sumnju izreći ovako: “Gospodine predsjedniče, ako bih ja Anti mogao reći, da ne vjerujem da on može s postojećim snagama to učiniti, jer će vrlo brzo kroz nekoliko dana biti u poziciji da se brani.”

Cjelovito sagledavanje operativne situacije

Reakcija vrhovnoga zapovjednika na riječi generala zbora Zvonimira Červenka bila je da se situacija na bojištu sagledava u cjelini, a ne izdvojeno na pojedinim taktičkim pravcima, i zato pita: “Koje bi to bile srpske snage koje bi se mogle suprotstaviti našim snagama s područja Grahova, a i sa zapada?” Odgovor je dao načelnik Obavještajne uprave, pokazujući na zemljovidu, da je ključ operacije, kad je u pitanju područje odgovornosti generala Ante Gotovine, nadzor Otrića kao gravitacijske točke. S time se stavom složio i general Gotovina jer je kao general s najviše borbenog iskustva shvaćao da se operacija mora sagledavati u cjelini, da odnos snaga i stanje na jednom dijelu bojišta itekako ima utjecaja na drugom dijelu bojišta.

To će njegovo razumijevanje operativne situacije, u njegovu području odgovornosti načelnik Obavještajne uprave obrazložiti ovako: “Ako vi gledate samo izolirano taj dio, ali bez operativne ili strateške razine, onda to ima sasvim drukčiju projekciju. Kad kažemo snage sa zapada, odmah postavljamo i pitanje – koje snage? Ako su 4. i 7. brigada tu, kao nositelji udara, onda snage sa zapada”, obrazložio je dalje načelnik Obavještajne uprave, “smo i mijenjali, zato na ovim planovima nema 7. brigade, a sa snagama generala Markača i ostalim snagama Zbornog područja, uključujući i 2. bojnu 9. brigade, moramo izvršiti prvu etapu – zauzimanje Prezida, kao ključne točke.” General Gotovina, razumijevajući bit plana, pokazujući na zemljovidu, brzo odgovara: “Tog trenutka je još puno lakše izbiti s ove strane na Otrić”.

Ako se ne bi usvojila zamisao da 7. gardijska brigada ostane na Dinari, gdje se i nalazila, nego bi se prebacila na Velebit, kako je to prvotno u planu bilo predviđeno, bio bi to dugotrajan proces, što bi izvođenje operacije za dva do tri dana učinilo nemogućim. “Normalno je da ne dolazi u obzir”, bile su riječi načelnika Obavještajne uprave. Ostajanje 7. gardijske brigade na Dinari zahtijevalo je pojačanu topničko-raketnu potporu snagama na Velebitu, pa je načelnik Obavještajne uprave predložio da Zborno područje Split mora odvojiti dovoljne snage za potporu, jer o samo se izbijanjem u Muškovce rješava stvar, a ostali dio operacije ide već po razrađenom. General Gotovina složio se s tim prijedlogom, čime su problemi operacije, što se tiče izvedbenog aspekta, bili riješeni. To je za vrhovnoga zapovjednika bilo dovoljno, pa se on u nastavku sastanka ponovno okreće političkim problemima, koji su za njega primarniji.

Na Srbima je sljedeći korak

U prvoj rečenici nastavka sastanka, hrvatski predsjednik kaže: “Dajte da malo vidimo prvo reagiranje na ovaj moj odgovor, i na sadašnju situaciju u svijetu.” Njega, dakle, muči reagiranje glavnih čimbenika međunarodne zajednice, nakon što je uputio pismo Yasushiju Akashiju. Iznimno mu je važno mišljenje glavnoga tajnika NATO-a. To je bio razlog da ga je u tumačenju odjeka svoga pisma prvoga spomenuo, jer je on pokazao razumijevanje za hrvatske stavove i moguće postupke. Tuđman pomno analizira postupke međunarodnih čimbenika i njihovo reagiranje. Važno mu je kako postupa Richard Holbrooke, što priopćava glasnogovornik Ujedinjenih naroda, ali još mu je važnije što će učiniti srpska strana.

Zato riječi Richarda Hoolbrookea: “Tuđman je rekao da odbija pregovarati s vođama Srba, Martićem, ili bilo kojim drugim ratnim zločincem”, odnosno, riječi glasnogovornika Ujedinjenih naroda Ganesa: “Na Srbima je slijedeći korak, ako su spremni poštivati dogovor, onda ćemo vidjeti napredak”, stavlja u kontekst ponašanja generala Ratka Mladića, koji je ustvrdio da dogovor neće mijenjati njegove planove, da ponovno osvoji sve izgubljeno, što se dogodilo tijekom zadnjih nekoliko dana. Tuđman glasno preispituje sebe i nazočne, ukoliko je njegovo pismo izazvalo raskol među Srbima, pa će se zapitati: “Zašto je Karadžić dao naredbu načelniku Milovanovicu, a ne Mladiću?” General zbora Zvonimir Červenko i general Ante Gotovina i načelnik Obavještajne uprave odgovorili su da je Mladić jači, da postoje dvije struje, jedna na Palama, jedna u Banja Luci, i da su Karadžić i Mladić u sukobu. Odnosno, da je Mladić pod utjecajem Miloševića, a da je general Milovanović odan Karadžiću. Njihov raskol, istaknuto je, potvrđuje i trenutno mjesto boravka: “Mladić je u Mrkonjić Gradu, a zapovjedno mjesto Milovanovića je u Drvaru.”

Velika Britanija želi zadržati status quo

Osim srpskoga političkog i vojnoga vodstva, predsjednika Tuđmana posebno je zabrinjavala britanska politika, kao i britanski mediji, koji novonastalu operativnu situaciju na “velikom ratištu” gledaju isključivo iz svoje dioptrije, to jest jednostrano, s neskrivenim prosrpskim “osjećajima”. Važno je, povijesti radi, istaknuti osvrt predsjednika Tuđmana o tome kako Britanci i njihovi mediji kupuju vrijeme za Srbe, i vrlo umješno diplomacijom, prijevarom, nastoje predstojeće događaje okrenuti u drugom smjeru.

Predsjednik Tuđman toga 31. srpnja 1995. svojim generalima i najvišim vojnim zapovjednicima citira Reuters: “Zapanjujuća hrvatska ofenziva koja je preplavila dva grada i ogromno područje, prisilila je pobunjene krajinske Srbe da popuste u napadima na zapadnobosansku enklavu Bihać, te da pristanu na razgovor s neprijateljem. Ali, u Zagrebu hrvatski predsjednik Tuđman odbija Akashijeve prijedloge. Dogovor kojem nedostaje precizan termin za provođenje, ipak, predstavlja veliki ustupak od strane Srba. No, nije jasno da li je to samo srpska varka, da bi kupili vrijeme za pregrupiranje snaga, nakon što je na to područje stigao general Ratko Mladić.”

Iz Reutersova, ali i Associated Pressova priopćenja, koja su gotovo istovjetna, uočava se da je uzrok neuspjeha srpskog napada na “zaštićeno područje” Bihaća operacija hrvatskih snaga “Ljeto-95”, odnosno prodor prema Glamoču i Grahovu, što je Srbe primoralo na pregovore. U čemu se sastoji zla namjera britanskih medija? Umjesto da se prozovu Srbi, i oni u Hrvatskoj, i oni u Bosni i Hercegovini, zbog pokušaja većeg genocida od onoga u Srebrenici, koji se dogodio prije desetak dana, umješno se prst krivnje usmjerava prema hrvatskom predsjedniku. Hoće se reći da Srbi tobože pristaju na ustupke, ali da za tu njihovu “velikodušnost” jedino Tuđman nema razumijevanja, iako je razvidno da je to srpska varka.

Od medijske zle namjere u izvedbi Reutersa i Associated Pressa, hrvatskog predsjednika više je zabrinjavala britanska politika. Zato Tuđman glasno razmišlja o izjavi britanskog ministra obrane prije njegova odlaska u Washington. Ta je izjava imala veliku specifičnu težinu, jer je prije svega bila upućena američkom predsjedniku koji se, prema britanskom gledištu, svrstao na krivu stranu. Naime, britanski je ministar obrane Michael Portillo izjavio da će otputovati u Washingtonu gdje će boraviti 24 sata, “kako bi razgovarao o Bosni i da ne želi zvučati melodramatično, ali da hrvatska intervencija sada otvara perspektivu otvorenog rata između Hrvata i bosanskih Srba”.

Tuđman zna da Britanci žele zadržati status quo, to jest Srbima prije okončanja rata ostaviti što više okupiranoga područja. Zato on s razlogom izjavu britanskog ministra obrane o “otvorenom ratu” s bosanskohercegovačkim Srbima vidi kao namjeru zaustavljanja Hrvatske vojske da ne krene u oslobađanje okupiranih područja. Izražena bojazan o mogućnosti “otvorenog rata” prema britanskom viđenju ima dvostruki učinak. Pritisak na američkog predsjednika Billa Clintona kao posrednoga “krivca”, a još više pritisak na Tuđmana kao izravnog krivca za moguće razbuktavanje rata. U Portillovoj izjavi razvidna je još jedna omiljena britanska teza – priča o nepobjedivosti Srba.

Nastavak priče o “otvorenom ratu”

U svojoj cjelovitoj glasnoj analizi hrvatski predsjednik nakon Britanaca i njihove politike vraća se Srbima i onome što oni govore. Poziva se na vijesti “Radio Korenice” u kojima se ne izvješćuje o njegovu pismu upućenu Yasushi Akashiju, nego se “prenosi njihov prijedlog” i “spominju jedino Mladićeve prijetnje”. Mladićeve prijetnje nisu bile puka retorika porazima frustriranoga generala. One se s punim pravom mogu tumačiti kao potvrda britanske ideje – plana o “otvorenom ratu” koji bi trebala zaustaviti međunarodna zajednica. Hrvatski predsjednik uočava u čemu je bit Mladićeve karizme, pa kaže: “Da, bolji je vojskovođa, da i drzovit je, i on to koristi.”

Međutim Tuđman, koji dobro poznaje srpski mentalni sklop, ne vjeruje u veliki sukob između Miloševića i Karadžića, pa nastavlja svoje razmišljanje: “Slušajte, on kao i Karadžić i Mladić koriste to nejedinstvo Europe, Francuske, Engleske, Njemačke i Amerike, i oni su to iskoristili do maksimuma.” Ono što je Tuđmanu bitno, pače odlučujuće, za donošenje odluke o pokretanju operacije oslobađanja okupiranih područja, je srpsko gubljenje napadne moći. Njegove riječi: “Druga je stvar što oni sada nemaju snaga. Slušajte, kad oni nisu uspjeli poslije našeg “Bljeska” u zapadnoj Slavoniji da nam osvoje Oraški džep, onda je to najbolji znak, a to im je trebalo kako lijek, da bi dopustili nekakvu pobjedu, i da bi ostvarili granicu na Savi. Tako da je to znak poprilične njihove bespomoćnosti. U cjelini uzevši, što ne treba podcjenjivati, ali moramo i s tim računati, i, evo, da, ako nisu mogli s Orašjem ovladati, kako bi nas mogli ugroziti na bilo kojem području, osobito s pametno isplaniranim i odlično provedenim našim ofenzivnim djelovanjem”, potvrđuju da on zna što je srpska “ahilova peta”.

To i takvo Tuđmanovo glasno razmišljanje bilo je dodatni poticaj svim nazočnima da se zaista “pametnim planiranjem” i “odličnom provedbom” može uspješno iskoristi srpska “ahilova peta”. Za Tuđmana je svaki, pa i najmanji taktički postupak bitan, ali operativna situacija određuje kako plan provesti. To je bio razlog zašto je bez ikakve zadrške Vrhovni zapovjednik naznačio da nema prebacivanja snaga s Dinare na Velebit, nego da se postojeći njihov operativni razvoj iskoristi, i da se one usmjere prema Kninu da bi se dobilo na vremenu, i da bi operacija otpočela što je moguće ranije. U izričaju vojnog umijeća to znači “minimalnim manevrom ostvariti maksimalni učinak”.

Operacija je moguća u četiri dana

Kako neki taktički element upotpunjuje operativnu sliku na bojištu hrvatski će predsjednik pokazati na slučaju Benkovca. Nakon tvrdnje da mu ništa nije rečeno što se može u odnosu na Benkovac, upitao je: “Da li oni u Benkovcu imaju neke snage, ili su gore?” To “gore” odnosilo se na Knin. Odgovor generala Ante Gotovine bio je da su sve snage iz Obrovca, Benkovca, Đeverske i Kistanja bile na prostoru Grahova i Glamoča i da su tamo razbijene. Prema generalu Gotovini, to je razlogom da je “njihov moral nizak”, a “ofenzivna sposobnost upitna”. U brzom napadnu prema Kninu te snage ne bi imale sposobnosti za protuudar i bile bi primorane povući se u pravcu sjevera, bio je mišljenje generala Gotovine.

Zamisao je Vrhovnoga zapovjednika bila da operacija oslobađanja okupiranih područja bude brza i djelotvorna, pa je njemu bitan svaki, pa i taktički pravac ili objekt. Zato on i traži da “neke manje jedinice uđu u Benkovac”, ali ponovo se vraća na smjelost. Njegovo iskustvo demoralizacije iz Drugog svjetskog rata daje mu za pravo, jer u uvjetima kada protivnik postane svjestan da gubi, njegovo se usredotočenje isključivo svodi na postupak “kako spasiti glavu”. Odgovor generala Gotovine i načelnika Obavještajne uprave bio je da takve snage postoje i da su planom predviđene, i da se radi o snagama u obrani, koje imaju zadaću postati “snage gonjenja”, točno određenim smjerovima.

Tijek sastanka i odgovori koje je Vrhovni zapovjednik dobio uvjerili su ga da je uspjeh operacije moguć, realan i ostvariv u kratkom vremenu od “četiri dana”. Budući da je predsjedniku Tuđmanu bilo iznimno bitno da svi njegovi operativni zapovjednici i pripadnici Glavnog stožera javno kažu svoje mišljenje, ali i to da testira i njihovu uvjerenost u uspjeh, slijedilo je pitanje: “Da li ima netko od vas nekih novih prijedloga ili mišljenja, kada možemo poći u jednu takvu operaciju, sveukupnu operaciju?”

Što manje srpskih žrtava

Prijedlozi i mišljenja za vrhovnoga zapovjednika moguća su samo u sklopu već iznijete operacijske zamisli, a to je “ono što je Domazet iznio”, pa slijedom toga od operativnih zapovjednika traži: “Ali to ipak treba precizirati, koje su to točke, koji su to prvaci, s kojima moramo ovladati, da bismo protivnika kasnije potpuno dotukli, prisilili na kapitulaciju.” Da hrvatski predsjednik želi zaštiti srpske civile, a poraziti njihovu vojsku, ali s najmanje mogućim brojem žrtava, pokazuju njegove sljedeće riječi. Naime, kaže: “S tim što sam rekao, i ovo što sam kazao treba im dati izlaz, važno je da im ti civili pođu, pa će onda i vojska, i kad kolone pođu, to djeluje psihološki jedni na druge.”

General Gotovina kao časnik riječi vrhovnoga zapovjednika shvaća na jedini mogući način – što manje žrtava – i to potvrđuje riječima: “Već sada ima veliko iseljavanje civila iz Knina, koji odlaze u Banja Luku i Beograd. Znači da mi ako nastavljamo ovaj pritisak vjerojatno za neko vrijeme, neće biti toliko civila, nego onih koji moraju ostati, koji nemaju mogućnost otići.”

Sa stajališta operacijskog umijeća, manji broj srpskih civila u glavnom objektu napada a priori znači manje žrtava, ali potencijalno i manji otpor, čime se dodatno smanjuju žrtve. Da bi se izbjegle žrtve, predsjednik Tuđman traži odgovor na pitanje je li moguć udar na Knin, a da se izbjegne pogibija pripadnika UNCRO-a. Budući da su pripadnici UNCRO-a bili smješteni u takozvanoj Južnoj vojarni, na tu njegovu bojazan odgovor su dali general Gotovina i načelnik Obavještajne uprave. Prvi će reći: “Mi možemo jako precizno, ovoga trenutka, djelovati po Kninu, imamo snimke, i točno se zna to. Ovoga trenutka ni jedno oružje ne djeluje bez navođenja, neposredno se navodi”, a drugi: “Može se precizno gađati, a da nitko ne dođe pod djelovanje, malo južnije od Knina, precizno.”

Tko zauzima Ljubovo

U odnosu na važeći plan prema kojemu se napada od Dubice do Dinare, korekciju je trebalo izvršiti na južnom krilu, to jest u području odgovornosti generala Gotovine. Međutim, predsjednik Tuđman hoće potpuno jasnu sliku i zato on od operativnih zapovjednika traži i pita: “Koliko vam treba za dovršenje plana i za eventualno pregrupiranje snaga?” Odgovor generala zbora Zvonimira Červenka bio je, dva do tri dana. Prozvani general bojnik Miljenko Crnjac također se izjasnio da je riječ od dva do tri dana, ali je problematizirao moguće uključivanje snaga 5. korpusa Armije BiH, kao i pravce njegova napada.

Snage 5. korpusa brojale su oko 15 000 lako naoružanih vojnika. Napad tih snaga u dubini operacijskoga prostora bio je moguć u više smjerova. Dva su se iskazivala kao optimalna. “Zapadni”, to jest ususretno djelovanje prema Hrvatskoj vojsci na pravcu Slunja, i drugi, “južni”, koji je pružao mogućnost nastupanja uzduž bosansko-hercegovačke granice prema Kulen Vakufu. Predsjednik Tuđman tu je dvojbu riješio ovako: “Dobro, može makar fingirati djelovanje i prema zapadu i prema jugu.”

U raspravi između generala Miljenka Crnjca i Ante Gotovine, te stožernoga brigadira Mirka Norca, razriješena je dvojba “premještanja” snaga 7. gardijske brigade i zaključeno je da će ona napadati od Dinare prema Kninu, odnosno Otriću i da to nimalo ne mijenja opći plan, te da je svejedno hoće li ta brigada u Otrić doći s istoka ili zapada, nego je bitno da u tu gravitacijsku točku dođe.

Na pitanje vrhovnoga zapovjednika: “Tko zauzima Ljubovo?”, odgovorio je, naravno, zapovjednik Zbornoga područja Gospić, stožerni brigadir Mirko Norac, jer se ta gravitacijska točka nalazila u njegovu području odgovornosti. Odgovor koji je stožerni brigadir Norac dao može se svesti na dvije bitne odrednice. Snage za napad dovedene su u očekujuće područje i potrebna su dva dana za spremnost snaga. Dvojba je nastala oko glavnog i pomoćnoga pravca napada. Vrhovni zapovjednik sugerirao je da glavne snage Zbornoga područja Gospić budu usmjerene prema Kninu i Korenici, a pomoćne prema Bihaću.

Da bi se uskladile razlike koje su se pojavile između stožernoga brigadira Mirka Noraca i generala Mladena Markača, u raspravu se uključio i prof. dr. Miroslav Tuđman, naglasivši da u odnosu na opću zamisao i plan operacije, nisu potrebne korekcije koje bi zahtijevale znatniju pregrupaciju snaga ili mijenjanje pravca napada. “Ne treba bitno korigirati plan”, bile su riječi načelnika Obavještajne uprave, odnosno “nema promjene zadaće”, kako se izrazio general Markač, što je značilo da razlika u pristupu izvođenja operacije više nije bilo.

Operacija da, ali žrtve ne

Vrhovni zapovjednik u ovom dijelu rasprave nekoliko je puta upozorio na rastroj u srpskim redovima i mogućnosti panike, čiji će rezultat biti napuštanje okupiranih područja. On pritom podučava i kaže: “Psihološki utjecaj pada pojedinih mjesta veći je negoli da dva dana tučeš topovima”, odnosno, “shvatite, gospodo, da je situacija u njihovim redovima takva, pa oni su napustili Glamoč, a kakva će tu situacija biti nakon pobjede Hrvatske.”

Predsjednika Tuđmana, pored demoralizacije Srba, zaokupljaju i razne dezinformacije koje su se sustavno širile. Jedna od njih je kako su američki visoki vojni dužnosnici pomogli u planiranju oslobodilačke operacije “Oluja”, a druga da su zrakoplovi NATO-a djelovali u dubini okupiranog područja po gravitacijskim točkama, kao što su Ćelavac, Bunić, Petrova Gora. Evo što će vrhovni zapovjednik, tri dana prije negoli će operacija početi, o tome reći: “Još su glupi pa govore kako Hrvatsku vojsku vode američki generali i NATO-vi avioni.” Te dezinformacije, koje se i petnaest godina kasnije ponekad pojave u medijima, i koje zastupa poneki umišljeni povjesničar tipa Tvrtka Jakovine, jednostavno su sredstvo za umanjivanje značaja hrvatskog vojnog umijeća i sposobnosti hrvatskih generala.

Što manji broj žrtava, temeljna je preokupacija predsjednika Tuđmana. Njegovo razmišljanje “samo mi ne smijemo dopustiti grešku da nam negdje, razumijete, nanesu neke nepotrebne gubitke” može se svesti na krilaticu – “operacija da, a žrtve ne”. Odabir vremena početka operacije uvjet je njezina uspjeha. Najsvrhovitije je, podučava vojno umijeće, napasti protivnika na “donjoj granici njegove spremnosti”, a za operaciju “Oluja” početak kolovoza bio je upravo taj trenutak. Potvrdile su to i riječi načelnika Obavještajne uprave: “Sve snage što su oni pripremili u najpovoljnijim uvjetima ne mogu se angažirati prije 4 do 5 dana. Prema tome, mi imao dva dana za pripremu, tri dana smo ispred njih.”

Srpski patrijarh u Kninu

Složivši se da je to taj trenutak za početak operacije, sudionici sastanka potom prelaze na razmatranje mogućnosti obmanjivanja, da bi se protivnik prikazao tako da je on taj koji je prvi krenuo u napad, a prije svega da bi se maskirali pravci napada, i da bi što kasnije otkrile namjere snaga Hrvatske vojske. Bilo je više prijedloga. General Mladen Markač predložio je “napad diverzanata prema Maslenici, odnosno prepad na prometnicu Karlobag-Starigrad”. Ideja načelnika Obavještajne uprave sastojala se u tome da se simulira srpski napad zrakoplovstvom, da bi se “maskirali svi naši pravci”. Predsjednik Tuđman predložio je “protunapad na Grahovo”, prema načelu “naši su odbacili i idu naprijed”. Njegov je prijedlog bio da se slično provede i sjeverno od Velebita, to jest “gore na sjeveru u odnosu na Kostajnicu”.

U već opuštenoj atmosferi brzo se prelazio s teme na temu. Nakon što je general bojnik Vladimir Zagorec napomenuo da mi “moramo negdje ostaviti džep gdje će oni pobjeći”, spominjući Dvor na Uni, to je ponukalo generala Gotovinu za komentar. Prisjetio se da je srpski patrijarh održao liturgiju u Dvoru na Uni, te da je trebao ići na Banovinu, ali je promijenio odluku i došao u Knin. Na pitanje predsjednika: “Je li istina da je Arkan s njime?”, odgovor generala Gotovine glasio je: “Da, oni ga čuvaju, gospodine predsjedniče.”

Preokupacija generala zbora Zvonimira Červenka bila je možebitno topničko-raketno djelovanje po Osijeku i gradovima istočne Hrvatske. A ako se to dogodi, što učiniti u tom slučaju. Predsjednik Tuđman ponovio je već izneseni svoj stav rekavši: “Ponovno ponavljam, ne smijemo se dati isprovocirati da mi damo povoda Jugoslaviji da stupi u rat, razumijete!” Potom je nastavio da bi bilo nerazumno istodobno ići u oslobađanje hrvatskog Podunavlja, jer bi time izgubili podršku onih prijatelja koji nas podržavaju suzdržano. “A ako djeluju po Osijeku”, nastavio je predsjednik Tuđman, “oni će se iskompromitirati politički pred svijetom, a što bismo mi mogli tući, neko selo?”

Odluka od golemoga povijesnoga značenja

Glasno izrečena misao: “To jedino ako možemo udariti po nekoj bateriji, ne ništa drugo”, bila je uvod u  predsjednikovu prosudbu o političkim i drugim implikacijama jedne strateške operacije. On je o tome ovako govorio: “Gospodo, znate, ta odluka da idemo ima i svoje političke i gospodarske i financijske i druge strane. Znači, ona nas košta izravno, a mobilizacija i sve to skupa, neizravno, a također izravno, vjerojatno da neće samo biti povećanja turizma, negoli će i ovi koji su tu otići. Znači, idemo da onda riješimo jug i sjever, razumijete. Prema tome sljedeće godine ćemo imati Hrvatsku i turizam, a isto tako oslobađamo snage da krojimo granice Hrvatske u Bosni, razgraničenje. Prema tome, to što sada odluke koje donosimo i provedba tih odluka je od golemog povijesnog značenja”.

U ovoj predsjednikovoj misli sublimirano je sve njegovo političko, vojno i strateško umijeće. Učiniti ono što će moći podržati “prijatelji na Zapadu”, prije svega Sjedinjene Američke Države, osloboditi okupirana područja u strategijskom središtu, Dalmacija, Lika, Kordun i Banovina, izbjeći uključivanje Vojske Jugoslavije u rat na istoku zemlje, te osloboditi snage koje će u Bosni i Hercegovini prisiliti Srbe na pregovore, to jest osloboditi dio bosanskohercegovačkoga područja radi razgraničenja, onako kako je to predvidjela međunarodna zajednica, znači cjelovito poimanje rata.

Budući da se sve odigralo upravo onako kako je to Tuđman 31. srpnja 1995. predvidio, njemu se uistinu može pripisati da je “majstor umjetnosti strategije”. U toj činjenici i leži razlog, zašto oni, koji nisu u međunarodnoj zajednici “prijatelji” Hrvatske, nastoje, ne birajući sredstva, diskreditirati ga, a ne odati mu priznanje koje s pravom zaslužuje.

Topničke granate logistički problem

Nakon što je vrhovni zapovjednik u političko-vojnom pristupu, više nego jasno, iznio što je opći cilj operacije “Oluja”, general zbora Zvonimir Červenko problematizirao je važno pitanje, a to je logistička potpora. Proziva generala Vladimira Zagorca da li je “on u stanju logistički podržati sa svim sredstvima koje mi tražimo”. “Logistički možemo podržati jedan dio”, bio je odgovor generala Zagorca. Ono što je prema generalu Zagorcu bilo logistički problematično, topovske su granate. Naime, “utrošak streljiva bio je Glamoču i Grahovu relativno velik”, ustvrdio je general Zagorec, pa je iz toga razloga zamolio “sve zapovjednike da se obrati pažnja na utrošeno streljivo u ovim operacijama”, jer u pričuvi streljiva ima “za nekih pet dana” borbenih djelovanja. General Gotovina, imajući najviše borbenog iskustva, ustvrdio je da se u napadu najviše troše tenkovske granate, a ne topovske, poglavito ne kalibra 130 i 122 milimetra.

O racionalnom, odnosno neracionalnom trošenju streljiva, koje je za jednu operaciju strateške razine itekako važan čimbenik, prije svega zbog mogućih nepredviđenih komplikacija i dužine trajanja operacije, Vrhovni je zapovjednik upozorio: “Gospodo, ja sam pred svima vama, a posebno pred nekim tu generalima, govorio da u čitavom tom svom ratu trošimo streljiva kao da smo Rusi ili Amerikanci. Prema tome, više se služiti s manjim jedinicama, diverzantskim djelovanjem i s iznenadnošću, udarom manjih snaga, pješačkih, pa i ovim helikopterskim, odnosno vrtoletnim desantima tamo gdje se ne očekuje, ali se može postići daleko veći učinak. Jasno je kad bismo imali dovoljno, onda bi i ja bio za to da najprije sve uništimo s granatiranjem, pa da onda krenemo.”

U kontekstu udara manjih snaga, diverzantskoga djelovanja i helikopterskoga desantiranja riječi “uništiti granatiranjem”, ne odnosi se ni na što drugo, nego na postrojbe i vojnu infrastrukturu protivnika. Da je tako, potvrđuju riječi vrhovnoga zapovjednika koji na riječi generala Zagorca “molim sve da smanje, da se ide puno realnije”, kaže: “Poveži međusobno, tamo gdje treba dati, treba dati, a svi vi, znači, ne razbacivati nego štedjeti.” Načelnik Obavještajne uprave na temelju iskustava iz operacija na Dinari i zapadnoj Slavoniji potvrđuje da bitku rješavaju manje modularne pješačke snage, uz potporu oklopnih snaga, a ne pješaštvo uz snažnu topničko raketnu potporu. Zato kaže: “Gospodin ministar (Šušak) zna taj prostor (Dinara), tu su bunkeri bili tako utvrđeni da smo mi slali pješaštvo, a da smo išli frontalnim udarom, imali bismo stotine mrtvih…”

Moralna snaga odlučujući čimbenik pobjede u ratu

Nakon kratkog osvrta na plaćanje naoružanja i opreme koje će se riješiti s predsjednikom hrvatske Vlade, predsjednik Tuđman vraća se na promidžbu radi jačanja morala Hrvatske vojske, ali i slabljenja morala na protivničkoj strani. Njegov je prijedlog bio da se iskoriste uspjesi iz operacija “Ljeto-95” i objavi broj poginulih srpskih vojnika, te da se prikaže i zarobljena tehnika. “Ante Gotovina mi kaže da su imali 317 mrtvih… javite i objavite to, 300, 350, pokažite ta tri tenka koja ste zarobili i koja su u uporabi”, bile su predsjednikove riječi. Te je brojke upotpunio načelnik Obavještajne uprave rekavši: “Sama grahovačka brigada priznaje 400 izvan stroja, što mrtvih, što ranjenih”, te da je Hrvatsko vijeće obrane “popunilo treću brigadu s topništvom koje je zarobljeno”.

Predsjednik Tuđman zna da je moralna snaga odlučujući čimbenik pobjede u ratu. Njemu nije nepoznato da pothranjivanje mita o srpskoj moći i srpskoj nepobjedivosti od određenih čimbenika međunarodne zajednice, posebno od Velike Britanije i njezinih satelita, ima za cilj održati stanje status quo. Pokazati zarobljenu tehniku i obavijestiti javnost o srpskim gubitcima znači početak rušenja toga mita. Zato će u nastavku predsjednik reći: “To dajte radi poboljšanja klime u našim redovima, razumije se i u njihovim, i u svijet. Gledajte, taj svijet, čak i naši prijatelji, oni su sve do naših akcija robovali nekoj ideji da su Srbi toliko nadmoćni da smo mi bespomoćni. Od Maslenice, pa nadalje, otkaza UNPROFOR-a, stalno su me upozoravali – doživjet ćete poraz. Sada smo ih malo uvjerili, ali dajte te podatke, tenkove, te topničke baterije, gubitci. Znači, od danas, sutra, prekosutra to ponavljati na televiziji, na radiju i ovo da oni napadaju, da pokušavaju to napadima, da je samo manevar njihovo izvlačenje, da nisu napustili područja koja su osvojili u Bihaću.”

“Vrata života”, a ne vrata “etničkog čišćenja”

Predsjednik Tuđman bio je svjestan da bi djelomična pobjeda nad Srbima bila “Pirova pobjeda”, jer bi mu bilo teže uvjeriti prijatelje u snagu Hrvatske vojske, nego neprijatelja i osporavatelje. On zna da samo potpuna pobjeda znači pobjedu, sve drugo je nepotrebno izlaganje pritiscima, inverziji i destrukciji. Više od četiri godine rata predugo je za jednu mladu državu, da bi ona u pruženoj prilici odustala od velike pobjede. Medijski prikaz zarobljene tehnike i srpski gubitci imali su samo jedan cilj, kojega je Tuđman i glasno izrekao – jačanje morala na vlastitoj strani i demoralizacija na protivničkoj.

Otvaranje prolaza Srbima za izvlačenje, kao što je već rečeno, ima samo jednu svrhu, protivniku ostaviti slobodu izbora – otići ili ostati. Odlazak znači veća demoralizacija srpskih snaga, ali što je još bitnije, manje žrtava. Kada i gdje Srbima ostaviti “vrata otvorena”, bila je dvojba. Ona se iskazala u pitanjima: “Da li da se na radiju prenosi poruka koji su im putovi otvoreni za izvlačenje?”, i: “Da li možemo objaviti da im se da do znanja da se tu izvlače civili?” Ali i u prijedlozima: “Da, reći da prolaze civilnim automobilima”, ili: “Trebalo bi reći, ne da su im otvoreni, nego da je opaženo da se civili izvlače tim i tim putovima.” I ta pitanja i ti prijedlozi, kako se to izrazio prof. dr. Miroslav Tuđman, bili su u funkciji “da imamo što manje posla”.

A imati što manje posla u operaciji strateške razine, znači imati što manje izravnih bitaka, a time i što manje mrtvih. U tome je sva tajna “otvorenih vrata”. Nužno je napomenuti da je u cijeloj priči o “otvorenim vratima” ključna riječ izvlačenje. Pružiti nekome mogućnost izvlačenja ne može značiti ništa drugo, nego da se dotičnom sačuva život. Zato i Srb, i Donji Lapac, i Dvor na Uni, samo su “vrata života”, a ne vrata “etničkog čišćenja”, kako se to nastoji prikazati već punih petnaest godina.

Gravitacijska točka Otrić, Ćelavac i Bunić

Nakon što su “vrata života” prihvaćena kao optimalno i poželjno rješenje, jer se time uklanja izgovor za uključenje Vojske Jugoslavije, ministar Gojko Sušak ponovno se vraća na gravitacijsku točku zvanu – Otrić. U razmjeni mišljenja između generala Markača, generala Gotovine, ministra Suška i predsjednika Tuđmana, prevladao je stav da je za operaciju potrebno četiri dana i da snagama generala Mrkača nije potrebno ulaziti u Otrić jer će to učiniti snage pod zapovijedanjem generala Gotovine. “Ne treba se spajati. Ovo je Otrić on (Markač) je u Gračacu i stvar je riješena, to je cilj operacije”, riječi su generala Gotovine, kojima je kraju privedena dvojba oko gravitacijske točke zvane Otrić.

Načelnik Glavnog stožera potom problematizira kako i u kojoj fazi uništiti protivnički sustav veza. Odgovor, što je samo po sebi razumljivo, dao je načelnik Obavještajne uprave, rekavši: “U prvom udaru, to bi bio početak operacije, ide se na zapovjedno mjesto 18. brigade u Buniću, što stvara uvjete za izbijanje na Ljubovo. U istom udaru je i Ćelavac. Na Ćelavac idemo iz razloga što ostavljamo dio veza između Knina i Petrove gore da ih slušamo. To idemo zrakoplovstvom. Uništavanjem Ćelavca skidamo mu sve operativne i taktičke veze na prostoru 7. i 15. korpusa. Nakon toga, kada krene operacija sjevernog dijela, idemo na Petrovu goru, ostavljamo Zrinsku goru, tako da samo taj jedan dio veza slušamo, i na kraju završava se sa Zrinskom gorom.”

Na takvo obrazloženje načelnika Obavještajne uprave nije bilo nikakvih primjedbi ni dodatnih pitanja, pa je predsjednik Tuđman prešao na problem srpskih raketnih snaga, koje bi mogle biti uporabljene po Zagrebu i ostalim većim gradovima. Odgovor je ponovno dao načelnik Obavještajne uprave. Obrazložio je da se neće ponoviti ono što se dogodilo u operaciji “Bljesak”, kad je sustavom “Orkan” gađan glavni grad Zagreb. To je uvjerenje bilo temeljno na informaciji o točnom položaju raketa za lansiranje iz sustava “Orkan”, koje se nalazilo u mjestu Maja, a koje će početkom operacije biti neutralizirano ili topništvom, ili zrakoplovstvom.

Udar na srpsku vojsku, a ne na civile

Zadovoljan odgovorom, vrhovni zapovjednik izrazio je želju da bi “rado vidio vrtoletni desant na nekakve točke koje su važne, a gdje nemaju velike snage”. Odgovorio je general Gotovina, rekavši: “Imamo to u planu, ubacivanjem grupa sa helikopterskim desantom mi zauzimamo glavne vrhove, i tu omogućavamo prodor inženjerije i iza inženjerije, protuoklopne snage.” U nastavku obrazloženja, general Gotovina iznosi koji će taktički postupak biti primijenjen da bi snage u napadu što brže izbile u Otrić. Doslovno kaže: “Da izbijem direktno sa cestom na Otrić. Znači, prvih 24 sata služimo se samo pješaštvom, topničkim udarima i desantiranjem u prostoru. Tu na ovoj karti to možete vidjeti. Poslije kada oslobodimo snage, onda možemo desantirati unutar Ravnih kotara.”

Predsjednik Tuđman pokazao je zanimanje za mogućnost helikopterskoga desanta na kninsku tvrđavu, da bi se zaštitili pripadnici UNCRO-a. Međutim, zbog nedostatka helikoptera, od te se ideje odustalo. Saslušavši sve ideje i prijedloge, vrhovni zapovjednik riječima: “Ovih dva dana pregrupirajte, ali i odmorite vojsku”, praktično će izdati zapovijed za operaciju “Oluja”.

No, tu nije bio kraj razmatranja napadne operacije za oslobađanje okupiranih područja pod nadzorom UNCRO-a. Naime, ministar obrane Gojko Šušak postavio je pitanje: “Gospodine predsjedniče, mi smo sagledali što bi mi napravili, a sada ostaje ono, što ako?” Ministrovo “što ako” odnosilo se na srpsko bombardiranje Osijeka i Vinkovaca, koje bi moglo prouzročiti kretanje hrvatskih izbjeglica prema Zagrebu. Njegov je prijedlog bio da Vlada uspostavi stožer koji će organizirano prihvatiti te izbjeglice.

Predsjednik Tuđman nije razumio odmah na koje izbjeglice ministar Šušak misli, pa izgovara ključne rečenice koje ruše sve teze o “prekomjernom granatiranju” da bi se srpsko pučanstvo zastrašilo i nagnalo u bijeg. One glase: “Sazovi s predsjednikom Vlade jedan uži stožer za to. Sa vojnog gledišta zadaća, samo udar po njihovim bitnicama.” Dakle, predsjednik Tuđman i u onome što se naziva podsvijest, kao prioritetnu zadaću, vidi udar na srpsku vojsku, a ne udar na civile.

Ministar Šušak, koji je upoznat sa srpskom Strategijom realne prijetnje, koja se temelji na raketno-topničkim udarima po svim gradovima na slobodnom dijelu Republike Hrvatske, uključujući i glavni grad Zagreb, ispravlja predsjednikov “krivi spoj”. Zato će reći: “To znam, ali govorim ako oni počnu granatiranje, mi ćemo imati na stotine izbjeglica. Panika se može stvoriti, oni ga mogu tako granatirati da stampedo nastane preko noći.” Odgovor predsjednika bio je da ih se zaustavi “na području Đakova”, i da se ne dopusti “da idu dalje”.

Prijedlog psihološke operacije

Ministra obrane posebno je mučilo moguće ponašanje pripadnika UNCRO-a. Naime, on se pribojavao njihova nerazumnoga postupka, to jest da oni počnu bojno djelovati. S obzirom na iskustvo iz operacije “Medački džep”, Kanađane je označio kao moguće aktere takva postupka. Zato ministar predlaže da se zapovjednicima daju jasne upute, odnosno, da se formira posebni stožer za odnos s UNCRO-om i da se odredi stalna osoba za kontakt.

Idući problem za ministra obrane bile su mogućnosti muslimanskih snaga u “zaštićenom području” Bihaća, ali i nepredvidivo ponašanje muslimanskih vođa, poglavito Fikreta Abdića. Pod upitnik je stavio mogućnost odvajanja dviju brigada 5. korpusa Armije BiH kojima bi zapovijedao general Ante Gotovina. I ne samo to, nego je izrazio i opravdanu sumnju da bi one mogle biti spremne za “dva dana”. Uporaba tih dviju brigada prema Kulen Vakufu otvorila bi mogućnost, smatrao je ministar Šušak, da Abdić isprovocira da bi onemogućio njihov napad. Svoje je postavke temeljio na činjenici da Abdić ne zapovijeda snagama takozvane “Autonomne oblasti Zapadna Bosna”, nego da njime zapovijedaju Srbi. On doslovno kaže: “Ali ne zapovijeda Abdić jedinicama, nego Srbi, predsjedniče.” Predsjednik Tuđman tu je dvojbu riješio ovako: “Abdiću treba prenijeti moju poruku, ne da samo ostane neutralan, nego da surađuje sa hrvatskim snagama”, odnosno, “neka se Abdić, znači, tih Srba rješava.”

Međutim, prijepor je nastao o mogućnosti i načinu uključivanja snaga 5. korpusa Armije BiH na pravcu prema Kulen Vakufu. To je bilo važno za generala Antu Gotovinu, da ne bi morao odvajati veće snage za zaštitu boka svojih napadnih snaga od možebitnog protuudara 2. Krajiškoga korpusa “vojske republike Srpske”. Dakle, uspjeh snaga Zbornoga područja Split u napadu izravno je bio vezan za protuudar srpskih snaga, bilo da je riječ na pravcu prema Glamoču i Grahovu, odnosno na pravcu prema Benkovcu i Biogradu na Moru. Taj se problem poglavito mogao javiti u situaciji ako bi Srbi odvojili znatne snage s opkoljenoga “zaštićenoga područja” Bihaća, te ih preusmjerili na navedene pravce. Prema prof. dr. Miroslavu Tuđmanu, koji se uključio u diskusiju, problem srpskoga protunapada mogao se javiti četvrtoga dana operacije.

Da bi se riješio taj mogući problem, ministar Gojko Šušak predložio je izvođenje psihološke operacije, odnosno bacanje letaka po Benkovcu i Obrovcu, u kojima bi bili napisani pravci izvlačenja, radi proizvođenja “pomutnje” među vojskom i civilima.

Kao spriječiti protuudar srpskih snaga

Predsjednik Tuđman prijedlog ministra obrane Šuška o “pomutnji” među Srbima smatrao je prihvatljivim rješenjem. Zato on predlaže: “Jedan letak ovako, znači opće rasulo, pobjeda Hrvatske vojske uz podršku svijeta itd. Srbi, vi se već povlačite preko itd, a mi vas pozivamo da se ne trebate povlačiti, mi vam jamčimo… znači na taj način im dati put, a jamčiti tobože građanska prava itd.” Ako se žele pravilno i istinito razumjeti ove predsjednikove riječi, one se isključivo moraju promatrati u sklopu operacije oslobađanja okupiranih područja, a ne kao politički stav hrvatskoga predsjednika o takozvanom “rješenju srpskoga pitanja”. Njihovo utemeljenje, dakle, nije u političkom, nego u vojnom području. U konkretnom slučaju riječi “protuudar srpskih snaga” i “pomutnja među Srbima” u funkciji su sprječavanja namjere neprijatelja, u uvjetima kada se nema dovoljno snaga za napad. Zato je više nego racionalno rješenje izazvati pomutnju unutar neprijateljskih redova. To prastaro načelo vojnoga umijeća homo bellicusa prati od trenutka kad je u svoje ruke uzeo prvo oruđe.

Šuškova “pomutnja” radi sprječavanja srpskoga protuudara na pravcu Knin-Benkovac-Biograd na Moru i u Tuđmanovoj interpretaciji znači izazvati kod Srba dvojbu – otići ili ostati. U matrici “da” ili “ne”, Srbi koji žele otići imaju slobodan put, a oni koje ostaju “građanska prava”. Prijeporne’ riječi “jamčiti tobože građanska prava”, toliko mile teoretičarima “udruženog zločinačkog pothvata”, u danom kontekstu oslobodilačke operacije, jednostavno znače drugi krak njihaljke psihološke operacije. Riječ “tobože”, kao što je već rečeno, ne odnosi se na postizavanje političkoga cilja bilo javnoga ili tajnoga, nego ona u sklopu s riječima “građanska prava” ima svrhu izazvati kod Srba dvojbu: što činiti. Postići kod protivnika stanje u kojemu se mora zapitati “što činiti” znači ostvariti pomutnju, koja više ili manje blokira donošenje racionalne odluke, a neprijatelja primorava da odgodi neki unaprijed pripremljeni plan, ili da odustane od njega.

Da je “pomutnja” u srpskim redovima bitna za brzo izvođenje operacije potvrđuje i daljnji tijek rasprave. Prof. dr. Miroslav Tuđman predložit će da se za slanje poruka Srbima nužno rabe elektronski mediji i kaže: “Bolje je ići preko radija i televizije.” S tim se prijedlogom složio i predsjednik Tuđman, uz napomenu da treba ići s porukama “preko radija i televizije, ali i s letkom”.

Ministar Gojko Šušak posebno je nastojao da se letci “bace među njih”, jer bi to imalo velikog psihološkog učinka, jer bi to značilo “biti nad njima”. Te ministrove riječi bile su posljedica učinka letaka koji su 28. lipnja 1995. tijekom mimohoda srpskih snaga na poligonu Slunj, bačeni iz bespilotne letjelice. Ti su letci, na vrhuncu “svečanosti” pali na samu svečanu tribinu, što je izazvalo veliko uznemirenje svih nazočnih.

Do četvrtka neka sve bude spremno

Budući da se predsjednik Tuđman složio s ministrovim prijedlogom, prešlo se na razmatranje uspostave promidžbenoga stožera, kao i odabira mjesta gdje će za vrijeme operacije boraviti vrhovni zapovjednik. Oko uspostave promidžbenoga stožera nije bilo dvojbi, jer je on već postojao. Naime, stožer koji je bio uspostavljen u Posušju za operaciju “Ljeto-95”, trebalo je samo premjestiti u Zagreb.

Za mjesto boravka vrhovnoga zapovjednika razmatrane su dvije mogućnosti – Brijuni ili Zagreb. Brijuni su otpali zato što bi se predsjednikov boravak na njima mogao zlonamjerno tumačiti, u smislu “vojska gine, a predsjednik planduje”. Sam se predsjednik složio da Zagreb bude mjesto odakle će zapovijedati, jer je to “apsolutno politički bolje”, jer će “tamo biti ambasadori”, koji su, kako je to ministar obrane rekao, “svoje obavili”, pa “će ostati”.

Nakon što je određeno mjesto odakle će vrhovni zapovjednik zapovijedati operacijom oslobađanja okupiranih područja Republike Hrvatske pod nadzorom snaga UNCRO-a, ministar će obrane zaključiti: “Kada se sve uzme u obzir, gospodine predsjedniče, moja prosudba je da prije petka mi ne možemo krenuti.” To je značilo da za završne pripreme ostaju četiri dana.

Potom je slijedila mala “prepirka” između načelnika Glavnoga stožera generala zbora Červenka, te predsjednika Tuđmana i ministra Šuška. Prijepor je bila prva faza operacije. Ali, brzo je zaključeno da se više nema što raspravljati, jer se “ide do kraja”.

U završnici sastanka ministar obrane pokrenuo je raspravu o mogućim provokacijama, koje bi bile prikazane kao da ih je izvela srpska strana, a koje bi bile uvodom operaciji. Prihvatio se prijedlog da se one izvedu u zoni odgovornosti generala Mladena Markača i stožernoga brigadira Mirka Noraca. Prvome je zadaća bila ubacivanjem izvidničko-diverzantske skupine isprovocirati topničko djelovanje protivnika, a drugome simulirati protivničko topničko-raketno djelovanje po Gospiću, koje se treba izvesti “sutra ili prekosutra”, to jest 1. i 2. kolovoza 1995.

Nakon što su razmotrene “provokacije”, prije samog kraja sastanka Vrhovni će zapovjednik reći: “Onda ćemo, gospodo, ovako, u četvrtak (3. kolovoza 1995.) ja ću doći u Zagreb, reći ću i Šariniću, bit ćemo u Zagrebu, pregovori će se voditi u Ženevi u četvrtak, a vi dotle sve pripremite.” “Sve pripremiti” značilo je odmor razvijenih snaga, ali i sastanak operativnih timova Glavnoga stožera i operativnih zapovjednika radi usklađivanja operacije “po vremenu i prostoru”. Nakon što se s tim prijedlogom složio i vrhovni zapovjednik, dogovoreno je da vrijeme zajedničkoga sastanaka bude u srijedu 2. kolovoza 1995. u 10 sati.

Pregovori u Ženevi neće donijeti nikakvih rezultata

Na samom kraju ,Brijunskog sastanka’ predsjednik Franjo Tuđman vraća se na poglede i moguće postupke međunarodnih predstavnika koji bi mogli imati utjecaja na tijek operacije. Tako kaže: “Kinkel obećava da će nas Njemačka podržati, ali da ih obavijestimo unaprijed o tome”, ali i nastavlja: “Bit će glavni problem s tim UNCRO-vcima, s japanskim bubama.” Naravno, predsjednik je prethodnih dana s njima raspravljao pet sati, a on mu je iznio da će snage UNCRO-a stati prema Bihaću, što bi značilo moguće sprječavanje hrvatskih snaga na Dinari. Ministar Šušak prvo je podsjetio predsjednika da Yasushi Akashi u svom prijedlogu govori o granicama “srpske Krajine” prema Bihaću i da u sporazumu “nema Hrvatske”, a potom je predložio da se u Ženevu ne ide.

Predsjednikov odgovor bio je: “Čekaj, idem u Ženevu zato da prekrijem ovo, a ne da tamo razgovaram. Neću poslati ministra, nego ću poslati pomoćnika ministra unutarnjih poslova.” Tuđman zna da pregovori u Ženevi neće donijeti nikakvih rezultata, jer Srbi kupuju vrijeme, jer im to omogućavaju predstavnici međunarodne zajednice i diplomacija pojedinih država. Zato kaže: “Znači, poduzet će Rusi u Ujedinjenim narodima sve moguće da utječu na Zagreb, da se Zagreb suzdrži.” Duboko svjestan moguće međunarodne opstrukcije, hrvatski predsjednik prihvaća pregovore u Ženevi, radi razloga koji sam navodi: “Da suzbijemo bilo kakav argument u tom i takvom svijetu, da mi nismo željeli razgovarati.”

Završne riječi vrhovnoga zapovjednika toga 31. kolovoza 1995. glasile su: “Znači u duhu onoga što smo sada razgovarali, načelno usuglasiti se na tome. Kažem da je bolje da se sada dogovorite. Svaki, vi za sebe napravite programe, u Stožeru cjelovito ujednačiti, i onda, ne samo po danima, nego po satima usuglasiti kako će stvari ići.” Kraj sastanka označila je ova njegova rečenica: “Pola sata ćete ostati na ručku i onda možete otići.”

Zaključak

I nakon svega, na kraju ove analize, razuman i dobronamjeran čovjek mora se upitati: kamo to ide svijet na početku 21. stoljeća, ako se onaj tko se branio i pobijedio u ratu, medijskim i inim pričinama želi proglasiti agresorom na vlastiti teritorij, a njegovo stradanje i žrtva zločinom?

Zato, neka događaji na “velikom ratištu” budu pouka da se za istinu treba boriti svagda i na svakom mjestu, unatoč informacijskom ratu, projektiranoj stvarnosti, izjednačavanju subjekta u događajima, nadziranom neredu, proizvodnji pristanka, proizvodnji zaborava i upravljanim krizama. Samo tako, na istini, upravljana kriza na prostoru “južno od Alpa i sjeverno od Grčke” može postati dio povijesti i biti zapamćena kao što je ona i bila – laboratorijskim uzorkom u funkciji “novoga svjetskoga poretka”.

(Tekst je prenesen s portala HRsvijet, uz nešto malo lekture i stilske opreme. Snimak predstavljanja nalazi se ovdje, a popratna PPT prezentacija ovdje.)

Eto. Kako vidimo, bio je to operativni ratni sastanak hrvatskog državnog i vojnog vrha, vrhunske tajnosti, nikad predviđen za objavu, na kojemu su svi sudionici mogli posve otvoreno, slobodno i nesputano govoriti. Obzirom na kasnija silna negativna medijska i haaška “tumačenja”, upravo se nameću pitanja: pa gdje je, pobogu, ta silna konspiracija i zlo? Gdje je ta “fašistička”, “genocidna” namjera izgona srpskog stanovništva? Gdje su ti “ustaški” izljevi mržnje prema Srbima? Gdje je arkanovsko “jebaću im i oca i majku” ili mladićevsko “cepaj u živo meso”, ili bilo što slično? Gdje je taj famozni “zločinački poduhvat”?

Nema ga.

Nema ničega ni nalik, ni u tragovima. Zbog toga čak i Haaški sud u prvostupanjskoj presudi našim generalima navodi da se iz samoga sadržaja “Brijunskog sastanka” tako nešto ne može automatski zaključiti ni utvrditi, pa je uzeo promatrati tijek, učinak i kasnije posljedice “Oluje”, čitaj brojiti mrtve Srbe i granate ispaljene po Kninu i par drugih “krajinskih” gradova. Kada ni to nije dalo rezultata, jer je civilnih žrtava bilo iznimno malo, osobito za ratnu operaciju tih razmjera, te jer je izvan međunarodno priznatog pravila granice topničke pogrješke, udaljenosti 400 m od ciljeva, koju navodi i haaško tužiteljstvo, palih granata nađeno u smiješno beznačajnoj količini, a nije bilo ni dokaza da su ubile koga ili srušile bilo što civilno, Alphonse Orie & co. nisu primijenili in dubio pro reo, nego su jednostavno izmislili svoje, novo, nikad prije viđeno tzv. “pravilo 200 m”.

Izvan te imaginarne, nepostojeće, zananstveno-fantastične granice topničke pogrješke od 200 m, o kojoj se tijekom postupka uopće nije raspravljalo, haaški suci našli su šezdesetak granata koje opet nisu ni ubile nikog ni srušile bilo što civilno, ali su im poslužile kao dovoljan “dokaz” da Srbi nisu otišli sami, na poznatu Martićevu zapovjed i prema planovima evakuacije koje su već mjesecima uvježbavali, nego da su – “deportirani”, protjerani. Iako između hrvatske vojske i odlazećih srpskih civila uopće nije bilo fizičkog kontakta.

Dakle, pojednostavljeno rečeno, suci su prvo stvorili i usvojili zaključak o “zločinačkom poduhvatu”, a onda njemu podredili i prema njemu oblikovali, prilagodili i “protumačili” sve drugo do čega su došli, da bi generala Gotovinu osudili na 24, a Markača na 18 godina zatvora. Kako ljudi kažu, što se mora, nije teško…

U međuvremenu je prošlo i žalbeno ročište, a iako su Theodore Meron i njegovo vijeće, naoko, pravilno uočili neke apsurde prvostupanjske presude, svoje mišljenje o nevjerojatnosti usvajanja žalbi generala već sam iznio, i kod njega ostajem. Dopuštam, eventualno, da bi zaključci o uporabi topništva i “pravilo 200 m” mogli biti opovrgnuti ili na neki način izmijenjeni, jer su upravo nebulozni, ali tada će se kao “dokaz” za “zločinački poduhvat” – evo se ovdje javno kladim – uzeti nešto drugo. Recimo, Tuđmanove kasnije trijumfalističke izjave, onemogućavanje masovnog povratka Srba itd.

Nešto će se već pronaći, ne brinite. Stjepan Mesić je preko godinu dana kopao i prevrtao po Tuđmanovom predsjedničkom arhivu, ne bi li haaškom tužiteljstvu dostavio štogod uporabljivo, a potom se time javno hvalio (Vjesnik, Vlast.net). Sve se može, samo treba jako htjeti. I Tuđman i Šušak, i Gotovina i Markač, i Domazet i svi drugi sudionici “Brijunskog sastanka”, kao i svi mi ostali “znani i neznani”, osuđeni smo još davne 1995. godine, kada smo se usudili vojno pobijediti Veliku Srbiju nasuprot volji Velike Britanije. To se neće promijeniti.

[Rasprava]

P.S: Ministar za Facebook i Mamića nije u nekoj svezi s temom, ali ne mogu izdržati: “Većina učenika točno odgovorila na ‘sporna’ pitanja”.

Smrtni strah od Tuđmana

23. November 2011. Leave a comment

Mnogi još dvoje kakav značaj i utjecaj ima, ili će imati, iznenadno i upravo šokantno Kosoričino i HDZ-ovo postavljanje prof. Miroslava Tuđmana, sina prvog hrvatskog predsjednika, na visoko drugo mjesto na HDZ-ovoj listi u prvoj izbornoj jedinici, dakle njegov praktično sigurni ulazak u Sabor.

Nikakve dvojbe više nema.

Radi se o punom pogotku. Koliku je silnu nevjericu, stravu i užas taj potez izazvao u krugovima “detuđmanizatora”, haaških pokajnika i inih zastupnika jugoslavenskih i srpskih interesa u Hrvatskoj, a i šire, pokazuju desetine i stotine novinskih tekstova, interviewa i medijskih priloga u zadnjem tjednu koji se svi više-manje vrte oko Tuđmana, i koji su kulminirali upravo u dane obilježavanja vukovarske tragedije.

Podsjećam, drug Šprajc je u središnji Dnevnik HTV-a pripustio prilog u kojem prvo očajni i zavedeni vukovarski novinar Siniša Glavašević, par dana prije pada grada, optužuje kompletni tadašnji hrvatski državni vrh, predsjednika, vladu i Sabor da između njih i četnika “nema razlike”, a potom slijede fragmenti razgovora Dedakovića i Tuđmana, kojima se izravno sugerira da je bešćutni Tuđman svjesno i namjerno Vukovar, osobito vukovarsku djecu, ostavio na cjedilu.

Poruka je jasna – za vukovarske užase nisu krvi Srbija, Milošević, deseci tisuća srpskih vojnika, paravojnih četnika i stotine JNA tenkova i topova, nego Tuđman.

Zamislite vi to.

Koliki je to jezivi strah i užas, bogo dragi. Strah od Franje Tuđmana, koji je nakon Bakerove i svjetske javne potpore očuvanju SFRJ u lipnju 1991. i praktičnog odobrenja JNA vojne intervencije, u svega sedam slijedećih mjeseci bukvalno ni od čega stvorio međunarodno priznatu neovisnu Hrvatsku. (Da ni ne spominjem što im je učinio 1995.) Strah od hrvatske pomirbe, hrvatskog jedinistva, sposobnosti, uspješnosti, hrvatske snage i pobjede. Strah od već 12 godina mrtvog čovjeka.

Pa makar i od njegovog sina, koji nikada nije bio član HDZ-a, koji se u vrijeme svoga oca uopće nije bavio politikom, zapravo i nema njegovu karizmu i uopće nije političar.

Šprajcov prilog je, naravno, smišljen i izrežiran, pa čak dijelom i montiran u beogradskoj SDB radionici “Opera”, još u vrijeme najgore srpske četničke agresije na Vukovar 1991. godine. Nesretni Glavašević blage veze nije imao u kakvom je okruženju Vukovar i kolika je srpska vojna sila na njega navalila, koliko je teško bilo na drugim hrvatskim bojišnicama, ni u kakvom su bijednom stanju hrvatske oružane snage. Vukovar je ostao praktično prepušten sam sebi, razoren, slomljen, poražen. Dedaković se premjestio u Vinkovce još početkom listopada, a Borković je iz grada otišao 16. studenog, dva dana prije pada.

Ne, ne osuđujem ih. Čak ni nakon svih pritupih egoističnih bljuvotina koje smo zadnjih dana čuli od Borkovića. Tko god je tada bio na hrvatskoj strani, tko god je tada nosio hrvatsku uniformu i oružje, zna kako je to bilo – kakvi su to neljudski uvjeti bili. Hrvatska na koljenima, bez ljudi, organizacije i oružja, fizički rasječena na tri dijela, pregažena od JNA četnika, nepriznata, izdana od međunarodne zajednice koja nam je namjesto pomoći uvela embargo na uvoz oružja i čiji su nam promatrači “sladoledari”, nakon pada Vukovara, javno davali još najviše nekoliko tjedana.

Bio je to čisti jad, nemoć i kaos u kojem su nam neusporedivo nadmoćniji i jači Srbi u svega četiri posljednja mjeseca 1991. godine oteli trećinu teritorija i ubili gotovo 20.000 ljudi, ponor i ludilo u kojem smo se spremali, na kraju, što skuplje prodati vlastitu kožu.

A dvadeset godina nakon toga, nakon jedne od najgorih europskih tragedija i najvećih ratnih zločina poslije II. svj. rata – genocida u Vukovaru – središnja “hrvatska” državna televizija Šprajcijada nema baš ništa drugo prigodno za pustiti i objaviti, nego još jednu velikosrpsku divide et impera propagandnu pljuvačinu.

Čemu čuđenje. Sjetite se, isti taj “HTV” u vrijeme vladavine kukuriku trećejanuaraca, na bukvalno istovjetan način, repetirao je notorni fragment Tuđmanove brijunske rečenice pred Oluju, “nanijeti takve udarce da Srbi praktično nestanu”, svjesno i namjerno skrivajući i izostavljajući kompletan preostatak iz kojeg se vidi posve drugačije značenje. Dragi dr. Ivo Šprajcijadu nije dirao. Imao je važnijeg posla…

Koji je to smrtni strah od Tuđmana, ljudi moji, pa čitajte vi to.

Koordinacija je bila dobra, kao u najboljim opernim danima. Započeo je komandant đeneral Andrija Rašeta: “Pogrešna taktika”, a nastavio Šprajc u Dnevniku. Tuđman mlađi se odmah pobunio, negodovala je i udruga ratnih liječnika dragovoljaca, ali da ne bude zabune pobrinuo se Jutarnji Srbobran: “Hrvatski čelnici su za samostalnost bili spremni žrtvovati Vukovar”.

Naravno, odmah su poslušno dokaskali Borković, kao i ostali useful idiots, a i drugarica Jelena je s malim zakašnjenjem pokušala uskočiti na vlak. Drug Šprajc je svoje operne direktive objasnio i na svome blogu, “ograđujući” se sve u šesnaest, da on, eto, ne zna baš ništa ni o čemu, ali kriv je Tuđman.

Istovremeno, Srbi, Jugoslaveni, orjunaši i četnici krepavaju od smijeha. Zgazili grad, poklali i protjerali tisuće i desetke tisuća ljudi, popljačkali i popalili sve živo i mrtvo, ali pokvarene, glupe i naivne Hrvate kao da to više uopće ne zanima. Nego se i dalje trvu, glože i optužuju međusobno.

A zašto? Jer su haaški pokajnici napunili gaće od straha i bijesa što će jedan Tuđman opet u Sabor.

[Rasprava]