Archive

Posts Tagged ‘Peđa Grbin’

Otvorena najava Kukuriku državnog udara

5. December 2015. Leave a comment

kukuriku-puc1Jučer sam napisao dnevnik “Kukuriku farsa u Saboru”, o slabašnom i nemuštom reagiranju HDZ-ovaca na Milanovićevo divljanje u prvom pokušaju ustroja novog Hrvatskog sabora. Evo, samo dan kasnije, moram priznati da sam i ja bio naivan. Vodio sam se ustavnim, zakonskim i nekim općim racionalnim okvirima, i zaključio da je Kukuriku saborski igrokaz dio pripreme terena za moguće izvanredne izbore. Na nekoj pričuvnoj razini možda sam i bio u pravu, ali međutim, u suštini, prevario sam se.

Kukuriku ne računaju s novim izborima. Kukuriku uopće ne namjeravaju otići s vlasti, ni mirnim putem, ni ikako.

Kukuriku igraju na sve ili ništa, na bilo koji način, po bilo koju cijenu. Nakon izbornog poraza i javne propasti trgovine zastupničkim mandatima s Prgometom, Kukuriku družinu je kompletno napustio zdrav razum, pa svoje prave namjere čak javno priznaju. Prva je bila jučerašnja tipično nekoherentna, ali znakovita Milanovićeva izjava:

“…Četiri godine mi možemo na ovakav način funkcionirati kao manjinska vlada, što nije dobro, ali Europa takvih primjera ima masu… – U tom trenutku predsjednik države nema nikakvu ulogu, a naročito kad se Sabor konstituira. Onda treba tražiti mandatara i dok nitko ne dobije mandat, nikakvi rokovi ne počinju teći… Smatra i kako predsjednica zbog nekonstituiranja Sabora ne može imenovati tehničku vladu jer za to nema temelja u Ustavu. – Predsjednica ne može ni raspisati izbore…”

Uslijedila je tirada Peđe Grbina danas na radiju:

“…Upitan koji bi rok za njega bio prihvatljiv, je li to veljača ili misli da bi se Vlada i Sabor mogli konstituirati i ranije dodao je ne zna hoće li to biti sutra ili u veljači. Na dodatni upit je veljača krajnji rok dodao je da je krajnji rok za četiri godine. ‘Krajnji rok je za četiri godine. Krajnji rok za raspisivanje izbora je četiri godine od konstituiranja Sabora’, pojasnio je Grbin…”

Otklonimo svaku sumnju o čemu njih dvojica govore. Evo i današnjeg članka u jednom od SDP partijskih biltena:

Na korak do velike ustavne krize: Vlada ne bi pustila privremenu vladu u Banske dvore

“…Ako predsjednica donese nekakvu odluku o nestranačkoj vladi i novim izborima, to neće ništa značiti. Mi bismo tu odluku u potpunosti ignorirali zato što bi bila protuustavna. Naša bi Vlada, jedina legalna, nastavila normalno raditi, ta predsjedničina »vlada« sigurno ne bi mogla ući u Banske dvore, morala bi se sastajati na Pantovčaku. Također, nema mogućnosti da predsjednica bez naše Vlade organizira nove izbore. Sve bi to bio uzaludan posao, rekao nam je jučer jedan Vladin dužnosnik…”

Molim, zbrojite dva i dva. Ne bi to bila nikakva “ustavna kriza”. To bi bio puč. Državni udar.

Tehnička vlada u prijelaznom izbornom razdoblju nema stvarne ovlasti. Takva vlada je samo “skrbnik” izvršne vlasti, dok nakon izbora predsjednik države ne imenuje novog mandatara i novi saziv Hrvatskog sabora ne potvrdi novu vladu. Međutim, ako se to ne dogodi – ako nitko ne uspije skupiti većinu od 76 glasova sabornika, dakle ako predsjednik države, nakon konzultacija i pregovora u nekom razumnom razdoblju, nema kome povjeriti mandat – tada ga Ustav obvezuje da imenuje nestranačku vladu i raspiše prijevremene izbore.

U takvom slučaju, nije moguće ništa drugo. To je slovo hrvatskog Ustava.

Ni tehnička ni bilo kakva druga vlada nema pravo na bilo koji način miješati se u bilo što od toga. Nikakva i ničija vlada nema nikakvo zamislivo pravo ni mogućnost “ignorirati” ustavnu odluku predsjednika države, niti sprječavati nestranačku vladu da tih mjesec-dva obnaša dužnost, do prijevremenih izbora.

Tko to pokuša, taj krši Ustav. Taj fizičkom silom uzurpira izvršnu državnu vlast i čini cijeli niz najtežih kaznenih djela protiv Republike Hrvatske iz Glave XXXII. Kaznenog zakona. Tko to učini, taj je kriminalac, zločinac, najgori neprijatelj hrvatske države i naroda. Veleizdajnik, ništa drugo.

Pred očima vam je, crno na bijelo.

“Jedan vladin dužnosnik” otvoreno najavljuje da poremećena, suluda Kukuriku zločinačka družina neće poštovati Ustav i, u slučaju da se ne okupi saborska većina, neće otići s vlasti mirno i dragovoljno. Skrećem osobit pozor – Ostojić šape drži na policiji, a Kotromanović na vojsci. Sjetite se i ljudi koje je snimljeni Miljenić doveo i zaposlio “preko veze”. Slično kao što je Milošević 1990. učinio s lokalnim četnicima, svi ti Kukuriku kadrovi jamačno će biti iskorišteni za pokušaj državnog udara i sprječavanje nestranačke vlade da uđe u Banske dvore. Kad su mogli silom upasti u crkvu Sv. Marka, ni zgrada vlade im ništa neće značiti.

Prava priroda i stvarne namjere Milanovićeve uzurpatorske kamarile konačno su se javno i nedvojbeno pokazale. Na hrvatskom narodu, hrvatskom društvu i hrvatskoj državi je da se odupre i na Kukuriku veleizdaju reagira na odgovarajući način.

Budite sigurni da će se to i dogoditi. (04. prosinca 2015.)

Milanović namjerava zadržati vlast bez pobjede na izborima

Državni udar (coup d’etat, staatsstreich, prevrat, puč) je protuustavno, protuzakonito stjecanje vlasti. U kolokvijalnoj komunikaciji notorno podrazumijeva nasilje, pucnjavu, vojsku i tenkove na ulicama, ali u stvarnosti, to uopće mora biti slučaj. Pogledajte definiciju u hrvatskom Kaznenom zakonu:

KAZNENA DJELA PROTIV REPUBLIKE HRVATSKE
Veleizdaja
Članak 340.
Tko uporabom sile ili prijetnjom uporabe sile ili na drugi protupravan način ugrozi teritorijalnu cjelovitost ili ustavno ustrojstvo Republike Hrvatske,
kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

Podebljao sam najvažnije. Vidite da ne treba sila, pa čak ni prijetnja. Tko na protupravan način ugrozi ustavno ustrojstvo države, čini teško kazneno djelo veleizdaje. Državni udar je veleizdaja. Tko počini državni udar, ili ga priprema (čl. 350. Kaznenog zakona), veleizdajnik je.

Uopćeno i laički govoreći, “protupravan način” je onaj koji je suprotan Ustavu i zakonima, a “ustavno ustrojstvo” države definirano je Ustavom. Radi se o sustavu i podjeli vlasti, nadležnosti, ulogama i zadaćama Sabora, vlade, predsjednika države, sudova, zbog čega postoje i što rade. Donošenjem Ustava 2000. godine, Republika Hrvatska je postala (polu)parlamentarna demokracija. Bez ulaženja u detalje, u najvažnijem dijelu to znači da državna vlada proizlazi iz saborske većine i odgovara isključivo Saboru.

Većina – apsolutna, natpolovična većina, 50% + 1 – je temelj demokracije. Bez većine nema vlasti. Bez saborske većine koja je podržava, nema državne vlade. Hrvatski Sabor ima 151 zastupnika, dakle natpolovična većina iznosi 76 (sedamdeset šest). Članak 98. Ustava propisuje “većinu svih zastupnika”, pa nema nikakve sumnje da se radi o apsolutnoj, a ne relativnoj većini. Zbog toga, predsjednik države može povjeriti mandat za sastavljanje vlade samo osobi koju podržava najmanje 76 zastupnika. Sve drugo ne bi bilo utvrđivanje, nego kreiranje saborske većine.

Još malo predavanja. Ustav je nedjeljiva cjelina. Iz Ustava nije moguće izdvojiti i uzeti samo ono što nekom u određenom trenutku politički odgovara, a ostalo zanemariti. U (polu)parlamentarnoj demokraciji, u hrvatskom ustavnom ustrojstvu državne vlasti, vlada ne može postojati ako nema podršku parlamentarne većine. Na isti način, iz istoga razloga, ne može funkcionirati ni parlament, jer je s vladom neraskidivo povezan i bez nje nema svrhe. Ako vlada izgubi povjerenje Sabora, a nema neke nove većine koja bi podržala novu vladu, Sabor se raspušta i raspisuju se novi izbori. U istome smislu, sadašnji novi hrvatski državni Sabor u kojemu nema većine potrebne za povjeravanje mandata i stvaranje nove državne vlade zapravo nije Sabor, jer ne ispunjava svoju temeljnu ustavnu ulogu i zadaću – utvrđivanje i odlučivanje tko vlada hrvatskom državom.

U prošlome dnevniku “Otvorena najava Kukuriku državnog udara” upozorio sam o čemu se radi, ali nažalost, ništa se nije promijenilo. Da Milanović i Kukuriku družina nisu odustali od svojih namjera, potvrđuju i neke od posljednjih medijskih objava “visokog izvora”:

SDP U LOVU NA 76 LJUDI KOJI ĆE IZABRATI ŠEFA SABORA Glas za Josipa Leku ili Dragu Prgometa dali bi i Glavaš i Sinčić? Objavljeno: 11.12.2015

“Vodstvo koalicije Hrvatska raste jučer poslijepodne počelo je akciju prikupljanja 76 zastupničkih potpisa kako bi idući tjedan mogli sazvati nastavak prve sjednice i izabrati predsjednika te tako konstituirati Sabor. Uspije li premijer Zoran Milanović uvjeriti najmanje 76 nedavno izabranih zastupnika i zastupnica da potpišu zahtjev za novo sazivanje Sabora, usput će onemogućiti Kolindu Grabar Kitarović da “u razumnom roku” odluči formirati tehničku Vladu… Vladu neće podržati svi zastupnici koji su za konstituiranje Sabora… tvrdi visoki član koalicije Hrvatska raste… Milanović želi na treći krug pregovora pred predsjednicu doći s dokazom da ima većinu za konstituiranje Sabora. To ne znači da ima i većinu za Vladu…”

I još:

Milanović: Provodi se akcija spašavanja HDZa i Tomislava Karamarka subota, 12.12.2015.

“Mi konstituiranje Sabora ne smatramo puzajućim državnim udarom, nego hodajućom državom koja je odrasla i koja je čvrsto na svojim nogama, a oni koji su navikli na obavještajno sigurnosnu spletku, čvrste državne institucije vide kao prijetnju. Za njih je Hrvatski sabor valjda paradržava, državni udar, za mene je Hrvatski sabor najviše tijelo vlasti, kojemu odgovara hrvatska vlada, koje je iznad Vlade i svakako iznad Predsjednika Republike. Na njegovu konstituiranju treba raditi, to je u interesu hrvatske države, u interesu svih zastupnika koji su izabrani od hrvatskog političkog naroda i koji žele raditi svoj posao i koji ne žele nered, smutnju, nejasnoću”, rekao je Milanović. “Zamislite situaciju da predsjednica potpiše takav dokument, takav komad papira i da nakon toga saborski zastupnici iz inata, iz svog temeljnog prava, iz straha da ne ostanu bez mandata donesu odluku o konstituiranju…”

Dakle, više nema nikakve sumnje.

Računajući na stranačku stegu i bojazan novih saborskih zastupnika da ne izgube osvojene zastupničke fotelje, statuse, plaće i beneficije, Milanović će pokušati konstituirati “Sabor”, možda čak izabrati i “predsjednika Sabora” – iako nema većinu zastupnika potrebnu za stjecanje mandata i stvaranje nove vlade.

Potom, postojanje toga “Sabora” Milanović namjerava koristiti kao “argument” za sprječavanje predsjednice države da zbog nedostatka mandatara i bezuspješnog pregovaranja prekine krizu, imenuje privremenu nestranačku vladu i raspiše nove izbore. Istovremeno, naravno, Milanović će ostati “tehnički premijer” dok god mu se sviđa. Najmanje “4 godine”, kako javno priželjkuje skupa s Grbinom, a najbolje dovijeka.

Premise su pred vama. Zaključci se nameću sami.

Milanović pokušava konstiturati “Sabor” bez većine iz koje bi proistekla nova vlada. Milanović pokušava zadržati svoju vladu i vlast bez podrške Sabora. Milanović na protupravan, protuustavan način ugrožava ustavno ustrojstvo hrvatske države i čini, ili u najmanju ruku aktivno priprema, teško kazneno djelo veleizdaje.

Državni udar. Ostanak na vlasti bez pobjede na izborima.

Kako vidim, Milanovićevu sramotnu rabotu u javnosti nazivaju “puzajućim”, “tihim”, “beskrvnim” državnim udarom. Takvi opisi nehotice ublažavaju težinu i ozbiljnost djela, besprizornog, nevjerojatnog, nezapamćenog kriminala najvišljih državnih dužnosnika koji nam se svima odvija pred očima. Jer, kako sam upravo pokazao, za počinjenje veleizdaje – za protupravnu ugrozu ustavnog ustrojstva države – nije neophodna ni sila, ni tenkovi.

Dovoljno je imati masovne medije koji Velikom Kukuriku Vođi neće, ili se ne usude postavljati očita pitanja, i Državno odvjetništvo koje šuti kao zaliveno.

(13. prosinca 2015.)

[Rasprava]

Advertisements

Moratorij na zdrav razum

18. September 2014. Leave a comment

Darth Wlader & Pedja SdpwalkerPrepoznajmo uzroke problema. Valja shvatiti, priznati i javno, jasno i glasno reći: 15 godina detuđmanizacije Hrvatskoj su donijele samo propast, pogoršanje, nazadovanje ili u najboljem slučaju stagnaciju, na svim područjima društvenog, političkog i gospodarskog života.

Počinjući od 2000. godine, pa nadalje, neovisno o konkretnoj opciji na vlasti, radilo se i radi o strahovitom nizu pogrješnih, naopakih i promašenih odluka, sve jedna gora, bezumnija i štetnija od druge, koje su nas dovele u žalosno stanje u kakvome smo danas. Točna i kvalitetna dijagnoza bolesti osnovni je preduvjet izbora odgovarajućeg lijeka i primjene terapije za ozdravljenje, pa zato podsjećam samo na neke od bitnijih odrednica politike detuđmanizacije.

Evo ih: odricanje od hrvatskog državnog i narodnog suvereniteta i samostalnog odlučivanja, u korist poslušništva, ulizivanja i snishodljivosti stranim centrima političke moći, prvenstveno tužiteljstvu Haaškoga suda, potom Londonu, Bruxellesu i Beogradu; odricanje od gospodarskog suvereniteta rasprodajom svih glavnih i najjačih gospodarski subjekata, tvornica i tvrtki strancima; odricanje od financijskog suvereniteta rasprodajom svih banaka strancima; odricanje od informacijskog suvereniteta rasprodajom svih utjecajnijih medija strancima, te povratkom projugoslavenskog i tzv. anacionalnog kadra na javnu državnu televiziju; enormno povećavanje državnog zaduživanja. Što dalje to više, a dug potom hrani, producira i potencira samog sebe. Od oko 9,5 milijardi dollara 1999. godine, od čega je polovica bila naslijeđena od SFRJ, a ostatak posljedica 5 godina srpske agresije i razaranja u Domovinskom ratu, do danas 2014. godine, hrvatski inozemni dug povećan je za pet, šest, ili čak i više puta. Istovremeno, nevjerojatno ali istinito, nakon svog tog silnog izvana posuđenog i potrošenog novca u 15 godina detuđmanizacije, hrvatsko gospodarstvo nije ojačalo, a broj nezaposlenih ostao je – približno jednak.

Što vam to govori?

Pa, prvo i osnovno, da je “privatizacijska pljačka u devedesetima” zapravo čisti propagandni mit i izmišljotina detuđmanizatora, te da su prava pljačka i uništavanje Hrvatske započeli tek nakon Tuđmanove smrti. Drugo, jasno kao dan, da je detuđmanizacija ovu zemlju unazadila, oštetila, rasprodala, zadužila, koštala i još uvijek košta moguće čak više i gore, negoli srpska agresija i rat.

To su dvije osnovne činjenice, gospodo, koje moraju biti okosnica i temelj svake buduće hrvatske državne politike koja želi uspjeti i krenuti naprijed.

U razdoblju detuđmanizacije, Sanaderov i Kosoričin HDZ sa satelitima vladao je 8 godina, a trećejanuarski Račanov i Milanovićev Kukuriku SDP sa satelitima 7 godina. Predsjednikom države 10 godina bio je glavni detuđmanizator Mesić, a potom 5 godina nešto uljuđenija i mrvicu manje maligna, ali posve beskorisna varijanta Josipović. Dakle, može se reći da je krivnja i odgovornost za neuspjehe i promašaje detuđmanizacije po prilici podjednako raspoređena između “desnih” i “lijevih”.

Posljedično i očekivano, kao popudbina takve generalno pogrješne i naopake politike, pojavilo se i pogoršanje stanja osnovnih ljudskih prava i sloboda, osobito slobode govora i slobode političkog organiziranja, uz paralelno bujanje svih oblika staljinizma i inih totalitaritarnih tendencija, naravno obvezno pod krinkama “borbe za ljudska prava”, “antifašizma”, “progresivnosti” i tzv. političke korektnosti. Isto je kulminiralo tijekom trogodišnje vladavine Kukuriku režima u otvorenim pokušajima redukcije, suspenzije ili čak ukidanja i same demokracije.

Posve zanemarujući posrnulo gospodarstvo, Kukuriku su prvo krenuli uvoditi “rodnu” ideologiju u dječje školske klupe, a zatim pokušali na sve načine spriječiti narodnu reakciju putem građanskog referenduma o braku, u čemu su doživjeli težak poraz. Potom su na detuđmaniziranom Ustavnom sudu uz slabašno i krajnje proizvoljno obrazloženje uspjeli spriječiti referendum o hipertrofiranim kolektivnim manjinskim pravima, poglavito srpskoj uporabi ćirilice, ali nakon što su se uspješne građanske narodne inicijative ipak nastavile, konkretno sindikalna o outsourcingu i udruge “U ime obitelji” o ugradbi prednosnog (preferencijalnog) glasovanja u Ustav, dojučerašnji navodni smrtni neprijatelji SDP i HDZ najednom su se našli – na istoj strani.

Ali o tome ne moram ja, jer je recentnu perverznu protudemokratsko-erotičnu eskapadu i vrući grupnjak gospode drugova Smerdela, Šeksa & Grbina već sjajno opisao možda najbolji noviji neovisni hrvatski komentator, Marcel Holjevac:

Kad se male ruke u Saboru slože, sve se može. Pa i ukinuti članak 1. Ustava. Naročito je dirljiva scena u kojoj sensei Vlado Šeks, u ulozi Darth Vladera, kaže svom mlađahnom učeniku Peđi: “Luke, ja sam tvoj otac.” Imperij uzvraća udarac narodu: svi su složni da referendum treba spriječiti.

I lijevo i desno krilo partije, SKJ-SDP i SKH-HDZ, izjasnili su se za moratorij na referendume u Hrvatskoj i time suspendirali Ustav, što je zapravo oblik državnog udara. To dokazuje da je Željka Markić najbolje što se dogodilo na hrvatskoj političkoj sceni u posljednjih nekoliko godina. Bez ikakvog zaleđa u postojećim strukturama i stranim ambasadama, postala je neprijatelj broj jedan boljševicima svih boja i svih stranačkih pripadnosti. Razotkrila je da su nevladine udruge zapravo režimski pripuzi, ogolila agendu GONG-a. Ono što joj nikad neće oprostiti je da je narodu vratila vjeru u demokraciju i u sebe samog, pokazala mu da je moguće boriti se protiv sustava, i to posve legalno i legitimno, kroz institucije. Udarila je establishment tamo gdje ih najviše boli, prvo u same ideološke temelje, a potom je penetrirala u srce birokracije, u politički duopol koji se sastoji od dva krila nekadašnje kompartije, ono kroatocentrično poznato kao HDZ, i ono jugocentrično koje se odaziva na SDP…

…Nakon ove scene, ostaje nam samo još da zamislimo Vladu i Peđu zajedno na idućem prideu u Osijeku, Vladu u crnoj koži i Peđu u roza haljinici i halterima, kako se, svaki s bocom u ruci i Ghetto blasterom na Peđinom ramenu iz kojeg se čuje Thompson, nježno drže za rukice. Nakon te dirljive ljubavne scene, u Dnevniku RTL-a se pojavljuje joker “zovi prijatelja” Dragan Zelić (GONG), i tumači tulavom narodu kako će referendum “nakaradno promijeniti izborna pravila”, odnosno omogućiti narodu da bira koga želi, a ne koga partija postavi na vrh liste…

Možete vidjeti i slikopisni zapisak diela tog poviestnog partizanskog homo outanja, kao i kratki transkript dosad nepoznat javnosti:

Bratstvo i jedinstvo rvacke Tamne Strane Sile

Peđa Sdpwalker: “Ju kild maj fadr Titou, end maj madr Džugoslavyju!
Darth Wlader Sova: “Nou, Peđa hani, aj em tvoj istospolni gay otac.”
Peđa Sdpwalker: “Daaa!”
Potom jedan drugom salutiraju, pesnicom pri slijepoočnici: “Za diktaturu! Spremni!”

Naravno, čista je Smerdelova izmišljotina da između predstavničke demokracije putem izabranih zastupnika i neposrednog odlučivanja referendumom mora postojati “ravnoteža”. Ne mora. I ne može. Radi se o redikuloznoj, protudemokratskoj, boljševičkoj ideji da suveren – narod – mora biti “u ravnoteži” s vlastitim predstavnicima koje je izabrao. ‘Aloo… 🙂

To je otprilike kao da automobili odjednom zatraže od vozača da im prepuste odlučivanje hoće li ih voziti, ili neće. Još gore, u našemu slučaju, naši saborski “automobili” ne služe gotovo ničemu, nego se sami vozikaju kako god hoće, bez ikakvog utjecaja “vozača”, naroda čiju krv i znoj neumorno troše kao pogonsko gorivo. I zato sada imamo “lijevi” SDP i “desni” HDZ ruku pod ruku, u zajedničkom ratu protiv slobodnog iskazivanja volje puka koji se neposlušno otima kontroli partijsko-stranačke dojučerašnje “avangarde radničke klase”, njihove dječice, izdanaka i izraslina… čudno?

Pa, baš i ne.

Samo primjerice, sjetite se da su si detuđmanizirani predsjednik države Mesić i detuđmanizirani predsjednik Sabora Šeks, inače u javnosti smrtni “protivnici”, međusobno podijelili silna ordenja & kolajne za “doprinos boljitku i razvitku” detuđmanizirane rvacke države, ‘ej, i to dok su u Haagu pokojniku Tuđmanu, Domovinskom ratu i generalima sapunali dasku “zajedničkog zločinačkog poduhvata”. Sjetite se kako je Šeks obilazio i nagovarao svoje Slavonce da glasuju protiv predsjedničke kandidatkinje vlastite stranke Jace Paštete, a za “mrskog” Mesića. Sjetite se da je Kosoričin i Šeksov detuđmanizirani HDZ prvi u hrvatski pravni sustav uveo pojam “rodnog identiteta”, a da ga uopće nije definirao, i to baš u Zakonu o suzbijanju diskriminacije, te da je Pupovčevoj srpskoj manjini kao nagradu za 5 godina agresije i kvislinške okupacije trećine teritorija, umalo udijelio dvostruko pravo glasa… bokte maz’o. Sjetite se.

O takvom “HDZ-u” već sam pisao, pa ću ovdje biti slobodan citirati samoga sebe:

…Draži su vam i miliji dojučerašnji četnici i raznorazne korumpirane jugoslavenske gnjide, nego čestiti i dokazani ljudi koji su za ovu državu mogli stotinu puta poginuti, ali koje, eto, niste mogli, ne možete i nikad nećete ni moći kontrolirati. Jer ih ne možete kupiti. Jer nemate ništa čime bi ih mogli ucijeniti. Jer nikad nisu htjeli i ne žele u to vaše ljigavo lopovsko, projugoslavensko, koristoljubivo moje-dupe-iznad-svega kolo…

Vidite? Tužno, ali istina.

Poput velikosrpskog i jugoslavenskog Damoklovog mača, haaška optužnica je preko cijelog jednog desetljeća visjela nad mladom neovisnom hrvatskom državom i njezinom kratkom poviješću, i iz sjene upravljala svim našim životima. Nažalost, čak ni danas, kada je ta opasnost i ugroza minula, u svojemu bezbrižnom životu na raskošnim saborskim oblačićima, detuđmanizirani Šeks & HDZ očito baš ništa ne razumiju.

Rid maj lips: nakon Tuđmanove smrti, prihvaćanjem politike detuđmanizacije, o lopovluku da ni ne govorimo, HDZ se teško kompromitirao. Iako je prosječnom hrvatskom domoljubnom biraču naravno i dalje prihvatljiviji negoli sramotno i odvratno projugoslavenski i filosrpski SDP, ljudi su se žestoko opekli i jednostavno više ne vjeruju da će se pukim HDZ-ovim povratkom na vlast odista nešto promijeniti na bolje. A osobito kada se doda činjenica da je sadašnji šef HDZ-a Karamarko notorni bivši dugogodišnji potrčko glavnog detuđmanizatora Mesića, o čemu još nije izustio ni jednu jedinu riječ.

I sad, gle’ ti bedaka – namjesto da zajaše na val silnog narodnog nezadovoljstva nesposobnim lopovskim jugo-pljugo SDP-om i pokuša ga okrenuti u svoju korist, šeksoidni HDZ se javno cmače, paktira i kolaborira sa SDP-ovcima, i jednostavno ljude silom tjera zaključiti da su odista svi jednaki. Da se radi samo o nešto hrvatskijem krilu bivšeg Saveza komunista Hrvatske, iste šumske bande boljševika, parazita i protudemokrata koja je prvo 45 godina ognjem i mačem, a potom još 25 godina ispod žita, u prividu demokracije, vladala i još uvijek vlada nesretnom hrvatskom zemljom.

Molim? Oprostite, ali nisam ja kriv što je Šeks na saborskom odboru, namjesto da dementnog Smerdela pošalje u mirovinu, izjavio ono što jest, i što su ga kamere uhvatile baš u trenutku intimnog sladostrašća s Peđom. Ovaj tekst nije uperen protiv HDZ-a, nego protiv detuđmanizatora – uključujući i onaj dio HDZ-a koji se u prošlih 15 godina odrekao svog naroda, svoje države i samoga sebe. Koji je to dio?

Kao i uvijek: prepoznajete ih po djelima njihovim.

Hrvatskom narodu više nisu dovoljna šuplja licemjerna sanaderovska obećanja tipa splitske rive, nakon kojih se sve “promijeni” tako da ostane isto, hrvatski generali budu locirani, identificirani, uhićeni i transferirani, a zločinački haaški pokajnici i bivši “krajinski” četnici dobiju ordenje i još više novaca iz državnog proračuna. To si, gospodine druže Šeks, lijepo možete zataknuti… za šešir.

Jer, ako kome još uvijek nije jasno, sada valja odgovoriti zašto su detuđmanizatori sve to činili i čine. Vrlo je važno motivaciju neprijatelja pravilno razumjeti.

Odgovor: jer su djelovali, nastojali i apsolutno računali da će u Haagu Tuđman biti proglašen novim Pavelićem, a moderna neovisna Hrvatska novom fašističkom NDH.

Jednostavno, zar ne? Crno na bijelo – Oluja i “zajednički zločinački poduhvat protjerivanja Srba” trebali su detuđmanizatorima poslužiti kao novi Jasenovac. Na sličan način, zanemariva šačica srpskih civilnih žrtava u oslobodilačkoj hrvatskoj vojnoj akciji golemih razmjera propagandno je napuhana nekih 15 puta, organizirani odlazak civila bez ikakvog kontakta s vojskom postao je “progon”, a potom su beskrajnim orwellovskim medijskim pranjem mozga te dvije izmišljotine promovirane u neizbježnu temu svih razmatranja i aspekata Domovinskog rata, kao i prešutnu osnovu kompletne hrvatske državne politike.

To vam je to.

Detuđmanizatori su sve činili i sve poteze vukli kao da je Hrvatska ne samo kriva za “zajednički zločinački poduhvat”, nego već i osuđena. Ne samo da su to očekivali, nego su u tome izravno sudjelovali i sve od sebe dali da se to i ostvari.

Iz toga razloga, Mesić je protutustavno i protuzakonito haaškom tužiteljstvu, a preko njih Srbiji i Miloševiću, dostavio stotine tajnih dokumenata iz državnog predsjedničkog arhiva; iz toga razloga 2001. je sklopljen nevjerojatni Anex G Ugovora o pitanjima sukcesije, kao izravni pokušaj da se za zelenim stolom poništi krvavo izborena hrvatska neovisnost; iz toga razloga, od hrvatskih narodnih interesa važniji su postali interesi “regiona” i “jugosfere”; iz toga razloga pridruživanje Europskoj uniji predstavljeno je kao nešto zbog čega se bespogovorno mora pristajati na ama baš sve, a da se istovremeno ne dobije ništa i ne ostvari ništa; zato i samo zato je provedena opća rasprodaja hrvatskog gospodarstva, banaka i medija strancima, zato je Sanader poslušno koalirao s dojučerašnjim “krajinskim” četnicima i zbog toga ono Mesićevo silno lobiranje da u EU ne uđemo samostalno, nego da skupa s Godotom čekamo Srbiju; zbog toga razloga su neprijateljske propagandne organizacije poput HHO, GOLJP-a i Documente imale, a i dan danas imaju, toliku medijsku pozornost i važnost; zbog toga je Josipović pričao o “konglomeratru pogrešnih politika” namjesto o Velikoj Srbiji, a Milanović o “građanskom ratu” namjesto srpske ratne agresije…

Zbog toga, moja štovana i ostala gospodo, i ničeg drugog.

Nije se lako s tim suočiti, znam. Ali je neminovno. Glasovali ste za Mesića, glasovali ste za Josipovća, okej, nadali ste se najboljem… ali prevarili su vas.

Narod su obmanjivali silnim obećanjima o “200.000 novih radnih mjesta” i “povratku opljačkanog u privatizaciji”, ali učinili su baš sve redom suprotno – pljačka se upetorostručila, a prava rasprodaja i grabež 2000. godine tek su započeli. Narod su zavodili silnim uvjeravanjima o “inidividualizaciji krivnje pojedinaca”, da bi na dan objave drugostupanjske haaške presude pokazali svoja prava lica i u ekstatičnom jugoslavenskom iščekivanju slinavo zavrištali o “konačnoj presudi Tuđmanovoj Hrvatskoj”. Sjećate se?

Naravno da se sjećate.

A da je Meronova presuda bila osuđujuća? Nije uopće teško pretpostaviti što bi se dogodilo – uslijedili bi masovni kazneni progoni hrvatskih branitelja, nas svih ostalih “znanih i neznanih” iz haaške optužnice, pogrom kao novi Bleiburg, na temelju “podataka” i “dokaza” HHO, Documente i Save Štrbca. Jasno, “zajednički zločinački poduhvat” nije mogao započeti i nastati tek 1995. godine, zar ne? Znači, Hrvatska je kriva za sukob, Srbi su se samo branili, Milošević je bio u pravu: radilo se o građanskom ratu, a ne o srpskoj agresiji. Fašistički genocidni Hrvati bili bi konačno i terminalno vraćeni pod protektorat i vlast Srbije, a potom, s vremenom, asmilirani. U nešto poput Miljenka Jergovića, Ante Tomića ili sirotih Nikolićevih Bunjevaca.

Eto vam i konačnoga cilja detuđmanizacije.

I molim, ne zaboravite – svi ti ljudi su još uvijek ovdje. Pišu, govore i zastupaju iste stvari, bez imalo srama. Jednako bolesno mrze hrvatski narod, jednako patološki izmišljaju, lažu, varaju i rade za srpske i ine tuđinske interese, i dalje jednako neutaživo piju hrvatsku narodnu krv, recimo preko 800.000,00 kn godišnje u Grškovićevoj, na Brijunima, u riječkom HNK-u, na HTV-u, smišljeno, ciljano i planski raspoređeni u svim tim istim novinama i medijima koji su navijali za “zajednički zločinački poduhvat”, u strankama, u Vladi, u Saboru, na Pantovčaku, a iako im je sramotna, neprijateljska, zločinačka i izdajnička protuhrvatska rabota konačno razotkrivena i propala 16. studenoga 2012. godine u Haagu, još nizašto nisu odgovarali.

To će se promijeniti. Ni svi šeksovi u HDZ-u to više ne mogu zaustaviti.

Prvi korak k ozdravljenju i uklanjanju 15 godina zloćudnog tkiva mogla bi biti ova nova inicijativa “U ime obitelji” za još jednu promjenu Ustava. Ukratko, predlaže se prednosno (preferencijalno) glasovanje, snižavanje izbornog cenzusa na 3%, pokušava se postići izjednačavanje “težine” glasova po izbornim jedinicama (prema izviješću Ustavnog suda koju političari još od 2010. godine jednostavno ignoriraju), te uvodi zabrana predizbornog koaliranja.

Što kažete? Moram priznati da sam isprva bio skeptičan, osobito prema snižavanju praga na 3%, ali kada sam vidio koliko se očajnički detuđmanizatori batrgaju i grebu nogama, noktima i zubima protiv, jednako oni u Kukuriku i oni u HDZ-u, bogami, promijenio sam mišljenje. Hoće li stranaka i političkih opcija u Saboru biti više? Pobogu, pa već sad ih ima bar dvadesetak, od toga Kukuriku koaliciju čine četiri, a HDZ koaliciju pet, iako parlamentarnim izborima još nismo ni blizu.

Hoće li u Saboru biti redikula, pitate? A što su ovi sad, pobogu, nego redikuli, samo iz poznatih stranaka? Hoće li politička trgovina biti gora? Oprostite, ali nakon 15 godina detuđmanizacije, mislim da je to jednostavno fizički nemoguće. U svakom slučaju, ako referendum uspije, barem ćemo točno i sigurno znati koliko tko “teži” i koliku stvarnu biračku podršku ima svaka od budućih parlamentarnih stranaka. Osim toga, ovisno o volji naroda, prednosno (preferencijalno) glasovanje moglo bi dovesti čak i do promjena vodstva stranaka, te potaknuti saborske zastupnike da postanu borci za interese svojeg biračkog tijela, a ne samo bezvezne lutke na koncima stranačkih šefova.

Nakon petnaest godina vladavine, čak i nakon haaške propasti, detuđmanizatori misle da su nedodirljivi. Gotovina ih je velikodušno ostavio na miru, pa im mi ostali moramo stati na kraj, ovako ili onako, narodnim referendumom, lustracijom, ili na neki drugi način.

Bit će to ugodan posao.

[Rasprava]