Archive

Posts Tagged ‘Jugoslaveni’

Tužno, ali istina

29. May 2014. Leave a comment

sadbuttrue-02bOtkako je krajem 1999. godine prerano umro jedini hrvatski predsjednik Tuđman, ovo su bili prvi izbori na državnoj razini prije kojih nisam ništa javno pisao. Al’ ono, baš ništa, ni slovca. Iskreno, dojadilo mi nakon tolikih beskrajnih godina lutanja, promašaja i neuspjeha “detuđmanizacije” luzerima ispranih mozgova iznova i opet nazivati dobro jutro, buditi im rudimente pameti, otkrivati toplu vodu, drviti, tupiti i objašnjavati da je nebo plavo, trava zelena, a hrvatski narodni i državni interesi jedina moguća opcija. Jezuš Marija, sve im je pred nosovima, pobogu, pa dajte si već jednom mućnite sami… jeb’li vas “hrvatski mediji”, mobiteli i Failbook, imatel’ mozak, jestel’ ljudi, il’ ste biljke?

I vidi čuda, jesu mućnuli. Ne mnogo, ali napredak je jasno vidljiv. Izlaznost birača na EU izbore je opet bila žalosno niska, svega 25,25%, ali ipak bolja negoli prošlogodišnjih 20,84%, a domoljubne i državotvorne opcije značajno su popravile svoj politički položaj, naravno na štetu i jad jugonostalgičarskih i protuhrvatskih. Jednom rečenicom – SDP i njegovi Kukuriku sateliti u svega nekih dvije godine svoje nove vladavine narodu su nedvojbeno i konačno pokazali i dokazali da su lošiji, gluplji, nesposobniji, pa čak i lopovskiji od Sanaderovog kastriranog HDZ-a & družine. Ma bravo, drugovi i drugarice, kakvo veličajno postignuće, iskreno, nisam vjerovao da ćete to uspjeti tako uvjerljivo i brzo.

Prošlo je nekoliko dana, vidjeh da u “analizama” naših “analitičara” nekih aspekata rezultata EU izbora baš i nema, pa da ih pokušamo predočiti.

Evo ih: HDZ je osvojio 4 zastupnika u Europski sabor, SDP ih je dobio 2, a HSP AS, HSS, HNS, IDS i ORAH svatko po jednog. HDZ & co. osvojili su čak i gotovo sve velike gradove, uključujući Zagreb, pa je ofucana propagandna žvaka da za “ljevičare” glasuju urbane sredine, a za domoljube samo krezubi primitivci po selendrama, pukla poput mjehurića od sapunice. Gospoda iz Saveza za Hrvatsku osvojili su solidnih 6,88% glasova i za dlaku ostali bez mandata, ali najlošije je što su se za taj mandat natjecali s orijentacijski srodnom HDZ-ovom koalicijom; da su svi skupa poslušali Markićku i išli zajedno, a ne kao hrvatska rakova djeca, domoljubne opcije osvojile bi masivnih 48,30% glasova, sinergijom vjerojatno i preko 50%, i zamislite kako bi podjela mandata tada izgledala.

Naravno, nemam iluzija da bi Milanović & co. čak ni u slučaju takove političke kataklizme imali obraza povući barem jedan častan potez, poput Lesara koji je nakon debakla svojih laburista odmah dao ostavku, i time postao moralni pobjednik izbora. Ostavku nije dao ni francuski Milanović Hollande, iako je potučen još gore, do nogu, i to od stranke postfašista prema kojima je naša Ruža Tomašić prava hippie liberalka; nije to učinio ni britanski Sanader Cameron, iako ga je isto tako pregazio jedan antieuropski kriptoksenofobni redikul, pa zašto bi Milanović? U svakom slučaju, sada se savršeno vidi, i to ne samo na hrvatskoj, nego i na europskoj razini, što dobijete i kakvu reakciju izazovete kada ljudima grubom staljinističkom silom namećete (rodnu) ideologiju. Preko noći ste homićima dali djecu na usvajanje? Odjednom više nema ni “mama”, ni “tata”, nego samo orwellovski “roditelj 1” i “roditelj 2”? Eto vam, pa uživajte.

Dalje, valja primijetiti da je lutak na koncu beogradske srbijanske politike u Hrvatskoj Pupovac dobio vrtoglavih 25.811 povlaštenih glasova, više negoli ijedan drugi kandidat na Kukuriku listi, osim nedostižnog Picule. Bogami, Milanović je u ovom slučaju imao pravo kada je rekao da se radi o “biračima SDP-a”, te povukao “pravi potez” kada je “građanina” Pupovca stavio na svoju listu. Zašto? Pa jer bi bez njegovih 25.811 srpskih glasova ostao na svega 3 kukavna mandata.

Međutim, moja štovana i ostala gospodo, taj “pravi potez”, zajedno sa svim ostalim Kukuriku “pravim potezima” zadnjih godina otkako su došli na vlast – prisjetimo se samo “konglomerata pogrešnih politika” namjesto Velike Srbije, Tita namjesto Tuđmana i “građanskog rata” namjesto srpske ratne agresije – Hrvatsku izravno vraća i baca čak ne ni u bijedno robovsko mentalno i psihološko stanje prije 1990, ili u stupidnu slugansku filosrpsku politiku “detuđmanizacije” nakon 2000, nego u još daleko goru, retrogradniju i zapravo najzloćudniju situaciju ikad, u kojoj kompletna hrvatska vladajuća oligarhija javno ponavlja i promiče miloševićevske ratne propagandne teze, bez imalo srama kontinuirano umanjujući ili čak odričući odgovornost Srbije za rat i inzistirajući na hrvatskim ratnim zločinima, a na vlasti se održavajući pomoću glasova aboliranih pripadnika “vojske republike srpske krajine”.

Tužno zvuči, zar ne? Ali je istina. I jako, jako poznato:

“Gdje je uma, tu ja ne mogu ni pomisliti nego da će svatko radje pristati uz narodno, slavno ime, makar koje, nego li uz ime Slavjansko, ime izmišljeno, ime pod kojim ne razumeva se drugo nego nevolja i sramota. Razumni Hervati su proti onih koji kažu da su Slavjani, Jugoslavjani, jer će i oni Hervatsku, ako bude prilike, dugome dati, kao što su je magjarolci dali Magjarom i Nemcem… Pazite ove ljude od nekada do danas, oni su vazda isti, vazda proti Hervatskoj, vazda okrinkani, da ih prostota nepozna. Dok su dovršili Ilirstvo, eto Slavstva, Jugoslavstva… Zamamljuju narod izmišljotinami, koje ako bi se izpunile, vergle bi se narodu glave; ti ljudi pripravljaju Hervatom očitu propast… Nevidite li, da nas hervatski Nehervati cepaju nemilie i na tanje, negoli su to učinili svi izvanjski nepriatelji Hervatske, sva stoleća, sve nesreće koje smo do danas preživeli?” (Ante Starčević, “Bi li k Slavstvu ili ka Hrvatstvu?”, 1867.)

.

Vidite? Tko ne nauči ništa od prošlosti, osuđen ju je ponavljati.

Čak i nakon haaškog oslobađanja Hrvatske, “detuđmanizacija” nastavlja sputavati, gušiti i razarati ovu nesretnu zemlju. “Detuđmanizatori” se jednostavno prave kao da se ništa nije dogodilo. Regresija i devolucija Milanovićevog SDP-a, Kukuriku satelita i njihovih medija u slijepo, besmisleno, bezumno jugoslavenstvo i filosrpstvo prestala je biti zajebancija i postala olovni uteg oko vrata hrvatskom narodu, hrvatskom društvu i hrvatskoj budućnosti. Ne možeš vladati onim što mrziš, jer mržnja ne gradi, nego uništava. Bio kakav bio, pokojni Račan nije bio baš toliko glup i tako nešto si nikada nije dopustio, znajući da će mu SDP propasti, ako se bude morao oslanjati na Srbe kojima se upravlja iz Beograda. Molim, ovo je neupitno, neosporno, jasno kao bijeli dan – posve jednako dogodilo se i Sanaderu.

Usput, domaćim Srbima moram čestitati na organiziranosti kakva se u Hrvatskoj nije vidjela još od 1990. i 1991. godine. Svega 1779 glasova dijelilo ih je od izravnog ulaska jednog srbijanskog predstavnika u europski parlament, iako je Srbija daleko, ako ikad, od punopravnog članstva u Europskoj uniji. Jebote, koji plan… svaka čast. Bravo, bivša braćo, koliko god pogrješnu i samoubilačku politiku uporno i slijepo vodili, pokazali ste i pokazujete da u uzburkanim vodama demokracije znate plivati daleko bolje od ove naše hrvatske jugoslavenske sitnozube stoke.

No, neminovno, prije ili kasnije, neki novi Pribičević bit će vam prisiljen objasniti da svoju budućnost morate tražiti u Zagrebu, a ne u Beogradu. Da je vaša zemlja Hrvatska, a ne Srbija. Kako je to rekao vaš lažni prorok Mesić, da nije moguće orati ovdje, a moliti Boga da kiša padne tamo. Da ste puno sličniji nama, nego onima preko Drine, da vas tamo ne razumiju, ne vole i ne žele, da su vas dosad u povijesti svaki jebeni puta nahuškali, iskoristili, gurnuli u smrt i na kraju prodali, ostavili na cjedilu, i da će tako opet učiniti. Da smo mi vaš narod, a ne oni. Kada to jednom shvatite i prihvatite, zavladat će mir vječni.

Na kraju, što & kako dalje? Milanović i Kukuriku su prošlo svršeno vrijeme, a SDP će na državnoj razini preživjeti kao stranka samo ako se bandićizira/baldasarizira, to je konačno svima jasno, ali… što s Karamarkom?

Njegov je problem što mu zapravo nitko ne vjeruje. “Lijevi” ga mrze jer nije njihov, a “desni” za njega glasuju jer je manje zlo, ali nitko ozbiljan nije mu zaboravio dugogodišnju erotsku romansu s haaškim pokajnikom i glavnim “detuđmanizatorom” Mesićem, u narodu omiljenom i najpoznatijem po simpatičnom nadimku “veleizdajnik”. Kada se Karamarko dokopa vlasti, vidjet ćete vrlo brzo – ako se nastavi ponašati poput Sanadera, pa Mesića ostavi na miru, ako ne bude barem formalne lustracije, ako nastavi žmiriti na jergoviće, beškere, tomiće, teršeliće, pusiće, mandiće, na Jutarnji Srbobran, na tzv. HRT, Srpske Novosti i inu orjunašku protuhrvatsku družinu, pročetnike i posrbice, znat ćete da se opet baš ništa nije promijenilo. I da nam slijedi Grčka, ili nešto još gore.

Zapravo, koliko smo već debilnih godina “detuđmanizacije” uludu izgubili i protraćili, čak mi dođe da se tome radujem.

[Rasprava]

Advertisements

Posrbica kuhanu nogu nazvao palikućom :-)

2. November 2013. Leave a comment

Lutajući sinoć svemrežjem, naletjeh opet na jednog od svojih omiljenih posrbica, Miljenka Jergovića i njegov tekstuljak “Poslanica iz Zagreba: Bosanski Hrvati, za dva doma spremni!”

Radi se o popisu stanovništva i teškom položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini, koji su u olovnom desetljeću “detuđmanizacije” razjedinjeni, obespravljeni i svedeni na status slabiji od manjinskog – vjerovali ili ne, ne dopušta im se uporaba vlastitog jezika, osnivanje institucija, pa čak ni izbor vlastitih predstavnika. No, Miljenka to uopće ne smeta, nego je po običaju nadrobio svega i svačeg, naravno svoju obveznu paranoju Tuđmana, pa hrvatske putovnice i gologuze urođenike, pa svoje “racionalne” sarajevske “poznanike” koji “nisu htjeli protraćiti živote na hrvatstvo” i slično. Na stranu sad neznačajna & nebitna činjenica što su Miljenku produžetak leđa iz bosanskog ratnog pakla spasili upravo mrski tuđmanovci, i još mu darovali dobar posao, daleko je interesantnije što je i kako napisao o našem milom sadašnjem predsjedniku Ivi kuhanoj nozi Josipoviću. Paz’te sad:

“…Ivo Josipović u ekonomsko-propagandnoj poruci pred popis stanovištva u Bosni i Hercegovini kaže: “Poštovane građanke i građani Hrvatske, porijeklom iz Bosne i Hercegovine, u susjednoj državi, vašoj drugoj domovini uskoro će se održati popis stanovništva. Pristupite popisu. To je iznimno važno za ostvarenje vaših individualnih i kolektivnih prava i za zaštitu vaših interesa. Pristupanjem popisu ne gubite niti jedno od svojih prava u Republici Hrvatskoj. Vaša dva doma i dvije domovine najbolji su most između naših prijateljskih država…”

Zijev, dosadno, kažete? Varate se. Evo samo malo dalje:

“…Vjerovao sam, sve dok nisam i od toga odustao, da će oni to jednoga dana shvatiti, i da će im u glavu doći da je samo palikućama moglo na um pasti kako čovjek ima dva doma, dvije kuće…”

Hm? Molim? Što?

Oho… dakle, zbog te amorfne, benigne, bezlične i bezazlene poruke bosanskohercegovačkim Hrvatima da pristupe popisu stanovništva, Ivo Josipović je – “palikuća”? Ček’, ček’, ima toga još, pogledajte opet u naslov Miljenkovog teksta. Kakav palikuća? Pa ustaški, naravno.

Zar ste uopće sumnjali? 🙂

Pročitajte kako o istoj stvari pišu “Srpske Novosti”, jedan od Mesićevih i Sanaderovih “detuđmanizatorskih” etnobusiness biltena (kamo su prešli “anacionalni” novinari propalog “Feral Tribunea”), besramno braneći Hrvatima u Bosni, konstitutivnom narodu, čak i ono što srpska manjina daleko preko svake mjere svjetskih standarda uživa u Hrvatskoj. Znam, povraća vam se… ali to je naša stvarnost.

Svaki čovjek na ovome svijetu koji ima dva (ili čak i više) državljanstva, ima dva doma i dvije domovine, zar ne? I nitko imalo normalan tu jednostavno nema u čemu vidjeti ikakav problem. No, Miljenko je nešto drugo. Miljenko je nažalost, očito, teško bolestan čovjek – kužan od ključale mržnje prema Hrvatskoj i Hrvatima, gubav od beskrajne žuči, odioznosti i netrpeljivosti prema svojoj vlastitoj državi i narodu kojima i sam, ponavljam, crno na bijelo, nominalno i deklarativno, pripada.

Zašto je takav? Što mu se dogodilo? Pa, jednostavno. Iako se obično izjašnjava Hrvatom, Miljenko je tzv. “Jugoslaven” – hrvatski posrbica, i to od one najekstremnije pasmine za koju Hrvati zapravo nisu narod, nego nekakvo zapadno srpsko pleme. Ili “jugoslavensko”, okej, radi se o praktičnim sinonimima. Biti Hrvatom, za posrbice je samo puka zemljopisna odrednica, kao npr. Dalmatinac, Slavonac, Istran… i to je sve. “Pravi” Hrvati, koji sebe smatraju “pravim” autentičnim narodom, posrbicama su kao neposlušni puk turskim janjičarima – preprjeka povijesnoj osvajačkoj zadaći, vukovskom “Srbi svi i svuda”. Nije bez razloga Nikola Stojanović još 1902. napisao: “Do istrage naše, ili vaše”, znate? Usred Zagreba.

Preko sto godina i tri krvava rata kasnije, za posrbice se baš ništa nije promijenilo. Na jednak način, Miljenko već duže vremena korača istim bradatim kozjim stazicama, pa tako npr. o čiča Draži Mihailoviću piše kao o “trodimenzionalnoj ličnosti, čije je motive razumio”. Ni to mu nije dosta, nego za cijelu dužinu uspijeva prečetničiti čak i jednog Vojku Šešelja (koji kaže da je Hrvate izmislio Vatikan), i napisati da su Hrvate izmislili ustaše.

Znam, ne moraju baš svi “Jugoslaveni” i svaka “Jugoslavija” biti apriorno negativni. Znam, ima iskrenih idealista, naivaca koji još uvijek maštaju o bona fide ravnopravnom zajedništvu na boljitak svih… ali njih je neznatna manjina. Notorno povijesno iskustvo ih okrutno i definitivno demantira i uči nas dijametralno suprotno. Valja oči otvoriti, pobogu – demokratska, ravnopravna, humana, uspješna Jugoslavija je samo opsjena, tlapnja, iluzija, utopija. Uvijek bila i ostat će. Zar dva krvava rata, dvije katastrofalne propasti, stotine tisuća mrtvih i milijuni prognanih nisu dovoljni? 😦

Posrbice uporno i očajnički to odbijaju shvatiti i prihvatiti. Na njihovu beskrajnu žalost i jad, Velika Srbija/Jugoslavija je konačno propala u svega par dana “Oluje” još 1995, “detuđmanizacija” i haaški prevrat “zajedničkim zločinačkim poduhvatom” krahirali su prošlogodišnjim oslobađanjem Gotovine i Markača, Hrvatska i Bosna su samostalne države, Hrvatska je čak postala punopravna članica europske konfederacije, za novu “Jugoslaviju” nema nade… i Miljenko, zapravo, više nikakvog doma ni domovine – nema.

Čovjek je praktični apatrid. I on i slični, npr. Viktor Ivančić, pa Boris Dežulović… živote su prdnuli u vjetar, protraćili ih na obožavanje i služenje propalom, anakronom, bezvrijednom načertanijskom projektu, zamotanom u šareni “jugoslavenski” celofan, upisali su se u povijest kao navijači bad guys i neslavno popušili. Životi im se čine besmislenim, “ustaše” ih opsjedaju i proganjaju na svakome koraku, i zato se ovako pjene, luduju i bjesne na sve i sva.

Pa čak i na našu sirotu jugotropnu, vjetrokaznu kuhanu nogu. Šuvar je bio “ustaša”, Josipović nedavno “razjareni spletkaroš”, a sad, evo, i “palikuća”. Uzdravlje 🙂

(Objavljeno 08. 10. 2013.)

[Rasprava]

Smrtni strah od Tuđmana

23. November 2011. Leave a comment

Mnogi još dvoje kakav značaj i utjecaj ima, ili će imati, iznenadno i upravo šokantno Kosoričino i HDZ-ovo postavljanje prof. Miroslava Tuđmana, sina prvog hrvatskog predsjednika, na visoko drugo mjesto na HDZ-ovoj listi u prvoj izbornoj jedinici, dakle njegov praktično sigurni ulazak u Sabor.

Nikakve dvojbe više nema.

Radi se o punom pogotku. Koliku je silnu nevjericu, stravu i užas taj potez izazvao u krugovima “detuđmanizatora”, haaških pokajnika i inih zastupnika jugoslavenskih i srpskih interesa u Hrvatskoj, a i šire, pokazuju desetine i stotine novinskih tekstova, interviewa i medijskih priloga u zadnjem tjednu koji se svi više-manje vrte oko Tuđmana, i koji su kulminirali upravo u dane obilježavanja vukovarske tragedije.

Podsjećam, drug Šprajc je u središnji Dnevnik HTV-a pripustio prilog u kojem prvo očajni i zavedeni vukovarski novinar Siniša Glavašević, par dana prije pada grada, optužuje kompletni tadašnji hrvatski državni vrh, predsjednika, vladu i Sabor da između njih i četnika “nema razlike”, a potom slijede fragmenti razgovora Dedakovića i Tuđmana, kojima se izravno sugerira da je bešćutni Tuđman svjesno i namjerno Vukovar, osobito vukovarsku djecu, ostavio na cjedilu.

Poruka je jasna – za vukovarske užase nisu krvi Srbija, Milošević, deseci tisuća srpskih vojnika, paravojnih četnika i stotine JNA tenkova i topova, nego Tuđman.

Zamislite vi to.

Koliki je to jezivi strah i užas, bogo dragi. Strah od Franje Tuđmana, koji je nakon Bakerove i svjetske javne potpore očuvanju SFRJ u lipnju 1991. i praktičnog odobrenja JNA vojne intervencije, u svega sedam slijedećih mjeseci bukvalno ni od čega stvorio međunarodno priznatu neovisnu Hrvatsku. (Da ni ne spominjem što im je učinio 1995.) Strah od hrvatske pomirbe, hrvatskog jedinistva, sposobnosti, uspješnosti, hrvatske snage i pobjede. Strah od već 12 godina mrtvog čovjeka.

Pa makar i od njegovog sina, koji nikada nije bio član HDZ-a, koji se u vrijeme svoga oca uopće nije bavio politikom, zapravo i nema njegovu karizmu i uopće nije političar.

Šprajcov prilog je, naravno, smišljen i izrežiran, pa čak dijelom i montiran u beogradskoj SDB radionici “Opera”, još u vrijeme najgore srpske četničke agresije na Vukovar 1991. godine. Nesretni Glavašević blage veze nije imao u kakvom je okruženju Vukovar i kolika je srpska vojna sila na njega navalila, koliko je teško bilo na drugim hrvatskim bojišnicama, ni u kakvom su bijednom stanju hrvatske oružane snage. Vukovar je ostao praktično prepušten sam sebi, razoren, slomljen, poražen. Dedaković se premjestio u Vinkovce još početkom listopada, a Borković je iz grada otišao 16. studenog, dva dana prije pada.

Ne, ne osuđujem ih. Čak ni nakon svih pritupih egoističnih bljuvotina koje smo zadnjih dana čuli od Borkovića. Tko god je tada bio na hrvatskoj strani, tko god je tada nosio hrvatsku uniformu i oružje, zna kako je to bilo – kakvi su to neljudski uvjeti bili. Hrvatska na koljenima, bez ljudi, organizacije i oružja, fizički rasječena na tri dijela, pregažena od JNA četnika, nepriznata, izdana od međunarodne zajednice koja nam je namjesto pomoći uvela embargo na uvoz oružja i čiji su nam promatrači “sladoledari”, nakon pada Vukovara, javno davali još najviše nekoliko tjedana.

Bio je to čisti jad, nemoć i kaos u kojem su nam neusporedivo nadmoćniji i jači Srbi u svega četiri posljednja mjeseca 1991. godine oteli trećinu teritorija i ubili gotovo 20.000 ljudi, ponor i ludilo u kojem smo se spremali, na kraju, što skuplje prodati vlastitu kožu.

A dvadeset godina nakon toga, nakon jedne od najgorih europskih tragedija i najvećih ratnih zločina poslije II. svj. rata – genocida u Vukovaru – središnja “hrvatska” državna televizija Šprajcijada nema baš ništa drugo prigodno za pustiti i objaviti, nego još jednu velikosrpsku divide et impera propagandnu pljuvačinu.

Čemu čuđenje. Sjetite se, isti taj “HTV” u vrijeme vladavine kukuriku trećejanuaraca, na bukvalno istovjetan način, repetirao je notorni fragment Tuđmanove brijunske rečenice pred Oluju, “nanijeti takve udarce da Srbi praktično nestanu”, svjesno i namjerno skrivajući i izostavljajući kompletan preostatak iz kojeg se vidi posve drugačije značenje. Dragi dr. Ivo Šprajcijadu nije dirao. Imao je važnijeg posla…

Koji je to smrtni strah od Tuđmana, ljudi moji, pa čitajte vi to.

Koordinacija je bila dobra, kao u najboljim opernim danima. Započeo je komandant đeneral Andrija Rašeta: “Pogrešna taktika”, a nastavio Šprajc u Dnevniku. Tuđman mlađi se odmah pobunio, negodovala je i udruga ratnih liječnika dragovoljaca, ali da ne bude zabune pobrinuo se Jutarnji Srbobran: “Hrvatski čelnici su za samostalnost bili spremni žrtvovati Vukovar”.

Naravno, odmah su poslušno dokaskali Borković, kao i ostali useful idiots, a i drugarica Jelena je s malim zakašnjenjem pokušala uskočiti na vlak. Drug Šprajc je svoje operne direktive objasnio i na svome blogu, “ograđujući” se sve u šesnaest, da on, eto, ne zna baš ništa ni o čemu, ali kriv je Tuđman.

Istovremeno, Srbi, Jugoslaveni, orjunaši i četnici krepavaju od smijeha. Zgazili grad, poklali i protjerali tisuće i desetke tisuća ljudi, popljačkali i popalili sve živo i mrtvo, ali pokvarene, glupe i naivne Hrvate kao da to više uopće ne zanima. Nego se i dalje trvu, glože i optužuju međusobno.

A zašto? Jer su haaški pokajnici napunili gaće od straha i bijesa što će jedan Tuđman opet u Sabor.

[Rasprava]