Archive

Posts Tagged ‘Haag’

Hrestomatija veleizdaje

26. October 2014. Leave a comment

hrestomatija-veleizdaje

Priznajte, jeste li mislili da će Josipović demantirati Cvetićanina? Prevarili ste se.

Ja, nažalost, nisam. Terminalnu ocjenu Josipovića dao sam prošle godine, nakon što je narod Kukurikavcima okrenuo leđa u vukovarskoj koloni sjećanja. Zašto “nažalost”, pitate? Zar se je vama lako suočiti s činjenicom da je ovo već drugi predsjednik hrvatske države, od svega tri dosadašnja, čiji je svaki politički i ljudski kredibilitet praktično raznesen, uništen, mrtav, pokopan? Meni nije.

Da je prethodni predsjednik Mesić osobno i neposredno odgovoran za sramotnu, veleizdajničku detuđmanizaciju i preko desetljeća hrvatske haaške kalvarije, da je prekršio Ustav i zakone i hrvatske državne i vojne tajne učinio dostupnima stranim osobama, tijelima i organizacijama, uopće ne treba dokazivation se je time javno hvalio, a o njegovim špijunskim i drugim nedjelima postoje i brojni video zapisi. Prije ili kasnije, kada njegova postudbaška mafijaška mreža izgubi moć i utjecaj, policija će mu zakucati na vrata.

Ali, što s Josipovićem?

Počelo je s famoznih 250.000,00 (slovima: dvije stotine pesedet tisuća) EUR na štednom računu jednog običnog sveučilišnog profesora i plink-plonk kompozitora. O tome su svi mnogo pisali, ali s obzirom da nas već 15 i više godina “neovisni mediji” uvjeravaju da su SDP-ovci redom sami sveci i poštenjačine, u prostome puku prošlo je bez nekih problema. Na isti način, informacije o raznim Josipovićevim aferama i čudnim svezama i kontaktima sa Srbima tijekom Domovinskog rata pripisane su “hadezeovskom paraobavještajnom podzemlju”. Nakon što je izabran, uslijedile su procjene da su i on i Bandić u predizbornim kampanjama potrošili daleko više novca negoli su prijavili. Bandi(ti)ć je danas zbog toga (između ostalog) iza rešetaka, dok je kuhana noga debelo u novoj predizbornoj kampanji. Nakon 5 godina šuplje “nove pravednosti”, krenuo je prodavati priču o nekakvim “novim temeljima”.

“Konglomerat pogrešnih politika” namjesto srpske ratne agresije, praktična amnestija Velike Srbije i Miloševića, možda se mogao pripisati čistoj esdepeovskoj jugo-gluposti i naivnosti. Realno, nova hipoteka povijesne krivnje nam je svima visjela nad glavama, a slabo tko je imao hrabrosti plivati protiv haaške struje. Manji dio hrvatskih “Jugoslavena” su iskreni idealisti, ali većina njih izgleda ni dan danas ne shvaćaju, ili jednostavno odbijaju priznati, da im se Srbi zapravo rugaju i smatraju ih samo “korisnim idiotima”. Sjećate se kako je Tadić izvrijeđao, ismijao i popljuvao Josipovića 2011? Odbio je poziv na Dan državnosti, ali je došao na propagandno izmišljeno srpsko stratište “Šaranovu jamu”. Sretno se s Josipovićem triput cmakao izjednačavajući sustavni velikosrpski genocid u Vukovaru sa žalostnim ekscesom u Paulinom Dvoru. U lice je Josipovću slagao da će vratiti opljačkanu dokumentaciju iz vukovarske bolnice, i na kraju mu uvalio nekakav “umjetnički časopis” autora koji je Hrvate nazivao križancima papige i majmuna.

Eh… mda.

Pa onda ona bedasta tragikomedija o ustaškoj guji u Izraelu. Ustaška guja u državi kojom vlada projugoslavenska Kukuriku vlada, prepuna etničkih Srba? Ustaška opasnost u državi kojom vlada predsjednik koji na sva usta hvali “lijepe partizanske kape, poruke ljubavi i mira”, na proslavi četničkog pokolja u Srbu!? Predsjednik okružen savjetnicima tipa Budmira Lončara, osobno odgovornog za embargo UN na uvoz oružja 1991. koji je goloruku Hrvatsku praktično izručio Miloševiću; Saše Perkovića, Mesićevog čovjeka, sina jugoslavenskog udbaškog moćnika Josipa Perkovića, kojemu se sudi za jedno od niza Titovih terorističkih ubojstava hrvatskih emigranata u Njemačkoj; Dejana Jovića, “znanstvenika” koji već godinama javno žali za Jugoslavijom, četnicima tepa da su bili antifašisti, lobira da Hrvatska za primanje u Europsku uniju mora čekati Srbiju, dovodi u sumnju genocid u Srebrenici…. pobogu, mila majko, pa tko je tu vladu i tog predsjednika izabrao na vlast?

Valjda iste te ustaške guje, tko bi drugi.

Uslijedio je “slučaj Jović”. Josipovićev “znanstvenik” se malo previše zaigrao sa svojim “tezama” u posve krivo vrijeme, pred izbore, pa je završio propagandnim “smjenjivanjem” na mjestu predavača Diplomatske akademije Ministarstva izvanjskih poslova. Jadan…

Zapravo, kad malo bolje razmislite, od svih tih tipova, likova i kreatura na hrvatskoj političkoj i javnoj sceni u posljednjih 15 godina detuđmanizacije, Jović je među poštenijima i iskrenijima. On je barem javno, jasno i glasno, otvoreno i neskriveno govorio i pisao ono što zastupa – ukratko, da je Jugoslavija bila i ostala pravo rješenje, dok je neovisna hrvatska država bezveze. Čovjek jednostavno govori ono što Kukurikavci i detuđmanizatori misle, ali se ne usude reći, jer nitko za njih ne bi glasovao na izborima.

Da nema predsjedničkih izbora, Jović bi se i dalje nesmetano bavio svojim “znanstvenim analizama” na Pantovčaku. Haaškog Damoklovog mača nad Hrvatskom više nema, a trogodišnja Kukuriku vladavina pokazala se katastrofom, uvjerljivo najgorom ikad, pa Josipoviću nasušno trebaju glasovi svih naivaca. Ono, k’o pustinji kiša, ozeblom sunce, a slamčica utopljeniku.

Ako mene pitate, Cvetićaningate ga je dotukao.

Da pokušamo pobrojiti na jednome mjestu. Bivši srpski veleposlanik u Hrvatskoj Radivoj Cvetićanin u svojoj knjizi “Zagreb Indoors” (Službeni glasnik, Beograd 2012) napisao je:

“…U dva sata razgovora nismo, međutim, uspeli da dopremo jedan do drugoga. Doneo mi je svoju uobičajeno debelu hrestomatiju suđenja i presuda za ratne zločine. Devedeset i pet odsto Srbi. Potvrđuje da je izašao iz hrvatske komisije koja vodi tužbu protiv Srbije. Nije od toga pravio pompu. Kazao sam da mi prirodno cenimo taj gest…” (str. 241)

Zbog pokušaja iznošenja Josipovićevog prljavog rublja u javnost, kolumnist Šola otjeran je iz Večernjaka, a lignja se pravio lud i gledao na drugu stranu, dok god je mogao. Ali onda su detuđmanizirani haaški hadezeovci konačno smogli mrvicu hrabrosti i cijuknuli o tome u Saboru.

Pa se vraćamo na početak. Mnogo je ljudi mislilo da će Josipović na neki način opovrgnuti Cvetićanina, recimo, barem kao što je Mesić na optužbe finskog državnog odvjetništva za primanje milijuna eura mita u aferi “Patria” zavapio da ga “ustaše progone jer je antifašist”. Rata više nema, ali Srbija se prema Hrvatskoj i dalje konstantno ponaša kao politički krajnje neprijateljska zemlja, pa bi kakav naivac možda mogao povjerovati da Srbi kuhanu nogu iz nekog razloga žele diskreditirati.

No, Josipović baš ništa nije demantirao. Nego je pokušao ironizirati, kako kaže Večernjakov novinar, “oštro i argumentirano”:

“…Predsjednik je ironizirao te optužbe, jer se Mlakar pozvao na citat iz memoara veleposlanika Cvetićanina, u kojem je rekao da mu je Josipović dao uobičajeno debele hrestomatije suđenja i presuda za ratne zločine, pa je Josipović rekao što to znači hrestomatija, a to je zbirka književnih ili znanstvenih djela, te priznao da je u tri navrata veleposlaniku predao te hrestomatije, kao što je to učinio i mnogim drugim veleposlanicima i znanstvenicima. A riječ je, kako je rekao Josipović, o tri njegove knjige koje je dao bivšem srpskom veleposlaniku pod naslovom ‘Odgovornost za ratni zločin’, zatim ‘Stalni i međunarodni kazneni sud’, te ‘Odgovornost za ratni zločin’ u engleskom izdanju. Predsjednik je ironično zaključio kako su to ti tajni dokumenti koji se bez problema mogu naručiti u bilo kojoj knjižari…”

Evo kako je istu stvar prenio T-portal:

“…Vidjeli ste kako afera sa mračnih portala preselila u sabornicu. Za dokaz kako ja dilam tajne dokumente vezane za ratne zločine su naveli iz memoare bivšeg veleposlanika Srbije u RH. Rekao je kako sam mu dao uobičajeno debelu hrestomatiju, što znači 300 stranica, time je insinuirao da je toga bilo više. I jest bilo više, ja sam dao tri hrestomatije. Ne samo srpskom, nego mnogim drugim veleposlanicima, znanstvenicima, čak su i sa haškog suda to tražili. Tu hrestomatiju možete naručiti u knjižarama’, kazao je Josipović i novinarima na Veleučilištu Vern pokazao sva tri sveska…”

Da vidimo sad tu “argumentaciju”, može?

Popis Josipovićevih knjiga nije teško pronaći, a bez problema vjerujem da ih je moguće kupiti u knjižarama. Kada je tako, zašto ih je Josipović nosio Cvetićaninu? Restoran Vinodol je u centru Zagreba, tu ima cijeli niz knjižara. Zašto se Cvetićanin jednostavno nije prošetao i nabavio ih sam? Bole ga noge? I zbog čega “prirodno ceni” Josipovićevo napuštanje hrvatskog pravničkog tima? Zbog sira?

Josipović zapravo očajnički pokušava izbjeći odgovor na osnovno, najteže i najvažnije pitanje, a kako mu ga izgleda još nitko nije javno postavio, moram ja: zašto se s Cvetićaninom uopće sastajao privatno?

Ponovimo. Josipović je bio član hrvatskog pravničkog tima za tužbu protiv Srbije za genocid. Radi se o iznimno ozbiljnom i važnom međunarodnopravnom postupku u svim zamislivim aspektima, kako pravno, tako i povijesno, pa i iz čisto materijalne perspektive ratne odštete. Srbija je odgovorna za četiri rata na području bivše SFR Jugoslavije. Srbija je Hrvatskoj izravno odgovorna za oko 20.000 mrtvih, golemom većinom ubijenih u svega 4 posljednja mjeseca 1991, od toga više od polovice civili, djeca, žene i starci, iz čega je nedvojbeno da se radilo o genocidu. Srbija je Hrvatskoj neposredno odgovorna za oko 100.000 ranjenih i oko 500.000 ratnih prognanika, a prema prvim poslijeratnim procjenama, samo obična materijalna ratna šteta iznosila je tadašnjih oko 35.000.000.000,00 (slovima: trideset pet milijardi) dolara.

Zašto bi član hrvatskog pravničkog tima u jednom takvom procesu visokom srpskom dužnosniku, predstavniku suprotne, neprijateljske strane u sporu, uopće nosio bilo što? Zašto bi se s njim uopće sastajao bez znanja hrvatske države? Zamislite da ste u sudskom sporu sa susjedom i unajmite odvjetnika da vas zastupa. Spor započne, rasprava čak i završi, a vi onda saznate da se vaš odvjetnik bez vašega znanja i odobrenja sastajao s protivnikom. Kako biste reagirali?

Što biste učinili?

Vrlo je dobro poznato da se Josipović javno zalagao za nedonošenje Zakona o ništetnosti pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije, kojim su spriječena poslijeratna srpska pravna presizanja prema hrvatskim braniteljima, pa je čak prijetio i da će taj zakon dati na ocjenu Ustavnome sudu. Vrlo je dobro poznato da se Josipović javno zalagao za povlačenje hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije, jednako kao i razni drugi domaći političari i javne osobe, recimo Mesić, ministrica Pusić, odvjetnik Nobilo… a upravo sve to je i bila i ostala politika i interes države Srbije.

Srbije koja je na sve zamislive načine nastojala i nastoji minimizirati i amortizirati ratni poraz i propast Velike Srbije u Oluji 1995, pokušavajući putem snažnog britanskog utjecaja u Haagu i vrbovanjem domaćih izdajnika Hrvatskoj nametnuti novu jasenovačku stigmu “zajedničkog zločinačkog poduhvata”. Srbije koja je na isti način, beskrajnim odugovlačenjem, izmišljanjem novih uvjeta i lobiranjem, pokušala postići da Hrvatska u Europsku uniju ne uđe samostalno, nego da mora čekati Srbiju, jer bi tada otpala svaka mogućnost da se Srbiji nameću bilo kakvi uvjeti, a osobito da se poteže pitanje ratne odštete. Srbije, koja je na hrvatsku tužbu za genocid odgovorila paničnim, farsičnim, tragikomičnim nonsensom od protutužbe, a u samome procesu pred međunarodim sudom čak se i pozivala na Josipovićeve izjave i stavove.

Treba li vam još crtati? 🙂

Znam, nije uopće smiješno. Nego je za plakati.

Kako to da Josipovića nitko nije kontrolirao nakon što je otišao iz ekipe za tužbu? Kamo ide, s kim se sastaje, što radi? I kako je moguće da se sve to saznaje tek sad, iako su ti sastanci s Cvetićaninom bili još 2007, a knjiga mu je izašla još 2012? Jeste li barem sada postali svjesni, je li vam barem malo doprlo do mozga, što su nam u tih zadnjih 15 godina učinili detuđmanizatori, i u kakvom kurcu od nazovi-države mi zapravo živimo? Bez ikakve obrane svojih državnih i narodnih interesa, bez svojih tajnih službi, bez svoga identiteta, bez svoga ja?

Naravno, Cvetićanin nije htio ništa reći. Ispada da je srpski bedak slučajno provalio krticu, pa su mu u SDB-u sigurno udarili teške packe i naredili da začepi. Pa dobro, Srbima nije za zamjeriti, oni samo rade što i svi drugi u svijetu – ono što njihovoj državi Srbiji donosi korist.

A mi? Kome smo mi dali vlast?

Možda vam je promaklo, ali čak i nakon drugostupanjske haaške presude, Josipović se i dalje jednako druži, slika, smješka i besramno tulumari s Teršelićkom, Pusićem, Puhovskim i ostalom domaćom bulumentom haaških posrbica. Dokle? Mesić, Čačić, Milanović, Mandić, Goldstein, Zovak, Dežulović, Lucić, Jergović, Tomić, Frljić, jebivjetrović, petokolonašić, “agresija na Bosnu”, “zajednički zločinački poduhvat”, “Tito prije Tuđmana”, “konglomerat pogrešnih politika”, “silovane Vukovarke u homo paradu”, “građanski rat”, “krajinaši nemaju PTSP”… zanima me samo, dokle ćete se lagati, detuđmanizatori?

Koliko će vam još trebati da prvo sami sebi, a onda i urbi et orbi, priznate tko ste i što ste, koji su vam motivi i ciljevi, koje su vam želje i pozdravi? Kuda vam pogled bježi, kamo vam duša teži, što vam na srčekima leži? Da nemirno spavate u krevetu vlastitom, da se strancima ćutite u kući rođenoj, da ste već 25 godina u teškoj banani, jer ste od početka bili, i ostali… na njihovoj, srpskoj strani?

Samo niste imali dovoljno hrabrosti.

Da parafraziram legendu Ljubu Ćesića – budite već jednom ljudi, pa priznajte da ste pederi. Pokažite karte, recite što stvarno mislite i za što se stvarno zalažete. ‘Ajde! Izađite na čistac, izbori idu, pa da vidimo kako ćete se provesti.

[Rasprava]

Advertisements

Dani ponosa i slave

30. May 2012. Leave a comment

Sretan vam Dan državnosti, onaj pravi, iz vremena kada još nije bilo ni referenduma o hrvatskoj neovisnosti, ni proglašenja hrvatske državne samostalnosti, ni prolongiranja te odluke na zahtjev svijeta koji je rat mogao spriječiti… ali nije htio. O čemu pričam? Ako su vam ta pitanja prekomplicirana, prezahtjevna i preteška, obratite se ministru za Facebook i Mamića, on će sve srediti.

A dok čekate da oformi “ekspertnu skupinu” koja će opravdati njegovo krštenje jarića, donosim vam još opsežnog i teškog štiva – detaljnu analizu famoznog “Brijunskog transkripta”. Kao prigodni podsjetnik na vremena kad su ovom nesretnom državom upravljali neizmjerno bolji, spremniji i sposobniji ljudi, i to po prvi put ne iz vlastitog, nego iz pera čovjeka koji je na “Brijunskom sastanku” osobno sudjelovao.

Naravno, ovu analizu niste mogli i nećete naći u bilo kojim čitanijim novinama, na bilo kojoj televiziji ili bilo kojem drugom poznatijem glasilu u Hrvatskoj. Čak ni u dijelovima, jer se radi o perspektivi dijametralno različitoj od one medijski stvorene, umjetno preparirane i prisilno forsirane već 12 ili više godina. Ova analiza ništa ne skraćuje i ne skriva, ništa ne izbjegava, ne zanemaruje i ne vadi iz konteksta, a od čitatelja zahtijeva daleko manje truda, ahm, negoli pitanje koje je boje čarljeni rubin. Uživajte:

Admiral Davor Domazet Lošo:

Analiza “Brijunskoga transkripta”, ili Brijuni 31. srpnja 1995.

Jugoslavenska upravljana kriza, nakon što se okončala, krojačima novoga svjetskoga poretka trebala je zato da se uvijek, kad bude nužno, može reći: “Propust Europe da spriječi sukob u Jugoslaviji način je upravljanja svijetom, kakav se ne smije dopustiti u budućnosti”.

To je razlogom zašto su i prije Daytona, pretežito posredovanjem medija, počeli krajnje jednostrani prikazi događaja i činjenica o jugoslavenskoj upravljanoj krizi. Sustavnom proizvodnjom stereotipa o odgovornosti za rat i počinjene zločine uspjelo se ne samo relativizirati srpsku agresiju, nego ostvariti pristanak da su svi podjednako krivi. Prema Hrvatima, koji su u popriličnoj mjeri pomrsili račune nadzirateljima upravljane krize, otišlo se tako daleko da su generala Antu Gotovinu uguralo u trojicu najtraženijih ratnih zločinaca u bivšoj Jugoslaviji.

Za pisanje službene, ali inverzne povijesti jugoistoka Europe s kraja dvadesetoga stoljeća, jer o tome je riječ, nužan uvjet jest ravnoteža krivnje svih strana u sukobu. Dakle, nadziratelji upravljane krize, prema svojoj mjeri i kako to njima najbolje odgovara, kroje i oblikuju virtualnu prošlost da bi projicirana budućnost bila u granicama predviđenoga plana. Uostalom, to nije ništa novo.

Znano je, onomu tko želi znati, da je uz punu potporu Anglosaksonaca, velikosrpski projekt bio osmišljen tako da se otme što više teritorija, pa da se onda, nakon što Srbi dobiju što žele, na to područje pozovu snage Ujedinjenih naroda da one presude, a temelj za to bit će teritorij koji okupiraju pripadnici srpskog naroda.

U sklopu te strateške zamisli svi, ili gotovo svi Srbi prihvatili su zamisao “Velike Srbije”, pa drugo rješenje nisu ni pokušali tražiti. Ponajmanje su tragali za takvim rješenjem da se prihvati činjenica da Jugoslavije više nema, da su Srbi državljani samostalne države Hrvatske i da kao takvi sudjeluju u izgradnji njezinih institucija. Oni se ne opredjeljuju za takav pristup, nego jedino vide, jer su tako pripremljeni, da je demokratska hrvatska država zločinačka. U tome su ih podučavali ljudi poput generala Dušana Pekića, koji je početkom 1992, obraćajući se vojsci “Krajine”, ustvrdio da “oni sada rješavaju ono što su partizani prepustili riješiti u Drugom svjetskom ratu”.

Ne samo da je to bilo zastrašujuće, nego je takav pristup unaprijed isključivao svaki dijalog i razložan pristup rješavanju političkog ustroja, nakon što je postalo vidljivo da Jugoslavija ne može opstati. Jugoslaviju nije srušio Tuđman, a ponajmanje hrvatski nacionalizam, što je omiljena teza svih nepopravljivih Jugoslavena i njihovih mentora, nego je Jugoslaviju srušila zamisao “Velike Srbije”, kao što bi je također srušio i “Narodni front” admirala Mamule. Problem je u tome, a to je nadzirateljima jugoslavenske upravljane krize itekako bilo znano, što Srbi u Hrvatskoj nisu htjeli prihvatiti samostalnu hrvatsku državu. Zato su i poticani na pobunu, zato i jesu bili “remetilački čimbenik”, iako te riječi mnogima nije drago čuti.

Tko je tjerao Srbe da prihvate igru na sve ili ništa? Nitko, osim njih samih i njihove mitomanske svijesti o “velikoj veličini”. Oni su konačno sami sebi srušili taj mit, da bi bijegom, jer ih nitko nije tjerao, pokušali ponovno oživjeti mit o Srbima kao “stradalničkom narodu”. Ali, ne više o narodu koji “dobiva u ratu”, a “gubi u miru”, nego uz pomoć britanske diplomacije, prijevarom, obrnutim smjerom – “gubimo u ratu, ali dobit ćemo u miru”.

Za pisanje inverzne povijesti nadzirateljima jugoslavenske upravljane krize, matricu rata na “prostoru južno od Alpa i sjeverno od Grčke” bilo je potrebno svesti na paradigmu zločina na svim stranama. Vukovar i Srebrenica bili su više nego dokaz srpskih zločina. Planska pojava mudžahedina i njihovi zločini u središnjoj Bosni dovoljna su hipoteka za bosanskohercegovačke Muslimane. U tome mozaiku nedostajali su zločini Hrvata. Operacija “Oluja” i plan B s evakuacijom Srba mogli su se, prosuđeno je, dugoročno Hrvatima nametnuti kao krimen.

Veći dio toga plana već je ostvaren, zahvaljujući saborskom zastupnicima koji su 2000. digli ruku za to da haško sudište ima nadležnost nad oslobodilačkim operacijama “Bljesak” i “Oluja”. Od tada, više ništa nije moglo zaustaviti informacijski rat, koji će početi bjesniti prema “Oluji”, i općenito prema Domovinskom ratu. Da bi na “balkanskim poljanama smrti” mogli potpuno pobijediti krojači “novoga svjetskoga poretka”, glavne zaprjeke i smetnje ostale su i dalje nacija i nacionalna država, vjera i identitet. To u prijevodu, u hrvatskom slučaju, znači da virtualno treba pobijediti “autokrata” i “nacionalista” dr. Franju Tuđmana nakon njegove smrti.

Da bi se to moglo postići, posegnulo se za takozvanim “brijunskim transkriptom”.

Teško je nabrojiti na koje je sve načine punih deset godina taj zapis od 31. srpnja 1995. prepričavan, tumačen, kako su iz njega izvlačene rečenice, pa i pojedine riječi, da bi se pod svaku cijenu dokazao “zločinački poduhvat”. Budući da je ovo knjiga o Domovinskom ratu, razložno je da autor, sudionik sastanka Vrhovnoga zapovjednika s visokim vojnim dužnosnicima Hrvatske vojske, obrazloži svaki stav, rečenicu, pa i pojedine riječi, što su se izrekle o oslobodilačkoj operaciji “Oluja” toga 31. srpnja 1995. na Brijunima.

Političko opravdanje operacije “Oluja”

Politika i strategija hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana u stvaranju hrvatske države i u njezinoj obrani, kako se to vidjelo iz perspektive Beograda, “bila je konzistentno oblikovana, priopćena bez sustezanja, ostvarivana korak po korak, bez radikalnih promjena i lomova”. I njegov sastanak s generalima 31. srpnja 1995. u 10 sati i 50 minuta na Brijunima počinje upravo tako, jasno i bez suvišnih riječi:

“Gospodo, sazvao sam ovaj sastanak da bismo procijenili sadašnju situaciju, da bih čuo vaša mišljenja prije nego što donesem odluku o daljnjim našim pothvatima ovih dana.” Iz ove rečenice razvidno je da je hrvatski predsjednik namjeravao donijeti odluku o poduzimanju vojne operacije za rješenje okupiranih područja, i to u idućim danima, ne naglašavajući kada će to biti. Dakle, brijunski sastanak imao je isključivo vojno obilježje, stratešku razinu.

To Tuđman potvrđuje na sljedeći način: “Kao što znate, mi smo bili odlučni da pođemo u daljnje operacije, čemu je ova operacija pothvat Grahovo-Glamoč trebala također poslužiti i u odnosu na Bihać, ali i radi opkoljavanja Knina. Bili smo odlučni da pođemo u deblokadu Bihaća sa zapadne strane.” Deblokada Bihaća sa “zapadne strane” odnosila se na operaciju probijanja koridora Slunj-Bihać širine 20 kilometara, koja je bila planirana u zimu 1994. nakon prvoga srpskog napada na “zaštićeno područje” Bihaća, i koja je na snazi, kao mogućnost, ostala sve do brijunskoga sastanka, točnije do 1. kolovoza 1995. Tuđman nastavlja započetu misao i kaže: “Međutim, sada je takva situacija da su nam predstavnici Ujedinjenih naroda Akashi, Stoltenberg, sa Srbima taj razlog izbili iz ruke, jer prema tome oni povlače svoje snage s područja Bihaća. Ne će napadati, dozvoljavaju da se UNCRO postavi na te granice, kao promatranje. I to jasno da su odmah dostavili čitavom svijetu. A svaka vojna operacija mora imati svoje političko opravdanje.” Kao državnik, Tuđman je znao da vojna operacija strateške razine mora imati političko opravdanje, ne kao izgovor, nego kao logičan slijed vjerodostojnosti državne politike.

Prijedlog Akashija i Stoltenberga potpuno je išao u prilog srpskoj strani, jer se s njime u smislu operativne situacije ništa bitno ne bi promijenilo, osim što bi se srpskom vodstvu omogućilo dobivanje na vremenu “bar do listopada”. Odnosno, srpsko vojno vodstvo dobilo bi dovoljno vremena za pregrupiranje snaga, da bi se izveo planirani protuudar na grahovsko-glamočkoj bojišnici i obnovila napadna operacija na “zaštićeno područje” Bihaća. To je razlogom da je 29. srpnja 1995, dakle dva dana prije brijunskoga sastanka, formirano zajedničko zapovjedništvo “srpske vojske Krajine” i “vojske Republike Srpske”.

Odnos velikih sila prema operaciji “Oluja”

Tuđman izvođenje operacije “Oluja” promatra u odnosu političkih snaga na međunarodnoj sceni. Jasno razlučuje srpske igrače Veliku Britaniju i Francusku s jedne strane, i strateške interese Sjedinjenih Američkih Država i Njemačke, s druge strane. Zato i upozorava:

“Prema tome, mi više nemamo opravdanja da idemo u deblokadu Bihaća. Ali, čini se da bismo mogli povoljnu političku situaciju u Hrvatskoj, demoralizaciju u srpskim redovima, naklonost ljudi u Europi, jednim dijelom u Europi, ono što je sklono rješenju te krize i u korist Hrvatske, gdje imamo, znači, prijatelja Njemačku koja nas suzdržano podržava i u političkim razgovorima, ali i u NATO-u, gdje također imaju razumijevanja za naše poglede. Imamo naklonost i Sjedinjenih Američkih Država, ali do određene granice, ako ćete, gospodo, izvršiti na profesionalan način, samo pretrpjeti štete, kao što ste izvršili u zapadnoj Slavoniji u roku od nekoliko dana, to znači, molim, tri do četiri, maksimum osam dana, onda možemo računati da ćemo i politički u takvom svijetu dobiti.”

Neprijeporno je da je Tuđman govorio o političkim odnosima unutar euroatlantskih moćnih država i njihovih interesa, koji su, kao što je vidljivo, različiti, pa i suprotstavljeni. U takvu pristupu samo “zaštićeno područje” Bihaća postaje irelevantno, jer politika koja podržava Srbe želi dobiti na vremenu “bar do listopada”, a druga, koja je suprotna, želi rješenje krize, što podrazumijeva promjenu operativne situacije na terenu. Tuđman dobro prosuđuje povoljne uvjete za operaciju, kao što su hrvatsko jedinstvo i moral, ali i demoralizacija na protivničkoj srpskoj strani.

Za njega je od iznimne važnosti “naklonost” Sjedinjenih Američkih Država, koja je uvjetovana brzinom izvođenja operacije. Određena suzdržanost Sjedinjenih Američkih Država, na koju je upozorio hrvatski predsjednik, posljedica je opstrukcije Velike Britanije i Francuske, koju su one sustavno vodile, prije svega unutar NATO-a, ali i na konferencijama i sjednicama, više ili manje otvoreno podržavajući Srbiju i Slobodana Miloševića.

Političku štetu u funkciji brzine izvođenja operacije Tuđman vidi dvojako. Prvo, “brzo” znači ukloniti britansko-francuski utjecaj u Vijeću sigurnosti i možebitno izglasavanje sankcija. I drugo, svaka dugotrajnost operacije išla bi na ruku Srbiji i Miloševiću, s mogućnošću uključivanja Vojske Jugoslavije. Ne samo to, nego bi dugotrajnost značila neuspjeh, koji bi sigurno vodio zamrzavanju stanja na okupiranim područjima, u dužem razdoblju. A to bi pak za posljedicu imalo stvaranje unutarnje opstrukcije, koja je počela pismom šestorice 1993, a nastavljena je neuspjelim Mesićevim i Manolićevim pučem 1994. godine.

Totalni poraz ili zadati takav udarac da Srbi praktično nestanu

U riječima: “Ali, ako idemo ovih dana u daljnje pothvate onda Bihać može biti još samo kao izlika i sporedno.” Dakle, riječ je o sveobuhvatnoj operaciji oslobađanja okupiranih područja Republike Hrvatske pod nadzorom UNCRO-a, ne samo spas Bihaća. Zato Tuđman nastavlja: “A protivniku onda moramo nanijeti totalni poraz, jug i sjever, da se razumijemo, puštaujući istok na miru.” Razvidno je da je predsjednik Tuđman potpuno prihvatio postavke strategijske operacije za oslobađanje okupiranih područja, i to napad na strategijskom težištu kojega čine Dalmacija, Lika, Kordun i Banovina, a obranu u Hrvatskom Podunavlju. Razlog za takav plan operacije je – bojazan od uključivanja Vojske Jugoslavije. Zato predsjednik Tuđman istodobno i pita i odgovara: “Zašto pustiti istok na miru? Zato što se i ti naši prijatelji boje da ne uđe Jugoslavija u rat u cjelini, s Jugoslavijom i Rusija, pa prema tome opći rat.”

Kakvu operaciju u što kraćem vremenu, i s kojim ciljem, želi Tuđman? Njegove iduće rečenice postat će najcitiraniji dio takozvanoga brijunskoga transkripta i glavni “dokaz” za “zločinački poduhvat”, a one glase: “Riješiti, na koji način? To je sada tema naše današnje rasprave. Da nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu, da ono što ne ćemo odmah zahvatiti da mora kapitulirati u nekoliko dana.”

Nakon tih riječi, i nakon napomene da plan strategijske operacije oslobađanja okupiranih područja koji je na snazi bio do 1. kolovoza 1995. treba razmotriti i modificirati, hrvatski predsjednik prelazi na jug Hrvatske. Na pamet mu dolazi i Mostar, zato što bi srpske snage u protuudaru mogle krenuti dolinom Neretve, sve do Dubrovnika. Nakon toga malog otklona, predsjednik Tuđman ponovno se vraća na bit problema, kako poraziti “srpsku vojsku Krajine”, tako da ona kapitulira.

Zagovornici teorije o “etničkom čišćenju” u svojim pisanijama i tumačenjima nikada nisu naveli nastavak misli hrvatskoga predsjednika i slijedeću rečenicu, a koja, kao što stoji u izvorniku, glasi: “Prema tome, nije nam glavna zadaća Bihać, nego je nanošenje na nekoliko pravca takvih udara da se srpske snage više ne mogu oporaviti, nego da moraju kapitulirati.” Dakle, više je nego jasno da se riječi “da Srbi praktično nestanu” ne odnosi na Srbe kao narod, nego na “srpske snage”, i one su te koje moraju “kapitulirati”.

Tuđman prosuđuje, ako srpske snage budu brzo poražene, odnosno ako kapituliraju, Jugoslavija se neće angažirati izravno. To je hrvatski predsjednik izveo iz činjenice da je jugoslavensko političko vodstvo pozivalo međunarodnu zajednicu da osigura prestanak neprijateljstava i političke razgovore. Radi sagledavanja cjeline političke situacije, u kojoj bi se trebala izvesti strategijska operacija oslobađanja okupiranih područja, hrvatski predsjednik nazočnim je generalima smatrao potrebitim napomenuti da se njegov odgovor Yasuhsiju Akashiju temeljio na postavci “uzmi ili ostavi”. Zato ustrajava da se operacija mora zavrišti u “tri do četiri, maksimum osam dana”. Njegova napomena o odgovornosti svakog ponaosob za “ono što se dogovorimo za provedbu”, ali i o važnosti “usklađene suradnje na svim bojištima”, što je preduvjet za “uspjeh oslobađanja u kratko vrijeme”, u funkciji su dodatne motivacije, ali i upozorenja o političkoj i strateškoj važnosti operacije oslobađanja okupiranih područja. On će zato svoju opću zamisao i završiti riječima: “Da budem do kraja jasan, da bi trebalo razmisliti, da se, znači, ove snage od Grahova usmjere onda prema ovamo u ofenzivnim djelovanjima.” Vrhovni zapovjednik ovim je stavom odredio da je glavni objekt napada u strateškoj operaciji “Oluja” – Knin.

Četiri gravitacijske točke operacije “Oluja”

Da je sastanak na Brijunima 31. srpnja 1995. imao sva obilježja vojnoga sastanka najviše razine, pokazuje i slijed kojim su hrvatski visoki vojni dužnosnici obrazlagali plan operacije, te gdje, što i kako treba korigirati glede postojećega plana i već za operaciju razvijenih snaga.

Prvo je riječ od Vrhovnoga zapovjednika dobio načelnik Obavještajne uprave Glavnoga stožera Oružanih snaga.

Načelnik obavještajne uprave na strateškoj razini iznosi situaciju o mogućnostima i namjerama protivnika te daje prijedlog cjelovite napadne operacije, sukladno općoj zamisli Vrhovnoga zapovjednika. Njegovo je izlaganje počelo tvrdnjom da je opća situacija za izvođenje “radikalne operacije”, to jest sveobuhvatne operacije, a ne parcijalne, “izuzetno povoljna”. Razlog takvoj tvrdnji temeljio se na činjenici što je prodor hrvatskih snaga, pod zapovijedanjem generala Ante Gotovine, prema Grahovu, riješio jedan od četiri ključna elementa operacije za oslobađanje okupiranih područja. Naime, taj je prodor hrvatskih snaga riješio problem vezivanja snaga “vojske Republike Srpske” u Bosni i Hercegovini, uključujući i one u dubini bosanskohercegovačkoga bojišta, kao što je Istočnobosanski korpus.

Druga gravitacijska točka operacije na koju je upozorio načelnik Obavještajne uprave, jest prodor snaga Hrvatske vojske prema Hrvatskoj Kostajnici, a zatim prema Dvoru na Uni. To je bilo iznimno važno, da bi se na sjeveroistočnom području operacijskoga prostora izveo manevar takozvane “duboke operacije”, kao jednog od glavnih načela upotpunjujuće bitke ili “zračno-kopnene bitke” po vojnoj doktrini Sjedinjenih Američkih Država. U tu zamisao, ali u središnjem dijelu operacijskoga prostora, ulazio je i prodor snaga Zbornoga područja Gospić prema Ljubovu, radi izbacivanja zračne luke Udbina iz uporabe, da bi se spriječio planirani udar srpskoga zrakoplovstva na rafineriju Urinj pored Rijeke.

Treća gravitacijska točka jest onemogućavanje topničko-raketnog udara prema Zagrebu i drugim većim gradovima, jer su ti udari bili temeljno načelo srpske “Strategije realne prijetnje”. Da bi se to izbjeglo, načelnik Obavještajne uprave predlaže široki obuhvat (kliješta) oko Petrinje i u zaleđu Karlovca. Moguće uključivanje Vojske Jugoslavije na istoku Hrvatske bila je četvrta gravitacijska točka, koju je trebalo riješiti. To je bilo razlog zašto je obrazloženje načelnika Obavještajne uprave bilo ovakvo: “Kada je u pitanju istočna Slavonija i Baranja odnos snaga je sasvim drukčiji. Iz razloga što je dovedena 18. motorizirana brigada s kompletnom tehnikom iz Novog Sada, a tu su i dragovoljci, tako da ukupne srpske snage na istoku Hrvatske broje 16 tisuća vojnika, 160 tenkova i tri topničke mješovite pukovnije. Zadaća je tih snaga zauzeti mostobran u Baranji, i drugo, topničko raketni udari po hrvatskim gradovima, a u povoljnom razvoju situacije, obuhvatom iz pravca Tenje i forsiranjem Drave, odsjeći Osijek.”

Takav protuudar, upozorio je načelnik Obavještajne uprave, moguć je, samo pod uvjetom, ako napadna operacija Hrvatske vojske “traje duže” i “ako nas uspiju skinuti s mostobrana”. Dodatno je načelnik Obavještajne uprave naglasio da prodor srpskih snaga južno od Vinkovaca prema Županji nije realan, zbog čvrstine obrane Hrvatskog vijeća obrane na Orašju, ali i zbog dugog vremena za dovođenje glavne udarne snage Vojske Jugoslavije, 453. motorizirane brigade iz Šida.

Dogovor Carl Bildt – Slobodan Milošević

U obrazloženju strateške operativne situacije načelnik Obavještajne uprave upozorio je i na pripremu srpskih snaga za protuudar prema Grahovu, odnosno na mogući napad od Knina prema Biogradu na moru, uz napomenu da jačina snaga, oko 6 tisuća, ne bi trebala predstavljati problem za njihovo zaustavljanje. Ta činjenica, kao i podatak da je odaziv na mobilizaciju u “srpskoj vojsci Krajine” samo 17 posto, naveli su načelnika Obavještajne uprave da zaključi: “Dakle, realnost za operaciju je sada povoljna, s aspekta angažiranja snaga, jer će nam njihov planirani udar dobro doći, u smislu da vežemo sve njihove snage, kako na operacijskoj dubini (prostor zapadne i sjeverne Bosne i Hercegovine), tako i na okupiranim područjima, što nama ostavlja mogućnost da vrlo brzo zatvorimo ostala tri prozora ili vrata koja imaju, a zatim s već planiranim i razvijenim operativnim snagama Hrvatske vojske izbijemo u dubinu i iziđemo na granice.”

Nakon obrazloženja strateške situacije, predsjednik Tuđman iznosi poglede međunarodnih dužnosnika o političkim pogledima na razvoj situacije. Izdvaja Carla Bildta, koji je zamijenio Davida Owena na mjestu predsjedatelja za bivšu Jugoslaviju, i koji je s Miloševićem dogovorio “takvo rješenje” u Bosni i Hercegovini, “da Milošević prizna Bosnu i Hercegovinu na osnovu 2 prijedloga Kontaktne skupine”. To je značilo podjelu Bosne i Hercegovine 49 : 51, s time, da to Milošević učini “u roku od devet mjeseci”. Dogovor Bildt-Milošević podrazumijevao je i suspenziju sankcija Srbiji. Iza takva dogovora, naglasio je hrvatski predsjednik, “stoje Rusija, Francuska i Engleska”. Prema takvoj politici srpskih prijatelja i patronata, hrvatski je predsjednik dodao da su poduzeti koraci da bi “Njemačka i Sjedinjene Američke Države pružile otpor tome, jer to ostavlja otvoren problem hrvatskih područja i to je svojevrstan način pritisak na nas.”

Da bi se izbjegao mogući pritisak, jedina mogućnost, upozorio je predsjednik Tuđman, je ne dati “povoda Jugoslaviji i Miloševiću i njihovim prijateljima na Zapadu da prihvate intervenciju Jugoslavije na hrvatskom tlu”. Zato je njegov prijedlog bio – izbjeći rat s Jugoslavijom čak i pod cijenu gubljenja “dravskog mostobrana”, jer taj dio hrvatske zemlje u ovakvoj strateškoj igri nije gravitacijska točka, i ako bi se izgubio, riješio bi se u “kasnijem razdoblju”. Zaključak toga dijela rasprave bio je da je moguće uključivanje Jugoslavije i njezinih oružanih snaga na istoku Hrvatske, ali ne i izvođenje takve operacije koja bi podrazumijevala osvajanje Osijeka.

Otvaranje – zatvaranje triju vrata

Idući problem u strateškoj napadnoj operaciji za oslobađanje okupiranih područja Republike Hrvatske bilo je “zaštićeno područje” Bihaća i raskol između Muslimana u tom području, odnosno, komu će se prikloniti Fikret Abdić. O tome problemu predsjednik Tuđman više je glasno razmišljao, nego iznosio čvrst stav, pa zato kaže: “Prisiliti Abdića da stane našu stranu, jer to znači da kad Hrvatska vojska krene prema Velikoj Kladuši, tamo ne naiđe na snage, nego na Muslimane koji će stati na našu stranu.” Na to glasno predsjednikovo razmišljanje odgovorio je načelnik Glavnoga stožera Oružanih snaga general zbora Zvonimir Červenko, iznoseći da se s Fikretom Abdićem razgovaralo i da je ostao na svojim stajalištima, isključivši mogućnost njegova razgovora s Muslimanima iz Hrvatske.

Tu je dvojbu predsjednik Tuđman jednostavno riješio, rekavši: “Dobro, ostao je na svojim pozicijama, ali ako mi pođemo u ofenzivu, onda mu treba reći, ako ćeš biti na srpskoj strani, onda ćeš doživjeti poraz, a ako ostaneš neutralan i prijeđeš na našu stranu, onda imaš osiguranu o budućnost. Tu treba djelovati i vojnički i politički.” Nakon što je riješena poteškoća s Fikretom Abdićem, vrhovni je zapovjednik prešao na problem “triju vrata”, odnosno njihova zatvaranja ili ostavljanja otvorenima, da bi se izbjegle žrtve i na srpskoj i na hrvatskoj strani.

Na granici s Bosnom i Hercegovinom pružila se mogućnost otvaranja-zatvaranja “triju vrata” – Dvor na Uni na sjevernom, a Srb i Lička Kladrma na južnom dijelu operacijskoga prostora. Izbijanje snaga Hrvatske vojske na ta troja vrata bilo je predviđeno u završnici operacije. Tu zamisao vrhovni je zapovjednik komentirao ovako: “Lijepo je to rekao sada admiral – zatvoriti im preostala troja vrata, ali im ne daš nigdje izlaza da se izvuku, da pobjegnu, nego ih prisiljavaš da se bore do kraja, što nam nameće veće angažiranje i veće gubitke.” Načelnik Obavještajne uprave potvrdio je da se u planiranju operacije, da bi se izbjegli gubici i sačuvali ljudski životi, upravo tako razmišljalo, pa kaže: “Zato smo u planiranju operacije ostavili dva puta, da mogu izići… ovdje pored Srba i drugi Dvor na Uni… nećemo mi zatvoriti…”

Otrić gravitacijska točka na južnom dijelu operacijskoga prostora

General zbora Zvonimir Červenko ta je razmišljanja potvrdio i dodao da je detaljno raspravljen plan operacije i da je on “dobar”, te da su provedene “sve pripreme da možemo to učiniti”. Predložio je da operacija krene “dva dana kasnije” i da se ide na prvu etapu. Na upit vrhovnoga zapovjednika što je prva etapa operacije, načelnik Obavještajne uprave odgovorio je: “Prva etapa je zauzimanje Ljubova i stavljanje pod nadzor zračne luke Udbina. Napad snaga Zbornog područja Split i specijalnih snaga MUP-a s padina Velebita na Gračac, i stvaranje uvjeta za drugu etapu, izbijanje u Otrić.” Kao što je vidljivo, rečeno se odnosilo na južni dio operacijskoga prostora, a na sjevernom, prema obrazloženju načelnika Obavještajne uprave, značilo je “prodor snaga 1. gardijske brigade i ostalih snaga Zbornih područja sjeverno i južno od Plitvičkih jezera i otklanjanje opasnosti od raketnog djelovanja po Zagrebu.” Ta je etapa podrazumijevala prodor i izbijanje snaga Hrvatske vojske u Hrvatsku Kostajnicu.

Na upit: “Koliko bi ta prva etapa trajala?”, vrhovnom zapovjedniku odgovorio je načelnik Obavještajne uprave rekavši: “Dva dana, ne, neće više”, potom je na to dodao: “Jedan dan.” General Ante Gotovina izrazio je bojazan da snage na pravcu Velebit-Gračac nisu dovoljne i da bi trebala potpora “jačih oklopnih snaga”. Odgovorio mu je načelnik Obavještajne uprave da je planom predviđeno stavljanje pod nadzor svih strateških “vitalnih objekata” i da se na taj način stvaraju uvjeti za drugu etapu operacije. Također je naznačio da se uvođenjem 7. i 4. gardijske brigade izbija u Otrić kao ključnu gravitacijsku točku. Izbijanjem u tu točku odsijecaju se sve protivničke snage na južnom dijelu operacijskoga prostora.

Razmišljanja generala Ante Gotovine

U nastavku rasprave pojavila se dvojba koje snage pod zapovijedanjem generala Ante Gotovine idu u napad u prvoj etapi operacije, a koje su u spremnosti za odbijanje možebitnoga srpskoga protunapada na Grahovo. S obzirom da se prodorom hrvatskih snaga Livanjskim poljem i oslobađanjem Glamoča i Grahova (operacija “Ljeto-95′) u odnosu na početni plan na južnom dijelu operacijskoga prostora situacija izmijenila, general Ante Gotovina predložio je da se dijelom svojih snaga s postojećih položaja oko Bosanskog Grahova ide “od istoka prema zapadu”, to jest napadne na smjeru Dinara-Crvena zemlja, da bi se “kompletno Knin stavio pod nadzor.”

Da bi se riješio mogući srpski protunapad prema Grahovu, general Gotovina predložio je manevar “od zapada prema istoku”, odnosno, da snage pod njegovim zapovijedanjem krenu u napad prema planini Vitorogu, kao dominantnom objektu na prostoru zapadne Bosne, da bi se stvorili uvjeti za oslobađanje Jajca, i da bi se vezale snage 2. Krajiškog korpusa “vojske republike Srpske”. Njegova je ideja bila na napad odgovoriti napadom.

Naravno da bi takvo djelovanje na zapadnobosanskom bojištu, bez pomoći, bilo teško izvodljivo, pa general Gotovina predlaže uključivanje snaga Armije BiH tako da: “…dvije brigade iz sastava Armije BiH koje bi bile pridodate i operativno podređene združenom stožeru Hrvatskog vijeća obrane, ali i Hrvatske vojske. One bi imale zadaću ići sjeverno u pravcu prema Kulen Vakufu.” Raspoložive snage 5. korpusa Armije BiH general Gotovina vidi u napadu sa “sjevera prema jugu”, također prema Kulen Vakufu, čime bi 2. Krajiški korpus bio izložen dvostrukom napadu hrvatsko-bošnjačkih snaga.

Svoju ideju general Gotovina vezao je za gravitacijsku točku zvanu Otrić. Naime, on dalje kaže: “Sigurno je da bi oni orijentirali jedan dio snaga da bočno udare u snage o zbornog područja Gospić, te u pravcu Otrića.” Na temelju točnih obavještajnih podataka, a nakon što srpske snage krenu u takav napad, ideja generala Gotovine bila je da se o uvedu snage 7. i 4. gardijske brigade, koje bi obuhvatom, uz sudjelovanje snaga MUP-a, izbile u Otrić.

Razumljivo je da general Gotovina operaciju u svojoj zoni odgovornosti veže s operativnim rasporedom srpskih snaga u zapadnoj Bosni i mogućim daljnjim operacijama, jer je njegova preokupacija bila osloboditi Jajce, ali i razdvojiti snage “srpske vojske Krajine” i “vojske Republike Srpske”. On tu ideju iznosi tako da se u sudjelovanju “sa specijalnim snagama MUP-a” razbiju “glavne snage 7. korpusa, 15. ličkog korpusa”, te zatvori komunikacija Knin-Gračac i “dalje prema Bosni”, što je uvjet da se “ide prema Jajcu”, odnosno da se “izbije na planinu Vitorog”, da bi se “ostvarilo spajanje s zapadnom Bosnom, i kompletno zatvorio južni sektor.”

Panika će zavladati Kninom

U načelu, vrhovni je zapovjednik prihvatio takvo razmišljanje generala Ante Gotovine, ali i upozorio na mogući problem. Panika je bila taj problem koja je mogla nastati na srpskoj strani i zato on kaže: “Ako mi prijeđemo u opće ofenzivno djelovanje na čitavom području, u Kninu će zavladati još veća panika, nego što sada vlada.” Vrhovni je zapovjednik itekako svjestan da će napadna operacija koja je podrazumijevala izbijanje na državnu granicu izazvati paniku, jer su hrvatski Srbi dugotrajno i sustavno bili izloženi indoktrinaciji da je samostalna i neovisna država Hrvatska samo slijed one iz 1941. Isto tako, Srbi su bili svjesni što su sve učinili 1991. u osvajanju hrvatskih područja, kao što su bili svjesni da se Vojska Jugoslavije ne će uključiti, jer je Slobodan Milošević postavio uvjet da se “Republika Srpska Krajina sama brani pet do šest dana”. Slomiti volju protivnika temeljno je i najpoželjnije načelo umijeća ratovanja, još tamo od Sun Tzu Vua, i zato ono što će predložiti vrhovni zapovjednik nije, niti može biti namjera “etničkog čišćenja”.

Njegove riječi: “Gospodo, prisjetite se koliko je hrvatskih mjesta i gradova razoreno, prema tome opravdanje za akciju je njihov protuudar od strane Knina, i imam izliku udariti, ako možemo s topništvom… da se demoraliziraju do kraja.” U kontekstu političke i operativne situacije, ali i prosrpske politike Velike Britanije, Francuske i Rusije, bez koje kriza na području bivše Jugoslavije sigurno ne bi nikada eskalirala u onaj oblik kakav se dogodio 1991. u agresiji na Hrvatsku, odnosno godinu dana kasnije na Bosnu i Hercegovinu, da Tuđmanu ne trebaju mrtvi Srbi, nego živi, ali poraženi. Svjestan “tog i takvog svijeta”, Tuđman kao povjesničar zna da samo potpuni vojni poraz može na duže vrijeme zatomiti velikosrpsku ideju, da bi napokon zavladao mir na postjugoslavenskom području.

Ako se zaigra na kartu njihove samoproizvedene paranoje prema hrvatskoj državi, i ako se uspiju sačuvati srpski životi, pa i bijegom, za koji su oni prema planu B bili pripravni, značit će čistu operaciju, baš onakvu kakvu su Amerikanci postavili kako uvjet. Tuđman, ostvarenje te svoje ideje ne traži izvan okvira međunarodne zajednice, nego u suglasju s njome. “Prema tome, morat ćemo riješiti s UNCRO-om”, riječi su koje potvrđuju navedenu tvrdnju.

Koliko je Tuđman bio u pravu tog 31. srpnja 1995, pokazat će intervju generala Momčila Perišića, načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije, koji je 1997. dao novinarki Svjetalni Petrušić iz agencije “Draganjić”. Na pitanje zašto se dopustilo okruženje 30 do 50 tisuća Srba na Kordunu i zašto se nije “sve diglo na noge”, prvi čovjek Vojske Jugoslavije lakonski je odgovorio: “Pa što, s 30 do 50 tisuća pobijenih Srba, pokazali bi svijetu da su Hrvati fašisti.”

Pješatvo će ovladati Kninom, a ne topništvo

S druge pak strane, general Ante Gotovina kao provoditelj ideje, traži i predlaže rješenje za brzi pad “Krajine”. Za njega je Knin glavni objekt napada, kako to podučava doktrina zračno-kopnene bitke. On do potankosti zna operativnu situaciju i kojima snagama raspolaže. Njegove riječi: “Ako je zapovijed udar na Knin, mi ga za nekoliko sati rušimo, kompletno… mi smo 20 kilometara zračne linije od centra Knina. Snage koje idu na Knin 400 dobrih pješaka iz 3. bojne 126. pukovnije, koji su iz ovog kraja, i poznaju odlično taj kraj, a imaju razloga da se bore tu, i ovog trenutka ih je teško držati na uzdi. Prvi gardijski zdrug, koji ima 300 pješaka, koji se ovog trenutka u ovom prostoru dokazao. Specijalne postrojbe MUP-a Hrvatske i Herceg-Bosne, koje imaju 350 odličnih pješaka koji su se u operacijama pokazali kao izvanredni. Znači, mi imamo negdje oko tisuću dobrih pješaka, uvježbanih za desantiranje, znači za brzo prebacivanje na ovom teškom terenu, mi lako možemo ovladati Kninom, bez ikakvog problema.”

Ključne riječi u njegovoj prosudbi mogućnosti su “za nekoliko sati rušimo, kompletno” i “lako možemo ovladati Kninom”, imaju posve drukčije značenje od onga što im se želi pripisati. “Rušenje, kompletno” ne znači, niti može značiti, rušenje grada kao takvog i to za nekoliko sati, jer general Gotovina naprosto ne raspolaže takvim snagama, pa čak kad bi i htio. Za takvo što trebali bi mjeseci, što zorno, nažalost, pokazuje primjer Vukovara, nego Gotovinovo “kompletno rušenje” nije ništa drugo, nego brzi pad političkoga središta pobunjenih Srba. Da je tako, potvrđuje to što njegove glavne snage u oslobađanju Knina nisu topništvo i raketni sustavi nego – uvježbano pješaštvo, jer on zna da samo nazočnost “pješakove noge” znači ovladavanje glavnim objektom napada, a ne u kratkom vremenu topničko-raketno djelovanje.

Osim toga, on je zapovjednik na onom dijelu bojišta koje ima najveću specifičnu težinu. Od njega i ostalih zapovjednika predsjednik Tuđman traži uvjerenje u uspjeh, bez kolebljivosti, jer bez toga nema ni pobjede. Gotovina je upravo takav zapovjednik – izravan i koji vjeruje u sposobnost svojih vojnika.

Potrebna je smjelost

Kad je vrhovni zapovjednik stekao uvjerenje da su generali i vojska spremni i odlučni, on ponavlja svoju misao i kaže: “Gospodo generali, časnici, iako ne smijemo učiniti ništa nepromišljeno, ali treba poći od toga da smo postigli velike uspjehe, od Zapadne Slavonije, i sada u Bosni, da smo stekli povjerenje naroda, da imamo raspoloženu vojsku, da imamo potporu i dobrog dijela svjetske javnosti, i demoralizaciju protivnika, toliku da ne može biti veća. Prema tome, treba nam i smjelost.” Dakle, Tuđman zna i zato upozorava da je za uspjeh, osim općih uvjeta, nužna i smjelost, bez koje nema pobjede u bitki, a poglavito ne u onoj koja mora biti “brza i čista”.

Tuđman završnu operaciju, to jest pobjedu u ratu, vidi prije svega kao pobjedu nad onom politikom koja je podržavala Miloševića i zato kaže: “Prema tome, ništa avanturistički, ono što bismo pretrpjeli gubitak da bi postigli uspjehe. Ali ipak, mislim da nam je politička situacija toliko povoljna da moramo imati u glavi, i u Knin ući što prije.” Ulazak u Knin “što prije”, ali ne “avanturistički”, pobjeda je nad oportunitetom dijela međunarodne zajednice.

General Gotovina ovu misao vrhovnoga zapovjednika percipira tako da će povući usporednicu između Zagreba i Knina, i kaže: “Ovog trenutka, sa svih pozicija, mi vidimo, usporedimo kao Sljeme, kad vidimo Zagreb.” Za razliku od zapovjednika Zbornoga područja Splita, načelnik Glavnoga stožera Oružanih snaga general zbora Zvonimir Červenko nije bio uvjeren u brzinu izvođenja operacije i brzo oslobađanje Knina. On će tu svoju sumnju izreći ovako: “Gospodine predsjedniče, ako bih ja Anti mogao reći, da ne vjerujem da on može s postojećim snagama to učiniti, jer će vrlo brzo kroz nekoliko dana biti u poziciji da se brani.”

Cjelovito sagledavanje operativne situacije

Reakcija vrhovnoga zapovjednika na riječi generala zbora Zvonimira Červenka bila je da se situacija na bojištu sagledava u cjelini, a ne izdvojeno na pojedinim taktičkim pravcima, i zato pita: “Koje bi to bile srpske snage koje bi se mogle suprotstaviti našim snagama s područja Grahova, a i sa zapada?” Odgovor je dao načelnik Obavještajne uprave, pokazujući na zemljovidu, da je ključ operacije, kad je u pitanju područje odgovornosti generala Ante Gotovine, nadzor Otrića kao gravitacijske točke. S time se stavom složio i general Gotovina jer je kao general s najviše borbenog iskustva shvaćao da se operacija mora sagledavati u cjelini, da odnos snaga i stanje na jednom dijelu bojišta itekako ima utjecaja na drugom dijelu bojišta.

To će njegovo razumijevanje operativne situacije, u njegovu području odgovornosti načelnik Obavještajne uprave obrazložiti ovako: “Ako vi gledate samo izolirano taj dio, ali bez operativne ili strateške razine, onda to ima sasvim drukčiju projekciju. Kad kažemo snage sa zapada, odmah postavljamo i pitanje – koje snage? Ako su 4. i 7. brigada tu, kao nositelji udara, onda snage sa zapada”, obrazložio je dalje načelnik Obavještajne uprave, “smo i mijenjali, zato na ovim planovima nema 7. brigade, a sa snagama generala Markača i ostalim snagama Zbornog područja, uključujući i 2. bojnu 9. brigade, moramo izvršiti prvu etapu – zauzimanje Prezida, kao ključne točke.” General Gotovina, razumijevajući bit plana, pokazujući na zemljovidu, brzo odgovara: “Tog trenutka je još puno lakše izbiti s ove strane na Otrić”.

Ako se ne bi usvojila zamisao da 7. gardijska brigada ostane na Dinari, gdje se i nalazila, nego bi se prebacila na Velebit, kako je to prvotno u planu bilo predviđeno, bio bi to dugotrajan proces, što bi izvođenje operacije za dva do tri dana učinilo nemogućim. “Normalno je da ne dolazi u obzir”, bile su riječi načelnika Obavještajne uprave. Ostajanje 7. gardijske brigade na Dinari zahtijevalo je pojačanu topničko-raketnu potporu snagama na Velebitu, pa je načelnik Obavještajne uprave predložio da Zborno područje Split mora odvojiti dovoljne snage za potporu, jer o samo se izbijanjem u Muškovce rješava stvar, a ostali dio operacije ide već po razrađenom. General Gotovina složio se s tim prijedlogom, čime su problemi operacije, što se tiče izvedbenog aspekta, bili riješeni. To je za vrhovnoga zapovjednika bilo dovoljno, pa se on u nastavku sastanka ponovno okreće političkim problemima, koji su za njega primarniji.

Na Srbima je sljedeći korak

U prvoj rečenici nastavka sastanka, hrvatski predsjednik kaže: “Dajte da malo vidimo prvo reagiranje na ovaj moj odgovor, i na sadašnju situaciju u svijetu.” Njega, dakle, muči reagiranje glavnih čimbenika međunarodne zajednice, nakon što je uputio pismo Yasushiju Akashiju. Iznimno mu je važno mišljenje glavnoga tajnika NATO-a. To je bio razlog da ga je u tumačenju odjeka svoga pisma prvoga spomenuo, jer je on pokazao razumijevanje za hrvatske stavove i moguće postupke. Tuđman pomno analizira postupke međunarodnih čimbenika i njihovo reagiranje. Važno mu je kako postupa Richard Holbrooke, što priopćava glasnogovornik Ujedinjenih naroda, ali još mu je važnije što će učiniti srpska strana.

Zato riječi Richarda Hoolbrookea: “Tuđman je rekao da odbija pregovarati s vođama Srba, Martićem, ili bilo kojim drugim ratnim zločincem”, odnosno, riječi glasnogovornika Ujedinjenih naroda Ganesa: “Na Srbima je slijedeći korak, ako su spremni poštivati dogovor, onda ćemo vidjeti napredak”, stavlja u kontekst ponašanja generala Ratka Mladića, koji je ustvrdio da dogovor neće mijenjati njegove planove, da ponovno osvoji sve izgubljeno, što se dogodilo tijekom zadnjih nekoliko dana. Tuđman glasno preispituje sebe i nazočne, ukoliko je njegovo pismo izazvalo raskol među Srbima, pa će se zapitati: “Zašto je Karadžić dao naredbu načelniku Milovanovicu, a ne Mladiću?” General zbora Zvonimir Červenko i general Ante Gotovina i načelnik Obavještajne uprave odgovorili su da je Mladić jači, da postoje dvije struje, jedna na Palama, jedna u Banja Luci, i da su Karadžić i Mladić u sukobu. Odnosno, da je Mladić pod utjecajem Miloševića, a da je general Milovanović odan Karadžiću. Njihov raskol, istaknuto je, potvrđuje i trenutno mjesto boravka: “Mladić je u Mrkonjić Gradu, a zapovjedno mjesto Milovanovića je u Drvaru.”

Velika Britanija želi zadržati status quo

Osim srpskoga političkog i vojnoga vodstva, predsjednika Tuđmana posebno je zabrinjavala britanska politika, kao i britanski mediji, koji novonastalu operativnu situaciju na “velikom ratištu” gledaju isključivo iz svoje dioptrije, to jest jednostrano, s neskrivenim prosrpskim “osjećajima”. Važno je, povijesti radi, istaknuti osvrt predsjednika Tuđmana o tome kako Britanci i njihovi mediji kupuju vrijeme za Srbe, i vrlo umješno diplomacijom, prijevarom, nastoje predstojeće događaje okrenuti u drugom smjeru.

Predsjednik Tuđman toga 31. srpnja 1995. svojim generalima i najvišim vojnim zapovjednicima citira Reuters: “Zapanjujuća hrvatska ofenziva koja je preplavila dva grada i ogromno područje, prisilila je pobunjene krajinske Srbe da popuste u napadima na zapadnobosansku enklavu Bihać, te da pristanu na razgovor s neprijateljem. Ali, u Zagrebu hrvatski predsjednik Tuđman odbija Akashijeve prijedloge. Dogovor kojem nedostaje precizan termin za provođenje, ipak, predstavlja veliki ustupak od strane Srba. No, nije jasno da li je to samo srpska varka, da bi kupili vrijeme za pregrupiranje snaga, nakon što je na to područje stigao general Ratko Mladić.”

Iz Reutersova, ali i Associated Pressova priopćenja, koja su gotovo istovjetna, uočava se da je uzrok neuspjeha srpskog napada na “zaštićeno područje” Bihaća operacija hrvatskih snaga “Ljeto-95”, odnosno prodor prema Glamoču i Grahovu, što je Srbe primoralo na pregovore. U čemu se sastoji zla namjera britanskih medija? Umjesto da se prozovu Srbi, i oni u Hrvatskoj, i oni u Bosni i Hercegovini, zbog pokušaja većeg genocida od onoga u Srebrenici, koji se dogodio prije desetak dana, umješno se prst krivnje usmjerava prema hrvatskom predsjedniku. Hoće se reći da Srbi tobože pristaju na ustupke, ali da za tu njihovu “velikodušnost” jedino Tuđman nema razumijevanja, iako je razvidno da je to srpska varka.

Od medijske zle namjere u izvedbi Reutersa i Associated Pressa, hrvatskog predsjednika više je zabrinjavala britanska politika. Zato Tuđman glasno razmišlja o izjavi britanskog ministra obrane prije njegova odlaska u Washington. Ta je izjava imala veliku specifičnu težinu, jer je prije svega bila upućena američkom predsjedniku koji se, prema britanskom gledištu, svrstao na krivu stranu. Naime, britanski je ministar obrane Michael Portillo izjavio da će otputovati u Washingtonu gdje će boraviti 24 sata, “kako bi razgovarao o Bosni i da ne želi zvučati melodramatično, ali da hrvatska intervencija sada otvara perspektivu otvorenog rata između Hrvata i bosanskih Srba”.

Tuđman zna da Britanci žele zadržati status quo, to jest Srbima prije okončanja rata ostaviti što više okupiranoga područja. Zato on s razlogom izjavu britanskog ministra obrane o “otvorenom ratu” s bosanskohercegovačkim Srbima vidi kao namjeru zaustavljanja Hrvatske vojske da ne krene u oslobađanje okupiranih područja. Izražena bojazan o mogućnosti “otvorenog rata” prema britanskom viđenju ima dvostruki učinak. Pritisak na američkog predsjednika Billa Clintona kao posrednoga “krivca”, a još više pritisak na Tuđmana kao izravnog krivca za moguće razbuktavanje rata. U Portillovoj izjavi razvidna je još jedna omiljena britanska teza – priča o nepobjedivosti Srba.

Nastavak priče o “otvorenom ratu”

U svojoj cjelovitoj glasnoj analizi hrvatski predsjednik nakon Britanaca i njihove politike vraća se Srbima i onome što oni govore. Poziva se na vijesti “Radio Korenice” u kojima se ne izvješćuje o njegovu pismu upućenu Yasushi Akashiju, nego se “prenosi njihov prijedlog” i “spominju jedino Mladićeve prijetnje”. Mladićeve prijetnje nisu bile puka retorika porazima frustriranoga generala. One se s punim pravom mogu tumačiti kao potvrda britanske ideje – plana o “otvorenom ratu” koji bi trebala zaustaviti međunarodna zajednica. Hrvatski predsjednik uočava u čemu je bit Mladićeve karizme, pa kaže: “Da, bolji je vojskovođa, da i drzovit je, i on to koristi.”

Međutim Tuđman, koji dobro poznaje srpski mentalni sklop, ne vjeruje u veliki sukob između Miloševića i Karadžića, pa nastavlja svoje razmišljanje: “Slušajte, on kao i Karadžić i Mladić koriste to nejedinstvo Europe, Francuske, Engleske, Njemačke i Amerike, i oni su to iskoristili do maksimuma.” Ono što je Tuđmanu bitno, pače odlučujuće, za donošenje odluke o pokretanju operacije oslobađanja okupiranih područja, je srpsko gubljenje napadne moći. Njegove riječi: “Druga je stvar što oni sada nemaju snaga. Slušajte, kad oni nisu uspjeli poslije našeg “Bljeska” u zapadnoj Slavoniji da nam osvoje Oraški džep, onda je to najbolji znak, a to im je trebalo kako lijek, da bi dopustili nekakvu pobjedu, i da bi ostvarili granicu na Savi. Tako da je to znak poprilične njihove bespomoćnosti. U cjelini uzevši, što ne treba podcjenjivati, ali moramo i s tim računati, i, evo, da, ako nisu mogli s Orašjem ovladati, kako bi nas mogli ugroziti na bilo kojem području, osobito s pametno isplaniranim i odlično provedenim našim ofenzivnim djelovanjem”, potvrđuju da on zna što je srpska “ahilova peta”.

To i takvo Tuđmanovo glasno razmišljanje bilo je dodatni poticaj svim nazočnima da se zaista “pametnim planiranjem” i “odličnom provedbom” može uspješno iskoristi srpska “ahilova peta”. Za Tuđmana je svaki, pa i najmanji taktički postupak bitan, ali operativna situacija određuje kako plan provesti. To je bio razlog zašto je bez ikakve zadrške Vrhovni zapovjednik naznačio da nema prebacivanja snaga s Dinare na Velebit, nego da se postojeći njihov operativni razvoj iskoristi, i da se one usmjere prema Kninu da bi se dobilo na vremenu, i da bi operacija otpočela što je moguće ranije. U izričaju vojnog umijeća to znači “minimalnim manevrom ostvariti maksimalni učinak”.

Operacija je moguća u četiri dana

Kako neki taktički element upotpunjuje operativnu sliku na bojištu hrvatski će predsjednik pokazati na slučaju Benkovca. Nakon tvrdnje da mu ništa nije rečeno što se može u odnosu na Benkovac, upitao je: “Da li oni u Benkovcu imaju neke snage, ili su gore?” To “gore” odnosilo se na Knin. Odgovor generala Ante Gotovine bio je da su sve snage iz Obrovca, Benkovca, Đeverske i Kistanja bile na prostoru Grahova i Glamoča i da su tamo razbijene. Prema generalu Gotovini, to je razlogom da je “njihov moral nizak”, a “ofenzivna sposobnost upitna”. U brzom napadnu prema Kninu te snage ne bi imale sposobnosti za protuudar i bile bi primorane povući se u pravcu sjevera, bio je mišljenje generala Gotovine.

Zamisao je Vrhovnoga zapovjednika bila da operacija oslobađanja okupiranih područja bude brza i djelotvorna, pa je njemu bitan svaki, pa i taktički pravac ili objekt. Zato on i traži da “neke manje jedinice uđu u Benkovac”, ali ponovo se vraća na smjelost. Njegovo iskustvo demoralizacije iz Drugog svjetskog rata daje mu za pravo, jer u uvjetima kada protivnik postane svjestan da gubi, njegovo se usredotočenje isključivo svodi na postupak “kako spasiti glavu”. Odgovor generala Gotovine i načelnika Obavještajne uprave bio je da takve snage postoje i da su planom predviđene, i da se radi o snagama u obrani, koje imaju zadaću postati “snage gonjenja”, točno određenim smjerovima.

Tijek sastanka i odgovori koje je Vrhovni zapovjednik dobio uvjerili su ga da je uspjeh operacije moguć, realan i ostvariv u kratkom vremenu od “četiri dana”. Budući da je predsjedniku Tuđmanu bilo iznimno bitno da svi njegovi operativni zapovjednici i pripadnici Glavnog stožera javno kažu svoje mišljenje, ali i to da testira i njihovu uvjerenost u uspjeh, slijedilo je pitanje: “Da li ima netko od vas nekih novih prijedloga ili mišljenja, kada možemo poći u jednu takvu operaciju, sveukupnu operaciju?”

Što manje srpskih žrtava

Prijedlozi i mišljenja za vrhovnoga zapovjednika moguća su samo u sklopu već iznijete operacijske zamisli, a to je “ono što je Domazet iznio”, pa slijedom toga od operativnih zapovjednika traži: “Ali to ipak treba precizirati, koje su to točke, koji su to prvaci, s kojima moramo ovladati, da bismo protivnika kasnije potpuno dotukli, prisilili na kapitulaciju.” Da hrvatski predsjednik želi zaštiti srpske civile, a poraziti njihovu vojsku, ali s najmanje mogućim brojem žrtava, pokazuju njegove sljedeće riječi. Naime, kaže: “S tim što sam rekao, i ovo što sam kazao treba im dati izlaz, važno je da im ti civili pođu, pa će onda i vojska, i kad kolone pođu, to djeluje psihološki jedni na druge.”

General Gotovina kao časnik riječi vrhovnoga zapovjednika shvaća na jedini mogući način – što manje žrtava – i to potvrđuje riječima: “Već sada ima veliko iseljavanje civila iz Knina, koji odlaze u Banja Luku i Beograd. Znači da mi ako nastavljamo ovaj pritisak vjerojatno za neko vrijeme, neće biti toliko civila, nego onih koji moraju ostati, koji nemaju mogućnost otići.”

Sa stajališta operacijskog umijeća, manji broj srpskih civila u glavnom objektu napada a priori znači manje žrtava, ali potencijalno i manji otpor, čime se dodatno smanjuju žrtve. Da bi se izbjegle žrtve, predsjednik Tuđman traži odgovor na pitanje je li moguć udar na Knin, a da se izbjegne pogibija pripadnika UNCRO-a. Budući da su pripadnici UNCRO-a bili smješteni u takozvanoj Južnoj vojarni, na tu njegovu bojazan odgovor su dali general Gotovina i načelnik Obavještajne uprave. Prvi će reći: “Mi možemo jako precizno, ovoga trenutka, djelovati po Kninu, imamo snimke, i točno se zna to. Ovoga trenutka ni jedno oružje ne djeluje bez navođenja, neposredno se navodi”, a drugi: “Može se precizno gađati, a da nitko ne dođe pod djelovanje, malo južnije od Knina, precizno.”

Tko zauzima Ljubovo

U odnosu na važeći plan prema kojemu se napada od Dubice do Dinare, korekciju je trebalo izvršiti na južnom krilu, to jest u području odgovornosti generala Gotovine. Međutim, predsjednik Tuđman hoće potpuno jasnu sliku i zato on od operativnih zapovjednika traži i pita: “Koliko vam treba za dovršenje plana i za eventualno pregrupiranje snaga?” Odgovor generala zbora Zvonimira Červenka bio je, dva do tri dana. Prozvani general bojnik Miljenko Crnjac također se izjasnio da je riječ od dva do tri dana, ali je problematizirao moguće uključivanje snaga 5. korpusa Armije BiH, kao i pravce njegova napada.

Snage 5. korpusa brojale su oko 15 000 lako naoružanih vojnika. Napad tih snaga u dubini operacijskoga prostora bio je moguć u više smjerova. Dva su se iskazivala kao optimalna. “Zapadni”, to jest ususretno djelovanje prema Hrvatskoj vojsci na pravcu Slunja, i drugi, “južni”, koji je pružao mogućnost nastupanja uzduž bosansko-hercegovačke granice prema Kulen Vakufu. Predsjednik Tuđman tu je dvojbu riješio ovako: “Dobro, može makar fingirati djelovanje i prema zapadu i prema jugu.”

U raspravi između generala Miljenka Crnjca i Ante Gotovine, te stožernoga brigadira Mirka Norca, razriješena je dvojba “premještanja” snaga 7. gardijske brigade i zaključeno je da će ona napadati od Dinare prema Kninu, odnosno Otriću i da to nimalo ne mijenja opći plan, te da je svejedno hoće li ta brigada u Otrić doći s istoka ili zapada, nego je bitno da u tu gravitacijsku točku dođe.

Na pitanje vrhovnoga zapovjednika: “Tko zauzima Ljubovo?”, odgovorio je, naravno, zapovjednik Zbornoga područja Gospić, stožerni brigadir Mirko Norac, jer se ta gravitacijska točka nalazila u njegovu području odgovornosti. Odgovor koji je stožerni brigadir Norac dao može se svesti na dvije bitne odrednice. Snage za napad dovedene su u očekujuće područje i potrebna su dva dana za spremnost snaga. Dvojba je nastala oko glavnog i pomoćnoga pravca napada. Vrhovni zapovjednik sugerirao je da glavne snage Zbornoga područja Gospić budu usmjerene prema Kninu i Korenici, a pomoćne prema Bihaću.

Da bi se uskladile razlike koje su se pojavile između stožernoga brigadira Mirka Noraca i generala Mladena Markača, u raspravu se uključio i prof. dr. Miroslav Tuđman, naglasivši da u odnosu na opću zamisao i plan operacije, nisu potrebne korekcije koje bi zahtijevale znatniju pregrupaciju snaga ili mijenjanje pravca napada. “Ne treba bitno korigirati plan”, bile su riječi načelnika Obavještajne uprave, odnosno “nema promjene zadaće”, kako se izrazio general Markač, što je značilo da razlika u pristupu izvođenja operacije više nije bilo.

Operacija da, ali žrtve ne

Vrhovni zapovjednik u ovom dijelu rasprave nekoliko je puta upozorio na rastroj u srpskim redovima i mogućnosti panike, čiji će rezultat biti napuštanje okupiranih područja. On pritom podučava i kaže: “Psihološki utjecaj pada pojedinih mjesta veći je negoli da dva dana tučeš topovima”, odnosno, “shvatite, gospodo, da je situacija u njihovim redovima takva, pa oni su napustili Glamoč, a kakva će tu situacija biti nakon pobjede Hrvatske.”

Predsjednika Tuđmana, pored demoralizacije Srba, zaokupljaju i razne dezinformacije koje su se sustavno širile. Jedna od njih je kako su američki visoki vojni dužnosnici pomogli u planiranju oslobodilačke operacije “Oluja”, a druga da su zrakoplovi NATO-a djelovali u dubini okupiranog područja po gravitacijskim točkama, kao što su Ćelavac, Bunić, Petrova Gora. Evo što će vrhovni zapovjednik, tri dana prije negoli će operacija početi, o tome reći: “Još su glupi pa govore kako Hrvatsku vojsku vode američki generali i NATO-vi avioni.” Te dezinformacije, koje se i petnaest godina kasnije ponekad pojave u medijima, i koje zastupa poneki umišljeni povjesničar tipa Tvrtka Jakovine, jednostavno su sredstvo za umanjivanje značaja hrvatskog vojnog umijeća i sposobnosti hrvatskih generala.

Što manji broj žrtava, temeljna je preokupacija predsjednika Tuđmana. Njegovo razmišljanje “samo mi ne smijemo dopustiti grešku da nam negdje, razumijete, nanesu neke nepotrebne gubitke” može se svesti na krilaticu – “operacija da, a žrtve ne”. Odabir vremena početka operacije uvjet je njezina uspjeha. Najsvrhovitije je, podučava vojno umijeće, napasti protivnika na “donjoj granici njegove spremnosti”, a za operaciju “Oluja” početak kolovoza bio je upravo taj trenutak. Potvrdile su to i riječi načelnika Obavještajne uprave: “Sve snage što su oni pripremili u najpovoljnijim uvjetima ne mogu se angažirati prije 4 do 5 dana. Prema tome, mi imao dva dana za pripremu, tri dana smo ispred njih.”

Srpski patrijarh u Kninu

Složivši se da je to taj trenutak za početak operacije, sudionici sastanka potom prelaze na razmatranje mogućnosti obmanjivanja, da bi se protivnik prikazao tako da je on taj koji je prvi krenuo u napad, a prije svega da bi se maskirali pravci napada, i da bi što kasnije otkrile namjere snaga Hrvatske vojske. Bilo je više prijedloga. General Mladen Markač predložio je “napad diverzanata prema Maslenici, odnosno prepad na prometnicu Karlobag-Starigrad”. Ideja načelnika Obavještajne uprave sastojala se u tome da se simulira srpski napad zrakoplovstvom, da bi se “maskirali svi naši pravci”. Predsjednik Tuđman predložio je “protunapad na Grahovo”, prema načelu “naši su odbacili i idu naprijed”. Njegov je prijedlog bio da se slično provede i sjeverno od Velebita, to jest “gore na sjeveru u odnosu na Kostajnicu”.

U već opuštenoj atmosferi brzo se prelazio s teme na temu. Nakon što je general bojnik Vladimir Zagorec napomenuo da mi “moramo negdje ostaviti džep gdje će oni pobjeći”, spominjući Dvor na Uni, to je ponukalo generala Gotovinu za komentar. Prisjetio se da je srpski patrijarh održao liturgiju u Dvoru na Uni, te da je trebao ići na Banovinu, ali je promijenio odluku i došao u Knin. Na pitanje predsjednika: “Je li istina da je Arkan s njime?”, odgovor generala Gotovine glasio je: “Da, oni ga čuvaju, gospodine predsjedniče.”

Preokupacija generala zbora Zvonimira Červenka bila je možebitno topničko-raketno djelovanje po Osijeku i gradovima istočne Hrvatske. A ako se to dogodi, što učiniti u tom slučaju. Predsjednik Tuđman ponovio je već izneseni svoj stav rekavši: “Ponovno ponavljam, ne smijemo se dati isprovocirati da mi damo povoda Jugoslaviji da stupi u rat, razumijete!” Potom je nastavio da bi bilo nerazumno istodobno ići u oslobađanje hrvatskog Podunavlja, jer bi time izgubili podršku onih prijatelja koji nas podržavaju suzdržano. “A ako djeluju po Osijeku”, nastavio je predsjednik Tuđman, “oni će se iskompromitirati politički pred svijetom, a što bismo mi mogli tući, neko selo?”

Odluka od golemoga povijesnoga značenja

Glasno izrečena misao: “To jedino ako možemo udariti po nekoj bateriji, ne ništa drugo”, bila je uvod u  predsjednikovu prosudbu o političkim i drugim implikacijama jedne strateške operacije. On je o tome ovako govorio: “Gospodo, znate, ta odluka da idemo ima i svoje političke i gospodarske i financijske i druge strane. Znači, ona nas košta izravno, a mobilizacija i sve to skupa, neizravno, a također izravno, vjerojatno da neće samo biti povećanja turizma, negoli će i ovi koji su tu otići. Znači, idemo da onda riješimo jug i sjever, razumijete. Prema tome sljedeće godine ćemo imati Hrvatsku i turizam, a isto tako oslobađamo snage da krojimo granice Hrvatske u Bosni, razgraničenje. Prema tome, to što sada odluke koje donosimo i provedba tih odluka je od golemog povijesnog značenja”.

U ovoj predsjednikovoj misli sublimirano je sve njegovo političko, vojno i strateško umijeće. Učiniti ono što će moći podržati “prijatelji na Zapadu”, prije svega Sjedinjene Američke Države, osloboditi okupirana područja u strategijskom središtu, Dalmacija, Lika, Kordun i Banovina, izbjeći uključivanje Vojske Jugoslavije u rat na istoku zemlje, te osloboditi snage koje će u Bosni i Hercegovini prisiliti Srbe na pregovore, to jest osloboditi dio bosanskohercegovačkoga područja radi razgraničenja, onako kako je to predvidjela međunarodna zajednica, znači cjelovito poimanje rata.

Budući da se sve odigralo upravo onako kako je to Tuđman 31. srpnja 1995. predvidio, njemu se uistinu može pripisati da je “majstor umjetnosti strategije”. U toj činjenici i leži razlog, zašto oni, koji nisu u međunarodnoj zajednici “prijatelji” Hrvatske, nastoje, ne birajući sredstva, diskreditirati ga, a ne odati mu priznanje koje s pravom zaslužuje.

Topničke granate logistički problem

Nakon što je vrhovni zapovjednik u političko-vojnom pristupu, više nego jasno, iznio što je opći cilj operacije “Oluja”, general zbora Zvonimir Červenko problematizirao je važno pitanje, a to je logistička potpora. Proziva generala Vladimira Zagorca da li je “on u stanju logistički podržati sa svim sredstvima koje mi tražimo”. “Logistički možemo podržati jedan dio”, bio je odgovor generala Zagorca. Ono što je prema generalu Zagorcu bilo logistički problematično, topovske su granate. Naime, “utrošak streljiva bio je Glamoču i Grahovu relativno velik”, ustvrdio je general Zagorec, pa je iz toga razloga zamolio “sve zapovjednike da se obrati pažnja na utrošeno streljivo u ovim operacijama”, jer u pričuvi streljiva ima “za nekih pet dana” borbenih djelovanja. General Gotovina, imajući najviše borbenog iskustva, ustvrdio je da se u napadu najviše troše tenkovske granate, a ne topovske, poglavito ne kalibra 130 i 122 milimetra.

O racionalnom, odnosno neracionalnom trošenju streljiva, koje je za jednu operaciju strateške razine itekako važan čimbenik, prije svega zbog mogućih nepredviđenih komplikacija i dužine trajanja operacije, Vrhovni je zapovjednik upozorio: “Gospodo, ja sam pred svima vama, a posebno pred nekim tu generalima, govorio da u čitavom tom svom ratu trošimo streljiva kao da smo Rusi ili Amerikanci. Prema tome, više se služiti s manjim jedinicama, diverzantskim djelovanjem i s iznenadnošću, udarom manjih snaga, pješačkih, pa i ovim helikopterskim, odnosno vrtoletnim desantima tamo gdje se ne očekuje, ali se može postići daleko veći učinak. Jasno je kad bismo imali dovoljno, onda bi i ja bio za to da najprije sve uništimo s granatiranjem, pa da onda krenemo.”

U kontekstu udara manjih snaga, diverzantskoga djelovanja i helikopterskoga desantiranja riječi “uništiti granatiranjem”, ne odnosi se ni na što drugo, nego na postrojbe i vojnu infrastrukturu protivnika. Da je tako, potvrđuju riječi vrhovnoga zapovjednika koji na riječi generala Zagorca “molim sve da smanje, da se ide puno realnije”, kaže: “Poveži međusobno, tamo gdje treba dati, treba dati, a svi vi, znači, ne razbacivati nego štedjeti.” Načelnik Obavještajne uprave na temelju iskustava iz operacija na Dinari i zapadnoj Slavoniji potvrđuje da bitku rješavaju manje modularne pješačke snage, uz potporu oklopnih snaga, a ne pješaštvo uz snažnu topničko raketnu potporu. Zato kaže: “Gospodin ministar (Šušak) zna taj prostor (Dinara), tu su bunkeri bili tako utvrđeni da smo mi slali pješaštvo, a da smo išli frontalnim udarom, imali bismo stotine mrtvih…”

Moralna snaga odlučujući čimbenik pobjede u ratu

Nakon kratkog osvrta na plaćanje naoružanja i opreme koje će se riješiti s predsjednikom hrvatske Vlade, predsjednik Tuđman vraća se na promidžbu radi jačanja morala Hrvatske vojske, ali i slabljenja morala na protivničkoj strani. Njegov je prijedlog bio da se iskoriste uspjesi iz operacija “Ljeto-95” i objavi broj poginulih srpskih vojnika, te da se prikaže i zarobljena tehnika. “Ante Gotovina mi kaže da su imali 317 mrtvih… javite i objavite to, 300, 350, pokažite ta tri tenka koja ste zarobili i koja su u uporabi”, bile su predsjednikove riječi. Te je brojke upotpunio načelnik Obavještajne uprave rekavši: “Sama grahovačka brigada priznaje 400 izvan stroja, što mrtvih, što ranjenih”, te da je Hrvatsko vijeće obrane “popunilo treću brigadu s topništvom koje je zarobljeno”.

Predsjednik Tuđman zna da je moralna snaga odlučujući čimbenik pobjede u ratu. Njemu nije nepoznato da pothranjivanje mita o srpskoj moći i srpskoj nepobjedivosti od određenih čimbenika međunarodne zajednice, posebno od Velike Britanije i njezinih satelita, ima za cilj održati stanje status quo. Pokazati zarobljenu tehniku i obavijestiti javnost o srpskim gubitcima znači početak rušenja toga mita. Zato će u nastavku predsjednik reći: “To dajte radi poboljšanja klime u našim redovima, razumije se i u njihovim, i u svijet. Gledajte, taj svijet, čak i naši prijatelji, oni su sve do naših akcija robovali nekoj ideji da su Srbi toliko nadmoćni da smo mi bespomoćni. Od Maslenice, pa nadalje, otkaza UNPROFOR-a, stalno su me upozoravali – doživjet ćete poraz. Sada smo ih malo uvjerili, ali dajte te podatke, tenkove, te topničke baterije, gubitci. Znači, od danas, sutra, prekosutra to ponavljati na televiziji, na radiju i ovo da oni napadaju, da pokušavaju to napadima, da je samo manevar njihovo izvlačenje, da nisu napustili područja koja su osvojili u Bihaću.”

“Vrata života”, a ne vrata “etničkog čišćenja”

Predsjednik Tuđman bio je svjestan da bi djelomična pobjeda nad Srbima bila “Pirova pobjeda”, jer bi mu bilo teže uvjeriti prijatelje u snagu Hrvatske vojske, nego neprijatelja i osporavatelje. On zna da samo potpuna pobjeda znači pobjedu, sve drugo je nepotrebno izlaganje pritiscima, inverziji i destrukciji. Više od četiri godine rata predugo je za jednu mladu državu, da bi ona u pruženoj prilici odustala od velike pobjede. Medijski prikaz zarobljene tehnike i srpski gubitci imali su samo jedan cilj, kojega je Tuđman i glasno izrekao – jačanje morala na vlastitoj strani i demoralizacija na protivničkoj.

Otvaranje prolaza Srbima za izvlačenje, kao što je već rečeno, ima samo jednu svrhu, protivniku ostaviti slobodu izbora – otići ili ostati. Odlazak znači veća demoralizacija srpskih snaga, ali što je još bitnije, manje žrtava. Kada i gdje Srbima ostaviti “vrata otvorena”, bila je dvojba. Ona se iskazala u pitanjima: “Da li da se na radiju prenosi poruka koji su im putovi otvoreni za izvlačenje?”, i: “Da li možemo objaviti da im se da do znanja da se tu izvlače civili?” Ali i u prijedlozima: “Da, reći da prolaze civilnim automobilima”, ili: “Trebalo bi reći, ne da su im otvoreni, nego da je opaženo da se civili izvlače tim i tim putovima.” I ta pitanja i ti prijedlozi, kako se to izrazio prof. dr. Miroslav Tuđman, bili su u funkciji “da imamo što manje posla”.

A imati što manje posla u operaciji strateške razine, znači imati što manje izravnih bitaka, a time i što manje mrtvih. U tome je sva tajna “otvorenih vrata”. Nužno je napomenuti da je u cijeloj priči o “otvorenim vratima” ključna riječ izvlačenje. Pružiti nekome mogućnost izvlačenja ne može značiti ništa drugo, nego da se dotičnom sačuva život. Zato i Srb, i Donji Lapac, i Dvor na Uni, samo su “vrata života”, a ne vrata “etničkog čišćenja”, kako se to nastoji prikazati već punih petnaest godina.

Gravitacijska točka Otrić, Ćelavac i Bunić

Nakon što su “vrata života” prihvaćena kao optimalno i poželjno rješenje, jer se time uklanja izgovor za uključenje Vojske Jugoslavije, ministar Gojko Sušak ponovno se vraća na gravitacijsku točku zvanu – Otrić. U razmjeni mišljenja između generala Markača, generala Gotovine, ministra Suška i predsjednika Tuđmana, prevladao je stav da je za operaciju potrebno četiri dana i da snagama generala Mrkača nije potrebno ulaziti u Otrić jer će to učiniti snage pod zapovijedanjem generala Gotovine. “Ne treba se spajati. Ovo je Otrić on (Markač) je u Gračacu i stvar je riješena, to je cilj operacije”, riječi su generala Gotovine, kojima je kraju privedena dvojba oko gravitacijske točke zvane Otrić.

Načelnik Glavnog stožera potom problematizira kako i u kojoj fazi uništiti protivnički sustav veza. Odgovor, što je samo po sebi razumljivo, dao je načelnik Obavještajne uprave, rekavši: “U prvom udaru, to bi bio početak operacije, ide se na zapovjedno mjesto 18. brigade u Buniću, što stvara uvjete za izbijanje na Ljubovo. U istom udaru je i Ćelavac. Na Ćelavac idemo iz razloga što ostavljamo dio veza između Knina i Petrove gore da ih slušamo. To idemo zrakoplovstvom. Uništavanjem Ćelavca skidamo mu sve operativne i taktičke veze na prostoru 7. i 15. korpusa. Nakon toga, kada krene operacija sjevernog dijela, idemo na Petrovu goru, ostavljamo Zrinsku goru, tako da samo taj jedan dio veza slušamo, i na kraju završava se sa Zrinskom gorom.”

Na takvo obrazloženje načelnika Obavještajne uprave nije bilo nikakvih primjedbi ni dodatnih pitanja, pa je predsjednik Tuđman prešao na problem srpskih raketnih snaga, koje bi mogle biti uporabljene po Zagrebu i ostalim većim gradovima. Odgovor je ponovno dao načelnik Obavještajne uprave. Obrazložio je da se neće ponoviti ono što se dogodilo u operaciji “Bljesak”, kad je sustavom “Orkan” gađan glavni grad Zagreb. To je uvjerenje bilo temeljno na informaciji o točnom položaju raketa za lansiranje iz sustava “Orkan”, koje se nalazilo u mjestu Maja, a koje će početkom operacije biti neutralizirano ili topništvom, ili zrakoplovstvom.

Udar na srpsku vojsku, a ne na civile

Zadovoljan odgovorom, vrhovni zapovjednik izrazio je želju da bi “rado vidio vrtoletni desant na nekakve točke koje su važne, a gdje nemaju velike snage”. Odgovorio je general Gotovina, rekavši: “Imamo to u planu, ubacivanjem grupa sa helikopterskim desantom mi zauzimamo glavne vrhove, i tu omogućavamo prodor inženjerije i iza inženjerije, protuoklopne snage.” U nastavku obrazloženja, general Gotovina iznosi koji će taktički postupak biti primijenjen da bi snage u napadu što brže izbile u Otrić. Doslovno kaže: “Da izbijem direktno sa cestom na Otrić. Znači, prvih 24 sata služimo se samo pješaštvom, topničkim udarima i desantiranjem u prostoru. Tu na ovoj karti to možete vidjeti. Poslije kada oslobodimo snage, onda možemo desantirati unutar Ravnih kotara.”

Predsjednik Tuđman pokazao je zanimanje za mogućnost helikopterskoga desanta na kninsku tvrđavu, da bi se zaštitili pripadnici UNCRO-a. Međutim, zbog nedostatka helikoptera, od te se ideje odustalo. Saslušavši sve ideje i prijedloge, vrhovni zapovjednik riječima: “Ovih dva dana pregrupirajte, ali i odmorite vojsku”, praktično će izdati zapovijed za operaciju “Oluja”.

No, tu nije bio kraj razmatranja napadne operacije za oslobađanje okupiranih područja pod nadzorom UNCRO-a. Naime, ministar obrane Gojko Šušak postavio je pitanje: “Gospodine predsjedniče, mi smo sagledali što bi mi napravili, a sada ostaje ono, što ako?” Ministrovo “što ako” odnosilo se na srpsko bombardiranje Osijeka i Vinkovaca, koje bi moglo prouzročiti kretanje hrvatskih izbjeglica prema Zagrebu. Njegov je prijedlog bio da Vlada uspostavi stožer koji će organizirano prihvatiti te izbjeglice.

Predsjednik Tuđman nije razumio odmah na koje izbjeglice ministar Šušak misli, pa izgovara ključne rečenice koje ruše sve teze o “prekomjernom granatiranju” da bi se srpsko pučanstvo zastrašilo i nagnalo u bijeg. One glase: “Sazovi s predsjednikom Vlade jedan uži stožer za to. Sa vojnog gledišta zadaća, samo udar po njihovim bitnicama.” Dakle, predsjednik Tuđman i u onome što se naziva podsvijest, kao prioritetnu zadaću, vidi udar na srpsku vojsku, a ne udar na civile.

Ministar Šušak, koji je upoznat sa srpskom Strategijom realne prijetnje, koja se temelji na raketno-topničkim udarima po svim gradovima na slobodnom dijelu Republike Hrvatske, uključujući i glavni grad Zagreb, ispravlja predsjednikov “krivi spoj”. Zato će reći: “To znam, ali govorim ako oni počnu granatiranje, mi ćemo imati na stotine izbjeglica. Panika se može stvoriti, oni ga mogu tako granatirati da stampedo nastane preko noći.” Odgovor predsjednika bio je da ih se zaustavi “na području Đakova”, i da se ne dopusti “da idu dalje”.

Prijedlog psihološke operacije

Ministra obrane posebno je mučilo moguće ponašanje pripadnika UNCRO-a. Naime, on se pribojavao njihova nerazumnoga postupka, to jest da oni počnu bojno djelovati. S obzirom na iskustvo iz operacije “Medački džep”, Kanađane je označio kao moguće aktere takva postupka. Zato ministar predlaže da se zapovjednicima daju jasne upute, odnosno, da se formira posebni stožer za odnos s UNCRO-om i da se odredi stalna osoba za kontakt.

Idući problem za ministra obrane bile su mogućnosti muslimanskih snaga u “zaštićenom području” Bihaća, ali i nepredvidivo ponašanje muslimanskih vođa, poglavito Fikreta Abdića. Pod upitnik je stavio mogućnost odvajanja dviju brigada 5. korpusa Armije BiH kojima bi zapovijedao general Ante Gotovina. I ne samo to, nego je izrazio i opravdanu sumnju da bi one mogle biti spremne za “dva dana”. Uporaba tih dviju brigada prema Kulen Vakufu otvorila bi mogućnost, smatrao je ministar Šušak, da Abdić isprovocira da bi onemogućio njihov napad. Svoje je postavke temeljio na činjenici da Abdić ne zapovijeda snagama takozvane “Autonomne oblasti Zapadna Bosna”, nego da njime zapovijedaju Srbi. On doslovno kaže: “Ali ne zapovijeda Abdić jedinicama, nego Srbi, predsjedniče.” Predsjednik Tuđman tu je dvojbu riješio ovako: “Abdiću treba prenijeti moju poruku, ne da samo ostane neutralan, nego da surađuje sa hrvatskim snagama”, odnosno, “neka se Abdić, znači, tih Srba rješava.”

Međutim, prijepor je nastao o mogućnosti i načinu uključivanja snaga 5. korpusa Armije BiH na pravcu prema Kulen Vakufu. To je bilo važno za generala Antu Gotovinu, da ne bi morao odvajati veće snage za zaštitu boka svojih napadnih snaga od možebitnog protuudara 2. Krajiškoga korpusa “vojske republike Srpske”. Dakle, uspjeh snaga Zbornoga područja Split u napadu izravno je bio vezan za protuudar srpskih snaga, bilo da je riječ na pravcu prema Glamoču i Grahovu, odnosno na pravcu prema Benkovcu i Biogradu na Moru. Taj se problem poglavito mogao javiti u situaciji ako bi Srbi odvojili znatne snage s opkoljenoga “zaštićenoga područja” Bihaća, te ih preusmjerili na navedene pravce. Prema prof. dr. Miroslavu Tuđmanu, koji se uključio u diskusiju, problem srpskoga protunapada mogao se javiti četvrtoga dana operacije.

Da bi se riješio taj mogući problem, ministar Gojko Šušak predložio je izvođenje psihološke operacije, odnosno bacanje letaka po Benkovcu i Obrovcu, u kojima bi bili napisani pravci izvlačenja, radi proizvođenja “pomutnje” među vojskom i civilima.

Kao spriječiti protuudar srpskih snaga

Predsjednik Tuđman prijedlog ministra obrane Šuška o “pomutnji” među Srbima smatrao je prihvatljivim rješenjem. Zato on predlaže: “Jedan letak ovako, znači opće rasulo, pobjeda Hrvatske vojske uz podršku svijeta itd. Srbi, vi se već povlačite preko itd, a mi vas pozivamo da se ne trebate povlačiti, mi vam jamčimo… znači na taj način im dati put, a jamčiti tobože građanska prava itd.” Ako se žele pravilno i istinito razumjeti ove predsjednikove riječi, one se isključivo moraju promatrati u sklopu operacije oslobađanja okupiranih područja, a ne kao politički stav hrvatskoga predsjednika o takozvanom “rješenju srpskoga pitanja”. Njihovo utemeljenje, dakle, nije u političkom, nego u vojnom području. U konkretnom slučaju riječi “protuudar srpskih snaga” i “pomutnja među Srbima” u funkciji su sprječavanja namjere neprijatelja, u uvjetima kada se nema dovoljno snaga za napad. Zato je više nego racionalno rješenje izazvati pomutnju unutar neprijateljskih redova. To prastaro načelo vojnoga umijeća homo bellicusa prati od trenutka kad je u svoje ruke uzeo prvo oruđe.

Šuškova “pomutnja” radi sprječavanja srpskoga protuudara na pravcu Knin-Benkovac-Biograd na Moru i u Tuđmanovoj interpretaciji znači izazvati kod Srba dvojbu – otići ili ostati. U matrici “da” ili “ne”, Srbi koji žele otići imaju slobodan put, a oni koje ostaju “građanska prava”. Prijeporne’ riječi “jamčiti tobože građanska prava”, toliko mile teoretičarima “udruženog zločinačkog pothvata”, u danom kontekstu oslobodilačke operacije, jednostavno znače drugi krak njihaljke psihološke operacije. Riječ “tobože”, kao što je već rečeno, ne odnosi se na postizavanje političkoga cilja bilo javnoga ili tajnoga, nego ona u sklopu s riječima “građanska prava” ima svrhu izazvati kod Srba dvojbu: što činiti. Postići kod protivnika stanje u kojemu se mora zapitati “što činiti” znači ostvariti pomutnju, koja više ili manje blokira donošenje racionalne odluke, a neprijatelja primorava da odgodi neki unaprijed pripremljeni plan, ili da odustane od njega.

Da je “pomutnja” u srpskim redovima bitna za brzo izvođenje operacije potvrđuje i daljnji tijek rasprave. Prof. dr. Miroslav Tuđman predložit će da se za slanje poruka Srbima nužno rabe elektronski mediji i kaže: “Bolje je ići preko radija i televizije.” S tim se prijedlogom složio i predsjednik Tuđman, uz napomenu da treba ići s porukama “preko radija i televizije, ali i s letkom”.

Ministar Gojko Šušak posebno je nastojao da se letci “bace među njih”, jer bi to imalo velikog psihološkog učinka, jer bi to značilo “biti nad njima”. Te ministrove riječi bile su posljedica učinka letaka koji su 28. lipnja 1995. tijekom mimohoda srpskih snaga na poligonu Slunj, bačeni iz bespilotne letjelice. Ti su letci, na vrhuncu “svečanosti” pali na samu svečanu tribinu, što je izazvalo veliko uznemirenje svih nazočnih.

Do četvrtka neka sve bude spremno

Budući da se predsjednik Tuđman složio s ministrovim prijedlogom, prešlo se na razmatranje uspostave promidžbenoga stožera, kao i odabira mjesta gdje će za vrijeme operacije boraviti vrhovni zapovjednik. Oko uspostave promidžbenoga stožera nije bilo dvojbi, jer je on već postojao. Naime, stožer koji je bio uspostavljen u Posušju za operaciju “Ljeto-95”, trebalo je samo premjestiti u Zagreb.

Za mjesto boravka vrhovnoga zapovjednika razmatrane su dvije mogućnosti – Brijuni ili Zagreb. Brijuni su otpali zato što bi se predsjednikov boravak na njima mogao zlonamjerno tumačiti, u smislu “vojska gine, a predsjednik planduje”. Sam se predsjednik složio da Zagreb bude mjesto odakle će zapovijedati, jer je to “apsolutno politički bolje”, jer će “tamo biti ambasadori”, koji su, kako je to ministar obrane rekao, “svoje obavili”, pa “će ostati”.

Nakon što je određeno mjesto odakle će vrhovni zapovjednik zapovijedati operacijom oslobađanja okupiranih područja Republike Hrvatske pod nadzorom snaga UNCRO-a, ministar će obrane zaključiti: “Kada se sve uzme u obzir, gospodine predsjedniče, moja prosudba je da prije petka mi ne možemo krenuti.” To je značilo da za završne pripreme ostaju četiri dana.

Potom je slijedila mala “prepirka” između načelnika Glavnoga stožera generala zbora Červenka, te predsjednika Tuđmana i ministra Šuška. Prijepor je bila prva faza operacije. Ali, brzo je zaključeno da se više nema što raspravljati, jer se “ide do kraja”.

U završnici sastanka ministar obrane pokrenuo je raspravu o mogućim provokacijama, koje bi bile prikazane kao da ih je izvela srpska strana, a koje bi bile uvodom operaciji. Prihvatio se prijedlog da se one izvedu u zoni odgovornosti generala Mladena Markača i stožernoga brigadira Mirka Noraca. Prvome je zadaća bila ubacivanjem izvidničko-diverzantske skupine isprovocirati topničko djelovanje protivnika, a drugome simulirati protivničko topničko-raketno djelovanje po Gospiću, koje se treba izvesti “sutra ili prekosutra”, to jest 1. i 2. kolovoza 1995.

Nakon što su razmotrene “provokacije”, prije samog kraja sastanka Vrhovni će zapovjednik reći: “Onda ćemo, gospodo, ovako, u četvrtak (3. kolovoza 1995.) ja ću doći u Zagreb, reći ću i Šariniću, bit ćemo u Zagrebu, pregovori će se voditi u Ženevi u četvrtak, a vi dotle sve pripremite.” “Sve pripremiti” značilo je odmor razvijenih snaga, ali i sastanak operativnih timova Glavnoga stožera i operativnih zapovjednika radi usklađivanja operacije “po vremenu i prostoru”. Nakon što se s tim prijedlogom složio i vrhovni zapovjednik, dogovoreno je da vrijeme zajedničkoga sastanaka bude u srijedu 2. kolovoza 1995. u 10 sati.

Pregovori u Ženevi neće donijeti nikakvih rezultata

Na samom kraju ,Brijunskog sastanka’ predsjednik Franjo Tuđman vraća se na poglede i moguće postupke međunarodnih predstavnika koji bi mogli imati utjecaja na tijek operacije. Tako kaže: “Kinkel obećava da će nas Njemačka podržati, ali da ih obavijestimo unaprijed o tome”, ali i nastavlja: “Bit će glavni problem s tim UNCRO-vcima, s japanskim bubama.” Naravno, predsjednik je prethodnih dana s njima raspravljao pet sati, a on mu je iznio da će snage UNCRO-a stati prema Bihaću, što bi značilo moguće sprječavanje hrvatskih snaga na Dinari. Ministar Šušak prvo je podsjetio predsjednika da Yasushi Akashi u svom prijedlogu govori o granicama “srpske Krajine” prema Bihaću i da u sporazumu “nema Hrvatske”, a potom je predložio da se u Ženevu ne ide.

Predsjednikov odgovor bio je: “Čekaj, idem u Ženevu zato da prekrijem ovo, a ne da tamo razgovaram. Neću poslati ministra, nego ću poslati pomoćnika ministra unutarnjih poslova.” Tuđman zna da pregovori u Ženevi neće donijeti nikakvih rezultata, jer Srbi kupuju vrijeme, jer im to omogućavaju predstavnici međunarodne zajednice i diplomacija pojedinih država. Zato kaže: “Znači, poduzet će Rusi u Ujedinjenim narodima sve moguće da utječu na Zagreb, da se Zagreb suzdrži.” Duboko svjestan moguće međunarodne opstrukcije, hrvatski predsjednik prihvaća pregovore u Ženevi, radi razloga koji sam navodi: “Da suzbijemo bilo kakav argument u tom i takvom svijetu, da mi nismo željeli razgovarati.”

Završne riječi vrhovnoga zapovjednika toga 31. kolovoza 1995. glasile su: “Znači u duhu onoga što smo sada razgovarali, načelno usuglasiti se na tome. Kažem da je bolje da se sada dogovorite. Svaki, vi za sebe napravite programe, u Stožeru cjelovito ujednačiti, i onda, ne samo po danima, nego po satima usuglasiti kako će stvari ići.” Kraj sastanka označila je ova njegova rečenica: “Pola sata ćete ostati na ručku i onda možete otići.”

Zaključak

I nakon svega, na kraju ove analize, razuman i dobronamjeran čovjek mora se upitati: kamo to ide svijet na početku 21. stoljeća, ako se onaj tko se branio i pobijedio u ratu, medijskim i inim pričinama želi proglasiti agresorom na vlastiti teritorij, a njegovo stradanje i žrtva zločinom?

Zato, neka događaji na “velikom ratištu” budu pouka da se za istinu treba boriti svagda i na svakom mjestu, unatoč informacijskom ratu, projektiranoj stvarnosti, izjednačavanju subjekta u događajima, nadziranom neredu, proizvodnji pristanka, proizvodnji zaborava i upravljanim krizama. Samo tako, na istini, upravljana kriza na prostoru “južno od Alpa i sjeverno od Grčke” može postati dio povijesti i biti zapamćena kao što je ona i bila – laboratorijskim uzorkom u funkciji “novoga svjetskoga poretka”.

(Tekst je prenesen s portala HRsvijet, uz nešto malo lekture i stilske opreme. Snimak predstavljanja nalazi se ovdje, a popratna PPT prezentacija ovdje.)

Eto. Kako vidimo, bio je to operativni ratni sastanak hrvatskog državnog i vojnog vrha, vrhunske tajnosti, nikad predviđen za objavu, na kojemu su svi sudionici mogli posve otvoreno, slobodno i nesputano govoriti. Obzirom na kasnija silna negativna medijska i haaška “tumačenja”, upravo se nameću pitanja: pa gdje je, pobogu, ta silna konspiracija i zlo? Gdje je ta “fašistička”, “genocidna” namjera izgona srpskog stanovništva? Gdje su ti “ustaški” izljevi mržnje prema Srbima? Gdje je arkanovsko “jebaću im i oca i majku” ili mladićevsko “cepaj u živo meso”, ili bilo što slično? Gdje je taj famozni “zločinački poduhvat”?

Nema ga.

Nema ničega ni nalik, ni u tragovima. Zbog toga čak i Haaški sud u prvostupanjskoj presudi našim generalima navodi da se iz samoga sadržaja “Brijunskog sastanka” tako nešto ne može automatski zaključiti ni utvrditi, pa je uzeo promatrati tijek, učinak i kasnije posljedice “Oluje”, čitaj brojiti mrtve Srbe i granate ispaljene po Kninu i par drugih “krajinskih” gradova. Kada ni to nije dalo rezultata, jer je civilnih žrtava bilo iznimno malo, osobito za ratnu operaciju tih razmjera, te jer je izvan međunarodno priznatog pravila granice topničke pogrješke, udaljenosti 400 m od ciljeva, koju navodi i haaško tužiteljstvo, palih granata nađeno u smiješno beznačajnoj količini, a nije bilo ni dokaza da su ubile koga ili srušile bilo što civilno, Alphonse Orie & co. nisu primijenili in dubio pro reo, nego su jednostavno izmislili svoje, novo, nikad prije viđeno tzv. “pravilo 200 m”.

Izvan te imaginarne, nepostojeće, zananstveno-fantastične granice topničke pogrješke od 200 m, o kojoj se tijekom postupka uopće nije raspravljalo, haaški suci našli su šezdesetak granata koje opet nisu ni ubile nikog ni srušile bilo što civilno, ali su im poslužile kao dovoljan “dokaz” da Srbi nisu otišli sami, na poznatu Martićevu zapovjed i prema planovima evakuacije koje su već mjesecima uvježbavali, nego da su – “deportirani”, protjerani. Iako između hrvatske vojske i odlazećih srpskih civila uopće nije bilo fizičkog kontakta.

Dakle, pojednostavljeno rečeno, suci su prvo stvorili i usvojili zaključak o “zločinačkom poduhvatu”, a onda njemu podredili i prema njemu oblikovali, prilagodili i “protumačili” sve drugo do čega su došli, da bi generala Gotovinu osudili na 24, a Markača na 18 godina zatvora. Kako ljudi kažu, što se mora, nije teško…

U međuvremenu je prošlo i žalbeno ročište, a iako su Theodore Meron i njegovo vijeće, naoko, pravilno uočili neke apsurde prvostupanjske presude, svoje mišljenje o nevjerojatnosti usvajanja žalbi generala već sam iznio, i kod njega ostajem. Dopuštam, eventualno, da bi zaključci o uporabi topništva i “pravilo 200 m” mogli biti opovrgnuti ili na neki način izmijenjeni, jer su upravo nebulozni, ali tada će se kao “dokaz” za “zločinački poduhvat” – evo se ovdje javno kladim – uzeti nešto drugo. Recimo, Tuđmanove kasnije trijumfalističke izjave, onemogućavanje masovnog povratka Srba itd.

Nešto će se već pronaći, ne brinite. Stjepan Mesić je preko godinu dana kopao i prevrtao po Tuđmanovom predsjedničkom arhivu, ne bi li haaškom tužiteljstvu dostavio štogod uporabljivo, a potom se time javno hvalio (Vjesnik, Vlast.net). Sve se može, samo treba jako htjeti. I Tuđman i Šušak, i Gotovina i Markač, i Domazet i svi drugi sudionici “Brijunskog sastanka”, kao i svi mi ostali “znani i neznani”, osuđeni smo još davne 1995. godine, kada smo se usudili vojno pobijediti Veliku Srbiju nasuprot volji Velike Britanije. To se neće promijeniti.

[Rasprava]

P.S: Ministar za Facebook i Mamića nije u nekoj svezi s temom, ali ne mogu izdržati: “Većina učenika točno odgovorila na ‘sporna’ pitanja”.

Žalbe neće uspjeti

4. August 2011. Leave a comment

“Presuda”: dio prvi, dio drugi. Žalbe: Gotovinina, Markačeva.

O sramotnoj raboti tzv. Haaškog suda u slučaju hrvatskih generala i bolesnom ludilu tzv. haaške presude gotovo sve je već rečeno. Šezdesetak granata na četiri grada koje nikog nisu ubile, proizvoljno određene kao “nelegalne” od strane “sudaca” Alphonse Orieja & co. pomoću nepostojećeg “pravila 200m” o kojem se u procesu uopće nije raspravljalo, četrdesetak utvrđenih žrtva ratnih zločina od kojih su dobar dio nesporno bili vojnici tzv. “krajine” i nekoliko staljinistički zlonamjerno i pristrano protumačenih izjava iz “Brijunskog transkripta”, sve su na čemu se temelji nezapamćeno drakonska osuda i kazne.

Žalbe tu neće promijeniti baš ništa.

Da se odista radi o sudu i sucima, a ne podmićenim sluganima i marionetama britanske filosrpske politike, takva presuda nikad uopće ne bi ni bila donesena. Jesu li stotine i stotine hrvatskih gradova i sela na bojišnicama danima i mjesecima granatirane stotinama i tisućama granata, neusporedivo duže, gore i strašnije negoli Knin, Gračac i Obrovac? Jesu. Je li bukvalno u svakom drugom hrvatskom gradu i selu žrtava granatiranja i četničkih masakra i klanja bilo više negoli je Srba ukupno stradalih u “Oluji”? Jest.

A je li hrvatsko stanovništvo masovno izbjeglo? Vidi, vidi – nije.

Nego je ostalo i branilo svoje domove, svoje obitelji, svoj narod i svoju zemlju, kako god je moglo i dok god je moglo. Osijek, Vukovar, Vinkovci, Slavonski Brod, Sisak, Karlovac, Gospić, Zadar, Šibenik, Dubrovnik… da pobrojim samo najveće gradove – svugdje nam je bilo neusporedivo teže, gore i strašnije negoli njima u “Oluji”. Ali ipak smo ostali, i branili svoje.

A Srbi? Pobjegoše. Zbog par granata, reče nam Haaški “sud”.

Bogami, teške neke kukavice, ti Srbi. Trtaroši. Guzičari. A i grozno neobaviješteni i neupućeni. Tako, recimo, pojma nisu imali da su istjerani iz “krajine”, dok im to Carla del Ponte, Graham Blewitt, Savo Štrbac, HHO i Stipe Mesić nisu objasnili: “Jebote, pa to nas deportisalo, bre. A mi od 1995. bili uvereni da smo se sami razbežali, ono, k’o zečevi…”

Nema tu baš ničeg drugog, moja štovana i ostala gospodo, samo britanska, srpska i jugoslavenska sotonska politička patologija. Zato će prvostupanjska haaška “presuda”, unatoč žalbama, unatoč činjenicama, argumentima i elementarnom zdravom razumu, biti potvrđena.

Neće i ne može biti drugačije. Kojem idiotu to još nije jasno? Haaški proces je bio samo krinka, maska, paravan bre, kulisa za novu balkansku političku farsu – u kojoj nema mjesta za hrvatske ljude koji misle svojom glavom i imaju hrabrosti zastupati interese svoga naroda i države.

Zamislite, pobogu, što bi se dogodilo da Gotovinu oslobode!?

Koja bi to politička “Oluja” bila, koji politički zemljotres i uragan? Po povratku, ako bi to htio, general bi mogao birati što želi – premijer vlade, predsjednik države… nema tih izbora koje ne bi mogao dobiti.

Kakav Josipović, Milanović, Kosorica, Pusićka? Kakav Šeks, Bebić, Hebrang? Gotovina bi ih sve pomeo kao male bezvezne patuljke, kao sitne miševe, iz rupa izašle. Hrvatski politički kompas bi se dijametralno preokrenuo. Sve “velike” stranke bi se morale preustrojiti, neke bi se raspale, neke čak nestale. Stipe Mesić i njegova licemjerna srboljubna družina izvana financiranih “boraca za ljudska prava” bi završili osramoćeni, ismijani, pa i pred sudovima, nedvojbeno. Veleizdajnička rasprodaja hrvatskih banaka, tvornica i medija strancima nakon 2000. godine bila bi revidirana… i još mnogo, mnogo toga.

To Haag ne može i ne smije dopustiti.

Previše je u igri, previše je uloženo novca, sredstava, vremena. Previše je neljudi uzelo mito, ostvarilo korist i položaj, progutalo svoje ja i svilo kralješnicu, prodalo svoja uvjerenja i obraz za statuse i povlastice… zato će naši generali Ante Gotovina i Mladen Markač, hrvatski novovjeki Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, ostati u haaškoj apsani.

Mnogo godina. Otprilike, dok ne budu stari i više nikom od ovdašnje ljigave sitnozube stoke ne budu predstavljali značajniju opasnost. To je plan, kao što je svojedobno bio i “Plan Z4”, ali nažalost, više nema živog Franje Tuđmana da ga spriječi.

Zato danas, prvi puta u 16 godina, neću čestitati Dan pobjede. Sve dok su naši najbolji ljudi u kriptočetničkom zatvoru, izdani, prodani, slavlje je sama gorčina.

Ali ću vas podsjetiti – mi smo još uvijek ovdje. Mi, koji smo potukli četnike i srušili Veliku Srbiju 1995. godine, u danima pobjede, ponosa i slave. Nikamo nismo otišli. “Navik on živi, ki zgine pošteno”, rečeno je. Zato šutimo, stišćemo zube, trpimo i čekamo.

Čekamo zapovijed.

Dodatak (07. 09. 2011):

Ispostavlja se da problem nije bio samo Mesić, nego i cijela tadašnja Sanaderova vlada. Bukvalno i doslovno, prodali su Gotovinu za zatvaranje “Poglavlja 23” u pregovorima s Europskom unijom – bezobzirno su manipulirali činjenicama da se umile i dodvore Brammertzu, bez obzira na posljedice za generale. Komentar? Samo ona Matoševa: “Vidje Hrvatska svakoga čuda, al’ ne nađe štrika za toliko Juda.”

[Rasprava]

‘Ko to kaže, ‘ko to laže…

20. June 2011. 4 comments

…da je bivši predsjednik države Stjepan Mesić veleizdajnik? Evo, ja tvrdim da nije. On je samo čovjek koji već godinama predano, vrijedno i marljivo radi baš sve što je zamislivo i moguće za svoje osobne, a protiv hrvatskih državnih i narodnih interesa.

Bit ću ovdje slobodan podsjetiti samo na neke sitnice.

Stjepan Mesić je 1994. godine pokušao izvršiti puč u Saboru i ukloniti predsjednika Tuđmana. Sjećate se? Bilo je to usred rata i okupacije, u vrijeme kad je jedna od njegovih budućih stranaka HNS tvrdila da “krajinu ne možemo vojno pobijediti”, da ćemo imati “100.000 mrtvih” ako pokušamo i da će Tuđmanu započeti tunel Sv. Rok služiti samo “da u njemu sadi gljive”.

Na sreću, Mesiću nije uspjelo i politički je marginaliziran. Kasnije je sve to skupa predstavio i prodao kao “neslaganje s Tuđmanovom politikom prema Bosni” – iako je HDZ napustio tek gotovo 6 mjeseci nakon prestanka rata s muslimanima. Dok je taj rat bjesnio i trajao, nije mu bilo na kraj pameti izaći iz stranke koja je “izvršila agresiju na Bosnu”.

Potom je 1997. godine, iako bivši visoki državni dužnosnik, predsjednik vlade i Sabora, na svoju ruku otišao u Haag i tajno svjedočio protiv Tihomira Blaškića, što je čovjeka umalo stajalo 45 godina zatvora. Istovremeno je krajnje maliciozno svjedočio i protiv ratne politike svoje vlastite države i naroda, posljedice čega još nisu baš sve došle na red – tek se očekuje haaška presuda generalu Slobodanu Praljku, Prliću i drugima. Za koju danas svi unaprijed znamo kakva će biti.

Na predsjedničkim izborima 2000. godine, Stjepan Mesić se na misteriozan način od “crkvenog miša” s 5% podrške birača u prvome krugu pretvorio u superbogatog kralja medijskog reklamiranja u drugom i, na kraju, u pobjednika. Dva je mandata potrošio na isprazna lupetanja, pričanje birtaških viceva i obećanja da će nam jednog lijepog dana otkriti tko ga je i kako financirao. Obećanje, ludom radovanje.

Potom je potezom pera preko noći umirovio i uklonio sedam od 12 hrvatskih generala najzaslužnijih za pobjedu u Domovinskom ratu, povodom benignog pisma u kojem oni izražavaju zabrinutost zbog sramotnog medijskog progona i pogroma hrvatskih branitelja i hrvatske borbe za neovisnost. Time je strahovito oslabio i praktično obezglavio Hrvatsku vojsku, ali je to predstavio i prodao kao “borbu protiv pokušaja puča”. Kojeg, naravno, nigdje nije bilo.

Nakon toga, opet na svoju ruku, nasuprot Ustavnom zakonu o suradnji s Haaškim sudom i svojoj ustavnoj ulozi predsjednika države, bez znanja hrvatske vlade, širom je otvorio tajni  predsjednički arhiv istražiteljima tužiteljstva haaškog suda, a i britanskim tračerskim novinarima.

Izravno je prekršio ustavni zakon, dakle i sam Ustav, što je bio i ostao osnovni ustavni razlog za postupak opoziva predsjednika. To su znali svi, o tome se govorilo i pisalo, ali učinio nije nitko ništa.

Preko godinu dana haaški žbiri vršljali su na Pantovčaku po hrvatskim državnim i vojnim tajnama, sve dok nisu uspjeli sklepati famoznu frankensteinovsku nakaradu koju je 2001. godine Carla Del Ponte predstavila kao “optužnicu” generalu Gotovini. U njoj je, između ostalog, otkrila i objasnila Mili Martiću, Mili Babiću i desecima tisuća izbjeglih “krajinskih” Srba, da pred Olujom nisu svojevoljno otišli u majčicu Srbiju, jer nisu htjeli živjeti u “ustaškoj državi”, nego da su – protjerani.

Ljudi se iznenadili. Ono, e, a mi sve ove godine mislili… al’ dobro, ‘ajde-de, kad Stipe i Carla kažu. ‘Ko nas bre zavadi, da mu jebem i oca i majku.

Iste te 2001. godine Savo Štrbac, šef mutantnog kopileta iz nekrofilne romanse srpskog SDB-a i kraljevskog MI6, nazvanog “Veritas”, inače glavnog izvora informacija za nešto što se ovdje naziva HHO, do u riječ je točno predvidio kakva će “presuda” po toj Carlinoj “optužnici” biti donesena. Međutim, tupo i glupo hrvatsko duboko grlo pušilo je “detuđmanizaciju” do jaja, gut-slurp, a sve ostalo je bilo samo pitanje vremena.

I naravno, Mesićeva privatna osveta, priprema i sapunanje haaške daske Tuđmanu, Šušku i ostalima, za koju je utržio pokajnički oprost od haaškog progona, proljetos godine gospodnje 2011. ubrala je prvi od svojih povijesnih plodova zla – “presudu” na 24 godine zatvora generalu Gotovini i 18 godina Markaču.

Znajući unaprijed što će se dogoditi i kako će narod reagirati, Mesić je dao petama vjetra čak do dalekog Kitaja. Vratio se pod okriljem mraka, tajno i nenajavljeno.

Nakon objave tragikomedije od “obrazloženja” “presude” u kojem haaški “suci” poput cikruskih akrobata na ekvibrilističkom trapezu fantazmagoričnog međunarodnog “prava” iz kakve epizode Zone Sumraka, pokojnom Tuđmanu i kompletnom tadašnjem hrvatskom državnom i vojnom vrhu pripisuju “neizravnu namjeru” za “zajednički zločinački poduhvat”, opravdavajući to s bezbrojne 44 žrtve ratnih zločina i razornih 65 granata palih na 4 grada, koje nit’ su koga ubile, nit’ su bilo što civilno pogodile, uslijedila je poznata Mesićeva izjava.

“Svatko tko je iole pozornije pratio suđenje”, objasnio nam je bivši predsjednik države, “mogao je i morao očekivati” takav ishod. O, pa naravno da jest – a osobito oni koji su “optužnicu” i “presudu” osobno godinama pripremali i pisali. Što u Haagu, što na Pantovčaku.

Okej. Sad si vi mislite, otprilike, da, da, ali sve to je već prilično dobro poznato. Već i vrapci na granama živkaju. Kog’ se vraga ponavljaš?

Pa zato, moja štovana i ostala gospodo, što popis Mesićevih protuhrvatskih (ne)djela još uvijek nije zaključen.

Dosad navedenom naš vječni bivši predsjednik, koji btw na troškove svoga ureda godišnje spiska siću od oko 800.000,00 kn poreznih obveznika naroda i države koju toliko patološki mrzi, dana 04. lipnja 2011. godine u interviewu za talijanski list “L’Eco di Bergamo” dodao je slijedeće:

“Zemlje Balkana trebale bi ući u Europu sve zajedno. Samo tako mogli bismo se stvarno međusobno pomiriti.”

Da, dobro ste pročitali. Usred našeg silnog truda, muke i batrganja da se konačno noktima i zubima iskopamo iz balkanskog živog blata i kaljuže.

Ni tjedan dana prije negoli je Europska komisija konačno, unatoč svemu, objavila završetak pregovora, bivši predsjednik države više nije mogao izdržati nego nam je otkrio sve što mu na srčeku leži – da zapravo pleše i pocikuje u istom Žikinom kolu sa svim onim, domaćim i stranim, koji su željeli i žele što je više moguće otežati, usporiti i zakočiti, pa i zaustaviti, proces hrvatskog pridruživanja Europskoj uniji.

Eto vam crno na bijelo – Stjepan Mesić u toplom bratskom zagrljaju s Borisom Tadićem, Srbijom, izbjeglim “krajinskim” Srbima, buljukom domaćih “nevladinih udruga” od nedotupavih gay aktivista do aboliranih bivših “krajinskih” vojvoda, i patološkim mrziteljima katoličanstva iz male Velike Britanije i pedofilno-antimuslimanske Ho(mo)landije. Koje društvo. ‘Ko vas bre zavadi…

Niti jedna od ostalih “zapadnobalkanskih” zemalja nije ni blizu zaključenja pregovora o pridruživanju s EU. Neke od njih, poput Srbije, još uvijek imaju problema s određivanjem državnog teritorija, ili poput Bosne i Hercegovine, čak i s definiranjem elementarnih razloga za vlastito postojanje. Dakle, ostvarenje ovakve jedne upravo nevjerojatne, bijedne i sramotne Mesićeve političke želje i težnje hrvatsku državu koštalo bi novih godina i godina, možda čak i desetljeća čekanja Godota – besmislenog i beskrajnog tavorenja i upravo neizmjernog gubitka vremena, novaca i živaca u pljesnivom i ustajalom europskom predvorju.

To, zapravo, ne bi bila odgoda, nego praktično zaustavljanje na neodređeno vrijeme. Ostanak na Balkanu, u “Jugosferi”, u Žikinom kolu.

Mi Mesiću tepamo da je bivši predsjednik i plaćamo mu ured. A on se više ne srami ni javno i otvoreno raditi protiv nas.

Mila majko, dva mandata predsjednik države koju mrziš. Koja mračna, morbidna psihopatologija… al’ znate što? Imam blagi osjećaj da smo mi ostali svi skupa još gori. Beskičmenjačka submisivnost? Slugansko dupelištvo? Kretenoidni mazohizam?

Ma kakvi. Sve sami eufemizmi.

(Post je objavljen na Pollitika.com 20. 06. 2011, ali su ga lokalni Mesićevi dupelisci odmah obrisali. Ljudi, pobogu… točno, ispali ste zadnji kreteni glasujući za tog čovjeka, ali poricanjem si nećete pomoći.)

Dodatak I. (23. 06. 2011): 

Mesić je još jednom pokazao svoje pravo lice u nedavnom interviewu za njemačku agenciju DPA.

Radi se o novoj provali upravo bezgranične zavisti, zadnjeg političkog i ljudskog primitivizma i infantilnog bezobrazluka. Mesić je očito svjestan da je u hrvatsku povijest ušao kao nitko i ništa – kao sitni pijun, lutka na koncu, zastupnik tuđih i osobnih političkih i materijalnih interesa koji je hrvatskoj državi učinio golemu štetu. Zato kao kakvo razmaženo i nedoraslo derište, pljuvanjem i ponižavanjem pokojnog predsjednika Tuđmana pokušava sebe i svoju ulogu prikazati boljim, većim i važnijim.

I kao i uvijek, uzdajući se u poslovično kratko hrvatsko pamćenje, ne srami se ni otvoreno izmišljati i lagati. Kao prvo, prijedlog za pretvaranje SFR Jugoslavije u konfederaciju neovisnih država uopće nije bio njegov, nego Kučanov i Tuđmanov. Milošević ga je odbio, jer nije htio ravnopravnost, nego Veliku Srbiju, a u to vrijeme, Mesić je pričao filoustaške pričice, radi kojih se kasnije opravdavao i posipao pepelom.

Kao drugo, nikad i ničim nije dokazano da je ideja o “200 bogatih obitelji” uopće postojala, a još manje da je Tuđman s njom, i uopće s načinom pretvorbe i privatizacije gospodarstva, kao povjesničar i političar, ali nipošto ne i ekonomist, imao mnogo sveze. Upravo nasuprot, prva velika hrvatska privatizacijska afera “Našička cementara”, nikad razjašnjena, veže se baš uz – Stjepana Mesića. Rugala se sova sjenici…

Osim toga, nakon Mesićevog i oporbenog osvajanja apsolutne vlasti 2000. godine, obitelj Tuđman više je puta javno tražila da im se imovina podvrgne reviziji i da se konačno objavi popis tih famoznih “200 bogatih obitelji”. Ali što je Mesić po tome pitanju učinio u četiri godine ničim sputane vladavine? Baš ništa. Ni tada, ni kasnije.

Pobogu, pa i danas vlada korumpiranim “neovisnim” hrvatskim medijima – utoliko da mu, primjerice, glatko opraštaju i zatvaraju oči nad činjenicom da “siromah” kupuje novu kuću za preko 1.500.000,00 kn u kešu mutnog porijekla – ali mi, eto, i dalje nemamo pojma tko su tih “200 bogatih obitelji” o kojima drobi i žvaće već debelo preko 10 godina. Zašto ih već jednom ne imenuje?

Izvucite sami svoje zaključke.

Kao treće, vjerojatno je točno da bi i bez Tuđmana Hrvatska danas bila neovisna država. Međutim, kakva? Pa, onakva kakva je bila predviđena od Mesićevih gospodara Britanaca – nešto kao Bosna i Hercegovina danas, bijedni, polumrtvi međunarodni protektorat sa srpskom državom u državi, “Republikom Srpskom Krajinom” kao legaliziranom nagradom za ratna osvajanja, genocid i etničko čišćenje ne-srba. Država-leš sa stranim gubernatorom i upraviteljima, truli, raspadnuti zombi kojeg na teturavom “životu” održava samo crna magija inozemne političke moći, bez ikakve perspektive i budućnosti.

To bi bila prava Mesićeva Hrvatska. I kao i jučer u Jugoslaviji, kao i danas u Bosni, Hrvati bi u njoj bili građani drugog reda – apriorni sumnjivci bez prava glasa, “ustaše” koje su se usudile pomisliti da bi mogle imati svoj kuturni i narodni identitet i vlastitu neovisnu državu.

Što mislite, zašto Britanci Tuđmana toliko mrze da su ga u Haagu, kao nikad nikog prije u kompletnoj modernoj civliziranoj povijesti, morali osuditi i mrtvog? Pa zato što, za razliku od Mesića i većine inih “hrvatskih” političara, nije bio baš ničiji igrač – nije bio ničiji sluga, ničiji mali od kužine, ničija marioneta. Vodio je svoju samostalnu, neovisnu hrvatsku državnu politiku.

Griješio je, točno, ali to su bile njegove, naše, hrvatske pogrješke, a ne tuđa volja, želja i naredba. I unatoč svemu, Tuđman je pobijedio – i Mesića i njegove pučiste 1994, i Srbe i njihove gazde i zaštitnike Britance 1995.

Pobjeda, Hrvati. Sjećate li se uopće više što je to?

Da je kojom srećom Tuđman ostao živ, ne bi bilo ni Gotovine, Markača i Čermaka u Haagu, ni sramotnih presuda kojima se smije svjetska juristička javnost, ni 50 milijardi eura državnih dugova, ni nekažnjenog već uobičajeno svakodnevnog pljuvanja, ucjenjivanja i ponižavanja hrvatskog naroda i države bez odgovarajuće reakcije i posljedica.

Upamtite to.

Mačak je krepao, miševi nam kolo vode. “Bilo tko je mogao biti prvi predsjednik”, cijuče i pišti Mesić za DPA, a zapravo želi reći: “To sam trebao biti ja!” Samo što se ne rasplače od silnog nemoćnog bijesa, zavisti i ljubomore.

Dodatak II. (02. 09. 2011):

Gadafi financirao Mesićevu izbornu kampanju. Komentar nepotreban.

Dodatak III. (12. 09. 2011):

Haaški pokajnik opet jaše: i Tuđman mu je odgovoran za rat, skupa s Miloševićem (Večernji, Jutarnji). Doduše, ne objašnjava kako to Tuđman može biti “kriv za rat” pokraj Miloševića koji je srpska politička zvijezda postao još 24. travnja 1987. godine, sa svojim: “Niko ne sme da vas bije!”, u koje vrijeme je Tuđman praktično još bio u kućnom pritvoru.

Velikosrpski ratni pohod Milošević je najavio 28. lipnja 1989. godine, govorom na Gazimestanu, famoznim “oružanim bitkama koje nisu isključene”, kada je u SR Hrvatskoj na vlasti još uvijek bio – pokojni Stipe Šuvar, ali to domaće četnike uopće nije smetalo da krenu urlati: “Ovo je Srbija!” u Kninu i Benkovcu. Za Tuđmana tada ne da nitko nije ni znao, nego još uopće nije bilo sigurno hoće li biti slobodnih višestranačkih izbora, ili neće. Naposlijetku, hrvatski sukob s muslimanima započeo je 1993. godine, a dokad je Milošević u Hrvatskoj i Bosni već pobio preko 100.000 ljudi i raselio milijune.

Ali nije ni to sve. U svom tragikomičnom konvertitskom baljezganju, Mesić sada čak tvrdi da nije imao baš ništa s rušenjem Jugoslavije:

“- Ja nisam bio nikakav faktor u nestajanju SFRJ. Niti sam je mogao održati, niti sam imao instrumente da je srušim. Svako ko je normalan zna da je to iluzorno i da sam ja bio beznačajan šraf u rušenju Jugoslavije…”

O, vidi ti čuda… a da mi je znati, onda, tko je autor tamo neke knjige “Kako smo srušili Jugoslaviju”, objavljene 1992. godine?  Drugo izdanje iz 1994. godine, istina, već ima malo izmijenjeni naslov: “Kako je srušena Jugoslavija”, ali u vlastoručnom potpisu je još uvijek tamo neki Stipe Mesić. Ovaj današnji za toga ondašnjeg, vjerojatno, nikada nije ni čuo.

Tja, što ćete. Starost, senilnost, izlapio čo’ek, pamćenje ga više ne služi baš najbolje… osobito ako mu spomenete Gadafija.

[Rasprava]

Categories: Komentari, Politika Tags: , , ,

Mladićevi transkripti

26. May 2011. 1 comment

Poslije svega 16 godina skrivanja i štićenja, naša nekadašnja istočna braća Srbi konačno su odlučili da im kijevski, škabrnjski, sarajevski i srebrenički krvnik đeneral Ratko Mladić više šteti negoli koristi. Uhitili ga i sad se time hvale na sva usta.

Misle, ono, star je i ishlapio, zdravlje mu je totalno u klincu, uz malo sreće brzo će odapeti, a ako ne, a jebiga, u nekom najgorem slučaju, mogu mu malo pripomoći u Haagu, k’o što su bivšeg vožda Slobu humano nagovorili da zaboravi popit’ lijekove.

Ali nešto je drugo još zanimljivije: “Mladićevi transkripti”. Odlomci Mladićevih razgovora s podređnim oficirima iz vremena opsade, klanja i razaranja Sarajeva.

Pa onda, malo podsjećanje na Mladićeva divljanja po Hrvatskoj: Kijevo, Škabrnja, Šibenik, Zadar…

Prava “milina” za čitati i gledati. Kladim se da u svemu tome jednako uživaju i razni štrbci, pusići, teršelići i haaški tužitelji i suci, što su se u zadnjih 10 godina živi potrgali od muke da od one dvije i pol Tuđmanove bezazlene rečenice s Brijuna izmisle i načine “zločinački poduhvat”.

Ovdje vidite, gospodo, kako to stvarno izgleda.

Ne trebaju vam ni natezanja, ni sumanute interpretacije.

Na suđenju nećete morati povećalom brojiti “prekomjerne granate na civilne ciljeve” – bit će ih sigurno više od Gotovininih “zločinačkih” 65 na četiri grada, koje niti su koga ubile, niti su bilo što civilno srušile. Nećete morati svijećom tražiti ratne zločine nad civilima – bit će ih sigurno više od Gotovininih “neželjenih, ali predvidivih” 44.  Nećete imati nikakvih problema ni s “neizravnom namjerom za zajednički zločinački poduhvat” i inom farsičnom pravnom ekvibrilistikom.

A poslije si komotno dovedite nekog iz JNA, recimo Veljka Kadijevića, da “kredibilno” svjedoči kako siroti čič’ Ratko nije pojma imao što se radi po Hrvatskoj i Bosni, i smanjite mu kaznu. Kad ste mogli Šljivančaninu…

HHO laži o “civilnim žrtvama” nakon Oluje

30. April 2011. 2 comments

Žare i SavoOkej, par ekskluzivnih informacija. Ovo nećete naći u “hrvatskim medijiima”.

Podsjećam – domaći haaški navijači i filosrpski propagandisti Žarko Puhovski, Ivan Zvonimir Čičak, Vesna Teršelić, Damir Kajin itd. uporno, čak i nakon presude, ponavljaju i ponavljaju svoje (Veritasove) upravo jasenovački prenapuhane brojke “žrtava ratnih zločina”, Srba “civila”, navodno ubijenih tijekom i nakon Oluje. Evo jednog primjera:

HHO: Svi ubijeni nakon Oluje su žrtve ratnog zločina, ali za to nitko nije osuđen

Citiram: “…podatci HHO-a, koji govore o 677 ubijenih… Na popisu žrtava … nalaze se isključivo i samo civilne žrtve ubijene poslije službenog okončanja vojno-redarstvene akcije Oluje”, tvrde u HHO-u…”

Dakle 677 (slovima: šest stotina sedamdeset sedam) “civilnih žrtava”, tvrdi HHO. Ali, što piše u haaškoj presudi generalima?

Predlažem da sjednete.

Ukratko: presuda se ukupno bavi slučajevima svega 86 (slovima: osamdeset šest) ljudskih žrtava.

Od toga, haaški suci ne prihvaćaju valjanim dokaze za 42 (slovima: četrdeset dvije) žrtve, odnosno, prihvaćaju da ima dokaza za 44 (slovima: četrdeset četiri) žrtve ratnih zločina.

Moram ponoviti: svega 44 (slovima: četrdeset četiri).

Par zanimljivosti: od te prihvaćene 44 žrtve, dobar dio su nesporno (tužiteljstvo se složilo) bili vojnici “krajine”, ili su bili zatečeni u vojnim uniformama, ili u njihovim dijelovima, ili su na ovaj ili onaj način imali dodir s oružjem. Okej, ni vojnike se ne smije ubijati nasuprot ratnom pravu, ali… HHO besramno tvrdi da se radilo o “civilima”.

Od te prihvaćene 44 žrtve, za nekoliko slučajeva je već vođen sudski postupak u Hrvatskoj, nekoliko ljudi je i osuđeno. Možda medijski najeksploatiraniji slučaj Varivode, uopće nije priznat kao potkrijepljen relevantnim dokazima. Naposlijetku, u nekim slučajevima prihvaćenih žrtava jedan od sudaca se nije složio.

Dakle – 44 (slovima: četrdeset četiri) dokazane žrtve ratnih zločina u vojnoj akciji u kojoj je samo na hrvatskoj strani sudjelovalo preko 100.000 vojnika (Granić neki dan reče čak 183.000, meni se to ipak čini pretjerano), vođenoj na više stotina kilometara bojišnice.

Zaključak?

Pa, pada mi na pamet, recimo, posthumno predložiti dr. Franju Tuđmana za Nobelovu nagradu za mir.

Ali vi, naravno, ne morate ništa.

Samo usporedite HHO-ovih (naravno, Veritasovih) besramno izmišljenih 677 “civilnih žrtava” s 86 priznatih slučajeva žrtava, za koje je haaško tužiteljstvo, nakon silnih godina potrage, pretrage, silovanja i razvlačenja predsjedničke Tuđmanove arhive i strahovite medijske preparacije koja nažalost u ovoj tupoj i glupoj Hrvatskoj još uvijek traje, uspjelo pribaviti kakve-takve dokaze.

Samo usporedite HHO-ovih (Veritasovih) besramno izmišljenih 677 “civilnih žrtava ratnih zločina” s 44 stvarne žrtve ratnih zločina za koje su haaški suci odlučili da zaista postoje validni dokazi.

Samo usporedite.

Dodatak, 08. 08. 2011:  “Jutarnji Srbobran” otkrio toplu vodu

[Rasprava]

Categories: Komentari, Politika, Vijesti Tags: , , ,