Archive

Archive for October, 2011

Tko s vragom tikve sadi…

29. October 2011. Leave a comment

Nikada nisam bio član niti jedne stranke, a bogami ni partije. Prema iskustvu koje mi seže prilično duboko u vrijeme SFRJ, uz nešto časnih izuzetaka, radi se uglavnom o leglima primitivaca, ljenčina i pokvarenjaka koji većinom nikada ništa ozbiljno ni odgovorno u životu nisu radili, pa im je politika ostala jedini način da nešto postignu. Sad predanim oskuliranjem masnih gluteusa ili zabijanjem noževa u leđa svojh šefova i vođa, svejedno. Zbog toga, oduvijek sam o strankama mrzio pisati.

Međutim, kako se ova prokleta 2011. ukazuje kao godina naplate računa za proteklo desetljeće upravo bezgranične hrvatske gluposti, naivnosti i nesposobnosti – kao godina srpskih, jugoslavenskih i četničkih političkih pobjeda i likovanja, sada jednostavno moram.

Sa svih strana naslovi vrište: “HDZ na koljenima”. Po prvi puta u povijesti neovisne i demokratske Hrvatske, jedna politička stranka kao pravna osoba je pod kaznenom istragom, uz izgledno skoro podizanje optužnice i sudski postupak. No, danas više nitko nema iluzija – u politici se baš ništa ne događa slučajno.

Tako nije slučajno da se istraga, nakon preko godinu i više dana bezbrojnih javnih nagađanja, otvara baš neposredno uoči parlamentarnih izbora. Nije slučajno niti da se unatoč silnim aferama, indicijama i informacijama protiv stranaka konkurentske tzv. Kukuriku koalicije SDP-a, HNS-a i IDS-a, kao ni njihovih sadašnjih ili bivših članova, niti oko njihovih predsjedničkih i parlamentarnih izbornih kampanja, ne pravi baš nikakav problem, niti u javnosti, a kamoli pred sudom.

Treba podsjećanje? Može. Predsjedničke kampanje Stipe Mesića. Inače u hrvatsku političku povijest ušle pod nazivom “kako od golje bez kune i s 5% podrške postati predsjednik države, preko noći”. Financiranje? Molim, to je sve bilo bezgrješno, po duhu svetome. Gadafi? Tko je taj? Izborna kampanja HNS-a i Rade Čačića 2003. Čak su im se i vlastiti medijski podrepaši izrugivali da im sve troškove pokrivaju ministarstva. O drumskom killeru Čačiću i njegovim “uspjesima” su i knjige napisane, i ništa. Predsjedničke kampanje Milana Bandića i Ive Josipovića. Čak i procjene naših tzv. “nezavisnih” glasile su da su obojica spiskali daleko veće iznose negoli su ih prijavili. Problemi? Nema ih. Bajić njuška? Ni slučajno, zašto bi? Pa to su sve sami poštenjačine.

O Jakovčiću ne vrijedi trošiti riječi, tip vlada Istrom kao mini rimski car preko 20 godina, a znamo da svatko ima vlast kakvu zaslužuje. Spomenut ću samo još “aferu Daimler”, nakon koje ispada da su i za vrijeme bivše vlasti Kukurikavaca mito primali isključivo hadezeovci, te slučaj Linića & Obersnela, zbog čijih je poznatih ratnih vratolomija s njemačkim markama, tečajem i inflacijom dosad, koliko znam, uhićena jedna tajnica. Nešto slično kao da Sanader & co. šeću, a u Remetincu čuči samo Pavoševićka.

Bilo je toga još, ohoho. Međutim, znate što?

‘Ko jebe HDZ. Zaslužili su baš sve što im se događa.

Opet malo podsjećanje. Nakon Tuđmanove smrti, tzv. “HDZ” je odbacio, popljuvao i pogazio gotovo sve što je ostvareno i postignuto u prvih 10 godina hrvatske neovisnosti. Prihvaćena je i provedena “detuđmanizacija”, zapravo re-jugoslavenizacija, rashrvaćivanje. U slijedećim godinama, iz stranke su izbačeni ili otjerani gotovo svi važniji članovi iz Tuđmanovog doba, a samog Tuđmana se stranka odrekla.

Na vlast su se vratili, između ostalog, urličući i huškajući narod na splitskoj rivi… da bi zatim identificirali, locirali, uhitili i transferirali Antu Gotovinu. Nakon povratka, nisu učini baš ništa drugo, nego na svim područjima nastavili Mesićevu i Račanovu sramotnu beskičmenjačku, slugansku politiku rasprodaje i zaduživanja države, te odricanja od državnog suvereniteta i neovisnosti. Proveli su Sanaderov i Pupovčev tajni dogovor iz 2002. i na krajnje sumnjiv način osudili Glavaša, ni prstom nisu mrdnuli protv Kadijevića i Adžića, a zažmirili su nad puštanjem Šljivančanina. Nisu ni pokušali sankcionirati Mesića za javno i otvoreno kršenje Ustava i dilanje državnih i vojnih tajni strancima. Vraga. Namjesto toga, pajdaši Šeks i Mesić su si međusobno podijelili najviša odlikovanja, za silne “zasluge” što su bacali Tuđmanu klipove pod noge dok im je pravio i branio državu.

Taj detuđmanizrani tzv. “HDZ” nije ni pokušao ispraviti silne ustavne i legislativne gluparije i nebuloze “terećejanuaraca”, recimo tipa predsjednika države koji se bira izravno, ali je bez izvršnih ovlasti, ili postavljanje predsjednika sudova po ministru pravosuđa, što ih je na kraju Europa prisilila ukinuti. Nisu ni pokušali revidirati ni popraviti štetni, upravo ropski Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, nisu ni pokušali dovesti u pitanje opću rasprodaju banaka, tvornica i medija strancima. Ma kakvi. Namjesto toga, takav “HDZ”, zapravo “HNS light”, usvojio je i provodio mrvicu manje nakaradnu Mesićevu i Račanovu politiku, a u stranku su primili hrpetine raznoraznih polančeca koji se, sada vidimo, od svoje političke braće nobila razlikuju samo po tome što su nobili barem iskreni i hrvatsku neovisnost i interese mrze javno.

Taj tzv. “HDZ” je na vlast doveo i SSDS, stranku srpske manjine čiji su članovi do jučer bili visoki dužnosnici četničke kvislinške paradržave “krajine”, i učinio ih, praktično, nezaobilaznim dijelom svake buduće vladajuće većine. Ljude koji u Sabor ulaze s nekoliko stotina glasova podrške. Ljude koji nisu u stanju doći na proslavu “Oluje” čak ni kad je organizira jedan Ivo Josipović, i koji protiv Miloševića i “krajine” govore isključivo u kontekstu – nesposobnosti.

Ako je vjerovati novinama, Sanadera to nije spriječilo da iz “crnog fonda” i njima dijeli lovu, recimo za Teslin dom u Smiljanu, ali kako u Hrvatskoj opet imaju status svetih krava, o njihovoj umiješanosti u lopovluk se ne smije govoriti.

No, tzv. “HDZ” im je dao sve. Dojučerašnjim Martićevim, Šešeljevim i Arkanovim četnicima napravio je kuće, priznao mirovine, obnovio izgubljena stanarska prava, a čak je malo falilo da im udijeli i kvazipolitičku autonomiju i pokloni dvostruko pravo glasa na izborima. Nije, ali im je zato dao cijele vlastite novine tzv. “Srpske Novosti”, financirane iz državnog proračuna, s tematikom gotovo bez ikakve sveze s manjinskim pitanjima i, naravno, apsolutno neprijateljske prema državi i narodu koji ih dotira. (Btw, uz jedan ipak pozitivan učinak – novinari bivšeg “Feral Tribunea” koji su redom prešli u tu sramotnu nakaradu, barem se više ne moraju pretvarati da su na bilo koji način hrvatski.)

Kad smo kod medija, sjećate se svojedobne vriske da je “HDZ tajno kupio Večernji list”? Dajte molim pogledajte, tko je danas u toj gužvi oko “zločinačke organizacije” glavni izvor istražnih informacija, glavni tužitelj i glavni sudac Kosoričinom HDZ-u? Upravo taj isti Večernjak.

Nije li to, ono, komično? Nakon dva desetljeća neovisne države, “lijevi” SDP ima svoje stranačke dnevne i tjedne biltene Jutarnji Srbobran i Globus, a Mesićeva HNS mafija još uvijek drži kućno glasilo Nacional. Istovremeno, ne postoji niti jedan jedini imalo poznatiji i čitaniji .hr mrežni portal (Index, Net, T-portal, Monitor, H-alter…), a da izravno ne prenosi gotovo sve udarne propagandne “vijesti” te domaće “lijeve” jugo-pljugo družine, uključujući i članke iz “Srpskih Novosti”.

A što ima HDZ?

Gdje su njihovi glasnogovornici? Jebote, ti “kupljeni” Večernjakovi “desničari” ih pljuju i progone teže i gorljivije nego sva druga redom oporbena i antihadezeovska glasila, a “Hloverkin” HTV im je sklon otprilike kao Šprajc i Stanković. Vladaju punih 17 od 21 godinu državne neovisnosti, i to 8 od 12 godina nakon Tuđmanove smrti, a privatne televizije Nova TV i RTL vole ih kao bijesni pas šugavu mačku. Gdje je taj svemoćni “hadezeovski propagandni stroj”, pomoću kojega “ispiru mozak narodu”, da za njih uporno glasuje!?

Nema ga.

Vjerovali ili ne. “Moderni” detuđmanizirani HDZ-ovci su, dakle, toliko nesposobni i zatucani, da čak ni poliglot i svjetski čovjek Sanader, ni novinarka Kosorica, nisu bili u stanju skužiti da apsolutno trebaju barem jedan utjecajniji medij, televizijski, papirnati i na mreži – i to otvoreno i neskriveno – na svojoj strani. Da govori, polemizira i navija za njih, kao što za druge otvoreno govore i navijaju gore navedeni. Pobogu, pa čak ste ga i Pupovcu napravili… a sebi, tupani?

I naravno – taj i takav mutavo autarkični i sam sebi dovoljni tzv. “HDZ” bio je silno “iznenađen i uvređen” kad je Haaški sud proljetos generalu Anti Gotovini odrapio 24 godine zatvora nizašto, bez ikakvih dokaza, a cijeli tadašnji hrvatski državni i vojni vrh, skupa sa svim nama “znanim i neznanim” koji smo proveli “Oluju” i oslobodili državu, proglasio “zločinačkom organizacijom”.

O, kojeg li iznenađenja. Je li, Andrija, Vladimire, Jadranka..?

Većina rečenih “hrvatskih” medija Tuđmana već godinama manje-više otvoreno naziva zločincem i izjednačava ga s Miloševićem, na što vi gledate u stranu i qui tacet consentire videtur, a onda, kad posljedice nastupe, padnete s Marsa i ne možete k sebi doći od silnog čuđenja i zaprepaštenja.

Srbi, naravno, nisu imali takvih problema. Oni su za to iskeširali kamione zlata u Haagu i okolici, a i u Hrvatskoj, strpljivo i vrijedno radeći vam pred glupim pokvarenim nosovima navlas jednako onom što su radili od 1990. do 1995, samo drugim, pametnijim sredstvima. A vi, tupani jadni, zabavljeni služenjem stranih gospodara, provođenjem tuđe politike, spletkarenjem protiv vlastitih ljudi i beskrajnim trpanjem u svoje džepove – iznenađeni. S bivšom braćom već 8 godina sjedite za istim stolom, miješate iste političke karte, pušete u iste rogove, šakom i kapom dijelite istu lovu hrvatskih poreznih obveznika i lupetate o “regionalnoj suradnji” i “progresu”.

Kad ono… haaška noga u dupe.

No, dobro, utješili ste se, to su ipak Tuđmanovi, zar ne? Njih ste se ionako odrekli. Tko ih šljivi.

Ali gle’ čuda, svega pola godine nakon toga – nožina u leđa.

Mjesec dana pred izbore, vi detuđmanizirani poštenjačine, zakleti borci protiv korupcije, srpski regionalni saveznici i suradnici, nađete se pod kaznenom istragom bez presedana, kao cijela stranka, čak uz prijetnju blokade imovine. I… što? Mila majko, opet ste – iznenađeni. U šoku. U komi.

Vratit ćete se u barake ako treba, kažete. Jedino što ne znate baš točno gdje su te barake zapravo bile, jer ste, ah, većinom došli kasnije…

ROTFLMAO. Eto vam sad, biseri. Draži su vam i miliji dojučerašnjni četnici i raznorazne korumpirane jugoslavenske gnjide, nego čestiti i dokazani ljudi koji su za ovu državu mogli stotinu puta poginuti, ali koje, eto, niste mogli, ne možete i nikad nećete ni moći kontrolirati. Jer ih ne možete kupiti. Jer nemate ništa čime bi ih mogli ucijeniti. Jer nikad nisu htjeli i ne žele u to vaše ljigavo lopovsko, projugoslavensko, koristoljubivo moje-dupe-iznad-svega kolo.

Zato – tako vam i treba. Tko s vragom tikve sadi…

No, okej. Zaslužili ste i gore, ali ipak, dosta pljuvačine. Kako se izvući iz ovog dreka preko glave, pitate? Može, evo par savjeta, naravno primam Pay Pal donacije. Neće vam biti problem, prodajte koji Sanaderov sat, ili HEP Tadiću, ili HTV BBC-u, ili tako nešto.

Lisn kerfuli, ajl sej dis onli vans: sadašnji stranački vrh mora odstupiti. Kosor, Šeks, Hebrang… možda ne baš svi, ali većina zbogom u povijesnu ropotarnicu nesposobnjakovića, tupana, luzera i prodanih duša. Stranku mora odmah preuzeti netko nekompromitiran. Kako nemate nikog boljeg, jer ste sve valjane odavno potjerali, mogao bih začepiti nos i predložiti Karamarka, ali neću. Evo vam drugo rješenje: vratite stranku Tuđmanu. Miroslavu. Nije kao otac, ali za vas je politički Einstein.

Nakon izbora, neovisno o rezultatu, morate na izvanredni stranački sabor i opće unutarstranačke izbore. Naučiti na grješkama u proteklom desetljeću i više ih ne ponavljati.

Nema na čemu.

[Rasprava]

Advertisements
Categories: Komentari, Politika Tags: , , ,

Borise pošalji salate

9. October 2011. Leave a comment

Baš lijepo i prigodno uoči još jednog Dana… hm, nečeg, dva desetljeća nakon razbuktavanja rata za neovisnost i velikosrpske agresije, mlada hrvatska država iznova se suočava sa srpskim prisvajanjem i presizanjem. Kako kaže poslovica, tko nije ništa naučio od povijesti, osuđen je ponavljati je.

Naime, susjedna “prijateljska” država Srbija još je 2003. godine donijela Zakon o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine (Službeni glasnik Republike Srbije br. 67/03, 135/04, 61/05, 101/07 i 104/09, stupio na snagu 01. siječnja 2010), kojim je nasuprot općeprihvaćenim međunarodnim pravnim načelima, proširila svoju kaznenu jurisdikciju prema tzv. univerzalnom načelu, i to isključivo na teritorij bivše SFRJ:

“Član 2
Ovaj zakon primenjuje se radi otkrivanja, krivičnog gonjenja i suđenja za:
1) krivična dela protiv čovečnosti i međunarodnog prava određena u glavi XVI Osnovnog krivičnog zakona;
2) teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava izvršena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1. januara 1991. godine koja su navedena u Statutu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.

Član 3
Državni organi Republike Srbije određeni ovim zakonom nadležni su za vođenje postupka za krivična dela iz člana 2 ovog zakona, koja su izvršena na teritoriji bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, bez obzira na državljanstvo učinioca ili žrtve.”

Kako vidimo, država Srbija je ovim sebi uzurpirala pravo da optužuje i sudi tuđim državljanima, za djela počinjena na tuđem državnom teritoriju – ali samo u odnosu na teritorij bivše SFRJ. Radi se o postupku bez presedana, nešto kao da, recimo, Amerikanci pokušaju suditi Španjolcima zbog ratnih zločina u Iraku, u koje su sami do grla upleteni. Tim je gore što takvu nedvosmislenu pravnu agresiju i presizanje čini dojučerašnji vojni agresor, koji je na teritoriju bivše SFRJ u razdoblju od 1990. do 1999. godine notorno odgovoran za četiri krvava ratna napada i sukoba.

Na sreću, srpskih tenkova, aviona, granata i hordi četnika koljača ovaj puta (još) nema, ali neke stvari prilično su slične.

Post-tuđmanovski, reformirani HDZ je, naravno, strjelovito reagirao. Brzi poput munje, nakon svega 8 godina baš-me-briga, i čim je velecijenjena pozadina potpredsjednika Sabora dovedena u pitanje, promptno su krenuli u donošenje hrvatskog legislativnog odgovora na srpsku uzurpaciju: Zakona o ništetnosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije (nacrt i obrazloženje), dalje: Zakon o ništetnosti.

I baš kao i na 25. lipnja 1991. godine, kada se odlučivalo za ili protiv neovisnosti hrvatske države, upravo na dan njezinog obilježavanja 08. listopada 2011. godine, oporbeni zastupnici koji se zakonskom odgovoru na srpske pretenzije gotovo svi otvoreno protive, iznova su napustili sabornicu.

No, ovaj puta ni HDZ-ovih i koalicijskih zastupnika nije bilo dovoljno, pa Zakon o ništetnosti još uvijek nije donesen – nije bilo kvoruma. Valja razumjeti naše sabornike. Neudobne saborske klupe žuljaju, kako prepone, tako i debele zadnjice, a tko će štititi narodne interese u petak popodne, nakraj tjedna..? Valjda ti Srbi nisu tako blesavi da šalju nove JNA optužnice preko vikenda. Zato je glasovanje odgođeno na par dana.

Koliko srpskim interesima u Hrvatskoj Zakon o ništetnosti smeta, vidi se po orkestriranoj propagandnoj akciji bukvalno svih “hrvatskih” medija, oporbe, “neovisnih” mrežnih portala, tzv. “nevladinih udruga”, predsjednika države, pa čak i glavnog državnog odvjetnika Bajića. Tu se moglo pročitati stvarno svašta.

Tako se govorilo da je Zakon o ništetnosti nepotreban, jer je “već donesen”, odnosno da je već odavno na snazi Zakon o stavljanju izvan snage Zakona o vojnim sudovima i Zakona o vojnom tužilaštvu. No svatko može pročitati i usporediti, pa će vidjeti da se ne radi o istoj stvari.

Mrežni komentari na raznim forumima možda su najčešće ponavljali paranoidno nagađanje da je Hrvatska “sporazumom državnih odvjetništava”, ili čak kakvim tajnim dokumentom, “pristala da Srbija sudi našim državljanima”. Tako nešto je jednostavno nemoguće. Naše državno odvjetništvo jest sa srpskim tužiteljstvom još 2006. godine potpisalo Sporazum o suradnji, ali se radi o tehničkim pitanjima razmjene informacija koja nemaju (ne mogu ni imati) snagu međunarodnog ugovora. Ustav notorno priječi izručivanje naših državljana drugim državama, a pristanak na suđenje u drugoj državi bi bio praktično jednak izručenju i zato automatski protuustavan… da razna teška kaznena djela iz glave XII. Kaznenog zakona RH niti ne spominjem.

Neki “novinari” su širili još jedan propagandni biser, otprilike da bi prihvaćanje Zakona o ništetnosti značilo da “ne priznajemo beogradsku presudu za ratni zločin počinjen na Ovčari”. U tome slučaju stanje je drugačije, jer su tamo osuđene osobe sada srpski državljani i Srbija nad njima ima jurisdikciju. Hoće li naše pravosuđe te srpske odluke priznati ili ne, bit će stvar procjene naših pravosudnih tijela – kako se u Zakonu o ništetnosti i navodi, kako je svugdje u svijetu, i kako i treba biti.

Usput rečeno, ako već govorimo o tom srpskom suđenju za Ovčaru, i malom djetetu je jasno da je ono bilo čista farsa i da, zapravo, nikakva suradnja Srbije ne postoji. Da je Srbija odista iskreno htjela riješiti vukovarske ratne zločine i pravdi privesti srpske ratne zločince, optužila bi i osudila Kadijevića, Adžića i ostatak vrha tadašnje JNA, a ne “sitnariju”, obične vojnike prašinare.

Čulo se u javnosti i pozivanje na latinsku izreku “regnum regno non praescribit leges”, u smislu da, kao, Hrvatska ne može poništavati srpske zakone. Takvim veleumnim licemjerima naravno ne smeta što je Srbija 2003. već propisala svoj zakon Hrvatskoj, prisvojila kaznenu nadležnost za Hrvatsku kao da smo mi njihov teritorij. Zvuči jezivo poznato, znam.

Iako su SDP-ovci na početku ostavljali mogućnost da će ovaj puta postupiti drugačije negoli prije 20 godina, čini se da je, nažalost, prevladala standardna beskičmenjačka priča da se “ni zakonom ni deklaracijama ništa neće riješiti”, kao i guranje glave u pijesak tipa da su za sadašnje stanje odgovorni “nejasni dogovori između hrvatskog i srbijanskog državnog odvjetništva”.

Nisu, Milanoviću, nego upravo sramotni srpski Zakon o organizaciji i nadležnosti državnih organa, kao i hrvatska osmogodišnja inertnost i nereagiranje na njega. Eno gore poveznica, čitaj.

Predsjednik države, u ovom slučaju SDP-ovac više negoli ikada prije, javno je zaboravio da kao dio izvršne vlasti nije nadležan “preporučivati” Saboru da se donosi ili ne donosi Zakon o ništetnosti, niti se uopće smije petljati u legislativni proces. Ako smatra da je takav zakon neustavan, može pokrenuti postupak pred Ustavnim sudom i to je sve. Međutim, Josipović se otvoreno stavio na stranu Srbije, čak navodeći da Zakon o ništetnosti “nije sasvim u duhu međunarodnog prava, jer univerzalna nadležnost postoji”.

Podsjećam – slanjem ovih optužnica Srbija nije, recimo, dostavila dokaze našem državnom odvjetništvu, pa Bajiću prepustila da odluči hoće li podignuti kazene prijave i pokrenuti postupke. Ne. Srbija je već podigla optužnice, zapravo samo prepisala JNA četničko smeće iz 1991. i 1992. godine, i sada očekuje da Hrvatska prihvati uzurpaciju jurisdikcije i po optužnicama dojučerašnjeg agresora prema braniteljima automatski postupi.

Čista velikosrpska politička provokacija.

Točno je da tzv. univerzalna nadležnost postoji, ali ona, u načelu, pripada međunarodnim sudovima poput ICC-a. Ako se propisuje u zakonodavstvu neke države, to se čini za teška kaznena djela tipa genocida, ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti, trgovine robljem, piratstva na otvorenom moru… ali nikako ne samo za točno određeni teritorij drugih država, kao ovdje Srbija. Naravno, svaka suverena država može donositi zakone kakve god hoće, odrediti si nadležnost kakvu god hoće i u tome je nije moguće spriječiti, ali ako se to radi ovako endemski, jasno je da je u pitanju politika koja ima točno određeni motiv, cilj i učinak.

Zato evo otvorenog pitanja predsjedniku Josipoviću: ako je, dakle, Srbija bila u pravu sa svojim zakonom iz 2003, onda i Hrvatska može donijeti zakon pomoću kojeg će sebi, recimo, prisvojiti nadležnost za srpske ratne zločine u Bosni i na Kosovu. Je li tako?

I da vidiš uživancije. Tko je ono sve tijekom rata išao u Bosnu, slikao se s Karadžićem i Mladićem, davao podršku četnicima, ratu i klanju na ovaj ili onaj način? Čim primirišu u Hrvatsku, uhititi ih i pred sud. Razne srpske pravoslavne patrijarhe, Lepu Brenu, Bajagu, Kusturicu… skupa s brat-bratu polovicom srpskih NN turista s jadranskih plaža. Uz novi Bajsov slogan: “Tako lepa, tako blizu, zatvori udobni.” A kad Srbija krene urlati i šiziti, reći im da “štite ratne zločince” i “ometaju suradnju između dvije prijateljske države”, što je “uvjet za pristupanje EU” u duhu “dobrosusjedskih odnosa”.

Dobro, predizborna kampanja političare obično učini smanjeno ubrojivim, ali što ćemo s glavnim državnim odvjetnikom Bajićem?

On bi, kao, trebao biti neutralni stručnjak, pravnik profesionalac koji se ne smije petljati u politiku, davati političke izjave, niti utjecati na rad tijela drugih grana vlasti. Kad ono, bogo dragi, tip raspalio gore nego političari – da Zakon o ništetnosti “koristi samo zločincima” i da se njime “prekida suradnja sa Srbijom”.

Mislim, okej, valja se na vrijeme ulagivati vjerojatnoj budućoj vlasti, to je jasno, ali zbog toga ovako “zaboraviti” na profesiju, zaroniti u političko blato i obmanjivati javnost?

Zakon o ništetnosti ni na koji način neće koristiti “ratnim zločincima”, nego ljudima koje je četnička JNA, i njihov “uljuđeni” nasljednik današnja Srbija, optužila na temelju “činjenica”, “dokaza” i “priznanja” većinom prikupljenih terorom i mučenjem u srpskim konclogorima. Po takvim sramotnim političkim “optužnicama” Hrvatska više neće postupati, a Srbiji će biti poslana jasna politička poruka da si svoje imperijalne velikosrpske pretenzije može zataknuti odakle ih je i izvukla – i to su najveće i najočitije koristi od donošenja toga zakona.

Što se tiče inozemstva, tamo je doseg, naravno, ograničen. Međutim, nakon poznatih srpskih svinjarija s Ganićem i Divjakom, Interpol više ne izdaje međunarodne tjeralice bez suglasnosti države o čijim se državljanima radi, i to je najvažnije. Kako će po pojedinim izravnim srpskim zahtjevima učiniti koja pojedinačna država, u to ne ulazim – to je njihovo suvereno pravo i odluka. Naravno, ako i dalje bude bilo slučajeva tipa Purda i Marić, onda jednostavno valja primijeniti staro dobro međunarodno načelo reciprociteta, i kako već rekoh, krenuti uhićivati i suditi srpske i ine državljane za djela koja su se dogodila, recimo, na Marsu.

I druga Bajićeva tvrdnja, da se Zakonom o ništetnosti “prekida suradnja sa Srbijom” je eklatantna propagandna neistina koju provjeriti može svatko – jednostavnim čitanjem prijedloga zakona, eno ga na poveznici gore. Nažalost, takve dezinformacije su očito odmah servirane i Europskom povjerenstvu.

U međuvremenu se u sve to upleo i HDZ-ov sabornik Đakić, poznatom izjavom s osječkog predizbornog skupa:

“Nitko neće reći ‘da’ Rajkovoj medicini, Radetovoj građevini, Zokiju koji ima godinu dana pripravničkog staža na Trgovačkom sudu i devet mjeseci u Ministarstvu vanjskih poslova, a sad bi vodio Vladu. Mislio sam, dok nas je vodio SDP, da zastupaju srpsku, a ne hrvatsku Vladu…”

I izazvao silnu frku ni oko čega. Đakić jest sirovina, ali je zapravo samo javno rekao ono što brat-bratu tri četvrtine ljudi u Hrvatskoj i vidi i misli, ali se zbog nametnute pro-srpske “političke korektnosti” ne usudi reći: car je gol. Srbija nije odustala od velikosrpskih težnji.

Još gore, kao i prije 20 godina kada su izašli iz Sabora, jer nisu htjeli glasovati za hrvatsku državnu neovisnost, Ranko, Rajko, Zoki, Veljko, Rade… u slučaju Zakona o ništetnosti i srpskih optužnica, htjeli to ili ne, znali to ili ne, zastupaju srpske, a ne hrvatske interese, i to bez obzira na svoju etničku pripadnost.

Jeste li razumjeli? Đakić nije govorio samo o Srbima. Ni glavnom državnom odvjetniku, pa čak ni samom predsjedniku države, uopće ne smeta činjenica da si je Srbija prisvojila kaznenu jurisdikciju za naše državljane i naš teritorij, i želi im suditi, iako Ustav notorno brani izručenje, i iako je takav postupak suprotan međunarodnim uzusima. Njima je to, očito, sasvim u redu i ništa ozbiljno na što bi trebalo reagirati. Kako već rekoh, i Đakićevim vrlim predlagačima Zakona o ništetnosti trebalo je punih 8 godina da se probude iz tupe političke lobotomije i počnu raditi svoj posao. Sve su to najviši hrvatski dužnosnici, sabornici, političari.

To je naša stvarnost. To je hrvatska zbilja.

I onda se, kao, čudimo silnim neuspjesima, promašajima, šikaniranjima i poniženjima koji Hrvatsku prate zadnje desetljeće. Čemu?

Pa ljudi moji, dva mandata nam je predsjednik države bio ovaj čovjek, a glavni savjetnik sadašnjeg predsjednika države je Dejan Jović – osoba koja oduvijek javno i otvoreno žali za Jugoslavijom i čudi se što je Hrvatima “dopušteno da pobijede u ratu”, vjerovali ili ne. Zamislite, recimo, da je glavni savjetnik srpskog predsjednika Borisa Tadića netko tko javno žali što Srbija više nije dio Otomanskog carstva?

I zato uopće nije čudno što predsjednik Josipović zastupa stajalište da Hrvatska tužbu protiv Srbije, podignutu zbog rata i agresije, treba povući. Je li to hrvatski interes? Što kažete, da možda usput odmah priznamo srpsku protutužbu i platimo Srbiji ratnu odštetu? Što nas nisu uspjeli sve pobiti, što su unatoč svim izgledima izgubili rat 1990 – 1995. i što im je propala Srboslavija? Kladim se da bi savjetnik Jović veselo pozdravio ovu ideju. Sve u duhu “suradnje” i “dobrosusjedstva”, naravno.

Ne, moja štovana i ostala gospodo, u današnjoj Hrvatskoj, hrvatski državni i narodni interes jednostavno nije dopušteno zastupati.

Još gore, nije dopušteno ni reći Srbiji, Srbima i domaćim pro-Srbima, bez obzira na etničku pripadnost, da jesu ono što jesu, da zastupaju ono što zastupaju i da rade ono što rade – a da to odmah ne izazove histerično vrištanje, propagandna podmetanja i opću osudu “hrvatske javnosti” da “brojite krvna zrnca” i slično. Za čim, naravno, odmah slijede etikete ustaštva, klerofašizma itd. bukvalno i doslovno jednako kao u SFRJ.

Istovremeno, stvari kao odavno notorno “Jaca Vlaisavljević” ili razne izjave poput “naslijedio bi me Srbin veći od svakog Srbina” prolaze bez ikakvih problema – bez reakcija pučkih pravobranitelja ili pjene na ustima “boraca za ljudska prava”.

Pogledajte, recimo, taj SDSS. Već dva mandata, punih osam godina, gospoda sjede u HDZ-ovim vladama, dijele lovu poreznih obveznika, glasuju u Saboru s vladajućom većinom i izravno sudjeluju svemu, prvo sa Sanaderom, onda s Kosoricom. Je li ih itko ikada prozvao za barem milimetar odgovornosti za sve ono loše što se u tome razdoblju dogodilo? Nipošto, ni slučajno – sjedili su za istim stolom, ali Jaca je znala sve, a Mile nije znao ništa. Svete krave u Hrvatskoj se ne smije dirati.

Evo još jedno pitanje. Kada je SDSS učinio ili rekao bilo što, ali bilo što, što je u nesuglasju s politikom Srbije? Nikada.

O, imali su prilike u izobilju. Recimo, kad je početkom godine iz Srbije, iz usta ministra, došla provala memorandumskog miloševićevskog zahtjeva za obnovu konstitutivnosti srpske manjine u Hrvatskoj. Je li SDSS rekao da je to sramotno i krajnje pogrešno? Da je to bila, uz četničku laž o 700.000 pobijenih Srba u Jasenovcu, jedna od osnovnih poluga za huškanje hrvatskih Srba na kvislinšku pobunu, velikosrpsku agresiju i rat protiv vlastite države i svojih susjeda Hrvata? Da je to politički povratak na rat? Da im to više ne treba?

Ma, ni slučajno. Ni blizu. Tadašnje reakcije ljudi iz SDSS-a mogle su se opisati kao “nemojte, braćo… nije još vrijeme”. A predsjednik Josipović ih očekuje na proslavi obljetnica “Oluje” u Kninu, na svom zapadnobalkanskom oblačiću naivno maštajući o vremenima kada će vojno slamanje kralješnice miloševićevom velikosrpstvu slaviti i Srbi, skupa s Hrvatima.

Žalim, evo hladan tuš otrežnjenja: neće. Nikada. Kako reče Stanimirović nakon “povijesnog” posjeta Josipovićevog “prijatelja” Tadića, “rat u Vukovaru nisu počeli Srbi”, je li tako? Nenaoružana nejačad.

Pa onda, prisjetite se priznanja Kosova. Što se, pobogu, tiče SDSS-a hoće li Kosovo biti dio Srbije, ili ne? To je druga država, je li tako? Ali ne, moraju oni, veliki brat Boris naredio. Kaže Pupovac u Saboru, nije istina da je znao za ove JNA optužnice prije negoli su došle u Hrvatsku… ali njegov istomišljenik Pusić ga, između redaka, demantira.

Ili pogledajte izjave SDSS-a s posljednje komemoracije u Varivodama. Na stranu ponavljanje nebuloza Haaškog suda i likovanje nad presudom Gotovini i Markaču, eto Uzelca koji se ne ljuti na “krajinske” četnike što su bili krvoločni koljači, što su ustali protiv svojih susjeda, što su pobili 20.000 i protjerali preko 500.000 ne-Srba, nego zato što su bili – nesposobni. Zato što “nisu bili u stanju voditi ni zubnu ordinaciju, kamoli državu”. Vjerovali ili ne.

Na gotovo potpuno isti način, većina Srba iz Srbije dan danas govori o Miloševiću, osuđujući ga ne zbog velikosrpstva i silnih zločina, nego zato što nije uspio – što je izgubio rat.

Ovo nisu bile samo puke nabrojene žalosne činjenice, pobogu… radi se o tragediji. Dvadeset godina kasnije, za Srbe i Srbiju se baš ništa nije promijenilo. I sad, da se takve stvari ne smiju javno reći, a da netko od domaćih pro-srpskih advokata i “boraca za ljudska prava” odmah ne zavrišti da se “broje krvna zrnca”!?

Pa brojite si ih vi sami, licemjeri, svejedno bili Hrvati ili Srbi, svojim guranjem glave u pijesak, svojim sramotnim riječima i djelima, svojom konstantnom bijednom, ljigavom hipokrizijom. Što još trebate kao dokaz? Da nam opet osvanu balvani na cestama? Da Srbija u Hrvatsku pošalje pozive za rezervu, kao na sjeveru Kosova? Mislite da je to nevjerojatno? Pa od tog zakona 2003. Srbija nas smatra svojim teritorijem, nad kojim ima jurisdikciju!

Evo, koliko puta je bosanskim Hrvatima u zadnjem desetljeću javno i otvoreno rečeno da svoju budućnost “traže u Sarajevu, a ne u Zagrebu”? Hoće li, molim, već jednom netko javno reći i hrvatskim Srbima da svoju budućnost traže u Zagrebu, a ne u Beogradu? Možda onako kao njihov omiljeni konvertit Mesić: da ne oru tu, a mole boga da kiša pada u Srbiji?

Pokojni Račan poklonio im je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina kakav nema nitko u Europi, kladim se niti u svijetu. Post-tuđmanovski HDZ dao im je i povrh toga, dao im je vlast, dojučerašnjim “krajinskim” pobunjenicima napravio je kuće, priznao mirovine, obnovio odavno izgubljena stanarska prava, čak pokušao progurati neustavne promjene izbornog zakonodavstva koje bi SDSS-u praktično zajamčile monopol na zastupanje Srba u Hrvatskoj… i naravno, nije dosta.

Nikada neće ni biti.

Pa dobro. Spomenuo sam reciprocitet, još jedno od notornih, općeprihvaćenih načela međunarodnog prava. Zapitajmo se, imaju li Hrvati u Srbiji prava poput Srba u Hrvatskoj? Imaju li Hrvati u Srbiji dvostruko pravo glasa? Naravno da nemaju. Sve dok ne budu imali – sve dok se Srbija barem minimalno ne civilizira, dok ne prestane velikosrbovati i suflirati ovim našim vječno zavedenim nesretnicima – svaka druga država te teme bi jednostavno stavila ad acta. Ali u Hrvatskoj… koliko su papira i pro-srpskog pametovanja potrošili naši “borci za ljudska prava”, “dokazujući” da će srpska manjina u Hrvatskoj biti ravnopravna tek ako bude imala veća prava nego većina?

Vjerovali ili ne.

Možete li vi to zamisliti? Pa, ako ste dovoljno stari da se sjećate života u SFR Jugoslaviji i SR Hrvatskoj, to vam je, otprilike, bilo to – 12% Srba nije imalo ravnopravnost i razmjernu zastupljenost, nego paritet s preostalih 88% stanovništva. Kužite? Kao da je Srba bilo 50%. Istovremeno, brojem su apsolutno nadrazmjerno, čak ponegdje i natpolovično, držali najvažnije položaje u komunističkoj partiji, vojsci, policiji, državnoj upravi, medijima i najvećim firmama.

Ali da ne budu baš svi etnički Srbi na moćnim i unosnim položajima, pa ipak je to bila nekakva Hrvatska, brinuli su se… pogađate: Ranko, Rajko, Zoki, Veljko i Rade.

Zato danas tako polude od bijesa kad ih na to netko podsjeti.

[Rasprava]

Rješenje

9. October 2011. Leave a comment

Vrhovni sud javnosti
Internet

R J E Š E N J E

Vrhovni sud javnosti, u sastavu MKn kao predsjednik vijeća, te XYz i WŽnj kao suci porotnici, u postupku protiv stranke Viktora Ivančić iz Splita, Republika Hrvatska, radi utvrđivanja činjeničnog stanja, izvan ročišta, po službenoj dužnosti, dana 09. listopada 2011. godine,

r i j e š i o   je:

I. Utvrđuje se da je Viktor Ivančić, rođen 08. listopada 1960. u Sarajevu, iz Splita, Republika Hrvatska, Jugoslaven od glave do pete.

II. Trošak postupka, kao i obično, pada na državni proračun Republike Hrvatske.

Obrazloženje:

Ovo rješenje doneseno je nakon uvida u prilično dosadni tekst stranke “Bauk Jugoslavije” (Srpske Novosti br. 616, nekad znane kao Feral Tribune), a na temelju odredaba čl. 18. Zakona o guskama u magli (N.n. br. 01/1918, 02/1945 i 03/2000, dalje: ZGM). Naime, isti tekst stranke može se sažeti u jednu jedinu rečenicu: “Ja sam Jugoslaven, i šta mi možete!”, a spomenuti čl. 18. ZGM-a kaže da nikoga nije moguće spriječiti da od sebe javno pravi budalu i uporno lupa glavom o zid.

Osobito, ako stranka to čini unatoč cijelom nizu notornih povijesnih primjera iz kojih je i malom retardiranom djetetu već na prvi pogled jasno da je takvo lupanje, ono, e, loše i pogrešno, da može uzrokovati teške glavobolje, opće frustracije i skribomanske dijareje, a u najtežim slučajevima, i tjelesne ozljede. Da dugogodišnje krvave ratove u kojima svaki jebeni put poginu stotine i stotine tisuća nevinih žrtava, izbjegnu milijuni ljudi i bude počinjena ogromna materijalna šteta, niti ne spominjemo.

Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem činjenice da Srpske Novosti, nažalost, financiraju hrvatski porezni obveznici.

Slijedom svega dosad navedenog, odlučeno je kao u izreci.

Na Internetu, 09. listopada 2011.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba u roku 15 dana od primitka. Žalba se predaje ovome sudu, u 3 primjerka, a o njoj odlučuje Uprava vodovoda.

Dostaviti:
1. Viktor Ivančić, Split
2. Lux Veritatis
3. Pollitika.com
4. Arhiva ljudske gluposti, na znanje budućim generacijama

(Post je objavljen na Pollitika.com 09. 10. 2011, ali su ga tamošnji infantilni staljinčići bez smisla za humor odmah obrisali.)