Home > Komentari, Politika > Crtica o posrbicama, Turudiću i zakonima protiv budala

Crtica o posrbicama, Turudiću i zakonima protiv budala

bradata-sloboda-govoraPreviše je posla, nemam vremena pisati… ali moram biti pošten i prema sebi, pa priznati da nije samo to razlog. U velikoj mjeri me jednostavno napustila volja. Ne vidim smisao gubiti vrijeme na beskrajna objašnjavanja i uvjeravanja, krištenje onih koji puštaju vjerove, bacanje biserja pred svinje. Čak mi više nije ni naročito zabavno ismijavati ih, jer su obični politički mazohisti – iako su valjda tisuću puta javno ispali budale, ponašaju se kao da se ništa nije dogodilo. Tući krepane konje? Nije zanimljivo.

Nakon sloma petokolonaškog projekta detuđmanizacije, domaći posrbice mogli su jednostavno prestati, ili se barem malo smiriti i utišati. Drugi obraz je okrenut, ruka im je pružena. Ono, ‘ajde, što je bilo, bilo je, okrenimo se budućnosti, idemo dalje. Sva su hrvatska povijesno bitna pitanja riješena, državu imamo, pobijedili smo u Domovinskom ratu i obranili se pred cijelim svijetom, čak i za haaškim zelenim stolom. Preostalo nam je oporaviti gospodarstvo, podignuti narodu životni standard, vratiti se tisućgodišnjoj uljudbi i starim mitteleuropskim vrijednostima…

Ali, ništa od toga.

Pa pogledajte – otkad više nema “zajedničkog zločinačkog poduhvata” i Haaga, posrbice su se opet povratile u debela desetljeća jugoslavenske regresije, u II. svjetski rat, na ljubičicu bijelu maršala Tita koji “nije bio diktator”, na partizane i ustaše, na “antifašizam”, “ustaške guje” i slične žvake za bedake. Doduše, kako stvari sada stoje, Milanovićeva vlada i Kukuriku kamarila po količini čiste bezočne krađe, banditizma i lopovštine od Sanaderovih pajdaša se više jedva ili uopće nikako ne razlikuju, pa im ništa drugo ni ne preostaje, nego zabavljati narod igrama, kad su mu kruh oteli.

U svakom slučaju, moja štovana i ostala gospodo, s posrbicama rasprave više nema. Postala je bespredmetna. Rasprava pretpostavlja baratanje argumentima, a posrbice nikakvih argumenata više nemaju. Notorno su donesene već dvije presude najviših međunarodnih pravosudnih tijela, Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Međunarodnog suda pravde (ICJ), koje urbi et orbi utvrđuju, dokazuju i pokazuju što se i kako dogodilo u hrvatskom Domovinskom ratu.

Na najvišoj svjetskoj međunarodnoj pravnoj razni utvrđeno je, dokazano i presuđeno da su Srbi i posrbice bili u krivu.

Utvrđeno je da je hrvatski Domovinski rat bio obrambeni i osloboditeljski, da su zločini počinjeni od hrvatske strane bili kolateralni i minorni, daleko manji negoli se u “normalnom” ratnom sukobu može očekivati, a da su Srbija i posrbljena JNA odgovorne za rat, masovna ubojstva i zvjerstva, etničko čišćenje stotina tisuća ne-Srba, silna razaranja civilnih objekata i ratnu štetu.

To nije šala. To je gotova, završena priča – tu više nema natrag.

Međutim, domaći posrbice i dalje tupe svoje. Poput poraženih Hitlerovih nacista i njihovih simpatizera koji negiraju židovski Holokaust, oni i dalje slijepo, zatupljeno, autistično, kao budalaste papige, ponavljaju svoje bradate mantre o “zajedničkom zločinačkom poduhvatu”, “etničkom čišćenju”, “ugroženosti Srba” u Hrvatskoj i slično. To više nisu politička ili kakva druga stajališta, to nije “sloboda govora” ni “pravo na različito mišljenje” – to je neprihvaćanje stvarnosti, odbijanje realiteta, patologija, fanatizam, bezumlje, ludost.

Dakle, molim: onaj tko negira pravedni, obrambeni i osloboditeljski karakter Domovinskog rata, ne može se više smatrati normalnim, lojalnim građaninom koji poštuje hrvatski pravni poredak. Crno na bijelo.

A sad, čitajte:

“…Ja, recimo, kao što ste primijetili, pišem domovinski rat malim slovom jednostavno zato što su u tom ratu domovinu dobili samo Hrvati, a Srbi iz Hrvatske je izgubili…”

Izdvajam samo ovu rečenicu, ali cijeli članak je takav. Neće vas začuditi da je autor Čulić bivši Feralovac, danas naravno u Srpskim Novostima, a slično kao i niz drugih, istovjetno otvoreno protuhrvatskih medija, udruga i organizacija, H-alter je portal koji financira hrvatska država. Zapravo se radi većinom o istim ljudima, istoj detuđmanizatorskoj bagri koja je poslije Tuđmanove smrti privatizirala Hrvatsku, do dna duše mrzeći “ustašku državu”, ali beskrajno ljubeći “ustaške kune”, i koja govori i zastupa ono što Milanović, Pusićka & co. misle, ali naravno, ne usude se javno reći, jer za njih više nitko nikad ne bi glasovao na izborima.

Istaknuta Čulićeva rečenica je čista velikosrpska laž.

Besramna pročetnička izmišljotina, bezočna reciklaža Miloševićeve ratne propagande. Etnički hrvatski Srbi, naime, nikada nisu izgubili domovinu. Hrvatska nikamo nije ni otišla, ni nestala, nego su hrvatski Srbi – oni obični normalni ljudi, koji se nisu stavili na zločinačku stranu Miloševićevog agresorskog ratnog stroja – konačno dobili svoju domovinu, posve jednako kao i etnički Hrvati, Mađari, Slovaci, Talijani i svi drugi hrvatski građani.

Jedina domovina koju su Čulić i posrbice izgubili bila je Miloševićeva četnička Jugoslavija, odnosno Martićeva kvislinška “Republika Srpska Krajina”. Na čijoj su strani oduvijek bili, samo to sada konačno javno priznaju.

Odlično, rekao bih.

Valja napomenuti da je između naših domaćih posrbica čulića i “krajinskih” četnika Milana Martića samo jedna bitna razlika: čulići nisu imali hrabrosti uzeti pušku. Nisu se usudili, nisu imali dovoljno muda boriti se za Jugoslaviju tj. Veliku Srbiju i “srpsku krajinu” otvoreno i izravno, s oružjem u rukama, nego su ostali u Hrvatskoj, pritajili se, iskoristili dobrobiti i toleranciju demokratskog društva. Navukli su spasonosne krinke “slobode govora” i “prava na različito mišljenje”, i čekali svoj trenutak.

Na hrvatsku sreću, unatoč 15 godina detuđmanizacije, taj trenutak nikada nije došao, niti će doći. Haag je rekao svoje, ICJ je rekao svoje, povijest je neumoljivo otišla naprijed, ali posrbice su ostali u Jugoslaviji s Miloševićem i u “krajini” s Martićem. Čulić, Ivančić, Dežulović, Đikić, braco Pusić, Teršelić, Tomić, Mandić… s obzirom da ih Kukuriku protežiraju, financiraju i štite, a iza sebe još uvijek imaju ofucanu, primitivnu britansku balkansku politiku iz prošloga stoljeća, nastavili su javno i bez imalo srama zastupati politička i ina stajališta i interese države Srbije – države ratnog agresora, države kojom i dan danas vladaju rehabilitirani četnici “antifašisti”, države koja svoju odgovornost za rat i stotine tisuća mrtvih i ranjenih nikada i ničim nije priznala niti prihvatila.

Hrvatska više nema nikakvog razloga to dopuštati.

S petokolonašima se ne razgovara, njih se sankcionira. U ovom Čulićevom slučaju, radi se o savršenom primjeru zašto valja stisnuti zube, poslušati suca Turudića i kriminalizirati negiranje obrambenog i osloboditeljskog karaktera Domovinskog rata. Drugog načina nema. Cijeli niz europskih i raznih država u svijetu ima slične zakone, kojima se neko društvo, umorno od besplodnog dokazivanja da je nebo plavo, a trava zelena, institucionalno brani i štiti od štetočina. Italija, Francuska, Njemačka, Belgija, Poljska, Izrael…

Osobno, iskreno, nisam tome sklon. Moderna licemjerna politička korektnost mi se gadi, hate crimes su obična kvaziorwellovska izmišljotina, i kad bi bilo po mome, ništa od takvih stvari ne bi bilo kriminalizirano. Ni nacistička swastika, ni ustaško “U”, ni komunistička crvena petokraka, ni srp i čekić, bukvalno ništa… sve dok se, uopćeno rečeno, radi o riječima, a ne o djelima. “Zakone protiv budala” ne podnosim, ali sam sada ipak prisiljen priznati da se radi o imperativu – da je ovo krvavo balkansko blato i da nakon bezumnog nastavljanja protuhrvatskog djelovanja posrbica, jednostavno nemamo izbora.

Na kraju, onima kojih se tiče, samo bih sugerirao razmisliti. Upitati se, treba li Lex Turudić odista kodificirati u području kaznenih djela, ili ga je možda bolje zadržati (bez podcjenjivanja) na nižoj i manje važnoj razini prekršajnog prava? Ako je moguće, da ne bude kazneno djelo, nego “samo” prekršaj.

Naime, tako na posrbice Čulića & co. ne bi dragocjeno vrijeme i sredstva trošili “ozbiljni” sudovi, nego bi im prekršajne prijave i kazne pisali policajci na ulici. Nešto kao propalicama i pijancima što spavaju po parkovima i u kanalima.

[Rasprava]

  1. No comments yet.
  1. No trackbacks yet.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: