Archive

Posts Tagged ‘posrbice’

Crtica o posrbicama, Turudiću i zakonima protiv budala

27. March 2015. Leave a comment

bradata-sloboda-govoraPreviše je posla, nemam vremena pisati… ali moram biti pošten i prema sebi, pa priznati da nije samo to razlog. U velikoj mjeri me jednostavno napustila volja. Ne vidim smisao gubiti vrijeme na beskrajna objašnjavanja i uvjeravanja, krištenje onih koji puštaju vjerove, bacanje biserja pred svinje. Čak mi više nije ni naročito zabavno ismijavati ih, jer su obični politički mazohisti – iako su valjda tisuću puta javno ispali budale, ponašaju se kao da se ništa nije dogodilo. Tući krepane konje? Nije zanimljivo.

Nakon sloma petokolonaškog projekta detuđmanizacije, domaći posrbice mogli su jednostavno prestati, ili se barem malo smiriti i utišati. Drugi obraz je okrenut, ruka im je pružena. Ono, ‘ajde, što je bilo, bilo je, okrenimo se budućnosti, idemo dalje. Sva su hrvatska povijesno bitna pitanja riješena, državu imamo, pobijedili smo u Domovinskom ratu i obranili se pred cijelim svijetom, čak i za haaškim zelenim stolom. Preostalo nam je oporaviti gospodarstvo, podignuti narodu životni standard, vratiti se tisućgodišnjoj uljudbi i starim mitteleuropskim vrijednostima…

Ali, ništa od toga.

Pa pogledajte – otkad više nema “zajedničkog zločinačkog poduhvata” i Haaga, posrbice su se opet povratile u debela desetljeća jugoslavenske regresije, u II. svjetski rat, na ljubičicu bijelu maršala Tita koji “nije bio diktator”, na partizane i ustaše, na “antifašizam”, “ustaške guje” i slične žvake za bedake. Doduše, kako stvari sada stoje, Milanovićeva vlada i Kukuriku kamarila po količini čiste bezočne krađe, banditizma i lopovštine od Sanaderovih pajdaša se više jedva ili uopće nikako ne razlikuju, pa im ništa drugo ni ne preostaje, nego zabavljati narod igrama, kad su mu kruh oteli.

U svakom slučaju, moja štovana i ostala gospodo, s posrbicama rasprave više nema. Postala je bespredmetna. Rasprava pretpostavlja baratanje argumentima, a posrbice nikakvih argumenata više nemaju. Notorno su donesene već dvije presude najviših međunarodnih pravosudnih tijela, Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Međunarodnog suda pravde (ICJ), koje urbi et orbi utvrđuju, dokazuju i pokazuju što se i kako dogodilo u hrvatskom Domovinskom ratu.

Na najvišoj svjetskoj međunarodnoj pravnoj razni utvrđeno je, dokazano i presuđeno da su Srbi i posrbice bili u krivu.

Utvrđeno je da je hrvatski Domovinski rat bio obrambeni i osloboditeljski, da su zločini počinjeni od hrvatske strane bili kolateralni i minorni, daleko manji negoli se u “normalnom” ratnom sukobu može očekivati, a da su Srbija i posrbljena JNA odgovorne za rat, masovna ubojstva i zvjerstva, etničko čišćenje stotina tisuća ne-Srba, silna razaranja civilnih objekata i ratnu štetu.

To nije šala. To je gotova, završena priča – tu više nema natrag.

Međutim, domaći posrbice i dalje tupe svoje. Poput poraženih Hitlerovih nacista i njihovih simpatizera koji negiraju židovski Holokaust, oni i dalje slijepo, zatupljeno, autistično, kao budalaste papige, ponavljaju svoje bradate mantre o “zajedničkom zločinačkom poduhvatu”, “etničkom čišćenju”, “ugroženosti Srba” u Hrvatskoj i slično. To više nisu politička ili kakva druga stajališta, to nije “sloboda govora” ni “pravo na različito mišljenje” – to je neprihvaćanje stvarnosti, odbijanje realiteta, patologija, fanatizam, bezumlje, ludost.

Dakle, molim: onaj tko negira pravedni, obrambeni i osloboditeljski karakter Domovinskog rata, ne može se više smatrati normalnim, lojalnim građaninom koji poštuje hrvatski pravni poredak. Crno na bijelo.

A sad, čitajte:

“…Ja, recimo, kao što ste primijetili, pišem domovinski rat malim slovom jednostavno zato što su u tom ratu domovinu dobili samo Hrvati, a Srbi iz Hrvatske je izgubili…”

Izdvajam samo ovu rečenicu, ali cijeli članak je takav. Neće vas začuditi da je autor Čulić bivši Feralovac, danas naravno u Srpskim Novostima, a slično kao i niz drugih, istovjetno otvoreno protuhrvatskih medija, udruga i organizacija, H-alter je portal koji financira hrvatska država. Zapravo se radi većinom o istim ljudima, istoj detuđmanizatorskoj bagri koja je poslije Tuđmanove smrti privatizirala Hrvatsku, do dna duše mrzeći “ustašku državu”, ali beskrajno ljubeći “ustaške kune”, i koja govori i zastupa ono što Milanović, Pusićka & co. misle, ali naravno, ne usude se javno reći, jer za njih više nitko nikad ne bi glasovao na izborima.

Istaknuta Čulićeva rečenica je čista velikosrpska laž.

Besramna pročetnička izmišljotina, bezočna reciklaža Miloševićeve ratne propagande. Etnički hrvatski Srbi, naime, nikada nisu izgubili domovinu. Hrvatska nikamo nije ni otišla, ni nestala, nego su hrvatski Srbi – oni obični normalni ljudi, koji se nisu stavili na zločinačku stranu Miloševićevog agresorskog ratnog stroja – konačno dobili svoju domovinu, posve jednako kao i etnički Hrvati, Mađari, Slovaci, Talijani i svi drugi hrvatski građani.

Jedina domovina koju su Čulić i posrbice izgubili bila je Miloševićeva četnička Jugoslavija, odnosno Martićeva kvislinška “Republika Srpska Krajina”. Na čijoj su strani oduvijek bili, samo to sada konačno javno priznaju.

Odlično, rekao bih.

Valja napomenuti da je između naših domaćih posrbica čulića i “krajinskih” četnika Milana Martića samo jedna bitna razlika: čulići nisu imali hrabrosti uzeti pušku. Nisu se usudili, nisu imali dovoljno muda boriti se za Jugoslaviju tj. Veliku Srbiju i “srpsku krajinu” otvoreno i izravno, s oružjem u rukama, nego su ostali u Hrvatskoj, pritajili se, iskoristili dobrobiti i toleranciju demokratskog društva. Navukli su spasonosne krinke “slobode govora” i “prava na različito mišljenje”, i čekali svoj trenutak.

Na hrvatsku sreću, unatoč 15 godina detuđmanizacije, taj trenutak nikada nije došao, niti će doći. Haag je rekao svoje, ICJ je rekao svoje, povijest je neumoljivo otišla naprijed, ali posrbice su ostali u Jugoslaviji s Miloševićem i u “krajini” s Martićem. Čulić, Ivančić, Dežulović, Đikić, braco Pusić, Teršelić, Tomić, Mandić… s obzirom da ih Kukuriku protežiraju, financiraju i štite, a iza sebe još uvijek imaju ofucanu, primitivnu britansku balkansku politiku iz prošloga stoljeća, nastavili su javno i bez imalo srama zastupati politička i ina stajališta i interese države Srbije – države ratnog agresora, države kojom i dan danas vladaju rehabilitirani četnici “antifašisti”, države koja svoju odgovornost za rat i stotine tisuća mrtvih i ranjenih nikada i ničim nije priznala niti prihvatila.

Hrvatska više nema nikakvog razloga to dopuštati.

S petokolonašima se ne razgovara, njih se sankcionira. U ovom Čulićevom slučaju, radi se o savršenom primjeru zašto valja stisnuti zube, poslušati suca Turudića i kriminalizirati negiranje obrambenog i osloboditeljskog karaktera Domovinskog rata. Drugog načina nema. Cijeli niz europskih i raznih država u svijetu ima slične zakone, kojima se neko društvo, umorno od besplodnog dokazivanja da je nebo plavo, a trava zelena, institucionalno brani i štiti od štetočina. Italija, Francuska, Njemačka, Belgija, Poljska, Izrael…

Osobno, iskreno, nisam tome sklon. Moderna licemjerna politička korektnost mi se gadi, hate crimes su obična kvaziorwellovska izmišljotina, i kad bi bilo po mome, ništa od takvih stvari ne bi bilo kriminalizirano. Ni nacistička swastika, ni ustaško “U”, ni komunistička crvena petokraka, ni srp i čekić, bukvalno ništa… sve dok se, uopćeno rečeno, radi o riječima, a ne o djelima. “Zakone protiv budala” ne podnosim, ali sam sada ipak prisiljen priznati da se radi o imperativu – da je ovo krvavo balkansko blato i da nakon bezumnog nastavljanja protuhrvatskog djelovanja posrbica, jednostavno nemamo izbora.

Na kraju, onima kojih se tiče, samo bih sugerirao razmisliti. Upitati se, treba li Lex Turudić odista kodificirati u području kaznenih djela, ili ga je možda bolje zadržati (bez podcjenjivanja) na nižoj i manje važnoj razini prekršajnog prava? Ako je moguće, da ne bude kazneno djelo, nego “samo” prekršaj.

Naime, tako na posrbice Čulića & co. ne bi dragocjeno vrijeme i sredstva trošili “ozbiljni” sudovi, nego bi im prekršajne prijave i kazne pisali policajci na ulici. Nešto kao propalicama i pijancima što spavaju po parkovima i u kanalima.

[Rasprava]

Hrestomatija veleizdaje

26. October 2014. Leave a comment

hrestomatija-veleizdaje

Priznajte, jeste li mislili da će Josipović demantirati Cvetićanina? Prevarili ste se.

Ja, nažalost, nisam. Terminalnu ocjenu Josipovića dao sam prošle godine, nakon što je narod Kukurikavcima okrenuo leđa u vukovarskoj koloni sjećanja. Zašto “nažalost”, pitate? Zar se je vama lako suočiti s činjenicom da je ovo već drugi predsjednik hrvatske države, od svega tri dosadašnja, čiji je svaki politički i ljudski kredibilitet praktično raznesen, uništen, mrtav, pokopan? Meni nije.

Da je prethodni predsjednik Mesić osobno i neposredno odgovoran za sramotnu, veleizdajničku detuđmanizaciju i preko desetljeća hrvatske haaške kalvarije, da je prekršio Ustav i zakone i hrvatske državne i vojne tajne učinio dostupnima stranim osobama, tijelima i organizacijama, uopće ne treba dokazivation se je time javno hvalio, a o njegovim špijunskim i drugim nedjelima postoje i brojni video zapisi. Prije ili kasnije, kada njegova postudbaška mafijaška mreža izgubi moć i utjecaj, policija će mu zakucati na vrata.

Ali, što s Josipovićem?

Počelo je s famoznih 250.000,00 (slovima: dvije stotine pesedet tisuća) EUR na štednom računu jednog običnog sveučilišnog profesora i plink-plonk kompozitora. O tome su svi mnogo pisali, ali s obzirom da nas već 15 i više godina “neovisni mediji” uvjeravaju da su SDP-ovci redom sami sveci i poštenjačine, u prostome puku prošlo je bez nekih problema. Na isti način, informacije o raznim Josipovićevim aferama i čudnim svezama i kontaktima sa Srbima tijekom Domovinskog rata pripisane su “hadezeovskom paraobavještajnom podzemlju”. Nakon što je izabran, uslijedile su procjene da su i on i Bandić u predizbornim kampanjama potrošili daleko više novca negoli su prijavili. Bandi(ti)ć je danas zbog toga (između ostalog) iza rešetaka, dok je kuhana noga debelo u novoj predizbornoj kampanji. Nakon 5 godina šuplje “nove pravednosti”, krenuo je prodavati priču o nekakvim “novim temeljima”.

“Konglomerat pogrešnih politika” namjesto srpske ratne agresije, praktična amnestija Velike Srbije i Miloševića, možda se mogao pripisati čistoj esdepeovskoj jugo-gluposti i naivnosti. Realno, nova hipoteka povijesne krivnje nam je svima visjela nad glavama, a slabo tko je imao hrabrosti plivati protiv haaške struje. Manji dio hrvatskih “Jugoslavena” su iskreni idealisti, ali većina njih izgleda ni dan danas ne shvaćaju, ili jednostavno odbijaju priznati, da im se Srbi zapravo rugaju i smatraju ih samo “korisnim idiotima”. Sjećate se kako je Tadić izvrijeđao, ismijao i popljuvao Josipovića 2011? Odbio je poziv na Dan državnosti, ali je došao na propagandno izmišljeno srpsko stratište “Šaranovu jamu”. Sretno se s Josipovićem triput cmakao izjednačavajući sustavni velikosrpski genocid u Vukovaru sa žalostnim ekscesom u Paulinom Dvoru. U lice je Josipovću slagao da će vratiti opljačkanu dokumentaciju iz vukovarske bolnice, i na kraju mu uvalio nekakav “umjetnički časopis” autora koji je Hrvate nazivao križancima papige i majmuna.

Eh… mda.

Pa onda ona bedasta tragikomedija o ustaškoj guji u Izraelu. Ustaška guja u državi kojom vlada projugoslavenska Kukuriku vlada, prepuna etničkih Srba? Ustaška opasnost u državi kojom vlada predsjednik koji na sva usta hvali “lijepe partizanske kape, poruke ljubavi i mira”, na proslavi četničkog pokolja u Srbu!? Predsjednik okružen savjetnicima tipa Budmira Lončara, osobno odgovornog za embargo UN na uvoz oružja 1991. koji je goloruku Hrvatsku praktično izručio Miloševiću; Saše Perkovića, Mesićevog čovjeka, sina jugoslavenskog udbaškog moćnika Josipa Perkovića, kojemu se sudi za jedno od niza Titovih terorističkih ubojstava hrvatskih emigranata u Njemačkoj; Dejana Jovića, “znanstvenika” koji već godinama javno žali za Jugoslavijom, četnicima tepa da su bili antifašisti, lobira da Hrvatska za primanje u Europsku uniju mora čekati Srbiju, dovodi u sumnju genocid u Srebrenici…. pobogu, mila majko, pa tko je tu vladu i tog predsjednika izabrao na vlast?

Valjda iste te ustaške guje, tko bi drugi.

Uslijedio je “slučaj Jović”. Josipovićev “znanstvenik” se malo previše zaigrao sa svojim “tezama” u posve krivo vrijeme, pred izbore, pa je završio propagandnim “smjenjivanjem” na mjestu predavača Diplomatske akademije Ministarstva izvanjskih poslova. Jadan…

Zapravo, kad malo bolje razmislite, od svih tih tipova, likova i kreatura na hrvatskoj političkoj i javnoj sceni u posljednjih 15 godina detuđmanizacije, Jović je među poštenijima i iskrenijima. On je barem javno, jasno i glasno, otvoreno i neskriveno govorio i pisao ono što zastupa – ukratko, da je Jugoslavija bila i ostala pravo rješenje, dok je neovisna hrvatska država bezveze. Čovjek jednostavno govori ono što Kukurikavci i detuđmanizatori misle, ali se ne usude reći, jer nitko za njih ne bi glasovao na izborima.

Da nema predsjedničkih izbora, Jović bi se i dalje nesmetano bavio svojim “znanstvenim analizama” na Pantovčaku. Haaškog Damoklovog mača nad Hrvatskom više nema, a trogodišnja Kukuriku vladavina pokazala se katastrofom, uvjerljivo najgorom ikad, pa Josipoviću nasušno trebaju glasovi svih naivaca. Ono, k’o pustinji kiša, ozeblom sunce, a slamčica utopljeniku.

Ako mene pitate, Cvetićaningate ga je dotukao.

Da pokušamo pobrojiti na jednome mjestu. Bivši srpski veleposlanik u Hrvatskoj Radivoj Cvetićanin u svojoj knjizi “Zagreb Indoors” (Službeni glasnik, Beograd 2012) napisao je:

“…U dva sata razgovora nismo, međutim, uspeli da dopremo jedan do drugoga. Doneo mi je svoju uobičajeno debelu hrestomatiju suđenja i presuda za ratne zločine. Devedeset i pet odsto Srbi. Potvrđuje da je izašao iz hrvatske komisije koja vodi tužbu protiv Srbije. Nije od toga pravio pompu. Kazao sam da mi prirodno cenimo taj gest…” (str. 241)

Zbog pokušaja iznošenja Josipovićevog prljavog rublja u javnost, kolumnist Šola otjeran je iz Večernjaka, a lignja se pravio lud i gledao na drugu stranu, dok god je mogao. Ali onda su detuđmanizirani haaški hadezeovci konačno smogli mrvicu hrabrosti i cijuknuli o tome u Saboru.

Pa se vraćamo na početak. Mnogo je ljudi mislilo da će Josipović na neki način opovrgnuti Cvetićanina, recimo, barem kao što je Mesić na optužbe finskog državnog odvjetništva za primanje milijuna eura mita u aferi “Patria” zavapio da ga “ustaše progone jer je antifašist”. Rata više nema, ali Srbija se prema Hrvatskoj i dalje konstantno ponaša kao politički krajnje neprijateljska zemlja, pa bi kakav naivac možda mogao povjerovati da Srbi kuhanu nogu iz nekog razloga žele diskreditirati.

No, Josipović baš ništa nije demantirao. Nego je pokušao ironizirati, kako kaže Večernjakov novinar, “oštro i argumentirano”:

“…Predsjednik je ironizirao te optužbe, jer se Mlakar pozvao na citat iz memoara veleposlanika Cvetićanina, u kojem je rekao da mu je Josipović dao uobičajeno debele hrestomatije suđenja i presuda za ratne zločine, pa je Josipović rekao što to znači hrestomatija, a to je zbirka književnih ili znanstvenih djela, te priznao da je u tri navrata veleposlaniku predao te hrestomatije, kao što je to učinio i mnogim drugim veleposlanicima i znanstvenicima. A riječ je, kako je rekao Josipović, o tri njegove knjige koje je dao bivšem srpskom veleposlaniku pod naslovom ‘Odgovornost za ratni zločin’, zatim ‘Stalni i međunarodni kazneni sud’, te ‘Odgovornost za ratni zločin’ u engleskom izdanju. Predsjednik je ironično zaključio kako su to ti tajni dokumenti koji se bez problema mogu naručiti u bilo kojoj knjižari…”

Evo kako je istu stvar prenio T-portal:

“…Vidjeli ste kako afera sa mračnih portala preselila u sabornicu. Za dokaz kako ja dilam tajne dokumente vezane za ratne zločine su naveli iz memoare bivšeg veleposlanika Srbije u RH. Rekao je kako sam mu dao uobičajeno debelu hrestomatiju, što znači 300 stranica, time je insinuirao da je toga bilo više. I jest bilo više, ja sam dao tri hrestomatije. Ne samo srpskom, nego mnogim drugim veleposlanicima, znanstvenicima, čak su i sa haškog suda to tražili. Tu hrestomatiju možete naručiti u knjižarama’, kazao je Josipović i novinarima na Veleučilištu Vern pokazao sva tri sveska…”

Da vidimo sad tu “argumentaciju”, može?

Popis Josipovićevih knjiga nije teško pronaći, a bez problema vjerujem da ih je moguće kupiti u knjižarama. Kada je tako, zašto ih je Josipović nosio Cvetićaninu? Restoran Vinodol je u centru Zagreba, tu ima cijeli niz knjižara. Zašto se Cvetićanin jednostavno nije prošetao i nabavio ih sam? Bole ga noge? I zbog čega “prirodno ceni” Josipovićevo napuštanje hrvatskog pravničkog tima? Zbog sira?

Josipović zapravo očajnički pokušava izbjeći odgovor na osnovno, najteže i najvažnije pitanje, a kako mu ga izgleda još nitko nije javno postavio, moram ja: zašto se s Cvetićaninom uopće sastajao privatno?

Ponovimo. Josipović je bio član hrvatskog pravničkog tima za tužbu protiv Srbije za genocid. Radi se o iznimno ozbiljnom i važnom međunarodnopravnom postupku u svim zamislivim aspektima, kako pravno, tako i povijesno, pa i iz čisto materijalne perspektive ratne odštete. Srbija je odgovorna za četiri rata na području bivše SFR Jugoslavije. Srbija je Hrvatskoj izravno odgovorna za oko 20.000 mrtvih, golemom većinom ubijenih u svega 4 posljednja mjeseca 1991, od toga više od polovice civili, djeca, žene i starci, iz čega je nedvojbeno da se radilo o genocidu. Srbija je Hrvatskoj neposredno odgovorna za oko 100.000 ranjenih i oko 500.000 ratnih prognanika, a prema prvim poslijeratnim procjenama, samo obična materijalna ratna šteta iznosila je tadašnjih oko 35.000.000.000,00 (slovima: trideset pet milijardi) dolara.

Zašto bi član hrvatskog pravničkog tima u jednom takvom procesu visokom srpskom dužnosniku, predstavniku suprotne, neprijateljske strane u sporu, uopće nosio bilo što? Zašto bi se s njim uopće sastajao bez znanja hrvatske države? Zamislite da ste u sudskom sporu sa susjedom i unajmite odvjetnika da vas zastupa. Spor započne, rasprava čak i završi, a vi onda saznate da se vaš odvjetnik bez vašega znanja i odobrenja sastajao s protivnikom. Kako biste reagirali?

Što biste učinili?

Vrlo je dobro poznato da se Josipović javno zalagao za nedonošenje Zakona o ništetnosti pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije, kojim su spriječena poslijeratna srpska pravna presizanja prema hrvatskim braniteljima, pa je čak prijetio i da će taj zakon dati na ocjenu Ustavnome sudu. Vrlo je dobro poznato da se Josipović javno zalagao za povlačenje hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije, jednako kao i razni drugi domaći političari i javne osobe, recimo Mesić, ministrica Pusić, odvjetnik Nobilo… a upravo sve to je i bila i ostala politika i interes države Srbije.

Srbije koja je na sve zamislive načine nastojala i nastoji minimizirati i amortizirati ratni poraz i propast Velike Srbije u Oluji 1995, pokušavajući putem snažnog britanskog utjecaja u Haagu i vrbovanjem domaćih izdajnika Hrvatskoj nametnuti novu jasenovačku stigmu “zajedničkog zločinačkog poduhvata”. Srbije koja je na isti način, beskrajnim odugovlačenjem, izmišljanjem novih uvjeta i lobiranjem, pokušala postići da Hrvatska u Europsku uniju ne uđe samostalno, nego da mora čekati Srbiju, jer bi tada otpala svaka mogućnost da se Srbiji nameću bilo kakvi uvjeti, a osobito da se poteže pitanje ratne odštete. Srbije, koja je na hrvatsku tužbu za genocid odgovorila paničnim, farsičnim, tragikomičnim nonsensom od protutužbe, a u samome procesu pred međunarodim sudom čak se i pozivala na Josipovićeve izjave i stavove.

Treba li vam još crtati? 🙂

Znam, nije uopće smiješno. Nego je za plakati.

Kako to da Josipovića nitko nije kontrolirao nakon što je otišao iz ekipe za tužbu? Kamo ide, s kim se sastaje, što radi? I kako je moguće da se sve to saznaje tek sad, iako su ti sastanci s Cvetićaninom bili još 2007, a knjiga mu je izašla još 2012? Jeste li barem sada postali svjesni, je li vam barem malo doprlo do mozga, što su nam u tih zadnjih 15 godina učinili detuđmanizatori, i u kakvom kurcu od nazovi-države mi zapravo živimo? Bez ikakve obrane svojih državnih i narodnih interesa, bez svojih tajnih službi, bez svoga identiteta, bez svoga ja?

Naravno, Cvetićanin nije htio ništa reći. Ispada da je srpski bedak slučajno provalio krticu, pa su mu u SDB-u sigurno udarili teške packe i naredili da začepi. Pa dobro, Srbima nije za zamjeriti, oni samo rade što i svi drugi u svijetu – ono što njihovoj državi Srbiji donosi korist.

A mi? Kome smo mi dali vlast?

Možda vam je promaklo, ali čak i nakon drugostupanjske haaške presude, Josipović se i dalje jednako druži, slika, smješka i besramno tulumari s Teršelićkom, Pusićem, Puhovskim i ostalom domaćom bulumentom haaških posrbica. Dokle? Mesić, Čačić, Milanović, Mandić, Goldstein, Zovak, Dežulović, Lucić, Jergović, Tomić, Frljić, jebivjetrović, petokolonašić, “agresija na Bosnu”, “zajednički zločinački poduhvat”, “Tito prije Tuđmana”, “konglomerat pogrešnih politika”, “silovane Vukovarke u homo paradu”, “građanski rat”, “krajinaši nemaju PTSP”… zanima me samo, dokle ćete se lagati, detuđmanizatori?

Koliko će vam još trebati da prvo sami sebi, a onda i urbi et orbi, priznate tko ste i što ste, koji su vam motivi i ciljevi, koje su vam želje i pozdravi? Kuda vam pogled bježi, kamo vam duša teži, što vam na srčekima leži? Da nemirno spavate u krevetu vlastitom, da se strancima ćutite u kući rođenoj, da ste već 25 godina u teškoj banani, jer ste od početka bili, i ostali… na njihovoj, srpskoj strani?

Samo niste imali dovoljno hrabrosti.

Da parafraziram legendu Ljubu Ćesića – budite već jednom ljudi, pa priznajte da ste pederi. Pokažite karte, recite što stvarno mislite i za što se stvarno zalažete. ‘Ajde! Izađite na čistac, izbori idu, pa da vidimo kako ćete se provesti.

[Rasprava]

Tužno, ali istina

29. May 2014. Leave a comment

sadbuttrue-02bOtkako je krajem 1999. godine prerano umro jedini hrvatski predsjednik Tuđman, ovo su bili prvi izbori na državnoj razini prije kojih nisam ništa javno pisao. Al’ ono, baš ništa, ni slovca. Iskreno, dojadilo mi nakon tolikih beskrajnih godina lutanja, promašaja i neuspjeha “detuđmanizacije” luzerima ispranih mozgova iznova i opet nazivati dobro jutro, buditi im rudimente pameti, otkrivati toplu vodu, drviti, tupiti i objašnjavati da je nebo plavo, trava zelena, a hrvatski narodni i državni interesi jedina moguća opcija. Jezuš Marija, sve im je pred nosovima, pobogu, pa dajte si već jednom mućnite sami… jeb’li vas “hrvatski mediji”, mobiteli i Failbook, imatel’ mozak, jestel’ ljudi, il’ ste biljke?

I vidi čuda, jesu mućnuli. Ne mnogo, ali napredak je jasno vidljiv. Izlaznost birača na EU izbore je opet bila žalosno niska, svega 25,25%, ali ipak bolja negoli prošlogodišnjih 20,84%, a domoljubne i državotvorne opcije značajno su popravile svoj politički položaj, naravno na štetu i jad jugonostalgičarskih i protuhrvatskih. Jednom rečenicom – SDP i njegovi Kukuriku sateliti u svega nekih dvije godine svoje nove vladavine narodu su nedvojbeno i konačno pokazali i dokazali da su lošiji, gluplji, nesposobniji, pa čak i lopovskiji od Sanaderovog kastriranog HDZ-a & družine. Ma bravo, drugovi i drugarice, kakvo veličajno postignuće, iskreno, nisam vjerovao da ćete to uspjeti tako uvjerljivo i brzo.

Prošlo je nekoliko dana, vidjeh da u “analizama” naših “analitičara” nekih aspekata rezultata EU izbora baš i nema, pa da ih pokušamo predočiti.

Evo ih: HDZ je osvojio 4 zastupnika u Europski sabor, SDP ih je dobio 2, a HSP AS, HSS, HNS, IDS i ORAH svatko po jednog. HDZ & co. osvojili su čak i gotovo sve velike gradove, uključujući Zagreb, pa je ofucana propagandna žvaka da za “ljevičare” glasuju urbane sredine, a za domoljube samo krezubi primitivci po selendrama, pukla poput mjehurića od sapunice. Gospoda iz Saveza za Hrvatsku osvojili su solidnih 6,88% glasova i za dlaku ostali bez mandata, ali najlošije je što su se za taj mandat natjecali s orijentacijski srodnom HDZ-ovom koalicijom; da su svi skupa poslušali Markićku i išli zajedno, a ne kao hrvatska rakova djeca, domoljubne opcije osvojile bi masivnih 48,30% glasova, sinergijom vjerojatno i preko 50%, i zamislite kako bi podjela mandata tada izgledala.

Naravno, nemam iluzija da bi Milanović & co. čak ni u slučaju takove političke kataklizme imali obraza povući barem jedan častan potez, poput Lesara koji je nakon debakla svojih laburista odmah dao ostavku, i time postao moralni pobjednik izbora. Ostavku nije dao ni francuski Milanović Hollande, iako je potučen još gore, do nogu, i to od stranke postfašista prema kojima je naša Ruža Tomašić prava hippie liberalka; nije to učinio ni britanski Sanader Cameron, iako ga je isto tako pregazio jedan antieuropski kriptoksenofobni redikul, pa zašto bi Milanović? U svakom slučaju, sada se savršeno vidi, i to ne samo na hrvatskoj, nego i na europskoj razini, što dobijete i kakvu reakciju izazovete kada ljudima grubom staljinističkom silom namećete (rodnu) ideologiju. Preko noći ste homićima dali djecu na usvajanje? Odjednom više nema ni “mama”, ni “tata”, nego samo orwellovski “roditelj 1” i “roditelj 2”? Eto vam, pa uživajte.

Dalje, valja primijetiti da je lutak na koncu beogradske srbijanske politike u Hrvatskoj Pupovac dobio vrtoglavih 25.811 povlaštenih glasova, više negoli ijedan drugi kandidat na Kukuriku listi, osim nedostižnog Picule. Bogami, Milanović je u ovom slučaju imao pravo kada je rekao da se radi o “biračima SDP-a”, te povukao “pravi potez” kada je “građanina” Pupovca stavio na svoju listu. Zašto? Pa jer bi bez njegovih 25.811 srpskih glasova ostao na svega 3 kukavna mandata.

Međutim, moja štovana i ostala gospodo, taj “pravi potez”, zajedno sa svim ostalim Kukuriku “pravim potezima” zadnjih godina otkako su došli na vlast – prisjetimo se samo “konglomerata pogrešnih politika” namjesto Velike Srbije, Tita namjesto Tuđmana i “građanskog rata” namjesto srpske ratne agresije – Hrvatsku izravno vraća i baca čak ne ni u bijedno robovsko mentalno i psihološko stanje prije 1990, ili u stupidnu slugansku filosrpsku politiku “detuđmanizacije” nakon 2000, nego u još daleko goru, retrogradniju i zapravo najzloćudniju situaciju ikad, u kojoj kompletna hrvatska vladajuća oligarhija javno ponavlja i promiče miloševićevske ratne propagandne teze, bez imalo srama kontinuirano umanjujući ili čak odričući odgovornost Srbije za rat i inzistirajući na hrvatskim ratnim zločinima, a na vlasti se održavajući pomoću glasova aboliranih pripadnika “vojske republike srpske krajine”.

Tužno zvuči, zar ne? Ali je istina. I jako, jako poznato:

“Gdje je uma, tu ja ne mogu ni pomisliti nego da će svatko radje pristati uz narodno, slavno ime, makar koje, nego li uz ime Slavjansko, ime izmišljeno, ime pod kojim ne razumeva se drugo nego nevolja i sramota. Razumni Hervati su proti onih koji kažu da su Slavjani, Jugoslavjani, jer će i oni Hervatsku, ako bude prilike, dugome dati, kao što su je magjarolci dali Magjarom i Nemcem… Pazite ove ljude od nekada do danas, oni su vazda isti, vazda proti Hervatskoj, vazda okrinkani, da ih prostota nepozna. Dok su dovršili Ilirstvo, eto Slavstva, Jugoslavstva… Zamamljuju narod izmišljotinami, koje ako bi se izpunile, vergle bi se narodu glave; ti ljudi pripravljaju Hervatom očitu propast… Nevidite li, da nas hervatski Nehervati cepaju nemilie i na tanje, negoli su to učinili svi izvanjski nepriatelji Hervatske, sva stoleća, sve nesreće koje smo do danas preživeli?” (Ante Starčević, “Bi li k Slavstvu ili ka Hrvatstvu?”, 1867.)

.

Vidite? Tko ne nauči ništa od prošlosti, osuđen ju je ponavljati.

Čak i nakon haaškog oslobađanja Hrvatske, “detuđmanizacija” nastavlja sputavati, gušiti i razarati ovu nesretnu zemlju. “Detuđmanizatori” se jednostavno prave kao da se ništa nije dogodilo. Regresija i devolucija Milanovićevog SDP-a, Kukuriku satelita i njihovih medija u slijepo, besmisleno, bezumno jugoslavenstvo i filosrpstvo prestala je biti zajebancija i postala olovni uteg oko vrata hrvatskom narodu, hrvatskom društvu i hrvatskoj budućnosti. Ne možeš vladati onim što mrziš, jer mržnja ne gradi, nego uništava. Bio kakav bio, pokojni Račan nije bio baš toliko glup i tako nešto si nikada nije dopustio, znajući da će mu SDP propasti, ako se bude morao oslanjati na Srbe kojima se upravlja iz Beograda. Molim, ovo je neupitno, neosporno, jasno kao bijeli dan – posve jednako dogodilo se i Sanaderu.

Usput, domaćim Srbima moram čestitati na organiziranosti kakva se u Hrvatskoj nije vidjela još od 1990. i 1991. godine. Svega 1779 glasova dijelilo ih je od izravnog ulaska jednog srbijanskog predstavnika u europski parlament, iako je Srbija daleko, ako ikad, od punopravnog članstva u Europskoj uniji. Jebote, koji plan… svaka čast. Bravo, bivša braćo, koliko god pogrješnu i samoubilačku politiku uporno i slijepo vodili, pokazali ste i pokazujete da u uzburkanim vodama demokracije znate plivati daleko bolje od ove naše hrvatske jugoslavenske sitnozube stoke.

No, neminovno, prije ili kasnije, neki novi Pribičević bit će vam prisiljen objasniti da svoju budućnost morate tražiti u Zagrebu, a ne u Beogradu. Da je vaša zemlja Hrvatska, a ne Srbija. Kako je to rekao vaš lažni prorok Mesić, da nije moguće orati ovdje, a moliti Boga da kiša padne tamo. Da ste puno sličniji nama, nego onima preko Drine, da vas tamo ne razumiju, ne vole i ne žele, da su vas dosad u povijesti svaki jebeni puta nahuškali, iskoristili, gurnuli u smrt i na kraju prodali, ostavili na cjedilu, i da će tako opet učiniti. Da smo mi vaš narod, a ne oni. Kada to jednom shvatite i prihvatite, zavladat će mir vječni.

Na kraju, što & kako dalje? Milanović i Kukuriku su prošlo svršeno vrijeme, a SDP će na državnoj razini preživjeti kao stranka samo ako se bandićizira/baldasarizira, to je konačno svima jasno, ali… što s Karamarkom?

Njegov je problem što mu zapravo nitko ne vjeruje. “Lijevi” ga mrze jer nije njihov, a “desni” za njega glasuju jer je manje zlo, ali nitko ozbiljan nije mu zaboravio dugogodišnju erotsku romansu s haaškim pokajnikom i glavnim “detuđmanizatorom” Mesićem, u narodu omiljenom i najpoznatijem po simpatičnom nadimku “veleizdajnik”. Kada se Karamarko dokopa vlasti, vidjet ćete vrlo brzo – ako se nastavi ponašati poput Sanadera, pa Mesića ostavi na miru, ako ne bude barem formalne lustracije, ako nastavi žmiriti na jergoviće, beškere, tomiće, teršeliće, pusiće, mandiće, na Jutarnji Srbobran, na tzv. HRT, Srpske Novosti i inu orjunašku protuhrvatsku družinu, pročetnike i posrbice, znat ćete da se opet baš ništa nije promijenilo. I da nam slijedi Grčka, ili nešto još gore.

Zapravo, koliko smo već debilnih godina “detuđmanizacije” uludu izgubili i protraćili, čak mi dođe da se tome radujem.

[Rasprava]

Feralov hitlerjugend na Tuđmanovom grobu

24. November 2013. Leave a comment

Građanska četnička akcijaPozor: šajka… ops, JNA titovke opet na vidiku. Velikosrpska militantna skupina tzv. “Građanska akcija”, koja u posljednjih par godina u Hrvatskoj djeluje kao podzemna politička milicija domaćih “lijevih” “antifašista”, posrbica i kriptočetnika, najavila je, pa čak i dobila odobrenje za “performans” nazvan “Oda Predsjedniku” na dan 10. prosinca ove godine u 9:00 sati, upravo na obljetnicu Tuđmanove smrti – na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Vjerovali ili ne 😦

Da, znam kako to zvuči… i zato ovim javno pozivam sve hrvatske građane i domoljube koji taj dan budu nazočili na Mirogoju iz razloga odavanja počasti i poštovanja prvom hrvatskom predsjedniku Tuđmanu, neosporno najvećem i najuspješnijem hrvatskom političaru i državniku u cjelokupnoj našoj novovjekoj povijesti, da tu tzv. “Građansku akciju” – ne diraju.

Najavljuju da će u “performansu” koristiti “lopate, rovokopač, grede i konop”, ali što god oni činili, molim vas, ne dirajte ih. Ne dajte se navući na još jednu ljigavu velikosrpsku provokaciju, koliko god neljudska i odvratna bila. Zadržite mir, pustite domaće posrbice, “Jugoslavene”, “antifašiste” i ine kriptočetnike da se na posljednjem Tuđmanovom počivalištu javno sramote, i samo pažljivo snimite sve što budu radili, da ih kasnije možemo identificirati, prijaviti i kad se steknu uvjeti, službeno pohvatati i procesuirati.

Slično kao i s homo paradama pred hrvatski ulazak u Europsku uniju, jednako kao i s ideološkim 4. modulom “zdravstvenog odgoja”, kao i s bezveznom halabukom o homo brakovima, kao i s ćirilicom u ubijenom Vukovaru, opet se pokušava izazvati sukob i skrenuti pozornost hrvatskih ljudi i javnosti s međunarodne udbaške Kukuriku sramote “Lex Perković”, s kontinuiranih 350.000 nezaposlenih, s apsolutne nesposobnosti sadašnje vlade i najgoreg vođenja hrvatske države ikad. Ne nasjedajte!

Pustite da bradate “crvene brigade” tzv. “Građanske akcije” skinu sve “građanske” maske, da sami sebe ogole do trulih načertanijskih, ravnogorskih, orjunaških kostiju, da se svima prikažu kao ono što od početka i jesu – samo još jedno oruđe velikosrpske politike i ciljeva.

28. 11. 2013, lažna uzbuna, čede lagali:

“Policijska uprava zagrebačka nije zaprimila nikakvu službenu prijavu o održavanju spomenutog performansa pa shodno tome nije ni mogla odobriti nešto što nije ni prijavljeno…”

26. 12. 2013, čede dobili nogu s Facebooka:

“Božićno čišćenje Facebooka: Stranica Građanske akcije uklonjena zbog govora mržnje”

Posrbica kuhanu nogu nazvao palikućom :-)

2. November 2013. Leave a comment

Lutajući sinoć svemrežjem, naletjeh opet na jednog od svojih omiljenih posrbica, Miljenka Jergovića i njegov tekstuljak “Poslanica iz Zagreba: Bosanski Hrvati, za dva doma spremni!”

Radi se o popisu stanovništva i teškom položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini, koji su u olovnom desetljeću “detuđmanizacije” razjedinjeni, obespravljeni i svedeni na status slabiji od manjinskog – vjerovali ili ne, ne dopušta im se uporaba vlastitog jezika, osnivanje institucija, pa čak ni izbor vlastitih predstavnika. No, Miljenka to uopće ne smeta, nego je po običaju nadrobio svega i svačeg, naravno svoju obveznu paranoju Tuđmana, pa hrvatske putovnice i gologuze urođenike, pa svoje “racionalne” sarajevske “poznanike” koji “nisu htjeli protraćiti živote na hrvatstvo” i slično. Na stranu sad neznačajna & nebitna činjenica što su Miljenku produžetak leđa iz bosanskog ratnog pakla spasili upravo mrski tuđmanovci, i još mu darovali dobar posao, daleko je interesantnije što je i kako napisao o našem milom sadašnjem predsjedniku Ivi kuhanoj nozi Josipoviću. Paz’te sad:

“…Ivo Josipović u ekonomsko-propagandnoj poruci pred popis stanovištva u Bosni i Hercegovini kaže: “Poštovane građanke i građani Hrvatske, porijeklom iz Bosne i Hercegovine, u susjednoj državi, vašoj drugoj domovini uskoro će se održati popis stanovništva. Pristupite popisu. To je iznimno važno za ostvarenje vaših individualnih i kolektivnih prava i za zaštitu vaših interesa. Pristupanjem popisu ne gubite niti jedno od svojih prava u Republici Hrvatskoj. Vaša dva doma i dvije domovine najbolji su most između naših prijateljskih država…”

Zijev, dosadno, kažete? Varate se. Evo samo malo dalje:

“…Vjerovao sam, sve dok nisam i od toga odustao, da će oni to jednoga dana shvatiti, i da će im u glavu doći da je samo palikućama moglo na um pasti kako čovjek ima dva doma, dvije kuće…”

Hm? Molim? Što?

Oho… dakle, zbog te amorfne, benigne, bezlične i bezazlene poruke bosanskohercegovačkim Hrvatima da pristupe popisu stanovništva, Ivo Josipović je – “palikuća”? Ček’, ček’, ima toga još, pogledajte opet u naslov Miljenkovog teksta. Kakav palikuća? Pa ustaški, naravno.

Zar ste uopće sumnjali? 🙂

Pročitajte kako o istoj stvari pišu “Srpske Novosti”, jedan od Mesićevih i Sanaderovih “detuđmanizatorskih” etnobusiness biltena (kamo su prešli “anacionalni” novinari propalog “Feral Tribunea”), besramno braneći Hrvatima u Bosni, konstitutivnom narodu, čak i ono što srpska manjina daleko preko svake mjere svjetskih standarda uživa u Hrvatskoj. Znam, povraća vam se… ali to je naša stvarnost.

Svaki čovjek na ovome svijetu koji ima dva (ili čak i više) državljanstva, ima dva doma i dvije domovine, zar ne? I nitko imalo normalan tu jednostavno nema u čemu vidjeti ikakav problem. No, Miljenko je nešto drugo. Miljenko je nažalost, očito, teško bolestan čovjek – kužan od ključale mržnje prema Hrvatskoj i Hrvatima, gubav od beskrajne žuči, odioznosti i netrpeljivosti prema svojoj vlastitoj državi i narodu kojima i sam, ponavljam, crno na bijelo, nominalno i deklarativno, pripada.

Zašto je takav? Što mu se dogodilo? Pa, jednostavno. Iako se obično izjašnjava Hrvatom, Miljenko je tzv. “Jugoslaven” – hrvatski posrbica, i to od one najekstremnije pasmine za koju Hrvati zapravo nisu narod, nego nekakvo zapadno srpsko pleme. Ili “jugoslavensko”, okej, radi se o praktičnim sinonimima. Biti Hrvatom, za posrbice je samo puka zemljopisna odrednica, kao npr. Dalmatinac, Slavonac, Istran… i to je sve. “Pravi” Hrvati, koji sebe smatraju “pravim” autentičnim narodom, posrbicama su kao neposlušni puk turskim janjičarima – preprjeka povijesnoj osvajačkoj zadaći, vukovskom “Srbi svi i svuda”. Nije bez razloga Nikola Stojanović još 1902. napisao: “Do istrage naše, ili vaše”, znate? Usred Zagreba.

Preko sto godina i tri krvava rata kasnije, za posrbice se baš ništa nije promijenilo. Na jednak način, Miljenko već duže vremena korača istim bradatim kozjim stazicama, pa tako npr. o čiča Draži Mihailoviću piše kao o “trodimenzionalnoj ličnosti, čije je motive razumio”. Ni to mu nije dosta, nego za cijelu dužinu uspijeva prečetničiti čak i jednog Vojku Šešelja (koji kaže da je Hrvate izmislio Vatikan), i napisati da su Hrvate izmislili ustaše.

Znam, ne moraju baš svi “Jugoslaveni” i svaka “Jugoslavija” biti apriorno negativni. Znam, ima iskrenih idealista, naivaca koji još uvijek maštaju o bona fide ravnopravnom zajedništvu na boljitak svih… ali njih je neznatna manjina. Notorno povijesno iskustvo ih okrutno i definitivno demantira i uči nas dijametralno suprotno. Valja oči otvoriti, pobogu – demokratska, ravnopravna, humana, uspješna Jugoslavija je samo opsjena, tlapnja, iluzija, utopija. Uvijek bila i ostat će. Zar dva krvava rata, dvije katastrofalne propasti, stotine tisuća mrtvih i milijuni prognanih nisu dovoljni? 😦

Posrbice uporno i očajnički to odbijaju shvatiti i prihvatiti. Na njihovu beskrajnu žalost i jad, Velika Srbija/Jugoslavija je konačno propala u svega par dana “Oluje” još 1995, “detuđmanizacija” i haaški prevrat “zajedničkim zločinačkim poduhvatom” krahirali su prošlogodišnjim oslobađanjem Gotovine i Markača, Hrvatska i Bosna su samostalne države, Hrvatska je čak postala punopravna članica europske konfederacije, za novu “Jugoslaviju” nema nade… i Miljenko, zapravo, više nikakvog doma ni domovine – nema.

Čovjek je praktični apatrid. I on i slični, npr. Viktor Ivančić, pa Boris Dežulović… živote su prdnuli u vjetar, protraćili ih na obožavanje i služenje propalom, anakronom, bezvrijednom načertanijskom projektu, zamotanom u šareni “jugoslavenski” celofan, upisali su se u povijest kao navijači bad guys i neslavno popušili. Životi im se čine besmislenim, “ustaše” ih opsjedaju i proganjaju na svakome koraku, i zato se ovako pjene, luduju i bjesne na sve i sva.

Pa čak i na našu sirotu jugotropnu, vjetrokaznu kuhanu nogu. Šuvar je bio “ustaša”, Josipović nedavno “razjareni spletkaroš”, a sad, evo, i “palikuća”. Uzdravlje 🙂

(Objavljeno 08. 10. 2013.)

[Rasprava]