Hrestomatija veleizdaje

Priznajte, jeste li mislili da će Josipović demantirati Cvetićanina? Prevarili ste se.

Ja, nažalost, nisam. Terminalnu ocjenu Josipovića dao sam prošle godine, nakon što je narod Kukurikavcima okrenuo leđa u vukovarskoj koloni sjećanja. Zašto “nažalost”, pitate? Zar se je vama lako suočiti s činjenicom da je ovo već drugi predsjednik hrvatske države, od svega tri dosadašnja, čiji je svaki politički i ljudski kredibilitet praktično raznesen, uništen, mrtav, pokopan? Meni nije.

Da je prethodni predsjednik Mesić osobno i neposredno odgovoran za sramotnu, veleizdajničku detuđmanizaciju i preko desetljeća hrvatske haaške kalvarije, da je prekršio Ustav i zakone i hrvatske državne i vojne tajne učinio dostupnima stranim osobama, tijelima i organizacijama, uopće ne treba dokazivati – on se je time javno hvalio, a o njegovim špijunskim i drugim nedjelima postoje i brojni video zapisi. Prije ili kasnije, kada njegova postudbaška mafijaška mreža izgubi moć i utjecaj, policija će mu zakucati na vrata.

Ali, što s Josipovićem?

Počelo je s famoznih 250.000,00 (slovima: dvije stotine pesedet tisuća) EUR na štednom računu jednog običnog sveučilišnog profesora i plink-plonk kompozitora. O tome su svi mnogo pisali, ali s obzirom da nas već 15 i više godina “neovisni mediji” uvjeravaju da su SDP-ovci redom sami sveci i poštenjačine, u prostome puku prošlo je bez nekih problema. Na isti način, informacije o raznim Josipovićevim aferama i čudnim svezama i kontaktima sa Srbima tijekom Domovinskog rata pripisane su “hadezeovskom paraobavještajnom podzemlju”. Nakon što je izabran, uslijedile su procjene da su i on i Bandić u predizbornim kampanjama potrošili daleko više novca negoli su prijavili. Bandi(ti)ć je danas zbog toga (između ostalog) iza rešetaka, dok je kuhana noga debelo u novoj predizbornoj kampanji. Nakon 5 godina šuplje “nove pravednosti”, krenuo je prodavati priču o nekakvim “novim temeljima”.

“Konglomerat pogrešnih politika” namjesto srpske ratne agresije, praktična amnestija Velike Srbije i Miloševića, možda se mogao pripisati čistoj esdepeovskoj jugo-gluposti i naivnosti. Realno, nova hipoteka povijesne krivnje nam je svima visjela nad glavama, a slabo tko je imao hrabrosti plivati protiv haaške struje. Manji dio hrvatskih “Jugoslavena” su iskreni idealisti, ali većina njih izgleda ni dan danas ne shvaćaju, ili jednostavno odbijaju priznati, da im se Srbi zapravo rugaju i smatraju ih samo “korisnim idiotima”. Sjećate se kako je Tadić izvrijeđao, ismijao i popljuvao Josipovića 2011? Odbio je poziv na Dan državnosti, ali je došao na propagandno izmišljeno srpsko stratište “Šaranovu jamu”. Sretno se s Josipovićem triput cmakao izjednačavajući sustavni velikosrpski genocid u Vukovaru sa žalostnim ekscesom u Paulinom Dvoru. U lice je Josipovću slagao da će vratiti opljačkanu dokumentaciju iz vukovarske bolnice, i na kraju mu uvalio nekakav “umjetnički časopis” autora koji je Hrvate nazivao križancima papige i majmuna.

Eh… mda.

Pa onda ona bedasta tragikomedija o ustaškoj guji u Izraelu. Ustaška guja u državi kojom vlada projugoslavenska Kukuriku vlada, prepuna etničkih Srba? Ustaška opasnost u državi kojom vlada predsjednik koji na sva usta hvali “lijepe partizanske kape, poruke ljubavi i mira”, na proslavi četničkog pokolja u Srbu!? Predsjednik okružen savjetnicima tipa Budmira Lončara, osobno odgovornog za embargo UN na uvoz oružja 1991. koji je goloruku Hrvatsku praktično izručio Miloševiću; Saše Perkovića, Mesićevog čovjeka, sina jugoslavenskog udbaškog moćnika Josipa Perkovića, kojemu se sudi za jedno od niza Titovih terorističkih ubojstava hrvatskih emigranata u Njemačkoj; Dejana Jovića, “znanstvenika” koji već godinama javno žali za Jugoslavijom, četnicima tepa da su bili antifašisti, lobira da Hrvatska za primanje u Europsku uniju mora čekati Srbiju, dovodi u sumnju genocid u Srebrenici…. pobogu, mila majko, pa tko je tu vladu i tog predsjednika izabrao na vlast?

Valjda iste te ustaške guje, tko bi drugi.

Uslijedio je “slučaj Jović”. Josipovićev “znanstvenik” se malo previše zaigrao sa svojim “tezama” u posve krivo vrijeme, pred izbore, pa je završio propagandnim “smjenjivanjem” na mjestu predavača Diplomatske akademije Ministarstva izvanjskih poslova. Jadan…

Zapravo, kad malo bolje razmislite, od svih tih tipova, likova i kreatura na hrvatskoj političkoj i javnoj sceni u posljednjih 15 godina detuđmanizacije, Jović je među poštenijima i iskrenijima. On je barem javno, jasno i glasno, otvoreno i neskriveno govorio i pisao ono što zastupa – ukratko, da je Jugoslavija bila i ostala pravo rješenje, dok je neovisna hrvatska država bezveze. Čovjek jednostavno govori ono što Kukurikavci i detuđmanizatori misle, ali se ne usude reći, jer nitko za njih ne bi glasovao na izborima.

Da nema predsjedničkih izbora, Jović bi se i dalje nesmetano bavio svojim “znanstvenim analizama” na Pantovčaku. Haaškog Damoklovog mača nad Hrvatskom više nema, a trogodišnja Kukuriku vladavina pokazala se katastrofom, uvjerljivo najgorom ikad, pa Josipoviću nasušno trebaju glasovi svih naivaca. Ono, k’o pustinji kiša, ozeblom sunce, a slamčica utopljeniku.

Ako mene pitate, Cvetićaningate ga je dotukao.

Da pokušamo pobrojiti na jednome mjestu. Bivši srpski veleposlanik u Hrvatskoj Radivoj Cvetićanin u svojoj knjizi “Zagreb Indoors” (Službeni glasnik, Beograd 2012) napisao je:

“…U dva sata razgovora nismo, međutim, uspeli da dopremo jedan do drugoga. Doneo mi je svoju uobičajeno debelu hrestomatiju suđenja i presuda za ratne zločine. Devedeset i pet odsto Srbi. Potvrđuje da je izašao iz hrvatske komisije koja vodi tužbu protiv Srbije. Nije od toga pravio pompu. Kazao sam da mi prirodno cenimo taj gest…” (str. 241)

Zbog pokušaja iznošenja Josipovićevog prljavog rublja u javnost, kolumnist Šola otjeran je iz Večernjaka, a lignja se pravio lud i gledao na drugu stranu, dok god je mogao. Ali onda su detuđmanizirani haaški hadezeovci konačno smogli mrvicu hrabrosti i cijuknuli o tome u Saboru.

Pa se vraćamo na početak. Mnogo je ljudi mislilo da će Josipović na neki način opovrgnuti Cvetićanina, recimo, barem kao što je Mesić na optužbe finskog državnog odvjetništva za primanje milijuna eura mita u aferi “Patria” zavapio da ga “ustaše progone jer je antifašist”. Rata više nema, ali Srbija se prema Hrvatskoj i dalje konstantno ponaša kao politički krajnje neprijateljska zemlja, pa bi kakav naivac možda mogao povjerovati da Srbi kuhanu nogu iz nekog razloga žele diskreditirati.

No, Josipović baš ništa nije demantirao. Nego je pokušao ironizirati, kako kaže Večernjakov novinar, “oštro i argumentirano”:

“…Predsjednik je ironizirao te optužbe, jer se Mlakar pozvao na citat iz memoara veleposlanika Cvetićanina, u kojem je rekao da mu je Josipović dao uobičajeno debele hrestomatije suđenja i presuda za ratne zločine, pa je Josipović rekao što to znači hrestomatija, a to je zbirka književnih ili znanstvenih djela, te priznao da je u tri navrata veleposlaniku predao te hrestomatije, kao što je to učinio i mnogim drugim veleposlanicima i znanstvenicima. A riječ je, kako je rekao Josipović, o tri njegove knjige koje je dao bivšem srpskom veleposlaniku pod naslovom ‘Odgovornost za ratni zločin’, zatim ‘Stalni i međunarodni kazneni sud’, te ‘Odgovornost za ratni zločin’ u engleskom izdanju. Predsjednik je ironično zaključio kako su to ti tajni dokumenti koji se bez problema mogu naručiti u bilo kojoj knjižari…”

Evo kako je istu stvar prenio T-portal:

“…Vidjeli ste kako afera sa mračnih portala preselila u sabornicu. Za dokaz kako ja dilam tajne dokumente vezane za ratne zločine su naveli iz memoare bivšeg veleposlanika Srbije u RH. Rekao je kako sam mu dao uobičajeno debelu hrestomatiju, što znači 300 stranica, time je insinuirao da je toga bilo više. I jest bilo više, ja sam dao tri hrestomatije. Ne samo srpskom, nego mnogim drugim veleposlanicima, znanstvenicima, čak su i sa haškog suda to tražili. Tu hrestomatiju možete naručiti u knjižarama’, kazao je Josipović i novinarima na Veleučilištu Vern pokazao sva tri sveska…”

Da vidimo sad tu “argumentaciju”, može?

Popis Josipovićevih knjiga nije teško pronaći, a bez problema vjerujem da ih je moguće kupiti u knjižarama. Kada je tako, zašto ih je Josipović nosio Cvetićaninu? Restoran Vinodol je u centru Zagreba, tu ima cijeli niz knjižara. Zašto se Cvetićanin jednostavno nije prošetao i nabavio ih sam? Bole ga noge? I zbog čega “prirodno ceni” Josipovićevo napuštanje hrvatskog pravničkog tima? Zbog sira?

Josipović zapravo očajnički pokušava izbjeći odgovor na osnovno, najteže i najvažnije pitanje, a kako mu ga izgleda još nitko nije javno postavio, moram ja: zašto se s Cvetićaninom uopće sastajao privatno?

Ponovimo. Josipović je bio član hrvatskog pravničkog tima za tužbu protiv Srbije za genocid. Radi se o iznimno ozbiljnom i važnom međunarodnopravnom postupku u svim zamislivim aspektima, kako pravno, tako i povijesno, pa i iz čisto materijalne perspektive ratne odštete. Srbija je odgovorna za četiri rata na području bivše SFR Jugoslavije. Srbija je Hrvatskoj izravno odgovorna za oko 20.000 mrtvih, golemom većinom ubijenih u svega 4 posljednja mjeseca 1991, od toga više od polovice civili, djeca, žene i starci, iz čega je nedvojbeno da se radilo o genocidu. Srbija je Hrvatskoj neposredno odgovorna za oko 100.000 ranjenih i oko 500.000 ratnih prognanika, a prema prvim poslijeratnim procjenama, samo obična materijalna ratna šteta iznosila je tadašnjih oko 35.000.000.000,00 (slovima: trideset pet milijardi) dolara.

Zašto bi član hrvatskog pravničkog tima u jednom takvom procesu visokom srpskom dužnosniku, predstavniku suprotne, neprijateljske strane u sporu, uopće nosio bilo što? Zašto bi se s njim uopće sastajao bez znanja hrvatske države? Zamislite da ste u sudskom sporu sa susjedom i unajmite odvjetnika da vas zastupa. Spor započne, rasprava čak i završi, a vi onda saznate da se vaš odvjetnik bez vašega znanja i odobrenja sastajao s protivnikom. Kako biste reagirali?

Što biste učinili?

Vrlo je dobro poznato da se Josipović javno zalagao za nedonošenje Zakona o ništetnosti pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije, kojim su spriječena poslijeratna srpska pravna presizanja prema hrvatskim braniteljima, pa je čak prijetio i da će taj zakon dati na ocjenu Ustavnome sudu. Vrlo je dobro poznato da se Josipović javno zalagao za povlačenje hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije, jednako kao i razni drugi domaći političari i javne osobe, recimo Mesić, ministrica Pusić, odvjetnik Nobilo… a upravo sve to je i bila i ostala politika i interes države Srbije.

Srbije koja je na sve zamislive načine nastojala i nastoji minimizirati i amortizirati ratni poraz i propast Velike Srbije u Oluji 1995, pokušavajući putem snažnog britanskog utjecaja u Haagu i vrbovanjem domaćih izdajnika Hrvatskoj nametnuti novu jasenovačku stigmu “zajedničkog zločinačkog poduhvata”. Srbije koja je na isti način, beskrajnim odugovlačenjem, izmišljanjem novih uvjeta i lobiranjem, pokušala postići da Hrvatska u Europsku uniju ne uđe samostalno, nego da mora čekati Srbiju, jer bi tada otpala svaka mogućnost da se Srbiji nameću bilo kakvi uvjeti, a osobito da se poteže pitanje ratne odštete. Srbije, koja je na hrvatsku tužbu za genocid odgovorila paničnim, farsičnim, tragikomičnim nonsensom od protutužbe, a u samome procesu pred međunarodim sudom čak se i pozivala na Josipovićeve izjave i stavove.

Treba li vam još crtati? 🙂

Znam, nije uopće smiješno. Nego je za plakati.

Kako to da Josipovića nitko nije kontrolirao nakon što je otišao iz ekipe za tužbu? Kamo ide, s kim se sastaje, što radi? I kako je moguće da se sve to saznaje tek sad, iako su ti sastanci s Cvetićaninom bili još 2007, a knjiga mu je izašla još 2012? Jeste li barem sada postali svjesni, je li vam barem malo doprlo do mozga, što su nam u tih zadnjih 15 godina učinili detuđmanizatori, i u kakvom kurcu od nazovi-države mi zapravo živimo? Bez ikakve obrane svojih državnih i narodnih interesa, bez svojih tajnih službi, bez svoga identiteta, bez svoga ja?

Naravno, Cvetićanin nije htio ništa reći. Ispada da je srpski bedak slučajno provalio krticu, pa su mu u SDB-u sigurno udarili teške packe i naredili da začepi. Pa dobro, Srbima nije za zamjeriti, oni samo rade što i svi drugi u svijetu – ono što njihovoj državi Srbiji donosi korist.

A mi? Kome smo mi dali vlast?

Možda vam je promaklo, ali čak i nakon drugostupanjske haaške presude, Josipović se i dalje jednako druži, slika, smješka i besramno tulumari s Teršelićkom, Pusićem, Puhovskim i ostalom domaćom bulumentom haaških posrbica. Dokle? Mesić, Čačić, Milanović, Mandić, Goldstein, Zovak, Dežulović, Lucić, Jergović, Tomić, Frljić, jebivjetrović, petokolonašić, “agresija na Bosnu”, “zajednički zločinački poduhvat”, “Tito prije Tuđmana”, “konglomerat pogrešnih politika”, “silovane Vukovarke u homo paradu”, “građanski rat”, “krajinaši nemaju PTSP”… zanima me samo, dokle ćete se lagati, detuđmanizatori?

Koliko će vam još trebati da prvo sami sebi, a onda i urbi et orbi, priznate tko ste i što ste, koji su vam motivi i ciljevi, koje su vam želje i pozdravi? Kuda vam pogled bježi, kamo vam duša teži, što vam na srčekima leži? Da nemirno spavate u krevetu vlastitom, da se strancima ćutite u kući rođenoj, da ste već 25 godina u teškoj banani, jer ste od početka bili, i ostali… na njihovoj, srpskoj strani?

Samo niste imali dovoljno hrabrosti.

Da parafraziram legendu Ljubu Ćesića – budite već jednom ljudi, pa priznajte da ste pederi. Pokažite karte, recite što stvarno mislite i za što se stvarno zalažete. ‘Ajde! Izađite na čistac, izbori idu, pa da vidimo kako ćete se provesti.

[Rasprava]