Otići na “Malo vitra” ili pobjeći u London, pitanje je sad

Licemjerje i nepoštovanje zakona, dvije temeljne odrednice detuđmanizacije, jednako su snažne i prisutne u Hrvatskoj danas kao i prije 15 godina. Licemjerje je najgora niskost ljudske prirode, životni credo koji jedno govori, drugo misli, treće radi, a svoje analfabetske, destruktivne i kriminalne postupke redovito putem kontroliranih medija nasuprot zdravom razumu i elementarnim činjenicama prikazuje kao uspješne, pozitivne i korisne. Ne prihvaća nikakvu odgovornost, nikad i nizašto. Stvarnost ne priznaje, nego je izmišlja. Rat je mir, sloboda je ropstvo, a neznanje moć. Veleizdaja je domoljublje, a poraz pobjeda. Zakoni ne znače ništa, poštuju se samo kada režimu odgovara, a suspendiraju pukom ad hoc voljom predsjednika države, vlade, pa i običnog ministra. Istim se takvi čak javno hvale, bez ikakvih posljedica.

Nažalost, reagirati najčešće nema tko. Jedni – oporba – vide slabost i propast, njuše krv i plijen, slute pobjedu i debelo kalkuliraju što će im kakva reakcija i izjava donijeti na izborima. Drugi – prosti puk – većinom jednostavno ništa ne pamte, ne znaju i ne razumiju, nego “misle” ono čime im se pere mozak u novinama i na televiziji. Treći – “novinari”, “komentatori” i “analitičari”, psi čuvari režima – takvu bolesnu i poraznu situaciju održavaju u beskonačnost, jer su upravo za to i plaćeni.

Petnaest godina je mnogo. Sudjelujući u svemu tome, prodajući maglu detuđmanizacije, valjajući se u blatu “Zapadnog Balkana”, “Jugosfere” i “regiona”, ljudi su izgradili karijere, stekli povlastice, položaje i imutke. Istina, paralelni svijet i izmaštana stvarnost “zajedničkog zločinačkog poduhvata” srušili su im se kao kula od karata šokantnim haaškim prevratom 16. studenog 2012… ali kako je Gotovina odbio preuzeti odgovornost, mafijaške sinekure, novac i moć ostali su gdje su i bili. Još gore, glavni javni protivnik takve politike, barem na riječima, glavni retuđmanizator je – konvertit, pobogu, bivši dojučerašnji Mesićev potrčko Karamarko. Stoga, postalo je od apsolutnog značaja i krucijalne važnosti po svaku cijenu održati stanje i sačuvati status quo nastao još nakon Tuđmanove smrti, posve neovisno tko je na vlasti. Ne dopustiti promjene, a ako se već moraju dogoditi, da budu što manje, formalne, kozmetičke.

Najvažniji saborski izbori su blizu. Sva su sredstva dopuštena. Koristiti izbjeglice i migrante u predizbornoj kampanji? Jedva su dočekali. Tako je ministar Ostojić prije svega oko tjedan dana baratao s “predviđanjima” i “procjenama” o dolasku i prihvaćanju oko 1000 (slovima: tisuću) ljudi, busao se u “humana” prsa i čak se bez imalo srama hvalio da će ih “integrirati” i dati im posao. Bože mili, iako je u mandatu njegove Kukuriku vlade gotovo 100.000 (slovima: sto tisuća) Hrvata iselilo iz Hrvatske, prisiljeni otići trbuhom za kruhom.

I nitko na takvu Ostojićevu izjavu ozbiljno ne reagira. Prosječni godinama nezaposleni Hrvat, neovisno o etničkoj pripadnosti, vjerojatno ga je poželio pljusnuti preko face, pa makar završio u zatvoru.

Doduše, nije bilo mogo vremena za reakciju, jer su događaji pretekli. Svega par dana kasnije u Hrvatsku je došlo trideset puta više ljudi, i nastao je kaos koji nesmanjenom žestinom vlada i danas. Krizna situacija s izbjeglicama i migrantima notorno traje već mjesecima, pa i godinama, ali Kukuriku vlada nije bila u stanju, karikiram, poslati barem jednog policijskog pozornika u civilu da se malo provoza Srbijom, pronjuška i shvati što se iza brda valja. Bacite pogled na prigodnu zemljopisnu kartu. Na Bliskom istoku već godinama traje rat, kraj mu se ne nazire. Ljudi bježe i emigriraju masovno, samo u Turskoj ih je oko 2 milijuna, ali notorno žele otići u Njemačku, Austriju, Dansku, Švedsku, bogate zemlje zapadne i sjeverne Europe. Ako pred tom navalom Mađarska pooštri kontrolu i zatvori granice, a prije ili kasnije je to morala učiniti, jer je ne sili “fašist” Orban, nego obvezuju stroga schengenska pravila, kamo će ti ljudi krenuti?

Tko pogodi, dobije bonbon.

Kukuriku vlada i Milanović, naravno, nisu pogodili. Bili tupavi i glupavi, pa nisu mogli, ili nesposobni i zlonamjerni, pa nisu htjeli, nebitno.

Svega desetak dana kasnije javno se barata brojkama od oko 50.000 (slovima: pedeset tisuća) ljudi, iako su Kukuriku mediji ismijavali predsjednicu države kada je na to upozorila, a migranti i izbjeglice jednakom brojnošću pristižu i dalje. Kukuriku režim nema blage sveze što bi s njima, a čistim slučajem ima više sreće nego pameti, jer migranti ne žele ostati i tražiti utočište, nego samo proći. Stoga Kukuriku glumataju “humanost” i u svijet šalju slike policajaca s dječicom u naručju, dok se u sebi mole Bogu, Marxu ili čemu već, da ih se što prije “humano” riješe. Usput popravljaju stvarnost i pokušavaju prikriti štetu, izmišljaju nepostojeće “planove A, B, C” i hvale se da “kontroliraju krizu”. Mediji udaraju bombastične naslove kako “Europska unija od Hrvatske traži da primi 200 tisuća izbjeglica”, a Milanović i Ostojić na sva usta viču da Hrvatska neće biti “hot spot” i “hrabro” i “domoljubno” se odupiru mrskim neprijateljima. Kojim? Orbanu, Beogradu i Karamarku.

Molim?

Koliko jučer su pokušavali zaštititi bivše udbaše i komatoznim kurtzschlussom Lex Perković prouzrokovali bijesni nedolazak Merkelice na proslavu HR prijema u EU, a danas se Milanović s njom javno grli & ljubi… iako ona želi Hrvatsku pretvoriti u “hot spot” izbjeglički konclogor!?

Ma dajte, molim vas. Ne pušite Kukuriku predizborne dude varalice za opravdavanje nesposobnosti, neznanja i nemoći upravljanja državom, kamoli izbjegličkom krizom. Milanović galamom nastoji skriti primitivizam i najgore licemjerje, jer je migrante dočekao nespreman, gledajući ih kao tele u šarena vrata, a potom se bez ikakvog razloga posvađao sa susjedima, svoju odgovornost prebacujući na njih. Nesretnik očito uopće ne razumije da hrvatska granica od 01. srpnja 2013. više nije samo hrvatska, nego i granica Europske unije, čak i bez schengenskih propisa. Mi smo u konfederaciji europskih država, pobogu, a Srbija nije. Ona tih obveza nema.

Mala digresija. Je li problem u Grčkoj? Jest, oni bez kontrole puštaju migrante iz Turske. Ali prisjetite se, radi se o bankrotiranoj državi kojom vlada Tsipras, grčki Milanović, još jedan infantilni “elitist” bez pokrića i salonski “ljevičar” rođen sa zlatnom žličicom u ustima. Može li se od takvih očekivati da poštuju vlastite državne zakone i Schengen? Ni pod razno.

Sloboda kretanja je ljudsko pravo. U miru, nikom ne možete zabraniti da ide kamo god želi, ali to, naravno, ne znači anarhiju. Iako je lažno moralizirao i javno “osuđivao” prijedloge za pomoć vojske u kontroli granica, licemjer Milanović je granicu prema Srbiji ipak zatvorio, i to potpuno nakaradno i naopako. Namjesto da u nastaloj krizi policijom i vojskom kontrolira slobodan prostor, a nadolazeće migrante kanalizira i usmjeri na službene granične prijelaze (gdje će biti normalno legitimirani, a oni koji nemaju isprave popisani i registrirani prema zakonu, te potom ili zbrinuti ili propušteni dalje, po želji), arogantni analfabet je u panici učinio posve suprotno – zatvorio granične prijelaze, a ljudima dopustio da granicu prelaze preko polja, slobodno, proizvoljno, bez nadzora i kontrole. Pa što bude, bude. Kao da se ne radi o civiliziranom dijelu svijeta, nego o nekakvoj džungli, pustinji, prašumi, što li.

Kaos.

A kaos se mora nečim pokušati popraviti, uljepšati, objasniti, opravdati. Osobito pred izbore. Stoga je Milanović “hrabro” pljuckao Srbiju da je “muha”, kojom se on, “orao”, ne bavi, dok su ministra policije prigodno snimili u nekakvom autobusu kako na pipl mast trast engleskom kao nešto objašnjava izbjeglicama. Od kojih većina najvjerojatnije uopće ne zna strani jezik, a u velikom su broju jednostavno – nepismeni. (Zar ste stvarno povjerovali da je dezerterska žvaka o “gubitku najboljih ljudi” istina?) Čak ih pozdravlja sa “salaam alaikum”, iako su sigurno dobrim dijelom kršćani, jer takvi, znate, apsolutno moraju pobjeći pred muslimanskim fanaticima, ako žele zadržati glave na ramenima.

Kukuriku licemjerje tu ne prestaje. Isti taj ministar policije mrtav hladan javno priznaje da ne poštuje i ne primjenjuje vlastite državne zakone (Zakon o strancima, Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti [nekad Zakon o azilu], Zakon o nadzoru državne granice…), kamoli europske smjernice i ugovore, te da se izbjeglicama i migrantima koji nemaju isprave ne uzimaju otisci prstiju, jer ih to, ah, “plaši”. Čega se boje? Priznajem, neke mi stvari padaju na pamet, ali vi bolje upitajte Ranka. On sigurno zna.

Ja se samo sjećam da je od 1991. do 1995. od svijeta dugo nepriznata, nikad voljena i nikad željena hrvatska država, usred krvavog rata, u daleko gorem i težem položaju primila, popisala, registrirala i pred srpskom agresijom zbrinula ukupno oko 1.000.000 (slovima: milijun) prognanika i izbjeglica. Od toga gotovo polovicu iz susjedne Bosne i Hercegovine, većinom muslimana.

A kukavni Kukuriku ne mogu ni 50 tisuća.

Nego nam se Milanović predizborno “hrabro” i “domoljubno” svađa i pljuje malo s Mađarima, malo sa Slovencima, malo sa Srbima, a govoreći o raspodjeli izbjeglica i migranata, Srbiji ispali: “Šaraj malo!”, i ostane živ. Ništa ne kužite? To je stari rasistički vic iz doba Jugoslavije. U prijevodu, ovo što je primitivac rekao znači poziv Srbiji da ne “piša” izbjeglice samo po Hrvatskoj, nego da “malo šara” i po Mađarskoj. Znam, ne vjerujete svojim očima i ušima, ali to vam je prava slika tipa za kojeg ste glasovali prije 4 godine.

Naravno, takva idiotska “politika” se neminovno pogoršala i eskalirala, pa od noćas sa Srbijom imamo otvoreni trgovinski rat. Kako je Milanović Mađare izvrijeđao na pasja kola, oni su se sa Srbima lijepo dogovorili da izbjeglice i migrante ne usmjeravaju u Mađarsku, nego u Hrvatsku. Eto ti sad, jadna budalo. Iskreno, jebe me se za Srbiju, nek’ se četnici gone u tri mile materine, ali na ovaj način stradava samo ionako slabašno hrvatsko gospodarstvo, poduzetnici i tvrtke, a problem izbjeglica se neće riješiti.

Na kraju, zbog svega ovoga, zbog kaotične situacije u koju nas je doveo ovaj besprizorni redikul i štetočina, upravo se nameću logična, neminovna pitanja: gospodo, kome ste dali vlast? I što bi bilo da, nedajbože, opet izbije kakav rat?

Kako bi se Kukuriku ponašali? Najvažnije, kako bi se Milanović ponio? Što bi učinio? Nakon katastrofalne četiri godine iskustva, uopće nije teško odgovoriti. Ili bi rekao: “Ja sam svoju dionicu odradio” i otišao pijuckati Dom Perignon na “Malo vitra”, ili bi natrpao džepove državnim zlatom, sjeo u vladin avion i zbrisao u London.

Zapravo, kako stvari stoje, nemojte se iznenaditi ako nešto od toga svakako učini.

[Rasprava]