Home > Komentari, Politika > Ti-to, par-ti-ja, om-la-di-na, armi-ja! Uh, hm… Hrvat-ska! Hrvat-ska!

Ti-to, par-ti-ja, om-la-di-na, armi-ja! Uh, hm… Hrvat-ska! Hrvat-ska!

milanovic-domoljub-pred-izboreMoji Slavonci kažu: “Došle vile pred oči!” Vile su oštri seljački četvorozubac koji se koristi za utovar sijena, stajskog gnojiva ili, ah, dobronamjerno susjedsko uvjeravanje u kompliciranijim situacijama. Evo i prigodnog vica. Suočeni s terminalnim prognozama i katastrofalnim izgledima za budućnost, što rade alkoholičari? Prestaju piti. Što rade pušači? Bacaju cigarete. Što rade narkomani? Odriču se igala. A što rade SDP-ovci?

Postaju domoljubi!🙂

Nagradno pitanje je ovaj put upravo tragikomično lako. Je li SDP “stranka domoljuba i patriota” ili “stranka demagogije i prijetvornosti”? Totalna jednostavnost odgovora izvire iz dobre stare nomen est omen, ime je znak – a SDP notorno uopće nije stranka, nego partija. Razlika nije samo površno lingvistička, nego apsolutno dubinska, potmulo ideološka, svjetonazorska. Odbijajući nazvati se strankom, SDP je ostao partija. Tko sam ja da im sudim, kad sami sebe tako zovu?🙂

Ministrica Pusić svojedobno se javno hvalila da Sanaderov HDZ provodi njezinu, HNS-ovu politiku. To je bilo točno, a kako je završilo, znamo. No, mislim da se danas ne može reći da Milanović provodi HDZ-ovu politiku, jer se ovako nešto nikada prije nije dogodilo, a jednostavno ne vjerujem da bi Karamarko – ili bilo tko drugi – mogao biti toliko nesposoban i glup da se zbog navale izbjeglica i migranata bez ikakvog razloga istovremeno posvađa sa svim susjedima, ugrozi ionako slabašno hrvatsko gospodarstvo i osramoti zemlju na međunarodnom planu toliko, da Europska unija javno stane na stranu ne-članice Srbije… ali da je u predizbornom očaju i panici Milanović navrat-nanos navukao krinku hrvatske simbolike & retorike, jest.

Najavio sam to, i ne samo ja. Slobodan sam citirati se:

“…Ako žele sačuvati svoje masne jugoslavenske produžetke leđa od totalne propasti i nestanka, htjeli ili ne, prisiljeni su čuvati i hrvatsku povijest, hrvatsku državu i hrvatske interese – a to znači voditi Tuđmanovu politiku. Ili je barem poštovati. Pa makar i ovako licemjerno, prijetvorno, ljigavo i lignjavo, samo pred izbore…” (Ned, 05/07/2015 – 08:43)

Upravo to se sada događa. Nedugo prije izbora, suočen s izglednim porazom, Milanović je jednostavno prisiljen promijeniti ponašanje.

A koliko jučer, na izbornim i inim skupovima Kukuriku, SDP-a i njihovog bivšeg predsjedničkog kandidata Josipovića hrvatske zastave, hrvatska simbolika i hrvatska retorika bili su iznimka, usputnica, neželjena kulisa, nešto što se eto mora, reda radi. U cijeloj notornoj tradiciji 15 godina detuđmanizacije na hrvatstvo i hrvatsko domoljublje se gledalo i gleda s neskrivenim prijezirom, omalovažavanjem, animozitetom, pa čak i otvorenom mržnjom. Nakon prevrata 2000. godine, od Tuđmana nadalje, svi hrvatski domoljubi automatski su postali sumnjivi pokvarenjaci, lopovi i pljačkaši, jer “patriotizam je zadnje utočište hulja”, zar ne? Nasuprot tome, moderni, progresivni i internacionalni SDP-ovci su “nacionalizam” i svako hrvatstvo odbacili, prerasli i prevazišli kao nešto nazadno i retrogradno, primitivno, ognjištarsko i kamenjarsko.

Pa je tako Haaški sud postao “domaći”, svjedočiti na njemu protiv hrvatske države i naroda postalo je “svačija obveza”, a vojna obrana svoga doma u borbi za državnu neovisnost pretvorena je u “zajednički zločinački poduhvat protjerivanja Srba”. Tuđmanu je natovarena stigma novog Pavelića, Oluji novog Jasenovca, a Hrvatskoj nove fašističke NDH.

Zvuči grozno, zar ne? Ali se dogodilo.

Opterećena takvom strahovitom hipotekom, hrvatska država postala je “slučajna”. Srpska agresija pomilovana je kao “građanski rat”, a najvišlji hrvatski državni dužnosnici odrekli su se svojih funkcija, svoje zemlje i svoga naroda, i poslušno provodili naredbe haaškog tužiteljstva i stranih veleposlanstava. Pristali su na sve i predali sve, od hrvatskih državnih i vojnih tajni, pa do prigodnih hrestomatija. Kao da budućnosti nema, kompletno hrvatsko gospodarstvo, banke i mediji rasprodani su strancima, a državni dug je upetorostručen. Hrvatska država je rashrvaćena, bačena na koljena, poništena, vraćena na “Zapadni Balkan”, u “Jugosferu” i “region”. Hrvatstvo je postalo nepoćudno, nepodobno, neželjeno dijete, sramota u vlastitom domu, nešto čemu se vesele samo primitivci, krezubi krkani i publika na Thompsonovim koncertima. Jel’ tako, drugovi i drugarice? Jest, tako je.

A vidi vas sad. Ma, ljubi vas majka🙂

Mahanje nacionalnim zastavama, frenetično skandiranje, domoljubna ručica na srčeku… sve je tu. Uz dodatak poremećene grčevito stisnute breivikovske desnice visoko u zraku, al’ ‘ajde, nećemo sad u tamo neke neonacističke detalje i psihopatologiju. Milanović, istina, još ne urla: “Za dom spremni!”, ali kako je krenulo, ne bi više nikoga iznenadilo.

Jučer zakleti titoist, danas Tuđmanov štovatelj, jučer Jugoslaven, danas teški hrvatski domoljub. Još jedno posve lagano pitanje. Zašto se Milanović odjednom tako ponaša? Zato što zna kako stvari stoje. Zato što je vidio prave ankete, nefrizirane, sirove, gole brojke, a ne šarene laže kojima Kukuriku mediji pokušavaju prati mozak narodu. Jer je svjestan da će SDP propasti na izborima i da promjena vlasti ovaj puta neće biti samo kozmetička i formalna kao Sanaderova. Jer će poraz na izborima značiti ne samo gubitak položaja u državi i stranci, nego i posve vjerojatan kazneni progon za priličan broj raznih ljudi, na više razina, za niz teških kazenenih djela počinjenih u 15 godina detuđmanizacije.

Milanović je shvatio da, zapravo, više nema što izgubiti.

Došle vile pred oči. Zato nesretnik mahnita i glumi domoljuba. Radi se o potezima očajnika očito spremnog na sve, od lažnih birtijskih svađa s državama susjedima, do javne zlouporabe policije.

Igra na sve ili ništa, a nakon njega, potop.

Tja. Primjera je u povijesti toliko i svi su tako slični da ne moram uopće ni napisati kako će to završiti. Samo se optimistično nadam, s obzirom da se situacija nakon 16. studenog 2012. objektivno posve promijenila, da ćemo posljedice Milanovićeve Kukuriku rabote i predizbornog ludovanja na državnoj razini moći popraviti lakše i brže negoli opći kaos i olovno beznađe koji su nam u naslijeđe ostavili Mesić, Račan, Sanader, Kosorica, Josipović i detuđmanizacija. Jer, moja štovana i ostala gospodo, to je pravi problem. Kako hrvatskom narodu vratiti onaj polet, onu radost, onu vjeru u budućnost koja je vladala devesetih?

U tome smislu, na Mesićevom bivšem potrčku Karamarku leži strahovita odgovornost. Nadam se da je toga svjestan. Ako se bude ponašao kako treba, prvenstveno ako se koncentrira na gospodarstvo i zapošljavanje, s vremenom će sve doći na svoje mjesto, a Hrvatska će postati prekrasno, neusporedivo mjesto za život. Ako ne, proći će kao Sanader i Milanović, ili čak još i gore, a pad će mu biti daleko brži. Iskreno, želim mu svu sreću, ali ne bih mu bio u koži.

[Rasprava]

  1. No comments yet.
  1. No trackbacks yet.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: