Archive

Posts Tagged ‘Fekal’

“Šuvare ustašo!”

3. July 2011. Leave a comment

Tzv. Samostalni srpski tjednik Novosti, nekad zvan Feral Tribune, objavio je još jedan zanimljiv članak “Interview s krumpirom”, u kojem opet žestoko grize blentavu ručicu koja ga hrani.

Okej. Na stranu što se frustrirani novinari oduvijek vole igrati pravnika i sudaca, na stranu što je Sanaderov/Ježićev Novi list, jednako kao i većina izdanja Pavićevog EPH, od te “kupovine” i uopće od Sanaderove vladavine, još gore hrvatofoban negoli ikada prije (uglavnom zato što su ex-Fekalovci redom prešli u tzv. mainstream medije i sad ih, onako kao agent Smith iz “Matrixa”, sve pokušavaju pretvoriti u sebe, u svoj tragikomično degenerični i anakroni jugoslavenski filosrpski “računalni program”) – ali po mom skromnom mišljenju, Ježićevih dvjesto tisuća su obična kap u moru od oko dvadeset pet milijuna kuna, koliko je koštala Josipovićeva kampanja. Zato bih rekao da ovaj Ivančićev tekst ima posve drugi povod, zapravo dva.

Prvi, Medvednica.

Ove godine na Dan… hm, nečeg, po prvi put nakon Mesićevih 10 olovnih godina bijednog jugoslavenskog deja vu mraka, kompletni državni vrh otišao je na “Tuđmanov” Oltar domovine na Medvednici i položio vijence.

Fekalovci to jednostavno ne mogu otrpjeti. Za agent-Smithovske vampire, to je kao da ste ih polili svetom vodicom, ili kao da ste im doveli “ustašu” Nea da ih sve redom išamara i išuta nogom u guzicu :-)

Drugi, Josipovićev interview za Večernje novosti.

Neću analizirati, nema potrebe. Uza sve svoje nevjerojatno naivne iluzije i odavno viđene i u povijesnoj ropotarnici isprobane političke zablude, Josipović između redaka ipak kaže ono što je jasno svima – da je haaška presuda hrvatskim generalima obična sramotna nakarada koja ni s pravom, ni s činjenicama, ni s elementarnim zdravim razumom, nema baš nikakve sveze.

Još jedna debela crvena (s crveno-bijelom šahovnicom) krpa pred fekalnim očima. Sjećate se što je Mesić napisao u Novom listu nakon reakcija državnog vrha na presudu? Citiram: “…Izjavljivati na političkoj razini kako je presuda neprihvatljiva za Hrvatsku, govoriti o tome kako je Hrvatska bila na optuženičkoj klupi, to nije samo neozbiljno, to je politički opasno…” Na isti način, upravo orgazmično ushićen haaškom eskapadom, kopitnuo se još jedan ex-Fekalovac, Marinko Čulić.

Kužite?

Njihova intencija nikada nije bila pronaći i kazniti krivce za hrvatske ratne zločine. Jebe se njima živo za “nevine žrtve” i slične žvake. Oni su htjeli i hoće dokazati da Hrvatska nije vodila obrambeni rat za nezavisnost, nego da protjera Srbe.

Od Borisa Budena u Arkzinu 1996. preko nekih sudionika “trećejanuarske revolucije” 2000, pa sve do izjava Save Štrbca nakon presude generalima, sve je to jedna ista priča – ona koju su nam ispričali Memorandum SANU i Slobo Milošević.

Pakiranje je, istina, drugačije, zapravo mijenja se po potrebi, ovisno o okolnostima i povijesnom trenutku. Namjesto kokarde s dvoglavom kokoši, tu je crvena zvijezda petokraka, namjesto tenkova i aviona, tu je “borba za ljudska prava”, namjesto “Slobodane pošalji salate…”, sad nam na debilno rvacko uvce pjevuši “jugoslavenski” Big Brother, ali sadržaj je u osnovi ostao jednak. Vuk Karadžić, Nikola Stojanović, Draža Mihailović, Aleksandar Ranković… Boris Tadić. Jučer, danas, sutra.

Oduvijek.

Tuđmanu za života nisu mogli ništa. Preživio je sva jugopljugo sranja još od 1967. kad je javno rekao “ne bu išlo” fekalnoj jasenovačkoj “700.000” mitomaniji. Dvadeset godina su ga vucarali po zatvorima i kućnim pritvorima. Unatoč silnom medijskom navijanju za SKH-SDP, pa i Koaliciju nečeg, pregazio ih je sve i dobio prve slobodne izbore. Kad su došli balvani i rat, nisu ga uspjeli navesti da se goloruk frontalno sukobi s JNA i završi kao Kurdistan. Nisu uspjeli ni s pučem 1994. u Saboru. Popušili su i s “Planom Z4″, jer krvožedni britanski kućni ljubimci nisu htjeli glodati kost države u državi. Ali najgore od svega, Tuđman ih je na kraju opet sve pomeo, u Oluji, u manje od tjedan dana.

Pravi krivousti Neo, a? :-)

E, zato ga je trebalo osuditi i mrtvog. Na ovom svijetu ili onom, pomoću “Braveheart” svjedoka-pokajnika na mjestu predsjednika države, 44 žrtve ratnih zločina u najvećoj vojnoj akciji u Europi od II. svj. rata naovamo, 65 granata na 4 grada koje nit’ su koga ubile, nit’ su bilo što civilno srušile, i cirkusantsko-mađioničarske “neizravne namjere za zločinački poduhvat”.

A kad je to napokon učinjeno, nakon što se kompletni politički i obavještajni stroj Njezine omnipotentne otočke Ekscelencije toliko uznojio i uspuhao da slomi i zgazi neposlušni duh tamo nekog izmišljenog nazovi-naroda veličine jednog osrednjeg grada, vot d fak dej kikd ar es u nogometu, gad demnid, tko je sad taj neki Josipović da to ne prihvaća?

Moolim, štaa? Zar mu nismo stavili tamo tog nekog Dejana nekako, da mu suflira i objasni šta treba reć’ i mislit’, bre? I koji dik radi taj madrfakn Desić? Šta? Dobro, Mesić, onaj što smo mu sve redom njuzpejprz i televižnz pokupovali i ljude namestili gde treba, bre? Džizs Krajst, pa šta je ovo, jebemu sunce kalajisano!? :-)

Dakle, pripazi se, Josipoviću. Nastaviš li tako, dogodit će ti se isto što i Šuvaru 1989. Ne vjeruješ mi? Pa kriptočetničke spodobe po forumima već te zovu luburićevcem i nacistom.

Mislim, ono, iskreno, baš me briga. Ali nemoj poslije reć’ da te nisam upozorio :-)

P.S: U tijeku je slična medijska hajka na ministra Karamarka.

Reći ću jednako kao i za Josipovića: baš me briga. Karamarko je Mesićev kadar, jedan od glavnih bivših “detuđmanizatora”. Upravo je nevjerojatno zabavno gledati kako ga sad “principijelni istraživački novinari” Latin, Stanković itd. deru i gule, kako mu vade mast i razvlače mu prljavo rublje tek nakon što je počeo iskopavati kosti poslijeratnih partizanskih nestašluka – tek nakon što je “okrenuo ćurak”, počeo odlaziti na Bleiburg i pozivati se na Tuđmana.

Prije toga je, naravno, bio prava Mesićeva jugoslavenska poštenjačina.