Kinsey namjesto Marxa

Nakon upravo nevjerojatnih događaja na predavanjima i pojavljivanjima dr. Judith Reisman, te njihovog nezapamćenog medijskog predstavljanja, prisiljen sam opet reći da me, ono, prilično sram što živim u ovakvoj Hrvatskoj.

Točno, dosad smo vidjeli i čuli stvarno svašta – osobito u tom protraćenom, promašenom i propalom desetljeću “detuđmanizacije” – ali vjerujem da tolika količina javne imbecilne netolerancije, birtaškog primitivizma, analfabetskog bezobrazluka, frustrirane mržnje i agresije nije zabilježena u samo nekoliko dana još negdje od vremena Miloševićeve huškačke ratne propagande o “ugroženoj srpskoj nejačadi”. A zbog čega?

Zbog javnih nastupa jedne žene stare 77 godina, inače gotovo posve nepoznate u ovom dijelu svijeta, s čijim se tezama, stajalištima i nazorima možete ili ne morate slagati, ali koja je u “novinarskim” prikazima tih naših “medija” predstavljena u najmanju ruku kao majka Adolfa Hitlera osobno – i to prava nazi-mama koja sa sobom dovodi cijele SS divizije homofobnih klerofašista koje će jamačno, u roku keks, Kukuriku LGBT “nenaoružanu nejačad” strpati u plinske komore.

‘Ej, tragikomedije. Pa pogledajte vi to, molim vas. Prvo su se neki opskurni likovi s više udruga negoli članova (primjerice “David”, one-man-band koji javno i nažalost još uvijek nekažnjeno propagira netrpeljivost, mržnju i diskriminaciju vjere i vjernika) unaprijed pobunili, tvrdeći da je Reisman “homofob” koji “promiče govor mržnje” i “banalizira holokaust”. Nakon što se doznalo da ju je i HDZ pozvao u Sabor, bukvalno svi mediji krenuli su je nazivati “lažnom znastvenicom”, “skandaloznom” ili bar “kontroverznom”.

Pa je konačno došla na zagrebački Fakultet političkih znanosti i održala to svoje predavanje, nakon kojeg su joj od nekolicine “studenata” postavljena “spontana pitanja” tipa: “Sram me što su vam dopustili da ovdje govorite.” Kao što se moglo vidjeti, ti “studenti” su zapravo uglavnom bili jedna vrlo nevozna ženska osoba korpulentnijeg izgleda, koja je između ostalog ustvrdila da “gleda pornografiju svaki dan, ali kad se seksa, ne oponaša što tamo vidi.” Mda… vruće željice su jedno, a stvarne mogućnosti drugo, zar ne? :-)

U svakom slučaju, neš’ ti “pitanja”… i kao da takav i sličan primtivizam i bezobrazluk nije bio dovoljan, nakon odgovora dr. Reisman da kao osoba koja je odgojena u komunističkoj obitelji “zna prepoznati indoktrinaciju”, u tu bajnu “raspravu” se uključio i neki profesor, za kojeg se ispostavilo da je čak i dekan tog faksa, mila majko. U svojoj krajnje egzaltiranoj lamentaciji na ne baš naročito akademskom engleskom, taj je između ostalog zavapio da su studenti “indoktrinirani od Katoličke crkve” i opomenuo Reisman da bude – “pristojna”.

Vjerovali ili ne :-)

Što mislim o zdravstvenom odgoju, napisao sam. Što mislim o tezama dr. Reisman? Iskreno, ne znam o njima puno, samo iz medija. Čuo sam da se žestoko protivi Kinseyu, što mi je prilično razumljivo u svjetlu činjenica iz kojih se lako može zaključiti da je tip bio nažalost nikad osuđeni perverzni pedofil. Čuo sam da prokazuje homoseksualizam kao važan dio njemačkog nacističkog pokreta, što se nekima možda ne sviđa, ali je povijesna činjenica – samo primjerice, Hitlerov dugogodišnji pokrovitelj i vođa nacističke SA paravojske Ernst Rohm, kao i drugi Hitlerov najbliži prijatelj i zamjenik Rudolph Hess, bili su obojica homo. Čuo sam da dr. Reisman priča o “erototoksinima” i štetnom utjecaju pornografije na ljudski mozak, što djeluje nevjerojatno, dok se ne sjetite da postoji i nešto što se naziva “seksualna ovisnost”. Ali naravno, ni s tim se svi ne slažu. I tako dalje… Kinsey tvrdi jedno, Reisman drugo, treći treće. Svi su tu da ih čujemo, pročitamo, prosudimo i ocijenimo, pa prihvatimo ili odbacimo. U čemu je problem?

Nema ga. Zato jednostavno moram upitati sve te naše “novinare”, političare i ine koji ovih dana toliko javno histeriziraju, šize, pjene se i luduju: ‘alo, ljudi, jeste vi normalni?

Jel’ to Hrvatska preko noći, nakon povratka Kukurikavaca, opet postala nekakva Jugoslavija, Kuba, Sjeverna Koreja? Marksizam, diktatura proletarijata i “revolucija koja teče” odbačeni su u ropotarnicu povijesti, “detuđmanizacija” i savoštrbački haaški prevrat neslavno su vam propali, pa ste si našli patetične nadomjestke i slamčice ideološkog spasa u Kinseyu, militantnim LGBT talibanima i “rodnoj teoriji”? :-)

A jestel’ kad čuli za imperativna ustavna i zakonska načela koja izrijekom propisuju i nalažu jednakost, ravnopravnost, trpeljivost, toleranciju..? Koja jamče neprikosnovenu i neotuđivu slobodu govora i mišljenja, slobodu vjeroispovijesti i svjetonazora? Koja striktno zabranjuju i sankcioniraju svaku diskriminaciju? Ma kvragu, jestel’ vi kad čuli za obični dobar kućni odgoj? Što vam je? Što vas je spopalo?

Čega ste se toliko uplašili? :-)

Pa dr. Reisman je samo jedna jedina krhka starica, stara baka koja nema baš ništa doli pomalo drhtavog glasa i svojih deset prstiju – nigdje SS divizija, ni plinskih komora. Upravo suprotno, ona je Židovka čija je obitelj stradala u nacističkom konclogoru Auschwitz. Odakle onda toliki strah? Ako nije znanstvenica, nego šarlatan, njezine teze lako vam je opovrgnuti, zar ne? Čemu toliko vrijeđanje i pljuvanje? Čega se bojite? Da će vas bakica spaliti svevišnjim ognjem & mačem zbog nametanja djeci 4. modula zdravstvenog odgoja? Da će vam zabraniti infantilno žvaljenje pred katedralom? Da će pokrenuti famoznu Pozaićevu novu Oluju i oteti vam tu vašu jadnu, kukavnu Kukuriku vlast?

Pobogu, dajte se umijte, strašljivci. Dođite k sebi i ohrabrite se: neće. Imate saborsku većinu i još preko dvije i pol godine mandata. Vremena koliko god hoćete, zar ne? Možete se slobodno i nesmetano nastaviti sramotiti i dokazivati da ste najnesposobnija i najbezveznija vlast u povijesti neovisne Hrvatske, koja 370.000 nezaposlenih hrani medijskim progonom, šikanom i pljuvačinom jedne bake. Ajme… :-)

Na kraju, na stranu zajebancija i sve ostalo. Jednostavno moram napisati ispriku:

Gospođo Reisman, primite iskreno žaljenje jednog nepoznatog malog čovjeka zbog krajnje negostoljubivog, netrpeljivog, primitivnog i sramotnog tretmana kojeg ste iskusili od naših medijskih talibana, indoktrinirane Kukuriku omladine, militantnih LGBT heterofoba, agresivne antiteističke manjine i inih domaćih besprizornika. Iako nakon desetljeća nasilne “detuđmanizacije” (političkog pokušaja vraćanja Hrvatske pod srpsku vlast) trenutno okupiraju i teroriziraju većinu medija, oni ne predstavljaju hrvatsku državu, a još manje hrvatski narod.

Ovo je mlada, ali gostoljubiva, miroljubiva, slobodna i civilizirana zemlja u kojoj ima mjesta i za lijeve i za desne, i u kojoj svatko ima pravo na svoje mišljenje, vjerovanje, vjeroispovijest i svjetonazor.

Dobrodošli, i molim ne osvrćite se na primitivce i budale.

Mrs. Reisman, please accept sincere apologies of one unknown common man for the extremely inhospitable, bigoted, primitive and shameful treatment you have experienced with our media Talibans, indoctrinated Kukuriku jugend, militant LGBT heterofobes, violent antitheistic minority and other local examples of pure pathological frustration. Although after a decade of violent “detudjmanisation” (an political attempt to revert Croatia under Serbian government) they currently occupy and terrorise the most media, they do not represent the Croatian state, much less the Croatian people.

This is a young, but hospitable, peaceful, free and civilized country, in which there is a room for the left and the right, and where everyone is entitled to their opinion, belief, religion and a worldview.

Welcome, and please ignore the primitives and fools.

(Objavljeno 30. siječnja 2013.)

[Rasprava]

Higijena ideologije

O Jovanovićevom zdravstvenom (pre)odgoju već je izrečeno mnogo. Na Politici je u jednom trenu bilo blizu desetak dnevnika na popisu, svi na istu temu, u rasponu od pravih izljeva jugoslavenske fašističke mržnje, preko plitkih pokušaja duhovitosti i dosadnih naštrebanih bezvezarija, pa do vrlo zanimljivih, utemeljenih i dobro obrazloženih uradaka. Puno se pričalo, a s priče se odmah prešlo i na otvorene uvrjede oponenata, kako pristalica, tako i protivnika, i to traje još uvijek. Zato s pomalo lijenim žaljenjem utvrđujem da doba volontersko-edukativnog javnog pisanja o stvarima koje bi trebale biti notorne, pa i samorazumljive, još uvijek nije iza mene :-)

Ne paničarite, obećavam da ću samo “kratko” o par “sitnica”, o kojima, kako mi se čini, dosad nije bilo toliko riječi. I disclaimer: svi stavovi u dnevniku isključivo su moje mišljenje i pogled na svijet. Iako u njih vjerujem i držim ih se, nipošto ne smatram da su isključivi, jedini ispravni i mogući. Ako netko zaključi da zbog nekih od njih nisam baš dobar vjernik, žao mi je, ali tu ništa ne mogu.

Podsjećam – ministar Jovanović je objavio svoj curriculum zdravstvenog odgoja. (Pozor: poveznica ministarstva ne valja. Radi se o .pdf datoteci “Kurikulum” koja će vam na računalo možda doći bez nastavka i nećete je moći otvoriti. Ako se to dogodi, evo vam je ovdje.) Usprotivili su se mnogi, a većina samo tzv. “Modulu 4″, nazvanom “Spolna/rodna ravnopravnost i spolno odgovorno ponašanje”. Razljućena ponašanjem vlasti i tzv. hrvatskih medija koji su sve kritike i kritičare curriculuma uvrjedljivo apriorno nazivali i nazivaju “protivnicima znanosti”, “primitivcima”, “srednjevjekovnim budalama” itd, Rimokatolička crkva je čak sročila i javno masovno dijelila letak u kojemu poziva roditelje da se suprotstave takvom načinu obnašanja vlasti i “javne rasprave”. Jovanovićevo ministarstvo potom je objavilo izjavu, patetično nazvanu “Istina o zdravstvenom odgoju” (poveznica ministarstva opet ne valja, evo vam je ovdje), u kojoj je odgovorilo na crkvene tvrdnje.

Jovanovićeve protivnike podržali su jedan Josipovićev savjetnik, kao i pravoslavni mitropolit Jovan Pavlović, ali njima se, vidi čuda, nitko nije usudio ništa prigovoriti. Medijsko ratovanje nastavilo se i anketom predstavljenom kao podrška Jovanoviću, iako iz objavljenih postotaka jasno proizlazi da se ukupno više građana protivi curriculumu ili traži njegovu izmjenu (43,7%), negoli ga u cijelosti podržava (41,5%). Bilo je toga još, ohoho, ali preostatak događanja, komentara i izjava se, po meni, može sažeti na nemilosrdnu, primitivnu javnu pljuvačinu – siledžija Jovanović ne odustaje od “Modula 4″, a vjerske zajednice i udruge od svojih stavova.

Evo osnovnih predmeta prijepora iz tog famoznog četvrtog dijela curriculuma: masturbacija, kontracepcija, promiskuitet, pornografija, homoseksualizam i tzv. “rodna teorija”.

Odnos vjerskih zajednica prema tim stvarima je poznat. Religiozni svjetonazori, bez obzira radilo se o katoličkom, pravoslavnom, muslimanskom itd, ne gledaju blagonaklono na masturbaciju, zabranjuju kontracepciju i promiskuitet i osuđuju homoseksualne čine, i nije uopće bilo teško unaprijed pretpostaviti da će Jovanovićeva objava prouzrokovati silne društvene sukobe i probleme. Posljednji popis stanovništva pokazao je da se preko 90% hrvatskoga puka deklarira pripadnicima neke od religija. Članak 63. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske izričito i nedvosmisleno propisuje obvezu, pravo i slobodu roditelja da samostalno odlučuju o odgoju svoje djece. Država, dakle, ne može propisati roditeljima odgoj djece kakav god joj padne na pamet, nego mora uvažavati njihove stavove.

Kako je onda moguće da se jednom takvom iznimno osjetljivom pitanju pristupi na ovako krajnje nepromišljen, nerafiniran, nepažljiv, upravo diletantski grub način, poput slona u staklarnici?

Ovo pitam posve neovisno o onome što ja privatno o tim stvarima mislim. A mislim slijedeće, redom: masturbacija nije štetna. U pubertetskoj poplavi hormona, ona je teenageru dobrodošao ventil, i ne treba ga zbog toga plašiti, nego mu valja objasniti. Problemi mogu nastati samo ako bi iz nekog naopakog razloga mladac zaključio da je masturbacija bolja od “prave stvari”, pa završio kao neki, ahm, ljubitelji “Načertanija” na ovome forumu. Dalje, kontracepcija nije grijeh, nego božji dar za planiranje obitelji i uživanje u životu. Draga gospodo, u ovakvim prilikama volim reći – Bog nije neznalica, i ne želi ni da mi budemo takvi, jer bismo inače još uvijek živjeli u pećinama. Nije božja volja ni da budemo nesretni, jer nam inače ne bi dao slobodu, sposobnost razlučivanja dobra od zla. Sjetite se svojih neotuđivih prava, vi koji ste stvoreni jednakima – život, sloboda i potraga za srećom… :-)

O homoseksualizmu sam već pisao. Je li bolest, ili nije, je li prirodan, ili nije, je li biološki ili socijalno uzrokovan, pitanja su stara valjda koliko i povijest. Prema dosad dostupnim saznanjima, razlozi nastanka mogu biti i biološki, i društveni, i kombinacija to dvoje, moguće je postati homo, moguće je prestati biti homo, moguće je čak i svjesno odlučiti hoćete li biti homo, ili nećete – za sve to postoje primjeri i dokazi. Kako se radi o živim ljudima, konkretnim osobama koje valja cijeniti kao i sve ostale, prema njihovim riječima i djelima, a ne prema tome s kim spavaju, ja ne držim da je homoseksualizam bolest, i mislim da je pogrješno to tvrditi. Uz napomenu da to, samo po sebi, zakonski nije ni “govor mržnje”, ni poziv na diskriminaciju, jer osobu koja ima gripu nećete tući, ni je otpustiti s posla, nego čete joj skuhati čaj, zar ne?

Po meni, pravi problemi ne leže u razlozima nastanka homoseksualizma, nego u silnom licemjerju kojim se on obavija. Primjerice, brak. Činjenica je da golema većina homoseksualaca jednostavno ne želi brak, štoviše, ismijava ga i odbacuje kao prevaziđeni relikt prošlosti, a to potvrđuju nevelike brojke sklopljenih homo “brakova” u zemljama gdje je dopušten. Homo populacija, notorno vrlo promiskuitetna, jednostavno ne preferira i ne vodi takav način života. Zašto se onda na braku inzistira?

Pa, prvenstveno jer je u pitanju osobni materijalni probitak vođa i vodstava homo udruga, koje nešto moraju raditi da bi opravdale debele novčane donacije i državne potpore od kojih žive. Pri tome se zapravo ne želi proklamirana tolerancija, razumijevanje i prihvaćanje od većine, nego se nastoji što bezobzirnije provocirati hetero populacija i nametnuti vlastite stavove i način života kao jedine ispravne. Upravo tako – logoraš i stražar zamjenjuju uloge, a progonjeni se učas pretvaraju u progonitelje. Ako im se tko usudi što prigovoriti, automatski ga nazovu “homofobom”, mrziteljem, fašistom itd – pa makar se radilo i o stvarima koje su nedvojbeno čista patologija, poput onog video-uradka pred zagrebačku homo paradu prošle godine.

Mala digresija – termin “homofobija” nije medicinski, nego politička izmišljotina, pejorativna etiketa pomoću koje se u većini slučajeva pokušava diskreditirati oponent koji ne prihvaća tzv. LGBT ideologiju i propagandu. Ima ljudi, bolje rečeno devijantnih slučajeva, koji i sasvim malenu djecu vodaju po homo paradama, i to ne ovim našim, zasad uglavnom koliko-toliko pristojnim, nego onim “pravim”, ahm, “konkretnim”, od kojih se prosječnom čovjeku, bez imalo ustezanja rečeno, povraća. Dakle, po meni, daleko prikladniji naziv bi bio homofastidija, jer je sama pomisao na rektalnu penetraciju u seksu, da ni ne spominjem ostalo, većni jednostavno odbojna.

Unatoč svemu tome, meni ne smeta da se homo parovi “vjenčavaju”. Štoviše, mislim da bi im to trebalo omogućiti, i to dopunom već postojećeg Zakon o istospolnim zajednicama, iako možda, iz respekta prema vjerskom osjećaju većine, pod nekim drugim formalnim nazivom, npr. istospolna životna zajednica. Iako ne bih rekao da ćete takve vidjeti golih stražnjica na paradama, odista ima homo osoba koje su vjerne i posvećene jednom partneru, koje žive u ozbiljnim, stabilnim dugogodišnjim vezama, i nema razloga da im se ne pomogne.

Iz ovoga je vidljivo i da na promiskuitet ne gledam blagonaklono, a osobito ne kao na nešto što bih preporučio djeci. Ne iz nekih religijskih ni moralnih razloga, nego poglavito zato što sam već desetljećima u sretnom i ispunjenom braku. Naravno, ni ja ni supruga nismo u brak ušli neiskusni, ni prije podužeg razdoblja zajedničkog života, pa jednostavno mislim da je to pravi put i način za životnu sreću i uspjeh.

Uh… počinjem zvučati kao ostarjeli bračni savjetnik, zar ne? Znak da ubrzam :-)

Primijetili ste da sam preskočio pornografiju i “rodnu teoriju”. Pornografiju jednostavno zato što ako bilo tko na bilo koji način bilo kakav pornografski sadržaj učini dostupnim djeci, prema čl. 165. Kaznenog zakona počinio je kazneno djelo i završit će u zatvoru do tri godine… a jamčim mu da će i na druge načine teško nagrabusiti. Jovanoviću, Štulhoferu & inoj družini na znanje i ravnanje.

Ostaje nam tzv. “rodna teorija”. Ona kaže, u nekoj pojednostavljenoj i sažetoj osnovi, da nam je samo spol biološki zadan, a da rod biramo, po želji i nahođenju. Možda najredikuloznija posljedica njezine primjene jest da u službenoj uporabi više nema mjesta tradicionalnim nazivima “majka” i “otac”, nego bi ostali samo “rodno neutralni” termini tipa npr. “roditelj 1″ i “roditelj 2″. Pa si vi mislite… od logoraša do stražara, u trenu.

Bez okolišanja – Jovanovićev pokušaj uvođenja “rodne teorije” u hrvatske škole je čisti promašaj, i to ne samo bedasto staljinistički i nasilnički, nego čak i pritupo nesuvremen, jer je ona već, može se reći, praktično opovrgnuta.

Naime, Jovanovićevi biserni “stručnjaci”, očito iz slijepo ideoloških ili kakvih već opskurnih razloga, jednostavno su zanemarili činjenicu da je “Nordic Gender Institute”, središnja ustanova putem koje je u nordijskim zemljama propagirana i provođena “rodna” ideologija, ukinut još krajem 2011. godine. Zašto? Pa zbog banalno jednostavne činjenice što desetljeća pranja mozga sjevernjačkoj djeci i “ukidanje rodnih stereotipa” nisu donijela baš ništa, nego se pokazalo, gle čuda, da je “rod kao socijalni konstrukt” ipak biološki uvjetovan – muškarci su, eto, muškarci, žene su, vjerovali ili ne, žene, određena područja mozgova muških homo osoba sličnija su ženskim mozgovima, neki će, opet, navesti nedostatak serotonina, što uzrokuje minoriziranje inhibicija, i tako dalje.

S tim našim domaćim queer talibanima stvar je još i gora. Iako se predsjednik vlade Milanović, ministar znanosti Jovanović i razni njihovi pobočnici na sva usta zaklinju u “znanost” i “znanstveni pristup” zdravstvenom odgoju, tvrdeći da je “poput matematike ili biologije”, da se “temelji na znanstvenim i stručnim činjenicama” i da se radi samo o pitanjima “higijene” itd. zapravo su savršeno svjesni da je barem dio literature koju su “preporučili” uz “Modul 4″ – neznanstven.

To jasno proizlazi iz sadržaja gore spomenutog sastavka nazvanog “Istina o zdravstvenom odgoju”, gdje se otvoreno kaže da rečeni crkveni letak ističe, doslovno: “…radikalnu (i neznanstvenu) rečenicu…” iz jedne od knjiga “preporučene” literature. Ako vlada priznaje da je ta rečenica “neznanstvena”, dakle šarlatanska, što onda takva knjiga, pobogu, radi u “preporučenoj” literaturi programa namijenjeg djeci? Zar je tamo iz “higijenskih” razloga?

Jednako je tako slabašno, nekonzistentno i kontradiktorno objašnjenje da curriculum “ne nudi nikakvu rodnu ideologiju, već samo razlikovanje između spola kao biološke i roda kao društvene kategorije”, pozivajući se ni manje ni više nego na “položaj žena u Saudijskoj Arabiji”, mila majko. Da se ipak ne radi samo o tome, neizravno je priznao sam Jovanović, izjavivši u jednoj novijoj od svojih već bezbrojnih primitivnih pljuvačina, doslovno: “…nije bitno kojeg ste roda i kojeg ste spola…”

Znate što, rekao bih da je ta Milanovićeva i Jovanovićeva ideološka “higijena” krajnje manjkava i gadno nečista. Mogli su je barem otuširati, podrezati joj nokte i oprati joj zube, nesretnici, prije negoli su je pustili u javnost.

Nažalost, kao i obično, ispada da opet kasnimo za svijetom – pokušavamo uvesti ono što su drugi već odbacili. I to, što je najgore od svega, bez alternative i izbora, ultimativno, prisilno, protuustavno, dakle bez uvijanja – totalitarno, staljinistički, fašistički. Pretjerujem? Moja gospodo, pokušajte se staviti u današnji položaj vjernika i vjerskih zajednica. Čine devet desetina stanovništva, a vlada njihov svjetonazor javno omalovažava i obezvrjeđuje. Što bi se dogodilo, primjerice, da Karamarko, kad jednom dođe na vlast, nekim jovanovićevskim dekretom uvede vjeronauk kao obvezni školski predmet? Što biste tada?

Dakle, kod svih razloga prijepora između pristalica i protivnika zdravstvenog odgoja koje sam ovdje naveo, radi se o odnosu prema ljudskoj seksualnosti, a ona ni slučajno nije samo prosto pitanje “higijene”, nego i poimanja života, pogleda na svijet, ideologije. Nemam odista ništa protiv da Jovanović, Štulhofer i ostatak domaće LGBT, queer i “lijeve” ekipe vjeruju u marksizam, gatanje iz graha, leteće tanjure, “rodnu teoriju” i slične stvari. Kad može Krešo Mišak, zašto ne bi i oni? Slobodno samo naprijed, knock yourself out gospodo, ali nemate pravo nametati svoju “higijenu” i svoja gledišta bilo kome, a najmanje djeci u školama.

Na kraju, valja pojasniti i tko je, zapravo, kriv za sve. Pa zna se – Hadeze :-)

Uopće nije šala. Stožerna hrvatska stranka, ili bolje rečeno bezlični beskičmenjački reliquiae reliquiarum u koje se ista pretvorila nakon smrti predsjednika Tuđmana, odista jest odgovorna i za cijelu ovu frku sa zdravstvenim odgojem. Još polovicom 2008. godine “detuđmanizirani” hadezeovci donijeli su Zakon o suzbijanju diskriminacije kojim se u hrvatsku legislaturu, koliko je meni poznato, po prvi put uvodi pojam “rodni identitet”, pa čak i – štiti od diskriminacije. Iako uopće nema definicije o čemu se konkretno radi.

Kojega li žalosnog primjera iskompleksirane hrvatske malograđanštine… sjećate se? Vjerske zajednice su jednako bile protiv, kao i Marijana Petir, jedina saborska zastupnica koja se usudila usprotiviti modernom ideološkom nasilju. Da bi zbog toga od domaćih LGBT talibana bila nagrađena titulom “homofoba desetljeća”.

Danas, četiri i pol godine kasnije, može ponosno paradirati da je bila u pravu.

(Objavljeno 11. siječnja 2013.)

[Rasprava]

Tko ne nauči ništa od povijesti, osuđen je ponavljati je

Ono što slijedi vrlo je opsežno. Jedan od najdužih dnevnika koje sam dosad objavio, po veličini blizak Domazetovoj analizi Brijunskog transkripta, pa neću dodavati mnogo. Niti ne moram – u pitanju je stenogram Tuđmanovog odgovora na optužnicu u sudskom postupku koji je protiv njega vođen 1981. godine pred Okružnim sudom u Zagrebu. Radi se o izvanrednom povijesnom dokumentu koji govori sam za sebe, i to takvom strahovitom, upravo elementarnom snagom, da mu jednostavno ne treba naročit komentar. Dopustio sam si sitno lektoriranje, isticanje teksta i opremu podnaslovima u slučajevima potrebe, zbog lakšeg čitanja. Stranice su ostale numerirane.

Vidjet ćete, to je Tuđman kakav je ušao u povijest i vječnost – intelektualan, rječit, precizan, odrješit, apsolutno uvjeren u ono što govori i zastupa, ne odustajući od svojih stajališta čak ni u situaciji kada mu bez ikakvog pravnog razloga i materijalnog dokaza još jednom prijeti izgledna teška zatvorska kazna. Čitajući, posve lako ga možete zamisliti pred sobom kako sijeva očima iza debelih naočala, povremeno žmirkajući, podižući glas na mahove, odsječno i kratko mašući dlanovima, spajajući vrške prstiju u karakterističnoj kretnji.

A ono što govori – činjenice koje iznosi, zaključci koje izvodi – što god o Tuđmanu mislili, cijenili ga ili ne, voljeli ga ili mrzili, jamčim, neće vas ostaviti ravnodušnim. Iako stari već preko 30 godina, još su uvijek, nažalost, i suvremeni i predmet svakodnevnih prijepora: podaci o gospodarskom, demografskom i političkom stanju u Jugoslaviji, uzroci njezina višekratnog raspada, podaci o stanju u Hrvatskoj, odnosi između Hrvata i Srba, broj žrtava Jasenovca… glas iz groba, znamenje, podsjetnik i opomena.

Zato naslov, a i malo upozorenje. Završni dio dnevnika je prilično… osoban.

Franjo Tuđman: Odgovor na optužbu na glavnoj raspravi pred Okružnim sudom u Zagrebu, 17 – 20. veljače 1981.

(1) Optužbu u cjelini i u svim pojedinostima smatram neosnovanom i apsurdnom.

Najodlučnije, s dubokim ogorčenjem i indignacijom, odbacujem inkriminaciju da sam “uz pomoć iz inozemstva zlonamjerno i neistinito prikazivao društveno-političke prilike u zemlji”, “položaj hrvatskog naroda” i “ostvarivanje demokratskih sloboda građana u SFRJ”.

Inkriminirani tekstovi su ulomci iz mojih izjava spomenutim dopisnicima, dotično novinarima. Istrgnuti iz cjeline meni postavljenih pitanja i mojih odgovora na njih, ti tekstovi dijelom gube na značenju što ga imaju u cjelini, ali ni u takvom okrnjenom smislu ne daju nikakve objektivne osnove za inkriminacije u optužbi.

Iako su inkriminirane izjave samo dijelovi mojih odgovora, pa i tuđa interpretacija razgovora sa mnom, a nisu od mene autorizirani tekstovi – što valja imati na umu kada je riječ o intelektualnom ili političkom, a pogotovo o sudskom razmatranju – izjavljujem da stojim s punom odgovornošću iza smisla svojih riječi, ili bitnog sadržaja svojih izjava u cjelini.

Sve što sam – u biti – rekao izraz je mojeg osobnog uvjerenja, u skladu s idealima za koje sam se borio u socijalističkoj revoluciji i antifašističkom ratu, zasnovano na sveukupnom vlastitom životnom iskustvu i temeljeno na znanstvenom osvjedočenju, do kojeg sam došao dugogodišnjim naučno-istraživačkim radom na području suvremene nacionalne i opće povijesti.

(2) Smatram za potrebno da sudskom vijeću skrenem pozornost da se u optužbi ne navode točno moji osobni podaci, usprkos tome što sam zbog toga prosvjedovao već u istražnom postupku.

Ne navodi se da sam – kao doktor povijesnih znanosti i pisac – po zanimanju “povjesničar i pisac”. Očito, želi se prikriti moj životni poziv, unatoč činjenicama: da je pet mojih knjiga izašlo u devet posebnih izdanja (sedam na hrvatskom i dvije na slovenskom); da ukupan broj mojih tiskanih radova – rasprava, studija, eseja – iznosi više od 70 bibliografskih jedinica, od kojih je dvadesetak prevedeno na druge, strane jezike, a k tomu valja dodati više od tridesetak priloga na znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu, te posebna predavanja što sam ih držao – kao direktor Instituta za historiju radničkog pokreta i profesor suvremene nacionalne povijesti na zagrebačkom Fakultetu za političke nauke – na stranim sveučilištima u Europe i Amerike.

Kao povjesničar ušao sam u Opću enciklopediju, Enciklopediju i Leksikon Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, a kao pisac primljen sam (1969.) u Društvo hrvatskih književnika, ali tužilaštvo – usprkos svemu tome – jamačno iz nekih posebnih razloga opetovano prešućuje moj životni poziv. Dodajem, da sam kao general izišao iz JNA da bih se posve posvetio znanstvenom radu, kojim sam se bavio već i u vojsci.

Navodeći da sam 1972. presudom Okružnog suda u Zagrebu osuđen na dvije godine strogog zatvora (po čl. 100 i 109. KZ), tužilaštvo navodi da je Vrhovni sud Hrvatske preinačio tu kaznu u jednu godinu, ali ne navodi prekvalifikaciju na čl. 118 st. 1, kao ni to da je Vrhovni sud potom preinačio i tu svoju odluku (izvanredno ublažio) smanjivši na kaznu zatvora od devet mjeseci, koliko sam proveo u istražnom zatvoru. (Rješenje Vrhovnog suda Hrvatske br. I-Kr-510/73-3 od 06. 11. 1973.)

Izostavljanjem tih podataka dobiva se iskrivljena slika, na štetu optuženog, pa se postavlja pitanje zašto se to čini čak i sa sudskim dokumentima?!

(3) Na inkriminacije po pojedinim točkama optužbe želim izjaviti slijedeće:

Ad a): Inkriminacije zbog intervjua uredniku Švedske televizije g. Bengtu Goraussonu (1977. g.)

Inkriminirani tekst nije u cjelini objavljen na Švedskoj televiziji. Apsurdno je mene optuživati zato što je moja izjava za Švedsku televiziju objavljena u cjelini ili u izvodima u emigrantskim listovima, dotično kako se kaže u optužbi, “u listovima ustaških odnosno proustaških terorističkih organizacija”. Niti je mene itko za to pitao, niti sam za to dao odobrenje, niti sam ja izvršio redakciju teksta za tisak. Zbog toga je i došlo do smislenog iskrivljavanja sadržaja mojih odgovora. Tako npr. u Optužbi (str. 2, r. 18) stoji “proturječja između biranih”, a ja sam govorio o proturječju između proklamiranih programskih načela SKJ; Ustava SFRJ… i stvarnosti koja…”

Ili, u predočenom tekstu iz “Hrvatske revije” u mom odgovoru na treće pitanje o istinitosti “udesetorostručenih” optužbi o zločinima, rekao sam: “Na kraju, ipak, sve takve neistine lupaju o glavu (a u tekstu piše “gutaju uglavnom”) one koji ih šire, i one koji se upinju da ih održe”. Na istom mjestu (HR1 1978,  str. 134) vide se razlike u redakciji mojih ocjena o ustaškim zločinima. Naime, u svim listovima navedenim u optužbi nisu navedene moje riječi da “taj golemi broj od 60.000 uopće ne umanjuje odgovornost glavara NDH i ustaša koji su počinili te zločine”, što sam rekao u dubokom uvjerenju da nitko ne može izbjeći odgovornost pred sudom povijesti i čovječanstva za takve, i sve druge, zločine u prošlosti i suvremenosti protiv fizičkog i duhovnog integriteta čovjeka kao pojedinca i naroda kao cjeline.

Tužilaštvo uzima za inkriminaciju dio mojeg odgovora – što sam ga godine 1977. dao uredniku Švedske TV Bengtu Goraussonuu – ali ne navodi pitanje na koje se taj odgovor odnosi, isto tako izostavlja onaj dio odgovora koji je bitan za razumijevanje tog odgovora.

Razlozi postojanja hrvatske emigracije

(4) Pitanje je, naime, sadržavalo posve određenu konstataciju o problemu hrvatske emigracije u međunarodnoj javnosti. Ono je glasilo:

“U posljednje vrijeme u Švedskoj i u drugim Europskim zemljama, isto tako i u Americi, međunarodna javnost je suočena sa sve većom političkom, a i terorističkom aktivnošću hrvatske emigracije, u kojoj su najekstremniji mladi ljudi, koji su odgojeni u socijalističkoj Jugoslaviji, a mnogi od njih su bili čak i članovi Saveza komunista Jugoslavije. Koji su tome razlozi i kakvo je duhovno i političko stanje u Hrvatskoj i u Jugoslaviji, koja potiče sve jače separatističke tendencije, koliki je utjecaj emigracije i koliko njezini zahtjevi za samostalnom Hrvatskom održavaju stvarno raspoloženje Hrvatskog naroda?”

Na tako postavljeno delikatno pitanje, u kojem je težište da su u emigraciji “najekstremniji mladi ljudi… odgojeni u socijalističkoj Jugoslaviji… od kojih su mnogi bili članovi SKJ”, pokušao sam odgovoriti kako ja gledam na uzroke toj pojavi u novije vrijeme, ali povezano s povijesnom podlogom, što se u optužbi izostavlja, ne hoteći prikazati inkriminirani tekst kao cjelinu.

Ukazavši da su korijeni emigracije u položaju hrvatskog naroda u monarhističkoj Jugoslaviji, ali i u problemima u višenacionalnoj zajednici socijalističke Jugoslavije, rekao sam:

“Između dva rata hrvatski se narod borio protiv velikosrpskog hegemonizma, a za pravo na samoodređenje, jer je monarhistička Jugoslavija bila tamnica naroda i za hrvatski narod i za druge nesrpske narode. Pretvaranje Jugoslavije u socijalističku federaciju bila je velika i povijesna promjena, ali ni to nije spriječilo ponovno uspostavljanje velikodržavnog centralizma. U Beogradu se usredotočilo sve institucije, centre moći i odlučivanja na svim područjima nacionalnog i društvenog života, od politike i gospodarstva do športa.

Jednostranački monopolizam i demokratski centralizam, s kojim vlada Savez komunista Jugoslavije, sputavao je ustavni federativni sustav i omogućio rankovićensku presiju nad hrvatskim narodom, koji je pružao glavni otpor tom birokratskom centralizmu i velikosrpskom, velikodržavnom etatizmu, zato što je taj centralizam najviše pogađao Hrvatsku, što se očitovalo već u tome, da je, osobito u Rankovićevo vrijeme, od milijunske ekonomske emigracije iz Jugoslavije gotovo polovina bila iz Hrvatske – Hrvata, (5)a iz te ekonomske emigracije dobrim dijelom se regrutira i politička emigracija.”

Taj se tekst u optužbi ne uzima u obzir, kao što se zanemaruje i kraj mog odgovora na prvo postavljeno pitanje, koji glasi:

“Povijesno gledano, hrvatska emigracija, negirajući međunarodni poredak i Jugoslaviju u njemu, računajući s neriješenim blokovskim presizanjima i nagađanjima oko Jugoslavije, samo je ekstreman izraz povijesnog stremljenja hrvatskog naroda, koji kao i svaki drugi narod u naše doba teži k ostvarenju pune nacionalne suverenosti i pravo da može sam, na demokratski način, odlučivati o svojoj sudbini u budućnosti, prije svega o modalitetima svojih odnosa s drugim narodima  u Jugoslaviji”. Na isti način postupljeno je i s daljom inkriminacijom teksta u optužbi.

Također je izostavljeno i pitanje, koje je sadržavalo  inozemne ocjene o Jugoslaviji, a potom i prvi dio moga odgovora. Na pitanje koje je glasilo: “U inozemstvu se ponavljaju proturječne ocjene o režimu i o ljudskim i političkim slobodama u Jugoslaviji. Za neke Jugoslavija je mnogo slobodnija zemlja od drugih jednopartijskih socijalističkih zemalja, a za druge je i u njoj čak i krući totalitarni režim, negoli je u drugim istočno-europskim zemljama…”

Ja sam odgovorio: “Bez dvojbe, Jugoslavija je u mnogo čemu otvorenija zemlja od mnogih socijalističkih država. O tome govore i turistički promet, i otvorenost njenih granica, i kretanje stotina tisuća njenih radnika po europskim zemljama; zatim kulturno-tehnički i drugi utjecaji na život i mišljenje njenih građana…”

Ali inkriminacijom mog odgovora u optužbi to se zanemaruje, s očitom intencijom da se navođenjem samo drugog dijela mog odgovora – u kojem govorim da Savez komunista drži u svojim rukama odlučivanje o svim sferama tvarnog i duhovnog života – želi uputiti na zaključak kako jednostavno i neobjektivno prikazujem stanje u SFRJ.

U svezi s tim moram konstatirati da se primjenom takve metode u optužbi išlo za tim da se stvori ne samo nepotpuna nego i iskrivljena predodžba i o sadržini i o intencijama mojih odgovora.

(6) U povijesti je odavno poznato, da takvom metodom nije teško osuditi i samog raspetog Krista kao Antikrista, ili pak dokaz da su sotonske strahote – nebeski raj. A da su moji odgovori uzeti u cjelini i u svezi s postavljenim pitanjem, a koji se u optužbi na tako jednostavan način inkriminiraju, izraz osobnog nastojanja da se objektivno ocijene i prikažu povijesna stanja i zbivanja, o tome sa znanstvenog, a uvjerenja sam i sa svakog objektivnog i nepristranog stanovišta ne može biti spora.

U svezi s optužbom zbog intervjua koji sam 1977. godine dao za Švedsku televiziju, ukazujem na još jednu bitnu činjenicu. Taj moj intervju sadrži odgovor na 15 postavljenih pitanja, i ima u cijelosti 375 tiskanih redaka (u HR1 1978, koja je priložena sudskom spisu), a optužba inkriminira samo dijelove iz prvog ili drugog pitanja, u opsegu od 49 redaka – i to na prikazan način manipuliranja istrgnutim citatima. To znači da joj sadržaj mojih odgovora na sva ostala pitanja, tj. cio preostali, gotovo osam puta veći tekst od inkriminiranog, nije za to dao nikakva povoda, što samo po sebi dokazuje da nema opravdanih osnova za inkriminaciju intervjua u cjelini.

Ad b): Inkriminacije zbog razgovora s beogradskim novinarom Vladimirom Markovićem (1978. g.)

Iako sam u istražnom postupku iznio da V. Markoviću nisam dao nikakav intervju, već samo razgovarao s njime, u optužbi se, pod točkom b), polazi od inkriminacije da je riječ o intervjuu koji je objavljen u ustaškom emigrantskom listu “Hrvatska država” br. 279 od kolovoza 1978. U svezi s tim ponavljam:

S V. Markovićem razgovarao sam kad me je posjetio u mom domu, kao s beogradskim novinarom, mladim čovjekom koji proučava zbivanja sedamdesetih godina, pa zbog toga želi razgovarati s istaknutim sudionicima, intelektualcima iz Beograda, Zagreba i Ljubljane. Nije bilo riječi ni o kakvom intervju, za bilo koji list, niti je za vrijeme razgovora sa mnom pravio bilo kakve zabilješke.

(7) S obzirom na to da je taj moj razgovor s njime sadržajno – iako uz dosta njegovih riječi – reproduciran u označenom br. “Hrvatske države” i u izvodu pod točkom b) optužbe, bilo bi zanimljivo utvrditi, baš u okviru ove optužbe protiv mene:

prvo, da li je riječ o čovjeku nadarenom toliko izvanredno sposobnošću pamćenja (da je kasnije mogao tako vjerno reproducirati cio razgovor), ili pak opskrbljenom za to potrebnim tehničkim sredstvima; drugo, kako je uopće došao na zamisao da na taj način pravi “intervju” sa mnom i to baš za navedeni list, jer teško je pretpostaviti da ga je na to uputilo uredništvo tog lista; i treće, kako je on, V. Marković “slobodni beogradski novinar”, uopće imao mogućnost da taj tobožnji intervju “plasira” u “ustaškom emigrantskom listu” – “Hrvatskoj državi”, iako, jamačno, baš u svijetlu ove optužbe, nije nimalo slučajno što je objavljen upravo u tom listu.

Premda inkriminirani tekst pod toč. b) treba prosuđivati u sklopu cjeline razgovora – makar i u interpretaciji Vladimira Markovića – ipak mogu izjaviti, da je optužba da sam u “intervjuu… lažno ustvrdio” toliko apsurdna da je lišena svake osnove s obzirom na cijeli inkriminirani tekst i na svaku tvrdnju posebno, ne samo s mojeg povijesno-znanstvenog stajališta, već čvrsto vjerujem i sa stanovišta svakog zdravog razuma.

Za što se Tuđmana optužuje

A što sam to “lažno ustvrdio” u tom inkriminiranom tekstu? Da je “po mom mišljenju, ključni problem nacionalnog pitanja u Jugoslaviji” pitanje odnosa “između Srba i Hrvata”!

Sada se mogu popraviti, pa reći, ne samo po “mom mišljenju” nego i po mišljenju svakoga onoga tko se znanstveno i sustavno bavi problemom nacionalnog pitanja u Jugoslaviji.

Takva se ocjena temelji na prosudbi povijesno-nacionalnih, državno-pravnih, gospodarsko-kulturnih, etno-demografskih, ili svih tvarnih i duhovnih, posebno geopolitičkih čimbenika iz njihove zasebne povijesti i iz zajedništva naroda SFRJ. U odnosu na to pitanje, sva druga, bez obzira koliko bila važna, u povijesti i u suvremenosti, ipak nisu vrijednosti te veličine. Dvojim da to može biti sporno i za površnog promatrača i u bilo kojoj političkoj pragmatici.

Broj žrtava logora NDH

Druga moja tobože “lažna” tvrdnja u tom inkriminiranom tekstu jest da je po statističkim podacima – u svim logorima i zatvorima NDH za vrijeme drugog svjetskog rata iz hrvatske poginulo oko 60.000 ljudi, (8) i to i Srba, i Hrvata, i Židova, i Cigana i dr, što je – rekao sam – “ogroman broj i užasan zločin“, ali sam protiv toga da se taj broj udesetorostručuje, samo za Jasenovac na 600.000, samo i jedno zato da bi se potencirala nekakva kolektivna i trajna krivica hrvatskog naroda.

I treće je da se, po mom mišljenju, uzroci nove hrvatske ekstremne političke emigracije, u kojoj mladi ljudi rođeni u socijalističkoj Jugoslaviji postaju čak i žešći protivnici od starih političkih emigranata, moraju tražiti u nekim bitnim pretpostavkama materijalno-duhovnog, ili gospodarsko-političkog života.

Zaključio sam da se u tome ogledaju povijesno društvene zakonitosti, što će reći da treba uklanjati uzroke tim pojavama. A do toga sam suda došao ne samo proučavanjem hrvatske povijesti, već i sveukupne problematike – povijesti, teorije, strategije i taktike, te filozofsko-etičke, umjetničke i međunarodno-pravne interpretacije nacionalno-oslobodilačkih, oružanih i revolucionarnih pokreta – u svjetskim okvirima, o čemu sam pisao u svom dijelu “Rat protiv rata”, nagrađenoj knjizi, koja je izišla u dva hrvatska izdanja (1957. i 1970.), prevedena i na slovenski.

Prijedlog za dijalog Hrvata i Srba

Na osnovu takvih povijesno-znanstvenih spoznaja, a sučeljen sa svakodnevnim ponavljanjem povijesnih neistina, obmana i pogrešnih interpretacija, ne samo u mnogim propagandno-publicističkim i političkim aktivnostima, nego često i u prosvjeti i u izjavama ozbiljnih, a neupućenih intelektualaca – pledirao sam u razgovoru s V. Markovićem, ne prvi put, ali jamačno nimalo slučajno – da za zajedničkim stolom rasprave bitna sporna pitanja razumni Hrvati i Srbi, ozbiljni intelektualci i političari, da bi se pridonijelo uklanjanju međusobnog nerazumijevanja, optužbi i nesporazuma što su u povijesti dovodili do sukoba, pa i međusobnog istrjebljenja, a u sadašnjosti do štetnog održavanja pogrešnih povijesnih sudova, koji se nužno odražavaju i na sadašnjost.

Za takav, mogu reći, krajnje dobronamjeran apel imam i svoje osobne “povijesne” razloge. Iako će o njima biti riječi na drugom mjestu (u mojim rukopisima), ovom optužbom da iznosim “lažne” tvrdnje i o ratnim žrtvama prisiljen sam da i na ovom mjestu velim nešto o historijatu spora i oko toga pitanja. Ono je naime – stjecajem različitih okolnosti – već poodavno postalo za jedne manipulativno pitanje, ne samo zbog prosudbe prošlosti nego i zbog osuda sadašnjosti, a za druge “odveć delikatno političko” pitanje.

(9) Zbog toga se to pitanje ratnih žrtava našlo u takvom procijepu, da čak ni 35 godina poslije okončanja rata još uvijek nije prepušteno povijesnoj znanosti, kao faktografsko pitanje utvrđivanja povijesne istine, već se još uvijek javlja kao predmet optužbe protiv mene, i to prije petnaestak godina političke, a evo sada i sudske.

Preuveličavanje jasenovačkih žrtava

Kad su godine 1965. pobornici hegemonističko-centralističkih koncepcija, hoteći iskoristiti proslavu 25. obljetnice početka NOB i revolucije u Jugoslaviji (1966), za jačanje svojih pozicija, predlagali da se glavna proslava održi u Jasenovcu, zato što je tamo ubijeno 700 – 800, pa čak i 900 tisuća ljudi, to je trebalo biti uklesano na spomenik, a glavni govornik imao je biti Aleksandar Ranković – suprotstavio sam se tome argumentima statističkih podataka o ratnim žrtvama 1941 – 1945. (koji još nisu bili do tada, a nisu ni do sada, objelodanjeni), ukazujući na dalekosežnost posljedica više od desetorostrukog uveličavanja i onako groznih žrtava.

To je tada, s obzirom na argumente i moje dužnosti, imalo svoju dokaznu težinu (bio sam direktor Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, profesor socijalističke revolucije i suvremene nacionalne povijesti na Fakultetu političkih nauka, član Ideološke komisije CK SKH, član Povijesne komisije CK SKH i Glavnog odbora Saveza boraca Hrvatske, član Koordinacionog odbora za povijest radničkog pokreta Jugoslavije, predsjednik Komisije za međunarodne veze Glavnog odbora i član Izvršnog odbora Socijalističkog saveza Hrvatske, član Izvršnog odbora Matice iseljenika Hrvatske, te zastupnik u Saboru SRH i predsjednik Odbora za znanstveni rad (kulturno-prosvjetnog vijeća).

Zašto CK SKH Tuđmanu nije dao potporu

Ipak, jedan od najodgovornijih političkih ljudi Hrvatske rekao mi je službeno: “Što se tiče Jasenovca i ratnih žrtava u pravu si, ali imaj na umu, da su odnosi takvi, da ti CK SKH ne može dati javnu potporu. To je tako delikatno političko pitanje, da bi mi njegovim potezanjem izazvali teškoće drugu Titu, a to ne smijemo, jer ih ionako ima dosta!”

Odgovorio sam da se valja dosljedno zauzimati za afirmaciju istine, upravo zbog promjene odnosa koji to ne dopuštaju, tada me takve političke ocjene ne mogu obvezivati u mom povijesnom radu, jer su u suprotnosti s mojom osobnom savješću i znanstvenim osvjedočenjem.

Da bih ukazao na svu apsurdnost tvrdnje da je samo u jasenovačkom logoru ubijeno 700 – 800.000 ljudi, odgovornima sam predočio da bi to značilo da je svakog dana ubijeno i pokopano 500 ljudi, dotično 600 ako se ne računaju blagdani, ili 20 – 25 ljudi svakog sata, te izložio procjenu, što je svakako od veće važnosti, da vjerojatno sveukupne žrtve u poginulima u cijeloj Jugoslaviji u drugom svjetskom ratu (tj. svega pučanstva, na svim zaraćenim stranama) ne premašuju taj broj!

Demografski gubici Jugoslavije u II. svjetskom ratu

(10) Naime, u pomanjkanju egzaktnih statističkih podataka o ratnim žrtvama, ili dok oni nisu dostupni, demografski gubici izračunavaju se znanstvenim metodama na osnovi demografskih statistika. Po dvije od tri u svijetu najpoznatije takve metode, ukupni demografski gubici Jugoslavije u drugom svjetskom ratu mogu najviše iznositi oko 2,18 milijuna ljudi (po trećoj znatno manje).

Od toga broja oko 450.000 otpada na umanjeni natalitet, 500.000 na odseljenu njemačku manjinu, oko 200.000 na odseljenu talijansku, mađarsku i tursku manjinu, oko 250.000 na emigraciju, te preostaje da je poginulih bilo 700 – 800.000 (što nije malo, kada se zna da su i daleko veće zemlje imale znatno manje gubitke, npr. Velika Britanija 388.000, Italija 410.000, Francuska 600.000).

Pri neprestanom ponavljanju i zastrašujućem pretjerivanju ustaških zlodjela u NDH, zaboravlja se ne samo činjenice da povijesni uzroci ustaštva bijahu u hegemonističkom nasilju nad hrvatskim  narodom u monarhističkoj Jugoslaviji, posebno u ubojstvu Radićeva hrvatskog vodstva u beogradskoj skupštini, te da četništvo ne bijaše ništa manja opasnost za hrvatsko pučanstvo u ratu nego što je ustaštvo bilo za srpsko, već i to da se na takvim krivotvorenim osnovama ne mogu stvarati prave pretpostavke za skladan suživot Hrvata i Srba u socijalističkoj zajednici.

Tko nema hrabrosti pogledati u oči povijesnoj istini, taj će bježati od nje i u sadašnjosti.

Osim toga, valja imati na umu da je takvo preuveličavanje ustaških zločina u službi teorije o golemoj povijesnoj krivici čitavog hrvatskog naroda, s ciljem da se nametne dojam kako je Hrvatska u drugom svjetskom ratu bila samo na strani osovinskih sila, a prikrije istina da je bila jedan od najčvršćih oslonaca antifašističkog NOP, i da je dala ne manji, ako ne i veći, prilog od drugih naroda pobjedi revolucije nad fašizmom, te da je hrvatski narod imao u drugom svjetskom ratu razmjerno najveće demografske gubitke.

Izjava Ernsta Blocha

Da su takve teorije, i stalno ponavljanje neistina o ratnim žrtvama, imale stanovit utjecaj u domaćoj, ali i u svjetskoj javnosti, pokazuje također primjer poznatog marksističkog filozofa Ernsta Blocha, koji je (1973, pa 1975.) izjavio da su gotovo svi Hrvati na radu u svijetu – fašisti, a za one u zemlji – da ne zna, da li su baš svi.

To su i bili razlozi zašto sam ustrajao na nužnosti dokazivanja istine o ratnim žrtvama, ali zbog “odnosa” ne samo da za to nisam dobio potporu, nego sam, štoviše, morao zbog toga ispaštati sve do današnjih dana.

(11) Posljedice su bile: u to doba (1964/5) na izravnu intervenciju kabineta Rankovića spriječeno je proglašenje moga izbora za člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, ali je obustavljeno moje smjenjivanje s dužnosti direktora Instituta, pošto je sam Kardelj, u prisutnosti Tita, rekao vodstvu Hrvatske da to ne treba provesti zato što sam na povijesnom području nosilac otpora hegemonističko-centralističkim tendencijama.

Godine 1966. zamišljena glavna proslava 25. obljetnice revolucije nije bila u Jasenovcu, jer je tog ljeta došlo i do pada Rankovića.

Ali da je problem “odnosa” ostao i dalje aktualan, pokazalo se ubrzo nakon toga, 1967, kada sam u obračunu s intelektualnim “žarištima nacionalizma” zbog Deklaracije o jeziku, političkom odlukom uklonjen sa svih spomenutih dužnosti. Da se ti “odnosi” na svoj način nastavljaju, pokazuju i inkriminacije kaznenog djela neprijateljske propagande u ovoj optužbi, zbog toga što sam ponovio i faktografske činjenice o ratnim žrtvama.

Pošto sam se opredijelio za poziv povjesničara i pisca, meni preostaje da ostanem dosljedan načelima znanstvene istine, s nadom, što više i s čvrstim uvjerenjem da borba, pa i stradanje za istinu o čovjeku pojedincu, a pogotovu o narodu, ne ostaje nikada uzaludan trud. Vrijeme i prilike natjerat će kad-tad i one što se oslanjaju na kojekakve privremene odnose i fiktivne konstrukcije, da uvide da se na njima ne može temeljiti ništa trajno i postojano, ili će pak dijeliti neizbježnu sudbinu svih fikcija.

(12) Ad c): Inkriminacije zbog intervjua šefu predstavništva njemačke televizije ARD u Beču za jugoistočnu Europu g. Peteru Miroschnikoffu (21.0 5. 1980.)

Ad d): Inkriminacije zbog intervjua uredniku Radio France Internationale g. Michelu Barthelemyju (21. 05. 1980.)

Budući da su moji odgovori na pitanja o intervjuima za Njemačku televiziju i za Francuski radio sadržajno gotovo istovjetni, a i inkriminacije o optužbi pod toč. c) i d) su slične – osvrnut ću se na njih istodobno.

Odbacujući odlučno inkriminaciju da sam bilo što “lažno ustvrdio” ili “zlonamjerno prikazivao”, izjavljujem nasuprot tome, da sam – baš s obzirom na vrijeme i prilike u zemlji i u svijetu kad su od mene tražili intervjue – sve svoje odgovore nastojao dati na krajnje obazriv i umjeren način.

To su mi uostalom izjavili i oba urednika, kojima sam dao izjave, g. P. Miroschnikoff i g. M. Barthelemy, čudeći se zašto se to ne može objaviti u Zagrebu, a g. Miroschnikoff upoznao me je da je Jugoslavenski sekretarijat za informacije izrazio žaljenje zbog zapljene intervjua, a jedan član Predsjedništva SKJ izjavio da je “Tuđmanov intervju korektan, jer da ima i težih problema, pa da je policijska pogreška što je zaplijenjen.”

Svaku svoju izjavu temeljio sam na osobnim iskustvima i na znanstvenim spoznajama, ali ni jedan problem o kojem sam govorio nisam radikalizirao, niti iznosio stvarnu njegovu težinu, ukazujući jedino na postojanje nekih od njih i na potrebu njihova rješavanja, pa je u tom svjetlu svaka inkriminacija još više neosnovana.

Kako me se npr. može optuživati, i na osnovi kakve to logike inkriminirati, da sam “lažno ustvrdio” zato što sam rekao: “Kao što znate, u Jugoslaviji imamo po Ustavu idealno riješeno nacionalno pitanje jedne mnogonacionalne zemlje. (13) Narodi su načelno potpuno ravnopravni i imaju pravo samoodređenja, međutim, praksa i teorija se sasvim ne poklapaju”?! Dalje sam rekao da je “to i teško uopće i moguće”, ali da je to u Jugoslaviji do sada bio jedan od glavnih problema.

Zar sastavljačima optužbe nisu poznate povijesne činjenice:

- Da je nacionalno pitanje bilo “definitivno” “riješeno” već odlukama AVNOJ-a u Jajcu i prvim Ustavom 1946. godine.

- Da je usprkos tome u razdoblju (1945 – 1950.) tzv. etatističkog ili administrativnog socijalizma, po sovjetskom uzoru i u ime viših ciljeva socijalističkog integralizma, izgrađen velikodržavni centralizam u svim sferama gospodarskog i duhovnog života, što je imalo za posljedicu zaoštravanje međunacionalnih i međurepubličkih suprotnosti, osobito oko raspodijele investicionih sredstava koncentriranih u Federaciji.

- Da se odbacivanjem koncepcije etatističkog socijalizma – poslije sukoba sa Staljinom – te uvođenjem radničkog samoupravljanja (1950.) i komunalnog sustava, te Ustavnog zakona iz 1953, proklamiralo vraćanje na izvore svoje revolucije, pa ipak federacija zadržava centralistički monopol nad zakonodavstvom i nad sredstvima društvene reprodukcije, što potiče hegemonističko-integralističke tendencije, ali i nacionalne otpore.

- Novim Ustavom iz 1963. ojačane su republike kao nacionalni državno-pravni subjekti, a načelo samoupravnog upravljanja imalo je postati zalogom nacionalne ravnopravnosti. Tome je trebala poslužiti i privredna i društvena reforma iz 1965.

- Ipak, i u tim okvirima jačale su centralističko-etatističke i hegemonističko-unitarističke tendencije, do rankovićevskih deformacija u jačanju svemoćne službe državne sigurnosti, a tek uklanjanje Rankovića 1966. stvorilo je uvjete za stvarno jačanje federalizma i ravnopravnosti naroda.

- Korijenite političke i amandmansko-ustavne promjene 1968 – 1971. dovode do demokratizacije, ali i do ogorčenih sukoba birokratsko-dogmatskih centralističkih i nacionalno-demokratskih federalističkih tendencija, pa i do razbuktavanja međunacionalnih suprotnosti, za čije će uklanjanje biti otvoreni osnovi novim Ustavom iz 1974, kojim je uveden novi delegatski sustav samoupravnog dogovaranja do vrha Federacije (14) a republike postale gotovo kompletni državno-pravni subjekti.

No, da je i poslije toga još uvijek problem odnosa ili sukladnosti između ustavnih načela i prakse, evo nekih dokaza.

Pred 11. kongres SKJ 1978. član Predsjedništva SFRJ i SKJ dr. Vladimir Bakarić izjavio je za inozemnu javnost da se ne može isključiti da opet “može doći do različitih, čak i nacionalnih trvenja”, spomenuvši usput da je 1971. godine bila “izazvana nedovoljno brzim mijenjanjem političke strukture ove zemlje” (izjava C. G. Strohmu za Die Welt, Vjesnik, XXXIX, 11083, Sedam dana, 01. 07. 1978).

Pojačavanje savezne birokracije nakon 1974.

Iako je novim Ustavom iz 1974. znatno smanjen djelokrug Federacije, a povećana prava republika, došlo je ne do smanjenja, već do povećanja savezne uprave: od 1974. do kraja 1978. činovništvo u upravi Federacije povećano je za oko 40% (10449 na 14448), a broj imenovanih dužnosnika povećan je za svega dvije godine nakon Ustava čak za 43%, kasnije i znatno više.

Istodobno, raslo je i oduzimanje sredstava iz privrede za budžet federacije, što je suprotno intencijama Ustava. Tako savezna uprava – kako je izjavio Jakov Blažević, predsjednik Predsjedništva SRH – održava i dalje “inerciju odlučivanja u ime radnika i udruženog rada”, a isto tako da je “samoupravno sporazumijevanje” još uvijek samo “univerzalni princip” koji bi tek trebalo pretvoriti u praksu (NIN br. 1462, 14. 01. 1979; Vjesnik, XXXIX, 11232, 27. 11. 1978. i XL, 11348, 28. 03. 1979).

A evo kako misli o teoriji i praksi dr. N. Jovanov iz sindikata Jugoslavije: “Već 10 godina – svake godine barem tri puta – Predsjedništvo i Izvršni biro CK SKJ javno govore protiv dominacije financijskog kapitala, a on uvijek ostaje netaknut”, zbog toga što “moć države… neidentificirane sile”“samoupravljanje je samo fiktivno”, dodavši da se razlike u položaju pojedinih privrednih grana kreću od 1 do 15, pa čak i 25 puta, što stvara lošije uvjete za plaće i reprodukciju, i što su uzroci štrajkovima, kojih ima najviše u Hrvatskoj i Sloveniji, a kad izbiju, uklanjaju se povodi, ali uzroci ostaju (Vjesnik, XXXIX, Sedam dana, br. 25, 02. 09. 1978).

Svi ti, a i drugi primjeri iz proklamiranih načela i prakse bili su poznati, kada su od mene traženi intervjui, ali ih nisam iznosio iz razloga koje sam naveo, pa mi neka bude dopušteno pitanje, (15) kako se u usporedbi s naprijed navedenim izjavama mene može optuživati za ono što sam rekao?

Kao dokaz da ja nisam htio ništa “lažno ustvrditi” i “neistinito” i “zlonamjerno” prikazati – kad sam u svojim odgovorima izjavio da se “nacionalni odnosi izražavaju u nedovoljno usklađenim interesima između pojedinih naroda”, te da je za Hrvatsku problem pomanjkanja financijskih sredstava” za njezin razvitak i aktualno pitanje deviznog režima i pomorske privrede, već da sam time jedino blago ukazao na probleme koji dugotrajno postoje, koji su već imali ozbiljne i mogu imati i još teže posljedice, ako ih se ne bude djelotvorno rješavalo – izložit ću, na temelju svojih znanstvenih spoznaja, podsjećajući da je to predmet mojeg povijesno-istraživačkog rada, samo neke bitne činjenice.

Gospodarsko i ino zaostajanje Hrvatske

Zbog izrazito neravnopravnog položaja u monarhističkoj Jugoslaviji, te ustrajnosti etatističko-centralističkih tendencija u socijalističkoj zajednici, što se sve desetljećima izražavalo u nepoštivanju ekonomskih zakonitosti u gospodarskom životu, navlastito u voluntarističko-protekcionističkoj politici na području investicija državnog kapitala, poreznog, deviznog i vanjsko-trgovinskog režima, te u pretjeranom odlijevanju narodnog dohotka, Hrvatska je sve više relativno zaostajala iza razvitka drugih zemalja u Jugoslaviji, dospjevši do granica ozbiljne gospodarsko-kulturne i demografske stagnacije, pa čak i biološke ugroženosti.

Do takvog je stanja došlo zbog dugotrajnog djelovanja mnogih negativnih čimbenika. Na primjer, vrijednost fiksnog dijela društvenog bogatstva jugoslavenske privrede u međuratnom razdoblju (1919 – 1940.) porasla je u cjelini za 50%, ali na području Hrvatske samo 42%.

Ili, prosječna godišnja stopa rasta fiksnih fondova društvenog bogatstva bila je za cijelu Kraljevinu Jugoslaviju 1,9%, a na području Hrvatske 1,6%. Dinamika industrijskog razvitka u razdoblju 1929 – 1938. bila je: u Srbiji 44%, u Crnoj Gori 11%, u BiH 11%, u Sloveniji 10%, u Makedoniji 8%, a u Hrvatskoj 7%.

U razdoblju socijalističke izgradnje nastavljene su gotovo istovjetne tendencije: stopa rasta fiksnih fondova društvenog bogatstva (1946 – 1960.) (16) za cijelu SFRJ iznosi 4,1% a za SRH 3,7% godišnje.

I poslije obračuna s hegemonističkim centralizmom (1966.) nije došlo do bitnih promjena u favoriziranju jednih, a zapostavljanju drugih: od kredita Narodne banke SFRJ plasirano je u Srbiju 58%, a u Hrvatsku 16%. Rezultat takvog ulaganja desetljećima bio je da je potkraj šezdesetih godina od svih jugoslavenskih industrijskih kapaciteta bilo instalirano u Srbiji 46%, u Hrvatskoj oko 18%, u Sloveniji oko 17%, a u ostale tri republike 19%.

Odlijevanje narodnog dohotka iz Hrvatske, od ujedinjenja 1918. pa nadalje, iznosilo je više od 8% – u pojedinim razdobljima izvlačeno je oko 65% svih prihoda – i tek se u posljednje vrijeme smanjilo, ali je još uvijek prekomjerno (u prošlom petogodišnjem planu 1976 – 1980. samo za nerazvijene izdvajalo se blizu 3% narodnog dohotka, izravno 1,97% i još 0,93% posredstvom Federacije, što je u tekućem petogodišnjem planu tek neznatno smanjeno, na ukupno 2,68% društvenog proizvoda, a to je dakako samo dio ukupnih obveza).

Da je to glavnim uzrokom navedenog zaostajanja i zabrinjavajućeg stagniranja stanja Hrvatske, može se zaključiti po tome da – po sudu nobelovca J. K. Galbraitha i M. Friedmana – gornja podnošljiva granica odlijevanja narodnog dohotka može biti od 1-2%, dok već 4% ozbiljno ugrožava gospodarski i biološki razvitak zemlje u pitanju. Zbog toga se u svijetu općenito smatra da nisu realni oni apeli koji idu za tim da industrijske zemlje izdvajaju za razvitak nerazvijenih više od 1%.

Privredni razvitak Hrvatske trajno pogađa i to što i u poratnom, federativnom razdoblju u saveznoj vladi tradicionalno prevladava kontinentalno-dunavska gospodarsko-prometna orijentacija, slično kao što je to bilo i u međuratnom razdoblju, koje spada – kako se to kaže u Pomorskom zborniku, “u najpraznije razdoblje u novijoj povijesti” pomorskog razvitka na Jadranu. Sveukupnim mjerama ne potiče se, nego dapače sputava razvitak pomorske privrede: brodogradnje, trgovačke flote, lučke industrije, pomorskog prometa i prometnog povezivanja luka s unutrašnjosti.

(17) U sedamdesetim godinama, flota u svijetu rasla je po stopi od 8%, a u Jugoslaviji samo 2%, jugoslavenska trgovačka mornarica bila je 1969. na 19. mjestu na svjetskoj rang listi, a 1976. pala je na 22. mjesto, prevozeći svega 27% jugoslavenskog izvoza (1977), dok je kod drugih pomorskih zemalja prosjek iznad 50%. Opća zapostavljenost pomorske orijentacije osobito se osjeća na hrvatskom području. Hrvatske luke ostvaruju više od 80% jugoslavenskog pomorskog prometa (1977), a  u investicijama za modernizaciju sudjeluju jedva sa 40%.

Porazni podaci o hrvatskoj regresiji

Zbog dugotrajnih općih gospodarsko-političkih prilika, Hrvatska je dolazila u sve nepovoljniji položaj prema drugim zemljama Jugoslavije; postupno se smanjivao njen udio u bitnim čimbenicima nacionalno-gospodarskog razvitka i moći. Tako se npr. u razdoblju od nepunih pola stoljeća (1925 – 1971.) udio Hrvatske u okviru Jugoslavije bitno smanjio: u stanovništvu od 28% na 21%, a Srbije povećao od 22% na 25%; u industriji od 33% na 18%, a Srbije od 20% na 35%; u bankovnom poslovanju od 51% na 17%, a Srbije od 25% na 52%; i u veletrgovini u Hrvatskoj od 55% na 7%, a Srbije od 15% na 86%.

Smanjenje prirasta stanovništva

Opće gospodarske i političke prilike, sa svojim odrazom na nacionalnu psihu, poprimile su osobito zabrinjavajuće dimenzije zbog svog sve negativnijeg utjecaja na demografsko kretanje hrvatskog pučanstva: iz godine u godinu rasla je ekonomska emigracija, a padao je natalitet. Već između dva rata dolazi do osjetnog smanjenja prirasta hrvatskog pučanstva, pa za razdoblje 1921 – 1931. iznosi svega 9,5 promila godišnje. Između popisa 1931. i 1948 – zbog posljedica drugog svjetskog rata – stanovništvo SR Hrvatske smanjilo se za nešto više od 1 promila, dok se stanovništvo ostalog dijela Jugoslavije uvećalo u tom razdoblju za 12,2%!

Posljednjih desetljeća još se više zaoštrava tendencija stalnog smanjenja prirasta stanovništva: u vremenu od 1948 – 1953. godišnji prirast je 8,1 promila, 1953 – 1961. pada na 6,9 promila; od 1961 – 1971. na 6,2 promila, a od 1977. na svega 4,6 promila.

Činjenica je da je prirast stanovništva Hrvatske u 19. stoljeću išao “gotovo uporedo s europskim stanovništvom“ (V. Stipetić), dok je u XX. stoljeću osjetno sporiji ne samo od svih naroda Jugoslavije, nego je i manji od onog i cijeloj Europi, pa i u svijetu!

(18) Problem reprodukcije pučanstva zaoštrava se do razine ugrožavanja biološkog opstanka hrvatskog naroda, osobito stoga što ne jenjava rast ekonomske emigracije. Dvije trećine stalne ekonomske emigracije su iz Hrvatske, a potkraj šezdesetih godina stopa emigracije, popevši se na 5,5%, nadvisila je čak stopu nataliteta, postavši najviša na svijetu (osim Puerto Rica).

Povećavanje broja emigranata

U milijunskom broju privremeno zaposlenih iz SFRJ u Europi u početku je bilo daleko najviše hrvatskog pučanstva, a i danas ga ima nerazmjerno više: 40 – 60%, računajući i ono iz BiH. Iz te privremene ekonomske emigracije što dijelom postaje stalna, novači se i politička emigracija, a jamačno, nije nimalo slučajno što oko 60% otpada na hrvatsku emigraciju.

Do spoznaje svih iznesenih činjenica – na kojima sam zasnivao svoje sudove, ne spominjući ih u ovakvom obliku – dolazi se na temelju statističkih podataka i zaključaka što  su ih u svojim radovima i analizama iznijeli mnogobrojni znanstveni i politički radnici (R. Bićanić, M. Mirković, S. Lovrenović, I. Vinski, Š. Đodan, M. Veselica, H. Šošić, V. Stipetić, M. Korenčić, D. Vojnić, M. Rendulić, V. Bakarić, J. Blažević, J. Sirotković, V. Holjevac, M. Tripalo, S. Dabčević-Kučar, D. Haramija, I. Perišin, D. Bilandžić i dr). Svaki ozbiljan, razborit i dobronamjeran čovjek, koji se na bilo koji način suočava s tom problematikom, mora polaziti od osnove da sve to zahtijeva dalje svestrano i pomno proučavanje radi pronalaženja najprikladnijih rješenja za sustavno, dugoročno otklanjanje uzroka takvom stanju, ako se žele izbjeći ozbiljnije gospodarske pa i političke krize.

U svezi s inkriminacijom da sam “lažno ustvrdio” da “postoji problem srazmjernog sudjelovanja”  Hrvata u vojsci i u Savezu komunista, što bi također trebalo biti dokazom da “uporno i dosljedno ponavljam tvrdnje pomoću kojih se neistinito prikazuju društveno-političke prilike u SFRJ”, iznosim sljedeće činjenice.

Nacionalni sastav JNA

Kad je riječ o problemu nacionalnog sastava JNA, neka mi bude dopušteno podsjetiti da mi je to osobno veoma dobro poznato, s obzirom na dužnost što sam ih obavljao od 1945. do 1961. u (19) Ministarstvu (Sekretarijatu) narodne obrane i Generalštabu JNA, no ja ću i ovdje iznijeti samo ono što je javno publicirano.

U starješinskom kadru JNA ima oko 15% Hrvata, a “jedno vrijeme – i po riječima dr. D. Dragosavca 1978 – bilo ih je znatno više”. Da je neposredno poslije rata u JNA bilo ne samo “znatno više” hrvatskih kadrova, nego i razmjerno više od drugih, može se zaključiti i po tome što je u jesen 1944. (pred završne operacije za oslobođenje Srbije i drugih istočnih dijelova) od ukupno 9 korpusa NOV Jugoslavije pod Glavnim štabom Hrvatske bilo pet korpusa, a i po tome što je po prvim statistikama u Hrvatskoj više od 40% članova Saveza boraca NOR Jugoslavije. Pa iako je od toga oko trećine bilo Srba, a Hrvata oko dvije trećine, to govori da su Hrvati iz rata i revolucije izišli s razmjerno većim udjelom u revolucionarnom i starješinskom kadru, a sad je stanje stubokom drugačije.

Nacionalni sastav savezne uprave

Slično je i s prilikama u Saveznoj upravi (i ustanovama Federacije): 1978. bilo je svega 6% Hrvata, a 1969 – kad je javnost prvi put pobliže upoznata s nacionalnih sastavom federalne uprave – bilo ih je ipak nešto više – 8,6%, naprama 73,6% Srba, 7,2% Crnogoraca, 3,8% neopredijeljenih i 6,8% svih ostalih (Ekonomska politika, Beograd, br. 847/1969).

Koliko su zabrinjavajući iznijeti podaci o nacionalnom sastavu JNA i Savezne uprave, svjedoči i to što ih je beogradski NIN br. 1419 od 19. 03. 1978. objavio pod naslovom “Opasne stvari”, u rubrici “Kongresne teme”. U razmatranju nacionalnog sastava Saveza komunista valja podsjetiti da je povijesna važnost toga pitanja – o čemu svjedoče iskustva svih višenacionalnih zajednica – u tome što ono samo po sebi nedvojbeno odražava kako značajke međunacionalnih odnosa, tako i sveukupnost obilježja vladajućih struktura.

Nacionalni sastav članstva Saveza komunista

Neposredno poslije rata, 1946, članstvo SK Hrvatske (KPH) iznosilo je 30,7% od ukupnog članstva SKJ (KPJ). To je bilo oko 8% više od postotka pučanstva, a bilo je odraz razmjernog većeg udjela stanovništva Hrvatske u NOP i revoluciji, od nekih drugih republika. Međutim, iz godine u godinu, taj će se omjer postupno sve više smanjivati, pa će već pedesetih godina biti ispod postotka stanovništva; godine 1963. članstvo SKH (20) iznosit će 21,1%, da bi 1975. palo na 18,3%, a 1978. na svega 17% od ukupnog članstva SKJ (Statistički godišnjaci Jugoslavije, NIN, Beograd, br. 1419, 19. 03. 1978.)

U vrijeme 8 kongresa SKH (1978), od 282.515 članova bilo je: Hrvata 64,2%, Srba 24,2%, “Jugoslavena” 7,4%, te ostalih 3,8% i neopredijeljenih 0,4% (Vjesnik, XXXIX, 11018, 24. 04. 1978.) To znači da je u odnosu na nacionalni sastav SRH, Srba bilo više negoli dva puta, a Jugoslavena čak pet puta više od Hrvata u Savezu komunista Hrvatske. Ili, član SKH je svaki četvrti “Jugoslaven”, svaki deveti Srbin, a tek svaki dvadeseti Hrvat!

Sličnu, nacionalnu neravnomjernu sliku daje i sastav SKJ u cjelini. U doba 11. Kongresa (1978.) SKJ  je imao oko 1,629 milijuna članova, ili 7,5% od stanovništva SFRJ. Iznad tog prosjeka viši je postotak: kod Crne Gore 10,3%, Srbije (uže) 9,9% i Vojvodine 9,1%, a niži kod BiH (s tim da je kod Srba viši, tj. 9%, a manji kod Muslimana 6% i pogotovo Hrvata 4,1%), zatim još manji kod Hrvatske 6,2% (ali Hrvata samo 4,9%), te Makedonije 6,1%, Slovenije 5,6% i Kosova 4,9% (ali sa znatno manjim postotkom Albanaca).

Iz toga proizlazi da u SKJ ima brojno i procentualno najviše, čak razmjerno i dvostruko više Crnogoraca i Srba, a manje, znatno ispod prosjeka, Makedonaca, Muslimana i Slovenaca i čak dvostruko manje Hrvata i Albanaca. (Izračunato prema objavljenim podacima s republičkih kongresa i 11.Kongresa SKJ i demografskih statistika.)

Izloženi podaci nisu, dakako, jedini koje bih mogao predočiti kako se od kongresa do kongresa SKJ provode u život deklarativne odluke, osobito na područjima očitovanja nacionalne ravnopravnosti, pa se očito, samo po sebi, nameće pitanje na kakvim se onda osnovama zasniva inkriminacija optužbe zbog primjedbe o nepotpunom skladu proklamiranih načela i prakse, ili o problemima međunacionalnih odnosa.

Deja vu: zastupanje hrvatskih interesa – nacionalizam, separatizam, ustaštvo…

Što se tiče inkriminiranja mojih riječi; da se represijama i progonima “nikakvi, a najmanje nacionalni problemi ne mogu riješiti, nego samo još više zaoštriti”; zatim da bi “trebalo promijeniti situaciju” u kojoj se “svako postavljanje hrvatskih nacionalnih problema i interesa(21)odmah generalizira kao nacionalizam, seperatizam, pa čak i ustaštvo, pa se onda i hrvatski revolucionari povezuju s nekakvim profašističkim elementima… što je potpuno besmisleno” – moram ustvrditi da su te moje ocjene izraz dubokog znanstvenog osvjedočenja iz sveukupnog iskustva kako hrvatske, tako i opće povijesti.

Od bezbrojnih primjera, u kojima se sve to očituje, iz bliže nam povijesti, dovoljno je podsjetiti na pogubne posljedice pogrešnog odnosa, navlastito, prema hrvatskom nacionalnom pitanju (uz druga) u monarhističkoj Jugoslaviji.

Dalje, zar nisu potresne promjene u Hrvatskoj, poslije Karađorđeva, a zatim i u Srbiji, Sloveniji  i Makedoniji, provedene s obrazloženjem da se time uklanjaju zapreke i stvaraju bolji, potrebni uvjeti za rješavanje ne samo međurepubličkih sporova i odnosa između federacije i republika, nego i bitnog pitanja samoupravljanja – ovladavanjem viškom rada ili sredstvima reprodukcije od neposrednih proizvođača i udruženog rada?

Kakvi su rezultati postignuti poslije toga, u proteklom desetljeću, može se zaključiti iz već navedenih izjava i ocjena dr. V. Bakarića i J. Blaževića, a evo i nekih još posve određenih činjenica.

Primjeri disfunkcije društvenog sustava

O promjenama u konkretnoj stvarnosti, tj. praksi udruženog rada i neposrednog samoupravljanja, govori izjava sekretara općinskog komiteta SK Rijeka (ing. Davora Mihovilovića), da je “u proteklih 4 – 5 godina stopa reproduktivne sposobnosti privrede pala za 400%”, da je izdvajanje za proširenu reprodukciju smanjeno od 29,5% u 1975. na 18,9% u 1978, a istodobno su rasle ugovorene obveze privrede, npr. kamate na kredite su veće za 85%.” (Vjesnik, XI, 11626, 08. 01. 1980).

Očito na temelju analize problema što proizlaze iz takvog stanja, na sjednici CK SKJ prosinca 1980. u referatu A. Marinca ustvrđeno je:

“Postavlja se pitanje: koji su to razlozi da – za gotovo deset godina od ustavnih amandmana, šest godina od Ustava, a četiri godine od Zakona o udruženom radu – nismo uspjeli postići značajniji zaokret u oživotvorenju prolaznog suštinskog opredjeljenja da radnik u OOUR-u odlučuje o cjelokupnom dohotku? Kako inače objasniti otuđeno odlučivanje o sredstvima u bankama i SIZ-ovima… a posebno ponašanje u monetarno-kreditnoj i emisionoj politici… velik dio primarne emisije koristi se za financiranje deficita budžeta federacije…

(22)Monetarnom i kreditnom politikom stvaraju se ponovno anonimni kapitali i vrši preraspodjela dohotka izvan udruženog rada. Moramo biti svjesni da svi ostaci otuđenog odlučivanja o dohotku i društvenoj reprodukciji i materijalno neraščišćeni odnosi u našoj zemlji predstavljaju i potencijalni izvor konflikata u međurepubličkim i međunacionalnim odnosima. Zabrinjava što se, i pored političkih opredjeljenja, stanje sporo mijenja…” (Vjesnik, XLI, 11953, 05. 12. 1980).

To je ne samo po sadržaju nego i po riječima gotovo istovjetno onima što su pred desetak godina postavljali zahtjeve za rješavanje baš tih pitanja, i za “čiste račune“.

Na istoj je sjednici još utvrđeno da se smanjuje udjel SFRJ u svjetskom izvozu (od 0,57% u 1966. pao je na 0,45% u 1979. godini), a isto tako i u svjetskom uvozu; da je povećan platni deficit a stupanj zaduženosti zemlje dostigao zabrinjavajuće granice; te da se unutar jedinstvenog jugoslavenskog tržišta smanjuje međurepublički promet: od 27,7% u 1970. u odnosu na cijeli promet pao je na 22,9% u 1978.godini (isto).

Mislim da bi svako daljnje navođenje činjeničnih podataka, radi obrazloženja opravdanosti mojih tvrdnji, bilo suvišno.

Propast monarhističke Jugoslavije

U svojim odgovorima, u inkriminiranim intervjuima, spomenuo sam da osim problema što su istovjetni za socijalističko društvo u cjelini, dotično za svu SFRJ, na hrvatskom tlu ima i nekih posebnih, i to kao u sferi materijalnog tako i duhovnog života, koji su aktualni osobito s toga što nepovoljno djeluju na oblikovanje psihe hrvatskog nacionalnog bića. Iako, jamačno i u našem slučaju, materijalno-ekonomski čimbenici imaju prvorazredno značenje, jer su oni, ne samo po marksističkoj teoriji, podloga sveukupnom povijesnom razvitku, ipak za znanstveno razmatranje nema spora da na povijesno-društveni razvitak i u nacionalnim i međunarodnim dimenzijama, isto tako svestrano djeluju, a ponekad i presudno utječu, i svi čimbenici društvenog života čovjeka i naroda: od povijesno-političkih i kulturno-idejnih (vjerskih) do pravno-etičkih, psiholoških itd.

Primjer za to nam pruža i sudbina monarhističke Jugoslavije, u kojoj su svi ti čimbenici – u prvom redu u hrvatsko-srpskim odnošajima – doveli do takve raspirenosti međunacionalnih suprotnosti da je u agresiji osovinskih sila doživjela ne samo katastrofalan vojnički slom, nego i potpuno moralno-političko rastrojstvo i državno rasulo.

Neuspjeh Banovine hrvatske

Činjenica, da je do toga došlo usprkos pokušaju vodstva Kraljevine Jugoslavije i (23) hrvatskog seljačkog pokreta da riješe hrvatsko pitanje sporazumom u zadnji čas, pred rat, upućuje na zaključak da je to bila posljedica jaza stvorenog dugotrajnim procesima, koji se nije mogao na brzinu premostiti polovičnim, nedovoljno demokratskim i kompromisnim rješenjem.

A činjenice, pak: prvo, da je rješenje nacionalnog pitanja bilo preduvjet za pobjedu NOP u Jugoslaviji; drugo, da je izgradnja bezklasnog, socijalističkog i samoupravnog društva imala stvoriti društvene pretpostavke za konačno otklanjanje svih izvora i uzroka nacionalnih proturječnosti; i treće, da je usprkos tome došlo najprije do jačanja etatističko-centralističkih, a potom i hegemonističko-unitarističkih i nasuprot njima nacionalističkih tendencija, svjedoči, jamačno, da nacionalno pitanje i u socijalističkom društvu ostaje važnim, pa i prvorazrednim čimbenikom.

Da se represivna hegemonističko-unitaristička politika iz Rankovićeva doba veoma negativno odražavala na političko raspoloženje hrvatskog pučanstva, to nije teško zaključiti, ali je, jamačno, teže procijeniti kakve je sve posljedice ona ostavila u samoj njegovoj psihi. O razmjerama njezina učinka možemo suditi po tome što se očitovala u svim sferama svakodnevnog života – od gospodarstva do kulture i od državne uprave do športa, ne ispuštajući ni jedno pitanje prošlosti ni budućnosti.

Posljedice djelovanja Rankovićeve UDB-e

Da bi vi mogli predočiti kakvu je široku i tešku moru osjećao hrvatski čovjek, pritisnut hegemonističkom politikom, podsjetimo da je u SRH bilo npr. u redarstvenim spiskovima više ljudi nego što ih je uopće bilo zaposlenih (oko 1,3 milijuna) – očito kao nepovjerljivi i nepodobni, ili prijeporno sumnjivi, te da je u BiH svako očitovanje hrvatske nacionalne svijesti bilo žigosano i progonjeno kao fašističko ustaštvo, što je ponukalo Cvijetina Mijatovića (sadašnjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ) da izjavi, da kao komunist i kao Srbin osuđuje postupke s Hrvatima.

Da je sve to, kao i kasnije poistovjećivanje gotovo svake odlučnije obrane hrvatskih interesa, na bilo kojem području, s nacionalizmom i separatizmom, zatim takve prilike što su dovele do obustave rada Matice hrvatske, kao najstarije kulturne institucije, dok matice drugih naroda primaju politička priznanja i odlikovanja, te do žigosanja i onemogućivanja rada (24) istaknutih revolucionara, političara i intelektualaca, ali i običnih ljudi – ostavilo duboke tragove u psihi hrvatskog pučanstva, vidi se navlastito iz navedenih primjera sve većeg nesrazmjera u zastupljenosti Hrvata u vladajućim strukturama.

Zatim, iz činjenica najveće ekonomske, te najbrojnije i – kako se jednom izrazio dr. V. Bakarić – “najgore političke” emigracije, a pogotovu iz krajnje zabrinjavajućeg demografskog opadanja hrvatskog stanovništva.

Sve te činjenice nedvojbeno skreću pozornost na to da je u hrvatskom nacionalnom biću nastalo stanje oslabljene vitalnosti, ali i uzburkane zdvojnosti. Do postupnog smanjenja nacionalne vitalnosti dolazi uvijek zbog individualnog i kolektivnog gubljenja životnih poticaja i vizija. Kad se pokoleba, ili izgubi, povjerenje u vrijednost ideala, ili u mogućnost dostignuća osobnih, društvenih ili nacionalnih ciljeva na rođenom tlu, onda raste osjećaj bezvoljnosti i dezorijentiranosti, nezainteresiranosti i ravnodušnosti, nesigurnosti i izgubljenosti, pa čak i beznadnosti i straha; ali s druge strane, gomilaju se kako osjećaj zdvojnosti i ogorčenosti, pa i rušilačkog očajništva, te spontanog i promišljenog otpora po zakonima biološkog samoodržanja.

U takvom stanju iživljene su i napuštene sve iluzije, i na njima se, kao i na bilo kakvim nestvarnim pretpostavkama ili voluntarističkim premisama, ne može više graditi nikakva budućnost, a niti spašavati prošlost.

Moje je duboko uvjerenje, da se isto tako kao čovjek pojedinac i cijeli narod može pokrenuti iz takvog kriznog stanja, letargije i hirovite zdvojnosti, jedino dosljednim uklanjanjem svih uzroka što su doveli do toga, te sustavnim stvaranjem uvjeta da se vrati vjera u mogućnost afirmacije vlastite volje, u svrhovitost naprezanja svih svojih stvaralačkih sila radi oživotvorenja svojih ciljeva i osiguranja svog ljudskog i nacionalnog dostojanstva u vlastitoj domovini, u slobodnom i skladnom suživotu s ostalim narodima, na dobrobit svoje ali i cijele zajednice.

Jedino zabrinutost zbog izloženih problema i profesionalnog (25) razmišljanja o nužnosti njihovog rješavanja – u interesu ne samo Hrvatske nego i cijele SFRJ – a ne nekakve “zle namjere”, potakle su me da ih spomenem u svojim odgovorima, ali ne ulazeći potanje niti u njihovu kvalifikaciju niti u raščlambu, kakvu sam i ovdje sam ovlaš ocrtao.

“Pluralizam socijalističke misli”

Što se tiče inkriminacija zbog onih mojih misli – u sva tri intervjua – u kojima se zauzimam:

- za dalje nadilaženje u našem samoupravnom društvu onih dogmatskih načela, koja “ne daju dovoljno prostora za demokratsko sagledavanje i rješavanje” svih društvenih i nacionalnih problema;

- za “pluralizam socijalističke misli”;

- za potrebu dosljedne usklađenosti unutarnje i vanjske politike, kad je riječ o načelima osiguranja temeljnih ljudskih sloboda i nacionalne jednakopravnosti;

želim podsjetiti da sam do tog osobnog uvjerenja došao i kao pripadnik socijalističkog pokreta i kao istraživač suvremenih povijesnih kretanja, i posebno, da sam uvijek isticao da se za sve to zauzimam “u okviru socijalističkog društva”, imajući na umu postojeći ustavni poredak. A kao obrazloženje, mogu u najkraćim crtama navesti – ako socijalističko društvo želi riješiti probleme svoje normalne reprodukcije, ili konkretnije probleme produktivnosti i racionalnosti u industrijskoj i poljoprivrednoj proizvodnji, dotično napretka u svim sferama tvarnog i duhovnog života, ono mora pronaći putove da ukloni sve što sputava i ograničava inicijativu i stvaralačke sposobnosti, dostojanstvo i integritet čovjeka kao pojedinca i svakog naroda kao cjeline.

Dijelim mišljenje onih, koji smatraju da se to može postići jedino na taj način, ako i socijalističko društvo uključi u svoje postulate univerzalna načela o priznanju i poštivanju temeljnih ljudskih prava i demokratskih sloboda, do kojih je čovječanstvo došlo u svom razvitku, te o prihvaćanju koegzistencije različitih ideja i pluralističke demokracije, jer u današnjem nuklearnom svijetu, svaka isključivost prijeti katastrofom.

(26) Pretpostavka za to je nadilaženje političkog totalitarizma i monopolizma, na dogmatskim shemama staljinizma, ali i na onim iživjelim osnovama lenjinizma što su imale svoje opravdanje u druga vremena i u drugim prilikama, na početku, ali ne i na kraju ovog stoljeća, kada su društveno-političke prilike u svijetu stubokom drugačije, i kad se već nakupilo dovoljno dokaza da je svaki isključivi monopolizam povijesno neodrživ, jer je štetan ne samo za unutarnji društveni razvitak socijalističkih zemalja, već i za međunarodne odnose i mir u svijetu.

Prisjetimo se staljinističkih progona ili “čistki” u SSSR i u istočno-europskim zemljama u nedavnoj prošlosti, koje u blažim oblicima traju u svim socijalističkim zemljama do danas, a iz međunarodnih odnošaja – intervencije sovjetske oružane sile u Mađarskoj, Čehoslovačkoj i Afganistanu.

Današnji potresi u Poljskoj i u Kini na najočitiji način svjedoče o tome da socijalistička društva, ustrajući na starim strukturama i dogmatskim teorijama o nezamjenjivosti jednostranačkog monopolitizma i monopolizma, upadaju u sve složenije i teže krize. Na nehuman način smjenjuju se komunistički prvaci; dojučerašnji suradnici u istim vrhovnim tijelima afirmiraju se na bezočan način kao jedini krivci, pa čak optužuju i osuđuju kao neprijateljski elementi na najteže kazne. No, problemi ostaju i novi krizni potresi javljaju se u gotovo redovitim ciklusima.

Ni u socijalističkoj Jugoslaviji, u kojoj je poslije sukoba sa Staljinom najprije došlo do preispitivanja lenjinsko-staljinističkih metoda socijalističke izgradnje, i gdje se uvođenjem samoupravljanja pošlo u traženju novih putova, nismo izbjegli zakonitosti kriznih potresa u komunističkim redovima: krajem četrdesetih godina imali smo obračun s dogmatskim staljinistima i informbirovcima, pedesetih godina s Đilasovim anarho-liberalizmom, šezdesetih godina s Rankovićevim hegemonističkim unitarizmom, a sedamdesetih s nacionalizmom, liberalizmom, tehnokratizmom… bez obzira što je riječ o veoma različitim uzročno-posljedičnim pojavama, očito je da je samoupravljanje još daleko od toga da bude takav sustav “demokracije neposrednih proizvođača” koji bi uklonio neizbježnost i takvih i svih drugih popratnih pojava u socijalističkom društvu.

U međuvremenu, u svezi s općim tendencijama razvitka u svijetu, a posebno sa zaoštravanjem u međunarodnim odnošajima, te novih spoznaja u svjetskom socijalističkom pokretu, u Europi je proklamirana ideja “eurokomunizma” o prihvaćanju “pluralističke demokracije”, (27) kao osnovnog demokratskog puta u socijalizam, a u SFRJ je (1977.) prihvaćena Kardeljeva teorija o “pluralizmu samoupravnih interesa”, kao osnove daljeg samoupravnog razvitka.

U Poljskoj je općim pokretom radničke klase, u jedinstvu sa svim slojevima poljskog naroda, došlo do osnutka nezavisnih sindikata, što je bez obzira na krajnji ishod, nedvojbeno povijesna pojava zbog ograničavanja monopola vladajuće komunističke stranke u jednoj socijalističkoj zemlji sovjetskog bloka. U Kini novi državni prvaci poslije osude “četveročlane bande” zbog zlodjela u “kulturnoj revoluciji” i procjenjivanja zasluga i grešaka “velikog vođe i kormilara” Mao Ce Tunga, govore o potrebi demokratizacije zemlje, kao preduvjetu za sveukupni razvitak.

Sve te pojave i tendencije učvrstile su me u uvjerenju da bi za dalji razvitak našeg socijalističkog društva bilo neophodno da se načelo “pluralizma samoupravnih interesa” dosljedno proširi i na prihvaćanje načela pluralizma socijalističke misli. Priznanje “pluralizma samoupravnih interesa” je polovično, ono podrazumijeva samo materijalnu sferu, a očito je da bez uključivanja u taj pluralizam i duhovne sfere nema ni takve socijalističke demokracije, koja bi podrazumijevala i univerzalna dostignuća ljudskih prava i građanskih sloboda, bez kojih, jamačno, nema ni demokratske rasprave o spornim i otvorenim pitanjima, a kao što sve povijesno iskustvo dokazuje: ne može biti ni prave slobode čovjeka, ni harmoničnog društva, niti slobode i suverenosti naroda, niti sklada i mira u međunarodnoj zajednici.

Namjesto zaključka

Ako je pluralizam misli i ideja bio pretpostavkom društveno-političkog razvitka u dosadašnjoj povijesti čovječanstva, onda je razumljivo da bi ta zakonitost morala imati svoju vrijednost i za socijalističko društvo, koje bi naročito moralo odbacivati svaku ograničenost i stagnaciju. Mnogi znaci govore da takva spoznaja – o nužnosti demokratskog razvitka pluralizma socijalističke misli – dobiva sve više pobornika i u svijetu i u našoj zemlji. O tome svjedoči i misao A. Grličkova (člana Predsjedništva CK SKJ), koju kao moto uzima J. Stanič, slovenski pisac knjige “Raspuća komunizma”, a prenosi je u zagrebačkom listu: “Uvjereni smo da socijalizam, ako ne bude još šire usvajao pluralizam različitih socijalističkih alternativa, neće postajati svjetskim procesom i nakon toga svjetskim sistemom” (Start br. 311, 24. 12. 1980, str. 74).

Budući da živimo u svijetu koji je do te mjere postao jedinstven i međuovisan da se i unutarnja zbivanja u perifernim zemljama odražavaju na povećanje neizvjesnosti i zaoštrenosti u međunarodnim odnosima, posebnu pozornost zaslužuje problem sklada između proklamiranih načela i prakse kako u unutarnjoj tako i u vanjskoj politici SFRJ.

Da u tom pogledu ima problema vidjelo se iz osvrta na ovu optužbu. A da je dosljedno oživotvorenje u unutarnjem životu onih načela za koja se SFRJ zauzima u međunarodnim odnosima uopće, a posebno u pokretu nesvrstanih i među socijalističkim zemljama, od prvorazrednog značenja njezinu i unutarnju i međunarodnu stabilizaciju, a osobito zbog njezina delikatnog geopolitičkog položaja između Istoka i Zapada, o tome ne bi trebalo biti dvojbe.

A to je bio smisao i te natuknice u mojim odgovorima.

Dr. Franjo Tuđman

Na koncu, što reći?

Podvući crtu, zbrojiti i oduzeti, umnožiti i podijeliti… pa utvrditi da Srbi i država Srbija oduvijek (“Do istrage naše, ili vaše”, 1902), a relativno najkraće od 1918. godine, pa sve do 1990. i dana današnjeg, posve svejedno u kakvoj državnoj zajednici, u kakvom društvenom uređenju, kakvim političkim, međunarodnim i inim odnosima, čine sve što mogu da podjarme, porobe, asimiliraju, fizički unište i istrijebe Hrvate i hrvatski narod?

Da su ustaše bili borci za slobodu, opravdana reakcija na desetljeća srpskog državnog terora? Da su Pavelić i NDH pobili premalo Srba?

Povesti se za tim sirenskim, sotonskim, ratnohuškačkim zovom koji ovim nesretnim dijelom svijeta vlada okovima uma, pa poput odnarođenih, zabludjelih, beznadnih posrbica raznih beškera, jergovića i modrićki, ili dežulovića i čulića, samo u dijametralno suprotnom smjeru, tvrditi, dokazivati i obrazlagati da su Srbi narod urođenih četnika, genetskih genocidnih koljača i ubojica, vječni, nepopravljivi, neizlječivi, protuhrvatski arhineprijatelji..?

Ne.

Naravno da ne. Ja sam put, istina i život, rečeno je, ljubi neprijatelja svojega i čini dobro onome koji te mrzi, rečeno je. Okreni drugi obraz, oprosti, pokušaj, uvijek se može, nikad nije kasno, imaj nade. Hoću.

Jesam, mnogo puta. U leđima mi noževi, ali opet ću.

Zbog svoga hrvatskog naroda i svoje hrvatske zemlje, zbog Josifa Runjanina koji je uglazbio najljepšu našu, zbog Svetozara Pribičevića koji je prešao puni krug pakla od istrjebitelja Hrvata do čovjeka kojemu su se oči širom otvorile u svjetlo istine, zbog gospođe Olge Carević čija pisma sam čitao kao zavoje ranjene duše u studenim, blatnjavim rovovima diljem Slavonije i Bosne, zbog D. Ž, Srbina koji je u ZNG otišao prije mene, i s kojim sam davno, kao student, proveo najveselija, najinteligentnija i najluđa pijanstva u životu, zbog Z. R, Srbina ljudine na čijemu grobu svake godine na Sve svete palim svijeću, zbog S. S, Srbina koji je takav čovjek, da bi ovo bila sretnija zemlja, da je više takvih Hrvata… a najviše, zbog svoje žene i svoje djece, koje volim toliko, da bih umro za jedan jedini njihov otkucaj srca.

Ónen i-Estel Edain. Ú-chebin estel anim.

Hrvati i Srbi su braća. Abel i Kain, Kain i Abel, ono što je bilo, nek’ ne bude više nikad.

Oni među nama i oni među vama, braćo, koji istinski vjeruju, pa u Boga, Marxa ili štogod drugo, svejedno, nebitno, razumjet će. Izaći ćemo iz tame i mraka, braćo, ovo zlo koje nas okiva stoljećima nestat će, ostat će za nama. Samo moramo učiniti prvi korak ka svjetlu, posegnuti u svoja srca iskreno, tvarno, vjerno, bez primisli, na štetu ničiju, na korist svih, zanijekati okove – i pružiti ruku.

Bez oklijevanja, braćo, bez straha, da mi je i dolinom smrti poći, zla se ne bojim, jer ti si sa mnom, svatko od nas, prvi, uzdignuta čela, čista obraza, sam.

Evo je.

[Rasprava]

Fekalno naslijeđe mržnje vlastitog naroda

U nekoliko posljednjih godina, u tom našem preko svake mjere kontaminiranom hrvatskom medijskom prostoru, pojavio se cijeli niz istupa, tekstova i izjava domaćih javnih osoba i raznih visokih dužnosnika, koji u očima kakvog slučajnog izvanjskog promatrača mogu izazvati samo krajnju zbunjenost i nevjericu. Naime, ne samo da te izjave prelaze granice prihvatljivih političkih razmatranja i analiza, recimo nedostatakom elementarne pristojnosti i dobrog kućnog odgoja, nego neke čak izravno zakoračuju i u područje prekršajnog i kaznenog prava, odnosno kažnjivog ponašanja.

Ali dok su izjave splitskog gradonačelnika Željka Keruma u emisiji “Nedjeljom u dva”, otprilike, da “srpska i jugoslavenska opcija imaju najveći utjecaj na medije i banke”, prouzrokovala pravu lavinu osuda (“Splitskom gradonačelniku prijeti tri godine zatvora: Kerum pod istragom jer mrzi Srbe?”, “Hoće li Bajić uhvatiti Keruma za gučak?”, “Policija i DORH istražuju Keruma zbog izjava o Srbima?”, “Srbi i NDH Kerumland”, “Kerum nije samo budala: zašto vlast šuti na njegovo širenje mržnje?”, “Predsjednik Josipović osuđuje Kerumov govor mržnje”), izjave predsjednika vlade Zorana Milanovića u Saboru, otprilike, da “ne možete voljeti Hrvatsku ako u njoj niste rođeni”, namjesto dubioza, zgražanja i kritika, kod ovih istih komentatora što su napali Keruma, prouzrokovale su samo posvemašnju šutnju i muk. No, kod nekih se pojavila rektalno-speleološka potreba da Milanovića – brane.

Naime, tzv. HHO je ustvrdio da između Kerumovih i Milanovićevih eskapada nema naročite razlike, na što je moj omiljeni Šešeljev advokat Inoslav Bešker u Jutarnjem listu napisao:

“…ne može biti govora o šovinizmu između pripadnika istoga etničkog korpusa unutar iste političke nacije…”

Ili drugim riječima, ako se po nacionalnosti izjašnjavate Hrvatom, smijete biti šovinist prema vlastitom narodu, i ništa vam se ne treba dogoditi. Ako ste i sami Hrvat, možete slobodno mrziti, diskriminirati, biti netrpeljiv, vrijeđati i pljuvati Hrvate i hrvatski narod, i to je sasvim u redu.

Vjerovali ili ne :-)

Naravno, ne treba osobito dokazivati ni argumentirati ordinarnu besmislenost ovakve tvrdnje. U Republici Hrvatskoj ni ustavne ni zakonske odredbe, bilo Kaznenog zakona, bilo Zakona o suzbijanju diskriminacije, ne propisuju niti prave ikakvu razliku između počinitelja kaznenih i prekršajnih djela iz mržnje prema njihovoj nacionalnosti, odnosno etnicitetu.

Mržnja je mržnja, djelo je djelo, pa tko god ga počinio. Hrvat neće i ne može biti ekskulpiran i oslobođen odgovornosti za kaznena i prekršajna djela iz mržnje, ako ih počini prema drugim Hrvatima ili hrvatskom narodu. Pobogu, pa uopće tvrditi tako nešto je nevjerojatan, upravo infantilan diletantizam. Inače bi, recimo, Vojka Šešelj mogao jednostavno “otkriti” da nije Srbin, nego Hrvat, i sve bi mu bilo oprošteno, zar ne? :-)

No, nažalost, da je takvo analfabetsko, ali krajnje patološko i ekstremističko “načelo” zapravo već odavno široko prihvaćeno u tom nekom beškerovskom ideološkom i kolegijalnom medijskom i političkom okružju, savršeno dokazuju još nekoliko novijih primjera. Prvi je citat iz knjige Miljenka Jergovića “Otac”, objavljene u Beogradu 2010. godine:

“…Ustaštvo je konstitutivni, istina krajnje negativni i sotonski, element našeg nacionalnog identiteta, kojeg ne možemo prekrižiti, ni poništiti, jer onaj tko to poništi, taj više nije Hrvat…”

Pozor, sad ste vjerojatno pomislili da Jergović ovdje tvrdi kako je ustaštvo osnovni element hrvatskog nacionalnog identiteta, zar ne? E, netočno – još gore. On, naime, tvrdi da je ustaštvo osnivajući element hrvatstva. Shvaćate razliku? Po Jergoviću, prije Pavelića i ustaša, Hrvata zapravo nije ni bilo. Hrvati su narod kojeg su stvorili ustaše. I zato, tko od Hrvata odbija ustaštvo, taj nije Hrvat, a samo ustaša je Hrvat, jer bez ustaštva, hrvatstva ni nema.

Ovoliku žarku ljubav prema vlastitom narodu odista treba svijećom po danu tražiti, zar ne? Kladim se da se je u haaškom pritvoru, čitajući knjigu “Otac”, Beškerov klijent Vojka Šešelj rasplakao od silnog ganuća.

Drugi primjer je upravo Beškerov vlastiti citat, iz jednog starog teksta u Jutarnjem listu:

“…’Etničko čišćenje’ je višekratna praksa u Hrvatskoj…”

Komentar tome sramotnom članku sam napisao još prošle godine i nemam ništa za dodati.

Treći primjer je citat Sanje Modrić iz teksta u Novom listu, objavljenog nakon ovogodišnje proslave Dana pobjede u Čavoglavama:

“…I stvarno, tko jednom svojim očima vidi to u Čavoglavama, toga se do kraja života sigurno neće dati razuvjeriti da su Hrvati krvoločno ljudoždersko pleme koje jede tuđu dojenčad pečenu ispod peke…”

Da među desecima tisuća ljudi u Čavoglavama ima svakakvih, kao i na svakoj masovnoj priredbi bilo gdje u svijetu, notorno je, ali ovako nešto napisati nakon što je policija, uz najjaču kontrolu ikada, privela svega šačicu ljudi s ustaškim oznakama, i nakon što su Modrićkin Novi list i ini domaći “lovci na ustaše” nakon silne potrage i pretrage uspjeli uslikati svega jednog balavca s istetoviranim “U” na prsima, e, to može samo još jedan teški patološki slučaj smrtnog zaljubljenika u vlasititi narod.

Što će tek biti za Valentinovo..? :-)

Vratimo se tren na početak, u kratku digresiju. Mislite li da se Milanović onoliko naljutio na Stiera zato što nije rođen u Hrvatskoj? Jest, vraga.

Stier ga je zapravo pitao da pojasni izjavu iz Rijeke, sa sastanka s europskim socijalistima, otprilike, da su “autonomije u Jugoslaviji dovele do kaosa, jer je svatko vukao na svoju stranu, i zato je došlo do rata”. Dakle, ne velikosrpska agresija kao uzrok rata, nego nešto čak još i gore od mutnih “konglomerata pogrešnih politika” kuhane noge – izravno pristajanje na unitarističke, memorandumske i miloševićevske teze o “prelabavoj” Jugoslaviji. Paf.

Zato je Milanović skliznuo u sirovi, plitki šovinizam. A da ne misli prestati s nebulozama, pokazuje i nedavni slučaj u Njemačkoj, kad je rekao kako je “hrvatska nacija nevjerojatan paradoks, jer su među nama kulturne i druge razlike prilično velike”. Zar na svijetu nema ni jednog drugog takvog naroda ni države? Umalo, bogati, kao da se savjetovao s Beškerom i Jergovićem, prije negoli je otvorio usta… :-)

Rezimirajmo.

Bešker kaže da su Hrvati narod “etničkih čistača” Srba, ili kako bi to slađe cijuknuo njegov haaški klijent Vojka, genocidan narod. Jergović kaže da su Hrvati isključivo ustaše, i ne mogu biti ništa drugo, jer inače nisu Hrvati. Modrićka dodaje šlaga na tortu tvrdnjom da su Hrvati krvoločno ljudoždersko pleme koje jede tuđu djecu, a na kraju, cherry on top, Bešker i sebi i svima takvima ispisuje spasonosnu opću oprosnicu – da ih ipak nitko ne može optužiti za šovinizam i mržnju prema Hrvatima, jer su, eto, Hrvati i sami.

Pa zato mrziti smiju. Jel’ tako? Tako je, drugovi :-)

A u takvome visokom i poznatom društvu, poslušno pasući za citiranim primjerima silnih ljubitelja, obožavatelja i promicatelja svoga hrvatskog naroda, zar je za čuditi se što jedan sitni NN iz lalinog sokaka, žutokljuni dotepenac u predgrađe metropole, inače povremeno sposoban i za prave lirske literarne izlete, u svome posljednjem dnevniku na Politici napiše:

“…Ne govore vam, naravno jer su kurve baš poput vas, lažno moralni, sebični, zatucani, bez trunke osjećaja za jednakost, ravnopravnost, ljubav, bez trunke u sebi svega onoga što je Krist propovjedao, a s kojim ti narode prokleti Hrvatski nemaš ama baš nikakve veze. Od go*ana se pita ne pravi, pa tako ni od Hrvata država, ma koliko kuharica dobru namjeru imala i u svoje ruke se uzdala… U tuđinu braćo i sestre, tko može nek’ se spasi, jer ne dao Bog većeg zla od Hrvata kada je sam sebi gazda.”

Vjerovali ili ne, taj je dnevnik dobio hrpu pozitivnih ocjena posjetitelja i skočio na naslovnicu, a vlasnik Politike nije ni trepnuo okom.

Što? Došlo vam je zlo? Dosad vas je sram tolike citirane mržnje, primitivizma i budalaština? Što ćemo – takvi smo kakvi jesmo, iz svoje narodne kože ne možemo. Taj nihilistički, negativistički, samouništavajući i krajnje mazohistički način razmišljanja i medijskoga izričaja prvi je promovirao list Feral Tribune, zbog toga prozvan Fekalom, čiji su se novinari po propasti razasuli po hrvatskim mainstream medijima i s još nekoliko korifeja poseljačenja, kako vidimo, apsolutno utjecali na katastrofalno srozavanje razine domaće javne komunikacije.

Zapravo, u uvjetima opće krize i regresije, to i nije tako čudno. Zašto bi, recimo, jedan Bora Dežulović bio veći mudonja od Davora Butkovića ili Denisa Kuljiša? Zašto bi, recimo, Vedrana Rudan bila luđa koka od Sanje Modrić? Mogu i Butković i Kuljiš i Modrićka bez problema nesputano ekstrapolirati, divlje hipertrofirati, bezbrižno lupetati, šiziti, pljuvati, pa i psovati kao kočijaši ako treba. Što veća bedastoća i ekstrem, to veća čitanost, a više kuna na računu… :-)

Za kraj, mali eksperiment.

Zamislite, posve prosto, da su neki Srbi javno napisali da je “četništvo konstitutivni element srpskog nacionalnog identiteta”, i da onaj tko odbija biti četnik nije i ne može biti Srbin. Zamislite da su javno rekli da je “etničko čišćenje srpska praksa”, te da su Srbi krvoločno ljudoždersko pleme koje jede tuđu djecu. Da prokleti srpski narod nema nikakve sveze s Kristom, da se od go*ana pita ne pravi, pa tako ni od Srba država, i da je najveće zlo kad je Srbin sam sebi gazda.

Jeste? Recite, kako bi se ti Srbi proveli u Srbiji? Kako bi se proveli u Hrvatskoj? Ili u bilo kojoj drugoj imalo civiliziranoj državi na svijetu? :-)

Dok tako zahtjevno kontemplirate, evo još malo: zamislite, kako bi se proveli naši domaći hrvatski etnički Srbi, ili Židovi, ili Mađari, Albanci, Nijemci… da takve stvari o Hrvatima napišu i objave, u Hrvatskoj, ili drugdje? Što bi im se dogodilo?

Eto. Ako već prije nije bilo, vjerujem da je barem sada savršeno jasno vidljivo koliku je besmislicu Kerum izvalio kod Stankovića – ma kakvi Srbi neprijatelji, pobogu. S ovakvim Hrvatima, neprijatelji nam uopće ne trebaju :-)

[Rasprava]

Bespuća povijesne bešćutnosti

Ima tome već debelo preko 10 godina – svaki put kada pomislim okej, to je to, dalje ne ide, nije moguće lošije, jednostavno ne može niže ni gore, neki me domaći političar demantira. Ovaj put je počelo s jučerašnjom relativno nevidljivom vijesticom o zamjerci udruge “Žene u Domovinskom ratu” upućenoj ministrici vanjskih poslova Vesni Pusić, da ih ignorira i ne želi primiti, ali nasuprot tome nalazi vremena za javnu brigu o gay populaciji, pa i osobnu podršku skoroj splitskoj Pride povorci.

Valja znati da se radi o udruzi koja se bavi ratnim zločinima silovanja žena Vukovara u vrijeme okupacije 1991. godine, o čemu su izdane i neke knjige, recimo “Sunčica”, po bebi koja je nazočila silovanjima svoje majke. Knjige nisam vidio, ali samo površno čitanje iskaza i svjedočanstva žrtava dovoljno je da se svakom imalo normalnom čovjeku smuči, ili mu dođe da zaplače. No, priznajem, pomislio sam krajnje rezignirano i okorjelo, ništa novo – kako to ide u post-tuđmanovskoj Hrvatskoj, bitno se zanemaruje, a efemerno puni medije, na to smo već navikli, odavno. Kad ono… evo ministričinog odgovora:

“…Ministrica objašnjava da je jasna stvar da je silovanje u vrijeme rata ratni zločin koji treba procesuirati pred sudovima i to je pitanje pravosuđa. ‘Međutim, očekivala bih da one, kao žrtve nasilja, imaju solidarnost sa svim drugim žrtvama ili potencijalnim žrtvama nasilja, te očekujem da budu u prvim redovima na Split Prideu’, poručila je ministrica Pusić.”

Možete li vi to povjerovati? Svojim očima?

Ne, ne vrijedi vam se štipati, ne sanjate. Udruga žena kaže da su molbu za prijem uputili još početkom siječnja, a ministrica se nije ni barem kurtoazno ispričala i formalno posula pepelom, npr. da će ih primiti uskoro, samo što nije, puno posla, bla-bla, nego je svoje rekla jasno, glasno i nedvojbeno.

Dakle, kako vidimo - žene koje su u Domovinskom ratu silovali srpski četnici imaju se u subotu 09. lipnja 2012. godine pojaviti na Split Gay Prideu, i stupati u prvim redovima. Ako to ne učine, svima će biti jasno da “nemaju solidarnost sa svim drugim žrtvama ili potencijalnim žrtvama nasilja”.

Jel’ tako? Tako je. Stoka jedna nesolidarna.

Ali, ali… pa silovane su? Četnici su ih silovali, ‘ej, u ratu, ‘ej, masovno..!? Ma, tko ih šljivi. Koga briga za to, kad su se usudile ministrici – inače osobi koja je kompletnu svoju političku karijeru izgradila na, kako ono bješe, “progresivnim načelima”, “borbi za ljudska prava i slobode”, “prava manjina”, “ženska prava” itd – predbaciti da država ima obilje vremena za gay parade, ali ni jednu jedinu sekundu za njih. Osim, naravno, ako ne dođu u Split.

Ovdje se jednostavno moram upitati, a gdje nam je Bora Dežulović?

Da se prigodno pravovjernički zgraža u komentaru, šizi, vrijeđa, psuje i pljuje… oh, oprostite mi, zaboravio sam. Bora s našom gospođom ministarkom, Slavkom Goldsteinom i Viktorom Ivančićem još od 1994. ima zajedničku tvrtku Feral projekt d.o.o, pa ovdje neće ni zucnuti. Vrana vrani oči ne kopa. Okej, lepi Boro, kad nećeš ti, ja ću. A ne, ne brini – bez spuštanja na tvoju gnjidavu razinu birtaškog primitivca.

Dakle, zaista, kolika točno bezdušna i bezočna osoba moraš biti, i koliko ti okrutni jezik mora biti zao da preko njega prevališ da žene koje su u Domovinskom ratu silovali srpski četnici, “kao žrtve nasilja”, trebaju “imati solidarnost sa svim drugim žrtvama ili potencijalnim žrtvama nasilja”, te da ih zato “očekuješ da budu u prvim redovima na Split Prideu”?

Koliko ti točno tust i hladan mrak u glavi mora biti, koliko ti čovječjeg u toj ljušturi bez duše još uopće može ostati da bi žene, koje su preživjele upravo neizreciva mučenja, iskorištavanja, ponižavanja i maltretiranja, i tek godinama kasnije smogle snage da o tome uopće javno progovore, optužio za “nesolidarnost sa svim drugim žrtvama ili potencijalnim žrtvama nasilja”? I to ako ne dođu na gay paradu?

Za povijest hrvatske bešćutnosti i neljudskosti valja zapamtiti njezino ime: Vesna Pusić, ministrica nečega, u nekakvoj vladi.

Predstavlja se kao slobodoumna i progresivna intelektualka, a namjesto da se pospe pepelom što silovane žene ni nakon mjeseci čekanja još nije primila na razgovor – ponovimo još jednom, za one s manjkom povjerenja u vlastite uši – javno poziva te nesretnice da joj se nacrtaju na gay paradi, “u prvim redovima”. Jer, eto, ‘ko šljivi i njih i njihovu silovanost, kad nisu solidarne “sa svim drugim žrtvama ili potencijalnim žrtvama nasilja”.

Što kažete, možda da silovane žene na paradu ponesu i kakav prigodni transparent? Recimo: “Mene i prijateljicu su silovali trojica četnika, a zatim su nju ubili”? Onako fino obojen duginim bojama. Ministrica bi sigurno bila zadovoljna. Jedino ne kaže odnose li se njezine riječi na sve žrtve silovanja, ili samo na Vukovarke koje su odradili četnici? Mislim, ono, da ne bude zabune.

Nakon čega razumnom čovjeku – jer ne postoje na zemlji ni sud ni zakon za ovako bezdušne, bešćutne i bezočne – preostaje samo živa nada da postoji Bog u kojega ministrica očito ne vjeruje kada tako žarko mrzi, jer ako ga nema, onda ona nikada neće dobiti zasluženu plaću za svoje riječi i svoja djela.

A pitanje za bešćutnu glasi: koliko točno tust i hladan mora biti mrak u glavi da nakon svega uopće pomisli kako je moguće ne samo uspoređivati tragediju žena masovno silovanih u četničkom vukovarskom ratnom zločinu 1991. godine, s blazirano modernim gay paradiranjem, nego ih i ovako perfidno i maliciozno međusobno konfrontirati, i još povrh toga nesretnice pozivati u povorku? A sve zato što nisi našla pola sata da ih primiš u uredu i saslušaš?

I koliki točno bezočni nečovjek moraš biti, da to javno izgovoriš?

Stoga se pomolite, gospodo čitatelji, za našu ministricu. Molite se Bogu u kojega ona ne vjeruje kada tako žestoko mrzi, da joj bude milostiv, i da joj sudi blaže i milosrdnije negoli ona ženama žrtvama četničkog silovanja.

Iskreno rečeno, ne vidim zašto bi, ali možda će On naći razloga.

Dodatak (28. 06. 2012):

Pokušaj popravka štete u tišini

[Rasprava]

Dani ponosa i slave

Sretan vam Dan državnosti, onaj pravi, iz vremena kada još nije bilo ni referenduma o hrvatskoj neovisnosti, ni proglašenja hrvatske državne samostalnosti, ni prolongiranja te odluke na zahtjev svijeta koji je rat mogao spriječiti… ali nije htio. O čemu pričam? Ako su vam ta pitanja prekomplicirana, prezahtjevna i preteška, obratite se ministru za Facebook i Mamića, on će sve srediti.

A dok čekate da oformi “ekspertnu skupinu” koja će opravdati njegovo krštenje jarića, donosim vam još opsežnog i teškog štiva – detaljnu analizu famoznog “Brijunskog transkripta”. Kao prigodni podsjetnik na vremena kad su ovom nesretnom državom upravljali neizmjerno bolji, spremniji i sposobniji ljudi, i to po prvi put ne iz vlastitog, nego iz pera čovjeka koji je na “Brijunskom sastanku” osobno sudjelovao.

Naravno, ovu analizu niste mogli i nećete naći u bilo kojim čitanijim novinama, na bilo kojoj televiziji ili bilo kojem drugom poznatijem glasilu u Hrvatskoj. Čak ni u dijelovima, jer se radi o perspektivi dijametralno različitoj od one medijski stvorene, umjetno preparirane i prisilno forsirane već 12 ili više godina. Ova analiza ništa ne skraćuje i ne skriva, ništa ne izbjegava, ne zanemaruje i ne vadi iz konteksta, a od čitatelja zahtijeva daleko manje truda, ahm, negoli pitanje koje je boje čarljeni rubin. Uživajte:

Admiral Davor Domazet Lošo:

Analiza “Brijunskoga transkripta”, ili Brijuni 31. srpnja 1995.

Jugoslavenska upravljana kriza, nakon što se okončala, krojačima novoga svjetskoga poretka trebala je zato da se uvijek, kad bude nužno, može reći: “Propust Europe da spriječi sukob u Jugoslaviji način je upravljanja svijetom, kakav se ne smije dopustiti u budućnosti”.

To je razlogom zašto su i prije Daytona, pretežito posredovanjem medija, počeli krajnje jednostrani prikazi događaja i činjenica o jugoslavenskoj upravljanoj krizi. Sustavnom proizvodnjom stereotipa o odgovornosti za rat i počinjene zločine uspjelo se ne samo relativizirati srpsku agresiju, nego ostvariti pristanak da su svi podjednako krivi. Prema Hrvatima, koji su u popriličnoj mjeri pomrsili račune nadzirateljima upravljane krize, otišlo se tako daleko da su generala Antu Gotovinu uguralo u trojicu najtraženijih ratnih zločinaca u bivšoj Jugoslaviji.

Za pisanje službene, ali inverzne povijesti jugoistoka Europe s kraja dvadesetoga stoljeća, jer o tome je riječ, nužan uvjet jest ravnoteža krivnje svih strana u sukobu. Dakle, nadziratelji upravljane krize, prema svojoj mjeri i kako to njima najbolje odgovara, kroje i oblikuju virtualnu prošlost da bi projicirana budućnost bila u granicama predviđenoga plana. Uostalom, to nije ništa novo.

Znano je, onomu tko želi znati, da je uz punu potporu Anglosaksonaca, velikosrpski projekt bio osmišljen tako da se otme što više teritorija, pa da se onda, nakon što Srbi dobiju što žele, na to područje pozovu snage Ujedinjenih naroda da one presude, a temelj za to bit će teritorij koji okupiraju pripadnici srpskog naroda.

U sklopu te strateške zamisli svi, ili gotovo svi Srbi prihvatili su zamisao “Velike Srbije”, pa drugo rješenje nisu ni pokušali tražiti. Ponajmanje su tragali za takvim rješenjem da se prihvati činjenica da Jugoslavije više nema, da su Srbi državljani samostalne države Hrvatske i da kao takvi sudjeluju u izgradnji njezinih institucija. Oni se ne opredjeljuju za takav pristup, nego jedino vide, jer su tako pripremljeni, da je demokratska hrvatska država zločinačka. U tome su ih podučavali ljudi poput generala Dušana Pekića, koji je početkom 1992, obraćajući se vojsci “Krajine”, ustvrdio da “oni sada rješavaju ono što su partizani prepustili riješiti u Drugom svjetskom ratu”.

Ne samo da je to bilo zastrašujuće, nego je takav pristup unaprijed isključivao svaki dijalog i razložan pristup rješavanju političkog ustroja, nakon što je postalo vidljivo da Jugoslavija ne može opstati. Jugoslaviju nije srušio Tuđman, a ponajmanje hrvatski nacionalizam, što je omiljena teza svih nepopravljivih Jugoslavena i njihovih mentora, nego je Jugoslaviju srušila zamisao “Velike Srbije”, kao što bi je također srušio i “Narodni front” admirala Mamule. Problem je u tome, a to je nadzirateljima jugoslavenske upravljane krize itekako bilo znano, što Srbi u Hrvatskoj nisu htjeli prihvatiti samostalnu hrvatsku državu. Zato su i poticani na pobunu, zato i jesu bili “remetilački čimbenik”, iako te riječi mnogima nije drago čuti.

Tko je tjerao Srbe da prihvate igru na sve ili ništa? Nitko, osim njih samih i njihove mitomanske svijesti o “velikoj veličini”. Oni su konačno sami sebi srušili taj mit, da bi bijegom, jer ih nitko nije tjerao, pokušali ponovno oživjeti mit o Srbima kao “stradalničkom narodu”. Ali, ne više o narodu koji “dobiva u ratu”, a “gubi u miru”, nego uz pomoć britanske diplomacije, prijevarom, obrnutim smjerom – “gubimo u ratu, ali dobit ćemo u miru”.

Za pisanje inverzne povijesti nadzirateljima jugoslavenske upravljane krize, matricu rata na “prostoru južno od Alpa i sjeverno od Grčke” bilo je potrebno svesti na paradigmu zločina na svim stranama. Vukovar i Srebrenica bili su više nego dokaz srpskih zločina. Planska pojava mudžahedina i njihovi zločini u središnjoj Bosni dovoljna su hipoteka za bosanskohercegovačke Muslimane. U tome mozaiku nedostajali su zločini Hrvata. Operacija “Oluja” i plan B s evakuacijom Srba mogli su se, prosuđeno je, dugoročno Hrvatima nametnuti kao krimen.

Veći dio toga plana već je ostvaren, zahvaljujući saborskom zastupnicima koji su 2000. digli ruku za to da haško sudište ima nadležnost nad oslobodilačkim operacijama “Bljesak” i “Oluja”. Od tada, više ništa nije moglo zaustaviti informacijski rat, koji će početi bjesniti prema “Oluji”, i općenito prema Domovinskom ratu. Da bi na “balkanskim poljanama smrti” mogli potpuno pobijediti krojači “novoga svjetskoga poretka”, glavne zaprjeke i smetnje ostale su i dalje nacija i nacionalna država, vjera i identitet. To u prijevodu, u hrvatskom slučaju, znači da virtualno treba pobijediti “autokrata” i “nacionalista” dr. Franju Tuđmana nakon njegove smrti.

Da bi se to moglo postići, posegnulo se za takozvanim “brijunskim transkriptom”.

Teško je nabrojiti na koje je sve načine punih deset godina taj zapis od 31. srpnja 1995. prepričavan, tumačen, kako su iz njega izvlačene rečenice, pa i pojedine riječi, da bi se pod svaku cijenu dokazao “zločinački poduhvat”. Budući da je ovo knjiga o Domovinskom ratu, razložno je da autor, sudionik sastanka Vrhovnoga zapovjednika s visokim vojnim dužnosnicima Hrvatske vojske, obrazloži svaki stav, rečenicu, pa i pojedine riječi, što su se izrekle o oslobodilačkoj operaciji “Oluja” toga 31. srpnja 1995. na Brijunima.

Političko opravdanje operacije “Oluja”

Politika i strategija hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana u stvaranju hrvatske države i u njezinoj obrani, kako se to vidjelo iz perspektive Beograda, “bila je konzistentno oblikovana, priopćena bez sustezanja, ostvarivana korak po korak, bez radikalnih promjena i lomova”. I njegov sastanak s generalima 31. srpnja 1995. u 10 sati i 50 minuta na Brijunima počinje upravo tako, jasno i bez suvišnih riječi:

“Gospodo, sazvao sam ovaj sastanak da bismo procijenili sadašnju situaciju, da bih čuo vaša mišljenja prije nego što donesem odluku o daljnjim našim pothvatima ovih dana.” Iz ove rečenice razvidno je da je hrvatski predsjednik namjeravao donijeti odluku o poduzimanju vojne operacije za rješenje okupiranih područja, i to u idućim danima, ne naglašavajući kada će to biti. Dakle, brijunski sastanak imao je isključivo vojno obilježje, stratešku razinu.

To Tuđman potvrđuje na sljedeći način: “Kao što znate, mi smo bili odlučni da pođemo u daljnje operacije, čemu je ova operacija pothvat Grahovo-Glamoč trebala također poslužiti i u odnosu na Bihać, ali i radi opkoljavanja Knina. Bili smo odlučni da pođemo u deblokadu Bihaća sa zapadne strane.” Deblokada Bihaća sa “zapadne strane” odnosila se na operaciju probijanja koridora Slunj-Bihać širine 20 kilometara, koja je bila planirana u zimu 1994. nakon prvoga srpskog napada na “zaštićeno područje” Bihaća, i koja je na snazi, kao mogućnost, ostala sve do brijunskoga sastanka, točnije do 1. kolovoza 1995. Tuđman nastavlja započetu misao i kaže: “Međutim, sada je takva situacija da su nam predstavnici Ujedinjenih naroda Akashi, Stoltenberg, sa Srbima taj razlog izbili iz ruke, jer prema tome oni povlače svoje snage s područja Bihaća. Ne će napadati, dozvoljavaju da se UNCRO postavi na te granice, kao promatranje. I to jasno da su odmah dostavili čitavom svijetu. A svaka vojna operacija mora imati svoje političko opravdanje.” Kao državnik, Tuđman je znao da vojna operacija strateške razine mora imati političko opravdanje, ne kao izgovor, nego kao logičan slijed vjerodostojnosti državne politike.

Prijedlog Akashija i Stoltenberga potpuno je išao u prilog srpskoj strani, jer se s njime u smislu operativne situacije ništa bitno ne bi promijenilo, osim što bi se srpskom vodstvu omogućilo dobivanje na vremenu “bar do listopada”. Odnosno, srpsko vojno vodstvo dobilo bi dovoljno vremena za pregrupiranje snaga, da bi se izveo planirani protuudar na grahovsko-glamočkoj bojišnici i obnovila napadna operacija na “zaštićeno područje” Bihaća. To je razlogom da je 29. srpnja 1995, dakle dva dana prije brijunskoga sastanka, formirano zajedničko zapovjedništvo “srpske vojske Krajine” i “vojske Republike Srpske”.

Odnos velikih sila prema operaciji “Oluja”

Tuđman izvođenje operacije “Oluja” promatra u odnosu političkih snaga na međunarodnoj sceni. Jasno razlučuje srpske igrače Veliku Britaniju i Francusku s jedne strane, i strateške interese Sjedinjenih Američkih Država i Njemačke, s druge strane. Zato i upozorava:

“Prema tome, mi više nemamo opravdanja da idemo u deblokadu Bihaća. Ali, čini se da bismo mogli povoljnu političku situaciju u Hrvatskoj, demoralizaciju u srpskim redovima, naklonost ljudi u Europi, jednim dijelom u Europi, ono što je sklono rješenju te krize i u korist Hrvatske, gdje imamo, znači, prijatelja Njemačku koja nas suzdržano podržava i u političkim razgovorima, ali i u NATO-u, gdje također imaju razumijevanja za naše poglede. Imamo naklonost i Sjedinjenih Američkih Država, ali do određene granice, ako ćete, gospodo, izvršiti na profesionalan način, samo pretrpjeti štete, kao što ste izvršili u zapadnoj Slavoniji u roku od nekoliko dana, to znači, molim, tri do četiri, maksimum osam dana, onda možemo računati da ćemo i politički u takvom svijetu dobiti.”

Neprijeporno je da je Tuđman govorio o političkim odnosima unutar euroatlantskih moćnih država i njihovih interesa, koji su, kao što je vidljivo, različiti, pa i suprotstavljeni. U takvu pristupu samo “zaštićeno područje” Bihaća postaje irelevantno, jer politika koja podržava Srbe želi dobiti na vremenu “bar do listopada”, a druga, koja je suprotna, želi rješenje krize, što podrazumijeva promjenu operativne situacije na terenu. Tuđman dobro prosuđuje povoljne uvjete za operaciju, kao što su hrvatsko jedinstvo i moral, ali i demoralizacija na protivničkoj srpskoj strani.

Za njega je od iznimne važnosti “naklonost” Sjedinjenih Američkih Država, koja je uvjetovana brzinom izvođenja operacije. Određena suzdržanost Sjedinjenih Američkih Država, na koju je upozorio hrvatski predsjednik, posljedica je opstrukcije Velike Britanije i Francuske, koju su one sustavno vodile, prije svega unutar NATO-a, ali i na konferencijama i sjednicama, više ili manje otvoreno podržavajući Srbiju i Slobodana Miloševića.

Političku štetu u funkciji brzine izvođenja operacije Tuđman vidi dvojako. Prvo, “brzo” znači ukloniti britansko-francuski utjecaj u Vijeću sigurnosti i možebitno izglasavanje sankcija. I drugo, svaka dugotrajnost operacije išla bi na ruku Srbiji i Miloševiću, s mogućnošću uključivanja Vojske Jugoslavije. Ne samo to, nego bi dugotrajnost značila neuspjeh, koji bi sigurno vodio zamrzavanju stanja na okupiranim područjima, u dužem razdoblju. A to bi pak za posljedicu imalo stvaranje unutarnje opstrukcije, koja je počela pismom šestorice 1993, a nastavljena je neuspjelim Mesićevim i Manolićevim pučem 1994. godine.

Totalni poraz ili zadati takav udarac da Srbi praktično nestanu

U riječima: “Ali, ako idemo ovih dana u daljnje pothvate onda Bihać može biti još samo kao izlika i sporedno.” Dakle, riječ je o sveobuhvatnoj operaciji oslobađanja okupiranih područja Republike Hrvatske pod nadzorom UNCRO-a, ne samo spas Bihaća. Zato Tuđman nastavlja: “A protivniku onda moramo nanijeti totalni poraz, jug i sjever, da se razumijemo, puštaujući istok na miru.” Razvidno je da je predsjednik Tuđman potpuno prihvatio postavke strategijske operacije za oslobađanje okupiranih područja, i to napad na strategijskom težištu kojega čine Dalmacija, Lika, Kordun i Banovina, a obranu u Hrvatskom Podunavlju. Razlog za takav plan operacije je – bojazan od uključivanja Vojske Jugoslavije. Zato predsjednik Tuđman istodobno i pita i odgovara: “Zašto pustiti istok na miru? Zato što se i ti naši prijatelji boje da ne uđe Jugoslavija u rat u cjelini, s Jugoslavijom i Rusija, pa prema tome opći rat.”

Kakvu operaciju u što kraćem vremenu, i s kojim ciljem, želi Tuđman? Njegove iduće rečenice postat će najcitiraniji dio takozvanoga brijunskoga transkripta i glavni “dokaz” za “zločinački poduhvat”, a one glase: “Riješiti, na koji način? To je sada tema naše današnje rasprave. Da nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu, da ono što ne ćemo odmah zahvatiti da mora kapitulirati u nekoliko dana.”

Nakon tih riječi, i nakon napomene da plan strategijske operacije oslobađanja okupiranih područja koji je na snazi bio do 1. kolovoza 1995. treba razmotriti i modificirati, hrvatski predsjednik prelazi na jug Hrvatske. Na pamet mu dolazi i Mostar, zato što bi srpske snage u protuudaru mogle krenuti dolinom Neretve, sve do Dubrovnika. Nakon toga malog otklona, predsjednik Tuđman ponovno se vraća na bit problema, kako poraziti “srpsku vojsku Krajine”, tako da ona kapitulira.

Zagovornici teorije o “etničkom čišćenju” u svojim pisanijama i tumačenjima nikada nisu naveli nastavak misli hrvatskoga predsjednika i slijedeću rečenicu, a koja, kao što stoji u izvorniku, glasi: “Prema tome, nije nam glavna zadaća Bihać, nego je nanošenje na nekoliko pravca takvih udara da se srpske snage više ne mogu oporaviti, nego da moraju kapitulirati.” Dakle, više je nego jasno da se riječi “da Srbi praktično nestanu” ne odnosi na Srbe kao narod, nego na “srpske snage”, i one su te koje moraju “kapitulirati”.

Tuđman prosuđuje, ako srpske snage budu brzo poražene, odnosno ako kapituliraju, Jugoslavija se neće angažirati izravno. To je hrvatski predsjednik izveo iz činjenice da je jugoslavensko političko vodstvo pozivalo međunarodnu zajednicu da osigura prestanak neprijateljstava i političke razgovore. Radi sagledavanja cjeline političke situacije, u kojoj bi se trebala izvesti strategijska operacija oslobađanja okupiranih područja, hrvatski predsjednik nazočnim je generalima smatrao potrebitim napomenuti da se njegov odgovor Yasuhsiju Akashiju temeljio na postavci “uzmi ili ostavi”. Zato ustrajava da se operacija mora zavrišti u “tri do četiri, maksimum osam dana”. Njegova napomena o odgovornosti svakog ponaosob za “ono što se dogovorimo za provedbu”, ali i o važnosti “usklađene suradnje na svim bojištima”, što je preduvjet za “uspjeh oslobađanja u kratko vrijeme”, u funkciji su dodatne motivacije, ali i upozorenja o političkoj i strateškoj važnosti operacije oslobađanja okupiranih područja. On će zato svoju opću zamisao i završiti riječima: “Da budem do kraja jasan, da bi trebalo razmisliti, da se, znači, ove snage od Grahova usmjere onda prema ovamo u ofenzivnim djelovanjima.” Vrhovni zapovjednik ovim je stavom odredio da je glavni objekt napada u strateškoj operaciji “Oluja” – Knin.

Četiri gravitacijske točke operacije “Oluja”

Da je sastanak na Brijunima 31. srpnja 1995. imao sva obilježja vojnoga sastanka najviše razine, pokazuje i slijed kojim su hrvatski visoki vojni dužnosnici obrazlagali plan operacije, te gdje, što i kako treba korigirati glede postojećega plana i već za operaciju razvijenih snaga.

Prvo je riječ od Vrhovnoga zapovjednika dobio načelnik Obavještajne uprave Glavnoga stožera Oružanih snaga.

Načelnik obavještajne uprave na strateškoj razini iznosi situaciju o mogućnostima i namjerama protivnika te daje prijedlog cjelovite napadne operacije, sukladno općoj zamisli Vrhovnoga zapovjednika. Njegovo je izlaganje počelo tvrdnjom da je opća situacija za izvođenje “radikalne operacije”, to jest sveobuhvatne operacije, a ne parcijalne, “izuzetno povoljna”. Razlog takvoj tvrdnji temeljio se na činjenici što je prodor hrvatskih snaga, pod zapovijedanjem generala Ante Gotovine, prema Grahovu, riješio jedan od četiri ključna elementa operacije za oslobađanje okupiranih područja. Naime, taj je prodor hrvatskih snaga riješio problem vezivanja snaga “vojske Republike Srpske” u Bosni i Hercegovini, uključujući i one u dubini bosanskohercegovačkoga bojišta, kao što je Istočnobosanski korpus.

Druga gravitacijska točka operacije na koju je upozorio načelnik Obavještajne uprave, jest prodor snaga Hrvatske vojske prema Hrvatskoj Kostajnici, a zatim prema Dvoru na Uni. To je bilo iznimno važno, da bi se na sjeveroistočnom području operacijskoga prostora izveo manevar takozvane “duboke operacije”, kao jednog od glavnih načela upotpunjujuće bitke ili “zračno-kopnene bitke” po vojnoj doktrini Sjedinjenih Američkih Država. U tu zamisao, ali u središnjem dijelu operacijskoga prostora, ulazio je i prodor snaga Zbornoga područja Gospić prema Ljubovu, radi izbacivanja zračne luke Udbina iz uporabe, da bi se spriječio planirani udar srpskoga zrakoplovstva na rafineriju Urinj pored Rijeke.

Treća gravitacijska točka jest onemogućavanje topničko-raketnog udara prema Zagrebu i drugim većim gradovima, jer su ti udari bili temeljno načelo srpske “Strategije realne prijetnje”. Da bi se to izbjeglo, načelnik Obavještajne uprave predlaže široki obuhvat (kliješta) oko Petrinje i u zaleđu Karlovca. Moguće uključivanje Vojske Jugoslavije na istoku Hrvatske bila je četvrta gravitacijska točka, koju je trebalo riješiti. To je bilo razlog zašto je obrazloženje načelnika Obavještajne uprave bilo ovakvo: “Kada je u pitanju istočna Slavonija i Baranja odnos snaga je sasvim drukčiji. Iz razloga što je dovedena 18. motorizirana brigada s kompletnom tehnikom iz Novog Sada, a tu su i dragovoljci, tako da ukupne srpske snage na istoku Hrvatske broje 16 tisuća vojnika, 160 tenkova i tri topničke mješovite pukovnije. Zadaća je tih snaga zauzeti mostobran u Baranji, i drugo, topničko raketni udari po hrvatskim gradovima, a u povoljnom razvoju situacije, obuhvatom iz pravca Tenje i forsiranjem Drave, odsjeći Osijek.”

Takav protuudar, upozorio je načelnik Obavještajne uprave, moguć je, samo pod uvjetom, ako napadna operacija Hrvatske vojske “traje duže” i “ako nas uspiju skinuti s mostobrana”. Dodatno je načelnik Obavještajne uprave naglasio da prodor srpskih snaga južno od Vinkovaca prema Županji nije realan, zbog čvrstine obrane Hrvatskog vijeća obrane na Orašju, ali i zbog dugog vremena za dovođenje glavne udarne snage Vojske Jugoslavije, 453. motorizirane brigade iz Šida.

Dogovor Carl Bildt – Slobodan Milošević

U obrazloženju strateške operativne situacije načelnik Obavještajne uprave upozorio je i na pripremu srpskih snaga za protuudar prema Grahovu, odnosno na mogući napad od Knina prema Biogradu na moru, uz napomenu da jačina snaga, oko 6 tisuća, ne bi trebala predstavljati problem za njihovo zaustavljanje. Ta činjenica, kao i podatak da je odaziv na mobilizaciju u “srpskoj vojsci Krajine” samo 17 posto, naveli su načelnika Obavještajne uprave da zaključi: “Dakle, realnost za operaciju je sada povoljna, s aspekta angažiranja snaga, jer će nam njihov planirani udar dobro doći, u smislu da vežemo sve njihove snage, kako na operacijskoj dubini (prostor zapadne i sjeverne Bosne i Hercegovine), tako i na okupiranim područjima, što nama ostavlja mogućnost da vrlo brzo zatvorimo ostala tri prozora ili vrata koja imaju, a zatim s već planiranim i razvijenim operativnim snagama Hrvatske vojske izbijemo u dubinu i iziđemo na granice.”

Nakon obrazloženja strateške situacije, predsjednik Tuđman iznosi poglede međunarodnih dužnosnika o političkim pogledima na razvoj situacije. Izdvaja Carla Bildta, koji je zamijenio Davida Owena na mjestu predsjedatelja za bivšu Jugoslaviju, i koji je s Miloševićem dogovorio “takvo rješenje” u Bosni i Hercegovini, “da Milošević prizna Bosnu i Hercegovinu na osnovu 2 prijedloga Kontaktne skupine”. To je značilo podjelu Bosne i Hercegovine 49 : 51, s time, da to Milošević učini “u roku od devet mjeseci”. Dogovor Bildt-Milošević podrazumijevao je i suspenziju sankcija Srbiji. Iza takva dogovora, naglasio je hrvatski predsjednik, “stoje Rusija, Francuska i Engleska”. Prema takvoj politici srpskih prijatelja i patronata, hrvatski je predsjednik dodao da su poduzeti koraci da bi “Njemačka i Sjedinjene Američke Države pružile otpor tome, jer to ostavlja otvoren problem hrvatskih područja i to je svojevrstan način pritisak na nas.”

Da bi se izbjegao mogući pritisak, jedina mogućnost, upozorio je predsjednik Tuđman, je ne dati “povoda Jugoslaviji i Miloševiću i njihovim prijateljima na Zapadu da prihvate intervenciju Jugoslavije na hrvatskom tlu”. Zato je njegov prijedlog bio – izbjeći rat s Jugoslavijom čak i pod cijenu gubljenja “dravskog mostobrana”, jer taj dio hrvatske zemlje u ovakvoj strateškoj igri nije gravitacijska točka, i ako bi se izgubio, riješio bi se u “kasnijem razdoblju”. Zaključak toga dijela rasprave bio je da je moguće uključivanje Jugoslavije i njezinih oružanih snaga na istoku Hrvatske, ali ne i izvođenje takve operacije koja bi podrazumijevala osvajanje Osijeka.

Otvaranje – zatvaranje triju vrata

Idući problem u strateškoj napadnoj operaciji za oslobađanje okupiranih područja Republike Hrvatske bilo je “zaštićeno područje” Bihaća i raskol između Muslimana u tom području, odnosno, komu će se prikloniti Fikret Abdić. O tome problemu predsjednik Tuđman više je glasno razmišljao, nego iznosio čvrst stav, pa zato kaže: “Prisiliti Abdića da stane našu stranu, jer to znači da kad Hrvatska vojska krene prema Velikoj Kladuši, tamo ne naiđe na snage, nego na Muslimane koji će stati na našu stranu.” Na to glasno predsjednikovo razmišljanje odgovorio je načelnik Glavnoga stožera Oružanih snaga general zbora Zvonimir Červenko, iznoseći da se s Fikretom Abdićem razgovaralo i da je ostao na svojim stajalištima, isključivši mogućnost njegova razgovora s Muslimanima iz Hrvatske.

Tu je dvojbu predsjednik Tuđman jednostavno riješio, rekavši: “Dobro, ostao je na svojim pozicijama, ali ako mi pođemo u ofenzivu, onda mu treba reći, ako ćeš biti na srpskoj strani, onda ćeš doživjeti poraz, a ako ostaneš neutralan i prijeđeš na našu stranu, onda imaš osiguranu o budućnost. Tu treba djelovati i vojnički i politički.” Nakon što je riješena poteškoća s Fikretom Abdićem, vrhovni je zapovjednik prešao na problem “triju vrata”, odnosno njihova zatvaranja ili ostavljanja otvorenima, da bi se izbjegle žrtve i na srpskoj i na hrvatskoj strani.

Na granici s Bosnom i Hercegovinom pružila se mogućnost otvaranja-zatvaranja “triju vrata” – Dvor na Uni na sjevernom, a Srb i Lička Kladrma na južnom dijelu operacijskoga prostora. Izbijanje snaga Hrvatske vojske na ta troja vrata bilo je predviđeno u završnici operacije. Tu zamisao vrhovni je zapovjednik komentirao ovako: “Lijepo je to rekao sada admiral – zatvoriti im preostala troja vrata, ali im ne daš nigdje izlaza da se izvuku, da pobjegnu, nego ih prisiljavaš da se bore do kraja, što nam nameće veće angažiranje i veće gubitke.” Načelnik Obavještajne uprave potvrdio je da se u planiranju operacije, da bi se izbjegli gubici i sačuvali ljudski životi, upravo tako razmišljalo, pa kaže: “Zato smo u planiranju operacije ostavili dva puta, da mogu izići… ovdje pored Srba i drugi Dvor na Uni… nećemo mi zatvoriti…”

Otrić gravitacijska točka na južnom dijelu operacijskoga prostora

General zbora Zvonimir Červenko ta je razmišljanja potvrdio i dodao da je detaljno raspravljen plan operacije i da je on “dobar”, te da su provedene “sve pripreme da možemo to učiniti”. Predložio je da operacija krene “dva dana kasnije” i da se ide na prvu etapu. Na upit vrhovnoga zapovjednika što je prva etapa operacije, načelnik Obavještajne uprave odgovorio je: “Prva etapa je zauzimanje Ljubova i stavljanje pod nadzor zračne luke Udbina. Napad snaga Zbornog područja Split i specijalnih snaga MUP-a s padina Velebita na Gračac, i stvaranje uvjeta za drugu etapu, izbijanje u Otrić.” Kao što je vidljivo, rečeno se odnosilo na južni dio operacijskoga prostora, a na sjevernom, prema obrazloženju načelnika Obavještajne uprave, značilo je “prodor snaga 1. gardijske brigade i ostalih snaga Zbornih područja sjeverno i južno od Plitvičkih jezera i otklanjanje opasnosti od raketnog djelovanja po Zagrebu.” Ta je etapa podrazumijevala prodor i izbijanje snaga Hrvatske vojske u Hrvatsku Kostajnicu.

Na upit: “Koliko bi ta prva etapa trajala?”, vrhovnom zapovjedniku odgovorio je načelnik Obavještajne uprave rekavši: “Dva dana, ne, neće više”, potom je na to dodao: “Jedan dan.” General Ante Gotovina izrazio je bojazan da snage na pravcu Velebit-Gračac nisu dovoljne i da bi trebala potpora “jačih oklopnih snaga”. Odgovorio mu je načelnik Obavještajne uprave da je planom predviđeno stavljanje pod nadzor svih strateških “vitalnih objekata” i da se na taj način stvaraju uvjeti za drugu etapu operacije. Također je naznačio da se uvođenjem 7. i 4. gardijske brigade izbija u Otrić kao ključnu gravitacijsku točku. Izbijanjem u tu točku odsijecaju se sve protivničke snage na južnom dijelu operacijskoga prostora.

Razmišljanja generala Ante Gotovine

U nastavku rasprave pojavila se dvojba koje snage pod zapovijedanjem generala Ante Gotovine idu u napad u prvoj etapi operacije, a koje su u spremnosti za odbijanje možebitnoga srpskoga protunapada na Grahovo. S obzirom da se prodorom hrvatskih snaga Livanjskim poljem i oslobađanjem Glamoča i Grahova (operacija “Ljeto-95′) u odnosu na početni plan na južnom dijelu operacijskoga prostora situacija izmijenila, general Ante Gotovina predložio je da se dijelom svojih snaga s postojećih položaja oko Bosanskog Grahova ide “od istoka prema zapadu”, to jest napadne na smjeru Dinara-Crvena zemlja, da bi se “kompletno Knin stavio pod nadzor.”

Da bi se riješio mogući srpski protunapad prema Grahovu, general Gotovina predložio je manevar “od zapada prema istoku”, odnosno, da snage pod njegovim zapovijedanjem krenu u napad prema planini Vitorogu, kao dominantnom objektu na prostoru zapadne Bosne, da bi se stvorili uvjeti za oslobađanje Jajca, i da bi se vezale snage 2. Krajiškog korpusa “vojske republike Srpske”. Njegova je ideja bila na napad odgovoriti napadom.

Naravno da bi takvo djelovanje na zapadnobosanskom bojištu, bez pomoći, bilo teško izvodljivo, pa general Gotovina predlaže uključivanje snaga Armije BiH tako da: “…dvije brigade iz sastava Armije BiH koje bi bile pridodate i operativno podređene združenom stožeru Hrvatskog vijeća obrane, ali i Hrvatske vojske. One bi imale zadaću ići sjeverno u pravcu prema Kulen Vakufu.” Raspoložive snage 5. korpusa Armije BiH general Gotovina vidi u napadu sa “sjevera prema jugu”, također prema Kulen Vakufu, čime bi 2. Krajiški korpus bio izložen dvostrukom napadu hrvatsko-bošnjačkih snaga.

Svoju ideju general Gotovina vezao je za gravitacijsku točku zvanu Otrić. Naime, on dalje kaže: “Sigurno je da bi oni orijentirali jedan dio snaga da bočno udare u snage o zbornog područja Gospić, te u pravcu Otrića.” Na temelju točnih obavještajnih podataka, a nakon što srpske snage krenu u takav napad, ideja generala Gotovine bila je da se o uvedu snage 7. i 4. gardijske brigade, koje bi obuhvatom, uz sudjelovanje snaga MUP-a, izbile u Otrić.

Razumljivo je da general Gotovina operaciju u svojoj zoni odgovornosti veže s operativnim rasporedom srpskih snaga u zapadnoj Bosni i mogućim daljnjim operacijama, jer je njegova preokupacija bila osloboditi Jajce, ali i razdvojiti snage “srpske vojske Krajine” i “vojske Republike Srpske”. On tu ideju iznosi tako da se u sudjelovanju “sa specijalnim snagama MUP-a” razbiju “glavne snage 7. korpusa, 15. ličkog korpusa”, te zatvori komunikacija Knin-Gračac i “dalje prema Bosni”, što je uvjet da se “ide prema Jajcu”, odnosno da se “izbije na planinu Vitorog”, da bi se “ostvarilo spajanje s zapadnom Bosnom, i kompletno zatvorio južni sektor.”

Panika će zavladati Kninom

U načelu, vrhovni je zapovjednik prihvatio takvo razmišljanje generala Ante Gotovine, ali i upozorio na mogući problem. Panika je bila taj problem koja je mogla nastati na srpskoj strani i zato on kaže: “Ako mi prijeđemo u opće ofenzivno djelovanje na čitavom području, u Kninu će zavladati još veća panika, nego što sada vlada.” Vrhovni je zapovjednik itekako svjestan da će napadna operacija koja je podrazumijevala izbijanje na državnu granicu izazvati paniku, jer su hrvatski Srbi dugotrajno i sustavno bili izloženi indoktrinaciji da je samostalna i neovisna država Hrvatska samo slijed one iz 1941. Isto tako, Srbi su bili svjesni što su sve učinili 1991. u osvajanju hrvatskih područja, kao što su bili svjesni da se Vojska Jugoslavije ne će uključiti, jer je Slobodan Milošević postavio uvjet da se “Republika Srpska Krajina sama brani pet do šest dana”. Slomiti volju protivnika temeljno je i najpoželjnije načelo umijeća ratovanja, još tamo od Sun Tzu Vua, i zato ono što će predložiti vrhovni zapovjednik nije, niti može biti namjera “etničkog čišćenja”.

Njegove riječi: “Gospodo, prisjetite se koliko je hrvatskih mjesta i gradova razoreno, prema tome opravdanje za akciju je njihov protuudar od strane Knina, i imam izliku udariti, ako možemo s topništvom… da se demoraliziraju do kraja.” U kontekstu političke i operativne situacije, ali i prosrpske politike Velike Britanije, Francuske i Rusije, bez koje kriza na području bivše Jugoslavije sigurno ne bi nikada eskalirala u onaj oblik kakav se dogodio 1991. u agresiji na Hrvatsku, odnosno godinu dana kasnije na Bosnu i Hercegovinu, da Tuđmanu ne trebaju mrtvi Srbi, nego živi, ali poraženi. Svjestan “tog i takvog svijeta”, Tuđman kao povjesničar zna da samo potpuni vojni poraz može na duže vrijeme zatomiti velikosrpsku ideju, da bi napokon zavladao mir na postjugoslavenskom području.

Ako se zaigra na kartu njihove samoproizvedene paranoje prema hrvatskoj državi, i ako se uspiju sačuvati srpski životi, pa i bijegom, za koji su oni prema planu B bili pripravni, značit će čistu operaciju, baš onakvu kakvu su Amerikanci postavili kako uvjet. Tuđman, ostvarenje te svoje ideje ne traži izvan okvira međunarodne zajednice, nego u suglasju s njome. “Prema tome, morat ćemo riješiti s UNCRO-om”, riječi su koje potvrđuju navedenu tvrdnju.

Koliko je Tuđman bio u pravu tog 31. srpnja 1995, pokazat će intervju generala Momčila Perišića, načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije, koji je 1997. dao novinarki Svjetalni Petrušić iz agencije “Draganjić”. Na pitanje zašto se dopustilo okruženje 30 do 50 tisuća Srba na Kordunu i zašto se nije “sve diglo na noge”, prvi čovjek Vojske Jugoslavije lakonski je odgovorio: “Pa što, s 30 do 50 tisuća pobijenih Srba, pokazali bi svijetu da su Hrvati fašisti.”

Pješatvo će ovladati Kninom, a ne topništvo

S druge pak strane, general Ante Gotovina kao provoditelj ideje, traži i predlaže rješenje za brzi pad “Krajine”. Za njega je Knin glavni objekt napada, kako to podučava doktrina zračno-kopnene bitke. On do potankosti zna operativnu situaciju i kojima snagama raspolaže. Njegove riječi: “Ako je zapovijed udar na Knin, mi ga za nekoliko sati rušimo, kompletno… mi smo 20 kilometara zračne linije od centra Knina. Snage koje idu na Knin 400 dobrih pješaka iz 3. bojne 126. pukovnije, koji su iz ovog kraja, i poznaju odlično taj kraj, a imaju razloga da se bore tu, i ovog trenutka ih je teško držati na uzdi. Prvi gardijski zdrug, koji ima 300 pješaka, koji se ovog trenutka u ovom prostoru dokazao. Specijalne postrojbe MUP-a Hrvatske i Herceg-Bosne, koje imaju 350 odličnih pješaka koji su se u operacijama pokazali kao izvanredni. Znači, mi imamo negdje oko tisuću dobrih pješaka, uvježbanih za desantiranje, znači za brzo prebacivanje na ovom teškom terenu, mi lako možemo ovladati Kninom, bez ikakvog problema.”

Ključne riječi u njegovoj prosudbi mogućnosti su “za nekoliko sati rušimo, kompletno” i “lako možemo ovladati Kninom”, imaju posve drukčije značenje od onga što im se želi pripisati. “Rušenje, kompletno” ne znači, niti može značiti, rušenje grada kao takvog i to za nekoliko sati, jer general Gotovina naprosto ne raspolaže takvim snagama, pa čak kad bi i htio. Za takvo što trebali bi mjeseci, što zorno, nažalost, pokazuje primjer Vukovara, nego Gotovinovo “kompletno rušenje” nije ništa drugo, nego brzi pad političkoga središta pobunjenih Srba. Da je tako, potvrđuje to što njegove glavne snage u oslobađanju Knina nisu topništvo i raketni sustavi nego – uvježbano pješaštvo, jer on zna da samo nazočnost “pješakove noge” znači ovladavanje glavnim objektom napada, a ne u kratkom vremenu topničko-raketno djelovanje.

Osim toga, on je zapovjednik na onom dijelu bojišta koje ima najveću specifičnu težinu. Od njega i ostalih zapovjednika predsjednik Tuđman traži uvjerenje u uspjeh, bez kolebljivosti, jer bez toga nema ni pobjede. Gotovina je upravo takav zapovjednik – izravan i koji vjeruje u sposobnost svojih vojnika.

Potrebna je smjelost

Kad je vrhovni zapovjednik stekao uvjerenje da su generali i vojska spremni i odlučni, on ponavlja svoju misao i kaže: “Gospodo generali, časnici, iako ne smijemo učiniti ništa nepromišljeno, ali treba poći od toga da smo postigli velike uspjehe, od Zapadne Slavonije, i sada u Bosni, da smo stekli povjerenje naroda, da imamo raspoloženu vojsku, da imamo potporu i dobrog dijela svjetske javnosti, i demoralizaciju protivnika, toliku da ne može biti veća. Prema tome, treba nam i smjelost.” Dakle, Tuđman zna i zato upozorava da je za uspjeh, osim općih uvjeta, nužna i smjelost, bez koje nema pobjede u bitki, a poglavito ne u onoj koja mora biti “brza i čista”.

Tuđman završnu operaciju, to jest pobjedu u ratu, vidi prije svega kao pobjedu nad onom politikom koja je podržavala Miloševića i zato kaže: “Prema tome, ništa avanturistički, ono što bismo pretrpjeli gubitak da bi postigli uspjehe. Ali ipak, mislim da nam je politička situacija toliko povoljna da moramo imati u glavi, i u Knin ući što prije.” Ulazak u Knin “što prije”, ali ne “avanturistički”, pobjeda je nad oportunitetom dijela međunarodne zajednice.

General Gotovina ovu misao vrhovnoga zapovjednika percipira tako da će povući usporednicu između Zagreba i Knina, i kaže: “Ovog trenutka, sa svih pozicija, mi vidimo, usporedimo kao Sljeme, kad vidimo Zagreb.” Za razliku od zapovjednika Zbornoga područja Splita, načelnik Glavnoga stožera Oružanih snaga general zbora Zvonimir Červenko nije bio uvjeren u brzinu izvođenja operacije i brzo oslobađanje Knina. On će tu svoju sumnju izreći ovako: “Gospodine predsjedniče, ako bih ja Anti mogao reći, da ne vjerujem da on može s postojećim snagama to učiniti, jer će vrlo brzo kroz nekoliko dana biti u poziciji da se brani.”

Cjelovito sagledavanje operativne situacije

Reakcija vrhovnoga zapovjednika na riječi generala zbora Zvonimira Červenka bila je da se situacija na bojištu sagledava u cjelini, a ne izdvojeno na pojedinim taktičkim pravcima, i zato pita: “Koje bi to bile srpske snage koje bi se mogle suprotstaviti našim snagama s područja Grahova, a i sa zapada?” Odgovor je dao načelnik Obavještajne uprave, pokazujući na zemljovidu, da je ključ operacije, kad je u pitanju područje odgovornosti generala Ante Gotovine, nadzor Otrića kao gravitacijske točke. S time se stavom složio i general Gotovina jer je kao general s najviše borbenog iskustva shvaćao da se operacija mora sagledavati u cjelini, da odnos snaga i stanje na jednom dijelu bojišta itekako ima utjecaja na drugom dijelu bojišta.

To će njegovo razumijevanje operativne situacije, u njegovu području odgovornosti načelnik Obavještajne uprave obrazložiti ovako: “Ako vi gledate samo izolirano taj dio, ali bez operativne ili strateške razine, onda to ima sasvim drukčiju projekciju. Kad kažemo snage sa zapada, odmah postavljamo i pitanje – koje snage? Ako su 4. i 7. brigada tu, kao nositelji udara, onda snage sa zapada”, obrazložio je dalje načelnik Obavještajne uprave, “smo i mijenjali, zato na ovim planovima nema 7. brigade, a sa snagama generala Markača i ostalim snagama Zbornog područja, uključujući i 2. bojnu 9. brigade, moramo izvršiti prvu etapu – zauzimanje Prezida, kao ključne točke.” General Gotovina, razumijevajući bit plana, pokazujući na zemljovidu, brzo odgovara: “Tog trenutka je još puno lakše izbiti s ove strane na Otrić”.

Ako se ne bi usvojila zamisao da 7. gardijska brigada ostane na Dinari, gdje se i nalazila, nego bi se prebacila na Velebit, kako je to prvotno u planu bilo predviđeno, bio bi to dugotrajan proces, što bi izvođenje operacije za dva do tri dana učinilo nemogućim. “Normalno je da ne dolazi u obzir”, bile su riječi načelnika Obavještajne uprave. Ostajanje 7. gardijske brigade na Dinari zahtijevalo je pojačanu topničko-raketnu potporu snagama na Velebitu, pa je načelnik Obavještajne uprave predložio da Zborno područje Split mora odvojiti dovoljne snage za potporu, jer o samo se izbijanjem u Muškovce rješava stvar, a ostali dio operacije ide već po razrađenom. General Gotovina složio se s tim prijedlogom, čime su problemi operacije, što se tiče izvedbenog aspekta, bili riješeni. To je za vrhovnoga zapovjednika bilo dovoljno, pa se on u nastavku sastanka ponovno okreće političkim problemima, koji su za njega primarniji.

Na Srbima je sljedeći korak

U prvoj rečenici nastavka sastanka, hrvatski predsjednik kaže: “Dajte da malo vidimo prvo reagiranje na ovaj moj odgovor, i na sadašnju situaciju u svijetu.” Njega, dakle, muči reagiranje glavnih čimbenika međunarodne zajednice, nakon što je uputio pismo Yasushiju Akashiju. Iznimno mu je važno mišljenje glavnoga tajnika NATO-a. To je bio razlog da ga je u tumačenju odjeka svoga pisma prvoga spomenuo, jer je on pokazao razumijevanje za hrvatske stavove i moguće postupke. Tuđman pomno analizira postupke međunarodnih čimbenika i njihovo reagiranje. Važno mu je kako postupa Richard Holbrooke, što priopćava glasnogovornik Ujedinjenih naroda, ali još mu je važnije što će učiniti srpska strana.

Zato riječi Richarda Hoolbrookea: “Tuđman je rekao da odbija pregovarati s vođama Srba, Martićem, ili bilo kojim drugim ratnim zločincem”, odnosno, riječi glasnogovornika Ujedinjenih naroda Ganesa: “Na Srbima je slijedeći korak, ako su spremni poštivati dogovor, onda ćemo vidjeti napredak”, stavlja u kontekst ponašanja generala Ratka Mladića, koji je ustvrdio da dogovor neće mijenjati njegove planove, da ponovno osvoji sve izgubljeno, što se dogodilo tijekom zadnjih nekoliko dana. Tuđman glasno preispituje sebe i nazočne, ukoliko je njegovo pismo izazvalo raskol među Srbima, pa će se zapitati: “Zašto je Karadžić dao naredbu načelniku Milovanovicu, a ne Mladiću?” General zbora Zvonimir Červenko i general Ante Gotovina i načelnik Obavještajne uprave odgovorili su da je Mladić jači, da postoje dvije struje, jedna na Palama, jedna u Banja Luci, i da su Karadžić i Mladić u sukobu. Odnosno, da je Mladić pod utjecajem Miloševića, a da je general Milovanović odan Karadžiću. Njihov raskol, istaknuto je, potvrđuje i trenutno mjesto boravka: “Mladić je u Mrkonjić Gradu, a zapovjedno mjesto Milovanovića je u Drvaru.”

Velika Britanija želi zadržati status quo

Osim srpskoga političkog i vojnoga vodstva, predsjednika Tuđmana posebno je zabrinjavala britanska politika, kao i britanski mediji, koji novonastalu operativnu situaciju na “velikom ratištu” gledaju isključivo iz svoje dioptrije, to jest jednostrano, s neskrivenim prosrpskim “osjećajima”. Važno je, povijesti radi, istaknuti osvrt predsjednika Tuđmana o tome kako Britanci i njihovi mediji kupuju vrijeme za Srbe, i vrlo umješno diplomacijom, prijevarom, nastoje predstojeće događaje okrenuti u drugom smjeru.

Predsjednik Tuđman toga 31. srpnja 1995. svojim generalima i najvišim vojnim zapovjednicima citira Reuters: “Zapanjujuća hrvatska ofenziva koja je preplavila dva grada i ogromno područje, prisilila je pobunjene krajinske Srbe da popuste u napadima na zapadnobosansku enklavu Bihać, te da pristanu na razgovor s neprijateljem. Ali, u Zagrebu hrvatski predsjednik Tuđman odbija Akashijeve prijedloge. Dogovor kojem nedostaje precizan termin za provođenje, ipak, predstavlja veliki ustupak od strane Srba. No, nije jasno da li je to samo srpska varka, da bi kupili vrijeme za pregrupiranje snaga, nakon što je na to područje stigao general Ratko Mladić.”

Iz Reutersova, ali i Associated Pressova priopćenja, koja su gotovo istovjetna, uočava se da je uzrok neuspjeha srpskog napada na “zaštićeno područje” Bihaća operacija hrvatskih snaga “Ljeto-95″, odnosno prodor prema Glamoču i Grahovu, što je Srbe primoralo na pregovore. U čemu se sastoji zla namjera britanskih medija? Umjesto da se prozovu Srbi, i oni u Hrvatskoj, i oni u Bosni i Hercegovini, zbog pokušaja većeg genocida od onoga u Srebrenici, koji se dogodio prije desetak dana, umješno se prst krivnje usmjerava prema hrvatskom predsjedniku. Hoće se reći da Srbi tobože pristaju na ustupke, ali da za tu njihovu “velikodušnost” jedino Tuđman nema razumijevanja, iako je razvidno da je to srpska varka.

Od medijske zle namjere u izvedbi Reutersa i Associated Pressa, hrvatskog predsjednika više je zabrinjavala britanska politika. Zato Tuđman glasno razmišlja o izjavi britanskog ministra obrane prije njegova odlaska u Washington. Ta je izjava imala veliku specifičnu težinu, jer je prije svega bila upućena američkom predsjedniku koji se, prema britanskom gledištu, svrstao na krivu stranu. Naime, britanski je ministar obrane Michael Portillo izjavio da će otputovati u Washingtonu gdje će boraviti 24 sata, “kako bi razgovarao o Bosni i da ne želi zvučati melodramatično, ali da hrvatska intervencija sada otvara perspektivu otvorenog rata između Hrvata i bosanskih Srba”.

Tuđman zna da Britanci žele zadržati status quo, to jest Srbima prije okončanja rata ostaviti što više okupiranoga područja. Zato on s razlogom izjavu britanskog ministra obrane o “otvorenom ratu” s bosanskohercegovačkim Srbima vidi kao namjeru zaustavljanja Hrvatske vojske da ne krene u oslobađanje okupiranih područja. Izražena bojazan o mogućnosti “otvorenog rata” prema britanskom viđenju ima dvostruki učinak. Pritisak na američkog predsjednika Billa Clintona kao posrednoga “krivca”, a još više pritisak na Tuđmana kao izravnog krivca za moguće razbuktavanje rata. U Portillovoj izjavi razvidna je još jedna omiljena britanska teza – priča o nepobjedivosti Srba.

Nastavak priče o “otvorenom ratu”

U svojoj cjelovitoj glasnoj analizi hrvatski predsjednik nakon Britanaca i njihove politike vraća se Srbima i onome što oni govore. Poziva se na vijesti “Radio Korenice” u kojima se ne izvješćuje o njegovu pismu upućenu Yasushi Akashiju, nego se “prenosi njihov prijedlog” i “spominju jedino Mladićeve prijetnje”. Mladićeve prijetnje nisu bile puka retorika porazima frustriranoga generala. One se s punim pravom mogu tumačiti kao potvrda britanske ideje – plana o “otvorenom ratu” koji bi trebala zaustaviti međunarodna zajednica. Hrvatski predsjednik uočava u čemu je bit Mladićeve karizme, pa kaže: “Da, bolji je vojskovođa, da i drzovit je, i on to koristi.”

Međutim Tuđman, koji dobro poznaje srpski mentalni sklop, ne vjeruje u veliki sukob između Miloševića i Karadžića, pa nastavlja svoje razmišljanje: “Slušajte, on kao i Karadžić i Mladić koriste to nejedinstvo Europe, Francuske, Engleske, Njemačke i Amerike, i oni su to iskoristili do maksimuma.” Ono što je Tuđmanu bitno, pače odlučujuće, za donošenje odluke o pokretanju operacije oslobađanja okupiranih područja, je srpsko gubljenje napadne moći. Njegove riječi: “Druga je stvar što oni sada nemaju snaga. Slušajte, kad oni nisu uspjeli poslije našeg “Bljeska” u zapadnoj Slavoniji da nam osvoje Oraški džep, onda je to najbolji znak, a to im je trebalo kako lijek, da bi dopustili nekakvu pobjedu, i da bi ostvarili granicu na Savi. Tako da je to znak poprilične njihove bespomoćnosti. U cjelini uzevši, što ne treba podcjenjivati, ali moramo i s tim računati, i, evo, da, ako nisu mogli s Orašjem ovladati, kako bi nas mogli ugroziti na bilo kojem području, osobito s pametno isplaniranim i odlično provedenim našim ofenzivnim djelovanjem”, potvrđuju da on zna što je srpska “ahilova peta”.

To i takvo Tuđmanovo glasno razmišljanje bilo je dodatni poticaj svim nazočnima da se zaista “pametnim planiranjem” i “odličnom provedbom” može uspješno iskoristi srpska “ahilova peta”. Za Tuđmana je svaki, pa i najmanji taktički postupak bitan, ali operativna situacija određuje kako plan provesti. To je bio razlog zašto je bez ikakve zadrške Vrhovni zapovjednik naznačio da nema prebacivanja snaga s Dinare na Velebit, nego da se postojeći njihov operativni razvoj iskoristi, i da se one usmjere prema Kninu da bi se dobilo na vremenu, i da bi operacija otpočela što je moguće ranije. U izričaju vojnog umijeća to znači “minimalnim manevrom ostvariti maksimalni učinak”.

Operacija je moguća u četiri dana

Kako neki taktički element upotpunjuje operativnu sliku na bojištu hrvatski će predsjednik pokazati na slučaju Benkovca. Nakon tvrdnje da mu ništa nije rečeno što se može u odnosu na Benkovac, upitao je: “Da li oni u Benkovcu imaju neke snage, ili su gore?” To “gore” odnosilo se na Knin. Odgovor generala Ante Gotovine bio je da su sve snage iz Obrovca, Benkovca, Đeverske i Kistanja bile na prostoru Grahova i Glamoča i da su tamo razbijene. Prema generalu Gotovini, to je razlogom da je “njihov moral nizak”, a “ofenzivna sposobnost upitna”. U brzom napadnu prema Kninu te snage ne bi imale sposobnosti za protuudar i bile bi primorane povući se u pravcu sjevera, bio je mišljenje generala Gotovine.

Zamisao je Vrhovnoga zapovjednika bila da operacija oslobađanja okupiranih područja bude brza i djelotvorna, pa je njemu bitan svaki, pa i taktički pravac ili objekt. Zato on i traži da “neke manje jedinice uđu u Benkovac”, ali ponovo se vraća na smjelost. Njegovo iskustvo demoralizacije iz Drugog svjetskog rata daje mu za pravo, jer u uvjetima kada protivnik postane svjestan da gubi, njegovo se usredotočenje isključivo svodi na postupak “kako spasiti glavu”. Odgovor generala Gotovine i načelnika Obavještajne uprave bio je da takve snage postoje i da su planom predviđene, i da se radi o snagama u obrani, koje imaju zadaću postati “snage gonjenja”, točno određenim smjerovima.

Tijek sastanka i odgovori koje je Vrhovni zapovjednik dobio uvjerili su ga da je uspjeh operacije moguć, realan i ostvariv u kratkom vremenu od “četiri dana”. Budući da je predsjedniku Tuđmanu bilo iznimno bitno da svi njegovi operativni zapovjednici i pripadnici Glavnog stožera javno kažu svoje mišljenje, ali i to da testira i njihovu uvjerenost u uspjeh, slijedilo je pitanje: “Da li ima netko od vas nekih novih prijedloga ili mišljenja, kada možemo poći u jednu takvu operaciju, sveukupnu operaciju?”

Što manje srpskih žrtava

Prijedlozi i mišljenja za vrhovnoga zapovjednika moguća su samo u sklopu već iznijete operacijske zamisli, a to je “ono što je Domazet iznio”, pa slijedom toga od operativnih zapovjednika traži: “Ali to ipak treba precizirati, koje su to točke, koji su to prvaci, s kojima moramo ovladati, da bismo protivnika kasnije potpuno dotukli, prisilili na kapitulaciju.” Da hrvatski predsjednik želi zaštiti srpske civile, a poraziti njihovu vojsku, ali s najmanje mogućim brojem žrtava, pokazuju njegove sljedeće riječi. Naime, kaže: “S tim što sam rekao, i ovo što sam kazao treba im dati izlaz, važno je da im ti civili pođu, pa će onda i vojska, i kad kolone pođu, to djeluje psihološki jedni na druge.”

General Gotovina kao časnik riječi vrhovnoga zapovjednika shvaća na jedini mogući način – što manje žrtava – i to potvrđuje riječima: “Već sada ima veliko iseljavanje civila iz Knina, koji odlaze u Banja Luku i Beograd. Znači da mi ako nastavljamo ovaj pritisak vjerojatno za neko vrijeme, neće biti toliko civila, nego onih koji moraju ostati, koji nemaju mogućnost otići.”

Sa stajališta operacijskog umijeća, manji broj srpskih civila u glavnom objektu napada a priori znači manje žrtava, ali potencijalno i manji otpor, čime se dodatno smanjuju žrtve. Da bi se izbjegle žrtve, predsjednik Tuđman traži odgovor na pitanje je li moguć udar na Knin, a da se izbjegne pogibija pripadnika UNCRO-a. Budući da su pripadnici UNCRO-a bili smješteni u takozvanoj Južnoj vojarni, na tu njegovu bojazan odgovor su dali general Gotovina i načelnik Obavještajne uprave. Prvi će reći: “Mi možemo jako precizno, ovoga trenutka, djelovati po Kninu, imamo snimke, i točno se zna to. Ovoga trenutka ni jedno oružje ne djeluje bez navođenja, neposredno se navodi”, a drugi: “Može se precizno gađati, a da nitko ne dođe pod djelovanje, malo južnije od Knina, precizno.”

Tko zauzima Ljubovo

U odnosu na važeći plan prema kojemu se napada od Dubice do Dinare, korekciju je trebalo izvršiti na južnom krilu, to jest u području odgovornosti generala Gotovine. Međutim, predsjednik Tuđman hoće potpuno jasnu sliku i zato on od operativnih zapovjednika traži i pita: “Koliko vam treba za dovršenje plana i za eventualno pregrupiranje snaga?” Odgovor generala zbora Zvonimira Červenka bio je, dva do tri dana. Prozvani general bojnik Miljenko Crnjac također se izjasnio da je riječ od dva do tri dana, ali je problematizirao moguće uključivanje snaga 5. korpusa Armije BiH, kao i pravce njegova napada.

Snage 5. korpusa brojale su oko 15 000 lako naoružanih vojnika. Napad tih snaga u dubini operacijskoga prostora bio je moguć u više smjerova. Dva su se iskazivala kao optimalna. “Zapadni”, to jest ususretno djelovanje prema Hrvatskoj vojsci na pravcu Slunja, i drugi, “južni”, koji je pružao mogućnost nastupanja uzduž bosansko-hercegovačke granice prema Kulen Vakufu. Predsjednik Tuđman tu je dvojbu riješio ovako: “Dobro, može makar fingirati djelovanje i prema zapadu i prema jugu.”

U raspravi između generala Miljenka Crnjca i Ante Gotovine, te stožernoga brigadira Mirka Norca, razriješena je dvojba “premještanja” snaga 7. gardijske brigade i zaključeno je da će ona napadati od Dinare prema Kninu, odnosno Otriću i da to nimalo ne mijenja opći plan, te da je svejedno hoće li ta brigada u Otrić doći s istoka ili zapada, nego je bitno da u tu gravitacijsku točku dođe.

Na pitanje vrhovnoga zapovjednika: “Tko zauzima Ljubovo?”, odgovorio je, naravno, zapovjednik Zbornoga područja Gospić, stožerni brigadir Mirko Norac, jer se ta gravitacijska točka nalazila u njegovu području odgovornosti. Odgovor koji je stožerni brigadir Norac dao može se svesti na dvije bitne odrednice. Snage za napad dovedene su u očekujuće područje i potrebna su dva dana za spremnost snaga. Dvojba je nastala oko glavnog i pomoćnoga pravca napada. Vrhovni zapovjednik sugerirao je da glavne snage Zbornoga područja Gospić budu usmjerene prema Kninu i Korenici, a pomoćne prema Bihaću.

Da bi se uskladile razlike koje su se pojavile između stožernoga brigadira Mirka Noraca i generala Mladena Markača, u raspravu se uključio i prof. dr. Miroslav Tuđman, naglasivši da u odnosu na opću zamisao i plan operacije, nisu potrebne korekcije koje bi zahtijevale znatniju pregrupaciju snaga ili mijenjanje pravca napada. “Ne treba bitno korigirati plan”, bile su riječi načelnika Obavještajne uprave, odnosno “nema promjene zadaće”, kako se izrazio general Markač, što je značilo da razlika u pristupu izvođenja operacije više nije bilo.

Operacija da, ali žrtve ne

Vrhovni zapovjednik u ovom dijelu rasprave nekoliko je puta upozorio na rastroj u srpskim redovima i mogućnosti panike, čiji će rezultat biti napuštanje okupiranih područja. On pritom podučava i kaže: “Psihološki utjecaj pada pojedinih mjesta veći je negoli da dva dana tučeš topovima”, odnosno, “shvatite, gospodo, da je situacija u njihovim redovima takva, pa oni su napustili Glamoč, a kakva će tu situacija biti nakon pobjede Hrvatske.”

Predsjednika Tuđmana, pored demoralizacije Srba, zaokupljaju i razne dezinformacije koje su se sustavno širile. Jedna od njih je kako su američki visoki vojni dužnosnici pomogli u planiranju oslobodilačke operacije “Oluja”, a druga da su zrakoplovi NATO-a djelovali u dubini okupiranog područja po gravitacijskim točkama, kao što su Ćelavac, Bunić, Petrova Gora. Evo što će vrhovni zapovjednik, tri dana prije negoli će operacija početi, o tome reći: “Još su glupi pa govore kako Hrvatsku vojsku vode američki generali i NATO-vi avioni.” Te dezinformacije, koje se i petnaest godina kasnije ponekad pojave u medijima, i koje zastupa poneki umišljeni povjesničar tipa Tvrtka Jakovine, jednostavno su sredstvo za umanjivanje značaja hrvatskog vojnog umijeća i sposobnosti hrvatskih generala.

Što manji broj žrtava, temeljna je preokupacija predsjednika Tuđmana. Njegovo razmišljanje “samo mi ne smijemo dopustiti grešku da nam negdje, razumijete, nanesu neke nepotrebne gubitke” može se svesti na krilaticu – “operacija da, a žrtve ne”. Odabir vremena početka operacije uvjet je njezina uspjeha. Najsvrhovitije je, podučava vojno umijeće, napasti protivnika na “donjoj granici njegove spremnosti”, a za operaciju “Oluja” početak kolovoza bio je upravo taj trenutak. Potvrdile su to i riječi načelnika Obavještajne uprave: “Sve snage što su oni pripremili u najpovoljnijim uvjetima ne mogu se angažirati prije 4 do 5 dana. Prema tome, mi imao dva dana za pripremu, tri dana smo ispred njih.”

Srpski patrijarh u Kninu

Složivši se da je to taj trenutak za početak operacije, sudionici sastanka potom prelaze na razmatranje mogućnosti obmanjivanja, da bi se protivnik prikazao tako da je on taj koji je prvi krenuo u napad, a prije svega da bi se maskirali pravci napada, i da bi što kasnije otkrile namjere snaga Hrvatske vojske. Bilo je više prijedloga. General Mladen Markač predložio je “napad diverzanata prema Maslenici, odnosno prepad na prometnicu Karlobag-Starigrad”. Ideja načelnika Obavještajne uprave sastojala se u tome da se simulira srpski napad zrakoplovstvom, da bi se “maskirali svi naši pravci”. Predsjednik Tuđman predložio je “protunapad na Grahovo”, prema načelu “naši su odbacili i idu naprijed”. Njegov je prijedlog bio da se slično provede i sjeverno od Velebita, to jest “gore na sjeveru u odnosu na Kostajnicu”.

U već opuštenoj atmosferi brzo se prelazio s teme na temu. Nakon što je general bojnik Vladimir Zagorec napomenuo da mi “moramo negdje ostaviti džep gdje će oni pobjeći”, spominjući Dvor na Uni, to je ponukalo generala Gotovinu za komentar. Prisjetio se da je srpski patrijarh održao liturgiju u Dvoru na Uni, te da je trebao ići na Banovinu, ali je promijenio odluku i došao u Knin. Na pitanje predsjednika: “Je li istina da je Arkan s njime?”, odgovor generala Gotovine glasio je: “Da, oni ga čuvaju, gospodine predsjedniče.”

Preokupacija generala zbora Zvonimira Červenka bila je možebitno topničko-raketno djelovanje po Osijeku i gradovima istočne Hrvatske. A ako se to dogodi, što učiniti u tom slučaju. Predsjednik Tuđman ponovio je već izneseni svoj stav rekavši: “Ponovno ponavljam, ne smijemo se dati isprovocirati da mi damo povoda Jugoslaviji da stupi u rat, razumijete!” Potom je nastavio da bi bilo nerazumno istodobno ići u oslobađanje hrvatskog Podunavlja, jer bi time izgubili podršku onih prijatelja koji nas podržavaju suzdržano. “A ako djeluju po Osijeku”, nastavio je predsjednik Tuđman, “oni će se iskompromitirati politički pred svijetom, a što bismo mi mogli tući, neko selo?”

Odluka od golemoga povijesnoga značenja

Glasno izrečena misao: “To jedino ako možemo udariti po nekoj bateriji, ne ništa drugo”, bila je uvod u  predsjednikovu prosudbu o političkim i drugim implikacijama jedne strateške operacije. On je o tome ovako govorio: “Gospodo, znate, ta odluka da idemo ima i svoje političke i gospodarske i financijske i druge strane. Znači, ona nas košta izravno, a mobilizacija i sve to skupa, neizravno, a također izravno, vjerojatno da neće samo biti povećanja turizma, negoli će i ovi koji su tu otići. Znači, idemo da onda riješimo jug i sjever, razumijete. Prema tome sljedeće godine ćemo imati Hrvatsku i turizam, a isto tako oslobađamo snage da krojimo granice Hrvatske u Bosni, razgraničenje. Prema tome, to što sada odluke koje donosimo i provedba tih odluka je od golemog povijesnog značenja”.

U ovoj predsjednikovoj misli sublimirano je sve njegovo političko, vojno i strateško umijeće. Učiniti ono što će moći podržati “prijatelji na Zapadu”, prije svega Sjedinjene Američke Države, osloboditi okupirana područja u strategijskom središtu, Dalmacija, Lika, Kordun i Banovina, izbjeći uključivanje Vojske Jugoslavije u rat na istoku zemlje, te osloboditi snage koje će u Bosni i Hercegovini prisiliti Srbe na pregovore, to jest osloboditi dio bosanskohercegovačkoga područja radi razgraničenja, onako kako je to predvidjela međunarodna zajednica, znači cjelovito poimanje rata.

Budući da se sve odigralo upravo onako kako je to Tuđman 31. srpnja 1995. predvidio, njemu se uistinu može pripisati da je “majstor umjetnosti strategije”. U toj činjenici i leži razlog, zašto oni, koji nisu u međunarodnoj zajednici “prijatelji” Hrvatske, nastoje, ne birajući sredstva, diskreditirati ga, a ne odati mu priznanje koje s pravom zaslužuje.

Topničke granate logistički problem

Nakon što je vrhovni zapovjednik u političko-vojnom pristupu, više nego jasno, iznio što je opći cilj operacije “Oluja”, general zbora Zvonimir Červenko problematizirao je važno pitanje, a to je logistička potpora. Proziva generala Vladimira Zagorca da li je “on u stanju logistički podržati sa svim sredstvima koje mi tražimo”. “Logistički možemo podržati jedan dio”, bio je odgovor generala Zagorca. Ono što je prema generalu Zagorcu bilo logistički problematično, topovske su granate. Naime, “utrošak streljiva bio je Glamoču i Grahovu relativno velik”, ustvrdio je general Zagorec, pa je iz toga razloga zamolio “sve zapovjednike da se obrati pažnja na utrošeno streljivo u ovim operacijama”, jer u pričuvi streljiva ima “za nekih pet dana” borbenih djelovanja. General Gotovina, imajući najviše borbenog iskustva, ustvrdio je da se u napadu najviše troše tenkovske granate, a ne topovske, poglavito ne kalibra 130 i 122 milimetra.

O racionalnom, odnosno neracionalnom trošenju streljiva, koje je za jednu operaciju strateške razine itekako važan čimbenik, prije svega zbog mogućih nepredviđenih komplikacija i dužine trajanja operacije, Vrhovni je zapovjednik upozorio: “Gospodo, ja sam pred svima vama, a posebno pred nekim tu generalima, govorio da u čitavom tom svom ratu trošimo streljiva kao da smo Rusi ili Amerikanci. Prema tome, više se služiti s manjim jedinicama, diverzantskim djelovanjem i s iznenadnošću, udarom manjih snaga, pješačkih, pa i ovim helikopterskim, odnosno vrtoletnim desantima tamo gdje se ne očekuje, ali se može postići daleko veći učinak. Jasno je kad bismo imali dovoljno, onda bi i ja bio za to da najprije sve uništimo s granatiranjem, pa da onda krenemo.”

U kontekstu udara manjih snaga, diverzantskoga djelovanja i helikopterskoga desantiranja riječi “uništiti granatiranjem”, ne odnosi se ni na što drugo, nego na postrojbe i vojnu infrastrukturu protivnika. Da je tako, potvrđuju riječi vrhovnoga zapovjednika koji na riječi generala Zagorca “molim sve da smanje, da se ide puno realnije”, kaže: “Poveži međusobno, tamo gdje treba dati, treba dati, a svi vi, znači, ne razbacivati nego štedjeti.” Načelnik Obavještajne uprave na temelju iskustava iz operacija na Dinari i zapadnoj Slavoniji potvrđuje da bitku rješavaju manje modularne pješačke snage, uz potporu oklopnih snaga, a ne pješaštvo uz snažnu topničko raketnu potporu. Zato kaže: “Gospodin ministar (Šušak) zna taj prostor (Dinara), tu su bunkeri bili tako utvrđeni da smo mi slali pješaštvo, a da smo išli frontalnim udarom, imali bismo stotine mrtvih…”

Moralna snaga odlučujući čimbenik pobjede u ratu

Nakon kratkog osvrta na plaćanje naoružanja i opreme koje će se riješiti s predsjednikom hrvatske Vlade, predsjednik Tuđman vraća se na promidžbu radi jačanja morala Hrvatske vojske, ali i slabljenja morala na protivničkoj strani. Njegov je prijedlog bio da se iskoriste uspjesi iz operacija “Ljeto-95″ i objavi broj poginulih srpskih vojnika, te da se prikaže i zarobljena tehnika. “Ante Gotovina mi kaže da su imali 317 mrtvih… javite i objavite to, 300, 350, pokažite ta tri tenka koja ste zarobili i koja su u uporabi”, bile su predsjednikove riječi. Te je brojke upotpunio načelnik Obavještajne uprave rekavši: “Sama grahovačka brigada priznaje 400 izvan stroja, što mrtvih, što ranjenih”, te da je Hrvatsko vijeće obrane “popunilo treću brigadu s topništvom koje je zarobljeno”.

Predsjednik Tuđman zna da je moralna snaga odlučujući čimbenik pobjede u ratu. Njemu nije nepoznato da pothranjivanje mita o srpskoj moći i srpskoj nepobjedivosti od određenih čimbenika međunarodne zajednice, posebno od Velike Britanije i njezinih satelita, ima za cilj održati stanje status quo. Pokazati zarobljenu tehniku i obavijestiti javnost o srpskim gubitcima znači početak rušenja toga mita. Zato će u nastavku predsjednik reći: “To dajte radi poboljšanja klime u našim redovima, razumije se i u njihovim, i u svijet. Gledajte, taj svijet, čak i naši prijatelji, oni su sve do naših akcija robovali nekoj ideji da su Srbi toliko nadmoćni da smo mi bespomoćni. Od Maslenice, pa nadalje, otkaza UNPROFOR-a, stalno su me upozoravali – doživjet ćete poraz. Sada smo ih malo uvjerili, ali dajte te podatke, tenkove, te topničke baterije, gubitci. Znači, od danas, sutra, prekosutra to ponavljati na televiziji, na radiju i ovo da oni napadaju, da pokušavaju to napadima, da je samo manevar njihovo izvlačenje, da nisu napustili područja koja su osvojili u Bihaću.”

“Vrata života”, a ne vrata “etničkog čišćenja”

Predsjednik Tuđman bio je svjestan da bi djelomična pobjeda nad Srbima bila “Pirova pobjeda”, jer bi mu bilo teže uvjeriti prijatelje u snagu Hrvatske vojske, nego neprijatelja i osporavatelje. On zna da samo potpuna pobjeda znači pobjedu, sve drugo je nepotrebno izlaganje pritiscima, inverziji i destrukciji. Više od četiri godine rata predugo je za jednu mladu državu, da bi ona u pruženoj prilici odustala od velike pobjede. Medijski prikaz zarobljene tehnike i srpski gubitci imali su samo jedan cilj, kojega je Tuđman i glasno izrekao – jačanje morala na vlastitoj strani i demoralizacija na protivničkoj.

Otvaranje prolaza Srbima za izvlačenje, kao što je već rečeno, ima samo jednu svrhu, protivniku ostaviti slobodu izbora – otići ili ostati. Odlazak znači veća demoralizacija srpskih snaga, ali što je još bitnije, manje žrtava. Kada i gdje Srbima ostaviti “vrata otvorena”, bila je dvojba. Ona se iskazala u pitanjima: “Da li da se na radiju prenosi poruka koji su im putovi otvoreni za izvlačenje?”, i: “Da li možemo objaviti da im se da do znanja da se tu izvlače civili?” Ali i u prijedlozima: “Da, reći da prolaze civilnim automobilima”, ili: “Trebalo bi reći, ne da su im otvoreni, nego da je opaženo da se civili izvlače tim i tim putovima.” I ta pitanja i ti prijedlozi, kako se to izrazio prof. dr. Miroslav Tuđman, bili su u funkciji “da imamo što manje posla”.

A imati što manje posla u operaciji strateške razine, znači imati što manje izravnih bitaka, a time i što manje mrtvih. U tome je sva tajna “otvorenih vrata”. Nužno je napomenuti da je u cijeloj priči o “otvorenim vratima” ključna riječ izvlačenje. Pružiti nekome mogućnost izvlačenja ne može značiti ništa drugo, nego da se dotičnom sačuva život. Zato i Srb, i Donji Lapac, i Dvor na Uni, samo su “vrata života”, a ne vrata “etničkog čišćenja”, kako se to nastoji prikazati već punih petnaest godina.

Gravitacijska točka Otrić, Ćelavac i Bunić

Nakon što su “vrata života” prihvaćena kao optimalno i poželjno rješenje, jer se time uklanja izgovor za uključenje Vojske Jugoslavije, ministar Gojko Sušak ponovno se vraća na gravitacijsku točku zvanu – Otrić. U razmjeni mišljenja između generala Markača, generala Gotovine, ministra Suška i predsjednika Tuđmana, prevladao je stav da je za operaciju potrebno četiri dana i da snagama generala Mrkača nije potrebno ulaziti u Otrić jer će to učiniti snage pod zapovijedanjem generala Gotovine. “Ne treba se spajati. Ovo je Otrić on (Markač) je u Gračacu i stvar je riješena, to je cilj operacije”, riječi su generala Gotovine, kojima je kraju privedena dvojba oko gravitacijske točke zvane Otrić.

Načelnik Glavnog stožera potom problematizira kako i u kojoj fazi uništiti protivnički sustav veza. Odgovor, što je samo po sebi razumljivo, dao je načelnik Obavještajne uprave, rekavši: “U prvom udaru, to bi bio početak operacije, ide se na zapovjedno mjesto 18. brigade u Buniću, što stvara uvjete za izbijanje na Ljubovo. U istom udaru je i Ćelavac. Na Ćelavac idemo iz razloga što ostavljamo dio veza između Knina i Petrove gore da ih slušamo. To idemo zrakoplovstvom. Uništavanjem Ćelavca skidamo mu sve operativne i taktičke veze na prostoru 7. i 15. korpusa. Nakon toga, kada krene operacija sjevernog dijela, idemo na Petrovu goru, ostavljamo Zrinsku goru, tako da samo taj jedan dio veza slušamo, i na kraju završava se sa Zrinskom gorom.”

Na takvo obrazloženje načelnika Obavještajne uprave nije bilo nikakvih primjedbi ni dodatnih pitanja, pa je predsjednik Tuđman prešao na problem srpskih raketnih snaga, koje bi mogle biti uporabljene po Zagrebu i ostalim većim gradovima. Odgovor je ponovno dao načelnik Obavještajne uprave. Obrazložio je da se neće ponoviti ono što se dogodilo u operaciji “Bljesak”, kad je sustavom “Orkan” gađan glavni grad Zagreb. To je uvjerenje bilo temeljno na informaciji o točnom položaju raketa za lansiranje iz sustava “Orkan”, koje se nalazilo u mjestu Maja, a koje će početkom operacije biti neutralizirano ili topništvom, ili zrakoplovstvom.

Udar na srpsku vojsku, a ne na civile

Zadovoljan odgovorom, vrhovni zapovjednik izrazio je želju da bi “rado vidio vrtoletni desant na nekakve točke koje su važne, a gdje nemaju velike snage”. Odgovorio je general Gotovina, rekavši: “Imamo to u planu, ubacivanjem grupa sa helikopterskim desantom mi zauzimamo glavne vrhove, i tu omogućavamo prodor inženjerije i iza inženjerije, protuoklopne snage.” U nastavku obrazloženja, general Gotovina iznosi koji će taktički postupak biti primijenjen da bi snage u napadu što brže izbile u Otrić. Doslovno kaže: “Da izbijem direktno sa cestom na Otrić. Znači, prvih 24 sata služimo se samo pješaštvom, topničkim udarima i desantiranjem u prostoru. Tu na ovoj karti to možete vidjeti. Poslije kada oslobodimo snage, onda možemo desantirati unutar Ravnih kotara.”

Predsjednik Tuđman pokazao je zanimanje za mogućnost helikopterskoga desanta na kninsku tvrđavu, da bi se zaštitili pripadnici UNCRO-a. Međutim, zbog nedostatka helikoptera, od te se ideje odustalo. Saslušavši sve ideje i prijedloge, vrhovni zapovjednik riječima: “Ovih dva dana pregrupirajte, ali i odmorite vojsku”, praktično će izdati zapovijed za operaciju “Oluja”.

No, tu nije bio kraj razmatranja napadne operacije za oslobađanje okupiranih područja pod nadzorom UNCRO-a. Naime, ministar obrane Gojko Šušak postavio je pitanje: “Gospodine predsjedniče, mi smo sagledali što bi mi napravili, a sada ostaje ono, što ako?” Ministrovo “što ako” odnosilo se na srpsko bombardiranje Osijeka i Vinkovaca, koje bi moglo prouzročiti kretanje hrvatskih izbjeglica prema Zagrebu. Njegov je prijedlog bio da Vlada uspostavi stožer koji će organizirano prihvatiti te izbjeglice.

Predsjednik Tuđman nije razumio odmah na koje izbjeglice ministar Šušak misli, pa izgovara ključne rečenice koje ruše sve teze o “prekomjernom granatiranju” da bi se srpsko pučanstvo zastrašilo i nagnalo u bijeg. One glase: “Sazovi s predsjednikom Vlade jedan uži stožer za to. Sa vojnog gledišta zadaća, samo udar po njihovim bitnicama.” Dakle, predsjednik Tuđman i u onome što se naziva podsvijest, kao prioritetnu zadaću, vidi udar na srpsku vojsku, a ne udar na civile.

Ministar Šušak, koji je upoznat sa srpskom Strategijom realne prijetnje, koja se temelji na raketno-topničkim udarima po svim gradovima na slobodnom dijelu Republike Hrvatske, uključujući i glavni grad Zagreb, ispravlja predsjednikov “krivi spoj”. Zato će reći: “To znam, ali govorim ako oni počnu granatiranje, mi ćemo imati na stotine izbjeglica. Panika se može stvoriti, oni ga mogu tako granatirati da stampedo nastane preko noći.” Odgovor predsjednika bio je da ih se zaustavi “na području Đakova”, i da se ne dopusti “da idu dalje”.

Prijedlog psihološke operacije

Ministra obrane posebno je mučilo moguće ponašanje pripadnika UNCRO-a. Naime, on se pribojavao njihova nerazumnoga postupka, to jest da oni počnu bojno djelovati. S obzirom na iskustvo iz operacije “Medački džep”, Kanađane je označio kao moguće aktere takva postupka. Zato ministar predlaže da se zapovjednicima daju jasne upute, odnosno, da se formira posebni stožer za odnos s UNCRO-om i da se odredi stalna osoba za kontakt.

Idući problem za ministra obrane bile su mogućnosti muslimanskih snaga u “zaštićenom području” Bihaća, ali i nepredvidivo ponašanje muslimanskih vođa, poglavito Fikreta Abdića. Pod upitnik je stavio mogućnost odvajanja dviju brigada 5. korpusa Armije BiH kojima bi zapovijedao general Ante Gotovina. I ne samo to, nego je izrazio i opravdanu sumnju da bi one mogle biti spremne za “dva dana”. Uporaba tih dviju brigada prema Kulen Vakufu otvorila bi mogućnost, smatrao je ministar Šušak, da Abdić isprovocira da bi onemogućio njihov napad. Svoje je postavke temeljio na činjenici da Abdić ne zapovijeda snagama takozvane “Autonomne oblasti Zapadna Bosna”, nego da njime zapovijedaju Srbi. On doslovno kaže: “Ali ne zapovijeda Abdić jedinicama, nego Srbi, predsjedniče.” Predsjednik Tuđman tu je dvojbu riješio ovako: “Abdiću treba prenijeti moju poruku, ne da samo ostane neutralan, nego da surađuje sa hrvatskim snagama”, odnosno, “neka se Abdić, znači, tih Srba rješava.”

Međutim, prijepor je nastao o mogućnosti i načinu uključivanja snaga 5. korpusa Armije BiH na pravcu prema Kulen Vakufu. To je bilo važno za generala Antu Gotovinu, da ne bi morao odvajati veće snage za zaštitu boka svojih napadnih snaga od možebitnog protuudara 2. Krajiškoga korpusa “vojske republike Srpske”. Dakle, uspjeh snaga Zbornoga područja Split u napadu izravno je bio vezan za protuudar srpskih snaga, bilo da je riječ na pravcu prema Glamoču i Grahovu, odnosno na pravcu prema Benkovcu i Biogradu na Moru. Taj se problem poglavito mogao javiti u situaciji ako bi Srbi odvojili znatne snage s opkoljenoga “zaštićenoga područja” Bihaća, te ih preusmjerili na navedene pravce. Prema prof. dr. Miroslavu Tuđmanu, koji se uključio u diskusiju, problem srpskoga protunapada mogao se javiti četvrtoga dana operacije.

Da bi se riješio taj mogući problem, ministar Gojko Šušak predložio je izvođenje psihološke operacije, odnosno bacanje letaka po Benkovcu i Obrovcu, u kojima bi bili napisani pravci izvlačenja, radi proizvođenja “pomutnje” među vojskom i civilima.

Kao spriječiti protuudar srpskih snaga

Predsjednik Tuđman prijedlog ministra obrane Šuška o “pomutnji” među Srbima smatrao je prihvatljivim rješenjem. Zato on predlaže: “Jedan letak ovako, znači opće rasulo, pobjeda Hrvatske vojske uz podršku svijeta itd. Srbi, vi se već povlačite preko itd, a mi vas pozivamo da se ne trebate povlačiti, mi vam jamčimo… znači na taj način im dati put, a jamčiti tobože građanska prava itd.” Ako se žele pravilno i istinito razumjeti ove predsjednikove riječi, one se isključivo moraju promatrati u sklopu operacije oslobađanja okupiranih područja, a ne kao politički stav hrvatskoga predsjednika o takozvanom “rješenju srpskoga pitanja”. Njihovo utemeljenje, dakle, nije u političkom, nego u vojnom području. U konkretnom slučaju riječi “protuudar srpskih snaga” i “pomutnja među Srbima” u funkciji su sprječavanja namjere neprijatelja, u uvjetima kada se nema dovoljno snaga za napad. Zato je više nego racionalno rješenje izazvati pomutnju unutar neprijateljskih redova. To prastaro načelo vojnoga umijeća homo bellicusa prati od trenutka kad je u svoje ruke uzeo prvo oruđe.

Šuškova “pomutnja” radi sprječavanja srpskoga protuudara na pravcu Knin-Benkovac-Biograd na Moru i u Tuđmanovoj interpretaciji znači izazvati kod Srba dvojbu – otići ili ostati. U matrici “da” ili “ne”, Srbi koji žele otići imaju slobodan put, a oni koje ostaju “građanska prava”. Prijeporne’ riječi “jamčiti tobože građanska prava”, toliko mile teoretičarima “udruženog zločinačkog pothvata”, u danom kontekstu oslobodilačke operacije, jednostavno znače drugi krak njihaljke psihološke operacije. Riječ “tobože”, kao što je već rečeno, ne odnosi se na postizavanje političkoga cilja bilo javnoga ili tajnoga, nego ona u sklopu s riječima “građanska prava” ima svrhu izazvati kod Srba dvojbu: što činiti. Postići kod protivnika stanje u kojemu se mora zapitati “što činiti” znači ostvariti pomutnju, koja više ili manje blokira donošenje racionalne odluke, a neprijatelja primorava da odgodi neki unaprijed pripremljeni plan, ili da odustane od njega.

Da je “pomutnja” u srpskim redovima bitna za brzo izvođenje operacije potvrđuje i daljnji tijek rasprave. Prof. dr. Miroslav Tuđman predložit će da se za slanje poruka Srbima nužno rabe elektronski mediji i kaže: “Bolje je ići preko radija i televizije.” S tim se prijedlogom složio i predsjednik Tuđman, uz napomenu da treba ići s porukama “preko radija i televizije, ali i s letkom”.

Ministar Gojko Šušak posebno je nastojao da se letci “bace među njih”, jer bi to imalo velikog psihološkog učinka, jer bi to značilo “biti nad njima”. Te ministrove riječi bile su posljedica učinka letaka koji su 28. lipnja 1995. tijekom mimohoda srpskih snaga na poligonu Slunj, bačeni iz bespilotne letjelice. Ti su letci, na vrhuncu “svečanosti” pali na samu svečanu tribinu, što je izazvalo veliko uznemirenje svih nazočnih.

Do četvrtka neka sve bude spremno

Budući da se predsjednik Tuđman složio s ministrovim prijedlogom, prešlo se na razmatranje uspostave promidžbenoga stožera, kao i odabira mjesta gdje će za vrijeme operacije boraviti vrhovni zapovjednik. Oko uspostave promidžbenoga stožera nije bilo dvojbi, jer je on već postojao. Naime, stožer koji je bio uspostavljen u Posušju za operaciju “Ljeto-95″, trebalo je samo premjestiti u Zagreb.

Za mjesto boravka vrhovnoga zapovjednika razmatrane su dvije mogućnosti – Brijuni ili Zagreb. Brijuni su otpali zato što bi se predsjednikov boravak na njima mogao zlonamjerno tumačiti, u smislu “vojska gine, a predsjednik planduje”. Sam se predsjednik složio da Zagreb bude mjesto odakle će zapovijedati, jer je to “apsolutno politički bolje”, jer će “tamo biti ambasadori”, koji su, kako je to ministar obrane rekao, “svoje obavili”, pa “će ostati”.

Nakon što je određeno mjesto odakle će vrhovni zapovjednik zapovijedati operacijom oslobađanja okupiranih područja Republike Hrvatske pod nadzorom snaga UNCRO-a, ministar će obrane zaključiti: “Kada se sve uzme u obzir, gospodine predsjedniče, moja prosudba je da prije petka mi ne možemo krenuti.” To je značilo da za završne pripreme ostaju četiri dana.

Potom je slijedila mala “prepirka” između načelnika Glavnoga stožera generala zbora Červenka, te predsjednika Tuđmana i ministra Šuška. Prijepor je bila prva faza operacije. Ali, brzo je zaključeno da se više nema što raspravljati, jer se “ide do kraja”.

U završnici sastanka ministar obrane pokrenuo je raspravu o mogućim provokacijama, koje bi bile prikazane kao da ih je izvela srpska strana, a koje bi bile uvodom operaciji. Prihvatio se prijedlog da se one izvedu u zoni odgovornosti generala Mladena Markača i stožernoga brigadira Mirka Noraca. Prvome je zadaća bila ubacivanjem izvidničko-diverzantske skupine isprovocirati topničko djelovanje protivnika, a drugome simulirati protivničko topničko-raketno djelovanje po Gospiću, koje se treba izvesti “sutra ili prekosutra”, to jest 1. i 2. kolovoza 1995.

Nakon što su razmotrene “provokacije”, prije samog kraja sastanka Vrhovni će zapovjednik reći: “Onda ćemo, gospodo, ovako, u četvrtak (3. kolovoza 1995.) ja ću doći u Zagreb, reći ću i Šariniću, bit ćemo u Zagrebu, pregovori će se voditi u Ženevi u četvrtak, a vi dotle sve pripremite.” “Sve pripremiti” značilo je odmor razvijenih snaga, ali i sastanak operativnih timova Glavnoga stožera i operativnih zapovjednika radi usklađivanja operacije “po vremenu i prostoru”. Nakon što se s tim prijedlogom složio i vrhovni zapovjednik, dogovoreno je da vrijeme zajedničkoga sastanaka bude u srijedu 2. kolovoza 1995. u 10 sati.

Pregovori u Ženevi neće donijeti nikakvih rezultata

Na samom kraju ,Brijunskog sastanka’ predsjednik Franjo Tuđman vraća se na poglede i moguće postupke međunarodnih predstavnika koji bi mogli imati utjecaja na tijek operacije. Tako kaže: “Kinkel obećava da će nas Njemačka podržati, ali da ih obavijestimo unaprijed o tome”, ali i nastavlja: “Bit će glavni problem s tim UNCRO-vcima, s japanskim bubama.” Naravno, predsjednik je prethodnih dana s njima raspravljao pet sati, a on mu je iznio da će snage UNCRO-a stati prema Bihaću, što bi značilo moguće sprječavanje hrvatskih snaga na Dinari. Ministar Šušak prvo je podsjetio predsjednika da Yasushi Akashi u svom prijedlogu govori o granicama “srpske Krajine” prema Bihaću i da u sporazumu “nema Hrvatske”, a potom je predložio da se u Ženevu ne ide.

Predsjednikov odgovor bio je: “Čekaj, idem u Ženevu zato da prekrijem ovo, a ne da tamo razgovaram. Neću poslati ministra, nego ću poslati pomoćnika ministra unutarnjih poslova.” Tuđman zna da pregovori u Ženevi neće donijeti nikakvih rezultata, jer Srbi kupuju vrijeme, jer im to omogućavaju predstavnici međunarodne zajednice i diplomacija pojedinih država. Zato kaže: “Znači, poduzet će Rusi u Ujedinjenim narodima sve moguće da utječu na Zagreb, da se Zagreb suzdrži.” Duboko svjestan moguće međunarodne opstrukcije, hrvatski predsjednik prihvaća pregovore u Ženevi, radi razloga koji sam navodi: “Da suzbijemo bilo kakav argument u tom i takvom svijetu, da mi nismo željeli razgovarati.”

Završne riječi vrhovnoga zapovjednika toga 31. kolovoza 1995. glasile su: “Znači u duhu onoga što smo sada razgovarali, načelno usuglasiti se na tome. Kažem da je bolje da se sada dogovorite. Svaki, vi za sebe napravite programe, u Stožeru cjelovito ujednačiti, i onda, ne samo po danima, nego po satima usuglasiti kako će stvari ići.” Kraj sastanka označila je ova njegova rečenica: “Pola sata ćete ostati na ručku i onda možete otići.”

Zaključak

I nakon svega, na kraju ove analize, razuman i dobronamjeran čovjek mora se upitati: kamo to ide svijet na početku 21. stoljeća, ako se onaj tko se branio i pobijedio u ratu, medijskim i inim pričinama želi proglasiti agresorom na vlastiti teritorij, a njegovo stradanje i žrtva zločinom?

Zato, neka događaji na “velikom ratištu” budu pouka da se za istinu treba boriti svagda i na svakom mjestu, unatoč informacijskom ratu, projektiranoj stvarnosti, izjednačavanju subjekta u događajima, nadziranom neredu, proizvodnji pristanka, proizvodnji zaborava i upravljanim krizama. Samo tako, na istini, upravljana kriza na prostoru “južno od Alpa i sjeverno od Grčke” može postati dio povijesti i biti zapamćena kao što je ona i bila – laboratorijskim uzorkom u funkciji “novoga svjetskoga poretka”.

(Tekst je prenesen s portala HRsvijet, uz nešto malo lekture i stilske opreme. Snimak predstavljanja nalazi se ovdje, a popratna PPT prezentacija ovdje.)

Eto. Kako vidimo, bio je to operativni ratni sastanak hrvatskog državnog i vojnog vrha, vrhunske tajnosti, nikad predviđen za objavu, na kojemu su svi sudionici mogli posve otvoreno, slobodno i nesputano govoriti. Obzirom na kasnija silna negativna medijska i haaška “tumačenja”, upravo se nameću pitanja: pa gdje je, pobogu, ta silna konspiracija i zlo? Gdje je ta “fašistička”, “genocidna” namjera izgona srpskog stanovništva? Gdje su ti “ustaški” izljevi mržnje prema Srbima? Gdje je arkanovsko “jebaću im i oca i majku” ili mladićevsko “cepaj u živo meso”, ili bilo što slično? Gdje je taj famozni “zločinački poduhvat”?

Nema ga.

Nema ničega ni nalik, ni u tragovima. Zbog toga čak i Haaški sud u prvostupanjskoj presudi našim generalima navodi da se iz samoga sadržaja “Brijunskog sastanka” tako nešto ne može automatski zaključiti ni utvrditi, pa je uzeo promatrati tijek, učinak i kasnije posljedice “Oluje”, čitaj brojiti mrtve Srbe i granate ispaljene po Kninu i par drugih “krajinskih” gradova. Kada ni to nije dalo rezultata, jer je civilnih žrtava bilo iznimno malo, osobito za ratnu operaciju tih razmjera, te jer je izvan međunarodno priznatog pravila granice topničke pogrješke, udaljenosti 400 m od ciljeva, koju navodi i haaško tužiteljstvo, palih granata nađeno u smiješno beznačajnoj količini, a nije bilo ni dokaza da su ubile koga ili srušile bilo što civilno, Alphonse Orie & co. nisu primijenili in dubio pro reo, nego su jednostavno izmislili svoje, novo, nikad prije viđeno tzv. “pravilo 200 m”.

Izvan te imaginarne, nepostojeće, zananstveno-fantastične granice topničke pogrješke od 200 m, o kojoj se tijekom postupka uopće nije raspravljalo, haaški suci našli su šezdesetak granata koje opet nisu ni ubile nikog ni srušile bilo što civilno, ali su im poslužile kao dovoljan “dokaz” da Srbi nisu otišli sami, na poznatu Martićevu zapovjed i prema planovima evakuacije koje su već mjesecima uvježbavali, nego da su – “deportirani”, protjerani. Iako između hrvatske vojske i odlazećih srpskih civila uopće nije bilo fizičkog kontakta.

Dakle, pojednostavljeno rečeno, suci su prvo stvorili i usvojili zaključak o “zločinačkom poduhvatu”, a onda njemu podredili i prema njemu oblikovali, prilagodili i “protumačili” sve drugo do čega su došli, da bi generala Gotovinu osudili na 24, a Markača na 18 godina zatvora. Kako ljudi kažu, što se mora, nije teško…

U međuvremenu je prošlo i žalbeno ročište, a iako su Theodore Meron i njegovo vijeće, naoko, pravilno uočili neke apsurde prvostupanjske presude, svoje mišljenje o nevjerojatnosti usvajanja žalbi generala već sam iznio, i kod njega ostajem. Dopuštam, eventualno, da bi zaključci o uporabi topništva i “pravilo 200 m” mogli biti opovrgnuti ili na neki način izmijenjeni, jer su upravo nebulozni, ali tada će se kao “dokaz” za “zločinački poduhvat” – evo se ovdje javno kladim – uzeti nešto drugo. Recimo, Tuđmanove kasnije trijumfalističke izjave, onemogućavanje masovnog povratka Srba itd.

Nešto će se već pronaći, ne brinite. Stjepan Mesić je preko godinu dana kopao i prevrtao po Tuđmanovom predsjedničkom arhivu, ne bi li haaškom tužiteljstvu dostavio štogod uporabljivo, a potom se time javno hvalio (Vjesnik, Vlast.net). Sve se može, samo treba jako htjeti. I Tuđman i Šušak, i Gotovina i Markač, i Domazet i svi drugi sudionici “Brijunskog sastanka”, kao i svi mi ostali “znani i neznani”, osuđeni smo još davne 1995. godine, kada smo se usudili vojno pobijediti Veliku Srbiju nasuprot volji Velike Britanije. To se neće promijeniti.

[Rasprava]

P.S: Ministar za Facebook i Mamića nije u nekoj svezi s temom, ali ne mogu izdržati: “Većina učenika točno odgovorila na ‘sporna’ pitanja”.

Smrtni strah od Tuđmana

Mnogi još dvoje kakav značaj i utjecaj ima, ili će imati, iznenadno i upravo šokantno Kosoričino i HDZ-ovo postavljanje prof. Miroslava Tuđmana, sina prvog hrvatskog predsjednika, na visoko drugo mjesto na HDZ-ovoj listi u prvoj izbornoj jedinici, dakle njegov praktično sigurni ulazak u Sabor.

Nikakve dvojbe više nema.

Radi se o punom pogotku. Koliku je silnu nevjericu, stravu i užas taj potez izazvao u krugovima “detuđmanizatora”, haaških pokajnika i inih zastupnika jugoslavenskih i srpskih interesa u Hrvatskoj, a i šire, pokazuju desetine i stotine novinskih tekstova, interviewa i medijskih priloga u zadnjem tjednu koji se svi više-manje vrte oko Tuđmana, i koji su kulminirali upravo u dane obilježavanja vukovarske tragedije.

Podsjećam, drug Šprajc je u središnji Dnevnik HTV-a pripustio prilog u kojem prvo očajni i zavedeni vukovarski novinar Siniša Glavašević, par dana prije pada grada, optužuje kompletni tadašnji hrvatski državni vrh, predsjednika, vladu i Sabor da između njih i četnika “nema razlike”, a potom slijede fragmenti razgovora Dedakovića i Tuđmana, kojima se izravno sugerira da je bešćutni Tuđman svjesno i namjerno Vukovar, osobito vukovarsku djecu, ostavio na cjedilu.

Poruka je jasna – za vukovarske užase nisu krvi Srbija, Milošević, deseci tisuća srpskih vojnika, paravojnih četnika i stotine JNA tenkova i topova, nego Tuđman.

Zamislite vi to.

Koliki je to jezivi strah i užas, bogo dragi. Strah od Franje Tuđmana, koji je nakon Bakerove i svjetske javne potpore očuvanju SFRJ u lipnju 1991. i praktičnog odobrenja JNA vojne intervencije, u svega sedam slijedećih mjeseci bukvalno ni od čega stvorio međunarodno priznatu neovisnu Hrvatsku. (Da ni ne spominjem što im je učinio 1995.) Strah od hrvatske pomirbe, hrvatskog jedinistva, sposobnosti, uspješnosti, hrvatske snage i pobjede. Strah od već 12 godina mrtvog čovjeka.

Pa makar i od njegovog sina, koji nikada nije bio član HDZ-a, koji se u vrijeme svoga oca uopće nije bavio politikom, zapravo i nema njegovu karizmu i uopće nije političar.

Šprajcov prilog je, naravno, smišljen i izrežiran, pa čak dijelom i montiran u beogradskoj SDB radionici “Opera”, još u vrijeme najgore srpske četničke agresije na Vukovar 1991. godine. Nesretni Glavašević blage veze nije imao u kakvom je okruženju Vukovar i kolika je srpska vojna sila na njega navalila, koliko je teško bilo na drugim hrvatskim bojišnicama, ni u kakvom su bijednom stanju hrvatske oružane snage. Vukovar je ostao praktično prepušten sam sebi, razoren, slomljen, poražen. Dedaković se premjestio u Vinkovce još početkom listopada, a Borković je iz grada otišao 16. studenog, dva dana prije pada.

Ne, ne osuđujem ih. Čak ni nakon svih pritupih egoističnih bljuvotina koje smo zadnjih dana čuli od Borkovića. Tko god je tada bio na hrvatskoj strani, tko god je tada nosio hrvatsku uniformu i oružje, zna kako je to bilo – kakvi su to neljudski uvjeti bili. Hrvatska na koljenima, bez ljudi, organizacije i oružja, fizički rasječena na tri dijela, pregažena od JNA četnika, nepriznata, izdana od međunarodne zajednice koja nam je namjesto pomoći uvela embargo na uvoz oružja i čiji su nam promatrači “sladoledari”, nakon pada Vukovara, javno davali još najviše nekoliko tjedana.

Bio je to čisti jad, nemoć i kaos u kojem su nam neusporedivo nadmoćniji i jači Srbi u svega četiri posljednja mjeseca 1991. godine oteli trećinu teritorija i ubili gotovo 20.000 ljudi, ponor i ludilo u kojem smo se spremali, na kraju, što skuplje prodati vlastitu kožu.

A dvadeset godina nakon toga, nakon jedne od najgorih europskih tragedija i najvećih ratnih zločina poslije II. svj. rata – genocida u Vukovaru – središnja “hrvatska” državna televizija Šprajcijada nema baš ništa drugo prigodno za pustiti i objaviti, nego još jednu velikosrpsku divide et impera propagandnu pljuvačinu.

Čemu čuđenje. Sjetite se, isti taj “HTV” u vrijeme vladavine kukuriku trećejanuaraca, na bukvalno istovjetan način, repetirao je notorni fragment Tuđmanove brijunske rečenice pred Oluju, “nanijeti takve udarce da Srbi praktično nestanu”, svjesno i namjerno skrivajući i izostavljajući kompletan preostatak iz kojeg se vidi posve drugačije značenje. Dragi dr. Ivo Šprajcijadu nije dirao. Imao je važnijeg posla…

Koji je to smrtni strah od Tuđmana, ljudi moji, pa čitajte vi to.

Koordinacija je bila dobra, kao u najboljim opernim danima. Započeo je komandant đeneral Andrija Rašeta: “Pogrešna taktika”, a nastavio Šprajc u Dnevniku. Tuđman mlađi se odmah pobunio, negodovala je i udruga ratnih liječnika dragovoljaca, ali da ne bude zabune pobrinuo se Jutarnji Srbobran: “Hrvatski čelnici su za samostalnost bili spremni žrtvovati Vukovar”.

Naravno, odmah su poslušno dokaskali Borković, kao i ostali useful idiots, a i drugarica Jelena je s malim zakašnjenjem pokušala uskočiti na vlak. Drug Šprajc je svoje operne direktive objasnio i na svome blogu, “ograđujući” se sve u šesnaest, da on, eto, ne zna baš ništa ni o čemu, ali kriv je Tuđman.

Istovremeno, Srbi, Jugoslaveni, orjunaši i četnici krepavaju od smijeha. Zgazili grad, poklali i protjerali tisuće i desetke tisuća ljudi, popljačkali i popalili sve živo i mrtvo, ali pokvarene, glupe i naivne Hrvate kao da to više uopće ne zanima. Nego se i dalje trvu, glože i optužuju međusobno.

A zašto? Jer su haaški pokajnici napunili gaće od straha i bijesa što će jedan Tuđman opet u Sabor.

[Rasprava]

U ime naroda Jugoslavije

Boljkovčevo uhićenje izazvalo je i još uvijek izaziva reakcije. Očekivano, neke od njih su upravo nevjerojatno licemjerne, degutantne i gnjusne, poput Mesićeve ili Pupovčeve, da navedem samo dvije od najljigavijih. U svima njima ti naši domaći tzv. “ljevičari” i “antifašisti” više-manje otvoreno kažu da je Boljkovac uhićen proizvoljno, “revizionistički”, ne zbog sumnje na ratni zločin, nego samo zato što je bio partizan. Iz toga, naravno, proizlazi da su svi koji se njegovom uhićenju ne protive, ili ga sačuvajbože pozdravljaju – ustaše. Poznato, zar ne?

I puno svačeg su još nadrobili, ti naši “NOB dignitetlije”, dokazujući da su po krvnim zrncima svete krave, i da ih se ne smije dirati ni pod razno. Kažu, recimo, da Boljkovac ima zasluge za stvaranje hrvatske države. Zar Gotovina nema, bar stotinu puta veće? ‘Ajmo “antifašisti”, tražite od Haaga da ga puste! Kažete, Boljkovac je star i bolestan. Zar Brodarac nije bio? E jest, ali nije bio vaš, pa vas baš briga, jel’ tako? Bljuv.

Izvalio čak Pupi da će nas zbog Boljkovca prijaviti Europi. A jebote, pa dajte tom bivšem Tuđmanovom ulizici da si već jednom pročita tu Rezoluciju Vijeća Europe br. 1481 o komunističkim zločinima. Što? Ne zna engleski? Nek’ mu Jaca prevede, jesu bili u koaliciji osam godina ili ne?

No, ipak možda najveću bljuvež povodom Boljkovcijade, pravu magna debiliada retarditatis creteniana, napisao je gospodin drug Davor. Da, onaj iz Jutarnjeg Srbobrana, bivši obožavatelj dragog dr. Ive, što je nakon Merčepovog uhićenja po tko zna koji put reprintao forenzičke fotografije mrtvog djeteta s očevida obitelji Zec.

I ostao novinar. Nisu ga premjestili da mete ulice i skuplja škovace, ipak je to EPH. Dakle, pogledajte kako mali Ivica, pardon Davor, zamišlja Tuđmanovu pomirbu. Naravno, tako da šakiće osudimo i pozatvaramo, a svete krave boljkovce pustimo da mirno muču i pasu.

Molim? A, ne.

Ako ste očekivali da ja sad, slično kao gospodin drug Davor, stavim poveznice na neke od brojnih slika, filmova, svjedočenja i ine dokaze za poslijeratne zloč… pardon, nestašluke naših “antifašista” boljkovaca, zbog čega da oni moraju u zatvor, prevarili ste se. Dokazi za klanje i ubijanje tisuća ljudi bez suđenja? Kome to treba. Ja ću vam sada pokazati kako je to izgledalo na partizanskom sudu – na jednom od “suđenja” u izvedbi Boljkovčevih svetih krava.

Radi se o izvornoj poratnoj presudi Vojnog suda Komande grada Zagreba iz kolovoza 1945. godine, izrečenoj dvanaestorici “narodnih neprijatelja i ratnih zločinaca”. Od njih su petorica osuđena na smrtnu kaznu strijeljanjem i konfiskaciju imovine, a ostali na višegodišnje zatvorske kazne uz prisilni rad i “gubitak političkih prava”.

Presuda je napisana pisaćim strojem na svega malo više od šest stranica, od čega obrazloženje na dvije i pol. U odnosu na sve osuđenike, ni izreka ni obrazloženje ne govore jednako o inkriminacijama. Jednom su to “narodni neprijatelji i ratni zločinci”, drugi put “organizirano odmetanje od narodne vlasti u cilju oružanog otpora i agitacija”, treći put “pokušaj bijega u šumu ili inostranstvo”, četvrti “odmetanje od narodne vlasti” itd.

Pretpostavljam da se pitate što su ti ljudi učinili da zasluže pet smrtnih kazni, konfiskaciju imovine, ukupno 24 godine zatvora s prisilnim radom i “gubitak političkih prava”?

Pa… prvookrivljeni, glavni organizator tih groznih protunarodnih terorista i najteži i najgori zločinac, osuđen je na smrt jer je “posudio pisaću mašinu i napisao letak u HSS-ovskom duhu, koji napada logore s domobranima i veliča Mačeka”. Osim toga, “pokušao se povezati s nekim navodnim Englezom”. I to je, otprilike, bilo to.

Kad “sude” svete krave Boljkovčeve:

U ime naroda Jugoslavije str. 1
U ime naroda Jugoslavije str. 2
U ime naroda Jugoslavije str. 3
U ime naroda Jugoslavije str. 4
U ime naroda Jugoslavije str. 5
U ime naroda Jugoslavije str. 6
U ime naroda Jugoslavije str. 7
U ime naroda Jugoslavije str. 8

O ostalima neću, pročitajte sami. Ni zaključiti neću ništa, nema potrebe.

[Rasprava]

Tko s vragom tikve sadi…

Nikada nisam bio član niti jedne stranke, a bogami ni partije. Prema iskustvu koje mi seže prilično duboko u vrijeme SFRJ, uz nešto časnih izuzetaka, radi se uglavnom o leglima primitivaca, ljenčina i pokvarenjaka koji većinom nikada ništa ozbiljno ni odgovorno u životu nisu radili, pa im je politika ostala jedini način da nešto postignu. Sad predanim oskuliranjem masnih gluteusa ili zabijanjem noževa u leđa svojh šefova i vođa, svejedno. Zbog toga, oduvijek sam o strankama mrzio pisati.

Međutim, kako se ova prokleta 2011. ukazuje kao godina naplate računa za proteklo desetljeće upravo bezgranične hrvatske gluposti, naivnosti i nesposobnosti – kao godina srpskih, jugoslavenskih i četničkih političkih pobjeda i likovanja, sada jednostavno moram.

Sa svih strana naslovi vrište: “HDZ na koljenima”. Po prvi puta u povijesti neovisne i demokratske Hrvatske, jedna politička stranka kao pravna osoba je pod kaznenom istragom, uz izgledno skoro podizanje optužnice i sudski postupak. No, danas više nitko nema iluzija – u politici se baš ništa ne događa slučajno.

Tako nije slučajno da se istraga, nakon preko godinu i više dana bezbrojnih javnih nagađanja, otvara baš neposredno uoči parlamentarnih izbora. Nije slučajno niti da se unatoč silnim aferama, indicijama i informacijama protiv stranaka konkurentske tzv. Kukuriku koalicije SDP-a, HNS-a i IDS-a, kao ni njihovih sadašnjih ili bivših članova, niti oko njihovih predsjedničkih i parlamentarnih izbornih kampanja, ne pravi baš nikakav problem, niti u javnosti, a kamoli pred sudom.

Treba podsjećanje? Može. Predsjedničke kampanje Stipe Mesića. Inače u hrvatsku političku povijest ušle pod nazivom “kako od golje bez kune i s 5% podrške postati predsjednik države, preko noći”. Financiranje? Molim, to je sve bilo bezgrješno, po duhu svetome. Gadafi? Tko je taj? Izborna kampanja HNS-a i Rade Čačića 2003. Čak su im se i vlastiti medijski podrepaši izrugivali da im sve troškove pokrivaju ministarstva. O drumskom killeru Čačiću i njegovim “uspjesima” su i knjige napisane, i ništa. Predsjedničke kampanje Milana Bandića i Ive Josipovića. Čak i procjene naših tzv. “nezavisnih” glasile su da su obojica spiskali daleko veće iznose negoli su ih prijavili. Problemi? Nema ih. Bajić njuška? Ni slučajno, zašto bi? Pa to su sve sami poštenjačine.

O Jakovčiću ne vrijedi trošiti riječi, tip vlada Istrom kao mini rimski car preko 20 godina, a znamo da svatko ima vlast kakvu zaslužuje. Spomenut ću samo još “aferu Daimler”, nakon koje ispada da su i za vrijeme bivše vlasti Kukurikavaca mito primali isključivo hadezeovci, te slučaj Linića & Obersnela, zbog čijih je poznatih ratnih vratolomija s njemačkim markama, tečajem i inflacijom dosad, koliko znam, uhićena jedna tajnica. Nešto slično kao da Sanader & co. šeću, a u Remetincu čuči samo Pavoševićka.

Bilo je toga još, ohoho. Međutim, znate što?

‘Ko jebe HDZ. Zaslužili su baš sve što im se događa.

Opet malo podsjećanje. Nakon Tuđmanove smrti, tzv. “HDZ” je odbacio, popljuvao i pogazio gotovo sve što je ostvareno i postignuto u prvih 10 godina hrvatske neovisnosti. Prihvaćena je i provedena “detuđmanizacija”, zapravo re-jugoslavenizacija, rashrvaćivanje. U slijedećim godinama, iz stranke su izbačeni ili otjerani gotovo svi važniji članovi iz Tuđmanovog doba, a samog Tuđmana se stranka odrekla.

Na vlast su se vratili, između ostalog, urličući i huškajući narod na splitskoj rivi… da bi zatim identificirali, locirali, uhitili i transferirali Antu Gotovinu. Nakon povratka, nisu učini baš ništa drugo, nego na svim područjima nastavili Mesićevu i Račanovu sramotnu beskičmenjačku, slugansku politiku rasprodaje i zaduživanja države, te odricanja od državnog suvereniteta i neovisnosti. Proveli su Sanaderov i Pupovčev tajni dogovor iz 2002. i na krajnje sumnjiv način osudili Glavaša, ni prstom nisu mrdnuli protv Kadijevića i Adžića, a zažmirili su nad puštanjem Šljivančanina. Nisu ni pokušali sankcionirati Mesića za javno i otvoreno kršenje Ustava i dilanje državnih i vojnih tajni strancima. Vraga. Namjesto toga, pajdaši Šeks i Mesić su si međusobno podijelili najviša odlikovanja, za silne “zasluge” što su bacali Tuđmanu klipove pod noge dok im je pravio i branio državu.

Taj detuđmanizrani tzv. “HDZ” nije ni pokušao ispraviti silne ustavne i legislativne gluparije i nebuloze “terećejanuaraca”, recimo tipa predsjednika države koji se bira izravno, ali je bez izvršnih ovlasti, ili postavljanje predsjednika sudova po ministru pravosuđa, što ih je na kraju Europa prisilila ukinuti. Nisu ni pokušali revidirati ni popraviti štetni, upravo ropski Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, nisu ni pokušali dovesti u pitanje opću rasprodaju banaka, tvornica i medija strancima. Ma kakvi. Namjesto toga, takav “HDZ”, zapravo “HNS light”, usvojio je i provodio mrvicu manje nakaradnu Mesićevu i Račanovu politiku, a u stranku su primili hrpetine raznoraznih polančeca koji se, sada vidimo, od svoje političke braće nobila razlikuju samo po tome što su nobili barem iskreni i hrvatsku neovisnost i interese mrze javno.

Taj tzv. “HDZ” je na vlast doveo i SSDS, stranku srpske manjine čiji su članovi do jučer bili visoki dužnosnici četničke kvislinške paradržave “krajine”, i učinio ih, praktično, nezaobilaznim dijelom svake buduće vladajuće većine. Ljude koji u Sabor ulaze s nekoliko stotina glasova podrške. Ljude koji nisu u stanju doći na proslavu “Oluje” čak ni kad je organizira jedan Ivo Josipović, i koji protiv Miloševića i “krajine” govore isključivo u kontekstu – nesposobnosti.

Ako je vjerovati novinama, Sanadera to nije spriječilo da iz “crnog fonda” i njima dijeli lovu, recimo za Teslin dom u Smiljanu, ali kako u Hrvatskoj opet imaju status svetih krava, o njihovoj umiješanosti u lopovluk se ne smije govoriti.

No, tzv. “HDZ” im je dao sve. Dojučerašnjim Martićevim, Šešeljevim i Arkanovim četnicima napravio je kuće, priznao mirovine, obnovio izgubljena stanarska prava, a čak je malo falilo da im udijeli i kvazipolitičku autonomiju i pokloni dvostruko pravo glasa na izborima. Nije, ali im je zato dao cijele vlastite novine tzv. “Srpske Novosti”, financirane iz državnog proračuna, s tematikom gotovo bez ikakve sveze s manjinskim pitanjima i, naravno, apsolutno neprijateljske prema državi i narodu koji ih dotira. (Btw, uz jedan ipak pozitivan učinak – novinari bivšeg “Feral Tribunea” koji su redom prešli u tu sramotnu nakaradu, barem se više ne moraju pretvarati da su na bilo koji način hrvatski.)

Kad smo kod medija, sjećate se svojedobne vriske da je “HDZ tajno kupio Večernji list”? Dajte molim pogledajte, tko je danas u toj gužvi oko “zločinačke organizacije” glavni izvor istražnih informacija, glavni tužitelj i glavni sudac Kosoričinom HDZ-u? Upravo taj isti Večernjak.

Nije li to, ono, komično? Nakon dva desetljeća neovisne države, “lijevi” SDP ima svoje stranačke dnevne i tjedne biltene Jutarnji Srbobran i Globus, a Mesićeva HNS mafija još uvijek drži kućno glasilo Nacional. Istovremeno, ne postoji niti jedan jedini imalo poznatiji i čitaniji .hr mrežni portal (Index, Net, T-portal, Monitor, H-alter…), a da izravno ne prenosi gotovo sve udarne propagandne “vijesti” te domaće “lijeve” jugo-pljugo družine, uključujući i članke iz “Srpskih Novosti”.

A što ima HDZ?

Gdje su njihovi glasnogovornici? Jebote, ti “kupljeni” Večernjakovi “desničari” ih pljuju i progone teže i gorljivije nego sva druga redom oporbena i antihadezeovska glasila, a “Hloverkin” HTV im je sklon otprilike kao Šprajc i Stanković. Vladaju punih 17 od 21 godinu državne neovisnosti, i to 8 od 12 godina nakon Tuđmanove smrti, a privatne televizije Nova TV i RTL vole ih kao bijesni pas šugavu mačku. Gdje je taj svemoćni “hadezeovski propagandni stroj”, pomoću kojega “ispiru mozak narodu”, da za njih uporno glasuje!?

Nema ga.

Vjerovali ili ne. “Moderni” detuđmanizirani HDZ-ovci su, dakle, toliko nesposobni i zatucani, da čak ni poliglot i svjetski čovjek Sanader, ni novinarka Kosorica, nisu bili u stanju skužiti da apsolutno trebaju barem jedan utjecajniji medij, televizijski, papirnati i na mreži – i to otvoreno i neskriveno – na svojoj strani. Da govori, polemizira i navija za njih, kao što za druge otvoreno govore i navijaju gore navedeni. Pobogu, pa čak ste ga i Pupovcu napravili… a sebi, tupani?

I naravno – taj i takav mutavo autarkični i sam sebi dovoljni tzv. “HDZ” bio je silno “iznenađen i uvređen” kad je Haaški sud proljetos generalu Anti Gotovini odrapio 24 godine zatvora nizašto, bez ikakvih dokaza, a cijeli tadašnji hrvatski državni i vojni vrh, skupa sa svim nama “znanim i neznanim” koji smo proveli “Oluju” i oslobodili državu, proglasio “zločinačkom organizacijom”.

O, kojeg li iznenađenja. Je li, Andrija, Vladimire, Jadranka..?

Većina rečenih “hrvatskih” medija Tuđmana već godinama manje-više otvoreno naziva zločincem i izjednačava ga s Miloševićem, na što vi gledate u stranu i qui tacet consentire videtur, a onda, kad posljedice nastupe, padnete s Marsa i ne možete k sebi doći od silnog čuđenja i zaprepaštenja.

Srbi, naravno, nisu imali takvih problema. Oni su za to iskeširali kamione zlata u Haagu i okolici, a i u Hrvatskoj, strpljivo i vrijedno radeći vam pred glupim pokvarenim nosovima navlas jednako onom što su radili od 1990. do 1995, samo drugim, pametnijim sredstvima. A vi, tupani jadni, zabavljeni služenjem stranih gospodara, provođenjem tuđe politike, spletkarenjem protiv vlastitih ljudi i beskrajnim trpanjem u svoje džepove – iznenađeni. S bivšom braćom već 8 godina sjedite za istim stolom, miješate iste političke karte, pušete u iste rogove, šakom i kapom dijelite istu lovu hrvatskih poreznih obveznika i lupetate o “regionalnoj suradnji” i “progresu”.

Kad ono… haaška noga u dupe.

No, dobro, utješili ste se, to su ipak Tuđmanovi, zar ne? Njih ste se ionako odrekli. Tko ih šljivi.

Ali gle’ čuda, svega pola godine nakon toga – nožina u leđa.

Mjesec dana pred izbore, vi detuđmanizirani poštenjačine, zakleti borci protiv korupcije, srpski regionalni saveznici i suradnici, nađete se pod kaznenom istragom bez presedana, kao cijela stranka, čak uz prijetnju blokade imovine. I… što? Mila majko, opet ste – iznenađeni. U šoku. U komi.

Vratit ćete se u barake ako treba, kažete. Jedino što ne znate baš točno gdje su te barake zapravo bile, jer ste, ah, većinom došli kasnije…

ROTFLMAO. Eto vam sad, biseri. Draži su vam i miliji dojučerašnjni četnici i raznorazne korumpirane jugoslavenske gnjide, nego čestiti i dokazani ljudi koji su za ovu državu mogli stotinu puta poginuti, ali koje, eto, niste mogli, ne možete i nikad nećete ni moći kontrolirati. Jer ih ne možete kupiti. Jer nemate ništa čime bi ih mogli ucijeniti. Jer nikad nisu htjeli i ne žele u to vaše ljigavo lopovsko, projugoslavensko, koristoljubivo moje-dupe-iznad-svega kolo.

Zato – tako vam i treba. Tko s vragom tikve sadi…

No, okej. Zaslužili ste i gore, ali ipak, dosta pljuvačine. Kako se izvući iz ovog dreka preko glave, pitate? Može, evo par savjeta, naravno primam Pay Pal donacije. Neće vam biti problem, prodajte koji Sanaderov sat, ili HEP Tadiću, ili HTV BBC-u, ili tako nešto.

Lisn kerfuli, ajl sej dis onli vans: sadašnji stranački vrh mora odstupiti. Kosor, Šeks, Hebrang… možda ne baš svi, ali većina zbogom u povijesnu ropotarnicu nesposobnjakovića, tupana, luzera i prodanih duša. Stranku mora odmah preuzeti netko nekompromitiran. Kako nemate nikog boljeg, jer ste sve valjane odavno potjerali, mogao bih začepiti nos i predložiti Karamarka, ali neću. Evo vam drugo rješenje: vratite stranku Tuđmanu. Miroslavu. Nije kao otac, ali za vas je politički Einstein.

Nakon izbora, neovisno o rezultatu, morate na izvanredni stranački sabor i opće unutarstranačke izbore. Naučiti na grješkama u proteklom desetljeću i više ih ne ponavljati.

Nema na čemu.

[Rasprava]

Borise pošalji salate

Baš lijepo i prigodno uoči još jednog Dana… hm, nečeg, dva desetljeća nakon razbuktavanja rata za neovisnost i velikosrpske agresije, mlada hrvatska država iznova se suočava sa srpskim prisvajanjem i presizanjem. Kako kaže poslovica, tko nije ništa naučio od povijesti, osuđen je ponavljati je.

Naime, susjedna “prijateljska” država Srbija još je 2003. godine donijela Zakon o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine (Službeni glasnik Republike Srbije br. 67/03, 135/04, 61/05, 101/07 i 104/09, stupio na snagu 01. siječnja 2010), kojim je nasuprot općeprihvaćenim međunarodnim pravnim načelima, proširila svoju kaznenu jurisdikciju prema tzv. univerzalnom načelu, i to isključivo na teritorij bivše SFRJ:

“Član 2
Ovaj zakon primenjuje se radi otkrivanja, krivičnog gonjenja i suđenja za:
1) krivična dela protiv čovečnosti i međunarodnog prava određena u glavi XVI Osnovnog krivičnog zakona;
2) teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava izvršena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1. januara 1991. godine koja su navedena u Statutu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.

Član 3
Državni organi Republike Srbije određeni ovim zakonom nadležni su za vođenje postupka za krivična dela iz člana 2 ovog zakona, koja su izvršena na teritoriji bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, bez obzira na državljanstvo učinioca ili žrtve.”

Kako vidimo, država Srbija je ovim sebi uzurpirala pravo da optužuje i sudi tuđim državljanima, za djela počinjena na tuđem državnom teritoriju – ali samo u odnosu na teritorij bivše SFRJ. Radi se o postupku bez presedana, nešto kao da, recimo, Amerikanci pokušaju suditi Španjolcima zbog ratnih zločina u Iraku, u koje su sami do grla upleteni. Tim je gore što takvu nedvosmislenu pravnu agresiju i presizanje čini dojučerašnji vojni agresor, koji je na teritoriju bivše SFRJ u razdoblju od 1990. do 1999. godine notorno odgovoran za četiri krvava ratna napada i sukoba.

Na sreću, srpskih tenkova, aviona, granata i hordi četnika koljača ovaj puta (još) nema, ali neke stvari prilično su slične.

Post-tuđmanovski, reformirani HDZ je, naravno, strjelovito reagirao. Brzi poput munje, nakon svega 8 godina baš-me-briga, i čim je velecijenjena pozadina potpredsjednika Sabora dovedena u pitanje, promptno su krenuli u donošenje hrvatskog legislativnog odgovora na srpsku uzurpaciju: Zakona o ništetnosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije (nacrt i obrazloženje), dalje: Zakon o ništetnosti.

I baš kao i na 25. lipnja 1991. godine, kada se odlučivalo za ili protiv neovisnosti hrvatske države, upravo na dan njezinog obilježavanja 08. listopada 2011. godine, oporbeni zastupnici koji se zakonskom odgovoru na srpske pretenzije gotovo svi otvoreno protive, iznova su napustili sabornicu.

No, ovaj puta ni HDZ-ovih i koalicijskih zastupnika nije bilo dovoljno, pa Zakon o ništetnosti još uvijek nije donesen – nije bilo kvoruma. Valja razumjeti naše sabornike. Neudobne saborske klupe žuljaju, kako prepone, tako i debele zadnjice, a tko će štititi narodne interese u petak popodne, nakraj tjedna..? Valjda ti Srbi nisu tako blesavi da šalju nove JNA optužnice preko vikenda. Zato je glasovanje odgođeno na par dana.

Koliko srpskim interesima u Hrvatskoj Zakon o ništetnosti smeta, vidi se po orkestriranoj propagandnoj akciji bukvalno svih “hrvatskih” medija, oporbe, “neovisnih” mrežnih portala, tzv. “nevladinih udruga”, predsjednika države, pa čak i glavnog državnog odvjetnika Bajića. Tu se moglo pročitati stvarno svašta.

Tako se govorilo da je Zakon o ništetnosti nepotreban, jer je “već donesen”, odnosno da je već odavno na snazi Zakon o stavljanju izvan snage Zakona o vojnim sudovima i Zakona o vojnom tužilaštvu. No svatko može pročitati i usporediti, pa će vidjeti da se ne radi o istoj stvari.

Mrežni komentari na raznim forumima možda su najčešće ponavljali paranoidno nagađanje da je Hrvatska “sporazumom državnih odvjetništava”, ili čak kakvim tajnim dokumentom, “pristala da Srbija sudi našim državljanima”. Tako nešto je jednostavno nemoguće. Naše državno odvjetništvo jest sa srpskim tužiteljstvom još 2006. godine potpisalo Sporazum o suradnji, ali se radi o tehničkim pitanjima razmjene informacija koja nemaju (ne mogu ni imati) snagu međunarodnog ugovora. Ustav notorno priječi izručivanje naših državljana drugim državama, a pristanak na suđenje u drugoj državi bi bio praktično jednak izručenju i zato automatski protuustavan… da razna teška kaznena djela iz glave XII. Kaznenog zakona RH niti ne spominjem.

Neki “novinari” su širili još jedan propagandni biser, otprilike da bi prihvaćanje Zakona o ništetnosti značilo da “ne priznajemo beogradsku presudu za ratni zločin počinjen na Ovčari”. U tome slučaju stanje je drugačije, jer su tamo osuđene osobe sada srpski državljani i Srbija nad njima ima jurisdikciju. Hoće li naše pravosuđe te srpske odluke priznati ili ne, bit će stvar procjene naših pravosudnih tijela – kako se u Zakonu o ništetnosti i navodi, kako je svugdje u svijetu, i kako i treba biti.

Usput rečeno, ako već govorimo o tom srpskom suđenju za Ovčaru, i malom djetetu je jasno da je ono bilo čista farsa i da, zapravo, nikakva suradnja Srbije ne postoji. Da je Srbija odista iskreno htjela riješiti vukovarske ratne zločine i pravdi privesti srpske ratne zločince, optužila bi i osudila Kadijevića, Adžića i ostatak vrha tadašnje JNA, a ne “sitnariju”, obične vojnike prašinare.

Čulo se u javnosti i pozivanje na latinsku izreku “regnum regno non praescribit leges”, u smislu da, kao, Hrvatska ne može poništavati srpske zakone. Takvim veleumnim licemjerima naravno ne smeta što je Srbija 2003. već propisala svoj zakon Hrvatskoj, prisvojila kaznenu nadležnost za Hrvatsku kao da smo mi njihov teritorij. Zvuči jezivo poznato, znam.

Iako su SDP-ovci na početku ostavljali mogućnost da će ovaj puta postupiti drugačije negoli prije 20 godina, čini se da je, nažalost, prevladala standardna beskičmenjačka priča da se “ni zakonom ni deklaracijama ništa neće riješiti”, kao i guranje glave u pijesak tipa da su za sadašnje stanje odgovorni “nejasni dogovori između hrvatskog i srbijanskog državnog odvjetništva”.

Nisu, Milanoviću, nego upravo sramotni srpski Zakon o organizaciji i nadležnosti državnih organa, kao i hrvatska osmogodišnja inertnost i nereagiranje na njega. Eno gore poveznica, čitaj.

Predsjednik države, u ovom slučaju SDP-ovac više negoli ikada prije, javno je zaboravio da kao dio izvršne vlasti nije nadležan “preporučivati” Saboru da se donosi ili ne donosi Zakon o ništetnosti, niti se uopće smije petljati u legislativni proces. Ako smatra da je takav zakon neustavan, može pokrenuti postupak pred Ustavnim sudom i to je sve. Međutim, Josipović se otvoreno stavio na stranu Srbije, čak navodeći da Zakon o ništetnosti “nije sasvim u duhu međunarodnog prava, jer univerzalna nadležnost postoji”.

Podsjećam – slanjem ovih optužnica Srbija nije, recimo, dostavila dokaze našem državnom odvjetništvu, pa Bajiću prepustila da odluči hoće li podignuti kazene prijave i pokrenuti postupke. Ne. Srbija je već podigla optužnice, zapravo samo prepisala JNA četničko smeće iz 1991. i 1992. godine, i sada očekuje da Hrvatska prihvati uzurpaciju jurisdikcije i po optužnicama dojučerašnjeg agresora prema braniteljima automatski postupi.

Čista velikosrpska politička provokacija.

Točno je da tzv. univerzalna nadležnost postoji, ali ona, u načelu, pripada međunarodnim sudovima poput ICC-a. Ako se propisuje u zakonodavstvu neke države, to se čini za teška kaznena djela tipa genocida, ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti, trgovine robljem, piratstva na otvorenom moru… ali nikako ne samo za točno određeni teritorij drugih država, kao ovdje Srbija. Naravno, svaka suverena država može donositi zakone kakve god hoće, odrediti si nadležnost kakvu god hoće i u tome je nije moguće spriječiti, ali ako se to radi ovako endemski, jasno je da je u pitanju politika koja ima točno određeni motiv, cilj i učinak.

Zato evo otvorenog pitanja predsjedniku Josipoviću: ako je, dakle, Srbija bila u pravu sa svojim zakonom iz 2003, onda i Hrvatska može donijeti zakon pomoću kojeg će sebi, recimo, prisvojiti nadležnost za srpske ratne zločine u Bosni i na Kosovu. Je li tako?

I da vidiš uživancije. Tko je ono sve tijekom rata išao u Bosnu, slikao se s Karadžićem i Mladićem, davao podršku četnicima, ratu i klanju na ovaj ili onaj način? Čim primirišu u Hrvatsku, uhititi ih i pred sud. Razne srpske pravoslavne patrijarhe, Lepu Brenu, Bajagu, Kusturicu… skupa s brat-bratu polovicom srpskih NN turista s jadranskih plaža. Uz novi Bajsov slogan: “Tako lepa, tako blizu, zatvori udobni.” A kad Srbija krene urlati i šiziti, reći im da “štite ratne zločince” i “ometaju suradnju između dvije prijateljske države”, što je “uvjet za pristupanje EU” u duhu “dobrosusjedskih odnosa”.

Dobro, predizborna kampanja političare obično učini smanjeno ubrojivim, ali što ćemo s glavnim državnim odvjetnikom Bajićem?

On bi, kao, trebao biti neutralni stručnjak, pravnik profesionalac koji se ne smije petljati u politiku, davati političke izjave, niti utjecati na rad tijela drugih grana vlasti. Kad ono, bogo dragi, tip raspalio gore nego političari – da Zakon o ništetnosti “koristi samo zločincima” i da se njime “prekida suradnja sa Srbijom”.

Mislim, okej, valja se na vrijeme ulagivati vjerojatnoj budućoj vlasti, to je jasno, ali zbog toga ovako “zaboraviti” na profesiju, zaroniti u političko blato i obmanjivati javnost?

Zakon o ništetnosti ni na koji način neće koristiti “ratnim zločincima”, nego ljudima koje je četnička JNA, i njihov “uljuđeni” nasljednik današnja Srbija, optužila na temelju “činjenica”, “dokaza” i “priznanja” većinom prikupljenih terorom i mučenjem u srpskim konclogorima. Po takvim sramotnim političkim “optužnicama” Hrvatska više neće postupati, a Srbiji će biti poslana jasna politička poruka da si svoje imperijalne velikosrpske pretenzije može zataknuti odakle ih je i izvukla – i to su najveće i najočitije koristi od donošenja toga zakona.

Što se tiče inozemstva, tamo je doseg, naravno, ograničen. Međutim, nakon poznatih srpskih svinjarija s Ganićem i Divjakom, Interpol više ne izdaje međunarodne tjeralice bez suglasnosti države o čijim se državljanima radi, i to je najvažnije. Kako će po pojedinim izravnim srpskim zahtjevima učiniti koja pojedinačna država, u to ne ulazim – to je njihovo suvereno pravo i odluka. Naravno, ako i dalje bude bilo slučajeva tipa Purda i Marić, onda jednostavno valja primijeniti staro dobro međunarodno načelo reciprociteta, i kako već rekoh, krenuti uhićivati i suditi srpske i ine državljane za djela koja su se dogodila, recimo, na Marsu.

I druga Bajićeva tvrdnja, da se Zakonom o ništetnosti “prekida suradnja sa Srbijom” je eklatantna propagandna neistina koju provjeriti može svatko – jednostavnim čitanjem prijedloga zakona, eno ga na poveznici gore. Nažalost, takve dezinformacije su očito odmah servirane i Europskom povjerenstvu.

U međuvremenu se u sve to upleo i HDZ-ov sabornik Đakić, poznatom izjavom s osječkog predizbornog skupa:

“Nitko neće reći ‘da’ Rajkovoj medicini, Radetovoj građevini, Zokiju koji ima godinu dana pripravničkog staža na Trgovačkom sudu i devet mjeseci u Ministarstvu vanjskih poslova, a sad bi vodio Vladu. Mislio sam, dok nas je vodio SDP, da zastupaju srpsku, a ne hrvatsku Vladu…”

I izazvao silnu frku ni oko čega. Đakić jest sirovina, ali je zapravo samo javno rekao ono što brat-bratu tri četvrtine ljudi u Hrvatskoj i vidi i misli, ali se zbog nametnute pro-srpske “političke korektnosti” ne usudi reći: car je gol. Srbija nije odustala od velikosrpskih težnji.

Još gore, kao i prije 20 godina kada su izašli iz Sabora, jer nisu htjeli glasovati za hrvatsku državnu neovisnost, Ranko, Rajko, Zoki, Veljko, Rade… u slučaju Zakona o ništetnosti i srpskih optužnica, htjeli to ili ne, znali to ili ne, zastupaju srpske, a ne hrvatske interese, i to bez obzira na svoju etničku pripadnost.

Jeste li razumjeli? Đakić nije govorio samo o Srbima. Ni glavnom državnom odvjetniku, pa čak ni samom predsjedniku države, uopće ne smeta činjenica da si je Srbija prisvojila kaznenu jurisdikciju za naše državljane i naš teritorij, i želi im suditi, iako Ustav notorno brani izručenje, i iako je takav postupak suprotan međunarodnim uzusima. Njima je to, očito, sasvim u redu i ništa ozbiljno na što bi trebalo reagirati. Kako već rekoh, i Đakićevim vrlim predlagačima Zakona o ništetnosti trebalo je punih 8 godina da se probude iz tupe političke lobotomije i počnu raditi svoj posao. Sve su to najviši hrvatski dužnosnici, sabornici, političari.

To je naša stvarnost. To je hrvatska zbilja.

I onda se, kao, čudimo silnim neuspjesima, promašajima, šikaniranjima i poniženjima koji Hrvatsku prate zadnje desetljeće. Čemu?

Pa ljudi moji, dva mandata nam je predsjednik države bio ovaj čovjek, a glavni savjetnik sadašnjeg predsjednika države je Dejan Jović – osoba koja oduvijek javno i otvoreno žali za Jugoslavijom i čudi se što je Hrvatima “dopušteno da pobijede u ratu”, vjerovali ili ne. Zamislite, recimo, da je glavni savjetnik srpskog predsjednika Borisa Tadića netko tko javno žali što Srbija više nije dio Otomanskog carstva?

I zato uopće nije čudno što predsjednik Josipović zastupa stajalište da Hrvatska tužbu protiv Srbije, podignutu zbog rata i agresije, treba povući. Je li to hrvatski interes? Što kažete, da možda usput odmah priznamo srpsku protutužbu i platimo Srbiji ratnu odštetu? Što nas nisu uspjeli sve pobiti, što su unatoč svim izgledima izgubili rat 1990 – 1995. i što im je propala Srboslavija? Kladim se da bi savjetnik Jović veselo pozdravio ovu ideju. Sve u duhu “suradnje” i “dobrosusjedstva”, naravno.

Ne, moja štovana i ostala gospodo, u današnjoj Hrvatskoj, hrvatski državni i narodni interes jednostavno nije dopušteno zastupati.

Još gore, nije dopušteno ni reći Srbiji, Srbima i domaćim pro-Srbima, bez obzira na etničku pripadnost, da jesu ono što jesu, da zastupaju ono što zastupaju i da rade ono što rade – a da to odmah ne izazove histerično vrištanje, propagandna podmetanja i opću osudu “hrvatske javnosti” da “brojite krvna zrnca” i slično. Za čim, naravno, odmah slijede etikete ustaštva, klerofašizma itd. bukvalno i doslovno jednako kao u SFRJ.

Istovremeno, stvari kao odavno notorno “Jaca Vlaisavljević” ili razne izjave poput “naslijedio bi me Srbin veći od svakog Srbina” prolaze bez ikakvih problema – bez reakcija pučkih pravobranitelja ili pjene na ustima “boraca za ljudska prava”.

Pogledajte, recimo, taj SDSS. Već dva mandata, punih osam godina, gospoda sjede u HDZ-ovim vladama, dijele lovu poreznih obveznika, glasuju u Saboru s vladajućom većinom i izravno sudjeluju svemu, prvo sa Sanaderom, onda s Kosoricom. Je li ih itko ikada prozvao za barem milimetar odgovornosti za sve ono loše što se u tome razdoblju dogodilo? Nipošto, ni slučajno – sjedili su za istim stolom, ali Jaca je znala sve, a Mile nije znao ništa. Svete krave u Hrvatskoj se ne smije dirati.

Evo još jedno pitanje. Kada je SDSS učinio ili rekao bilo što, ali bilo što, što je u nesuglasju s politikom Srbije? Nikada.

O, imali su prilike u izobilju. Recimo, kad je početkom godine iz Srbije, iz usta ministra, došla provala memorandumskog miloševićevskog zahtjeva za obnovu konstitutivnosti srpske manjine u Hrvatskoj. Je li SDSS rekao da je to sramotno i krajnje pogrešno? Da je to bila, uz četničku laž o 700.000 pobijenih Srba u Jasenovcu, jedna od osnovnih poluga za huškanje hrvatskih Srba na kvislinšku pobunu, velikosrpsku agresiju i rat protiv vlastite države i svojih susjeda Hrvata? Da je to politički povratak na rat? Da im to više ne treba?

Ma, ni slučajno. Ni blizu. Tadašnje reakcije ljudi iz SDSS-a mogle su se opisati kao “nemojte, braćo… nije još vrijeme”. A predsjednik Josipović ih očekuje na proslavi obljetnica “Oluje” u Kninu, na svom zapadnobalkanskom oblačiću naivno maštajući o vremenima kada će vojno slamanje kralješnice miloševićevom velikosrpstvu slaviti i Srbi, skupa s Hrvatima.

Žalim, evo hladan tuš otrežnjenja: neće. Nikada. Kako reče Stanimirović nakon “povijesnog” posjeta Josipovićevog “prijatelja” Tadića, “rat u Vukovaru nisu počeli Srbi”, je li tako? Nenaoružana nejačad.

Pa onda, prisjetite se priznanja Kosova. Što se, pobogu, tiče SDSS-a hoće li Kosovo biti dio Srbije, ili ne? To je druga država, je li tako? Ali ne, moraju oni, veliki brat Boris naredio. Kaže Pupovac u Saboru, nije istina da je znao za ove JNA optužnice prije negoli su došle u Hrvatsku… ali njegov istomišljenik Pusić ga, između redaka, demantira.

Ili pogledajte izjave SDSS-a s posljednje komemoracije u Varivodama. Na stranu ponavljanje nebuloza Haaškog suda i likovanje nad presudom Gotovini i Markaču, eto Uzelca koji se ne ljuti na “krajinske” četnike što su bili krvoločni koljači, što su ustali protiv svojih susjeda, što su pobili 20.000 i protjerali preko 500.000 ne-Srba, nego zato što su bili – nesposobni. Zato što “nisu bili u stanju voditi ni zubnu ordinaciju, kamoli državu”. Vjerovali ili ne.

Na gotovo potpuno isti način, većina Srba iz Srbije dan danas govori o Miloševiću, osuđujući ga ne zbog velikosrpstva i silnih zločina, nego zato što nije uspio – što je izgubio rat.

Ovo nisu bile samo puke nabrojene žalosne činjenice, pobogu… radi se o tragediji. Dvadeset godina kasnije, za Srbe i Srbiju se baš ništa nije promijenilo. I sad, da se takve stvari ne smiju javno reći, a da netko od domaćih pro-srpskih advokata i “boraca za ljudska prava” odmah ne zavrišti da se “broje krvna zrnca”!?

Pa brojite si ih vi sami, licemjeri, svejedno bili Hrvati ili Srbi, svojim guranjem glave u pijesak, svojim sramotnim riječima i djelima, svojom konstantnom bijednom, ljigavom hipokrizijom. Što još trebate kao dokaz? Da nam opet osvanu balvani na cestama? Da Srbija u Hrvatsku pošalje pozive za rezervu, kao na sjeveru Kosova? Mislite da je to nevjerojatno? Pa od tog zakona 2003. Srbija nas smatra svojim teritorijem, nad kojim ima jurisdikciju!

Evo, koliko puta je bosanskim Hrvatima u zadnjem desetljeću javno i otvoreno rečeno da svoju budućnost “traže u Sarajevu, a ne u Zagrebu”? Hoće li, molim, već jednom netko javno reći i hrvatskim Srbima da svoju budućnost traže u Zagrebu, a ne u Beogradu? Možda onako kao njihov omiljeni konvertit Mesić: da ne oru tu, a mole boga da kiša pada u Srbiji?

Pokojni Račan poklonio im je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina kakav nema nitko u Europi, kladim se niti u svijetu. Post-tuđmanovski HDZ dao im je i povrh toga, dao im je vlast, dojučerašnjim “krajinskim” pobunjenicima napravio je kuće, priznao mirovine, obnovio odavno izgubljena stanarska prava, čak pokušao progurati neustavne promjene izbornog zakonodavstva koje bi SDSS-u praktično zajamčile monopol na zastupanje Srba u Hrvatskoj… i naravno, nije dosta.

Nikada neće ni biti.

Pa dobro. Spomenuo sam reciprocitet, još jedno od notornih, općeprihvaćenih načela međunarodnog prava. Zapitajmo se, imaju li Hrvati u Srbiji prava poput Srba u Hrvatskoj? Imaju li Hrvati u Srbiji dvostruko pravo glasa? Naravno da nemaju. Sve dok ne budu imali – sve dok se Srbija barem minimalno ne civilizira, dok ne prestane velikosrbovati i suflirati ovim našim vječno zavedenim nesretnicima – svaka druga država te teme bi jednostavno stavila ad acta. Ali u Hrvatskoj… koliko su papira i pro-srpskog pametovanja potrošili naši “borci za ljudska prava”, “dokazujući” da će srpska manjina u Hrvatskoj biti ravnopravna tek ako bude imala veća prava nego većina?

Vjerovali ili ne.

Možete li vi to zamisliti? Pa, ako ste dovoljno stari da se sjećate života u SFR Jugoslaviji i SR Hrvatskoj, to vam je, otprilike, bilo to – 12% Srba nije imalo ravnopravnost i razmjernu zastupljenost, nego paritet s preostalih 88% stanovništva. Kužite? Kao da je Srba bilo 50%. Istovremeno, brojem su apsolutno nadrazmjerno, čak ponegdje i natpolovično, držali najvažnije položaje u komunističkoj partiji, vojsci, policiji, državnoj upravi, medijima i najvećim firmama.

Ali da ne budu baš svi etnički Srbi na moćnim i unosnim položajima, pa ipak je to bila nekakva Hrvatska, brinuli su se… pogađate: Ranko, Rajko, Zoki, Veljko i Rade.

Zato danas tako polude od bijesa kad ih na to netko podsjeti.

[Rasprava]

Rješenje

Vrhovni sud javnosti
Internet

R J E Š E N J E

Vrhovni sud javnosti, u sastavu MKn kao predsjednik vijeća, te XYz i WŽnj kao suci porotnici, u postupku protiv stranke Viktora Ivančić iz Splita, Republika Hrvatska, radi utvrđivanja činjeničnog stanja, izvan ročišta, po službenoj dužnosti, dana 09. listopada 2011. godine,

r i j e š i o   je:

I. Utvrđuje se da je Viktor Ivančić, rođen 08. listopada 1960. u Sarajevu, iz Splita, Republika Hrvatska, Jugoslaven od glave do pete.

II. Trošak postupka, kao i obično, pada na državni proračun Republike Hrvatske.

Obrazloženje:

Ovo rješenje doneseno je nakon uvida u prilično dosadni tekst stranke “Bauk Jugoslavije” (Srpske Novosti br. 616, nekad znane kao Feral Tribune), a na temelju odredaba čl. 18. Zakona o guskama u magli (N.n. br. 01/1918, 02/1945 i 03/2000, dalje: ZGM). Naime, isti tekst stranke može se sažeti u jednu jedinu rečenicu: “Ja sam Jugoslaven, i šta mi možete!”, a spomenuti čl. 18. ZGM-a kaže da nikoga nije moguće spriječiti da od sebe javno pravi budalu i uporno lupa glavom o zid.

Osobito, ako stranka to čini unatoč cijelom nizu notornih povijesnih primjera iz kojih je i malom retardiranom djetetu već na prvi pogled jasno da je takvo lupanje, ono, e, loše i pogrešno, da može uzrokovati teške glavobolje, opće frustracije i skribomanske dijareje, a u najtežim slučajevima, i tjelesne ozljede. Da dugogodišnje krvave ratove u kojima svaki jebeni put poginu stotine i stotine tisuća nevinih žrtava, izbjegnu milijuni ljudi i bude počinjena ogromna materijalna šteta, niti ne spominjemo.

Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem činjenice da Srpske Novosti, nažalost, financiraju hrvatski porezni obveznici.

Slijedom svega dosad navedenog, odlučeno je kao u izreci.

Na Internetu, 09. listopada 2011.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba u roku 15 dana od primitka. Žalba se predaje ovome sudu, u 3 primjerka, a o njoj odlučuje Uprava vodovoda.

Dostaviti:
1. Viktor Ivančić, Split
2. Lux Veritatis
3. Pollitika.com
4. Arhiva ljudske gluposti, na znanje budućim generacijama

(Post je objavljen na Pollitika.com 09. 10. 2011, ali su ga tamošnji infantilni staljinčići bez smisla za humor odmah obrisali.)

Bridžunska winyeta

…

Jolie: “Jea, mistr prezident, dis šou on Bridžuni iz rili grejt. Maj gud frend Rade iz a grejt aktr, end Kroejša iz bjutiful kantri. Ajl šurli kam agen. Bat ju menšnd samtin about vortajm lendmajnz problm? Ju hev rimejning majnfilds sketrd around?”

Josipovich: “Jea, dec a big problm. Lardž ariaz of ar bjutiful kantri ar still kavrd vid lendmajnz.”

Jolie: “Ajm veri sed tu hir det. Hau mač?”

Josipovich: “Vel, oh, ah, uh, aj kant sej nau for šur, dont nou egzakt dejta, a u pičku materinu, ver iz maj advajzr, gad demnid…”

Jolie: “Dec okej mistr prezident, ju ken fajr hiz es lejtr. Bat tel mi, hu mejd dis majnfildz? Hu did dis horibl krajm?”

Josipovich: “Vel, ju nou, it voz unforčnat lajn of ivents end vrong polisiz, vič rezaltid in det teribl vor…”

Jolie: “Jea..?”

Josipovich: “…bat nau vi hev nju etitjud, nju polisi tu rikonsilijejt vid ar nejbrz…”

Jolie: “..?”

Josipovich: “…end aj em priperd tu lid det nju polisi tu nekst level, ez maj trastid advajzr Deyan olvejz sejz…”

Jolie: “Bat hu mejd fakin majnfildz!?”

Josipovich: “Ah, det… vel, oh, uh, ju nou… mejbi ic best ju tu esk jor gud frend Rade.”

Jolie: “Bat… vat? Huz dis?”

Josipovich: “Vot d fak? Vot iz ši duing hir, sekjuriti, sekjuriti… koji ti je kurac, šta upadaš ovako, e, jesi ti normalna..?”

Yadranka: “Fak of! Aj vont šiz otogrejm!”

…

[Rasprava]

Žalbe neće uspjeti

“Presuda”: dio prvi, dio drugi. Žalbe: Gotovinina, Markačeva.

O sramotnoj raboti tzv. Haaškog suda u slučaju hrvatskih generala i bolesnom ludilu tzv. haaške presude gotovo sve je već rečeno. Šezdesetak granata na četiri grada koje nikog nisu ubile, proizvoljno određene kao “nelegalne” od strane “sudaca” Alphonse Orieja & co. pomoću nepostojećeg “pravila 200m” o kojem se u procesu uopće nije raspravljalo, četrdesetak utvrđenih žrtva ratnih zločina od kojih su dobar dio nesporno bili vojnici tzv. “krajine” i nekoliko staljinistički zlonamjerno i pristrano protumačenih izjava iz “Brijunskog transkripta”, sve su na čemu se temelji nezapamćeno drakonska osuda i kazne.

Žalbe tu neće promijeniti baš ništa.

Da se odista radi o sudu i sucima, a ne podmićenim sluganima i marionetama britanske filosrpske politike, takva presuda nikad uopće ne bi ni bila donesena. Jesu li stotine i stotine hrvatskih gradova i sela na bojišnicama danima i mjesecima granatirane stotinama i tisućama granata, neusporedivo duže, gore i strašnije negoli Knin, Gračac i Obrovac? Jesu. Je li bukvalno u svakom drugom hrvatskom gradu i selu žrtava granatiranja i četničkih masakra i klanja bilo više negoli je Srba ukupno stradalih u “Oluji”? Jest.

A je li hrvatsko stanovništvo masovno izbjeglo? Vidi, vidi – nije.

Nego je ostalo i branilo svoje domove, svoje obitelji, svoj narod i svoju zemlju, kako god je moglo i dok god je moglo. Osijek, Vukovar, Vinkovci, Slavonski Brod, Sisak, Karlovac, Gospić, Zadar, Šibenik, Dubrovnik… da pobrojim samo najveće gradove – svugdje nam je bilo neusporedivo teže, gore i strašnije negoli njima u “Oluji”. Ali ipak smo ostali, i branili svoje.

A Srbi? Pobjegoše. Zbog par granata, reče nam Haaški “sud”.

Bogami, teške neke kukavice, ti Srbi. Trtaroši. Guzičari. A i grozno neobaviješteni i neupućeni. Tako, recimo, pojma nisu imali da su istjerani iz “krajine”, dok im to Carla del Ponte, Graham Blewitt, Savo Štrbac, HHO i Stipe Mesić nisu objasnili: “Jebote, pa to nas deportisalo, bre. A mi od 1995. bili uvereni da smo se sami razbežali, ono, k’o zečevi…”

Nema tu baš ničeg drugog, moja štovana i ostala gospodo, samo britanska, srpska i jugoslavenska sotonska politička patologija. Zato će prvostupanjska haaška “presuda”, unatoč žalbama, unatoč činjenicama, argumentima i elementarnom zdravom razumu, biti potvrđena.

Neće i ne može biti drugačije. Kojem idiotu to još nije jasno? Haaški proces je bio samo krinka, maska, paravan bre, kulisa za novu balkansku političku farsu – u kojoj nema mjesta za hrvatske ljude koji misle svojom glavom i imaju hrabrosti zastupati interese svoga naroda i države.

Zamislite, pobogu, što bi se dogodilo da Gotovinu oslobode!?

Koja bi to politička “Oluja” bila, koji politički zemljotres i uragan? Po povratku, ako bi to htio, general bi mogao birati što želi – premijer vlade, predsjednik države… nema tih izbora koje ne bi mogao dobiti.

Kakav Josipović, Milanović, Kosorica, Pusićka? Kakav Šeks, Bebić, Hebrang? Gotovina bi ih sve pomeo kao male bezvezne patuljke, kao sitne miševe, iz rupa izašle. Hrvatski politički kompas bi se dijametralno preokrenuo. Sve “velike” stranke bi se morale preustrojiti, neke bi se raspale, neke čak nestale. Stipe Mesić i njegova licemjerna srboljubna družina izvana financiranih “boraca za ljudska prava” bi završili osramoćeni, ismijani, pa i pred sudovima, nedvojbeno. Veleizdajnička rasprodaja hrvatskih banaka, tvornica i medija strancima nakon 2000. godine bila bi revidirana… i još mnogo, mnogo toga.

To Haag ne može i ne smije dopustiti.

Previše je u igri, previše je uloženo novca, sredstava, vremena. Previše je neljudi uzelo mito, ostvarilo korist i položaj, progutalo svoje ja i svilo kralješnicu, prodalo svoja uvjerenja i obraz za statuse i povlastice… zato će naši generali Ante Gotovina i Mladen Markač, hrvatski novovjeki Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, ostati u haaškoj apsani.

Mnogo godina. Otprilike, dok ne budu stari i više nikom od ovdašnje ljigave sitnozube stoke ne budu predstavljali značajniju opasnost. To je plan, kao što je svojedobno bio i “Plan Z4″, ali nažalost, više nema živog Franje Tuđmana da ga spriječi.

Zato danas, prvi puta u 16 godina, neću čestitati Dan pobjede. Sve dok su naši najbolji ljudi u kriptočetničkom zatvoru, izdani, prodani, slavlje je sama gorčina.

Ali ću vas podsjetiti – mi smo još uvijek ovdje. Mi, koji smo potukli četnike i srušili Veliku Srbiju 1995. godine, u danima pobjede, ponosa i slave. Nikamo nismo otišli. “Navik on živi, ki zgine pošteno”, rečeno je. Zato šutimo, stišćemo zube, trpimo i čekamo.

Čekamo zapovijed.

Dodatak (07. 09. 2011):

Ispostavlja se da problem nije bio samo Mesić, nego i cijela tadašnja Sanaderova vlada. Bukvalno i doslovno, prodali su Gotovinu za zatvaranje “Poglavlja 23″ u pregovorima s Europskom unijom – bezobzirno su manipulirali činjenicama da se umile i dodvore Brammertzu, bez obzira na posljedice za generale. Komentar? Samo ona Matoševa: “Vidje Hrvatska svakoga čuda, al’ ne nađe štrika za toliko Juda.”

[Rasprava]

Miloševićeva “Politika”? Stojanovićev “Srbobran”? Ma kakvi: “Jutarnji list”

Da su četnici, Jugoslaveni i ini velikosrbi u posljednjih desetak godina tzv. “detuđmanizacije” preuzeli – pokupovali – hrvatske medije, notorna je stvar o kojoj već živkaju i vrapci na granama. Na dvadesetogodišnjicu hrvatske neovisnosti, samo su državni HRT i “Vjesnik” još uvijek u domaćem vlasništvu, a bukvalno sve ostalo je u tuđim, sada otvoreno neprijateljskim rukama. A što te tuđe “ruke” rade, kako i o čemu pišu i govore, vidi se u dva najnovija primjera:

UZNEMIRUJUĆE FOTOGRAFIJE Evo zašto Merčep mora biti u zatvoru Autor: Davor Butković

Tekst je nekrofilski krvoločno ilustriran “fotografijama tijela dvanaestogodišnje Aleksandre Zec, koju su u studenom 1991. godine na Sljemenu ustrijelili pripadnici Merčepovih eskadrona smrti”. Butkoviću je jamačno vrlo dobro poznato da su četnici, koji ga plaćaju za objavljivanje ovakvih stvari, u agresiji na Hrvatsku poubijali preko 300 (slovima: tri stotine) maloljetne hrvatske djece. Konkretno, izviješće Ureda za žrtve rata Vlade RH iz 1995. godine navodi 254 poginule, 51 nestale i 969 u ratu ranjene djece, dakle ukupno 305 mrtve. Evo, recimo, samo u Slavonskom Brodu 24 (slovima: dvadeset četvoro) mrtvih djevojčica i dječaka. (Kasniji podaci Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata navode čak 402 poginule djece, ali taj popis mi nije dostupan, pa se zadržavam na prvom podatku.)

Butkoviću je jamačno vrlo dobro poznato da svaka od tih preko 300 tragedija ne-srpske djece pojedinačno nije ništa manje ni strahotna, ni žalobna, ni išta manje vrijedna, od tragedije male Aleksandre Zec.

Butkoviću je jamačno vrlo dobro poznato da su sva ta pobijena ne-srpska djeca imala svoja imena i prezimena, svoje roditelje, svoju braću i sestre, svoje male prijatelje. Znate li vi, moja štovana i ostala gospodo, tko su ti ljudi?

Naravno, ne znate. Znate li im barem jedno jedino ime? Ne znate. Znate li gdje i kako su ubijeni? Nemate pojma. Znate li je li njihovim preživjelim rođacima neka država, recimo Republika Srbija koja ih je potukla, isplatila kakvu odštetu za zlo koje im je naneseno? Jest malo morgen, kako bi to rekao pokojni srpski vožd. Je li možda kakva “građanska udruga” neku prigodnu nagradu za doprinos u “borbi za ljudska prava i slobode”, ili štogod slično, nazvala njihovim imenom?

Vidi-vidi, nije. Kako je to moguće?

Pa, vrlo jednostavno: zato što tih preko 300 pobijene djece nisu bili Srbi, nego Hrvati. Ili neki drugi ne-Srbi, svejedno, a takvi su našim butkovićima – manje vrijedni.

Manje bitni. Manje žrtve. Manje ljudi.

Za ono što butkovići već godinama u Hrvatskoj rade, za propagandnu sliku rata kakvu se ovakvim krvožednim eskapadama iz petnih žila upiru stvoriti, žrtve ne-Srbi ne mogu im poslužiti. Njihovim se leševima ne može ovako unosno trgovati, kamoli da bi se na njihovim kostima mogla osnovati kakva fina “građanska udruga”, izvući novac od države i stranih donatora, silovati medijska pozornost i prodavati “novine” na hrpetine primjeraka.

Kužite? Jebeš ne-Srbe žrtve ratnih i inih zločina. Ionako ih je prepun kurac i daleko ih je bolje prešutjeti, kao da ih nije ni bilo. Kad bi butkovići o njima pisali tako često, zapravo svakodnevno, i na ovako podao, ljigav, tendenciozan i maliciozan način kako to čine kad je riječ o malobrojnim srpskim žrtvama, kako bi to izgledalo?

‘Ajde, zamislite si.

Zamislite da se post mortem slike tih preko 300 male u ratu pobijene ne-srpske djece, načinjenje prilikom očevida ili obdukcija, ovako objavljuju?

Recimo, jednom tjedno. Slike mrtve ne-srpske djece, strijeljane, poklane, raskomadane granatama, na naslovnicama dnevnih novina. Uz prigodne “edukativne” “novinarske” tekstove “suočavanja s istinom” – kako su ih zatukli Butkovićevi gazde Srbi, četnici, pobunjeni domaći Srbi, naše dojučerašnje “komšije” Srbi, i to samo zato što su djeca bila Hrvati i ini ne-Srbi? Naši domaći Srbi četnici koljači, potpomognuti četnicima koljačima iz Srbije i JNA, koji su u Domovinskom ratu, na kraju XX. stoljeća, učinili sve moguće da hrvatske države i naroda ne bude, pa nisu prezali ni malu djecu masovno klati i ubijati?

Zamislite si to.

Zamislite atmosferu, reakcije, posljedice. Zamislite kakav bi nakon toga bio odnos hrvatske javnosti, običnog hrvatskog čovjeka s ulice, prema Srbima? Bilo našim domaćim, bilo onim iz Srbije?

A dok si zamišljate takvu nevjerojatnu, neljudsku ratnohuškačku rabotu, nezabilježenu igdje prije u civliziranom svijetu, pročitajte i drugi svježi primjer neprijateljske djelatnosti u svom omiljenom “Jutarnjem Srbobranu”:

Umro Đuro Brodarac: Naša mini Srebrenica je njegovo djelo. Piše DENIS KULJIŠ

Opširniji komentar nepotreban. Jednako kao njegov kolega, Šešeljev advokat Bešker prije dva mjeseca, Dodikov potrčko i guzoliz Kuljiš bukvalno i doslovno prepisuje srpsku četničku ratnu propagandu iz 1990. godine. Sjećate se, onu o “ugroženoj srpskoj nevinoj nejačadi” koju “kolju ustaše”. A najveće li tragikomedije, Kuljiš se pokojnom Đuri Brodarcu ruga da je bio – pretio. Debeli pijanac, kandidat za infarkt. Mila majko, zadrigli krmak očito si je doma sva zrcala porazbijao…

No, dobro. Pitanje je: zašto?

Više je razloga. Osnovni je, naravno, novac. Krivotvoritelji interviewa s “dragim Ivom” i masni Dodikovi kućni ljubimci prodaju svoje široko razrađene jugoslavenske guzice za eure ili funte. Čak i za kune, ne nužno tim redom.

Drugo, otkad je propao prvi otvoreno pro-četnički list u Hrvatskoj, od milja zvan “Fekal Trabunje”, (danas, nikog ne iznenađuje, “Srpske Novosti”), a njegovi agen… pardon, novinari se rasuli po medijima u majčici Srbiji i bratskim EPH izdanjima, ovi jutarnji srbobranski butkovići i kuljiši, inače tzv. mainstream novinari (čitaj: mafijaška piskarala koja mlate najviše love za naručene bljuvotine), osjećaju profesionalnu potrebu da se s bivšim Fekalovcima natječu – tko je veći i otvoreniji četnik.

Što bi jedan Bora Dežulović ili Marinko Čulić bili radikalniji frajeri i kočili se okolo s većim šubarama i sjajnijim kokardama od njih?

Osim toga, nakon dva predsjednička mandata haaškog pokajnika Mesića, glupi i naivni Hrvati izabrali su beskičmenjaka, lutku na koncu, “uglađenu” marionetu Josipovića. S kojim se Srbi zabavljaju kao s dječjom igračkom – malo ga vrijeđaju, malo mu se izruguju, a on ni da pisne. Pobogu, pa glavni savjetnik mu je Srbin, tip koji javno civili i plače za Srboslavijom. Urnebes, bre. E, kad je tako, jutarnji četnički strvinari na mrtvoj djeci osjećaju da uskoro mora doći vrijeme za neko novo miješanje karata na brdovitom Balkanu.

Što ste ono rekli? “Izjednačavanje krivnje za rat”?

Ma kakvi, prošlo svršeno vrijeme. Krivnja za rat više nije “jednaka”, krivnja je sada na hrvatskoj strani. Za “Fekal”, pardon “Srpske Novosti”, za “Jutarnji Srbobran” i ine, Hrvatska je započela rat. Mi smo krivi – zato što smo proglasili neovisnost, oduprli se četničkom napadu i srušili Veliku Srbiju, pardon, Jugoslaviju.

Razumjete li? Nije rat počeo Milošević, nego Tuđman. Nisu zaratili Srbi četnici, nego smo mi, a Milošević je samo branio svoju prečansku “ugroženu srpsku nejačad”. Milošević je, kažu nam jutarnji srbobrani Fekalovci, butkovići i kuljiši, bio u pravu.

Zato odbaciše privremene “lijepe kape Titovke” od papira i naheriše stare udobne šubare od dječje kože, s kokardama, i u sav glas:

“Slobodane, pošalji salate, biće mesa, klaćemo Hrvate…”

(Post je objavljen na Pollitika.com 18. 07. 2011, ali ga je tamošnja pročetnička publika obrisala.)

“Šuvare ustašo!”

Tzv. Samostalni srpski tjednik Novosti, nekad zvan Feral Tribune, objavio je još jedan zanimljiv članak “Interview s krumpirom”, u kojem opet žestoko grize blentavu ručicu koja ga hrani.

Okej. Na stranu što se frustrirani novinari oduvijek vole igrati pravnika i sudaca, na stranu što je Sanaderov/Ježićev Novi list, jednako kao i većina izdanja Pavićevog EPH, od te “kupovine” i uopće od Sanaderove vladavine, još gore hrvatofoban negoli ikada prije (uglavnom zato što su ex-Fekalovci redom prešli u tzv. mainstream medije i sad ih, onako kao agent Smith iz “Matrixa”, sve pokušavaju pretvoriti u sebe, u svoj tragikomično degenerični i anakroni jugoslavenski filosrpski “računalni program”) – ali po mom skromnom mišljenju, Ježićevih dvjesto tisuća su obična kap u moru od oko dvadeset pet milijuna kuna, koliko je koštala Josipovićeva kampanja. Zato bih rekao da ovaj Ivančićev tekst ima posve drugi povod, zapravo dva.

Prvi, Medvednica.

Ove godine na Dan… hm, nečeg, po prvi put nakon Mesićevih 10 olovnih godina bijednog jugoslavenskog deja vu mraka, kompletni državni vrh otišao je na “Tuđmanov” Oltar domovine na Medvednici i položio vijence.

Fekalovci to jednostavno ne mogu otrpjeti. Za agent-Smithovske vampire, to je kao da ste ih polili svetom vodicom, ili kao da ste im doveli “ustašu” Nea da ih sve redom išamara i išuta nogom u guzicu :-)

Drugi, Josipovićev interview za Večernje novosti.

Neću analizirati, nema potrebe. Uza sve svoje nevjerojatno naivne iluzije i odavno viđene i u povijesnoj ropotarnici isprobane političke zablude, Josipović između redaka ipak kaže ono što je jasno svima – da je haaška presuda hrvatskim generalima obična sramotna nakarada koja ni s pravom, ni s činjenicama, ni s elementarnim zdravim razumom, nema baš nikakve sveze.

Još jedna debela crvena (s crveno-bijelom šahovnicom) krpa pred fekalnim očima. Sjećate se što je Mesić napisao u Novom listu nakon reakcija državnog vrha na presudu? Citiram: “…Izjavljivati na političkoj razini kako je presuda neprihvatljiva za Hrvatsku, govoriti o tome kako je Hrvatska bila na optuženičkoj klupi, to nije samo neozbiljno, to je politički opasno…” Na isti način, upravo orgazmično ushićen haaškom eskapadom, kopitnuo se još jedan ex-Fekalovac, Marinko Čulić.

Kužite?

Njihova intencija nikada nije bila pronaći i kazniti krivce za hrvatske ratne zločine. Jebe se njima živo za “nevine žrtve” i slične žvake. Oni su htjeli i hoće dokazati da Hrvatska nije vodila obrambeni rat za nezavisnost, nego da protjera Srbe.

Od Borisa Budena u Arkzinu 1996. preko nekih sudionika “trećejanuarske revolucije” 2000, pa sve do izjava Save Štrbca nakon presude generalima, sve je to jedna ista priča – ona koju su nam ispričali Memorandum SANU i Slobo Milošević.

Pakiranje je, istina, drugačije, zapravo mijenja se po potrebi, ovisno o okolnostima i povijesnom trenutku. Namjesto kokarde s dvoglavom kokoši, tu je crvena zvijezda petokraka, namjesto tenkova i aviona, tu je “borba za ljudska prava”, namjesto “Slobodane pošalji salate…”, sad nam na debilno rvacko uvce pjevuši “jugoslavenski” Big Brother, ali sadržaj je u osnovi ostao jednak. Vuk Karadžić, Nikola Stojanović, Draža Mihailović, Aleksandar Ranković… Boris Tadić. Jučer, danas, sutra.

Oduvijek.

Tuđmanu za života nisu mogli ništa. Preživio je sva jugopljugo sranja još od 1967. kad je javno rekao “ne bu išlo” fekalnoj jasenovačkoj “700.000″ mitomaniji. Dvadeset godina su ga vucarali po zatvorima i kućnim pritvorima. Unatoč silnom medijskom navijanju za SKH-SDP, pa i Koaliciju nečeg, pregazio ih je sve i dobio prve slobodne izbore. Kad su došli balvani i rat, nisu ga uspjeli navesti da se goloruk frontalno sukobi s JNA i završi kao Kurdistan. Nisu uspjeli ni s pučem 1994. u Saboru. Popušili su i s “Planom Z4″, jer krvožedni britanski kućni ljubimci nisu htjeli glodati kost države u državi. Ali najgore od svega, Tuđman ih je na kraju opet sve pomeo, u Oluji, u manje od tjedan dana.

Pravi krivousti Neo, a? :-)

E, zato ga je trebalo osuditi i mrtvog. Na ovom svijetu ili onom, pomoću “Braveheart” svjedoka-pokajnika na mjestu predsjednika države, 44 žrtve ratnih zločina u najvećoj vojnoj akciji u Europi od II. svj. rata naovamo, 65 granata na 4 grada koje nit’ su koga ubile, nit’ su bilo što civilno srušile, i cirkusantsko-mađioničarske “neizravne namjere za zločinački poduhvat”.

A kad je to napokon učinjeno, nakon što se kompletni politički i obavještajni stroj Njezine omnipotentne otočke Ekscelencije toliko uznojio i uspuhao da slomi i zgazi neposlušni duh tamo nekog izmišljenog nazovi-naroda veličine jednog osrednjeg grada, vot d fak dej kikd ar es u nogometu, gad demnid, tko je sad taj neki Josipović da to ne prihvaća?

Moolim, štaa? Zar mu nismo stavili tamo tog nekog Dejana nekako, da mu suflira i objasni šta treba reć’ i mislit’, bre? I koji dik radi taj madrfakn Desić? Šta? Dobro, Mesić, onaj što smo mu sve redom njuzpejprz i televižnz pokupovali i ljude namestili gde treba, bre? Džizs Krajst, pa šta je ovo, jebemu sunce kalajisano!? :-)

Dakle, pripazi se, Josipoviću. Nastaviš li tako, dogodit će ti se isto što i Šuvaru 1989. Ne vjeruješ mi? Pa kriptočetničke spodobe po forumima već te zovu luburićevcem i nacistom.

Mislim, ono, iskreno, baš me briga. Ali nemoj poslije reć’ da te nisam upozorio :-)

P.S: U tijeku je slična medijska hajka na ministra Karamarka.

Reći ću jednako kao i za Josipovića: baš me briga. Karamarko je Mesićev kadar, jedan od glavnih bivših “detuđmanizatora”. Upravo je nevjerojatno zabavno gledati kako ga sad “principijelni istraživački novinari” Latin, Stanković itd. deru i gule, kako mu vade mast i razvlače mu prljavo rublje tek nakon što je počeo iskopavati kosti poslijeratnih partizanskih nestašluka – tek nakon što je “okrenuo ćurak”, počeo odlaziti na Bleiburg i pozivati se na Tuđmana.

Prije toga je, naravno, bio prava Mesićeva jugoslavenska poštenjačina.

Prijateljska šamarčina na Dan… hm, nečeg

Sretan vam Dan… hm, nečeg. Otkako je Lex Škrabalo 2001. godine učinkovito anestezirao i zatupio noviju simboličku hrvatsku povijest, od jednog Dana državnosti dobili smo ih nekoliko. Nekakvih. Koje slavimo, ali nismo baš sigurni o čemu se radi.

Sjećamo se samo da su uvoditelji današnjeg Dana… hm, nečeg, baš na taj isti dan 1991. godine hrpimice napustili Sabor. Tko zna zašto. Valjda se s… hm, nečim, nisu slagali.

Današnji Dan… hm, nečeg, slavi i predsjednik Josipović. On se vjerojatno dobro sjeća o čemu se radilo davne 1991, pa je bio toliko slavljenički raspoložen da je na tulum pozvao i svog prijatelja, srpskog predsjednika Borisa Tadića. Ali, to se nije baš svima svidjelo. Kažu, nije red na Dan… hm, nečeg, zvati šefa države koja je učinila baš sve moguće da tog… hm, nečeg, ne bude.

Josipovića je podržala i gospođa Pusić. Da, ona što tijekom tog nekog rata za to nešto što se, valjda, danas slavi, nije bila ovdje. Nego se vratila kasnije. Da nam objasni što smo i kako trebali raditi u ratu, i potrpa nas u zatvore. Domaći mediji uvijek pišu da je strašno pametna. Slažem se – samo bi zadnji bedak ostao u Hrvatskoj 1991.

Dakle, mi izmanipulirani bedaci, ratni zločinci koji cijeli taj neki dogovoreni rat pojma nismo imali što se događalo, nismo se složili s Tadićevim dolaskom na proslavu za današnji Dan… hm, nečeg, ali Josipović i Pusićka su ga ipak pozvali. Jer da će nam cmok-cmok-cmok s Tadićem pomoći u okretanju budućnosti, pomirbi i razvijanju bratstva i jedinstva svih naših bratskih naroda i narodnosti, ili tako nekako. ‘Ajde-de. Iz istražnog zatvora nije se baš lako protiviti tolikom slavljeničkom raspoloženju.

Kad ono, hladan tuš.

Prijatelj Boris Tadić neće doći! Odbio Josipovićev prijateljski poziv. Namjesto na Dan… hm nečeg, doći će dan kasnije, u Jadovno kod Gospića, gdje su ustaše u II. svj. ratu imale konclogor. U kojem je, naravno, pobijeno nekih 300 do 400 miliona Srba, bre. Izgleda da Josipovićev prijatelj Tadić nije baš dobro slušao dok su prijateljski divanili o okretanju budućnosti.

No, Tadićev prijateljski potez mnogi su ocijenili izrazito negativno: “Teška provokacija: Tadić ne dolazi u Zagreb nego u Jadovno”, “Tadić ponizio prijatelja Ivu i odbio doći na 20 godina neovisnosti Hrvatske”, “Tadićeva provokacija za 20. obljetnicu neovisnosti RH”, “Njemački mediji: Hvati, srpski predsjednik Boris Tadić vas otvoreno provocira”…

Tja. Svi se tu nešto uskokodakali, samo naš hrabri predsjednik Josipović ni da pisne. Prijateljsku pljusku, ili bolje rečeno burazersku šamarčinu svog prijatelja Tadića istrpio je stoički, kao i uvijek.

Zašto ne bi? Okrenut je budućnosti, zar ne? Zato jednako nije ni zucnuo kad mu je Tadić prijateljski uvalio veliko ništa od opljačkane dokumentacije iz vukovarske bolnice, kad mu je pod “vraćanje otetog hrvatskog kulturnog blaga” donio nekakvu pravoslavnu ikonu i kad mu je prijateljski poklanjao knjige raznih autora, redom velikosrba i inih osvjedočenih hrvatskih prijatelja.

Tako se i pristoji predsjedniku države koja slavi Dan… hm, nečeg.

[Rasprava]

‘Ko to kaže, ‘ko to laže…

…da je bivši predsjednik države Stjepan Mesić veleizdajnik? Evo, ja tvrdim da nije. On je samo čovjek koji već godinama predano, vrijedno i marljivo radi baš sve što je zamislivo i moguće za svoje osobne, a protiv hrvatskih državnih i narodnih interesa.

Bit ću ovdje slobodan podsjetiti samo na neke sitnice.

Stjepan Mesić je 1994. godine pokušao izvršiti puč u Saboru i ukloniti predsjednika Tuđmana. Sjećate se? Bilo je to usred rata i okupacije, u vrijeme kad je jedna od njegovih budućih stranaka HNS tvrdila da “krajinu ne možemo vojno pobijediti”, da ćemo imati “100.000 mrtvih” ako pokušamo i da će Tuđmanu započeti tunel Sv. Rok služiti samo “da u njemu sadi gljive”.

Na sreću, Mesiću nije uspjelo i politički je marginaliziran. Kasnije je sve to skupa predstavio i prodao kao “neslaganje s Tuđmanovom politikom prema Bosni” – iako je HDZ napustio tek gotovo 6 mjeseci nakon prestanka rata s muslimanima. Dok je taj rat bjesnio i trajao, nije mu bilo na kraj pameti izaći iz stranke koja je “izvršila agresiju na Bosnu”.

Potom je 1997. godine, iako bivši visoki državni dužnosnik, predsjednik vlade i Sabora, na svoju ruku otišao u Haag i tajno svjedočio protiv Tihomira Blaškića, što je čovjeka umalo stajalo 45 godina zatvora. Istovremeno je krajnje maliciozno svjedočio i protiv ratne politike svoje vlastite države i naroda, posljedice čega još nisu baš sve došle na red – tek se očekuje haaška presuda generalu Slobodanu Praljku, Prliću i drugima. Za koju danas svi unaprijed znamo kakva će biti.

Na predsjedničkim izborima 2000. godine, Stjepan Mesić se na misteriozan način od “crkvenog miša” s 5% podrške birača u prvome krugu pretvorio u superbogatog kralja medijskog reklamiranja u drugom i, na kraju, u pobjednika. Dva je mandata potrošio na isprazna lupetanja, pričanje birtaških viceva i obećanja da će nam jednog lijepog dana otkriti tko ga je i kako financirao. Obećanje, ludom radovanje.

Potom je potezom pera preko noći umirovio i uklonio sedam od 12 hrvatskih generala najzaslužnijih za pobjedu u Domovinskom ratu, povodom benignog pisma u kojem oni izražavaju zabrinutost zbog sramotnog medijskog progona i pogroma hrvatskih branitelja i hrvatske borbe za neovisnost. Time je strahovito oslabio i praktično obezglavio Hrvatsku vojsku, ali je to predstavio i prodao kao “borbu protiv pokušaja puča”. Kojeg, naravno, nigdje nije bilo.

Nakon toga, opet na svoju ruku, nasuprot Ustavnom zakonu o suradnji s Haaškim sudom i svojoj ustavnoj ulozi predsjednika države, bez znanja hrvatske vlade, širom je otvorio tajni  predsjednički arhiv istražiteljima tužiteljstva haaškog suda, a i britanskim tračerskim novinarima.

Izravno je prekršio ustavni zakon, dakle i sam Ustav, što je bio i ostao osnovni ustavni razlog za postupak opoziva predsjednika. To su znali svi, o tome se govorilo i pisalo, ali učinio nije nitko ništa.

Preko godinu dana haaški žbiri vršljali su na Pantovčaku po hrvatskim državnim i vojnim tajnama, sve dok nisu uspjeli sklepati famoznu frankensteinovsku nakaradu koju je 2001. godine Carla Del Ponte predstavila kao “optužnicu” generalu Gotovini. U njoj je, između ostalog, otkrila i objasnila Mili Martiću, Mili Babiću i desecima tisuća izbjeglih “krajinskih” Srba, da pred Olujom nisu svojevoljno otišli u majčicu Srbiju, jer nisu htjeli živjeti u “ustaškoj državi”, nego da su – protjerani.

Ljudi se iznenadili. Ono, e, a mi sve ove godine mislili… al’ dobro, ‘ajde-de, kad Stipe i Carla kažu. ‘Ko nas bre zavadi, da mu jebem i oca i majku.

Iste te 2001. godine Savo Štrbac, šef mutantnog kopileta iz nekrofilne romanse srpskog SDB-a i kraljevskog MI6, nazvanog “Veritas”, inače glavnog izvora informacija za nešto što se ovdje naziva HHO, do u riječ je točno predvidio kakva će “presuda” po toj Carlinoj “optužnici” biti donesena. Međutim, tupo i glupo hrvatsko duboko grlo pušilo je “detuđmanizaciju” do jaja, gut-slurp, a sve ostalo je bilo samo pitanje vremena.

I naravno, Mesićeva privatna osveta, priprema i sapunanje haaške daske Tuđmanu, Šušku i ostalima, za koju je utržio pokajnički oprost od haaškog progona, proljetos godine gospodnje 2011. ubrala je prvi od svojih povijesnih plodova zla – “presudu” na 24 godine zatvora generalu Gotovini i 18 godina Markaču.

Znajući unaprijed što će se dogoditi i kako će narod reagirati, Mesić je dao petama vjetra čak do dalekog Kitaja. Vratio se pod okriljem mraka, tajno i nenajavljeno.

Nakon objave tragikomedije od “obrazloženja” “presude” u kojem haaški “suci” poput cikruskih akrobata na ekvibrilističkom trapezu fantazmagoričnog međunarodnog “prava” iz kakve epizode Zone Sumraka, pokojnom Tuđmanu i kompletnom tadašnjem hrvatskom državnom i vojnom vrhu pripisuju “neizravnu namjeru” za “zajednički zločinački poduhvat”, opravdavajući to s bezbrojne 44 žrtve ratnih zločina i razornih 65 granata palih na 4 grada, koje nit’ su koga ubile, nit’ su bilo što civilno pogodile, uslijedila je poznata Mesićeva izjava.

“Svatko tko je iole pozornije pratio suđenje”, objasnio nam je bivši predsjednik države, “mogao je i morao očekivati” takav ishod. O, pa naravno da jest – a osobito oni koji su “optužnicu” i “presudu” osobno godinama pripremali i pisali. Što u Haagu, što na Pantovčaku.

Okej. Sad si vi mislite, otprilike, da, da, ali sve to je već prilično dobro poznato. Već i vrapci na granama živkaju. Kog’ se vraga ponavljaš?

Pa zato, moja štovana i ostala gospodo, što popis Mesićevih protuhrvatskih (ne)djela još uvijek nije zaključen.

Dosad navedenom naš vječni bivši predsjednik, koji btw na troškove svoga ureda godišnje spiska siću od oko 800.000,00 kn poreznih obveznika naroda i države koju toliko patološki mrzi, dana 04. lipnja 2011. godine u interviewu za talijanski list “L’Eco di Bergamo” dodao je slijedeće:

“Zemlje Balkana trebale bi ući u Europu sve zajedno. Samo tako mogli bismo se stvarno međusobno pomiriti.”

Da, dobro ste pročitali. Usred našeg silnog truda, muke i batrganja da se konačno noktima i zubima iskopamo iz balkanskog živog blata i kaljuže.

Ni tjedan dana prije negoli je Europska komisija konačno, unatoč svemu, objavila završetak pregovora, bivši predsjednik države više nije mogao izdržati nego nam je otkrio sve što mu na srčeku leži – da zapravo pleše i pocikuje u istom Žikinom kolu sa svim onim, domaćim i stranim, koji su željeli i žele što je više moguće otežati, usporiti i zakočiti, pa i zaustaviti, proces hrvatskog pridruživanja Europskoj uniji.

Eto vam crno na bijelo – Stjepan Mesić u toplom bratskom zagrljaju s Borisom Tadićem, Srbijom, izbjeglim “krajinskim” Srbima, buljukom domaćih “nevladinih udruga” od nedotupavih gay aktivista do aboliranih bivših “krajinskih” vojvoda, i patološkim mrziteljima katoličanstva iz male Velike Britanije i pedofilno-antimuslimanske Ho(mo)landije. Koje društvo. ‘Ko vas bre zavadi…

Niti jedna od ostalih “zapadnobalkanskih” zemalja nije ni blizu zaključenja pregovora o pridruživanju s EU. Neke od njih, poput Srbije, još uvijek imaju problema s određivanjem državnog teritorija, ili poput Bosne i Hercegovine, čak i s definiranjem elementarnih razloga za vlastito postojanje. Dakle, ostvarenje ovakve jedne upravo nevjerojatne, bijedne i sramotne Mesićeve političke želje i težnje hrvatsku državu koštalo bi novih godina i godina, možda čak i desetljeća čekanja Godota – besmislenog i beskrajnog tavorenja i upravo neizmjernog gubitka vremena, novaca i živaca u pljesnivom i ustajalom europskom predvorju.

To, zapravo, ne bi bila odgoda, nego praktično zaustavljanje na neodređeno vrijeme. Ostanak na Balkanu, u “Jugosferi”, u Žikinom kolu.

Mi Mesiću tepamo da je bivši predsjednik i plaćamo mu ured. A on se više ne srami ni javno i otvoreno raditi protiv nas.

Mila majko, dva mandata predsjednik države koju mrziš. Koja mračna, morbidna psihopatologija… al’ znate što? Imam blagi osjećaj da smo mi ostali svi skupa još gori. Beskičmenjačka submisivnost? Slugansko dupelištvo? Kretenoidni mazohizam?

Ma kakvi. Sve sami eufemizmi.

(Post je objavljen na Pollitika.com 20. 06. 2011, ali su ga lokalni Mesićevi dupelisci odmah obrisali. Ljudi, pobogu… točno, ispali ste zadnji kreteni glasujući za tog čovjeka, ali poricanjem si nećete pomoći.)

Dodatak I. (23. 06. 2011): 

Mesić je još jednom pokazao svoje pravo lice u nedavnom interviewu za njemačku agenciju DPA.

Radi se o novoj provali upravo bezgranične zavisti, zadnjeg političkog i ljudskog primitivizma i infantilnog bezobrazluka. Mesić je očito svjestan da je u hrvatsku povijest ušao kao nitko i ništa – kao sitni pijun, lutka na koncu, zastupnik tuđih i osobnih političkih i materijalnih interesa koji je hrvatskoj državi učinio golemu štetu. Zato kao kakvo razmaženo i nedoraslo derište, pljuvanjem i ponižavanjem pokojnog predsjednika Tuđmana pokušava sebe i svoju ulogu prikazati boljim, većim i važnijim.

I kao i uvijek, uzdajući se u poslovično kratko hrvatsko pamćenje, ne srami se ni otvoreno izmišljati i lagati. Kao prvo, prijedlog za pretvaranje SFR Jugoslavije u konfederaciju neovisnih država uopće nije bio njegov, nego Kučanov i Tuđmanov. Milošević ga je odbio, jer nije htio ravnopravnost, nego Veliku Srbiju, a u to vrijeme, Mesić je pričao filoustaške pričice, radi kojih se kasnije opravdavao i posipao pepelom.

Kao drugo, nikad i ničim nije dokazano da je ideja o “200 bogatih obitelji” uopće postojala, a još manje da je Tuđman s njom, i uopće s načinom pretvorbe i privatizacije gospodarstva, kao povjesničar i političar, ali nipošto ne i ekonomist, imao mnogo sveze. Upravo nasuprot, prva velika hrvatska privatizacijska afera “Našička cementara”, nikad razjašnjena, veže se baš uz – Stjepana Mesića. Rugala se sova sjenici…

Osim toga, nakon Mesićevog i oporbenog osvajanja apsolutne vlasti 2000. godine, obitelj Tuđman više je puta javno tražila da im se imovina podvrgne reviziji i da se konačno objavi popis tih famoznih “200 bogatih obitelji”. Ali što je Mesić po tome pitanju učinio u četiri godine ničim sputane vladavine? Baš ništa. Ni tada, ni kasnije.

Pobogu, pa i danas vlada korumpiranim “neovisnim” hrvatskim medijima – utoliko da mu, primjerice, glatko opraštaju i zatvaraju oči nad činjenicom da “siromah” kupuje novu kuću za preko 1.500.000,00 kn u kešu mutnog porijekla – ali mi, eto, i dalje nemamo pojma tko su tih “200 bogatih obitelji” o kojima drobi i žvaće već debelo preko 10 godina. Zašto ih već jednom ne imenuje?

Izvucite sami svoje zaključke.

Kao treće, vjerojatno je točno da bi i bez Tuđmana Hrvatska danas bila neovisna država. Međutim, kakva? Pa, onakva kakva je bila predviđena od Mesićevih gospodara Britanaca – nešto kao Bosna i Hercegovina danas, bijedni, polumrtvi međunarodni protektorat sa srpskom državom u državi, “Republikom Srpskom Krajinom” kao legaliziranom nagradom za ratna osvajanja, genocid i etničko čišćenje ne-srba. Država-leš sa stranim gubernatorom i upraviteljima, truli, raspadnuti zombi kojeg na teturavom “životu” održava samo crna magija inozemne političke moći, bez ikakve perspektive i budućnosti.

To bi bila prava Mesićeva Hrvatska. I kao i jučer u Jugoslaviji, kao i danas u Bosni, Hrvati bi u njoj bili građani drugog reda – apriorni sumnjivci bez prava glasa, “ustaše” koje su se usudile pomisliti da bi mogle imati svoj kuturni i narodni identitet i vlastitu neovisnu državu.

Što mislite, zašto Britanci Tuđmana toliko mrze da su ga u Haagu, kao nikad nikog prije u kompletnoj modernoj civliziranoj povijesti, morali osuditi i mrtvog? Pa zato što, za razliku od Mesića i većine inih “hrvatskih” političara, nije bio baš ničiji igrač – nije bio ničiji sluga, ničiji mali od kužine, ničija marioneta. Vodio je svoju samostalnu, neovisnu hrvatsku državnu politiku.

Griješio je, točno, ali to su bile njegove, naše, hrvatske pogrješke, a ne tuđa volja, želja i naredba. I unatoč svemu, Tuđman je pobijedio – i Mesića i njegove pučiste 1994, i Srbe i njihove gazde i zaštitnike Britance 1995.

Pobjeda, Hrvati. Sjećate li se uopće više što je to?

Da je kojom srećom Tuđman ostao živ, ne bi bilo ni Gotovine, Markača i Čermaka u Haagu, ni sramotnih presuda kojima se smije svjetska juristička javnost, ni 50 milijardi eura državnih dugova, ni nekažnjenog već uobičajeno svakodnevnog pljuvanja, ucjenjivanja i ponižavanja hrvatskog naroda i države bez odgovarajuće reakcije i posljedica.

Upamtite to.

Mačak je krepao, miševi nam kolo vode. “Bilo tko je mogao biti prvi predsjednik”, cijuče i pišti Mesić za DPA, a zapravo želi reći: “To sam trebao biti ja!” Samo što se ne rasplače od silnog nemoćnog bijesa, zavisti i ljubomore.

Dodatak II. (02. 09. 2011):

Gadafi financirao Mesićevu izbornu kampanju. Komentar nepotreban.

Dodatak III. (12. 09. 2011):

Haaški pokajnik opet jaše: i Tuđman mu je odgovoran za rat, skupa s Miloševićem (Večernji, Jutarnji). Doduše, ne objašnjava kako to Tuđman može biti “kriv za rat” pokraj Miloševića koji je srpska politička zvijezda postao još 24. travnja 1987. godine, sa svojim: “Niko ne sme da vas bije!”, u koje vrijeme je Tuđman praktično još bio u kućnom pritvoru.

Velikosrpski ratni pohod Milošević je najavio 28. lipnja 1989. godine, govorom na Gazimestanu, famoznim “oružanim bitkama koje nisu isključene”, kada je u SR Hrvatskoj na vlasti još uvijek bio – pokojni Stipe Šuvar, ali to domaće četnike uopće nije smetalo da krenu urlati: “Ovo je Srbija!” u Kninu i Benkovcu. Za Tuđmana tada ne da nitko nije ni znao, nego još uopće nije bilo sigurno hoće li biti slobodnih višestranačkih izbora, ili neće. Naposlijetku, hrvatski sukob s muslimanima započeo je 1993. godine, a dokad je Milošević u Hrvatskoj i Bosni već pobio preko 100.000 ljudi i raselio milijune.

Ali nije ni to sve. U svom tragikomičnom konvertitskom baljezganju, Mesić sada čak tvrdi da nije imao baš ništa s rušenjem Jugoslavije:

“- Ja nisam bio nikakav faktor u nestajanju SFRJ. Niti sam je mogao održati, niti sam imao instrumente da je srušim. Svako ko je normalan zna da je to iluzorno i da sam ja bio beznačajan šraf u rušenju Jugoslavije…”

O, vidi ti čuda… a da mi je znati, onda, tko je autor tamo neke knjige “Kako smo srušili Jugoslaviju”, objavljene 1992. godine?  Drugo izdanje iz 1994. godine, istina, već ima malo izmijenjeni naslov: “Kako je srušena Jugoslavija”, ali u vlastoručnom potpisu je još uvijek tamo neki Stipe Mesić. Ovaj današnji za toga ondašnjeg, vjerojatno, nikada nije ni čuo.

Tja, što ćete. Starost, senilnost, izlapio čo’ek, pamćenje ga više ne služi baš najbolje… osobito ako mu spomenete Gadafija.

[Rasprava]

Nevjerojatna glupavost hrvatskih “katolika”

Nakon cijelog desetljeća ZGB Pride parada, mišljah da je tema odnosa prema homoseksualizmu u Hrvatskoj ad acta, apsolvirana prošlost. Koje li naivne zablude!

Da, da, znam. Cijela ova medijska frka i halabuka oko “homofobije” i gay prava zapravo je umjetno stvorena i inducirana. Radi se o ogranku stare, notorne i odavno teško bradate protuhrvatske kampanje s ciljem usporavanja ili čak onemogućavanja našeg pridruživanja Europskoj uniji. Sve je to jasno.

Kao što, primjerice, Feral Tribune nikad nije bio novina, nego koš za smeće otpadaka i otpadnika domaćih i stranih nejavnih službi, kao što se, primjerice, HHO nikad nije borio i ne bori za opća ljudska, nego prvenstveno za srpska prava, tako u zadnje vrijeme i razne domaće gay i ine udruge.

Iako su im toga prepuna usta, znali to ili ne, htjeli to ili ne, zapravo se ne bore za ljudska prava i slobode, nego po željama i programu svojih inozemnih financijera, poglavito Velike Britanije i Nizozemske, sudjeluju kao sitni pijuni i topovsko meso u prastarom sukobu za političku dominaciju nad Balkanom – u vječnom ratu protiv Rimokatoličke crkve i Vatikana.

Sve je to odavno poznato.

Upravo zbog toga, i ničeg drugog, među paradirajuće homoseksualce uvijek se guraju, guze i petljaju razni tomići, viskovići, pusići i drugi domaći jugotropno i filosrpski orijentirani politički redikuli. Upravo zbog toga, i ničeg drugog, srpska manjina se u stanovitim opskurnim državno financiranim novinama redovito predstavlja kao miroljubiva, slobodarska, lijeva i napredna, te osobito kao apsolutna žrtva rata – a sve kontra ograničene, nedotupave i nazadne hrvatske većine, redovito u ratu agresorske, krvoločne i zločinačke.

Sve to skupa, osobito nakon nedavne sramotne haaške farse i nevjerojatne presude generalima Gotovini i Markaču, kod većine “običnih” ljudi stvara strahovit negativan naboj, iritaciju i frustraciju. Znam, da. Točno. Upravo tako.

Ali ovdje se ipak moram javno upitati: pa što onda!?

Zar je to razlog za splitski zadnji primitivizam i silu!? :-(

Ljudi moji, pa Hrvatska je vidjela, prošla, prevladala i pobijedila neusporedivo gore stvari. U pet godina rata, iako smo mnogo puta zastranili, svo zlo koje smo učinili ipak je barem deset puta manje od zla i ludila onih koji su nas napali. Recimo, za razliku od drugih naroda u sličnim povijesnim situacijama, nije nam u Hrvatskoj palo na pamet Srbe trpati u logore, a kada smo ih konačno vojno pobijedili, učinili smo to tako da ih strada što je manje bilo moguće.

I kako su sada, odjednom, toliki “problem” postali nekolicina nesretnika koje su ili biologija ili osobni izbor učinili seksualno drugačijim!? :-(

Biti i ostati čovjek unatoč svemu, najteže je. U svakome od nas čuče jedan maleni gadni crni ili crveni vražićak i jedan vrijedni bijeli anđelčić koji cijelo vrijeme trči za ovim prvim i mete, skuplja i čisti njegov drek, svinjarije i pizdarije. Što anđelčić ima manje posla, to nam je lakše ujutro se pogledati u zrcalo.

I zato mi je sada i teško i žalosno što uopće moram podsjećati: sloboda govora i mirnog javnog okupljanja zajamčena je Ustavom. Nepovrjediva je, neotuđiva, nedjeljiva i neprikosnovena.

Da, pročitajte još jednom. Ne, nema “ali”. Nasilje poput onog subotnjeg splitskog baš se ničim ne može i ne smije opravdavati.

Može vam se bljuvati od svjetonazora, političkih stavova, morala i načina života domaćih homića, domaćih “novinara” i političara filosrba, njihovih podmuklih inozemnih tutora i inih što svakodnevno rigaju kilometre verbalne dijareje po tom našem idiotski račanovski i sanaderovski rasprodanom, orwellovski kontroliranom medijskom prostoru – ali ih nemate pravo ni tući, ni prijetiti im.

I meni od njih nekad dođe zlo, naravno, ali ću ipak uvijek i zauvijek braniti i njihovo i svačije pravo da slobodno i nesmetano javno govore i djeluju. Čak iako sam gotovo siguran da takvo pravo oni ni meni, ni drugima koji se s njima u čemu ne slažu, zajamčili ne bi.

Pa upravo baš zato. Čupavi tip odjeven u plahtu davno je rekao riječi kako se valja odnositi prema svojim neprijateljima. Sjećate se?

Ovo za vas kojima ustavna i zakonska načela možda nisu dovoljna. Jednostavnim googlanjem možete u par sekundi pronaći ne samo to, nego i da upravo Katekizam Rimokatoličke crkve, iako homoseksualizam ne odobrava, jasno, izravno i nedvosmisleno kaže da homoseksualce, citiram: “treba prihvaćati s poštivanjem, suosjećanjem i obazrivošću”, i da prema njima valja “izbjegavati svaki znak nepravedne diskriminacije”. (Odlomak 2358.)

Jeste pročitali, “katolici” moji?

Nigdje se ne spominje ni kamenom u glavu, ni “ubij pedera”, zar ne?

Ali što se dogodilo nakon splitske sramote? :-(

Naši strašni “vjernici” tipa bivšeg ministra bez lisnice Adalberta Rebića, svećenika fra Joze Ćirka, gradonačelnika Splita Željka Keruma… iako se oduvijek žestoko busaju u pravednička kršćanska prsa, svojim primitivnim i priglupim izjavama i komentarima (neću ih ponavljati, već su notorni) ni manje su ni više nego – dali tomićima, viskovićima i pusićima za pravo.

Upravo tako.

Na srebrnom pladnju, kao krasan poklončić umotan u sjajni celofan, s mašnicom na vrhu, svojom glupavom i tupavom rabotom, naši rebići, ćirki i kerumi izravno su naveli vodu na bijedni antihrvatski mlin i opskrbili domaće i strane moš’ mislit’ “borce za ljudska prava” toliko željenim streljivom. Da njime rešetaju do mile volje, da ga melju, razvlače, recikliraju i repetiraju od nemila do nedraga.

Mogu ih savršeno zamisliti, te naše “ljevičare” tomiće, viskoviće, pusiće i ine, kako su čitajući debilne bljezgarije naših tupavih “kršćanskih” “katoličkih” bisera i budalaša, upravo vrištali od beskrajne sreće: “Jee, too majmuni hrvatski, too…!” Prava milina. Dar s neba. Konačno ne moraju više beskrajno sisati, glodati, žvakati i prežvakavati Tuđmanovu “lešinu”. Konačno su dobili neki razlog postojanja i način da opravdaju strane donacije.

A mi? Imamo stotine važnijih problema i pitanja kojima se valja posvetiti u roku odmah, recimo “sitnicu” od preko 300.000 nezaposlenih. Ali eto, sad ćemo zbog rebića, ćiraka, keruma… opet danima i mjesecima o gay paradama.

O, bogo moj. Gdje smo bili kad si pamet dijelio?

[Rasprava]

Jutarnji list širi velikosrpsku propagandu

Ako ste možda pomislili da zbog osuđujuće presude hrvatskim generalima u Haagu likuju, sline, dašću i naslađuju se samo štrbci, jeremići, tadići i slični, prevarili ste se. Na krilima haaškog sladostrašća poletjeli su i domaći hrvatski petokolonaši – što dalje, to glasnije i otvorenije.

Najnoviji primjer je tekst Inoslava Beškera u Jutarnjem listu:

“JE LI BILO ETNIČKOG ČIŠĆENJA U HRVATSKOJ?
Srbi su 1931. činili 18,5% stanovništva Hrvatske, 1948. bilo ih je 14,4 %, prije 20 godina 12,2%, a danas 4,5% … Etničko ‘čišćenje’ je višekratna praksa u Hrvatskoj”

Okej, sad čitajte.

Da, dobro ste pročitali.

Ne, nažalost, ne sanjate – ne radi se o nekom zaostalom ratnohuškačkom velikosrpskom tekstu iz Miloševićeve “Politike”, “Večernjih novosti”, “Borbe” itd. iz predratnih i ratnih godina (recimo negdje od 1988. nadalje), nego o Jutarnjem listu, domaćim hrvatskim novinama.

Bez okolišanja: Inoslav Bešker izravno kaže da je “etničko čišćenje” Srba već desetljećima, zapravo oduvijek – uobičajena hrvatska “praksa”.

Za Inoslava Beškera, Hrvati su narod notornih, vječnih “etničkih čistača Srba”, dakle upravo onakav kakvim nam ga oduvijek opisuju četnici: “genocidan narod”.

Vraćajući se čak do 1931. godine i povlačeći odavno poznate divlje paralele i usporedbe između ustaške NDH 1941. do 1945. i moderne Hrvatske 1991. do 1995, u nepogrješivo memorandumskom, velikosrpskom, filočetničkom stilu i tonu, Inoslav Bešker izravno ponavlja i promiče Miloševićevu ratnu propagandu.

Da, gospodo, upravo tako – na ovakvim stvarima je Milošević započeo rat.

Od “vekovnog stradanja ugroženih Srba u Hrvatskoj”, preko “događanja naroda”, “mitinga istine” i “Šuvara ustaše”, pa do: “Ovo je Srbija!”, i to “gde god je srpski grob” – a Franjo Tuđman, Janko Bobetko i ostali bivši partizani i sudionici NOB-a, potezom pera pretvoreni su u duhovne i praktične sljedbenike Ante Pavelića. Svi se odlično sjećamo, zar ne?

Eto nam toga opet.

Dobili smo novi “Jutarnji Srbobran” usred Zagreba.

Zar nije pred koji tjedan Tadić zavapio nad “sigurnošću Srba u Hrvatskoj nakon presude”? Slijedi “logičan” zaključak da je Mile Pupovac “ugrožen” zbog toga što mu se Kosorica usudila odgovoriti, i novi rat može započeti.

Srbi su se vratili, zar ne? Sad ih samo treba opet nahuškati. Kako je to lijepo rekao Nikola Stojanović još 1902. godine: “Do istrage naše, ili vaše.”

Ali hej, ipak ni to nije sve. Kad je bal, nek je maskenbal: Inoslav Vojka Bešker ujedno otvoreno zastupa i promiče teze recentne srpske tužbe protiv Hrvatske za genocid. Zabave radi, usporedite što kaže njegov istomišljenik, haaški namještenik Savo:

“I Vi ste član Tima koji je sačinio kontratužbu Srbije. Koliko će ova presuda pomoći u tom procesu?

ŠTRBAC: Ovo je jak vetar u leđa našoj protivtužbi, čemu smo se i nadali. Posle ovoga, moglo bi se dogoditi da sada Hrvati traže nagodbu jer su svesni da je ova presuda promenila njihovu noviju istoriju.

Pred Sudom pravde u Hagu Srbija je optužena i optužuje za genocid. Kakve veze ima etničko čišćenje?

ŠTRBAC: Od etničkog čišćenja, koje je utvrđeno nepravosnažnom presudom Haškog tribunala, do genocida mala je razlika.

Verujem da ćemo uspeti da dokažemo da se nad Srbima dogodio genocid jer će ovom presudom biti povezani i događaji koji su se dešavali pre Oluje, zločini počinjeni nad Srbima u Gospiću, Sisku, Pakračkoj poljani, Karlovcu, Osijeku, Paulinom Dvoru, Medačkom džepu, na Maslenici i tokom operacije Bljesak, kao i u toku Drugog svetskog rata, iz čega se jasno može utvrditi genocidna namera.”

(Poveznica: Štrbac: Robija čeka i Tuđmanovog sina)

Prava jutarnja uživancija, zar ne?

(Post je objavljen na Pollitika.com 07. 05. 2011, ali ga je lokalna filočetnička i staljinistička publika gotovo odmah obrisala.)

HHO laži o “civilnim žrtvama” nakon Oluje

Okej, par ekskluzivnih informacija. Ovo nećete naći u “hrvatskim medijiima”.

Podsjećam – domaći haaški navijači i filosrpski propagandisti Žarko Puhovski, Ivan Zvonimir Čičak, Vesna Teršelić, Damir Kajin itd. uporno, čak i nakon presude, ponavljaju i ponavljaju svoje (Veritasove) upravo jasenovački prenapuhane brojke “žrtava ratnih zločina”, Srba “civila”, navodno ubijenih tijekom i nakon Oluje. Evo jednog primjera:

HHO: Svi ubijeni nakon Oluje su žrtve ratnog zločina, ali za to nitko nije osuđen

Citiram: “…podatci HHO-a, koji govore o 677 ubijenih… Na popisu žrtava … nalaze se isključivo i samo civilne žrtve ubijene poslije službenog okončanja vojno-redarstvene akcije Oluje”, tvrde u HHO-u…”

Dakle 677 (slovima: šest stotina sedamdeset sedam) “civilnih žrtava”, tvrdi HHO. Ali, što piše u haaškoj presudi generalima?

Predlažem da sjednete.

Ukratko: presuda se ukupno bavi slučajevima svega 86 (slovima: osamdeset šest) ljudskih žrtava.

Od toga, haaški suci ne prihvaćaju valjanim dokaze za 42 (slovima: četrdeset dvije) žrtve, odnosno, prihvaćaju da ima dokaza za 44 (slovima: četrdeset četiri) žrtve ratnih zločina.

Moram ponoviti: svega 44 (slovima: četrdeset četiri).

Par zanimljivosti: od te prihvaćene 44 žrtve, dobar dio su nesporno (tužiteljstvo se složilo) bili vojnici “krajine”, ili su bili zatečeni u vojnim uniformama, ili u njihovim dijelovima, ili su na ovaj ili onaj način imali dodir s oružjem. Okej, ni vojnike se ne smije ubijati nasuprot ratnom pravu, ali… HHO besramno tvrdi da se radilo o “civilima”.

Od te prihvaćene 44 žrtve, za nekoliko slučajeva je već vođen sudski postupak u Hrvatskoj, nekoliko ljudi je i osuđeno. Možda medijski najeksploatiraniji slučaj Varivode, uopće nije priznat kao potkrijepljen relevantnim dokazima. Naposlijetku, u nekim slučajevima prihvaćenih žrtava jedan od sudaca se nije složio.

Dakle – 44 (slovima: četrdeset četiri) dokazane žrtve ratnih zločina u vojnoj akciji u kojoj je samo na hrvatskoj strani sudjelovalo preko 100.000 vojnika (Granić neki dan reče čak 183.000, meni se to ipak čini pretjerano), vođenoj na više stotina kilometara bojišnice.

Zaključak?

Pa, pada mi na pamet, recimo, posthumno predložiti dr. Franju Tuđmana za Nobelovu nagradu za mir.

Ali vi, naravno, ne morate ništa.

Samo usporedite HHO-ovih (naravno, Veritasovih) besramno izmišljenih 677 “civilnih žrtava” s 86 priznatih slučajeva žrtava, za koje je haaško tužiteljstvo, nakon silnih godina potrage, pretrage, silovanja i razvlačenja predsjedničke Tuđmanove arhive i strahovite medijske preparacije koja nažalost u ovoj tupoj i glupoj Hrvatskoj još uvijek traje, uspjelo pribaviti kakve-takve dokaze.

Samo usporedite HHO-ovih (Veritasovih) besramno izmišljenih 677 “civilnih žrtava ratnih zločina” s 44 stvarne žrtve ratnih zločina za koje su haaški suci odlučili da zaista postoje validni dokazi.

Samo usporedite.

Dodatak, 08. 08. 2011:  “Jutarnji Srbobran” otkrio toplu vodu

[Rasprava]