Archive

Archive for November, 2011

Smrtni strah od Tuđmana

23. November 2011. Leave a comment

Mnogi još dvoje kakav značaj i utjecaj ima, ili će imati, iznenadno i upravo šokantno Kosoričino i HDZ-ovo postavljanje prof. Miroslava Tuđmana, sina prvog hrvatskog predsjednika, na visoko drugo mjesto na HDZ-ovoj listi u prvoj izbornoj jedinici, dakle njegov praktično sigurni ulazak u Sabor.

Nikakve dvojbe više nema.

Radi se o punom pogotku. Koliku je silnu nevjericu, stravu i užas taj potez izazvao u krugovima “detuđmanizatora”, haaških pokajnika i inih zastupnika jugoslavenskih i srpskih interesa u Hrvatskoj, a i šire, pokazuju desetine i stotine novinskih tekstova, interviewa i medijskih priloga u zadnjem tjednu koji se svi više-manje vrte oko Tuđmana, i koji su kulminirali upravo u dane obilježavanja vukovarske tragedije.

Podsjećam, drug Šprajc je u središnji Dnevnik HTV-a pripustio prilog u kojem prvo očajni i zavedeni vukovarski novinar Siniša Glavašević, par dana prije pada grada, optužuje kompletni tadašnji hrvatski državni vrh, predsjednika, vladu i Sabor da između njih i četnika “nema razlike”, a potom slijede fragmenti razgovora Dedakovića i Tuđmana, kojima se izravno sugerira da je bešćutni Tuđman svjesno i namjerno Vukovar, osobito vukovarsku djecu, ostavio na cjedilu.

Poruka je jasna – za vukovarske užase nisu krvi Srbija, Milošević, deseci tisuća srpskih vojnika, paravojnih četnika i stotine JNA tenkova i topova, nego Tuđman.

Zamislite vi to.

Koliki je to jezivi strah i užas, bogo dragi. Strah od Franje Tuđmana, koji je nakon Bakerove i svjetske javne potpore očuvanju SFRJ u lipnju 1991. i praktičnog odobrenja JNA vojne intervencije, u svega sedam slijedećih mjeseci bukvalno ni od čega stvorio međunarodno priznatu neovisnu Hrvatsku. (Da ni ne spominjem što im je učinio 1995.) Strah od hrvatske pomirbe, hrvatskog jedinistva, sposobnosti, uspješnosti, hrvatske snage i pobjede. Strah od već 12 godina mrtvog čovjeka.

Pa makar i od njegovog sina, koji nikada nije bio član HDZ-a, koji se u vrijeme svoga oca uopće nije bavio politikom, zapravo i nema njegovu karizmu i uopće nije političar.

Šprajcov prilog je, naravno, smišljen i izrežiran, pa čak dijelom i montiran u beogradskoj SDB radionici “Opera”, još u vrijeme najgore srpske četničke agresije na Vukovar 1991. godine. Nesretni Glavašević blage veze nije imao u kakvom je okruženju Vukovar i kolika je srpska vojna sila na njega navalila, koliko je teško bilo na drugim hrvatskim bojišnicama, ni u kakvom su bijednom stanju hrvatske oružane snage. Vukovar je ostao praktično prepušten sam sebi, razoren, slomljen, poražen. Dedaković se premjestio u Vinkovce još početkom listopada, a Borković je iz grada otišao 16. studenog, dva dana prije pada.

Ne, ne osuđujem ih. Čak ni nakon svih pritupih egoističnih bljuvotina koje smo zadnjih dana čuli od Borkovića. Tko god je tada bio na hrvatskoj strani, tko god je tada nosio hrvatsku uniformu i oružje, zna kako je to bilo – kakvi su to neljudski uvjeti bili. Hrvatska na koljenima, bez ljudi, organizacije i oružja, fizički rasječena na tri dijela, pregažena od JNA četnika, nepriznata, izdana od međunarodne zajednice koja nam je namjesto pomoći uvela embargo na uvoz oružja i čiji su nam promatrači “sladoledari”, nakon pada Vukovara, javno davali još najviše nekoliko tjedana.

Bio je to čisti jad, nemoć i kaos u kojem su nam neusporedivo nadmoćniji i jači Srbi u svega četiri posljednja mjeseca 1991. godine oteli trećinu teritorija i ubili gotovo 20.000 ljudi, ponor i ludilo u kojem smo se spremali, na kraju, što skuplje prodati vlastitu kožu.

A dvadeset godina nakon toga, nakon jedne od najgorih europskih tragedija i najvećih ratnih zločina poslije II. svj. rata – genocida u Vukovaru – središnja “hrvatska” državna televizija Šprajcijada nema baš ništa drugo prigodno za pustiti i objaviti, nego još jednu velikosrpsku divide et impera propagandnu pljuvačinu.

Čemu čuđenje. Sjetite se, isti taj “HTV” u vrijeme vladavine kukuriku trećejanuaraca, na bukvalno istovjetan način, repetirao je notorni fragment Tuđmanove brijunske rečenice pred Oluju, “nanijeti takve udarce da Srbi praktično nestanu”, svjesno i namjerno skrivajući i izostavljajući kompletan preostatak iz kojeg se vidi posve drugačije značenje. Dragi dr. Ivo Šprajcijadu nije dirao. Imao je važnijeg posla…

Koji je to smrtni strah od Tuđmana, ljudi moji, pa čitajte vi to.

Koordinacija je bila dobra, kao u najboljim opernim danima. Započeo je komandant đeneral Andrija Rašeta: “Pogrešna taktika”, a nastavio Šprajc u Dnevniku. Tuđman mlađi se odmah pobunio, negodovala je i udruga ratnih liječnika dragovoljaca, ali da ne bude zabune pobrinuo se Jutarnji Srbobran: “Hrvatski čelnici su za samostalnost bili spremni žrtvovati Vukovar”.

Naravno, odmah su poslušno dokaskali Borković, kao i ostali useful idiots, a i drugarica Jelena je s malim zakašnjenjem pokušala uskočiti na vlak. Drug Šprajc je svoje operne direktive objasnio i na svome blogu, “ograđujući” se sve u šesnaest, da on, eto, ne zna baš ništa ni o čemu, ali kriv je Tuđman.

Istovremeno, Srbi, Jugoslaveni, orjunaši i četnici krepavaju od smijeha. Zgazili grad, poklali i protjerali tisuće i desetke tisuća ljudi, popljačkali i popalili sve živo i mrtvo, ali pokvarene, glupe i naivne Hrvate kao da to više uopće ne zanima. Nego se i dalje trvu, glože i optužuju međusobno.

A zašto? Jer su haaški pokajnici napunili gaće od straha i bijesa što će jedan Tuđman opet u Sabor.

[Rasprava]

U ime naroda Jugoslavije

5. November 2011. Leave a comment

Boljkovčevo uhićenje izazvalo je i još uvijek izaziva reakcije. Očekivano, neke od njih su upravo nevjerojatno licemjerne, degutantne i gnjusne, poput Mesićeve ili Pupovčeve, da navedem samo dvije od najljigavijih. U svima njima ti naši domaći tzv. “ljevičari” i “antifašisti” više-manje otvoreno kažu da je Boljkovac uhićen proizvoljno, “revizionistički”, ne zbog sumnje na ratni zločin, nego samo zato što je bio partizan. Iz toga, naravno, proizlazi da su svi koji se njegovom uhićenju ne protive, ili ga sačuvajbože pozdravljaju – ustaše. Poznato, zar ne?

I puno svačeg su još nadrobili, ti naši “NOB dignitetlije”, dokazujući da su po krvnim zrncima svete krave, i da ih se ne smije dirati ni pod razno. Kažu, recimo, da Boljkovac ima zasluge za stvaranje hrvatske države. Zar Gotovina nema, bar stotinu puta veće? ‘Ajmo “antifašisti”, tražite od Haaga da ga puste! Kažete, Boljkovac je star i bolestan. Zar Brodarac nije bio? E jest, ali nije bio vaš, pa vas baš briga, jel’ tako? Bljuv.

Izvalio čak Pupi da će nas zbog Boljkovca prijaviti Europi. A jebote, pa dajte tom bivšem Tuđmanovom ulizici da si već jednom pročita tu Rezoluciju Vijeća Europe br. 1481 o komunističkim zločinima. Što? Ne zna engleski? Nek’ mu Jaca prevede, jesu bili u koaliciji osam godina ili ne?

No, ipak možda najveću bljuvež povodom Boljkovcijade, pravu magna debiliada retarditatis creteniana, napisao je gospodin drug Davor. Da, onaj iz Jutarnjeg Srbobrana, bivši obožavatelj dragog dr. Ive, što je nakon Merčepovog uhićenja po tko zna koji put reprintao forenzičke fotografije mrtvog djeteta s očevida obitelji Zec.

I ostao novinar. Nisu ga premjestili da mete ulice i skuplja škovace, ipak je to EPH. Dakle, pogledajte kako mali Ivica, pardon Davor, zamišlja Tuđmanovu pomirbu. Naravno, tako da šakiće osudimo i pozatvaramo, a svete krave boljkovce pustimo da mirno muču i pasu.

Molim? A, ne.

Ako ste očekivali da ja sad, slično kao gospodin drug Davor, stavim poveznice na neke od brojnih slika, filmova, svjedočenja i ine dokaze za poslijeratne zloč… pardon, nestašluke naših “antifašista” boljkovaca, zbog čega da oni moraju u zatvor, prevarili ste se. Dokazi za klanje i ubijanje tisuća ljudi bez suđenja? Kome to treba. Ja ću vam sada pokazati kako je to izgledalo na partizanskom sudu – na jednom od “suđenja” u izvedbi Boljkovčevih svetih krava.

Radi se o izvornoj poratnoj presudi Vojnog suda Komande grada Zagreba iz kolovoza 1945. godine, izrečenoj dvanaestorici “narodnih neprijatelja i ratnih zločinaca”. Od njih su petorica osuđena na smrtnu kaznu strijeljanjem i konfiskaciju imovine, a ostali na višegodišnje zatvorske kazne uz prisilni rad i “gubitak političkih prava”.

Presuda je napisana pisaćim strojem na svega malo više od šest stranica, od čega obrazloženje na dvije i pol. U odnosu na sve osuđenike, ni izreka ni obrazloženje ne govore jednako o inkriminacijama. Jednom su to “narodni neprijatelji i ratni zločinci”, drugi put “organizirano odmetanje od narodne vlasti u cilju oružanog otpora i agitacija”, treći put “pokušaj bijega u šumu ili inostranstvo”, četvrti “odmetanje od narodne vlasti” itd.

Pretpostavljam da se pitate što su ti ljudi učinili da zasluže pet smrtnih kazni, konfiskaciju imovine, ukupno 24 godine zatvora s prisilnim radom i “gubitak političkih prava”?

Pa… prvookrivljeni, glavni organizator tih groznih protunarodnih terorista i najteži i najgori zločinac, osuđen je na smrt jer je “posudio pisaću mašinu i napisao letak u HSS-ovskom duhu, koji napada logore s domobranima i veliča Mačeka”. Osim toga, “pokušao se povezati s nekim navodnim Englezom”. I to je, otprilike, bilo to.

Kad “sude” svete krave Boljkovčeve:

U ime naroda Jugoslavije str. 1
U ime naroda Jugoslavije str. 2
U ime naroda Jugoslavije str. 3
U ime naroda Jugoslavije str. 4
U ime naroda Jugoslavije str. 5
U ime naroda Jugoslavije str. 6
U ime naroda Jugoslavije str. 7
U ime naroda Jugoslavije str. 8

O ostalima neću, pročitajte sami. Ni zaključiti neću ništa, nema potrebe.

[Rasprava]