Home > Komentari, Politika > ‘Ko to kaže, ‘ko to laže…

‘Ko to kaže, ‘ko to laže…

…da je bivši predsjednik države Stjepan Mesić veleizdajnik? Evo, ja tvrdim da nije. On je samo čovjek koji već godinama predano, vrijedno i marljivo radi baš sve što je zamislivo i moguće za svoje osobne, a protiv hrvatskih državnih i narodnih interesa.

Bit ću ovdje slobodan podsjetiti samo na neke sitnice.

Stjepan Mesić je 1994. godine pokušao izvršiti puč u Saboru i ukloniti predsjednika Tuđmana. Sjećate se? Bilo je to usred rata i okupacije, u vrijeme kad je jedna od njegovih budućih stranaka HNS tvrdila da “krajinu ne možemo vojno pobijediti”, da ćemo imati “100.000 mrtvih” ako pokušamo i da će Tuđmanu započeti tunel Sv. Rok služiti samo “da u njemu sadi gljive”.

Na sreću, Mesiću nije uspjelo i politički je marginaliziran. Kasnije je sve to skupa predstavio i prodao kao “neslaganje s Tuđmanovom politikom prema Bosni” – iako je HDZ napustio tek gotovo 6 mjeseci nakon prestanka rata s muslimanima. Dok je taj rat bjesnio i trajao, nije mu bilo na kraj pameti izaći iz stranke koja je “izvršila agresiju na Bosnu”.

Potom je 1997. godine, iako bivši visoki državni dužnosnik, predsjednik vlade i Sabora, na svoju ruku otišao u Haag i tajno svjedočio protiv Tihomira Blaškića, što je čovjeka umalo stajalo 45 godina zatvora. Istovremeno je krajnje maliciozno svjedočio i protiv ratne politike svoje vlastite države i naroda, posljedice čega još nisu baš sve došle na red – tek se očekuje haaška presuda generalu Slobodanu Praljku, Prliću i drugima. Za koju danas svi unaprijed znamo kakva će biti.

Na predsjedničkim izborima 2000. godine, Stjepan Mesić se na misteriozan način od “crkvenog miša” s 5% podrške birača u prvome krugu pretvorio u superbogatog kralja medijskog reklamiranja u drugom i, na kraju, u pobjednika. Dva je mandata potrošio na isprazna lupetanja, pričanje birtaških viceva i obećanja da će nam jednog lijepog dana otkriti tko ga je i kako financirao. Obećanje, ludom radovanje.

Potom je potezom pera preko noći umirovio i uklonio sedam od 12 hrvatskih generala najzaslužnijih za pobjedu u Domovinskom ratu, povodom benignog pisma u kojem oni izražavaju zabrinutost zbog sramotnog medijskog progona i pogroma hrvatskih branitelja i hrvatske borbe za neovisnost. Time je strahovito oslabio i praktično obezglavio Hrvatsku vojsku, ali je to predstavio i prodao kao “borbu protiv pokušaja puča”. Kojeg, naravno, nigdje nije bilo.

Nakon toga, opet na svoju ruku, nasuprot Ustavnom zakonu o suradnji s Haaškim sudom i svojoj ustavnoj ulozi predsjednika države, bez znanja hrvatske vlade, širom je otvorio tajni  predsjednički arhiv istražiteljima tužiteljstva haaškog suda, a i britanskim tračerskim novinarima.

Izravno je prekršio ustavni zakon, dakle i sam Ustav, što je bio i ostao osnovni ustavni razlog za postupak opoziva predsjednika. To su znali svi, o tome se govorilo i pisalo, ali učinio nije nitko ništa.

Preko godinu dana haaški žbiri vršljali su na Pantovčaku po hrvatskim državnim i vojnim tajnama, sve dok nisu uspjeli sklepati famoznu frankensteinovsku nakaradu koju je 2001. godine Carla Del Ponte predstavila kao “optužnicu” generalu Gotovini. U njoj je, između ostalog, otkrila i objasnila Mili Martiću, Mili Babiću i desecima tisuća izbjeglih “krajinskih” Srba, da pred Olujom nisu svojevoljno otišli u majčicu Srbiju, jer nisu htjeli živjeti u “ustaškoj državi”, nego da su – protjerani.

Ljudi se iznenadili. Ono, e, a mi sve ove godine mislili… al’ dobro, ‘ajde-de, kad Stipe i Carla kažu. ‘Ko nas bre zavadi, da mu jebem i oca i majku.

Iste te 2001. godine Savo Štrbac, šef mutantnog kopileta iz nekrofilne romanse srpskog SDB-a i kraljevskog MI6, nazvanog “Veritas”, inače glavnog izvora informacija za nešto što se ovdje naziva HHO, do u riječ je točno predvidio kakva će “presuda” po toj Carlinoj “optužnici” biti donesena. Međutim, tupo i glupo hrvatsko duboko grlo pušilo je “detuđmanizaciju” do jaja, gut-slurp, a sve ostalo je bilo samo pitanje vremena.

I naravno, Mesićeva privatna osveta, priprema i sapunanje haaške daske Tuđmanu, Šušku i ostalima, za koju je utržio pokajnički oprost od haaškog progona, proljetos godine gospodnje 2011. ubrala je prvi od svojih povijesnih plodova zla – “presudu” na 24 godine zatvora generalu Gotovini i 18 godina Markaču.

Znajući unaprijed što će se dogoditi i kako će narod reagirati, Mesić je dao petama vjetra čak do dalekog Kitaja. Vratio se pod okriljem mraka, tajno i nenajavljeno.

Nakon objave tragikomedije od “obrazloženja” “presude” u kojem haaški “suci” poput cikruskih akrobata na ekvibrilističkom trapezu fantazmagoričnog međunarodnog “prava” iz kakve epizode Zone Sumraka, pokojnom Tuđmanu i kompletnom tadašnjem hrvatskom državnom i vojnom vrhu pripisuju “neizravnu namjeru” za “zajednički zločinački poduhvat”, opravdavajući to s bezbrojne 44 žrtve ratnih zločina i razornih 65 granata palih na 4 grada, koje nit’ su koga ubile, nit’ su bilo što civilno pogodile, uslijedila je poznata Mesićeva izjava.

“Svatko tko je iole pozornije pratio suđenje”, objasnio nam je bivši predsjednik države, “mogao je i morao očekivati” takav ishod. O, pa naravno da jest – a osobito oni koji su “optužnicu” i “presudu” osobno godinama pripremali i pisali. Što u Haagu, što na Pantovčaku.

Okej. Sad si vi mislite, otprilike, da, da, ali sve to je već prilično dobro poznato. Već i vrapci na granama živkaju. Kog’ se vraga ponavljaš?

Pa zato, moja štovana i ostala gospodo, što popis Mesićevih protuhrvatskih (ne)djela još uvijek nije zaključen.

Dosad navedenom naš vječni bivši predsjednik, koji btw na troškove svoga ureda godišnje spiska siću od oko 800.000,00 kn poreznih obveznika naroda i države koju toliko patološki mrzi, dana 04. lipnja 2011. godine u interviewu za talijanski list “L’Eco di Bergamo” dodao je slijedeće:

“Zemlje Balkana trebale bi ući u Europu sve zajedno. Samo tako mogli bismo se stvarno međusobno pomiriti.”

Da, dobro ste pročitali. Usred našeg silnog truda, muke i batrganja da se konačno noktima i zubima iskopamo iz balkanskog živog blata i kaljuže.

Ni tjedan dana prije negoli je Europska komisija konačno, unatoč svemu, objavila završetak pregovora, bivši predsjednik države više nije mogao izdržati nego nam je otkrio sve što mu na srčeku leži – da zapravo pleše i pocikuje u istom Žikinom kolu sa svim onim, domaćim i stranim, koji su željeli i žele što je više moguće otežati, usporiti i zakočiti, pa i zaustaviti, proces hrvatskog pridruživanja Europskoj uniji.

Eto vam crno na bijelo – Stjepan Mesić u toplom bratskom zagrljaju s Borisom Tadićem, Srbijom, izbjeglim “krajinskim” Srbima, buljukom domaćih “nevladinih udruga” od nedotupavih gay aktivista do aboliranih bivših “krajinskih” vojvoda, i patološkim mrziteljima katoličanstva iz male Velike Britanije i pedofilno-antimuslimanske Ho(mo)landije. Koje društvo. ‘Ko vas bre zavadi…

Niti jedna od ostalih “zapadnobalkanskih” zemalja nije ni blizu zaključenja pregovora o pridruživanju s EU. Neke od njih, poput Srbije, još uvijek imaju problema s određivanjem državnog teritorija, ili poput Bosne i Hercegovine, čak i s definiranjem elementarnih razloga za vlastito postojanje. Dakle, ostvarenje ovakve jedne upravo nevjerojatne, bijedne i sramotne Mesićeve političke želje i težnje hrvatsku državu koštalo bi novih godina i godina, možda čak i desetljeća čekanja Godota – besmislenog i beskrajnog tavorenja i upravo neizmjernog gubitka vremena, novaca i živaca u pljesnivom i ustajalom europskom predvorju.

To, zapravo, ne bi bila odgoda, nego praktično zaustavljanje na neodređeno vrijeme. Ostanak na Balkanu, u “Jugosferi”, u Žikinom kolu.

Mi Mesiću tepamo da je bivši predsjednik i plaćamo mu ured. A on se više ne srami ni javno i otvoreno raditi protiv nas.

Mila majko, dva mandata predsjednik države koju mrziš. Koja mračna, morbidna psihopatologija… al’ znate što? Imam blagi osjećaj da smo mi ostali svi skupa još gori. Beskičmenjačka submisivnost? Slugansko dupelištvo? Kretenoidni mazohizam?

Ma kakvi. Sve sami eufemizmi.

(Post je objavljen na Pollitika.com 20. 06. 2011, ali su ga lokalni Mesićevi dupelisci odmah obrisali. Ljudi, pobogu… točno, ispali ste zadnji kreteni glasujući za tog čovjeka, ali poricanjem si nećete pomoći.)

Dodatak I. (23. 06. 2011): 

Mesić je još jednom pokazao svoje pravo lice u nedavnom interviewu za njemačku agenciju DPA.

Radi se o novoj provali upravo bezgranične zavisti, zadnjeg političkog i ljudskog primitivizma i infantilnog bezobrazluka. Mesić je očito svjestan da je u hrvatsku povijest ušao kao nitko i ništa – kao sitni pijun, lutka na koncu, zastupnik tuđih i osobnih političkih i materijalnih interesa koji je hrvatskoj državi učinio golemu štetu. Zato kao kakvo razmaženo i nedoraslo derište, pljuvanjem i ponižavanjem pokojnog predsjednika Tuđmana pokušava sebe i svoju ulogu prikazati boljim, većim i važnijim.

I kao i uvijek, uzdajući se u poslovično kratko hrvatsko pamćenje, ne srami se ni otvoreno izmišljati i lagati. Kao prvo, prijedlog za pretvaranje SFR Jugoslavije u konfederaciju neovisnih država uopće nije bio njegov, nego Kučanov i Tuđmanov. Milošević ga je odbio, jer nije htio ravnopravnost, nego Veliku Srbiju, a u to vrijeme, Mesić je pričao filoustaške pričice, radi kojih se kasnije opravdavao i posipao pepelom.

Kao drugo, nikad i ničim nije dokazano da je ideja o “200 bogatih obitelji” uopće postojala, a još manje da je Tuđman s njom, i uopće s načinom pretvorbe i privatizacije gospodarstva, kao povjesničar i političar, ali nipošto ne i ekonomist, imao mnogo sveze. Upravo nasuprot, prva velika hrvatska privatizacijska afera “Našička cementara”, nikad razjašnjena, veže se baš uz – Stjepana Mesića. Rugala se sova sjenici…

Osim toga, nakon Mesićevog i oporbenog osvajanja apsolutne vlasti 2000. godine, obitelj Tuđman više je puta javno tražila da im se imovina podvrgne reviziji i da se konačno objavi popis tih famoznih “200 bogatih obitelji”. Ali što je Mesić po tome pitanju učinio u četiri godine ničim sputane vladavine? Baš ništa. Ni tada, ni kasnije.

Pobogu, pa i danas vlada korumpiranim “neovisnim” hrvatskim medijima – utoliko da mu, primjerice, glatko opraštaju i zatvaraju oči nad činjenicom da “siromah” kupuje novu kuću za preko 1.500.000,00 kn u kešu mutnog porijekla – ali mi, eto, i dalje nemamo pojma tko su tih “200 bogatih obitelji” o kojima drobi i žvaće već debelo preko 10 godina. Zašto ih već jednom ne imenuje?

Izvucite sami svoje zaključke.

Kao treće, vjerojatno je točno da bi i bez Tuđmana Hrvatska danas bila neovisna država. Međutim, kakva? Pa, onakva kakva je bila predviđena od Mesićevih gospodara Britanaca – nešto kao Bosna i Hercegovina danas, bijedni, polumrtvi međunarodni protektorat sa srpskom državom u državi, “Republikom Srpskom Krajinom” kao legaliziranom nagradom za ratna osvajanja, genocid i etničko čišćenje ne-srba. Država-leš sa stranim gubernatorom i upraviteljima, truli, raspadnuti zombi kojeg na teturavom “životu” održava samo crna magija inozemne političke moći, bez ikakve perspektive i budućnosti.

To bi bila prava Mesićeva Hrvatska. I kao i jučer u Jugoslaviji, kao i danas u Bosni, Hrvati bi u njoj bili građani drugog reda – apriorni sumnjivci bez prava glasa, “ustaše” koje su se usudile pomisliti da bi mogle imati svoj kuturni i narodni identitet i vlastitu neovisnu državu.

Što mislite, zašto Britanci Tuđmana toliko mrze da su ga u Haagu, kao nikad nikog prije u kompletnoj modernoj civliziranoj povijesti, morali osuditi i mrtvog? Pa zato što, za razliku od Mesića i većine inih “hrvatskih” političara, nije bio baš ničiji igrač – nije bio ničiji sluga, ničiji mali od kužine, ničija marioneta. Vodio je svoju samostalnu, neovisnu hrvatsku državnu politiku.

Griješio je, točno, ali to su bile njegove, naše, hrvatske pogrješke, a ne tuđa volja, želja i naredba. I unatoč svemu, Tuđman je pobijedio – i Mesića i njegove pučiste 1994, i Srbe i njihove gazde i zaštitnike Britance 1995.

Pobjeda, Hrvati. Sjećate li se uopće više što je to?

Da je kojom srećom Tuđman ostao živ, ne bi bilo ni Gotovine, Markača i Čermaka u Haagu, ni sramotnih presuda kojima se smije svjetska juristička javnost, ni 50 milijardi eura državnih dugova, ni nekažnjenog već uobičajeno svakodnevnog pljuvanja, ucjenjivanja i ponižavanja hrvatskog naroda i države bez odgovarajuće reakcije i posljedica.

Upamtite to.

Mačak je krepao, miševi nam kolo vode. “Bilo tko je mogao biti prvi predsjednik”, cijuče i pišti Mesić za DPA, a zapravo želi reći: “To sam trebao biti ja!” Samo što se ne rasplače od silnog nemoćnog bijesa, zavisti i ljubomore.

Dodatak II. (02. 09. 2011):

Gadafi financirao Mesićevu izbornu kampanju. Komentar nepotreban.

Dodatak III. (12. 09. 2011):

Haaški pokajnik opet jaše: i Tuđman mu je odgovoran za rat, skupa s Miloševićem (Večernji, Jutarnji). Doduše, ne objašnjava kako to Tuđman može biti “kriv za rat” pokraj Miloševića koji je srpska politička zvijezda postao još 24. travnja 1987. godine, sa svojim: “Niko ne sme da vas bije!”, u koje vrijeme je Tuđman praktično još bio u kućnom pritvoru.

Velikosrpski ratni pohod Milošević je najavio 28. lipnja 1989. godine, govorom na Gazimestanu, famoznim “oružanim bitkama koje nisu isključene”, kada je u SR Hrvatskoj na vlasti još uvijek bio – pokojni Stipe Šuvar, ali to domaće četnike uopće nije smetalo da krenu urlati: “Ovo je Srbija!” u Kninu i Benkovcu. Za Tuđmana tada ne da nitko nije ni znao, nego još uopće nije bilo sigurno hoće li biti slobodnih višestranačkih izbora, ili neće. Naposlijetku, hrvatski sukob s muslimanima započeo je 1993. godine, a dokad je Milošević u Hrvatskoj i Bosni već pobio preko 100.000 ljudi i raselio milijune.

Ali nije ni to sve. U svom tragikomičnom konvertitskom baljezganju, Mesić sada čak tvrdi da nije imao baš ništa s rušenjem Jugoslavije:

“- Ja nisam bio nikakav faktor u nestajanju SFRJ. Niti sam je mogao održati, niti sam imao instrumente da je srušim. Svako ko je normalan zna da je to iluzorno i da sam ja bio beznačajan šraf u rušenju Jugoslavije…”

O, vidi ti čuda… a da mi je znati, onda, tko je autor tamo neke knjige “Kako smo srušili Jugoslaviju”, objavljene 1992. godine?  Drugo izdanje iz 1994. godine, istina, već ima malo izmijenjeni naslov: “Kako je srušena Jugoslavija”, ali u vlastoručnom potpisu je još uvijek tamo neki Stipe Mesić. Ovaj današnji za toga ondašnjeg, vjerojatno, nikada nije ni čuo.

Tja, što ćete. Starost, senilnost, izlapio čo’ek, pamćenje ga više ne služi baš najbolje… osobito ako mu spomenete Gadafija.

[Rasprava]

Categories: Komentari, Politika Tags: , , ,
  1. 30. September 2011. at 02:52 | #1

    First class article

  2. 21. November 2011. at 22:02 | #2

    May be this blog’s greatest blog yet!!

  3. 4. December 2011. at 18:32 | #3

    Some informational blog!!

  4. Promatrač
    16. July 2013. at 23:33 | #4

    Prvoklasno!

  1. No trackbacks yet.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: